AUTOBOGOGRAFIJA
2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365
autobogografija su oboženja autobiografijom
autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije
autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem
autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom
autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju
Ti
si
425496
pupoljak
ipak kristali hodanja
8. maj 2025.
27549. dan mog života
553/3100
1729 puni se puni se ova rumunska sveska. krećemo za lođ
1730 gde si sad ti
1731 lete mace i laste
1732 različito miriše put. različito pruga. različito reka. osećam miris
pruge i osetim stahuru. veselog i tužnog dečaka koji je lutao svetom
ipak kristali hodanja
461. hodanje
lep vetar i široka poljska. stari
radnički lođ sa starim začađavljenim
zgradama i moja umetnost koja se ruši i
ruši me i moje noge koje me i dalje nose
ulice lođa su široke i ljudi prodaju jabuke po
putevima. moje pričanje o mojim mukama su priče
o ljubavi koja se teško rađa i priča o sujeti koja se ne
da. u nekim trenucima mislim na vesnu i moja potreba
da je nežno volim i gledam u lice i sa njom pričam o
svojim slabostima naraste u mom telu do prskanja
kako da. kako da. novi ljudi su kao novi talasi
malo je ljudi more. priče o mojoj bedi su priče
o lepoti koja se rađa. u visinama hoda
pevanje. pevanje jednom uhu
lođ 14. maj 1993
554/3099
1733 suši mi se grlo. grlo vrelog dana. grlo početka i napora
1734 drvored cvetajućeg bagrema
1735 ovo bi moglo biti to mesto za zgijež na koje je stahura pozvao na sakupljanje
1736 na golo telo po koja kap kiše
1737 zapara topla vlaga u vazduhu
1738 cvrkuti cvrkuti leptir i maslačak
1739 sada su usta suva nema me a sav sam
umor kao ozarenje
462. hodanje
sedim na trgu slobode u lođu
upravo sam dopešačio 36 kilometara
u delu spomenika edvard stahura. da. edvard
stahura. bilo je to hodanje za 36 pravednika koji
čuvaju svet. hodali smo do zgiježa tražeći tramvajsku
stanicu na kojoj je stahura sedeo odmarao se i pomislio
da bi to moglo biti mesto gde bi se susretali ljudi sličnog
senzibiliteta. padala je kiša na ulasku u zgijež a na povratku
u lođ smo hodali stazicom pored pruge. ta staza je bila nagrada
za napor. pruga se kao i uvek pružala čudesno pravo i na jednu i
na drugu stranu. sada ležim na drvenoj klupi u centru lođa čekajući
prijatelje. sve u meni je nežno kao san koji me obuzima. žedan umoran
sam. osećam butine tetive stopala leđa vrat slepoočnice ali vredelo je
vredelo je. pogotovo ona stazica pored ž. pruge pogotovo rastinje kroz
koje smo se probijali. ja volim priče ali za priče je potrebna priča i zato
ja živim priče da bi se moglo pričati. pričajući i zapevati kao što sada
peva moja radost jer sam i današnji dan ishodao milo. dva dečaka
i pas su se valjali po polju maslačka. jedna devojčica je vozila
pažljivo bicikl spuštajući se niz prugu a mlada devojka se
držala za ruku sa mladićem hodajući svoje prve ljubavne
dane. primiti dati pevati. mislim na tebe dolores
pevanje jednom uhu. da li je jasno da svako
hodanje ima svoje ime
lođ 15. maj 1993
556/3097
1740 varšava je vrlo važna. ja sam u varšavi
1741 ja sam pogledao u sunce i zaplakao sam se
1742 hodam dolazim do tebe. hodam dođi do mene
1743 mirišu mladi bagremi varšavom
1744 slušam stahuru sa ploče i muziku gurđijeva
1745 u krevetu čitam česlav miloš citira heraklita
čak i kad spavamo radimo na nastajanju sveta
1746 the performer is a man of action. he is not
a man who plays another čitam jiržija grotovskog
ulična buka kao tišina
463. hodanje
toga dana (bio je to ovaj današnji dan
u krajnjoj liniji jedan jedini dan koji mi je dat
jedan jedini dan u kome sam živeo i u kome sam
mogao nešto da učinim a ne znam ni da li sam živeo ni
da li sam nešto učinio mada mi je mnogo značila heraklitova
rečenica i to je već drugi put u životu kako mi je heraklit pomogao
prvi put bilo je to pre desetak godina kada sam živeo u strahu od
umiranja i kada sam pročitao živeti znači boriti se za život kao što
mi je večeras značilo osećanje da sam kod kuće u drugima da
sam gost i stranac kome je u svakoj misli u svakom drvetu u
svakom krevetu ovaj današnji dan njegov dan) malo sam
hodao ali bilo je to hodanje sa svojim imenom. da li
je jasno da svako hodanje ima svoje ime
velika javnost kao mir
varšava 17. maj 1993
557/3096
1747 the temple bell stops but the sound keeps coming
out of the flowers bašo. dan mi počinje sa bašoom i muzikom arvo
parta. sećanjem na andreja tarkovskog (4.4.1932. - 29.12.1986)
1748 jedan čovek hoda da bi se molio ne da bi se ponosio
hodanje je neprestana molitva. neprestano umorno i oznojano pevanje
1749 pisati pesme idejama. medijima. javnošću. činjenicama. činjenjem. osećajnošću
hodanjem. pristajanjem. prihvatanjem. pisati pesme onako kako se oduvek pisalo
1750 pijem vodu i gledam u nebo. mislim čistoća je neizbegavanje
1751 potrčim i osetim ponovo bol u mišiću leve noge. opasnost vreba u
svakom trenutku na svakom mestu. o kako su banalne činjenice istinite
1752 jednostavno za dobar odnos je potrebno imati ista interesovanja
isti smisao za humor isto osećanje obaveze i odgovornosti
o tim krevetima
464. hodanje
je reč. menjam ih skoro svako
veče. čuvaju me otadžbine moje. ovaj
noćašnji je široki madrac koji smo postavili
na sredinu dnevne sobe agate i remeka. spavam
na njemu već drugu noć. udoban je malo mi stopala
vise u noći ali širina mi pruža mogućnosti velikog radijusa
kretanja zvanih noćna prevrtanja. o kako sam se noćas
prevrtao pokušavajući da umirim snažno treperenje po
mojim leđima. ta leđa su bila široko nepregledno polje
usamljenosti. u toj nepreglednosti bio je dovoljan
jedan jedini prst ali prsta nije bilo. velika
javnost kao mir. varšava kao dlan
varšava 18. maj 1993
558/3095
1753 hodam ulicom marszałkowska tramvajske šine
i levo i desno a ja kao da se probijam kroz pustinju
1754 ja ne bih mogao hodati po zemlji da ne gledam iz visine. ja ne bih
mogao hodati daleko da ne osećam da je sve blizu. ali da li ću sve to podneti
1755 da govore samo usne koje ljube
1756 umoran sam i umor mi raste jer nemam to nikome da kažem
što znači na ivici sam
465. hodanje
otišao sam do trave i legao. bila je to
moja jedina nada. ta trava. pokrio sam rukama
stomak i spasavao se. dobro ja sam ishodao današnju
porciju i pre noći sam hodao u snažno predvečernje sunce
dobro ja sam i danas pomislio sve ono što pomislim svaki dan
i popio sam dva kefira i litru soka. dobro ja sam uveče sa remekom
i agnješkom posetio anju i andžeja i mi smo večerali kao ukrajinci hteo
sam reći večerali smo kao bližnji jer smo svi bili ukrajinci. dobro mi smo
pričali o nebesko plavoj boji. i ja sam danas hodao polako da bih stišao
bol i preteću opasnost u mišiću moje noge. dobro dan je prošao
prolazeći noću pored visokih grobljanskih ograda. varšava
kao dlan. otišao sam do trave i legao na nju
varšava 19. maj 1993
559/3094
1757 na istoku evrope se ljudi plaše novca da ih ne
uprlja a ne plaše se svoje lenjosti koja ih je već uprljala
1758 grmi do malopre vrućinčina. prelazim raskrsnicu ne obazirući
se na saobraćaj. penzioneri sede po klupama. stari (po godinama
još mladi ljudi) pijanci regrutuju jednog mladića za sebe
1759 evo letnji pljusak. osetim miris kamilice
1760 pljušti kiša već 20 minuta. sedim na autobuskoj stanici506 159
109 436 510 610 sa ostalim skrivačima od kiše i učim se pomirenju
1761 naše sećanje mora da bude duboko duboko da bi se setili sada
1762 ej ej kako smrde moje patike
pljusak
466. hodanje
težak dan. pun vrele
najvrelije vrućine i dugotrajan
pljusak. u vrelom danu pljusak je kao
veliki tuš pod koji možemo svi da stanemo
vrlo jednostavna slika za ono što se tako snažno
događa kada pljušti kiša. posle pljuska hodajući ka
janeku i seki sve se isparavalo i vazduh je bio prepun
svežine koja je nestajala pred zaparom. znojio sam se
i video tople dane leta koji dolaze. drugo leto i drugo
proleće koje ističe na ruži lutanja. da ja znam nijanse
ali odoh do cveta. prethodna rečenica nije baš
razumljiva jer nema konteksta iz kojeg je nastala
ali neka tako istrgnuta ostane. otišao sam do
trave i legao na nju. neka ostane pljusak
u tvom sećanju
varšava 20. maj 1993
560/3093
1763 opet blagi pljusak. letnja kiša nad varšavom
miris zemlje i budućnosti. na kraju počinje da pada i led
1764 sve je stalo smirilo se. ljudi i deca izlaze iz skloništa i ponovo pune ulice
1765 mlada žena pere noge i sandale sa kapljama vode koje padaju sa krova
1766 ulicama starog grada torunja kopernikovog grada tri desetogodišnjaka repuju
1767 ja sam odrastao pored dunava dragi torunj ja znam šta ti znači visla
