Bog Miroslav Mandić Bog

    Ti
    si

    407605

    pupoljak

    OTIŠLA JE I B. – SSAAMM

    547. dan
    1. jul 2006.

    15307 - 15339

    blaženstva

     

     

    Jutro. Magla. Mokro zelenilo. Šume. Kišne kapi na prozorima autobusa.

     

    U trenucima prolaznost zbriše sve u meni.

     

    Gledam iz autobusa drveće koje me ćuti.

     

    Magla i dalje prekriva vrhove brda.

     

    Sklopiću oči da smirim dušu.

     

    Na ušima su mi slušalice. Prožima me blizina glasova koji mi pevaju u glavi.

     

    Očito da je neizrecivo ono što zovem očito da je neizrecivo.

     

    Očito je da me ljubiš.

     

     Ljubi me – ljubivo je.

     

    Ljubivo-izrecivo.

     

    O istovidnosti ću.

     

    Sada ću.

     

    Kao što sam i uvek sada a tek sada sada.

     

    Sada iako je neizrecivo jedino.

     

    Jednu jedinu stvar Tii govorim. Ona je jedna jedina. Oduvek i zauvek.

     

    Tišina.

     

    Tišina u Tebi.

     

    Tišina si šta god mislilo da jesi.

     

    Kad kažem bič u predelu kažem i fijuk biča u predelu i odjek i jek i muk.

     

    Svaki iskaz govori sve.

     

    A sve jedino ljubi.

     

    Ko ne ljubi sve – nije.

     

    Lokvanji i serije.

     

    Život je sve ono što Dragan kaže da je život.

     

    Svi ste rekli da su makazice odlične.

     

    Ko naglo sedne i kaže uh neka više nikad ne kaže da nije reklo uh.

     

    Ko kaže Jesi li mi otvorila? to je i reklo.

     

    Ja sam put.

     

    Obećavam neću napisati sledeća četiri blaženstva.

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    BEZ SNALAZIŠTA I PREPORUKA

    549. dan
    3. jul 2006.

    15340 - 15372

    blaženstva

     

     

    Ovo blaženstvo ima smisla i njegovom snagom ću napisati i sva današnja.

     

    Ne samo sva današnja nego i sva preostala – sto

    četrnaest hiljada dvesta pedeset devet  blaženstava.

     

    Od svakog blaženstva zavise i sva ostala blaženstva.

     

    Pogledaću u Miroslavu Mandiću šta mi četvrto blaženstvo od 3. jula 2005. govori

    za današnje četvrto blaženstvo – Miroslav Mandić je stilska figura za neuporedivo.

     

    Trideset šest delova nečega.

     

     Dubok sneg.

     

    Promišljanje koje sebe promišlja.

     

    Dugački štap.

     

    Ista stvar koja više ne liči na sebe.

     

    Kora narandže.

     

    To meni tako lepo. 

     

    To lepo je lepo zbog jednostavnosti.

     

    Jedna iscepana monografija.

     

    Lutajući oblici.

     

    Umetnost poistovećivanja.

     

    Pantalone sa tregerima.

     

    Sestrinska ljubav.

     

    Oglas glasa.

     

    Delo a tek trava.

     

    ovo je lepo i ovo je lepo

     

    Razapeti kanap koji se opustio po sredini.

     

    Napisano nenapisanim.

     

    Nos namazan blagom kremom.

     

    Ljubav stvorenog.

     

    Žena na terasi.

     

    Biti sebi ispod sebe.

     

    čineći

    učinih   

     

    Neprepoznatljivo i Nesvrhovito gledaju u reku.

     

    Mesto na kome je ta stvar postala smešna.

     

    Ponekad izlišno jedino zasmejava bezazleno.

     

    rrrrrrrrečččččččč

     

    Šumski oblaci – plešuće vreme.

     

    vodim

    javim

    ljubim

     

     

      

    PLANINA

    550. dan
    4. jul 2006.

    15373 - 15405

    blaženstva

     

     

    Ovo je predstava koja nije predstava.

    Ovo je mesto koje nije mesto.

    Ovo je novac koji nije novac.

     

    Da ove reči ne bi bile prazne ustaću sagnuću se i šesnaest puta ću poljubiti pod.

     

    Da ovo ne bi bila prazna priča odmah spominjem stranca koji se pojavljuje iz praznine.

     

    Da bi ovo blaženstvo bilo baš ovo u njemu više ništa neću napisati.

     

    Započinjanje je dovršeno.

     

    Vrh planine je cvet.

     

    Dno planine je hram.

     

    Planine gledaju jedna drugu.

     

    Nebo uživa kad planine ćute.

     

    Sada kada sam počeo sa planinama neću se zaustaviti.

     

    Što su planine dalje sve se više plave.

     

    Na velikoj udaljenosti planine se pretvaraju u okean. Okean u nebo.

     

    Kada bih pokušao da spakujem jednu planinu u kutiju za šibice ne bih mogao.

     

    Zamišljam pticu u planini.

     

    Mislim o planini i slici planine kojom mislim.

     

    Naslikao sam stotinak planina.

     

    Slikao sam neke planine sa pticom u njima. Pticom koja se nije

    videla. U planini je mnogo ptica iako ih ne vidim kada gledam planinu.

     

    Volim ravnicu. Volim i planinu.

     

    Ravnica me voli. Planina voli.

     

    Mislim o planinskim osećanjima o inteligenciji planine.

     

    Planinskim rekama i vodopadima. Godišnjim dobima u planini.

     

    Mislim o delovima planine u koje retko ko zalazi.

     

    Mislim šta bi sve planina volela da napišem o njoj?

     

    Da li o ehoima? Svetim mestima? Tajnim crkvama u planini?

     

    Da li o pećinama ili proplancima?

     

    Nestalima u planini ili vukovima u njoj?

     

    Planinskim prevojima ili gustim maglama?

     

    Planinskoj šumskoj stazi?

     

    Odronima? Liticama? Bezdanima?

     

    Orlovima koji nadleću planinske vrhove?

     

    Šumskim konjima koji izvlače posečena stabla?

     

    Luj Armstrongu (Louis Armstrong) u planini?

     

    Nekome ko je u planini?

     

     

      

    IZBACIVANJE GORČINE

    551. dan
    5. jul 2006.

    15406 - 15438

    blaženstva

     

    15406.

    Vraćajući se iz jutarnje šetnje koja je kao i cela noć prošla u

    svađama sa samim sobom, gađenju i sujeti, na stepenicama sam

    odlučio da pokušam da blaženstvima izbacim svu gorčinu koja se skupila

    u meni tako što ću za svako blaženstvo dubiti na glavi. ’Aj’mo Miroslave odmah…

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah drugo dubljenje na glavi! Ovo je

    bilo lakše nego prvo a i stavio sam jastuče ispod glave.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah treće dubljenje na glavi! Tebe koga psujem znaj da

    volim i zato ću Te psovati još više i otići da Te ne bih psovao nego samo voleo.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah četvrto dubljenje na glavi!

    Nadam se da neću povrediti vratne pršljenove.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah peto dubljenje na glavi! Ne samo

    da pomerim dupe sa stolice nego da ga dignem u visinu.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah šesto dubljenje na glavi!