1768 dve devojke se dovikuju sa zatvorenikom
1769 prošlo proleće u mađarskoj jorgovani ovo proleće u varšavi bagremi
čovek niko hoda torunjom
467. hodanje
prvo sam hodao varšavom naravno sklanjajući
se od kiše i uživajući u hladnom vetru. posle smo se
prebacili vozom u torunj. u torunju sam hodao kao niko da
bi svako bio neko. hodao sam i mislio na mlade poljske umetnike
hodao sam i gledao vislu. stari grad torunj sa starim zidinama u
kojima je kopernik hodao. hodao sam i mazao svoj bolni mišić. stari
tramvaj je vozio raznežene putnike. nad starim gradom su se skupljali
mladi oblaci kao što su pod starim nebom i ulicama torunja hodali mladi
ljudi grleći se strasno i glasno. sve teče i sve se menja i sve se ponavlja
i ponavlja. crkve izidane ciglom boje prljave cigle družile su se sa
plavo zelenim nebom. neka ostane pljusak u tvom sećanju
drage oči što gledate ovu rečenicu grli vas vaš niko
torunj 21. maj 1993
561/3092
1770 kad osetljiva lepa žena klekne i poljubi šake
umetnika stranca umetnost je ponovo rođena
1771 ko zna sa koliko se suza mora natopiti ruža
1772 pada kiša ugledah ženu na groblju
1773 mrak je izgleda da sam zgazio puža
1774 u prirodi mogućnosti je da se mogućnost ne iskoristi nego se zloupotrebi
dzisiaj chodzę dla iwony. danas hodam za ivonu
468. hodanje
strpljivo i tiho govori svet. svet je nežan i blag. ivona mi je ispričala priču
simone vejl sa porukom ne vidim da je neophodno. duša često kaže moram
da dobijem pomoć jer neću moći izdržati i tada treba sebi cinično odgovoriti
ne vidim da je neophodno. hodao sam kroz mrak. nisam znao put ali sam išao
mrak je bio gust a u meni je bila radost jer je jedna žena prepoznala kako se
muškarac porađa. jer su me poljubile usne koje ljube. umetnost je ljubljenje
hodao sam strpljiv po tom mraku koji se zove noć. skrenuo sam na
peskoviti put. drage oči što gledate ovu rečenicu
grli vas vaš niko. ovde je kraj grada
torunj 22. maj 1993
i
umor
kao ozarenje
upravo sam dopešačio 36 kilometara u delu spomenika edvard stahura
da. edvard stahura. bilo je to hodanje za 36 pravednika koji čuvaju svet
primiti dati pevati
hodam dolazim do tebe. hodam dođi do mene
hodanje je neprestana molitva. neprestano umorno i oznojano pevanje
čistoća je neizbegavanje
o tim krevetima je reč. menjam ih skoro svako veče. čuvaju me otadžbine moje
ja ne bih mogao hodati po zemlji da ne gledam iz visine
ja ne bih mogao hodati daleko da ne osećam da je sve blizu
naše sećanje mora da bude duboko duboko da bi se setili sada
u torunju sam hodao kao niko da bi svako bio neko
drage oči što gledate ovu rečenicu grli vas vaš niko
kad osetljiva lepa žena klekne i poljubi šake
umetnika stranca umetnost je ponovo rođena
ko zna sa koliko se suza mora natopiti ruža
umetnost je ljubljenje
i
ružo
lutanja
usuditi se
i biti ruža
lutanja
to
si
ti
ružo
lutanja
i
ružo
lutanja
pred kojom
je lepa žena
klekla
i
poljubila
šake
umetnika
stranca
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
vetar hodanja. koraci sejanja. stopala pletenja
7. maj 2025.
27548. dan mog života
543/3110
1692 ponovo u varšavi. došao sam da podignem
spomenik eduard stahura. da. eduard stahura
1693 tamo je stan agate i remeka
1694 sisata konobarica u pozorištu mi pozajmljuje žeton za telefon. tu sam
dečače
452. hodanje
nežnost me rasipa
da li neko čuje moj zov
tu taj dečak stoji pred kućom
remeka i agate čeka ih i čita josifa
brodskog koji piše o visokim vodama
tu u varšavi dečak misli na dečaka steda
varšava se zeleni i dečak bi plakao. umoran je
on luta nose ga talasi. tu je sam kad oko ponoći
legne u novi krevet tiho će zaspati i odmah će
se probuditi. setiće se da je zaspao i biće mu
toplo u svom velikom telu u kome je zaštićen
u kome je i jedna žena koje nema. miriše
noć moje korenje putuje visoko sa
oblacima. dečače lepo spavaj
laka ti noć
varšava 4. maj 1993
544/3109
1695 kako je toplo uzela moju istetoviranu podlakticu
u svoje male šake dvadesetjednogodišnja kaja
1696 stari poljak raskopčao košulju u sunca svoje radničke grudi
1697 jedan lepi oblik vagine je napravio stari hrast
1698 vičem ti. vičem te
1699 varšavo čuješ li me
ja poljak
453. hodanje
hodam varšavom sa
agnješkom i kajom venecijom
parkovi su veliki i bogati. kao da sam juče
bio ovde kao da je godina dana prošla između
dva treptaja oka. to i jeste ruža jedinstvo prostora i
vremena. kao kad bubri hleb tereze murak. kad prostor
raste iz sebe. kad se mirisi rađaju u rašćenju. mirisi
kiše od koje sam se danas tri puta skrivao. dva puta u
restoranima i jednom pod crkvenim svodom. bilo mi je
hladno po golim rukama i toplo iznutra jer je u meni bila
varšavska noć sa punim mesecom. agnješka mi je
donela majicu sa dugim rukavima i hanjinu jaknu. tada
mi je bilo toplo i lako sam hodao sa rukama u tuđim
rukavima ja definitivni poljak. dečače lepo
spavaj laka ti noć. u rukavima
mojoj domovini poljskoj
varšava 5. maj 1993
545/3108
1700 umetnost je vernost
1701 kada idem ko da pišem
kada pišem ko da idem
a jedno i drugo je pevanje
živi završavaju (kažu)
ali put ne (sigurno)
idući ne nestajem
u put ću se pretvoriti
kaže mi prvog decembra
1973 edvard stahura
1702 jednim korakom podignem zemlju drugim korakom
je spustim i tako svojim hodanjem raznosim zemlju kao vetar
semenje. vetar hodanja. koraci sejanja. stopala pletenja
1703 ako me vidiš kako hodam varšavom vidiš me jer me vodi hodački njuh
1704 zaboravljam te jer i tako te volim
1705 samo ići dalje i sve si bliži i bliži
1706 hodam mostom poniatowskiego i čitam
tekst vlada marteka slika mosta u gnezdu
kad samo pomislim
454. hodanje
da bi mi mogla biti žena ja u hodu
nestajem u tvom dahu i osetim tvoje duge
noge kako stoje na zemlji. to ja letim pored tebe. da
letim sa novih 33.369 današnjih koraka u sebi. hodam
sa viškom kilograma lak jer sam brige bacio pod noge
ravnomernost je obavila prisvajanje postepenog umaranja
bilo je lako i razumljivo kad sam u osam uveče osetio na licu
blagi umor. kada je hodač apsolutno umoran onda je nezaštićen
toliko nezaštićen da ne možeš da ga napadneš jer sve može da
ga napadne ali ništa od toga ne uspeva. hodač je sveti priča mi
stahura. kako je bilo lepo kada su agnješka agata i remek
raspravljali da li ozarenost da prevedu sa promienność ili
olśnienie. umor kao ozarenost. dve reči kao put između
dva grada. u rukavima mojoj domovini poljskoj
najsvetije stanje čoveka je umor
varšava 6. maj 1993
546/3107
1707 istina je bol
1708 leti sneg divljeg kestena po parku ispod zamka ujazdowski
1709 tri koraka su rečenica
1710 stvaralačka mudrost
1711 hodam um mi se razvija prostorom. hodam srce mi se greje vremenom
1712 to stranac hoda u prirodi pred svima šapuće martin hajdeger stazi kad me ugleda
govori se o hodačkoj mistici... hodati na kraj samog sebe
455. hodanje
pijan na kraju dana sa remekom agatom agnješkom alicijom i jasekom osetim tajnu
dok remek i jasek sviraju drombulje: zauzeti centralnu poziciju. razlog je u smislu koji živi
u prožimajućem centru. razgovarao sam sa piotrom rypsonom i marijušem. gledao filmove o
grotovskom. agnješka mi prevodila plavi put keneta vajta. al al ona duga na nebu koju
smo ugledali i gledali. spuštala se na sever i jug varšave lebdeći preko visle ta
lučna voda u sunčanim bojama. i počela je kiša i kiša se pretvorila u
pljusak i mi smo hodali kisnući sa drvećem i jorgovanima
najsvetije stanje čoveka je umor. tri koraka
su rečenica
varšava 7. maj 1993
547/3106
1713 sam hodam pored lišća
1714 raste mi brada. znoj natapa čistu majicu. nad vislom
subotnja svetlost. i koprive bih plodio i koprive bih plodio
1715 kako su lepo sinoć pili votku iz jedne čaše moji mladi prijatelji. posle na eks ispijene
čaše ostatak kapljice se istrese energično na pod da ne ostane moja prljavština drugome
ona je sedela iza njega
456. hodanje
iscrpi me hodanje na kraju nedelje. umiruje
me visla koja otiče i svetlost severa koja se oseća
tu sam tu sam i tu sam. hodamo grobljem. na autobuskoj
stanici večeram sok hleb i sir. odmaram svoje telo oslonjen
o klupu. telo mi se napuni punoćom pa mi je praznina realnost
ulice varšave su široke. ići ići stići i ići ići. praznina samo se
čuje kako pada plava kiša kao i nekada kada je padala. na visli
zavučeni u vrbe pecali su muškarac i žena. ona je sedela iza
njega a on je stajao sa štapom u ruci. oko njih je kružio pas
nizvodno na potopljenom šlepu ptice su sletale. tri
koraka su rečenica. hiljadu vrba su obala
varšava 8. maj 1993
549/3104
1716 rađa se nova evropa gledam to svojim očima jer momka nadžnjeva devojka
1717 čovek sam: peva
1718 sa prijateljima nežno hodao kroz srce
stahurino uz uspavanku koju su pevale agata i kaška
od bukve do bukve lišće maleno
reci mi sine da li ćeš biti dobar
ako budeš dobar dođi kod mene
da te poljubim pred spavanje
zalazi sunce za šumu
nemoj dati poljubac dečaku
kako da ne dam kada sam već dala
zapamtićeš ti dečaka jovana
kako je dunav pitala me visla
457. hodanje
hodao sam pored visle uzvodno. zavlačio sam
se u vrbake kao što se zavlačila i visla i njeni pecaroši
otići u po bela dana i sakriti se od očiju sveta kako se to
kaže strast je koja se večno održava. a oko podne sam legao
na travu pod jednom topolom i spavao. bio sam dripac i danguba
kasnije sam po dolmi hodao go do pojasa prvi put ove godine. prošao
sam pored vodovoda i ponovo se vratio u grad. i onda je sve teklo svojim
tokom. hodao sam sa prijateljima 7-8 minuta kroz zamišljeno srce stahurino
u srcu stahurinom je bila bol. bol kod životinje koja oseti zemljotres pre nego
ljudi. to je bol jednog koji pati za mnoge i pati pre nego što patnja i dođe. takav
čovek je ponekad nepodnošljivo sam. i zato sam sa prijateljima hodao kroz
srce stahurino. agata i kaška su pevali jednu dečiju uspavanku. bilo je dirljivo
hodao sam sporo i zaplakao se. drhtale su mi grudi. stajali smo mirno pred
dečijom uspavankom kao pred himnom. to i jeste bila himna bola. sve se
završilo hodanjem kroz noć na periferiji varšave sa silvesterom łuczakom
pored nekih ograda pasa koje smo uznemirili ćuteće benzinske pumpe
kojoj nismo ništa značili a ona nama jeste jer je svetlela u
mraku periferije. hiljadu vrba su obala. kako je
snežna bila dečija uspavanka
varšava 10. maj 1993
550/3103
1719 još je dan pevaju u crkvi ružini pevači
pevaju za ružu lutanja. rađa se rađa se novi svet
1720 teći - ljubiti. od ljubljenja mi smrde patike i noge. alat moj
1721 bila je to pijana noć razigrane ruže u kojoj je i pas plesao sa nama
jer cveće (zaista zaista) pleše
458. hodanje
hvala bogu osetio sam da cveće pleše i da je
ljubav veliki zanat. zanat zanata. idemo dalje vidim
zeleni se zelenilo. idemo dalje hodao sam parkom i
umoran od druženja noću legao na klupu. opremljen za
život u varšavi hodam njenim ulicama sam. kasnije sa
prijateljima iz krakova lublina vengajta prolazimo parkom
trgom šireći se i usmeravajući se kao ptice u letu. ruža
je put. cvetanje je putovanje. kako je snežna
bila dečija uspavanka. lutanje je plesanje
varšava 11. maj 1993
551/3102
1722 tek sam krenuo a već tražim klupu da legnem i da
se sakupim zatvorenih očiju smirujući treperenje u leđima
1723 sa naočarima i knjigom na grudima ležim na klupi. čujem decu kako
se igraju. kad ustanem stare bake me gledaju pogledom ko je sad ovaj
1724 na mom licu se ogleda lice evrope. trag trenutnog
alicja. jacek. adam. sylwek. aśka. minze. jasio. ola
remek. agata. anka. witek. kaśka. beata. kaja. irena. ania
459. hodanje
pokušavam da pronađem struju koja bi me sama ponela da ne moram da
hodam. noćašnje pevanje igranje i napijanje su me ispraznili. ne mislim ništa
zurim i hodam. hodam po pogledu kojim zurim. pevalo se i pilo celu noć jer se
sa pesmom rađa novo vreme. ulazim u čuveni zatvor paviak. težak vazduh
i svedočanstva svedočanstva. kada govorim da je tragedija dosadna
govorim da je ona početak a ne kraj. kada je tragedija kraj onda je
ona i jedini cilj a cilj može biti jedino radost. da se razumemo
tužan sam žedan sam gladan sam i spava mi se
lutanje je plesanje. kako bih kako
bih kako bih
varšava 12. maj 1993
552/3101
1725 i tada se nasmeja gospod bog i tada nastade zemlja
slična zlatnoj jabuci i ogledalu promene krýstof kamil baczyński
1726 ovo je ruža sveta u čijem danu počivam čije su latice
prozračne kao stranice vremena... krýstof kamil baczyński
1727 kod murijel kordowicz sam upoznao lepu stariju ženu
koja odlazi po kućama i bez novca pomaže starim ljudima. oči
su joj zaista duboke kao što samo dobrota može da bude duboka
1728 tako mnogo lepih nogu hoda varšavom
orfej u koraku
460. hodanje
pričala mi je murijel o
mladoj litvanki ženi čudu koja je
za vreme rata sakrila begunca jedne
noći i kada ga je policija našla rekla je da joj
je on verenik i zbog toga je bila osuđena na smrt
hrabrosti je tako mnogo u nevinim srcima u srcima u
kojima ne postoji ni pojam o hrabrosti ali gde nevinost
teče kao nabujala reka. kasnije sam hodao parkom i video
dečaka kako se grli i ljubi sa svojim psom. park łazeinkowski
je grad za sebe jedan od najlepših gradova u evropi. treperi
u meni sve što postoji. ja sam sve i zato treperim. dečak
i pas su gnezdo kao i ovaj most. gnezdo treperenja
orfejsko u koraku. kako bih kako bih kako bih
u visinama hoda pevanje
varšava 13. maj 1993
i
to i jeste ruža
jedinstvo prostora
i vremena
umetnost je vernost
tri koraka su rečenica
stvaralačka mudrost
hodam um mi se razvija prostorom. hodam srce mi se greje vremenom
čovek sam: peva
osetio sam da cveće pleše i da je
ljubav veliki zanat. zanat zanata
treperi u meni sve što postoji
ja sam sve i zato treperim. orfejsko
u koraku. u visinama hoda pevanje
i
ružo
lutanja
svakog dana
deset godina
svakog trena
večnost
to si
ti
ružo
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hvali se u meni sve
6. maj 2025.
27547. dan mog života
532/3121
1654 da plava ruža je boje vazduha
1655 ja spavam a srce je moje budno
1656 živela mladost
1657 kad kažem živela mladost mislim da zaista živi a ne da umire
perači grada & odlazeći robert mičam
443. hodanje
slučajno sam sreo na ulici biserku rajčić i malo kasnije
davida albaharija. volim kad slučaj vodi dobre duše jedne
prema drugima. kasnije sam razgovarao sa đurom razgovor
godinu dana kasnije. đura me je odveo u radio b-92 sa koga mladi
ljudi već više od 3-4 godine peru savest grada. sa radija me je o-la-la
dušana povela da vidim pozorišnu predstavu trinidad. o-la-la branka
katić i njena odlazeća ljubav robert mičam. važno je otići rekao
je maršel dišan. volim da primim u sebe radost i lepotu
čudo branke katić glumice. što znači vatreni
spokoj. hvalim hvalu
beograd 23. april 1993
533/3120
1658 dan mi je počeo sa brankom gledić apotekarkom koju sam slučajno upoznao
1659 strah počne sa rečima kojima se zastrašuje sve živo i neživo
1660 dok su oni proglašavali događaj u srpskoj književnosti nisu
videli kako im je pred nosom pevala svetska književnost u srbiji
1661 jer sve peva pevač. hodač-pevač
1662 hvali se u meni sve
1663 nad karlovačkim crkvama nadleću tri rode
pričanje u budućnost
444. hodanje
hodali smo beogradom putem i novim
sadom. kada smo prelazili most na dunavu
osećao sam da dolazim. duvao je vetar pelerina
je padala po magarcu i vukla se po putu sve do izvora
tako sam otišao daleko da se uvek vraćam odlazeći. u
beogradu sam govorio ljudima koji nisu imali dovoljno
snage da čuju šta sam rekao. oh kako me je to zabolelo
treperio sam ali kao i uvek put me je okupao i smirio
u novom sadu sam video prijatelje i pričao o
miroslavu mandiću. hvalim hvalu
pričam u budućnost
novi sad 24. april 1993
535/3118
1664 zaplamti sa usana ruže momčilo nastasijević
1665 velike dve reči tek sada
1666 pobegla mi je lepa misao nema samoubistva milomire... (ali bačlija me je prekinuo)
1667 učenje je posredovanje
1668 hodam sa tanjom. dugačak red ljudi čekaju pare
naoružani vojnik razoružani život. redovi su pad pare su glad
tuga - bánat
445. hodanje
otišao sam odlazeći sa istog
mesta na kome su me prijatelji čekali
petstopetog dana ruže lutanja. tada je padao
sneg danas je bio topli letnji dan u proleću. hodao
sam sa tanjom marković koju nisam video dve godine
ali sam video da su još dve godine sada u njoj. otići i
doći. bio sam tužan hej koliko sam bio usamljen. to bi
mogla osetiti samo mala deca. hteo sam da padnem od
tuge. išao sam za novi sad. sve me je bolelo a samo
jedan zagrljaj bi smirio sve. i došao sam u novi sad
i niko nije video moju tugu ali ja sam znao kako
sam poražen kako hodam po sebi jer taj put
sam ja. pričam u budućnost
budućnost je ženska
novi sad 26. april 1993
536/3117
1669 hodam
1670 kako je velika prethodna rečenica. pet slova jedna
reč beskrajna rečenica. klanjam se toj raskošnoj jednostavnosti
1671 ovo je ovo. sada je sada. ovde je ovde. ja sam ja robert zend
kod kaje
446. hodanje
od ranog jutra miris
trave pred kućom rade ćupić. na
dunavu vetar prijatelji i podne. hodamo
zajedno. ostanem sa biljom i verom idemo ka
groblju kaji. dan je vreo gori nam koža. na groblju
muzika i hladna voda. nema nikoga da kažem kako
se osećam. boli me peta. dobro je što sam sada ovde
zašto je to dobro ja ne znam. nije moje da znam. moje
je da pružim i sledeći korak. samo sledeći korak. tako
nedostižno malo. stigao sam kod paje vinogradara
na toplu spomenkinu večeru. budućnost je
ženska. samo sa zarezima
novi sad 27. april 1993