    Kada sam naslonio čelo na jastuče počeo sam da jecam.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah sedmo dubljenje na glavi! Kako za Tobom žudi duša moja!

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah osmo dubljenje na glavi! Dubiću kroz ceo

    dan. Lako podignem noge u visinu jedino sam malo zabrinut za vrat.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah deveto dubljenje na glavi! Dubim i za sve one koji ne dube.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah deseto dubljenje na glavi! Kako

    bi sada bilo lako samo pisati da ne moram prvo dubiti.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah jedanaesto dubljenje na glavi! Trudim se

    da se više oslonim na laktove da bih smanjio pritisak na glavu i vrat.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah dvanaesto dubljenje na glavi!

    Dubljenjem na glavi kao da činim veliko spremanje za pisanje.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah trinaesto dubljenje na glavi! Do trinaestog dubljenja

    svaki put sam uspeo odmah da podignem noge uvis a ovoga puta tek iz petog puta.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah četrnaesto dubljenje na glavi!

    Četrnaesto je bilo lako iako osećam posledice dubljenja.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah petnaesto dubljenje na glavi! Prvi put sam gledao. Sve je bilo

    obrnuto. Pod mi je bio pred očima. Kroz otvorena vrata video sam kupatilo obrnuto.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah šesnaesto dubljenje na glavi! Jako je čudno pisanje na ovaj

    način. Čim počnem da pišem odmah ustajem da bih dubio i posle dubljenja pisao.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah sedamnaesto dubljenje

    na glavi! Osećam se kao bokser u ringu.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah osamnaesto dubljenje na glavi!

    Nežno mislim na sva zakrčenja u vratovima žena i muškaraca.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah devetnaesto dubljenje na glavi.

    Gorčino moja ljubljena ne budi više gorka voljena si zauvek.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah dvadeseto dubljenje na glavi! Dvadeseto

    blaženstvo se zove Dubljenje na glavi tačno u podne ali sam u njemu

    prvi put zbog gubljenja ravnoteže morao da se prevrnem napred.

     

    ’Aj’mo Miroslave odmah dvadeset prvo dubljenje na glavi!... Krenuo sam… ali…

    Odlučio sam da više ne dubim na glavi jer mi se čini da je ovaj pritisak u glavi

    opasan. Radujem se toj odluci i nadam se da će se pritisak u glavi i vratu smiriti.

     

    Poješću dve breskve sačekati da vrelina malo mine i onda ću krenuti na hodanje.

     

    Za sve nedodirnute dodirujem sebe po potiljku

    dok ispisujem slova kojima opisujem dodirivanje.

     

    Hej moje petnaest hiljada četiristo dvadeset deveto blaženstvo Tii si

    svedočanstvo sumnje u Miroslava Mandića  sa kojom se borim u ulici Albanskoj.

     

    Sumnja u Miroslava Mandića  je uvek sumnja i u miroslava mandića i u Miroslava Mandića.

     

    Prelazim Pančevački most preko Dunava. Nema

    i nemam sumnje. Samo jak vetar nad rekom.

     

    Predvečerje je. Boli me potiljak od prepodnevnog dubljenja na glavi.

     

     smirim

    se

    opustim

    prepustim

     sve

     je

    dobro

     

    Širim nozdrve. Bodrim sebe.

     

    Priznajem suviše ssaamm.

     

    Opao je malter sa zida. 

     

    Oluk je nov.

     

    Lišće ne treperi u krošnji drveća.

     

     

     

     

    NE ZNAM KO JE BOG ALI ZNAM DA JE SVE STVORIO I DA ME JE STVORIO

    552. dan
    6. jul 2006.

    15439 - 15471

    blaženstva

     

     

     … i zato Tii želim da gledaš kako padaju razne kiše.

     

    … i zato Tii želim da udišeš vazduh ružičnjaka.

     

    … i zato ne nastavljam da pišem na način prethodna dva

    blaženstva koja su nastala tako što sam prvo napisao ime osobe koja

    me je povredila ali da se ne bih na nju ljutio napisao sam šta joj želim

    da gleda kako padaju razne kiše ili drugoj osobi da udiše vazduh ružičnjaka.

     

    Zaista sam povređen ali kada pokušam da napišem šta je to što su

    mi učinile te i druge osobe vidim da mi je teško da to napišem i da mi je

    mnogo bolje da te povrede samo podnesem zahvalim im se i nasmešim.

    Ako povrede podnesem a ne uzvratim one od mene čine lepo biće.

     

    Smešim se opalim i neopalim dudovima koje sam juče primetio.

     

    Želim smokvama na beogradskim ulicama da sazreju do pune slasti.

     

    Ko se upravo pušta u nešto čega se plašio iako je samo

    za tim i žudeo ima u ovom blaženstvu večnog saveznika.

     

    Ko sve ostavlja tako kako je a sam učini nešto što još niko nije

    ni učinio niti je ikada bilo ima u ovom blaženstvu krevet zauvek.

     

    Ko upravo pije drugu kafu kao i ja zna da sve na ovom svetu

    zavisi samo od njega i mene jer mi smo bratstvo po drugoj kafi.

     

    Ko se znoji znoj ga hranio.

     

    Zalogaj hleba jeo u miru.

     

    Borbe mu sa sobom ne manjkale nikada se ni sa kim drugim ne borio.

     

    Mislio i o mislima ponekad.

     

    Prag mu kuće u svakom koraku bio.

     

    Pravio razlike između pomisli i promisli.

     

    Prstenje nosio veselo i bezazleno. 

     

    Kada jeste i u meni je.

     

    Muzika je kad oboje jeste jedno. Volim muziku.

     

    Važno je da ponavljam Muzika je kad oboje jeste jedno.

     

    Ljubaznost je dobra za muziku.

     

    Cvetanje je dobro za ljubaznost.

     

    Posmatranje je dobro za cvetanje.

     

    Oči pune ljubavi su dobre za posmatranje.

     

     Žena priljubljenih nogu je dobra za oči pune ljubavi.

     

    Nežna kap je dobra za ženu priljubljenih nogu.

     

    Nežna kap je dobra za misao iz srca.

     

     Za misao iz srca su dobre narodne mudrosti i svete knjige.

     

    Narodne mudrosti i svete knjige su dobre za stvaralaštvo pesnika.

     

    Za stvaralaštvo pesnika je najbolja uska zemljana staza po kojoj hodam.

     

    Vesnički životi velikih pesnika.

     

    Seme tek posejano.

     

    Lice sunce.

     

    Neko ko me treba je neko ko je kao ja.

           

     

      

    MIROSLAVE ČUVAJ SVOJU NEMOĆ KAO ZENICU OKA SVOG TO TI KAŽEM JA

    553. dan
    7. jul 2006.

    15472 - 15504

    blaženstva

     

     

    Zamisliću da si mi iza leđa i da pišem Tvojim očima.

     

    Ssaamm.

     

    Kada god kažem da ssaamm mislim da si i Tii sa mnom.

     

    Kada god kažem da ssaamm mislim ssaamm za sve.