537/3116
1672 hvala vrapčiću što ne bežiš
1673 peva se uvek iznova
1674 jadni miroslave ti svaki dan krećeš od nule rekla
mi je rada kada je videla kako vraćam pedometar na nulu
kako neko reče voda teče
447. hodanje
počinje vrućina. osećam bol u obe pete
poražen sam. misao mi je zaroblјena emocijama
poniženje mi izlazi na nos. tek posle bačke topole
uspevam da gledam prema horizontu. sve se zeleni
uskoro će početi da gori od zelenila. čitam hajdegera
govori o opuštenosti i prilaženju. okrenem se vidim
odmakao sam od crkve. posle mesec dana opet sam
čuo mađarski jezik. uveče hodam po subotičkim tihim
ulicama punim drvoreda. u ulici pariske komune
mislim na bojana i igora prijatelјe iz ljubljane
nad ovim prostorima se steže omča oko
vrata. ljudi su hipnotisani žive normalno
ne mogu ništa da preduzmu. kupuju
sladoled i trguju. samo sa
zarezima. od sveta
bolna peta
subotica 28. april 1993
538/3115
1675 u baš je pijan miroslav vidi to jovan stojanović nepoznati
prolaznik na drugoj strani ulice. priđem mu pitam ga za ime i kažem
mu da sam pijan a on mi odgovori nema veze i ja sam tu
1676 dao mi stolicu da uzmem frotaž sa škole mešc geza
ninčević. sam se ponudio nek živi u njemu i geza i ninčević
1677 uprljana bledo plava košulja mladog
železničara koji pušta rampu. dolazi senćanski šinobus
1678 iz mene izrasta svet
1679 sunce kroz kišnu zavesu u subotici
1680 biti sluga to je sveta stvar kaže petar vukov
a életnek szolgálni az szent dolog
448. hodanje
pijan hodam hvatajući povremeno slike života da
bih prošao normalno a ne pod točkovima. predveče
na zalasku sunca počne kiša da pada nad gradom. kiša
kao svečanost. hodam i kisnem hej ja se radujem. miriše
svežina u vazduhu. ljudi trče pod strehama ja hodam po
sred ulice jer radost traje u meni. provlačim šaku kroz
kosu kao junak budućih detinjstava. od sveta
bolna peta. niz lice mi klize kapi kiše
subotica 29. april 1993
539/3114
1681 visoki železničar nosi buket jorgovana učestvujem sa njim u svečanostima života
1682 čikoši čuvari konja. nova metla dobro mete kaže olga
1683 ne postoji dobro i zlo nego izbor. sloboda
u senti
449. hodanje
hodao sam sentom
grad u ravnici pored tise
reka se širi i pruža u luku. tu
su ljudi zastali i napravili naselje
pleli korpe i mreže. lovili ribu i čuvali
konje. bojili platno a užari umirali mladi
od kudeljne prašine. strizli vunu i drljali
zemlju. žene vukle prepuna kolica zemlje
a muškarci ih gurali. tu duvaju vetrovi i zato
se hoda ulicama između kuća. senta je zelena
i tiha. metalne ograde na keju i priča o ruskinji
koja je tu u nadrlјanu došla da vidi svet. noću
se vraćam šinobusom sa olgom. gornji breg
bogaroš. doline. orom. gabrić. bikovo
dobro veče kažu nam pregledači
ž. kola. niz lice mi klize kapi
kiše. izmoren bludim
kao noć
subotica 30. april 1993
540/3113
1684 izem ga idemo u budimpeštu
1685 kako je teško istrajati
1686 ležim sam na maloj ž. stanici. drvena klupa je udobna
1687 došao sam kod jelene i izašao u noć. nadam se da neću poludeti
bilo pa prošlo
450. hodanje
vrućina. nagnječene pete
tupost. prešao granicu. cvetaju
voćke bele se. peskovita ravnica sivi se
ponovo u nepoznatom jeziku. škola za pse
hodam sa olgom. josip i angela su iza nas. olga
im se vraća ostajem sam. pijem vodu. skretničar
mi objašnjava gde je ž. stanica janoš salaš i kad
dolazi voz za budimpeštu. ležim na klupi i spavam
oprao sam noge i trljao žuljeve umor se u meni
odmara. cvetaju jorgovani. pust sam kao pustara
i ravan kao ravnica. veš se suši po selima. sama
žena kopa rupe u bašti. čitava porodica zaliva
zemlju. mrak se polako i meko spušta. u
kupeu jedna devojka piše kao i ja
izmoren bludim kao noć. nad
ravnicom je plavi mrak
osmehnula mi se
odlazeći
u vozu za budimpeštu 1. maj 1993
542/3011
1688 ne hodam nego bridim
1689 pala mi kišna kap na donji kapak
1690 radujem se noćas ću prevaliti dug put. na
dugom putu postajem drugi i nikad više neću biti kao pre
1691 ponovo u letnjim pantalonama. ispratio me bojan
budimac. na praznoj ž. stanici ušao sam u prazan voz za varšavu
miris noći
451. hodanje
hodam miran jer sam
sasvim na dnu. na keleti stanici
kupujem kolač sa sirom višnjom i
makom i osetim onu istu hladnoću kao
u januaru kada sam ovde hodao za hamvaša
i anonimne snage ljubavi. sada se sve zeleni i
ženske noge su lepše nego ikada. prosjaka je sve
više. jedna devojčica plače i prosi. u poslastičarnici
gledam stare bake-lepotice i osećam kako večnost ne
umire u vremenu i kako lepota živi iako je narušena
pretrčavam ulicu i sretan sam. sada sam u praznom
kupeu i praznom vozu. putujemo kloparanje noć i
ja. sve je kako treba da bude otvorio sam prozor
zavesa leprša šine susednog koloseka se sijaju
na mesečini. nad ravnicom je plavi mrak
osmehnula mi se odlazeći. miriše noć
moje korenje putuje visoko
sa oblacima
u vozu budimpešta - varšava 3. maj 1993
i
sve
peva pevač
hodač-pevač
hodam
dobro je što sam sada ovde. zašto je to dobro
ja ne znam. nije moje da znam. moje je da pružim i
sledeći korak. samo sledeći korak. tako nedostižno malo
hvala vrapčiću što ne bežiš
peva se uvek iznova
iz mene izrasta svet
kako je teško istrajati
ne hodam nego bridim
ne postoji dobro i zlo nego izbor. sloboda
i
ružo
lutanja
hvala ti što
si sve izdržala i
pomogla i
meni
da
i
ja
sve
izdržim
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
pišem ovako da ne prestane
5. maj 2025.
27546. dan mog života
524/3129
1628 slatkim mamom hodam zelenom travom
1629 sa dušanom gledam zelenu penušavu vodu zete. kaspare davide
1630 umetnost. umetnost je samo gledanje lepote
1631 blaga snažna mlada vodo. ej hej
1632 snaga vode mi prolazi kroz pluća srce i misli čini me ljubavlju
1633 venčavam vas koracima svojim prostori moji
1634 cveće je spas (gradom dukljom)
1635 prva lasta. kiš lasta
ostavim oštrinu
436. hodanje
koruta i suša. mleko i svila radovi
ilije šoškića. bašta pepeo. svila škare
knjige danila kiša i irene vrkljan. hodali smo
dušan todorović i ja po starom gradu duklji. prelazili
zetu i moraču i spustili se nazad rekom za koju ne znaš
sada ujedinjenu da li je zeta ili morača. sve što videh beše
lepota i ponovo osetih da je u ovom vremenu žensko spas
ravnoteža je tresnula u dubine muškosti. iz neba neprestano
treperi vetar ženstvenosti. neprekinutost: sposobnost da se
primanje ponavlja i ponavlja. i zato reče ova ruka pišem
ovako da ne prestane. more mi miluje lice
plemenitosti rađaj se iz dela
podgorica 15. april 1993
525/3128
1636 podnošenje tuđe slobode je sloboda. tu treba pobediti svoj
ego da se on oplemeni i nadraste i da se odustane od taštine. treba
da se spustimo u skromnost da osetimo ljubav kaže branislav lečić
1637 šta radiš u podgorici. došao sam da pređem
pet reka. zetu. moraču. ribnicu. sitnicu. cijevnu
1638 prijatelj slobodan tišma
16. ap 93
prepodne kišovito hladno
već razmišljam o tome kada će
doći noć da se uvučem u krevet
i da spavam
sumorni pravoslavni veliki petak
ne znam zašto ovo uopšt, beležim
ne postoji svest o vrednosti života
o svetinji života
tu se samo vidi kako su ti ljudi živeli
do sad. u kakvoj pustoši
nereligiozni do srži
(da li je to moguće biti nereligiozan
do srži u samoj suštini
mislim da jeste)
sada se pozivaju na boga
a ne znaju za zapovest kategoričnu
bezuslovnu ne ubij
neki pak bogovi traže žrtvu
makar ona bila i tuđa. hm
ali ne želim da budem suviše pametan
u tome je uteha
nedelja je
stvarno nemam pojma
ja ne znam ništa. ne umem da pišem
slušam lučiju od lamermura
na radiju
trebalo bi razbiti lažnost sopstvenog
života
ne ja baš želim da se u to uživljavam
zašto da ne. umetnik
pa istine i onako nema. sopstva nema
otkud uopšte privid
šta je privid
važno je samo koliko možeš da razvijaš
jednu sliku
da se uživljavaš
i koje dimenzije to može da poprimi
ako se tebi dopada sasvim je svejedno
da li se sviđa i drugima
čak mislim što se drugima manje dopada
tim bolje
neshvaćenost je uslov zadovoljstva
(ali koliko budeš uživao toliko ćeš i patiti)
važno je noćno vrludanje krivudavim
puteljcima
neuhvatljivost
nikakvi svedoci
žuta reka koja
nema izvora ili ih
ima bezbroj
izvire iz večnosti
ili u večnosti
setio sam se
poniranje
trenuci se otvaraju kao cvetovi
u koje padam
prenositi se u biće stvari
mistično sudelovanje na kauču
u nedeljno popodne
radost nam se samo piše
radost večnosti
spolja četrdesetogodišnjak
bez posla ili besposlen
bez dinara u džepu
oženjen
otac jednog muškog deteta
operisan od svega
ugašen prilično
evropska umetnost. dvadeseti vek
prva polovina
jedino to. muzika i slikarstvo
i arhitektura. kuće. uglovi kuća
po gradovima
napolju je sve zeleno
karton je zelen
unutra je sve zeleno
ipak glasine ...
usne ćute ljube
437. hodanje
tamo malo levo gde se završava
senka tu žive kuči pokazuje mi dušan
kameno plavo biće planine pokriveno
snegom. kiša pada na podgoricu kaže dušan
okrećući se nazad prema gradu. prelazimo reku
cijevnu. dvojica mladića traže šibicu. sutra ćemo
se penjati sve uza stranu. sada hodamo ravnicom
koja je u depresiji ka skadarskom jezeru. dušanov
korak je duži i on odmiče ostavljajući me da tonem
u hodačkim mislima. plemenitosti rađaj se iz
dela. iz slepoočnica oslonjenih na usnama
podgorica 16. april 1993
526/3127
1639 tupa kum. kako se kaže bog na nebu kum na
zemlji. danilo je znao i da sluša i da govori kaže tupa za kiša
1640 beli se drveće od cvetanja
1641 kako mi prepone u bolu ljube napor
borislav i danilo
438. hodanje
uza stranu uza stranu i uza stranu
kamenje. crnogorski krš. znoj i vetar. dušan
je krenuo sa mnom zadnjeg dana spomenika
danilo kiš - proleće. posle dvadesetog kilometra
sve je teže i teže iako je cilj sve bliži i bliži. uh al će
biti fino kada stignemo kaže dušan. da stignemo i
počinimo. svakodnevno hodanje i jeste svakodnevno
umiranje. umire se da bi se živelo i da bi živelo. još
uza stranu. lovćen je pod snegom. čekaju nas
milija pavićević mladen lompar krsto mijanović
sa lozovačom hlebom maslinama i sirom. iz
slepoočnica oslonjenih na usnama
subotica kiš cetinje
cetinje 17. april 1993
528/3125
1642 u 17:40 posećujemo milija i ja napušteni zatvor u
bogdanovom kraju. sada u njemu živi samo jedna stara žena
1643 danilo kiš veliki otac otac velikih emocija
e neće vala biti
439. hodanje
hodam sa milijom po cetinju
obilazimo groblje tražimo majku danila
kiša. televizijska ekipa je otišla mi smo hodali
ka zatvoru. zatvorski krov se srušio dvorište je
zaraslo u travu korov i divlje ruže. ulazio sam u
samice. mislio o težini puta. od pedeset devete do
danas u procesu mojega rada sve se odvija bez
razvoja i napredovanja. najjednostavniji i najizraženiji
ritam je monotonija. monotonija je tok i ritam u isto
vreme. iz mojega procesa rada proistekao je jedan
monoton ritam s ciljem da ostvarim monotoniju koja
je najjednostavniji i najizraženiji ritam kaže julije
knifer na cetinju. subotica kiš cetinje
nego što
cetinje 19. april 1993
529/3124
1644 ja ne hodam - ja hodam
1645 spuštam se sa cetinja. magare sa praznim samarom
pase travu. planine se nadovezuju plavilom lelujaju nebom hodaju
1646 kamen i korak
1647 korak i oblak
tajna je u sreći krhkih bića
440. hodanje
video sam ženu sa snažnim žilama na
vitkim šakama a bilo je toplo. osetio sam
miris svoje prašnjave odeće. odlazim sa cetinja
zavoleh crnogorce bejah crnogorac. zavoleh crnogorski
krš i humor mojih crnogorskih prijatelja. u danilovgradu
sam video iliju šoškića oslanjao se na beli hodački štap
imaju ćerku kaže mi dragica. sva deca nek rastu sa
cvetanjem ruže lutanja. dušan milija i ja čekamo
voz u danilovgradu. nego što. budi nežan
prema sebi iznutra
danilovgrad 20. april 1993
530/3123
1648 plač
ne govorim li o
plaču u hodanju ne mogu
govoriti ni o radosti u njemu. kada
sam na hodanju plakao kao da sam
plačem daljinu prevaljivao. plač su predeli
i geografija duše. hodam obučen u suze. nema
osude. plač je duboko disanje bez vazduha. da bi
se vazduh ostavio drugima. plakanjem napipavam
bolna mesta i prepoznajem bivše živote. to je plač
koji mi otvara usta sklapa oči i steže me u grlu. malo
je suza uglavnom mi samo ovlaže oči. to su suze
otvaranja i kleknuća. plač se dugo priprema a
dolazi nenadano. plač ta pesma živaca
plač je putovanje u nevinost
nevini put
(iz rečnika hodanja)
grad. grad. grad
441. hodanje
prolazim beogradom. hodam
osećam ne osećam. izvesno je da
prolazim. izvesno je da je proleće došlo
beograd je jedan grad i kao i svi gradovi liči
na sarajevo a sarajevo je jedan grad koji liči na
sve gradove. oko ponoći. oko ponoći hodamo
ivana nada i ja. nada spava u hodu a pod
bežanijskom kosom jedna ptica duboko i
dugo peva. kažem sarajevo je glas
budi nežan prema sebi iznutra
sve više je svega u meni
beograd 21. april 1993
531/3122
1649 sve je istina ruže
1650 majke su krenule kaže mi branko jer je i njemu majka otišla
1651 umesto prošlosti podvizi
1652 toplo mi je jer marija i branko žive zajedno
1653 cigani trubači pevači na slaviji prolamaju tugu na ulici
čitao sam četiri sata u muzeju kinoteke
442. hodanje
lutam gradom sam. upoznajem nove ljude. vidim starog
psa u palmotićevoj kako na drhtavim nogama gricka travu
izljubim se sa starim prijateljem nebojšom popovim. gledam
strpljivo izložbu o milošu crnjanskom. otići nestati izgubiti se
grad je pun mladih devojaka. restorani puni. laki život pred
vešalima. ali dobro tu i nema šta da se kaže. priča mi
prijateljica kako se zaljubila i sad cvili u sebi kao pas
mnogo je tuge u mojoj knjizi ali to je tako. tuga je
đubrivo za blagi osmeh. prolazim i vidim ljude
prolaze. lišće se zeleni svedočim. gole ruke
devojaka su bele takođe svedočim. sve
je više svega u meni. što znači
vatreni spokoj
beograd 22. april 1993
i
venčavam vas
koracima svojim
prostori moji
neprekinutost: sposobnost da se primanje ponavlja i ponavlja
kamen i korak
korak i oblak
sve je istina ruže
umesto prošlosti podvizi
sve je više svega u meni. što znači vatreni spokoj
i
ružo
lutanja
čuvaj
me
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
sva sreća da me je i put vodio pa su noge išle same
3. maj 2025.
27544. dan mog života
515/3138
1596 gde si mujiću kako je. da je bolje ne bi valjalo i ovako ne valja ništa
1597 kad god sam se prekrstila i slavila moju slavu (svetog arhangela) bila sam srećna
kaže mi stanislava jelić - caka iz brusnice starija žena koju sam upoznao u prolazu
1598 kako se lepo suše košulje na suncu
1599 beli jarići i crni rundavi pas koji laje na raksa i mene rušeći svoju šerpu za hranu
1600 hodamo nasipom kojim je išla ž. pruga za čačak
1601 pod suvim hrastovima na suvoj travi i suvom lišću belo žuto prljave ovce na padini
1602 oj kako lep riđi konj prođe pored nas. kasom šabane šapne mu kočijaš
1603 dolazi mi ko zna zašto da zaplačem ja andreas sam
1604 slobodan:
6. ap 93
u aprilu hiljadu devetsto četrnaeste
džimi džojs je u triesteu završio pisanje
romana portret umetnika u mladosti
iste te godine na dan 28. juna rodio se
moj otac ivan a u sarajevu je ubijen
prestolonaslednik ferdinand
nepuna četiri meseca kasnije kao
austrougarski
vojnik u galiciji poginuo je moj deda
cvetko
(florijan)
u trojci je patrolirao noću pokraj obale
neke reke reka se zvala zlota lipa
i još uvek se valjda tako zove. kada je
pokušao u mraku da pripali cigaretu
sa druge obale ruski snajperista pogodio
ga je pravo u srce
zatim početkom septembra bitka kod
grodeka
georg trakl koji je bio u sanitetu
posle bitke pokušava da izvrši samoubistvo
izginuo je cvet banata a i srema boga mi
moje pisanje je ogledalo moje bede
svaka rečenica je ćorsokak
uglavnom ja ne znam šta pišem
nisam svestan posledica
njih u stvari i nema
moje pisanje je bezazleno
otud ideja o površnom pisanju
u njemu nema moći nema značenja
priroda češlja svoju kosu
428. hodanje
krenuli smo zoran dragan raks i ja ka čačku
pa trave i ograde. kamenolom i nasip stare pruge
useci i blagi odroni. sa planinama se priroda raspevava
posle se krajolik smirio u voćnjacima i sitnim sporim
kerovima. branko topalović koga sam upoznao na putu
kopao je bunar. na dva dva i po metra bi trebalo da se
pojavi. voda za kuću i zalivanje kupusa. žene su
grabuljale oko kuća i palile vatru u skupljenim
zadimljenim gomilama. da li je to bezbrižnost
ili omamIjenost pred opasnošću. u kući
radislava stolara iz g. milanovca. u