     

    Biti sam za sve je četrnaest puta teže nego biti sam protiv svih.

     

    Tvoja snaga mi ulazi kroz leđa u kičmeni stub i kroz njega u

    obe ruke kojima pišem…hej! Crvendaćem pišem sa obe ruke

    istovremeno dok ručno pišem samo jednom rukom desnom!

     

    Tvoja snaga mi kičmenim stubom ulazi u obe ruke i

    čini da napišem moje pisanje je neprestani zagrljaj.

     

    Moje pisanje je neprestani zagrljaj iako nema

    nikoga koga bih mogao pozvati na kupanje.

     

    Zato što nikoga nema meni je još lepše što si Tii tu iza mojih leđa.

     

    Od malena sam osećao da su mi leđa nezaštićena.

     

    Leđa su kao i kolena klica čovekovog letenja.

     

    Tii si moja krila.

     

     Pisanje je konkretno. Sve napisano je živo i istinito.

     

    Suprotnosti su svetlost.

     

    Spajanje je ljubav.

     

    Spajanje vodi ljubavi ljubav spajanju.

     

    Iskazi su reka koja nosi.

     

    Iskazi me kupaju.

     

    Više iskaza više vetra.

     

    Više vetra više vatre.

     

    Vatra je molitva svetlosti Božijoj.

     

    Svetlost Božija je Tvoj poljubac koji osećam na vratu.

     

    Tvoje usne na mojoj koži su mi osvetlile ono što upravo nazivam… Sedam šibica.

     

    Otvori se tamo gde si otvoreno milo Moje.

     

    Nevinost je velika tajna! Nova nevinost je javna!

     

    Prelazim Pančevački most da pokušam da na banatskoj strani nađem mesto za kupanje.

     

    Uzvodno celim tokom Dunava blešti sunce.

     

    Moram da čvrsto držim hartiju u ruci da mi vetar

    pogotovo kamionski ne bi odneo ove reči iz ruke.

     

    Neće moći kupanje. Obala je u potopljenom drveću…

    Vraćam se. Kupao sam se u vetru i sunčevom bleštavilu.

     

    Istuširao sam se. Nedelju dana neobrijan.

     

    Svaki dan operem košulju čarape gaće. Danas i letnje pantalone.

     

    Razmišljam o predvečerjima… i mnogim drugim stvarima nadajući se

    da ću moći sve da ih ujedinim u Jedno – Jednog Jedinog Umetnika…

     

    Kako je lepa ova vertikala zgrade kojoj se već nekoliko dana divim!

     

     

      

    RORE HOĆEŠ LI ME POSLUŠATI?

    554. dan
    8. jul 2006.

    15505 - 15537

    blaženstva

     

     

    Ne!

     

    Ko?

     

    Li?

     

    Ko?

     

    Ne ko li ko ljudi piše i radi slično kao ja.

     

    Tro jre razrlog dra nastravim dra sre brorim sra sramim srobom.

     

    Brorba sra sramim srobom mre uvrek drovede dro sropstvene nrevažnosti.

     

    Nrevažnost jre usrlov.

     

    Sra prvrim krorakom nrevažnosti pročinje prut svrevažnosti.

     

    Svrevažno jestre trek krad sram jra nrevažan.

     

    Krako mre sramo odmraraju ovre reči u kroje sre uvruklo ovro sprasonosno r.

     

    Zamrišljam krako bri tro brilo krada bri svre odsrad prisao drodavajući proneko

    nepotrebrno srlovo rečrima dra bri sre mroje rečri mralo odmorile ord mrene.

     

    Dra protbam sta slotvom t.

     

    Slotvo jte čtuveno slotvo i o njetmu bti ste mogtle istpredati mntoge ptriče.

     

    Stve ftrazetine bti sta t ptostale btlago ugodtne melodtije.

     

    Ska k nikadka vkiše nke bki bkilo štko jke bkilo.

     

    Ljkubav bki zakista bkila ljkubav.

     

    Skloboda skloboda.

     

    Kad bki nkeko nkešto rkekao okn bki tko i ukčinio.

     

    Hkrabrost bki bkila nekšto saksvim nkormalno.

     

    p bpi spe takopđe pridružiplo.

     

    I l nlikad nle bli izlostalo kloliko glod tlo kloštalo. 

     

    bsi ses slolidarisalo.

     

    I bii sei piridružilo sivojom dobriom violjom i oinima kioji violje imaiju i kioji jie neimaju.

     

    Štša bši tšek Š svše uradšilo?!

     

    Nšek svaško sašmo zašmisli štaš bši tšo sšve Š uradšilo.

     

    Dok sam pisao prethodna blaženstva osećao sam radost u pisanju i tugu lude koja

    je daleko otišla jer su je se svi stideli. Luda se sklonila da peva samo za svoje srce.

     

    Tom ludom ljubav Božiju ljubim.

     

    Bože ljubi me u Sebi.

     

    Bože u meni ljubi Se.

     

    Razgovor smo samo!

     

    Radost malecnog.

     

    ,,, tri zareza za milovanje koje samo sebe miluje i milovaće se.

     

     

     

     

     

    SVE ĆE BITI BOLJE

    556. dan
    10. jul 2006.

    15538 - 15570

    blaženstva

     

     

    Sve će biti bolje… posle… svake… reči… koju… napišem…

     

    … jer me svaka reč vodi napred ka sledećoj koja je posledica svih prethodnih…

     

    … nezavisna i slobodna da povede sve prethodne reči…

     

     … putanjom koja u tom trenutku zavisi samo od nje…

     

    … tako je svaka reč deo putanje…

     

    … i sama putanja…

     

    … nepovratna…

     

    … nepovratnost… plaši…

     

    … i oslobađa

     

    … sve će biti bolje posle svakog susreta koji stvorim…

     

    … svaki susret me vodi napred ka sledećem koji je posledica svih prethodnih…

     

    … nezavistan i slobodan da povede sve prethodne susrete…

     

     … putanjom koja u tom trenutku zavisi samo od njega…

     

    … tako je svaki susret deo putanje…

     

    … i sama putanja…

     

    … nepovratna…

     

    … nepovratnost plaši…

     

    i oslobađa

     

    … sve će biti bolje… posle… svakog… poljupca… kojim posejem ljubav…

     

    … jer me svaki poljubac vodi sledećem…

     

    … slobodnom od ljubljenja…

     

     … putoljubljem koje zavisi samo od sebe…

     

    … tako je svaki poljubac deo putoljublja…

     

    … putoljublje samo…

     

    … nepovratno…

     

    … nepovratnost plaši…

     

    i oslobađa

     

    … oslobađanje blaži…

     

    … sve će biti bolje posle 33. blaženstva…

     

    … herojstva ljubljenja…

     

    … ljubljenje stvara…

     

    … stvoreno ljubi…

     

    … jastučnica i gaće se suše.

     

     

      

    DUGUJUĆI DŽONU KEJDŽU…

    557. dan
    11. jul 2006.