kući branka kukića u čačku
čačak 6. april 1993
516/3137
1605 na 11.290.219 koraku sam video crvendaća
1606 čujem ga. ponovo i ponovo ga čujem
1607 gledam kako kaplje sok iz odsečene grane breze u flašu
1608 sklonili smo se od kiše pod tremom. stara 95 godišnja baka
izlazi na vrata i priča nam sutra sahranjuje svoje deveto dete. nema u njoj
više odavno tuge ni radosti u njoj sitnoj živi samo jedan ogroman prostor
1609 kisnuo sam pola sata slivalo mi se niz leđa. kod jelen dola kiša je stala
video sam ga. život je voda i pevanje
429. hodanje
čoveče opet posle više od godinu dana sam sreo crvendaća
hej bio je visoko na granama. bio je. doleteo je kao voda koja
je letela padajući s brane u dubinu i tamo u jednom lučnom
prihvatišu izletela u visinu peneći se i bokoreći se kao ruža
ima u prolećnim vodama prolećne snage rađanja. vođena i
ograničena obalama voda je nezaustavljiva i slobodna i
lepa bre. (čuj mene vodo rekoh bre) a sinoć sam čitao
o cveću. voda cveće koje teče. život je život kako
rekoše neki ljudi. u kući branka kukića
u čačku. u kući obrada mandića
u lučanima
lučani 7. april 1993
517/3136
1610 teški tamni modro sivi
1611 iščistilo se sada se nebo plavi kao more. voda vodi plavo plavom. ja bogu
1612 kažeš sve na nogama pita me dula
po brdima
430. hodanje
zapeče sunce pa pljusne
kiša. u krstacu sahrana skupljaju
se ljudi oko kuće na poslednji ispraćaj. ja
sam ovde kao dete provodio letnje školske
raspuste. tu se po brdima uvuklo moje sećanje
pa se samo seća. teško mi je da hodam. ipak mnogo
nosim na svojim stopalima u svom srcu i u svojoj glavi
nosim rast i rađanje. nosim slike reči i oblike. put putuje
moje se telo sa njim udružuje. nadam se da će mi sutra
biti lakše. čuo sam pticu i danas. i danas me je
uzbudila voda. u kući obrada mandića
u lučanima. proleće dolazi teško
lučani 8. april 1993
518/3135
1613 i da niko ne pomisli da sam bez taštine kad kažem kako mnogo taštine vidim u ljudima
1614 poći na novi deo puta je jako opasno ali tek sa novim
delom puta žive i svi ostali. opasnost je spas. predvorje milosti
seno na izmaku
431. hodanje
zagnjurio sam se u novine i
ništa nisam video samo novac i
rat. vuklo me je to. sva sreća da me
je i put vodio pa su noge išle same. više
puta sam pomislio da treba da napišem
kako ovo što pišem živi u trajanju nastaje u
trajanju i trajanjem živi u drugima. reka koja
ne prestaje jer nebo ne nestaje. nebom se
vidim kako milim milim nebu i zemlji na
radost. proleće dolazi teško
evo ti zato reč
lučani 9. april 1993
519/3134
1615 žimi nisam verovao da beton može ovoliko
da popije vode kaže seljak polivajući betonsku ploču
1616 svaki je korak potres mozga - b.v. poljanski
1617 svaki je korak na neki način ranica - d.j. danilov
izgovaram njeno (tišinino) ime sve dok moj glas ne postane ona
432. hodanja
preko mosta pored vodovoda pa preko drugog metalnog mosta niz polje i put i stigoh u
požegu. tamo me je čekao danilov i obradovao rolana barta rečenicom govoriti znači
ljubiti. ljubiti kontejnere enciklopedije ljubiti šljive i jednostavnost. ljubiti i ne prestajati
topliji dan meki put milina i nežnost u mojim tetivama. topla noć blage senke mir
i oproštenje u mojim očima. hodam da bude ovo što jeste i ovo što jeste
jeste. evo ti zato reč. privrženost privrženosti i dobroti
lučani 10. april 1993
521/3132
1618 nema ničega novog postoji samo haos
1619 priča mi milenko pajić kako je pre desetak
godina transportovao ideju od lučana do beograda
1620 žabe krekeću kroz noć opet me napadaju isti psi
1621 juče je slobodan napisao:
11. ap 93
nedelja je
(što sam stariji) sve više volim nedelje
pustoš panonskog nedeljnog popodneva
nedeljni dunav siv
nekada devetnaestogodišnja zaljubljenost
aprilskog nedeljnog prepodneva
vrbe su nežno zelene
ali vrbe se nežno zelene
liman pokriven velikim lokvama
noćašnje kiše
i dvoržakov valcer iz serenade za gudače
peku se kolači miris (vanile)
cinober i svetloplavo (azur je taman)
ali nisam tada voleo nedelje
stvarnost je bila pod ozbiljnom sumnjom
strava je provirivala kroz pukotine
naličje ugođaja: sam
pale sam na svijetu
danas me to više ne brine
nedelja je pustoš prihvaćena prigrlјena
večna dokonost
stalno kiša dragi kiš
433. hodanje
u tišini izlazim u noć. stavljam slušalice
u uho i slušam radio frans (rfi). tiho plačem. na
ulicama nikog. na putu niko. vlažni mrak miluje mi
lice. molim se razgrćem put pred sobom. usamljen
sam ali se mirim i nastavljam. vidim svetlo u daljini i
prepoznajem da je reka morava narasla od pre dva
dana približava se nivou mosta. u meni je i zebnja i
radost. u požegi na ž. stanici sa ostalima čekam
ponoćni voz za dole. škilje svetla želela bi
da ne utrnu. privrženost privrženosti
i dobroti. ulazi voz
požega 12. april 1993
522/3131
1622 persuazija sposobnost da se potpuno preživljava trenutak. (pozdrav klaudiju magrisu)
1623 otava sena dušana lješkovića iz nikšića lepo isečena
nožem. ovde kosimo ako je kišovito drugu i treću ruku
1624 za tebe sam sam u planini
1625 potapšem te i pomilujem kameno plavetnilo
ona ode u donji a ja u gornji manastir
434. hodanje
draga evropo došao sam ovde da te vidim i volim dok
rasteš sa ovim kamenom. pošao sam u ravnice i sada se
znojim penjući se ka manastiru ostrog. tvoj hladni vazduh
i tvoje ravne livade omeđene kamenom. planinske vode
i potoci. tvoji oblaci se nadvijaju nad stenjem i sve je
uzbudljivo u elementarnoj snazi koja se odmara u
sebi. planinsko cveće i litice manastira. ulazi
voz. sa rukom na srcu i bogom na usnama
pozdravila me je preplanula devojka
u sandalama
nikšić 13. april 1993
523/3130
1626 prvi trenutak u ovoj godini u kome osećam proleće. nekoliko
kilometara posle danilovgrada priroda je bajka. u daljini plave planine i
beli sneg. zagasito plavilo bližih kamenitih planina i zelenilo brda unaokolo
zelena mlada trava i još sitno lišće. ko bi bio sada ovde znao bi zašto je tu
1627 biti voljeni stranac
kada se ništa ne događa al sve jeste
435. hodanje
hodam sa petrom ćukovićem nikšićem. priča mi o iliji
kabakovu. pričamo o kralju nikoli koji je kažnjavao crnogorce
koji su povređivali sunarodnike druge vere. bravo nikola čoveče
pričamo o kišu helderlinu šoškiću abramovićevoj. posle danilovgrada
osetim proleće i more. i juče i danas moje telo se seća kada sam pre 9
godina hodao ovim predelima. danas sam se setio vodenih konjica iz
doline reke zete koje sam onda gledao. dome moj pozdravlja žena
iz gostilje mladog muškarca. sa rukom na srcu i bogom na
usnama pozdravila me je preplanula devojka u
sandalama. more mi miluje lice
podgorica 14. april 1993
i
voda vodi
plavo plavom
ja bogu
poći na novi deo puta je jako opasno ali tek sa novim delom puta žive i svi ostali
nebom se vidim kako milim milim nebu i zemlji na radost
za tebe sam sam u planini
i
ružo
lutanja
ko te bude
pročitao novim
jezikom jezikom
svih bića
pevaće
svet
i
ružo
lutanja ko
te bude primio
u sebe novom tvari
će stvarati sve po
meri
najjkrhkijeg
bića
i
ružo
lutanja ko
ti se bude
neprestano
podavao
leteće
tobom
u
srcu
boga
i
ružo lutanja
bila si nadljudski
hrabra od sada budi
još hrabrija hrabra
božanski
i
ružo lutanja
kako te je bilo divno
služiti jer ti si zauvek
sluškinja svih onij koji su
služenjem vino hleb i
postelja svakom i
svim bićima
i
ružo lutanja
ti si prvim korakom
vino. svakim korakom
hleb. poslednjim korakom
postelja. svakom ko je tako
žedan da od gladi ne zna
ni gde će spavati
noćas
ekstaza
beskućništva
božijeg
i
ružo
lutanja
i
mog
slobodana
tišme
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
nigde nisam stranac kao ovde
2. maj 2025.
27543. dan mog života
505/3148
1565 jer šta kažu dve zadnje rečenice seoba crnjanskog
1566 mada o istom je reč reče sneg
1567 malopre sam video teferu druga iz najranijeg detinjstva. kaže da
mu čika paja otac mnogo pije ali da kaže ne pijem ja ja samo ljubim flašu
neizreći
420. hodanje
pao je sneg. po poljima
hodao sam kroz snežnu kišu
po vejavici. ne da mi je bilo hladno
nego me je baš bila briga. ali sam cvokotao
ali sam polako dolazio zemunskim kejom a u
daljini kroz sneg i izmaglicu video sam prijatelje
koji su me čekali. pričao sam o spomenicima
anonimnim snagama ljubavi i o ljubavi i
drhtao od zime. kiša je stala. drhtim
beograd 27. mart 1993
507/3146
1568 bizgovi šetaju gradom
1569 sa srđanom valjarevićem o molitvi pored dunava
1570 sa biserkom rajčić o poljacima koji odlaze iz
poljske i umiru u tuđini i rusima koji umiru u domovini
1571 pričamo o edvardu stahuri koji je obišao
svet i pisao o prevladavanju rodova u književnosti
1572 s.t je juče zapisao u svoj dnevnik
28. mar 93
nedelja je. voda. svud je voda
nedeljno poslepodne bez muzike
jedina istina je bol
na deponiji definicija
na đubrištu reči
kao ovde
421. hodanje
crni se i beli se grad
hodam sa prijateljima. sretnem
patrijarha pavla prelazi ulicu. po
ulicama traju stari redovi i počinju novi
kako da se izborim za ružu. i penkala
ponekad neće da mi piše. razgovaram sa
prijateljima. osetim: reči su mi snažne
osetim: blizu sam a tako daleko. nigde
nisam stranac kao ovde. kiša
je stala. drhtim. bole bole
beograd 29. mart 1993
508/3145
1573 prepisujem:
ti međutim rasteš uz zornjaču jasnu
sa avalom plavom u daljini kao breg
ti treperiš i kad ovde zvezde gasnu
i topiš ko sunce i led suza i lanjski sneg
u tebi nema besmisla ni smrti
ti sjajiš kao iskopan stari mač
u tebi sve vaskrsne i zaigra pa se vrti
i ponavlja kao dan i detinji plač
a kad mi se glas i oči i duh upokoje
ti ćeš me znam uzeti na krilo svoje
ipak podnošljivo
422. hodanje
sunčan prohladan dan. hodam
sa sašom uzimam otisak zemuna
kupujemo burek pričamo o pozorištu i
iskušenju. trčimo u mestu učimo se disanju
nastavljam da hodam sa oliverom i milošem
po kalemegdanu. sava se i dalje uliva u dunav
pričamo o preklapanjima umetnost se povezuje
kao crepovi na krovu kuće. sve radim na donjoj
ivici podnošljivosti. da li ću i dalje podnositi
viziju ruže. bole bole. boli me ali me prođi
beograd 30. mart 1993
509/3144
1574 umetnost: da me tuga ne savlada i briga ne ubije
1575 pored kafane četiri vetra
1576 kako da izdržim
1577 s.t. je danas zapisao u svom dnevniku
31. mar 93
moj problem je težak veoma
kako živeti u okruženju koje mi je
strano neprijateljsko
dok je to okruženje mirno moguće je
živeti bez većih problema ali kada se
uskomeša pa još i opasnost da to pređe
u kovitlac
jedini jezik na kom mogu koliko-toliko
da se izražavam ili saopštavam je jezik
ljudskih bića ali ljudsko društvo mi se
prilično
ne dopada. mnogo su mi bliže biljke
drveće česi poljaci
mislim da svako ima pravo da bira svoj
zavičaj: ja sam zelenist. krošnjar
adventista ranotaoističke provenijencije
sve što volim dolazi iz zelenila iz
vegetacije odrastao sam u tom svetu
abendland
atis je moj bog
zaspati probuditi se otvoriti oči
zatvoriti oči
i tako u večnost
ne mrzim životinje ali ih jednostavno
ne poznajem. ne posedujem instinkt
da li
možda se ja samo pretvaram
možda sam ja zver čovek-miš
ili sam ja možda iznurena krdska
životinja prašnjava životinja
no da li je to uopšte važno
milosrđe se... definicija ... jao
možeš biti bilo šta
važno je ono što nisi. prelaz u
ono različito od sebe. razumevanje drugog
da li je to moguće
možda je to najveća radost
ili je to možda strava
put tuge
423. hodanje
iz tužnog grada ka
tužnim putevima. strah
i beznadežnost u vazduhu
ovo što radim je sve lošije i
lošije. gubim se. kupa me blato
nemoći. melje me lomi. preostaje
mi da se prepustim i ništa ne
preduzimam. nek se preduzme
samo i nek bude a ja ću se moliti
da prođem. evo i danas sam
prošao a kako mi je bilo ne
pitaj. boli me ali me prođi
ipak sam i danas
izdržao
brezovica 31. mart 1993
510/3143
1578 dan je počeo teškom svađom. ponor je mnogo dublji nego što mislim: to
je jednostavno priroda ponora: ali kako prihvatiti dubinu koja je toliko duboka
1579 znaci katastrofe su jako vidljivi i nije umetnost u prepoznavanju
sadašnjeg ili budućeg zla nego u promeni koja ne vodi u katastrofu nego
u opraštanje i ljubljenje zla da bi se zlo umirilo. šta ja mogu učiniti
1580 plavi se. kopni od nedelje sneg. vode rastu prelivaju se po putu
kad bi mir
424. hodanje
sneg po kamenim
obroncima uz potok. hodam
i povremeno vidim nešto. umirili su
ljude. saobraćaj. sve polako staje. pre godinu
dana je ovde bilo bolje. sada je to jedan izolovan
svet. svađa kojom sam počeo dan me je bolela. to
je vrsta ubistva. ako preživeti znači ubiti drugog onda
ne vredi živeti. i opet mi je pomogao hod i put. mir u
trošenju. blješti sunce po snegu. iscrpljen sam bez
perspektive. ipak hodam na kraju hodanja lice
mi je mirno od umora kao da je sneg
ipak sam i danas izdržao. kao
kad padne novi sneg
brezovica 1. april 1993
511/3142
1581 jer te vole i jer po njima tabanaš putevi će se tebi najteže otkriti uči me boško drljić
1582 radosti moja govorio je svakom svom gostu serafim sarovski
1583 budi vedriji savetuje me boško mandić
1584 biću al kako
budi vedriji
425. hodanje
penjao sam se i znojio
pa sam se spuštao i hladio
do g. milanovca i nazad. zelena
trava se zeleni i bistri potoci ližu tamne
vodene vlati. sreo sam slučajno racu. video
ivanku izraslu u lepom telu. posetio gospodina
boška drljića snevača i ratnika pevača pa polako
nazad čoveče. hodao sam sa dečakom goranom
ljubičićem. spuštali smo se sa vrha rudničkog prevoja
i pričali o hrani. goran voli da jede kupus i krompir
pozdravili smo se i ja sam dovršio hodanje u lepom
umoru. kako je topla kiša. kao da je kraj dana i
kraj je dana. kao kad padne novi sneg
sve je više vode u potoku
brezovica 2. april 1993
512/3141
1585 iz kola izađe raks (pošao iz beograda da me vidi) izljubimo se i nastavimo da hodamo
1586 u se. na se. poda se
1587 samo đubre potoci bujaju i sve se više mute
1588 slobodan tišma:
3. april 93
nedelja je. mesečina stvara haos
prošetali smo se po lakoj kišici
kejom pored dunava
vrbe su nežno zelene
setio sam se...
ali danas je u stvari subota i ne četvrti
nego treći april
f. ima tačno osamnaest meseci
spustio sam se subotom
426. hodanje
spustio sam se subotom u toplom danu
čitao sam novine i serafima sarovskog. prepisivao
sam kiša. danilo se grlio detinjstvom. hodam sa raksom
on je lak i pored njega osećam još više svoju težinu. gde
sam se ja uputio ovakav konj teškaš. ali na kraju hodanja
u umornom telu prepoznajem lake noge. hodanje svaki
dan je dobar dan svakom danu. sve je više vode
u potoku. podnositi život na nogama
brezovica 3. april 1993
514/3139
1589 već danima jedem više nego što mi je potrebno i ustajem sa punim stomakom
počeo sam sa toplim mlekom u budimpešti pio sam ga umesto zagrljaja. grlilo me je iznutra
1590 apologija bekstva
1591 jer je potrebno da dođu sablasni ali teško onom čoveku kroz koga dođu sablasni
(mat. 18.8)
1592 iz detinjeg straha se beži u svet iz straha odraslih u boga
1593 oh kad ne bih kad ne bih osuđivao
1594 juče je slobodan napisao:
4. ap 93
nedelja je. večna dokonost
seta nedeljnog poslepodneva. površnost
stravična zabačenost. bogovi su odsutni
(moji bogovi). ipak jedan bog...
ali svakako ne raditi ništa rad
mrvi vreme. vreme treba kao i život
čuvati ne traćiti ga
zato se ne treba petljati ni u šta
kada sam bio mlad bio sam nesrećan
što me život nije uzeo. ništa me nije htelo
odsustvo vokacije - što bi rekli
koja nerazumnost
umesto da sam bio zahvalan bogovima što
tako malo mare za mene
ali dokonost je tada bila
jednaka izgubljenosti
promašenosti
tražio sam svoj slučaj da odigram svoju
ulogicu što je rezultiralo katastrofom
i još uvek pokušavam da izigravam nekog
da budem neko stalo mi je u trenutku
do toga
kako sam smešan u svom bunaru
u svojoj pećini
bunar/pećina
to je kao igra kiklopa i odiseja
divlji čovek će izgubiti biće poražen
i patiće
šteta
odisej kao robinzon
1595. danas je s.t. napisao
5. ap 93
sinoć
dok sam tonuo u san
dolazili su mi neki stihovi
nešto veoma melodično
ali nisam imao snage da ustanem
da ih zapišem
ujutro nisam mogao ničega da se setim
zaboravio sam ih
okean ih je progutao
kao onaj borgesov novčić
zalud sam ronio
nestale su u ponoru zauvek
a imao sam ih jednog trena
teško je to shvatiti
zlatne kokoške iz dvorišta i krava narandža iz kišove knjige
427. hodanje
hodao sam sa raksom i đorđem. čitali smo priče iz novog zaveta. hodali smo sporo. već
nekoliko dana primećujem kokoške i seno. planine su se plavile kao i prošle godine kao i
oduvek jer planine su plave zauvek. ono je vujanpokazao mi je rukom raks. sve je kao
i pre samo su ljudima zatreperili živci i u nemoći su već digli ruke od svega. nek već
jednom počne osećaju svi. i zato hodam sporo strpljenja radi da bi se strpljenjem
spašavalo. podnositi život na nogama. u kući radisava stolara u g. milanovcu
g. milanovac 5. april 1993
i
preostaje mi da se
prepustim i ništa ne preduzimam
opraštanje i ljubljenje zla da bi se zlo umirilo. šta ja mogu učiniti
i opet mi je pomogao hod i put. mir u trošenju
podnositi život na nogama
iz detinjeg straha se beži u svet iz straha odraslih u boga
i zato hodam sporo strpljenja radi da bi se strpljenjem spašavalo
i
ružo
lutanja
lutaj
i
ljubi
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ja sam kosmopolita
1. maj 2025.