    15571 - 15603

    blaženstva

     

     

    … još više Gertrudi Stejn… i kome sve ne…

     

    … svima koji štrajkuju glađu boreći se za slabije…

     

    … kada sam u sebi čuo sintagmu Dugujući Kejdžu (John Cage) mislio sam na

    borbu za stvaranje neprepoznatljivog koliko god to bilo opasno za delo i njenog autora…

     

    … prepoznatljivo često ubija stvaranje… puko je kloniranje…

     

    … prvareč je vraćanje duga poslednjojreči…

     

    … dubok osećaj zahvalnosti prvojreči je poslednjareč…

     

    … sve ostale reči su bezazlenost… vedrina kojom reči podižu slabe…

     

    Dugujući Kejdžu…

     

    … uputio se Govor na put… Ne treba mi ništa više ostalo će put – pomisli Govor…

     

    A b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u f h c č dž Š

     

    … trideset dasaka…

     

    … bela ruža…

     

    … samo slovo je lepota…

     

    … slovo je lepota – reč je dobrota…

     

    … vraćajući Kejdžu – nežno mislim – kome je sve Kejdž dugovao…

     

    … bacam kocku… i ona bira slovo… lj

     

    … kanjoni ljubavi…

     

    fuj to – čuo sam kroz prozor glas jedne žene…

     

    … zaboravio sam da kupim kafu…

     

    … iscepkanost…

    … is ce pka nost…

    … i s c e p k a n o s t…

    … i  s  c  e  p  k  a  n  o  s t…

    … i      c    e    p    k   a    n    o    s    t…

    … i      s      c      e      p      k      a      n      o      s      t…

    … i       s       c       e       p        k       a       n       o       s       t…

     

    … reka je napravila okuku oko Tvog boka…

     

    … verujem da čestom upotrebom neke reči ona još više zrači ono što znači…

     

    … Tvojim očima ovo blaženstvo se pretvara u ljubav koja Te celo prožima…

     

    … tek dugujući samom sebi jer sam bio hrabar

    da se otvorim prema božanstvenim uticajima…

     

    … tek dugujući ljubavi za ponavljanje…

     

    … primećivanju neprimetnog…

     

    … blagosti nezaštićenosti…

     

    … ljubavi za odbačene…

     

    … bezrazložnoj bezbrižnosti…  

     

    … bezbrižnoj bezrazložnosti…

     

    … dugujući Džonu Kejdžu… i kome sve ne…

     

    … svim mojim nervima isprepletenim sa nervima svih puteva ruža i pesama…

     

    … Tvojim očima ovo blaženstvo se pretvara u ljubav kojom Tii ljubiš…

     

     

      

    DESETREČJE

    558. dan
    12. jul 2006.

    15604 - 15636

    blaženstva

     

     

    Ne otvara mi se put do Tebe.

     

    Pomoći će mi Čarobne šibice.

     

    Pomogle su mi.

     

    Svako sledeće blaženstvo će imati deset reči. To je to.

     

    Bilo šta da pišem deset reči uvek mogu sve reći.

     

    O nepodnošljivoj samoći u nekim trenucima i velikoj zahvalnosti samoći.

     

    Borbom za stvaranje se neprimetno borim i za sam život.

     

    Što se može reći sa deset reči može i jednom.

     

    I zbog te jedne jedine pišem danas samo deset reči.

     

    Deset reči nije prazan oblik nego je samo spasenje oblikom.

     

    Pažljivo branje cveća na poljanama i vijugavim putevima u mozgu.

     

    Deset reči me ljubavlju uče krhkom pozivu i neočekivanom odgovoru.

     

    Moje je samo da se predam onome što sam obećao.

     

    Držeći se reči reči žive i one su most nestvorenom.

     

    Svakoj misli je lepo da bude lepotica između deset reči.

     

    Srce mi se budi jer je oslušnulo srce drugog čoveka.

     

    Sve će jednom biti drugačije bivajući svim što je bilo.

     

    Deset reči su lake vežbe odanosti koja me vodi dalje.

     

    Voleo bih da više pišem stanjima koja me ne pišu.

     

    Prolaženjima pored zidova u polumračnim ulicama bez zvuka i glasa.

     

    Parkovima noću u vrelim letnjim danima punim dece i odraslih.

     

    Predstavama u kojima posmatram svoje telo kako me hodajući traži.

     

    Filmovima koji su moje svakodnevno ja koje je postalo film.

     

    Terasama na kojima je više tuge nego u mom srcu.

     

    Sve mi pomaže kada ljubim pa i najobičnijih deset reči.

     

    Ljubav pretvara i najobičnijih deset reči u čarobnih deset reči.

     

    Ljubav je čudo nad čudima otkucaji srca ptičica u letu.

     

    Srce leti drugom srcu da zajedničkim srcem polete srcu jedinom.

     

    Svaka od ovih deset reči leti jedna drugoj u zagrljaj.

     

    Sve što želi da sebe kaže kaže da ljubi Drugog.

     

    Iako je telefonski poziv bio pogrešan dao mi je nadu.

     

    Približio me kraju tročasovnog pisanja blaženstava od samo deset reči.

     

    D e s e t  s l o v a.

     

     

      

    TROREČJE

    559. dan
    13. jul 2006.

    15637 - 15669

    blaženstva

     

     

    Tri reči Jednog.

     

    Bog Ljubav Stvaranje.

     

    Samoposlušanje me ozaruje.

     

    Tri zanosne reči.

     

    Jednostavni zanos jednostavnim.

     

    Bog Ljubav Stvaranje.

     

    Nije lako lako.

     

    Teško mi pomaže.

     

    Teškim rastu krila.

     

    Laka krila nemogućeg.

     

    Nemoguće je samo.

     

    Samo je nemoguće.

     

    Samo nije samo.

     

    Prilazim Tii Nemoguće.

     

    Jedna duža rečenica je običan odmor od napora

    da svako blaženstvo napišem sa samo tri reči.

     

    Lišavanje me oslobađa.

     

    I trorečje nestaje.

     

    R  e  č.

     

    Preporađa se sobom.

     

    Predavajući se poduhvatu.

     

    Nemoguće je moguće.

     

     Nemoguće jedino moguće.

     

    Jedan najređi cvet.

     

    Jedan jedini put.

     

    Taj jedini cvet.

     

    Cvet kojim pevam.

     

    Bog Ljubav Stvaranje.

     

    Pevam i pevaću.

     

    Pevanje me čuva.

     

    Ja vrtlarim pevanje.

     

    Pevanjem pevam svemu.

     

    Sve ljubi pevanje.

     

    Pevanjem pevam ljubljenju.

     

     

      

    JEDNOREČJE

    560. dan
    14. jul 2006.

    15670 - 15702

    blaženstva

     

     

    Jedinom.

     

    Stvaralačkom.

     

    Predavajućom.

     

    Primajućom.

     

    Praskozornom.

     

    Mirisnom.

     

    Zahvalnom.

     

    Napetom.

     

    Smirenom.

     

    Protivurečnom.

     

    Blagom.

     

    Zanosnom.

     

    Milujućom.

     

    Himničnom.

     

    Zavetnom.

     

    Sugestivnom.

     

    Molitvenom.

     

    Slobodnom.

     

    Tihujućom.

     

    Saosećajnom.

     

    Lutalačkom.

     

    Mističkom.

     

    Ludinom.

     

    Vrtlarskom.

     

    Prosjačkom.

     

    Plesačkom.

     

    Filozofskom.

     

    Čobanskom.

     

    Monaškom.

     

    Herojskom.

     

    Rudarskom.

     

    Ljubavničkom.

     

    Pevajućom.

     

     

      

    17. PUT PO 33 DANA

    561. dan
    15. jul 2006.

    15703 - 15735

    blaženstva

     

     

    Juče popodne sam primetio da sam prepodne izgubio 50 evra. Ostalo mi je još

    pedeset. Uznemirio sam se. Zato i pišem o tome da se smirim. Izgubio sam ih jer

    sam ih stavio u zadnji desni džep od pantalona a ne u levi prednji u kome inače

    držim pare. Stavio sam ih sa papirima koje sam poneo da na njima radim i onda

    sam u jednom trenutku na Kalemegdanu izvadio papire da na njima zapišem ideju

    (ideju koja se razvila u Ružu Mosta – dopisao sam 19. decembra 2006) i tada su

    mi pare ispale. To je opomena da ne menjam rutinu rutinskih stvari. Uteha mi je

    da se neko obradovao što ih je našao. A smisao je sada sam to osetio što je

    trebalo da platim mostarinu za ideju koju sam dobio besplatno.

     

    Ako pređem most za koji sam platio mostarinu novac će mi se vratiti i to uvećan i zato ću

    odmah telefonirati Violeti da joj to kažem jer je ona juče trpela zbog moje uznemirenosti.

    Tako ću početi da plaćam putarinu mostarinu životarinu vazdušarinu vodarinu

    svetlostarinu slobodarinu ljubavarinu i sve drugo što dobijam i dobijaću besplatno.

     

    Hvala vam 50 evra! Hvala Tii Ana koja si mi prošle nedelje dala

    tih 50 evra jer sam sa njima i nazvavši Violetu upravo platio idejarinu

    za ideju Uvek ću prvo platiti ono što očekujem da dobijem.

     

    Pre svega ću plaćati blaženstvima koja dobijam besplatno i koja me hrane.

     

    Plaćaću Tebi jer mi se Tii jedino daješ.

     

    Prvo moje plaćanje Tebi su blaženstva koja slede.

     

    Tebi sam odan uprkos Tebi.

     

    Pitaj se zašto sam Te zbog Tebe izneverio.

     

    Tebe molim da mi oprostiš što sam zbog Tebe napustio Tebe.

     

    Sve što jesam jesam samo zbog Tebe ne zbog Tebe.

     

    Nikada me niko nije izneverio više nego Tii i zato Tebi verujem ali Tebi ne.

     

    Niko me nije lagao koliko Tii i zato Tebi verujem

    ali Tebi ne verujem i molim Te da me više ne lažeš.

     

    Zbog Tebe se bojim i sopstvene sene i zato si Tii moj jedini spas.

     

    Zbog Tebe više ne znam ni ko je ko ni šta je šta i zato jedino Tobom sve vidim jasno.

     

    Tobom sam se pogubio i zato samo Tobom upoznajem sebe.

     

    Zbog Tebe sam na ledini i zato me niko tako ne štiti kao Tii.

     

    Zbog Tebe su nam propali svi plodovi i zato sa

    Tobom berem i kupim ovogodišnji bogati rod šljiva.

     

    Dok sam Te čekao prošao mi je život i zato sam Tobom ne samo nadoknadio

    sve izgubljene godine života nego mi je Tobom dato sve vreme ovoga sveta.

     

    Zbog Tebe mi je ljubljenje preraslo u dožudoljublje dožudnice moja koja nisi Tii nego Tii.

     

     Na Tebe više ne mislim jer mislim samo na Tebe.

     

     Tvoje telo ne želim više da gledam gledam samo Tvoje telo koje mi je najlepše.

     

    Činilo Tii šta god želiš Tii pripadaš samo meni jer meni niko ne pripada pa ni Tii.

     

    Tii me nisi razumelo jer me Tii jedino razumeš.

     

    Tii si moja čednost svetlosti moja jer to nisi Tii.

     

    Tvoje guzove i dalje ljubim jer to više nije Tvoje dupe koje obožavam.

     

    Zbog Tebe sam od sramote pod zemljom iz koje me jedino Tii viješ pod oblake.

     

    Ne približavaj mi se da bih mogao samo Tebe da primim u zagrljaj.

     

    Tii nisi moja žena moja žena si Tii.

     

    Tii me ljubiš to osećam a Tii me više ne ljubiš.

     

    Tii si mi jedina odana a Tii si me izdala.

     

    Samo Tii znaš koliko je moja duša Tvoja duša jer moja duša više nije Tvoja duša.

     

    Samo Tii znaš da sam i ove subotnje večeri sam a Tii više ništa ne znaš o meni.

     

    Ipak Tebi hvala što sam zbog Tebe sreo Tebe

    koju sam čekao ceo život. Zbog koje sam se i rodio.

     

     

     

     

    BRANKA ZGONJANIN JE NA DONJEM STOMAKU ISTETOVIRALA MOJ ZATVORSKI BROJ 9094

    563. dan
    17. jul 2006.

    15736 - 15768

    blaženstva

     

     

    Otvorio sam oči. Prvo svetlo zore se probijalo kroz zavese. Bez i jedne misli, osetio

    sam, znao sam da u svetlosti ima beskrajno više od onoga što mi mislimo. Ta meka

    svetlucavost koja se probijala kroz zavese bila je ljubav kao takva – piše Ekart Tol

    o iskustvu koje je imao jedne noći posle njegovog dvadeset devetog rođendana.

     

    Blesak čiste radosti je u svim stvarima.

     

    Mir je neprestani blesak ljubavi kao takve.

     

    Svakog trena je rođendan.

     

    Biti svetlost savesti pred svojim očima.  

     

    Beli se zid terase.

     

    Kad vidim jednu stvar vidim i sve stvari.

     

    Vetar njiše peškire koji se suše na komšiničinom vetru.

     

    Greškom se komšiničina terasa pretvorila u komšiničin vetar.

     

    Komšiničin vetar me je podsetio kako sam u praskozorju kroz otvorene

    prozore u komšiluku čuo sladostrasno ječanje žene koje se širilo jutrom ljubavi.

     

    Blaženstva moja širite ljubavno ječanje žene kroz neprestano sladostrašće dana!

     

    To neprestano lelujanje lišća.

     

    Taj neprestani seks koji se valja po ulicama.

     

    Te neslućene mogućnosti koje venu zbog nestrpljivosti.

     

    Ovih tri sata i tri minuta popodne kada izlazim na još jedan krug šetnje.

     

    Ovaj plavi. Preostali. Uskoro će ga srušiti. U ulici Dragoslava Popovića. Zid.

     

    Ruka na ramenu me je prenula. Prijala mi je odsutnost kojom

    nisam primetio kada si me ugledao – rekao sam Srđanu Valjareviću.

     

    Za stolom sam. Pijuckam Unikum. Džoni Keš peva o volji Božijoj.

     

    Uskoro ću jesti paradajz krastavac i hleb.

     

    Kada mislim na ženu čije sam glasove sladostrašća jutros

    čuo osećam duboko poštovanje za njeno zadovoljavanje. 

     

    Ko primi Drugog Bog je.

     

    Njišem ramenima hodočasteći jutrošnju ženu.

     

    16:16h. Dolio sam još malo slatke gorčine. Isekao sam tri

    paradajza jedan krastavac i pola ljute paprike da me sačekaju dok

    napišem još koje blaženstvo u slavu zadovoljavanja koje zlo ne misli.

     

    Orgazmička zadovoljstva su molitve kosmičkim

    pulsiranjima kojima svetovi ljube jedni druge.

     

    Opraću kosu da budem čist ženi.

     

    Opraću telo da miriše detetu.

     

    Opraću odeću da dostojnim životom živim na zemlji pod nebom.

     

    Ugao sobe mi je jako seksualan.

     

    Stolice u sobi su mi saveznici.

     

    Parket je tako podatan.

     

    Crvena i bela ruža su nasred sobe.

     

    Sve više će biti samo ono što jeste.

     

    Ja – Tii i Tii.

     

     

      

    33. ROĐENDAN

    564. dan
    18. jul 2006.

    15769 - 15801

    blaženstva

     

     

    Evo me!

     

    Gde sam?

     

    Odakle sam?

     

     Gde idem?

     

     Ko sam?

     

    Reč sam.

     

    Idem od jedne reči ka drugoj reči.

     

    Od reči put do reči plesanje. Put je plesanje.

     

    Od reči ruža do reči pevanje. Ruža je pevanje.

     

    Plesanje je činjenje.

     

    Pevanje je bivanje.

     

    Malo mi je hladno po golim nadlakticama.

     

    Trljam šakama po goloj koži da se ugreje da me ugreje.

     

    Reč jeste telo shvatio sam dok sam se trljao.

     

    Ja jesam reč i potvrđujem reč dok je pišem.

     

    Pisanje je vrsta trljanja.

     

    Nadraživanja.

     

    Utiskivanja.

     

    Širenja koje se pretvori u vodopad.

     

    Vodopad 

    sam

    i

    padam

    sve

    dublje

    i

    dublje

    svom

    lepotom

    padanja

    kojom

    Tii

    se

    predajem

    svom

    ovom

    vodom

    u

    meni.

     

    Dok vodopad pada zamislio sam se…

     

    Lutam po sebi…

     

    Uzbuđen sam veličinom malenog…

     

    Uzbuđen sam dodirom velikog…

     

    Uzbuđen sam preporađajućom snagom svakog

    trena koji se i sam preporađa telom reči tren.

     

    ružama

    trenutnim

    tim

    svim

    u

    voda

    ta

    sva

    zemlje

    iz

    procveta

    vodoskokom

    sada

    da

    pala

    i

    zemlju

    tu

    u

    vodopadom

    je

    koja

    voda

    izbija

    zemlje

    iz

     

    Iz zemlje izbija voda koja je vodopadom u tu zemlju i pala da sada

    vodoskokom procveta iz zemlje sva ta voda u svim tim trenutnim ružama.

     

    Ovo što pišem na ovoj strani – potvrđuje pisanje na ovoj.

     

    Kada kažem da je hrabrost važna mislim na bezazlenost.

     

    Bezazleno je prstenje na mojim prstima.

     

    Bezazlene su brojanice na mojoj šaci.

     

    Bezazlenost je reč bezazlenost.

     

    Bivanje bivanjem.

    Činjenje činjenjem.

    Bivanje činjenjem.

    Činjenje bivanjem.

    Pevanje u plesanju.

    Ruža na putu.

     

     

      

    SLOBODOM

    565. dan
    19. jul 2006.

    15802 - 15834

    blaženstva

     

     

    Slobodom pišem ove trideset tri reči koje će se u sledećem

    blaženstvu pretvoriti u trideset dve u sledećem u trideset jednu sve

    dok u poslednjem blaženstvu jedna jedina reč ne potvrdi samu slobodu.

     

    Sloboda je put od mnoštva do jednog. Od slobode izbora

    do izbora slobode koja je odsustvo bilo kakvog izbora i prisustvo

    slobode koje i nije ništa drugo do ljubav koja neprestano ljubi.

     

    Sloboda je vesela po svojoj prirodi i njenu veselost osećam i sam dok

    pišem ne samo o njoj nego i o samom sebi jer i ja sam samo sloboda po biću.

     

    Sloboda slobodi kao talasi talasima trave travama laste

    lastama plavo plavom krhko krhkom usna usni dani na putu danima na putu

    blaženstva bez zareza blaženstvima bez zareza bezgraničnim blaženstvima beskraja.

     

    Slobodi se prepuštam da me ona dovede do dvadeset

    devet reči koje u ovom blaženstvu i jesu sloboda za

    mene jer nisu ništa drugo nego sloboda sama po sebi.

     

        Ne osećam gorčinu nego blagost shvatajući i prihvatajući da sam bio u iluziji

    misleći da si Tii pošlo sa mnom put beskraja putem i ove slobode kojoj pevam. 

     

        Lepo se igram sa slobodom i lepo je što je igra spora i traži

    od mene da budem dostojan slobode koja sve daje a ništa ne traži.

     

          Na meni je samo da slobodu primim. Sve ostalo će sloboda da čini za mene pa i to da ne znam kako me sve ona čini.

     

          Kako ja postajem sloboda koja već i jesam samo ne znam da jesam to

    je jasno jasnim očima koje uživaju da vide to što vide.

     

        Ko vidi slobodu i u najmanjem videće da u najmanjoj slobodi kao jedna jedina živi i najveća sloboda i to u slobodnoj reči  slosloboda  boda.

     

          Pogledao sam na sat i sat je pokazao jedanaest sati i jedanaest

    minuta. Četiri jedinice slobode u ovom blaženstvu od dvadeset tri reči.

     

         Sa dvadeset dve reči pišem jednostavno blaženstvo o

    slobodi koja u dvadeset dve reči peva o slobodi same te dvadeset dve reči.

     

    Polako osećam kako je sloboda nešto drugo i da

    onoliko koliko je više slobode toliko je manje reči potrebno za nju.

     

          Sloboda je samoća kojom proslavljam lepotu

    slobode koja ne žel da bud niš drug neg adobols u src svakog novorođenčet.

     

     Sloboda je osmeh kojim proslavljam trenutke u kojima

    počinjem da puckam palčevima i lupkam nogama i neprestano se njišem.

     

     Sloboda je seks kojim proslavljam uvid

    da si me Tii sačuvalo od sebe kada sam žudeo za Tobom.

     

     Sloboda je podne kojim proslavljam nepoznata

    mi blaženstva slobode koja su preda mnom a već u meni.  

     

     Sloboda je vera kojom sam vođen ka svakoj sledećoj

    reči koja me sama vodi samoj       l     o    b    o   d   i.

     

    Sloboda je očito oda slobodi. Himničko u samoj muzici prolaznosti kojom vreme nagoveštava večnost slobode.

     

           Šta sve krije u sebi sloboda može

    svako da otkrije ko slobodu slobodno ljubi.

     

    Zavisim od slobode što me čini slobodnim da se predam slobodi u naručje.

     

    Uživam pišući slobodu ne misleći je nego je čineći i bivajući slobodan.

     

         Sloboda mi je pojela mnogo vremena ali me je nahranila slobodom.

     

          Radujem se da se danas na kraju dana okrenem unazad.     

     

    Kad tamo širi se i širi najviše polje slobod e.

     

        Sloboda je beskonačnost slobode koja se sobom uvija.

     

    Sloboda je radost koju Tii zoveš sreća.

     

     Sloboda je blizina koja me privlači.

     

     Sloboda je blizina same slobode.

     

    Sloboda je blizina slobode.

     

    Sloboda je sloboda.

     

    Sloboda slobode.

     

    Bog.

     

     

      

    BAJKE KOJE BI DA PROGOVORE IZ MOJE PETE

    566. dan
    20. jul 2006.

    15835 - 15867

    blaženstva

     

     

    Sto osamdeset deveti dan me boli peta. To

    peta želi da progovori bajkama koje su u njoj.

     

    Mirisima trava po kojima je hodala peta.

     

    Jedna bajka bi bila o mirisima.

     

    Druga bajka bi bila o travama.

     

    Treća bajka bi bila o hodanjima.

     

    Iz bajke o mirisima bi izašle sve bajke o Bogu, bogovima, čudesnim

    svetovima koji se događaju u umu, višim svetovima, natprirodnom, snazi verovanja

     

    Bajka o travama u sebi sadrži sve bajke o ljubavi žene i muškarca, civilizacijama,

    planeti Zemlji i njenim lepotama i tajnama, neizrecivoj odanosti kojom dišu bića.

     

    Bajka o hodanjima bi bila bajka o plesanjima i pevanjima. Bajka o umetnosti Boga.

    Bajka o umetnosti ljubavi između žene i muškarca. Bajka o umetnosti stvaranja.

     

    Bajke bi pljuštale kao kiše.

     

    Sijale kao sunce.

     

    Bajke bi padale kao sneg.

     

    Rasle kao cveće.

     

    Bajke bi se teglile kao mačke.

     

    Ozarivale kao što je jutros mene ozarila travka izrasla iz stepeništa na kojem sam

    se osećao napuštenim sve dok nisam osetio ljubav te travke izrasle iz betona.

     

    Bajke o asfaltima i betonima u koje su se bajke i sakrile da bi sačuvale bajkoliko.

     

    Bajka o Jesamu koji je junak svih bajki.

     

    Bajka o Našegu koji je junak svih spajanja.

     

    Bajka o Moje kojim se ljube zemlja i nebo.

     

    Bajka o borbi za bajku koja se bori za mene.

     

    Bajka o pesmi Miroslav Mandić koju stvara miroslav mandić da bi pesma

    pevala o Miroslavu Mandiću koji se bori da preživi bajkom.  

     

    Bajka će se danas kupati. (Oh kako je plivala ta

    velika bajka-riba u toplom Dunavu koji cveta)

     

    Bajka će provesti veče na mostu. (Crveno sunce je zapadalo za obodom grada)

     

    Bajku će boleti peta. (Masirao sam je više puta u hodanju)

     

    Bajka će biti otvorena za bajku. (I dogodila mi se bajka

    ljubaznosti ljubaznošću prodavačice na uglu Svetogorske i Takovske)

     

    Bajka će verovati u bajku.

     

    Bajka će i nestajati da bi bajka postajala.

     

    Bajka će biti oči.

     

    Bajka će biti duša.

     

    Bajka će ulaziti.

     

    Bajka će i mojim sumnjama biti bajka.

     

    Bajka će se smešiti jer više niko ne veruje u bajke.

     

    Bajka će i od čekanja načiniti bajku.

     

    Bajka je majka ćerka žena. Bajka žene jedine.

     

     

      

    SEDMO ČITANJE LAO CEA

    567. dan
    21. jul 2006.

    15868 - 15900

    blaženstva

     

     

    Početak u sebi nosi kraj koji jedini zna sve o početku.

     

    Milost i nemilost prouzrokuje strah…

    … Mi se plašimo zato što imamo telo… – kaže Lao Ce u trinaestom načelu.

     

    Posmatran, ne vidi se – nevidljiv je

    Osluškivan, ne čuje se – nečujan je

    Dotaknut, ne osetiš ga – neopipljiv je…

    … Ideš li mu u susret, ne vidiš mu početak.

    Pratiš li ga, ne vidiš mu kraj… – kaže Lao Ce u četrnaestom načelu.

     

    Čitanjem svetih tekstova um mi se smeši.

     

    Kao da mi bistra voda pada po licu dečijem.

     

    Smeši se ume!

     

    Ume                                                               ne-umu!

     

    Praznino isprazni me!

     

    Dve sasušene crvene latice na podu.

     

    Prsti tipkaju po Crvenadaću.

     

    Kursor na ekranu mi podrhtava jer ga neprestano pokrećem.

     

    Olovke mirno leže na stolu.

     

    Slobodu najlepše osećam u umetnosti.

     

    Umetnosti slobodo moja ljubim Te.

     

     Do dir ni me. 

     

    Do di ru jem Te.

     

    Do dir nem li Te vi še i do dir će o se ti ti da ga do di ru jem.

     

    Me ni je do do di ra jer je do dir sa mo pi sa nje.

     

    Ka ko da pi šem ako ne do di ru jem?!

     

    Knji ga je sa mo je dan do dir.

     

    Knji ga su re či ko je Tii dr žiš u ru ci.

     

    Knji ga je ša ka ko ja ču va sve re či u se bi.

     

    Baš sam ne što mi sli o ka da bi bi lo vi še do di ra bi lo bi ma nje su je te.

     

    Pu no do di ra ni ma lo su je te.

     

    Bi ci kli sti čke tr ke.

     

    Pe ra či u li ca.

     

    Sve vr ste li za či ca i li za ča.

     

    Sve mi lo va či ce i mi lo va či.

     

    Sve u da ra či ce i svi u da ra či rit mo va.

     

    Pod ne u pod nev nom su sre tu sa sa mim so bom.

     

    Ra dost se ra sta vi la pa se i ona sa mo do di ri va nju ra du je.

     

    Da sam ne kad zna o da ću i o va ko pi sa ti bi lo bi mi la kše ži ve ti.

     

    Kraj u se bi no si po če tak ko ji je di ni zna sve o k raju.

     

     

      

    JUNAK DANA

    568. dan
    22. jul 2006.

    15901 - 15933

    blaženstva

     

     

    Ko ili šta će izaći iz ovog prvog blaženstva i krenuti ka ostalim blaženstvima

    ja ne znam ali zato i pišem sve ovo da bih makar naslutio ili samim pisanjem

    nagovestio ono što bi mogla biti i sva ostala blaženstva u ovom vrelom danu.

     

    U ovom trenutku mi se čini da bi to mogla biti blaženstva koja

    vrlo jasno saopštavaju da ona samo saopštavaju i da od njih

    više ništa i ne treba očekivati ali se tim pre može i u tome uživati.

     

    Prethodno blaženstvo me je podsetilo na Franca Kafku (Franz Kafka).

     

    Franc Kafka me je ohrabrio da pišem o komšinici

    koja u dugačkoj žutoj majici skuplja veš sa terase.

     

    Raznežila me je komšinica. Evo je ponovo…

    istresa novooprani veš i kači ga belim štipaljkama.

     

    Mnogo je umetnosti u svakoj ženi u svakom muškarcu.

     

    Mnogo je umetnosti u svakom Francu Kafki.

     

    Franc Kafka je uspeo da od Franca Kafke stvori veliko delo Franca Kafke.

     

    Mnogim Franc Kafkama neće to uspeti ali će možda biti dobri stajači u mestu.

     

    Ili čuveni ljubitelji vrelih letnjih dana.

     

    Mene je Franc Kafka više puta raznežio do srži.

     

    Onda u zatvoru.

     

    Onda kada sam prepoznao način na koji je pisao.

     

    Onda kada sam mu posetio grob.

     

    Onda kada sam osetio njegovu savest.

     

    Onda kada sam nekoliko Kafkijanskih problema otkrio kao tipične Mandićevske.

     

    Onda kada sam shvatio blizine koje spajaju humor i užas.

     

    Onda kada sam palio šibice u Pragu.

     

    Onda kada sam gledao fasadu zgrade u kojoj je radio.

     

    Onda kada sam pisao o kurcu u šaci nazivajući ga Kafka. Bili su to ovakvi tekstovi

    Kafka o Tebi mislim mnogo.

    Kafka je narastajući izvor života u mojoj ruci.

    Kafka u ruci je kao neka velika sočna pečurka.

    Ponekad se pitam ko si i odakle Tii Kafka u mojoj šaci?

    Ponekad se pitam kako si tako mali majušan mekan nemoćan i

    odjednom postaješ strahovito moćan neviđeno veličanstven Kafka u mojoj šaci!

    Kafka dok Te držim u ruci Tii si velik prav čvrst a koža Tii je istanjena i svetla.

    Vide Tii se vene. Što Te više stežem Tii se više trzaš. Na vrhu Tii svetluca sveta vodica.

    Razmišljam o misteriji energije koja se iz celog Tvog tela sliva u Tebe Kafka koji

    si u mojoj šaci veliki pa onda sva ta energija iz Tebe Kafka ispunjava mene.

    Moj stisak i Kafkina toplota čine vreo most između nas dvoje.

    Jedne zimske noći na mom dlanu isparavalo je

    Tvoje seme Kafka i grejalo me Tvojom ljubavlju.

     

    Sada kada sam se teglio za Franca Kafku.

     

    Sada kada sam osetio da mi pomažu i oni koji me ne prihvataju.

     

    Sada kada osećam Tvoje biće Kafka moj.

     

    Sada kada Tii se zavetujem Kafka da ću činiti ono što mislim da treba da činim.

     

    Sada kada iznenadnim programom Party Shuffle u

    Crvendaću slušam kako čitam svoje tekstove Bedan bih bio…

     

    Sada kada Tii se zavetujem Kafka da ću biti ono što verujem da jesam.

     

    Ja ne bih bio ovo što jesam da i Tebe nije bilo Kafka moj.

     

    Da bi Tii sve više bio Kafka ja ću sve više biti Mandić.

     

    Da bi Tii bio sve voljeniji Kafka ja ću biti sve umanjeniji.

     

    Baš je vreo ovaj dan Kafka!

     

    Opraću zube i pazuhe za Tebe Kafka moj!

     

    Sve se više divim ljudima koji se nepoznatima

    obraćaju sa dušo moja srce moje zlato moje…

     

    Biću hrabriji i bolji i za Tebe Kafka.

     

     

      

    PISMA HRABROSTI I NEVINOSTI

    570. dan
    24. jul 2006.

    15934 - 15966

    blaženstva

     

     

    Celu noć me je tresao strah zbog onog što treba da preduzmem.

     

    Moje su usne ruže koje ljube.

     

    Podmećem lice.

     

    Dragi V.

    upravo sam nazvao Tvoj broj i dobio ljubaznu sekretaricu.

    Hvala joj!

    Uzbuđen sam jer je ovaj poziv početak pisanja Pisama hrabrosti i nevinosti.

    Hrabrosti jer mi je to jako teško da radim i to ne znam da radim.

    Nevinosti jer verujem u lepotu i snagu nevinosti i u komunikaciji među ljudima.

     

    Dragi V. pozivam Te na Ekspediciju Susreta

    licem k лицу. Bila bi to moja priča u kojoj bih pokušao

    da Tii ispričam ko sam šta radim i šta nameravam da radim.

     

    Pedeset sedam mi je godina i počinjem da hodam devetu

    deonicu od sedam godina. Voleo bih da to čuju oni kojima to

    može biti važno i zato sam odlučio da se susrećem Licem k лицу.

     

    Možemo se videti kada god hoćeš i gde god hoćeš u Beogradu.

     

    Sa nadom da ćeš me (063 85 91 069) pozvati dragi

    V. i da ćemo se videti šaljem Tii hrabri i nevini pozdrav.

     

    Preduzeo sam!

     

    Bio sam uzbuđen kada sam pozvao. Hrabar i nevin.

     

    Pouzdajem se u Boga.

     

    Nadam se sreći.

     

    Jedna noga u plesanju. Jedna noga u pevanju.

     

    Pa polako!

     

    Sporošću grlim brzinu.

     

    Brzinu ljubim.

     

    Nikada da ne izneverim stvaranje.

     

    Vrelinom dana pisati u vrelom danu.

     

    Žao mi je što u rečenici Bila bi to moja priča u kojoj bih pokušao da Tii ispričam

    ko sam šta radim i šta nameravam da radim nisam reč priča zamenio sa rečju bajka.

     

    Bajka je i ovo vrelo julsko veče.

     

    Bajka je i prijateljičina poslepodnevna poruka iz Pariza Prvi put u

    životu pogledah malo bolje jedan motorbicikl. Pariz, kamijevska žega.

     

    I danas sam se kupao u Dunavu. Koji Dunav! Koja bajka! Koje kupanje!

     

    Večeras ću napisati još dva Pisma hrabrosti i nevinosti!

     

    Ujedinjujem protivurečno.

     

    Na prstima su mi nokti.

     

    Iznad očiju obrve.

     

    Činim Svemir.

     

    Nijednu reč ne bih napisao da nisam Bog devojčice!

     

    Niko sam i ništa. Dečak jedino!

     

    Prvi put se osmelih da Tii kažem da mi nedostaješ.

     

    Reka teče.

     

    Put puti.

     

    Ružom ljubim.

     

    Ko se osmeli Bog je – Bože moj!

     

    Ljubav teče.

     

    Dubokom ljubavlju putuje put.

     

    Miroslave krenuo je pupoljak na Beloj ruži. To je malo čudo!

    Mučila se dugo mlada nejaka… – poslala mi je sms Branka.

     

     

     

     

    Stranice