27542. dan mog života
494/3159
1524 srebrni šinobus pun đaka putuje ka brdašcima
1525 u krivini na putu ka slavnom tavankutu (posvećeno zvonku bogdanu pevaču)
1526 ilona jebem ti mater kaže kočijaš malom konjiću u kasu
1527 ja u porodici nisam zlo video kaže paja
kovačev dok pijemo kadarku. paja bivše bakino dete rano
peskovito zemljište
410. hodanje
pada veče na nebu samo severnjača
tišina na poljima. pravo je za tavankut i
ljutovo desno za čikeriju. prema tavankutu
četiri jablana sa leve strane i tri sa desne. bol
mi silazi u levu petu. fazan visoko s drveta sleće
u polje vraćam se ka subotici. pred gimnazijom ću u
19:20 sačekati profesoricu likovnog olgu kovačev
sa leve strane puta sija 20 izvora svetlosti na
periferiji subotice. sa desne 35. jel' ima
kvasca. preskačem reku
subotica 16. mart 1993
495/3158
1528 paralele me uče putu. putu pravednosti. pravom putu. vetar je divota
1529 ovde vlada uživanje u tragediji
1530 odakle dolazi to uživanje u nesreći. da li u
osećaju da je lična odgovornost sasvim prestala
ja sam kosmopolita
411. hodanje
sa bojanom breceljem hodam po
pruzi. ispred katedrale po kaldrmisanim
ulicama naselju drotoš. razgovaram sa igorom
međugorcem o ruži lutanja. o lepoti pravednosti
slobodi. sa palića ka subotici kroz kišno predvečerje
ulice subotice sijaju u kiši. sloboda je duh. granice
su neprobuđenost. preskačem reku. lebdim
nad hodanjem
subotica 17. mart 1993
496/3157
1531 evo prvi put u ovom toplom danu (četiristodevedesetšestog dana
posle otiskivanja od obale) osetim nadu da me već sama struja nosi
1532 porodični ljudi šetaju malim gradovima
1533 znoj i hladnoća ista stvar
pupoljak
412. hodanje
čitam novine u hodu
i otrujem se iluzijama borbe
za svakodnevni moć. prvi topli
prolećni dan me izmori. svi u subotici pričaju
o peščari na kojoj živi grad. pri pomisli na proleće i
nabreкle pupoljke mogu nаčas kao šesnaestogodišnja
devojka nagnuta nad lavirint ruže da osetim ushit
samog stvaranja čaroliju beskrajnosti čuo sam
davidove reči dok sam hodao peščarom
lebdim nad hodanjem. lebdim
subotica 18. mart 1993
497/3156
1534 jel osetiš pesak pod zubima pita me matković
1535 seks na veneri je prava stvar jer kuplerajі i književnost su jedina sveta mesta
1536 slavko i ja se rukujemo sa dešijem abelom autorom pod brojem 1535
1537 hodam prema paliću zaustavlja me policija. jeste li vi
mandić. jesam. traže vas na televiziji da date intervju. hvala bogu
ipak bez žurbe
413. hodanje
privikavam se na toplotu
privikavam se na jezik koji razumem
na propadanje koje ne razumem. svako jutro
me bude gugutke. već treći petak počinje bol u
potkolеničnom mišiću. izmori mi se telo na kraju
nedelje i zakuka moj mišić. ne hodam ja nego hoda
melanholija subotičkom periferijom. hej živote
ipak hvala hvala. lebdim. na nogama sam
subotica 19. mart 1993
498/3155
1538 proleće počinje u 15 sati 40 minuta i 42 sekunde. još jedan sat pa ću
krenuti da hodam III spomenik anonimnim snagama ljubavi danilo kiš - proleće
krećem sa verom da sve zavisi od jednog čoveka jer jedan je čovek sve
1539 krenuli su sa mnom nada. agnješka. olga i josip
1540 hodamo po mraku pored pruge. ne znam gde sam kao da sam svugde
danilo kiš - proleće
414. hodanje
danilo kiš - proleće čine danilo kiš i proleće
jedna ličnost i jedno godišnje doba. dečak danilo kiš u
tesnom kaputu i razvejanost njegove kose kao bujanje prvog godišnjeg
doba - proleća biće ugrađeni u ovaj spomenik-esej o svežini detinjstva kojom
se i najveće patnje i traume prevladavaju ozelene i prolistaju u duhovnu baštinu
čovečanstva. spomenik će biti sačinjen svakodnevnim hodanjem od subotice do
cetinja grada kišovog rođenja i grada njegovih gimnazijskih dana. oblik spomenika je
vrlo jednostavan i čine ga dva elementa. ravnica i zelenilo koji se pretapaju u planine
i plavetnilo. ova jednostavnost forme odgovara briljantnoj jednostavnosti kišovog
jezika i jednostavnom bogatstvu samog njegovog imena. kiš kao ravnica i mirisi
danilo kao planina i etika. hodam pust pustom subotom. čitam novine ej koja
pustoš. (na ovom mestu su bile pet rečenica u kojima sam osuđivao i prozivao
krivce za pustoš umesto tih neplodnih rečenica osude lepša je ova hladna
subota 70 dana kasnije po valovitim predelima oko wegajty u severnoj
poljskoj). uznemiren krećem da hodam treći spomenik. smirujem
se puštam korake na put pa u noć. tražim oproštenje za
svoju popodnevnu ljutnju. na nogama sam
na putu bikovačkom
subotica 20. mart 1993
500/3153
1541 lepa prodavačica sedi na suncu ispred svog
dućana. na skupljenim nogama raširila novine i čita
1542 teško leti leptir. umorna je kornjača
1543 petstoti dan. mirišu konji
1544 proleće je i polako se sve budi a ovde polako sve zamire
1545 zamolio sam slobodana tišmu pesnika mog starog i nežnog prijatelja da odštampamo
delove iz njegovog dnevnika koji će pisati za vreme mog hodanja za danila kiša i proleće
slobodan tišma
21. mar 93
nedelja je
proleće buči
boli me lepota dana
obrijati se u kupatilu naravno
britvom dok slušam na radiju
arije iz pučinijevih opera
ali prepodne je već prošlo
biti otac prilično već načet
propo tj neuspeo kao umetnik
sasvim
j. možda nema razumevanja za tu
moju sklonost ali ja je volim
iza svega je radost večnosti
nemajući razumevanja za mene
kao neuspelog neostvarenog umetnika
ona mi samo pomaže podupire
moju potrebu da se uživljavam u tu sliku
blaga telečka visoravan
415. hodanje
znoj mi zateže lice prvi put posle zime
putevi su prazni benzin je preskup država je
osuđena. vetar leluja po zalelujаnoj telečki. radost
po poljima bol u potkolеničkom mišiću. retko vozilo
podigne prašinu sa puta. molim se za ove predele
svoj gnev razobličavam a ostavljam pažljivost da
nikne sa pšenicom. na putu bikovačkom. došao
sam do dudića starog školskog druga
pivnice 22. mart 1993
501/3152
1546 voleti život
1547 grabuljaju travu oko prekopane njive. umivaju zemlju
1548 njemu nije ni važno šta govori (može i ovako i onako) važno mu je da tvrdi
1549 čitajući jakoba bemea dignem pogled a sa
obe strane puta leluja suva trska na zapadnom vetru
1550 od paraga do pivnice preko polja sa zečevima prašinom i znojem
tarabe i bedemi
416. hodanje
drevne sive istrulele nakrivljene
tarabe po selu. nakrivljeni bedemi hej
bedemi. hodam po klasteru stazi od cigala
zemlja crni sekeš po ritovima. pivnički atar je
podeljen na atove. crni at. beli at. opaljak. srpski
vinogradi. slovački vinogradi. pekla. kanal jegrička
hodao sam od paraga do pivnica letnjim putevima
i lenijama. došao sam do dudića starog školskog
druga. krune se slojevi krečenja
pivnice 23. mart 1993
502/3151
1551 kišica. približavam se kajinom grobu
1552 osušeno blato na korovu pored puta
1553 gde je rumenka pita me jedan vozač
1554 juče sam osetio da sam se sa kajom pre njenog
odlaska spojio u bogu. čekaju me paja spomenka i marija
1555 tu leži kaja....
1556 sahranjuju vojnika
1557 hodam dunavskim kejom ka prijateljima koji me čekaju
u pola pet. mimoilazim se sa g. boškom petrovićem. hodači
sa brankom. vladom i čedom po kišici
417. hodanje
polako po kišici. zelena žitna polja. prazna sela
na kajinom grobu u trenutku kad sam pomislio hvala
ti kajo jer si me rodila dobrog javila se ptičica. sreo sam
prijatelje. kaže mi prijateljica teška ti je knjiga. ja pijem
vino. u sobi je mali filip jasnin i slobodanov sin
krune se slojevi krečenja. tetka nada je
napravila mnogo kifli
novi sad 24. mart 1993
503/3150
1558 jutro. kiša u rodnom gradu. sve što radim svaki
trenutak pevanje je ruži lutanja. pevanje ruže lutanja
1559 posećujem maticu srpsku i prijatelje. boško petrović
vujica rešin tucić. milica mićić dimovska. ivan negrišorac. branko
kovačević. judita šalgo. zoja karanović. emergencija. slobodan tišma
1560 sa višnjom preko mosta kroz kišu i sumaglicu nad dunavom. valjaju se prolećne vode
1561 kod balinta margite i arta
valjaju se prolećne vode dunavom
418. hodanje
prolazim gradom. to je taj grad. nestao je u meni
postao je svi gradovi. uselio sam u njega sve gradove
tu sam prvi put video cveće u prozorima i travu pored
kuća. travu između cigala. travu na kojoj smo igrali
fudbal. tu sam bio glad i stid. prolazim i sve mi je
poznato i sve pomalo boli i sve se pretvorilo
kažem vam pretvorilo se u stopalo. tetka
nada je napravila mnogo kifli
novi sad grad stopalo
novi sad 25. mart 1993
504/3149
1562 nema razrešenja ima trajanja
1563 i opet i iznova pupoljak
1564 prihvatiti i prihvatati
baš ovde sada - promena
419. hodanje
hodali smo ilija tucić i ja po tvrđavi. kako
je kako je dunav lep. i sve što vidim lepo je
talasi oko mosta i vrtlog ruže. da li sam dovoljno
rekao da me je jednom davno spasilo drveće
kako su lepi dobri ljudi. da. kako su samo lepi
dobri ljudi. kao predeli. kao poreklo. novi
sad grad stopalo. kiša je stala
novi sad 26. mart 1993
i
paralele me uče putu
putu pravednosti. pravom
putu. vetar je divota
evo prvi put u ovom toplom danu (četiristodevedesetšestog dana
posle otiskivanja od obale) osetim nadu da me već sama struja nosi
privikavam se na jezik koji razumem
još jedan sat pa ću krenuti da hodam
III spomenik anonimnim snagama ljubavi
danilo kiš - proleće krećem sa verom da sve
zavisi od jednog čoveka jer jedan je čovek sve
nema razrešenja ima trajanja
i opet i iznova pupoljak
i
ružo lutanja
prvi je maj 2025 u
proleću 21 veka baš
ko i u proleću 1993 u 20
veku i sve je isto i sad
ko i onda
brdašca
tavankut
konjić ilona
paralele puta
divota vetra
ja sam kosmopolita
sloboda je duh
granice su neprobuđenost
ne znajući gde sam svugde sam
ravnica i zelenilo koji se
pretapaju u planine i plavetnilo
petstoti dan
mirišu konji
na putu bikovačkom
voleti život
umivati zemlju
čitajući jakoba bemea
tu leži kaja....
svaki trenutak pevanje je
ruži lutanja. pevanje ruže lutanja
valjaju se prolećne vode
to je taj grad. nestao je u
meni. postao je svi gradovi
i
ružo lutanja
jebeno božanski
je biti ruža lutanja
svih bića svemira i
ruža lutanja jedne
jedine večnosti
bića jedinog
bića
jednog
nam
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima