AUTOBOGOGRAFIJA
2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365
autobogografija su oboženja autobiografijom
autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije
autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem
autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom
autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju
Ti
si
428959
pupoljak
sresti nekog znači biti srećan
7. avgust 2025.
27640. dan mog života
1405/2248
4154 tvoja pička je najbolji deo mene
4155 bori se jako sunce ali ipak se oseća jesen
4156 po ulicama semenkari prodaju ovogodišnji rod suncokreta
4157 izašao sam iz grada a sada se u njega vraćam
4158 tesar na krovu zakiva ekser
4159 ne znam šta je istina ali osećam da je ona jedna jedina. biće
hoćete li još
1161. hodanje
zaista je umor na kraju dana
neprikosnoven. kruna i znak. hodajući
sam čitao mislio crtao. pokupio par oraha
znojio se. zamolio za čašu vode. hoćete li još
pitala me je žena. patike mi se sve više ližu
letnje pantalone cepaju. znoj se klanja
mom umoru. a danas kako je meni
danas. znoj je blago umoru
novi sad 13.9.1995
1406/2247
4160 tužan sam. kako da se oslobodim povređenosti koja živi u mojoj tuzi
4161 preda mnom su četiri staze na nasipu. vijugaju. šta će mi doneti današnje hodanje
4162 veliki skakavci koji skaču oko mene su svedoci čitanja male knjige koju držim u ruci
i nad čijim rečima na kraju šestog poglavlja plačem utopli se dragi prijatelju reče hafid
4163 približavam se. napor koraci voda vetar priroda
knjiga učinili su svoje. umiren sam. žedan. čiste savesti
4164 svakim korakom ruža raste i nemoguće postaje moguće
4165 auuu što ti patiš zajebavam sebe na kraju hodanja
leptir sam
1162. hodanje
staza je bila uska. morao
sam pružati nogu ispred noge
skakavci su skakali oko mene i leteli
prozračni leptiri. voda kanala je preplavljena
drezgom. ponegde se trava sušila. gledao sam
žute vodene cvetiće. u hodanju sam čitao knjigu
najveći trgovac na svetu. vodila me je baš kao i
stazica. na mestu posečenih topola izrasle su
topoline mladice. umesto tuge osećao sam bol u
stomaku. prijalo mi je kada bi me čičak ogrebao
po golim rukama ili kada mi je visoka suva trava
prelazila preko lica. da sam leptir poželeo bih
da ovom uskom stazom hodam kao ovaj
čovek. znoj je blago umoru. pošto
sam leptir po uskoj stazi hodam
novi sad 14.9.1995
1407/2246
4166 dva i po sata sam kisnuo. sada je kiša stala čak
sam se i malo prosušio osim nogu koje su i dalje mokre
4167 gubim na svim poljima
staza trnja
1163. hodanje
ništa nije istinitije od toga
da gubim na svim poljima. ništa
nije iskrenije nego kad kažem da to
jedva podnosim. da li ću to sve poneti
podneti. moje je srce zemno a borba
neprestana. tako uz ružu raste trnje. venac
trnja. leđa su mi se pretvorila u prazninu srce
u bol. pokušavam da se osmehnem ali lice
mi je u grču. pišem ti sve ovo da osetiš
nežnost u svojim očima. pošto sam
leptir po uskoj stazi hodam
suzom se vele natapa
radost
novi sad 15.9.1995
1408/2245
4168 topao sunčan dan. tek sam krenuo ali ne mogu da se
izborim sa svojim mislima. u neprestanom sam bolnom razgovoru
sa ženom koja me odbija. ali prve kapi znoja mi donesu malu utehu
4169 sunce je poleglo po čistom danu. zelena poljana okružena tamnom šumom
posle jučerašnjih kiša meka zemljana staza. posmatram tu stazu kojom idem na
momente uživam pokušavajući da se odlepim od svojih tuga i očekivanja
4170 korakom do sledećeg koraka. to je tajna koju znaju samo koraci srce i disanje
ljutim se na sebe
1164. hodanje
nisam uspeo da se oraspoložim
par grozdova koje sam uzbrao su mi
osvežili grlo. orasi koje sam pokupio bili su
karmin boje. nikada takve nisam video. popušio
sam četiri cigare. ali nisam uspeo. ostajem sumoran
odbačen. velika je cena koju plaćam. ako je radost
raskrinkani bol onda nisam uspeo da ga raskrinkam. da
li je on u samosažaljenju tom bednom osećanju ili je on u
nezalečenim ranama ili prekomernim brigama i odgovornosti
ili u suludom očekivanju. pred kraj hodanja sam naglo menjao
ritam koraka i skretao u jednu i u drugu stranu pokušavajući
da izbegnem svoju putanju i da se tako sačuvam a opet
istrajem. ljutim se na sebe zašto ipak nisam zahvalan
i svom telu i svojoj duši i okolini s kojima sam ipak
ishodao dan. suzom se vele natapa radost
utešila me je izvesnost jer ću na kraju
hodanja ugasiti žeđ
novi sad 16.9.1995
1410/2243
4171 dohodao sam do sremskih karlovaca do knjižare darka
hohnjeca. tu sam popio čašu zlatnog rizlinga i sada se vraćam
4172 hodati kroz svet znači hodati kroz sebe. preobražavati se ljubavlju
4173 hodati kroz sebe znači suočiti se sa svojim strahovima. svojim grehom
svojom sujetom. svojim samosažaljenjem. svojim slabostima i svojim ružnoćama
4174 hodati kroz sebe znači otkriti u sebi nove izvore snage. otkriti svoju nepoznatu
lepotu. svoje suštastvo i poreklo. otkriti let i pticu koja se rađa. svoj preobražaj
4175 hodati kroz sebe znači videti svet koji leži u grehu. ali još mnogo
više videti vrtloge i smiraje ljubavi kojim je okupano postojanje
jeo sam orahe i čitao berđajeva
1165. hodanje
hodao sam do sremskih karlovaca i nazad. skupio
sam sedamnaest kilometara. preznojio sam se na suncu i
bilo mi je hladno od vetra. jeo sam orahe i čitao berđajeva
jesen je već tu. utešila me je izvesnost jer ću na kraju
hodanja ugasiti žeđ. crvene krave vole ljubičasto nebo
novi sad 18.9.1995
1411/2242
4176 svet se pretvara u jesen
4177 danas sam saznao da se pre trinaest dana rodila dunja baturan
sretni
1166. hodanje
sretni nekog rekla mi je
rajka sredojević danas. i tada
smo otkrili da sresti nekog znači biti
srećan. bilo je to lepo otkriće. kao što je bilo
lepo i tiho hodanje sa majom mišević. kada sam
se posle ponoći vraćao tužan i odbačen. moj mali
savetnik koji nosim u džepu mi je rekao miroslave
život je ovo tu i sada. to mi je izazvalo osmeh pa
sam mahao i milovao rukom šimšire u noći
crvene krave vole ljubičasto nebo. i sada
kada se osećaš odbačen miroslave
baš sada ti voli
novi sad 19.9.1995
1412/2241
4178 juče sam dobio pismo od vere varadi. piše mi čovek kada je živ i zdrav
radi i voli. ako mu jedno od ta dva ne štima ili oba loše je. što bolje ume jedno i drugo
zadovoljniji je. ti si u pravu kada podvlačiš disciplinu dvadeset kilometara izvršavanje
obaveza. sto posto si u pravu. (mada mislim da ćeš ovim zaslužiti da će doći dan kad ćeš
biti toliko razrešen od tog problema da ćeš mirno moći da kažeš e danas je dosta samo
deset kilometara.) ali ostaje ovaj drugi problem za koji nemamo pedometar. to jest imamo
on je vrlo savršen. nema laganja. to ti je naše srce. kada smo loše voleli pedometar
kažnjava. upadamo u sranje. veoma teško je hodati ispunjavati svoje kilometre
ali to je dečija šala u odnosu na voljenje
4179 željan sam ljubavi. a da li ljubavi u sebi imam
da nisam krenuo na put
1167. hodanje
zgadim se nad sobom. prepun sam neuspeha
a opet gord. danas sam čitao vladimira solovjeva. da
nije rata i užasa oko mene i da se ne otvaram svetu i životu
nikada ne bih saznao toliko o sebi. nikada ne bih bio suočen
sa svim svojim manama i slabostima. kako je oduvek rečeno
borba sa sobom je najteža. zlatni vrt. i sada kada se
osećaš odbačen miroslave baš sada ti voli. iako
sam slomljen ne odustajem
novi sad 20.9.1995
1413/2240
4180 iskrzale su se moje letnje pantalone. pre svega oko kukova i džepova
krzajući se o prsluk i moje šake. osetim kako smo nešto zajedno radili i prešli neki
put. setim se kako julija knifer već više od trideset godina nosi košulju svoga oca
4181 u lepoj maloj ulici augusta cesarca jedna stara žena na otvorenom prozoru
oslonjena bradom o svoju šaku me spokojno gleda. možda je to dovoljno za jedan dan
4182 u ulici vase pelagića odjednom zamiriše pečena paprika
osim ti
1168. hodanje
reka se ne vraća unazad
nebo više nikada neće biti plavo
(sivoplavo kao danas) kao sada
nikada više neprestano peva
gavran. iako sam slomljen
ne odustajem. nikada
ništa više osim ti
novi sad 21.9.1995
1414/2239
4183 nosim pismo rajki sredojević. ja poštar zanosa
4184 vreme teče svojim tokom i ritmom ni brže ni sporije. ko se uskladi sa njim
postaje svetlost i zvuk. ponekad mi se to dogodi ali ja ne znam tada da mi se to dogodilo
4185 sutra popodne počinje jesen a i danas je već
izlazimo zajedno iz grada ka zrenjaninu. sivo je i mlad vetar
4186 tri zgažena vrapca jedan do drugog na otvorenom putu
spasenje i stvaralaštvo
1169. hodanje
hodao sam putem ka zrenjaninu. nigde
nije bilo nikoga. polja su se smirivala sa jednom
od prvih hladnoća. uvek kad izađem izvan grada
tamo gde nema kuća ni ljudi osetim svečanost. mleko
prirode. uživao sam u drveću i sporoj tisi. vetar mi je nosio
kosu. bilo mi je hladno. u jednom trenutku sam osetio da
ne brinem. došao sam u zrenjanin da prijateljima govorim
o spasenju i stvaralaštvu. nikada ništa više osim ti. u
zrenjaninu po njegovim skrovitim ulicama
osetim pritajeni grad
novi sad - zrenjanin 22.9.1995
1415/2238
4187 želim ti da uvek nađeš drvo pod kojim se možeš odmoriti
dvadeset dva kilometra
1170. hodanje
dok sneg na prozor pada i večernje zvono
dugo bruji mnogima je sto zastrven dom ih spreman
čeka. nekog dok luta mračne staze na kapiju vode. zlatno
cveta drvo spasa crpeći iz zemlje hladan sok. putnik unutra
spokojno kroči prag se skamenio od bola. tu u čistom sjaju
nasred stola sijaju hleb i vino. u zrenjaninu po njegovim
skrovitim ulicama osetim pritajeni grad
postoje samo putevi i susret
novi sad 23.9.1995
1417/2236
4188 kako su veliki današnjih dvadeset kilometara preda
mnom tako veliki a ja sam tako mali sa svim svojim porazima
4189 zvižduknem pod prozorom slobodana tišme i
on se pojavi na terasi sa osmehom. to je tako mnogo
4190 skromnost i pažnja to je jedino kaže mi slobodan tišma
4191 šest je uveče. pala je noć. ipak osetim smiraj u sebi. ipak je neko sa mnom
iako je
1171. hodanje
kako su tihi i lepi bili danas
koraci. iako je u mojoj glavi bilo ružnih
misli i slika izdajstava iako je duša bila uplašena
lažima iako je telo patilo jer nije voljeno iako je sve to
stvaralo osećaj da nema nikakvog smisla sve što radim
da neću izdržati današnje hodanje ipak koraci su me
odveli ka smiraju. to mi je zemlja vraćala snagu. zemlja
koju evo već petu jesen svaki dan koracima ljubim. kao
da mi je neko iz daleka prilazio nepoznat a drag i blag
neko ko me je čuvao i nežno na rame svoju ruku
stavio. postoje samo putevi i susret. današnjom
toplinom koja mi je ušla u telo grlim tvoje
novi sad 25.9.1995
i
tvoja pička je
najbolji deo mene
da sam leptir poželeo bih da ovom uskom stazom hodam
kao ovaj čovek... pošto sam leptir po uskoj stazi hodam
korakom do sledećeg koraka. to je tajna koju znaju samo koraci srce i disanje
hodati kroz svet znači hodati kroz sebe. preobražavati se ljubavlju
zvižduknem pod prozorom slobodana tišme i on
se pojavi na terasi sa osmehom. to je tako mnogo
i
ružo
lutanja
baš onda
kad nema
nikakve
šanse
ti
si
bila
jedina
šansa
20
veka
koja
se
prelila
u
21
vek
ko
šansa
za
sve
vekove
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
svakodnevno krštenje svetom
6. avgust 2025.
27639. dan mog života
1393/2260
4126 bog
moj bog je tvoj bog
jer sve što mislimo da je
bog to on nije. kada god sam u
situaciji koju je vitgenštajn opisao kao
sve ono o čemu se ne može govoriti o tome
se mora ćutati tada u mojim rečenicama zasvetli reč
bog. bog je izvesnost nebo života. od kada sam počeo da
izgovaram ovu reč smireniji sam. osećam prijatnost u mišljenju
svet mi peva. daleko sam ja od boga ali je on blizu mene. ja sam on
sam. ne hodam ja po zemlji nego kroz njega. ako govorim o suštinama
najbolje je da govorim o njemu. sve što je lepo rečeno govori o njemu. on
je najlepša nenapisana pesma. nikad ne bih pošao u borbu sa sobom da
me u nju u dvadesetoj nije poveo bog. desilo se to dok sam čitao knjigu
o njemu. knjiga se zvala tao. čuo sam primedbe da često spominjem
boga i da im to smeta. ako će im biti lepše neka umesto njegovog
imena čuju reč šlep ili krpica i opet će to biti ono što sam
želeo da kažem. bog je ova rečenica. i današnji žulj
ali i sve ono izvan mog razuma. vodopad u mom
srcu. ili leto koje ističe. moj bog je tvoj bog
(iz rečnika hodanja)
kaže
1151. hodanje
hodao sam do popovice sa
nenadom kesićem. dvadesetogodišnjim
mladićem. uznemiren je. pun snage. ali istrulio
sam ovoga leta kaže. brali smo šljive. pričao mi
je o svojim prijateljima. o svojoj generaciji koja izlazi
svako veče tražeći ono što nijedno veče ne dobija. i onda
ponovo izlaženje u sledeću noć u kojoj opet ne dobijaju ono
što žele. srljaju kaže mi. droga će ih sve pokositi kaže. hteo
bih da pobegnem u indiju kaže. hteo bih da napravim nešto
veliko kaže. u jednom trenutku sam ga zagrlio. sada se
pitam da li je to bilo dovoljno. dvadeset šest godina
sam stariji od njega ali sve je iz njegovih godina
još u meni. hodali smo zajedno bio je to lep
dan. sa bolom još jedan upisan dan
kako su ove jeseni šljive slatke
novi sad 1.9.1995
1394/2259
4127 blago subotnje popodne. nigde nikog
4128 dva grada. sarajevo i beograd su dva metafizička grada čiji se odsjaj i
senke protežu i na druge svetove pa i na one koji će tek nastati u budućnosti
odsjaj sarajeva dolazi iz žive vatre u kojoj gore ljudi i građevine ali uprkos svemu
ne uspeva da im uništi dušu. vatra koja proždire beograd jeste hladna vatra
apatije i ravnodušnosti. dva greha zbog kojih se gubi duša kaže filip david
4129 dve ljubičaste ruže u ulici stevana musića na kraju mog hodanja
spava se mojim butinama
1152. hodanje
spava se mojim butinama. grli se mom
telu. spaja se mojoj duši. gleda se mojim
očima. razgovara se mojim mislima. ipak sam
ishodao dan. kako su ove jeseni šljive slatke
kako mi je to uspelo ko mi je to pomogao
novi sad 2.9.1995
1396/2257
4130 popodnevna kišna tama u futoškom parku me podseti na engleske parkove
4131 sve je u vazduhu. zelenilo bi nešto da kaže
4132 da li osećaš moje disanje na ovoj stranici. moje korake u ovoj knjizi. mene u tebi
4133 ideal pisanja: da pišem kao što dišem
šetnja
1153. hodanje
kad kao danas ceo dan
provedem na nogama prekidajući
hodanje da bih se sreo sa ljudima onda na
kraju dana ne znam šta da pišem o hodanju
sve zaboravim. pitao me vladimir kopicl da li baš
svaki dan napišem tekst ili to ponekad učinim
pišući za dva-tri dana unazad. to ne bih mogao jer
onog što je bilo juče više ne mogu da se setim jer
ova knjiga i ruža lutanja su neprestano bivanje u
sadašnjem. hodajući sporo osetim brzinu vremena
njegovu nezaustavljivost. brzom planinskom
rekom strmoglavljuje se život ka sopstvenim
dubinama. kako mi je to uspelo ko mi
je to pomogao. život šetnja
novi sad 4.9.1995
1397/2256
4134 dužinu ruže lutanja vreme u njoj poklanjam bogu
4135 ako se brinem znači da ne verujem dovoljno u to da me bog čuva
4136 gledam u gunje i ovaj krivi zid. učim se i prepuštam bezbrižnosti
4137 sagnem se i poljubim ružin pupoljak koji je izvirio iza ograde
4138 setim se žulja od pre neki dan. sada osećam kako ga
ne osećam. kako je nestao odakle je on došao i gde je on nestao
voleo bih da im pogledam u lice
1154. hodanje
razmišljam o svojim grehovima. neke je teško prepoznati
druge ne znam ni da sam načinio. treći su mi neprijatni pa mi
beže. voleo bih da im pogledam u lice. da ih shvatim i priznam
misli mi prekidaju reči stare bake preda mnom koja jedva hoda i
pokazuje svom sagovorniku starom dedi ja sam preplivavala
ovaj dunav. mene su zvali devojka sa mora jer ja i jesam došla
sa mora. kad su šlepovi tu ja se popnem na njih pa skačem na
glavu. dunav i jeste more. odhodao sam malo dalje i okrenuo
se da je pogledam. maše štapom kroz vazduh pokazujući ka
dunavu. neću danas više razmišljati o grehovima. dosta
je svakom danu greha svojega. život šetnja. nosim
hleb i mleko pod miškom kao utehu
novi sad 5.9.1995
1398/2255
4139 peče sunce posle kiše
4140 posle asfalta put se nastavlja po izrovarenoj i utabanoj zemlji. zapalim jednu cigaru
povučem dim levu ruku stavim u džep. primetim kako mi se šaka sa cigarom njiše kroz
vazduh. mislim na sve svoje neuspehe i ljubavne patnje. kao da se ništa nije promenilo. kao
da ništa nisam naučio. rana detinjstva još nije zarasla. mladićka rana se ne smiruje
4141 pored staze kojom hodam kočijaš u sportskoj
dvokolici vežba sa svojim konjem. da li to ova lepa životinja želi
živa umetnost
1155. hodanje
život je ruža. opojno i nepredvidljivo
miriše. planiram ga a on živi sebi u slavu
opirem mu se a on me ispuni. ponižavam ga
a on buja. uživam u njemu a on boli. život
živa umetnost. nosim hleb i mleko pod
miškom kao utehu. dostojanstvena
nepredvidljivost
novi sad 6.9.1995
1399/2254
4142 blešti. hodam. nemam novaca. kad bi barem
ovih dana osim hleba i margarina bilo luka
4143 kad zatrepere laste kroz vazduh meni se mozak odmori
4144 kad posle hlada spustivši se niz padinu ugledah busen
bordo ruža bi kao da mi neko blago toplim šakama pređe preko očiju
svakodnevno krštenje
1156. hodanje
sa nekoliko stabala ubrah po nekoliko
šljiva. pokupih i nekoliko retkih zrelih oraha. i
otkinuh jedan grozd izrastao nisko pri zemlji isprskan
od blata. penjem se malo uzbrdo i malo se spuštam. čitao
sam svoju prvu svesku kojom sam otpočeo u januaru 1989
pripreme za ružu lutanja. popušio sam jednu cigaru. povlačio
ramena unazad da se ispravim. kružio glavom da razgibam
vratne pršljenove. molio se. sa milutinom obradovićem napravio
par snimaka u hodanju. sada na kraju gledam osvetljenu
tvrđavu. sunčeva svetlost je prozirna i slaba. jesenja
tlo se odbija od tvrđave u dunav i presijava se kao
zlatno ulje. dostojanstvena nepredvidljivost
svakodnevno krštenje svetom
novi sad 7.9.1995
1400/2253
4145 došao sam kaji. seo na kamenu ploču groba do nje. pušim. gledam
po neuređenom grobu. jedna muva mali narandžasti cvetić. nekoliko vrsta trave
cveće u flaši koje je neko ostavio. sitni pužići po vlatima trave. drveni krst se suši
na njemu piše katica mandić 1926-1992. zašlo je sunce. duva vetrić. nisam tužan
spokojan sam. spustim glavu i vidim svoje patike. kajo doneo sam ti sve svoje
korake. na dvesta metara pogrebna povorka se vraća
sveta služba
1157. hodanje
išao sam kao i svaki
dan. ništa posebno osim te
neposebnosti. pri kraju hodanja
su me bolela oba stopala tetive u
stopalima pete prsti. služio sam danu
to i ništa više. dovoljno. nadam se
svakodnevno krštenje svetom. to
napisah za današnji dan
novi sad 8.9.1995
1401/2252
4146 hladna kiša i hladni vetar. posle pola sata sam već mokar. pravi dan za beskućnika
4147 ahilova tetiva
jednostavno ona me boli. natekla
je kao zlatni prsten zaveta. kažu mi moraš
mirovati. ali kako kad hodajuća ruža raste u meni
ponekad bol nestane. zaboravim je. hodam dalje sa
vremenom u vreme. ona je opruga koja me nosi. vezivno
tkivo. povezuje me sa svim prostorima. povezuje moju
želju da ishodam jedan cvet sa svetom u kome se rađa
taj cvet. dok ovo pišem slušam džeri maligena. da li
to godi mojoj tetivi. voleo bih. videćemo sutra na
hodanju. sutrašnji dan hoda takođe sa svojom
tetivom. da li je to istorija ili taj slavni mit
(iz rečnika hodanja)
časovi kišnjenja
1158. hodanje
mokre letnje pantalone su se
slepile za noge. kroz kišnu jaknu
vlaga je probila i natopila moja ramena
i grudi. vazduh je hladan. vetar je jak. gde
god da krenem kisnuću. i to je nešto. posle
je kiša stala i u hodu sam se osušio. to
napisah za današnji dan. bio je to
još jedan čas iz kišnjenja
novi sad 9.9.1995
1403/2250
4148 kako posle onog subotnjeg smrzavanja prija današnje toplo sunce
4149 smisao života nije patnja kaže mi balint sombati
i dok prelazimo most pokazuje mi rukom ka šlepu
4150 sada prelazim most na drugu stranu. zapadajuće sunce blešti
odsjaj u vodi dunava se spojio sa suncem i sve liči na vatreni vodopad
ono isto
1159. hodanje
zadnjih meseci bio sam u
beogradu. evo već više dana sam
u novom sadu. možda ću tu ostati dugo
reklo bi se da to nije hodanje po evropi. ali za
mene je to isto. još zagonetnije i teže. i ovde nemam
stan kao ni bilo gde. i ovde hodam kao i tamo. smanjuje
mi se prostor i pretvara u vreme. i danas sam hodao ka
8. novembru 2001 godine hodajući po gradu i okolo grada
imao sam (a to je najvažnije) onaj isti doživljaj o građenju
plavog nevidljivog cveta. ono isto osećanje prostranstva i
bezgraničnosti. ista otvorenost grudima prema nebu. isto
zadovoljstvo da u svemu vidim sve. stanujem kod prijatelja
iz čije sobe gledam dunav. i danas sam u neizvesnosti
koja me okružuje tražio spokoj i mir. i osećao istu
strast za bestrašćem. bio je to još jedan čas iz
kišnjenja. a bilo je lepo i današnje vino
novi sad 11.9.1995
1404/2249
4151 sija toplo septembarsko sunce. hodam na metar
od dunava. stavim ruke u njega prinesem ih licu i mirišem ga
4152 još je mnogo dana na putu ruže preda mnom (2249 dana) ili
više od šest godina. da li je to zatvor ili sloboda ili je samo o suncu reč
4153 spojiti sreću i slobodu
jako mi sunce sija u lice
1160. hodanje
kad sam se vraćao još je sijalo sunce. video sam
svoju senku i kosu kako leprša na asfaltu. svoju šaku
kako se kreće po vazduhu. ceo dan sam bio pod utiskom
jučerašnjeg čitanja moje radne sveske pre ruže lutanja i prva
četiri meseca na njoj. danas uopšte ne mogu da shvatim kako
sam sve to podneo. u kojem vrtlogu sam preživeo ko me je to
vodio i dao snagu. ono što me rastužilo je strah da sam tada
nekog povredio. možda vesnu milović. molim je za oproštenje
i svakog drugog koga je kovitlac mog skoka u ponor ozledio
a bilo je lepo i današnje vino. a danas kako je meni danas
novi sad 12.9.1995
i
kad zatrepere laste kroz
vazduh meni se mozak odmori
kad posle hlada spustivši se niz padinu ugledah busen bordo
ruža bi kao da mi neko blago toplim šakama pređe preko očiju
evo već više dana sam u novom sadu. možda ću tu ostati dugo reklo bi se da to nije
hodanje po evropi. ali za mene je to isto. još zagonetnije i teže. i ovde nemam stan kao
ni bilo gde. i ovde hodam kao i tamo. smanjuje mi se prostor i pretvara u vreme
spojiti sreću i slobodu
i
ružo
lutanja
ti si sve
onako kako
je bilo a
bilo
je
ljudski
nemoguće
i
božije
jedino
moguće
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
moliti se znači nastaviti
5. avgust 2025.
27638. dan mog života
1383/2270
4080 juče sam posle deset dana u gradu sreo rajku sredojević. kakva radost i kakva bol
4081 hodam od banje koviljače do loznice. mala dvorišta male kuće voćnjaci
4082 bojim se bojim se bojim se
4083 borim se da ostanem veran svim rečima u ovoj knjizi. svim
koracima na ruži. veran idealima. praistorijskim vetrovima. a tako sam slab
a tako sam slab. tako sam sam. tako mi nedostaje nečiji zagrljaj, nečije
razumevanje nečiji hrabar korak. tako sam slab. tako sam sam
4084 da li će me spasiti hodanje
4085 pokušavam da se osmehnem ali mišići lica pretvore osmeh u plač
4086 na izlasku iz loznice skrušeno mi se javila jedna
desetogodišnja devojčica i za trenutak odnela svu moju tugu
od do
1142. hodanje
pišem u parku banje koviljače
sveže je veče. neverovatno kako sam
posle užasno napornog dana posle gotovo
totalne nervne iscrpljenosti posle dvadeset
jednog kilometara i posle priče o mom radu
na lokalnoj televiziji loznice sa dajanom
jovanović sada smiren. čudo je čovek. iz
kamena niče cvet. bilo je to fantastično
putovanje od očaja do smiraja
banja koviljača 22.8.1995
1384/2269
4087 penjem se kroz šumu putem ka gučevu. lije znoj sa mene. baš je to lepo
4088 srećan sam zbog jučerašnjeg dana u kome sam toliko patio. plašio se
mislio da ću poludeti. dan koji sam ipak ishodao i završio u blagoj sreći i smiraju
ko me to spasao. kome to danas vraćam svojim znojem. čiju to baštu spasa zalivam
4089 posle 1384 dana ruže lutanja mogu da kažem da mi se ostvarilo mnogo
manje od onoga što sam želeo i mnogo više nego što sam uopšte mogao zamisliti
4090 sreća se nalazi iza napora. lepota iza neuglednog. dobrota iza neočekivanog
4091 kad kreneš ne plaši se mlakih i onih koji će ti se izrugivati jer znaj da
ovaj današnji napor poklanjam tebi. veruj mi. veruj mi kao što ja verujem svim
onima koji su od postanja do ovog trenutka kroz iskušenja i hrabrost srca načinili
zlatnu nit prapoverenja iz koje i ja pišem ove reči za tebe. (posvećeno vesni milović)
4092 malopre sam razumeo (plačem) duboku ulogu jude
4093 svi i sve na ovom svetu su po svojoj suštini
nevini i sve i svakoga čeka oproštenje i radost
4094 moliti se znači: nastaviti
4095 kad u znoju hodam šumskom stazom sam
osećam da me ti vidiš. (posvećeno martinu hajdegeru)
4096 da napišem bajku o jednom koraku više
4097 griža savesti je odsustvo ljubavi
4098 ironija se hrani glupošću i postaje glupost sama
4099 veliki svet je u mom koraku
otišao sam u planinu po znanje
1143. hodanje
da tako je bilo. iza mene su ostale rečenice koje
sam zapisao u planini. i blagi umor u butinama. na
telu osušena plava majica. iscureli znoj. i slike u
tvojoj glavi. bilo je to fantastično putovanje od
očaja do smiraja. ko god da si ti obožavam te
gučevo 23.8.1995
1385/2268
4100 aktuelnost je: večnost. oduvek je aktuelnost bila samo večnost
4101 zvuci mojih koraka po šljunkovitoj stazi do vukove kuće u tršiću
4102 sa željkom vićentićem božidarom đedovićem
i dajanom jovanović snimam u tršiću 23602 kilometar
4103 čovek je samo onda jak ako mu nije osiguran život nego biće poklonila
mi je ovu hamvaševu rečenicu dajana jovanović. to mi liči na vas rekla mi je
4104 hodam kroz pustinju u sebi
zelenilo šuma ispred mojih očiju
1144. hodanje
hodao sam danas po drvenoj kući vuka karadžića
zemljani pod mali prozori kroz koje se vidi šuma i drveće
osetio sam kako je vuk odatle otišao. kako se iskorenjivao
i ukorenjivao u nepoznato. sedeo sam na drvenoj klupi ispod
starog drveta pred njegovom kućom i gledao. gledati znači
spojiti se i spajati. isprazniti se. zagledao sam se i video vreme
pred mojim očima. u njemu nije bilo ničeg osim jednog leptira
koji je lagano leteo. pio sam vodu sa izvora i čitao narodne
mudrosti urezane na daskama pored puta. ko god da si ti
obožavam te. volim zemljane podove u starim kućama
tršić 24.8.1995
1386/2267
4105 na ivicu ponora. tu se baci u spas
4106 prvi put posle 1150 dana pozitivna vest: mađarska neće uvesti vize
4107 u jednom trenutku nepokolebljivo ne i onda zauvek prolećno da
4108 dan
dan je tajna. tajna bez
tajni. čičak života. otvoren i
nepredvidljiv je taj mali deo života
sve se dogodi u danu. tako je kratak
i dug svaki dan. u njemu živi čekanje
koje iscrpljuje. u njemu se događa čudo
neočekivano. da. čudo je neočekivano. baš
kao što je i svaki dan čudo neobjašnjivo
mnogo dana čini život. a u svakom se od
praskozorja do predvečerja dogodi
ceo. hodaju dani ka noći
novog dana
(iz rečnika hodanja)
baš tako
1145. hodanje
očima hodam. mirisima
verujem. kožom pamtim. drugim
(ženom) pored sebe svoju slobodu
gradim. volim zemljane podove u
starim kućama. u četrdeset šestoj
sedamnaest mi je godina tek
novi sad 25.8.1995
1387/2266
4109 zahlađenje. biće još vrućine i toplih dana. ali vreme neumitno klizi ka jeseni
4110 noć je. malopre sam se rastao sa rajkom. dvoumila se da li da se druži sa mnom
ili da ode na žurku. otišla je na žurku. izaći će za jedan sat ako bude želela da se družimo
sledeći sat bih hteo da skratim da ga sabijem. ali vreme se opire. sat je sat. ni više ni
manje. nadam se da ću ga izdržati i da neću poremetiti ritam i istinu vremena
4111 ko se navikao na neslobodu guši se od slobode
4112 prvi put u životu barem za trenutak bes mi se pretvorio u humor (hvala)
4113 još pola sata
4114 i veliko more i velika pustinja
4115 prošao je jedan sat. stojim i čekam srce mi lupa
4116 rajka dolazi. plačem nemoćan
jedino
1146. hodanje
čovek žudi za svojom
suštinom. to je jedina istina
i sloboda. u četrdeset šestoj
sedamnaest mi je godina tek
zapevaše strašni
radnici
novi sad 26.8.1995
1389/2264
4117 hodam sa rajkom sredojević i ona neprestano ponavlja kako je lepo kako je lepo
4118 opet bačena bomba na pijaci u sarajevu. tridesetak mrtvih. užas - užas - užas
neumitno
1147. hodanje
hodali smo i brali šljive
kupine. sklanjali se od kiše
pod drvećem. došli do vrha brda
pričali o mogućnostima i nemogućnostima
počeli su da padaju prvi orasi. i padala je prva
hladna kiša. pri povratku smo trčali preko mosta
da bi se ugrejali. ja sam se grejao jer sam
gledao kako rajka lepo trči. zapevaše
strašni radnici. proći kroz
neumitno do slobode
novi sad 28.8.1995
1390/2263
4119 ko ti se opire doći će ti
4120 duša
sve što je svetlost
bledo je u odnosu na dušu
sve što je tanano grubo je u odnosu
na dušu. sve što je život smrt je u odnosu
na dušu. sve što postoji nema ga u odnosu na
dušu kaže bela hamvaš. dok hodam spajam svoju
dušu sa dušom sveta. naravno to je jedna duša. svet
je sačinjen od pažljivosti otkrilo mi se to u hodanju kroz
svet. sve što postoji postoji pažljivošću. tako voda dodiruje
zemlju. tako me vazduh prima kroz prostore. sa pažljivošću
olujni kovitlac pravi svoj oblik. samo pažljivošću se prolazi
kroz vreme i stupa na most ka večnosti. pažljivost je duša
duši. sve je prožeto pažljivošću jer sve što postoji je samo
jedna duša bez oblika i trajanja. kada tako osećam mislim
i gledam onda vidim istinu sveta i svet u istini. hodanje
je milovanje duše duša koje me miluje dok hodam
ova nehotična i nesavladiva osetljivost. nemoćna
sklonost. blago predavanje. neodoljivo
priključivanje prema duši to je budnost
duše. istinska budnost. ljubav
kaže bela hamvaš. duša
ljubi. ljubi ljubeći
(iz rečnika hodanja)
orasi i grožđe
1148. hodanje
počinjem da pišem u trenutku
kada sam ugledao mrtvog slavuja
na asfaltu. to je trenutak u kome je isticao
dvadeseti kilometar hodanja. današnji umor
me nije odmorio jer se slepio sa mojim zamorima
osećanjima odbačenosti i nemoći. učitelj mi u ovom
trenutku kaže život je baš ovo sada. mali žuti pas
ispred kola pretrčava ulicu. nebo je bilo prepuno
i danas sam jeo mnogo šljiva. smokava i oraha
proći kroz neumitno do slobode. ko u
jeseni nije pored oraha koji padaju
i grožđa koje zri taj i ne živi
novi sad 29.8.1995
1391/2262
4121 počinje kiša. opet kišnjenje i smrzavanje
4122 ruža se hrani vremenom. neumitnost pretvara u cvetanje
4123 prolazim kroz zaraslo polje. čičkovi. divlje ruže. cikorija. šibljike
mladog drveća. zatravljeni put i sasušene hrastove grane. istruleli šporet
istrulela nekad bela šasija fiće. trnjine i ja koji sam bez ikakvog povoda tu
4124 hodam šumskom stazom kroz zeleno šiblje
vidim kako se tamni oblaci nadvijaju i zakriljuju sunce
ovih dana kada počinje jesen
1149. hodanje
juče je počeo a danas se nastavio žulj na peti
zašto se pojavi i odakle dođe. tek dobro mi je jer
sam i danas uradio tu stvar. bogme daleko se ode i
svašta prođe za ovih dvadesetak kilometara. ponekad
kao malopre kad ugledam ljude kako voze skupa kola
pitam se kako sam uspeo da posle četrdeset i šest godina
svoga života nemam ništa. kada sam završio ovu rečenicu
ugledao sam grafit na jednoj kući nema hleba tako treba
ko u jeseni nije pored oraha koji padaju i grožđa koje
zri taj i ne živi. žulju hoćeš li me i sutra boleti
novi sad 30.8.1995
1392/2261
4125 jeste i danas je tu moj žulj
izlizati
1150. hodanje
odlične su bile ove jedanaeste
patike. nosim ih već sto tri dana. koji je
razlog da su mi juče i danas napravile tako
bolan žulj. odakle dođe ta nevolja bez razloga
koja će tako i otići. ceo današnji dan hodam sa
bolom. trpim jer druge mi nema. ipak sam i srećan
jer ovo nije tako strašan bol. koliko je samo u ovim
danima ruže bilo bolova. žuljevi trnje. hodam. kada
bih mogao znati koliko je veliki bol drugih posramio
bih se svog. kad bih mogao u jednom kriku svu tu bol
isplakati isprati. kad bih mogao sve te rane izlizati i
izlečiti. kad bih mogao kad bih mogao. ne mogu ali
zato hodam. i verujem da će jednog dana bol
nestati. žulju hoćeš li me i sutra boleti
sa bolom još jedan upisan dan
novi sad 31.8.1995
i
posle 1384 dana ruže lutanja mogu da kažem da mi se ostvarilo mnogo
manje od onoga što sam želeo i mnogo više nego što sam uopšte mogao zamisliti
sreća se nalazi iza napora. lepota iza neuglednog. dobrota iza neočekivanog
svi i sve na ovom svetu su po svojoj suštini
nevini i sve i svakoga čeka oproštenje i radost
oduvek je aktuelnost bila samo večnost
i
ružo
lutanja moja
ti si poražena da
bi bila uspeh u
svakome
ko
je
ruža
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ja sam rokenrol samoće
4. avgust 2025.
27637. dan mog života
1371/2282
4046 miroslave kako je to mnogo što tražiš rekla mi je malopre rajka sredojević. više
puta sam to čuo od ljudi u mojoj blizini. kakvi su to nesporazumi ili moje zablude. ja sam
verovao i verujem da dajem ali ispalo je da tražim. ostaje mi: samo dalje dalje i dalje
4047 mnogi su me napustili i napuštaju. odlazeći nosim
ljubav za one koje sam voleo. odlazeći ne napuštam nikoga
4048 gdegod da tumaram put postaje moja mlada
zbacio sam sve sem ponosa
put me zadovoljava
daje mi sve što mi je potrebno
čeznem za prašinom u grlu
spasiću samo znanje
veslač lutalica
nomad vagabund
zovi me kako god hoćeš
bilo gde da tumaram
tamo gde položim glavu tamo je moj dom
sam ali ne usamljen
moje veze su pokidane
što manje imam više dobijam
na pustoj stazi ja vladam
peva mi tibika varadi pesmu grupe metalika
bilo je to veče u kojem je sijao pun mesec
1132. hodanje
da bilo je to veče u kojem je sijao pun mesec. prelazio sam
ulicu. da bilo je to tako. ili ipak: spirala ljubavi nema kraj
dubina i visina su joj mera svakodnevica zavičaj
pisaću ti o tome. nek zvone zvona
u mojoj duši
novi sad 10.8.1995
1372/2281
4049 krećem na hodanje i odmah se mimoiđem sa traktorom punim izbeglica
4050 krećem sa seksualnom vatrom u sebi sa povređenom muškom sujetom
sa porušenim mostom prema drugome sa leđima koja trepere od odbačenosti
4051 kako je lekovit put. vodi me direktno tebi
4052 uz vetar i sunce na trenutak osetim sreću i pitam se koga
to slavi moje telo dok hoda grudima ka svetlosti. pitam se koga to
čuva moj um koga drugoga ako ne ponižene i nezaštićene
ući u ružu
1133. hodanje
moja zavisnost od žene
je čežnja i krik za jedinstvom za
jednim. žudnja za nevinošću i susretom
strast za prapočetkom. onda kada još nije bilo
ni puteva nego samo vrt. onda kada su suze bile
okeani. kada je osmeh bio večno proleće. zato
žudnja za tobom jer večno žensko živi baš u
tebi. ženi zemaljskoj. ženi koju vidim svojim
očima i dodirujem svojim rukama. ženu
zbog koje sada hodam pored kanala na
vetru i suncu jer nema te. nek zvone
zvona u mojoj duši. budi tu da
uđemo u ružin pupoljak
novi sad 11.8.1995
1373/2280
4053 voleo bih i kada gubim da nastavim da ljubim
4054 juče sam pomislio: na kraju hodanja ću uzbrati
desetogodišnji cvet plavu ružu i pokloniti je tebi. da li ćeš tada biti tu
4055 na ulasku u groblje na česmi pokvasim kosu. umijem lice i napijem se
vode. kroz kapljice na mojoj kosi pogledam ka nebu. iako patim sretan sam
humus misli
1134. hodanje
misli i emocije padaju jedne
preko druge. nestaju. gube se. od
svega toga nastaje humus za nove misli
i nova osećanja. priznajem da sam izgubio i
molim se za nežnost i strpljivost da sa njima
prihvatim ono što mi je namenjeno. ne pati
odmori se moja dušo. sve će se smiriti i sve
će ipak biti dobro. budi tu da uđemo u
ružin pupoljak. humus je hrana
za nežne cvetove
novi sad 12.8.1995
1375/2278
4056 kadgod osetim besmisao ovoga što radim pitam se zašto
to radim. ali odgovora nemam jer je rečeno ruža cveta bez zašto
cveta jer cveta. tako i ja hodam bez zašto. hodam jer živim
4057 svuda traktori. izbeglice. stavili su na prikolice što su mogli poneti i to je sve
ista ljubavna patnja
1135. hodanje
pola sata mislim šta da zapišem. sve
sam već rekao. stid me je. ali to je tek trećina
puta. šta je još preda mnom. možda samo avantura
stida. možda ništa više od ovog što jeste. svečano
dramatično i obično. ljubavna patnja ista kao i pre
tridesetak godina. ista kroz sve ove godine. to drugo biće
koje me privlači i koje odlazi od mene. ta neodgonetljiva
i neuhvatljiva anima. ta borba za drugoga. nepoznatog
taj most ka čudesno drugom. taj korak koji me vodi
dalje. humus je hrana za nežne cvetove. oh
koliko te volim svih ovih godina baš tebe
novi sad 14.8.1995
1376/2277
4058 pogledam u široki mirni dunav i osetim: preplivao bih ga preplivao
4059 pogledah na sat i videh da je 15. avgust i odmah krenuh ka groblju
4060 na dvanaestom kilometru sedim na grobu svoga oca. pre 37 godina
u peskovitu raku je pušten u svojoj 37 godini života. sada sam već devet godina
stariji od njega. ja ono dete što vrišti i ne može da razume odakle dolazi toliki bol
i užas. sedim. osećam toplinu u vazduhu i bol dece koja su izgubila svoje
roditelje. sagnem glavu i klanjam se njihovim bolovima
4061 sada sam već među visokim korovima i čičkovima oko
železničke stanice. čujem svoje korake po šljunkovitoj stazi
4062 u trenutku pomislih: poludeću
rokenrol samoće
1136. hodanje
hodao sam ulicama novog sada
ja sam rokenrol samoće. jednostavnost i
uloga leptira. da pomislio sam: poludeću. u
trenutku kad ugledah svoju sliku pod uličnim
svetiljkama osetih nepodnošljivu samoću u njoj
a zapravo sam to bio ja. goloruk bez zaštite i
odbrane. otvoren svetu. oh koliko te volim
svih ovih godina baš tebe. priđi mi
novi sad 15.8.1995
1377/2276
4063 neka jedna žena spasi ženskost
4064 neka jedan muškarac spasi muškost
4065 neka jedna žena spase jednog muškarca
4066 neka jedan muškarac spase jednu ženu
4067 moja nesreća je tako kompleksna da je teško da je opišem. ali verovatno je glavna
stvar u usamljenosti piše vitgenštajn u maju 1942 opisujući tačno ono što osećam ja danas
užas očekivanja
1137. hodanje
kad kažem: spas kažem: detinjstvo
kad kažem: detinjstvo kažem: početak. kad
kažem: početak kažem: sada. vidim svoju veliku
senku na zidu u ulici u kojoj sam proveo detinjstvo
(patrijarha čarnojevića). na ovom mestu u desetoj godini
mi je drug pidža u rvanju polomio nogu (tekelijina). ovde
je moja osnovna škola (gundulićeva). ovde (podbara). iz
svakog dvorišta laju psi a ja u najlon kesi nosim breskve
i kruške koje su mi dali paja i spomenka. priđi
mi. jedna žena i jedan muškarac
novi sad 16.8.1995
1378/2275
4068 da da sad se ipak oseća jesen
4069 ako sam slobodan slobodan sam jer sam zavisan od svega
4070 boliš me. bolim te
4071 jaki gromovi čuvaju dušu
4072 život nije istorija nego svaki otkucaj srca
govore
1138. hodanje
svi mi govore kako su
fascinirani mojom upornošću
a ja mislim da sam samo zemlja
isti kao nebo. isti kao dan i noć. ne
bih to zvao upornošću nego ljubavlju
jednostavnošću paradoksa. ljubavlju
za stariju sestru analogiju. strašću za
mlađu metaforu. jedna žena i jedan
muškarac. upornost je dugi
topli zagrljaj
novi sad 17.8.1995
1379/2274
4073 hodam preko mosta. u trenutku primetim: ja plačem
4074 izgubljena je svaka noć koju provedeš sam u krevetu
4075 hodanje završavam ulicama novog sada. iako sam ovde rođen
to je sada najudaljenija tačka moga puta. to je to čudo: biti u svojoj kući
najveći stranac. ovde bih na trenutak mogao umreti od usamljenosti
i pučina i dubina
1139. hodanje
kako sam daleko otišao. do
detinjstva. do rođenja. tamo gde sam
disao prapoverenjem. i sada ga ponovo tražim
u ovim novim prostorima. po ovom gradu u kome
mi je sve poznato a ipak sam samo lađa na beskrajnoj
pučini nepoznatog. u trenucima mi je nepodnošljivo teško
ali to je taj put. to je taj miris. svejedinstvo nedokučive
ukupnosti. nepotkupljive lepote. neizneveravajuće
dobrote. upornost je dugi topli zagrljaj. hvala što
si mi danas pomogla da ti budem veran
novi sad 18.8.1995
1380/2273
4076 i danas hodam putem isceljujuće bolne iskrenosti
4077 iako hodam istim putem i danas srljam napred
potoci
1140. hodanje
pola puta sam hodao
sam a onda mi se pridružila
dora pavlović. sada živi u beču sa
kćerkom marinom. hodali smo ribnjakom
i danas sam uzbrao one jučerašnje slatke
ringlove. dora ih ne voli ali voli kupine. među
zelenim smokvama našao sam jednu veliku. zrelu
dora i ja se nismo videli dugo. ona sutra putuje u
beč a ja sam otišao da kupim hleb. završio sam sa
čistim suzama koje su mi lile niz lice. bile su to
suze neke daleke tuge. suze okeanske tišine
hvala što si mi danas pomogla da ti budem
veran. put do suza put radosti
novi sad 19.8.1995
1382/2271
4078 jutros mi se dogodilo nešto veličanstveno. čitajući knjigu mir je svaki korak
otkrio sam jedan svoj stari grč kojim sam povređivao druge ljude i sebe. osvetlivši
ga on je za trenutak popustio. on još neće nestati i još će trajati. ali već sada
mogu da se duboko izvinim onima koje ću povrediti sa njim. već sada
znam da sam se ovog jutra promenio. (posvećeno rajki sredojević)
4079 prekinuti lanac ozleđivanja
kaplje ljubav u mene
1141. hodanje
hodao sam sa gagom udovičić
pokazivao joj grad. svaki korak je
opasnost. svaki korak je spas
put do suza put radosti. iz
kamena niče cvet
novi sad 21.8.1995
i
uz vetar i sunce na trenutak osetim sreću i pitam se koga
to slavi moje telo dok hoda grudima ka svetlosti. pitam se koga
to čuva moj um koga drugoga ako ne ponižene i nezaštićene
ja sam rokenrol samoće. jednostavnost i
uloga leptira. da pomislio sam: poludeću
moja nesreća je tako kompleksna da je teško da je opišem. ali verovatno je glavna stvar
u usamljenosti piše vitgenštajn u maju 1942 opisujući tačno ono što osećam ja danas
svaki korak je opasnost. svaki korak je spas
i
ružo
lutanja
ti si bila
sve ono što
je bilo nemoguće
ali i još mnogo više
ono što nemoguće
žudi da jeste u
stvorenoj
i
rođenoj
ruži
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
moja otadžbina je život. svačiji život
2. avgust 2025.
27635. dan mog života
1359/2294
4011 već nekoliko dana vreme se ne menja. vrelina preko trideset stepeni
bez vetra. ista gustina svetlosti. isti mir. samo se zelenilo pomalo žuti
4012 u današnjim novinama puno užasa i pretnji ratom. bojim se rata jer ne
vidim razlog za njega. nikakvog opravdanja nema. borba za teritorije. naciju. ideje
bogatstvo. borba iz osvete. ni u šta od tih stvari ne verujem. bilo šta odbranjeno ili
osvojeno smrću nije ni osvojeno ni odbranjeno. moja otadžbina je život. svačiji život
vrućina...
1122. hodanje
vrućina. subotnje novine
brankov most. savski kej. dunavski kej
zemun. voće sa zemlje. kupači i kupačice
pivo i sladoled. beskućnici na klupama. mladi
policajci. krupne breskve na tezgama. gomila
lubenica. prodavačica sladoleda. devojka na
biciklu. bilder i njegov pas buldog. biciklista
poskakuje na biciklu. čovek koji nosi vodu
ženama u hladu. tečem vodom u meni
što manje reči više slika
beograd 29.7.1995
1361/2292
4013 miroslave evo ti trideset maraka koje sam ti obećala. volela bih da mogu
da ti dam više i nadam se da ću jednog dana to i uraditi kaže mi gaga udovičić
u hramu
1123. hodanje
kako je danas bila bolna
gagina priča o prolaznosti. zašto
da bilo šta učinim radim osećam kad
ću i tako umreti kad će svi nestati pričala
mi je o svojim teškim mislima kojima je
počela da odrasta. što manje reči
više slika. u hramu izgrađenom
od ružinih stopala
beograd 31.7.1995
1362/2291
4014 dvadesetog novembra 1972 u zatvoru sam zapisao kada budem hteo
da kažem bilo šta što me boli samo ću reći: crvene krave vole ljubičasto nebo
4015 23 godine kasnije kažem crvene krave vole ljubičasto nebo
4016 u baricama oko česme u zemunskom parku nekoliko vrapčića se kupa i pije vodu
4017 umesto bola da mi srce peva svim živim stvorenjima
4018 ja sam samo jedan put
kroz telo postojanja
1124. hodanje
moje telo kruži po prostoru. kruži
kroz vreme. oko mene su stalno minerali
biljke životinje ptice boje mirisi. u sve njih
ulazim svojim kretanjem. svi oni prolaze kroz
mene. zajedno smo u neprestanom kruženju
krv u meni pokreće krv koja teče kroz telo
postojanja. u hramu izgrađenom od
ružinih stopala. krv cveta
u harmoniji
beograd 1.8.1995
1363/2290
4019 pet minuta je do podne. gubim ali bih ipak zaplakao od sreće
4020 vrućina težak ranac. ne mogu da zamislim
kada ću stići do vode i kada ću se osloboditi tereta
4021 sinoć sam čitao dnevnike danil harmsa. uvek se uzbudim
dnevničkim zapisima životom koji se nalazi u njima. osetim prisustvo i
čitavu dramu tih ljudi. u svakoj rečenici osetim šaku kojom su ispisane sve te
reči. kao malo dete sam srećan jer osećam da moje srce kuca sa njihovim životima
4022 kuća mi je samo stopa na koju stanem ili pička
u koju uđem. ti mali veliki prostori ljubavi i slobode
užas sa kojim sam otišao od prijatelja
1125. hodanje
došao je kraj ovom danu. odlazim u njegovu
noć. krv cveta u harmoniji. čekaću jutro
novi sad 2.8.1995
1364/2289
4023 jutro je. sveže jutro. sveže sunce ka kome obasjan hodam
4024 zašto mi danas toliko nedostaje zagrljaj
4025 od ostavljenosti leđa mi se pretvaraju u pustinju
4026 hodajući novosadskim grobljem sasvim
slučajno naiđem na polje sa dečijim grobovima. beskraj bola
4027 hodam a u meni pustoš. razrušeni put
4028 desetak metara posle prethodne rečenice sretnem vladu rajića
kaže jesi čuo da se dule ognjanac ubio. skočio je sa mosta u dunav
?
1126. hodanje
ceo dan mi treperi koža
od samoće izgubljenosti
zaboravljenosti. teško mi je
da živim. prijalo bi mi kada bih
se podsmehnuo sebi. pomozi
mi. čekaću jutro. kroz šta
ja to prolazim
novi sad 3.8.1995
1365/2288
4029 u novom sadu sam ali ja sam u stvari 23260 kilometara
daleko. iako sam ovde u svemu prepoznatljivom ipak sam negde
daleko. u daljini koja zastrašuje. u daljini koja me blaži
4030 cilj mi je potonuo u srcu koje kuca a da
ne znam ni zašto kuca.~ kuca i kada ne bih želeo
4031 ponekad osetim kako zavidim nekim ljudima. počne kao
bol kao nepravda koja mi je naneta. ali vrlo brzo gotovo odmah se
zgadim nad sobom. pljunuo bih se iznutra mandiću. pljunem se
rat
1127. hodanje
hodam po vrućini
odan joj. sunce me peče
odano mi. kažem odanost
je čarobna. kroz šta ja to
prolazim. odan sam ti
novi sad 4.8.1995
1366/2287
4032 kroz zelenu i zarđalu ogradu se probila jedna roza ruža
4033 jedni koji me ugledaju posle dugo vremena kažu snizio si se. drugi kažu
raširio si se. nisam ja nego godine. hodajući pod nebom širim se ka horizontima
jebem ti strah
1128. hodanje
širi se rat. da li će kao velike
vatre da se proširi ili će stati kao što
se zaustave oluje poplave ili zemljotresi
strah me je. u trenutku implozija straha. i zbog
toga izađem oko ponoći u grad da bih ostavio
negde pismo koje svedoči o mom strahu i želji
da ga se oslobodim. svedoči da neću svedočiti o
brutalnosti i agresiji koja se raspomamila i unižava
i uništava sve oko sebe. osećam se bedno jer to
ne mogu da zaustavim. ali imam snage i veru
u sve ono što rađa. odan sam ti. patetika
je patika koja me povremeno žulja
novi sad 5.8.1995
1368/2285
4034 i kada sam mrtav doći će meni život
4035 izmorile su me ove četiri godine. tuga iz prošlosti. još više me umaraju
sledećih šest. briga o budućnosti. i zbog toga sam čekao odmor u avgustu da
ga provedem kod rajke sredojević u njenom malom iznajmljenom stanu da bih
se posle dugo vremena opustio i da mi ne bi bilo toliko neprijatno jer sam gost
mislio sam da se kupamo u dunavu i ležimo u pesku. na suncu da je gledam
ali evo u četvrtoj godini se odričem svoga odmora. u 46 godini svoga života
se prvi put neću leti kupati. odlučio sam to danas da bih se odricanjem
pridružio svim odricanjima koja su potrebna da bi prestao
rat na ovim prostorima
4036 učim se osmehu. u užasu osmeh je spas
4037 hodam po letnjoj prašini na nasipu. sve miriše na sušu
malo odricanje
1129. hodanje
telo mi je toplo majica mokra
gledam preko dunava kako se ljudi
kupaju. setio sam se prvog leta na ruži
lutanja kada sam po isto ovako vrelom danu
hodao tadašnjom čehoslovačkom. tada sam se
za trenutak uplašio svog neprestanog hodanja
u kome nema odmora. od tada je prošlo još tri
godine. navikavam se saosećajući sa onima
kojima je mnogo teže od mene. patetika je
patika koja me povremeno žulja. kupam
se u svom znoju i svojoj savesti
novi sad 7.8.1995
1369/2284
4038 željko hajde. ručak je poziva stariji čovek mladića koji mu malteriše kuću
4039 hodam pored malog dunavskog rukavca koji je skoro osušio pa se na
površini vode uhvatila drezga i zeleni lišaj. na osušenom delu lopta kante lavori...
4040 hodam neravnim travnatim zemljanim puteljkom po preriji baš kao što sam
to zamišljao u detinjstvu dok sam leti bosonog jahao konja po ovakvim mestima
4041 znoj na mojoj plavoj košulji je molitva
sporo hodanje kroz avgustovsku vrućinu
1130. hodanje
uživao sam u velikim mokrim površinama znoja na košulji
ličilo je na geografiju i plave okeane. setio sam se košulje svog
dede koja je bila mokra posle njegovog hoda po brdima do kuće
to je znoj kontinuiteta i smisla. znoj mi je vlažio košulju u predelu
grudi i spuštao se dole ka stomaku do pupka. znoj je curio iz pazuha
i vlažio košulju u obliku trougla. kad se uveče košulja bude osušila
ostaće po njoj tragovi soli. a u knjizi će ostati trag još na jednoj
stranici. kupam se u svom znoju i svojoj savesti. ostaće
miris plave ruže u avgustovskoj toplini
novi sad 8.8.1995
1370/2283
4042 neka ti srce bude mlado. neka ti očekivanja budu visoka i ne
dozvoli da ti umru snovi. to su preduslovi za avanturistu i dobru avanturu
4043 bazam gradom
4044 da bi išao kroz ove ulice treba imati jake noge kaže mi laslo blašković
4045 treba biti nesretan i jak kučkin sin jasmina livada
za stolom
1131. hodanje
plava košulja sa tragovima
soli je i danas bila mokra. na pola
hodanja sam svratio kod rade čupić
da pojedem nekoliko smokava. pre podne
pre hodanja sam se uselio u stan prijatelja
vere i tibora varadi. sledećih dana ću pre
hodanja sedeti za radnim stolom posle tri
i po godine i gledati u dunav. gledaću u
dunav i pisaću o hodanjima novim
sadom. i slušaću džez sa ploča
ostaće miris plave ruže u
avgustovskoj toplini
pisaću ti o tome
novi sad 9.8.1995
i
gubim ali bih ipak
zaplakao od sreće
kuća mi je samo stopa na koju stanem ili pička
u koju uđem. ti mali veliki prostori ljubavi i slobode
ali evo u četvrtoj godini se odričem svoga odmora. u 46 godini svoga života
se prvi put neću leti kupati. odlučio sam to danas da bih se odricanjem pridružio
svim odricanjima koja su potrebna da bi prestao rat na ovim prostorima
učim se osmehu. u užasu osmeh je spas
znoj na mojoj plavoj košulji je molitva
i
ružo
lutanja ti
ružo čedna
ženo putu
svom
i
ružo
lutanja ti
neizmerni
napore ti
si bila
neizmerno
odana
i
ružo
lutanja ti
koja si svakog
dana bila sluškinja
večnosti ti si svakog
trena bila jedina
boginja
i
ružo
lutanja ti
si
dobrotom
hodala
i
lepotom
pevala
i
ružo
lutanja ti
si meni bila
sve a ja sam
tebi bio čedo
koje te i sad
čuva
neguje
i
ljubi
i
ružo
lutanja ti
si bila sve
da bi baš
svako bio
bog
i
ružo lutanja
ti si bila hrabra
jer hrabrost je bilo
biti baš ono ko si a
ti ružo lutanja jedna
jedina ruža lutanja
bila si i jesi i to
oduvek
i
zauvek
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
oh koliko sam sam
1. avgust 2025.
27634. dan mog života
1345/2308
3980 iz vedra neba se prolomi grom. posle jednog minuta počnu krupne
kapi kiše. posle deset sekundi miriše vreli asfalt. hladna kiša mi umiva lice
3981 hodam osećam: nebo i zemlja su spojeni
3982 hodam osećam: otvorena sam vrata
3983 osećam hodam: središte sam
3984 osećam hodam: lutam i menjam se
prijateljstvo
1110. hodanje
ne interesujem se za
svoje poreklo svoje korene. ne
interesujem se za svoj astral svoje
duhovno. moj koren je bog. moj duh je
bog. i zato jedino verujem u njega i sebe jer
nas dvoje smo jedno. sve između nas i sve okolo
nas i sve u nama samo potvrđuje njega i mene. sve to
je pesma o njemu i meni. svemu tome pripadamo on i ja
svemu se radujemo on i ja. svu bol sveta nosimo on i ja
veru u razumevanje. saradnju svega nosimo on i ja
tako osećam često dok hodam. tako sam osećao
i danas dok sam prelazio most i zbog toga sam
spokojan i spokoj drugima. i zato su drugi
spokoj meni. hodanjem odlazim ka svom
poreklu. prilaziš mi prilazim ti
beograd 15.7.1995
1347/2306
3985 ovaj rat za teritorije je besmislen i liči na
šizofreniju o kojoj smo učili u školi kaže mi gaga udovičić
ponekad gubim veru
1111. hodanje
vrućina i voda. hodao sam sa gagom
udovičić. sa tobom lako ishodam dvadeset
kilometara a kada sam sama ne mogu ni dvesta
metara rekla mi je. i ja ne bih mogao ni dvadeset
metara da mi ne pomaže ruža lutanja. a i pored nje
ponekad gubim veru. osećam se totalno nemoćan i
izgubljen. bez igde ikoga. nepotreban bilo kome. u
promeni kojoj ne znam meru. u pustinji čuda čudo
koje me pustinji. sve to pišem da bi me to spasilo
i baš to ulepšalo plavu ružu. prilaziš mi prilazim
ti. ruža je u mojim nogama i božjim rukama
beograd 17.7.1995
1348/2305
3986 svih deset godina hodanja se ogledaju u današnjem u današnjoj
vrućini u današnjem bolu levog stopala u današnjem osećanju preskupe
nezaštićenosti. stupam nogama na most. ponavljam: u svakom danu su svi
ostali. u svim danima je i ovaj. i ova vrućina i moja radost da je tako kako jeste
3987 u dosadašnja tri odštampana dela ruže lutanja ima slovnih grešaka. gramatičkih
nepravilnosti. zamora u tekstu. noćas mi je od svega toga bilo muka i nisam mogao da
spavam. ali to je cena lepotama u ovim knjigama. snage u ovim rečima. budućnosti u njima
3988 prošle godine na današnji dan hodao sam slovačkom. pod brojem
3137 sam zapisao da mi nije obrva znoj bi mi se slivao po licu. isto je tako i
danas. a pod brojem 3142 jedino što imam je to što ništa nemam. tako je i danas
slio sam se
1112. hodanje
kada bih kao danas
hodao strpljivo i sporo gde bi
mi bio kraj. tek u strpljivosti nastaje
lakoća. brišu se oblici u prostoru. brišu se
periodi u vremenu jednostavno klizim bez
trenja. hladna voda sa dve česme. kvašenje
lica i kose bili su samo dodatak. ruža je u
mojim nogama i božjim rukama. slio
sam se sa samim sobom
beograd 18.7.1995
1349/2304
3989 dva vrapca sleću na osušene tragove automobilske
gume na zemlji. vrapčići liče na zemlju kao što zemlja liči na njih
3990 ova knjiga se bori za život. put je nepoznat. ako mi bog i zdravlje dozvole neću
odustati. a to je još tako mnogo. posle tri i po godine je još šest i po preda mnom. sada se
nalazim na početku sredine koja je monotona kao žar pustinje. upuštam se jer verujem u
istinu dobrotu lepotu ljubav u sve večne vrednosti koje i u ovim danima čine večnost
3991 ne odustati sada kada svi odustaju i dižu ruke od vrednosti požrtvovanja i
ideala. ne odustati sada ne znači biti fanatik tvrdoglav sumanut sujetan. ne odustati
sada znači disati dahom tek rođene bebe najskupljim dahom kojim se pokreće život
kako da se podsmehnem strahu
1113. hodanje
osećam nekoliko bolova. nemam zdravstveno
osiguranje. ipak mi je za sutra zakazan pregled
plašim se. radujem se što to kažem jer me strah
zamara omalovažava. prijalo bi mi kada bih sada
prsnuo i kukao. istisnuo gnoj svojih strahova
i briga. slio sam se sa samim sobom
lepo je biti slab i odmarati se
beograd 19.7.1995
1350/2303
3992 hodam sa šestogodišnjom anjom čović. učim je da prelazi ulicu
ostavim je na jednoj strani a ona sama pređe podzemnim prolazom na
drugu. uživa u svojoj samostalnosti i svojim prvim potezima. i ja sa njom
3993 voleo bih da više pišem o ovoj knjizi koju
pišem. o njenom obliku o njenoj unutrašnjosti
3994 voleo bih da više pišem o vrsti jezika koji volim
onog koji se udaljio od iskaza književnost to je pre svega jezik
3995 ne bih voleo da pišem o postojanju državne bezbednosti o špijunaži i
kontrašpijunaži o tajnim organizacijama centrima moći i postojećem društvenom
moralu. o tome ne pišem jer smatram da je to za sam život i stvaralaštvo beznačajno
nalaz
1114. hodanje
jetra uglavnom dobra
sitnozrnaste grublje strukture nije
uvećana. žučna kesa homogena. pankreas
i slezina bez patoloških promena. levi bubreg
lako niže položen. prostata okruglasta homogena
na gornjoj granici veličine promera 38x36 mm
lepo je biti slab i odmarati se. uglavnom
dalje na put
beograd 20.7.1995
1351/2302
3996 i juče i danas na lekarskim pregledima ipak je hvala bogu sve
u redu. pij samo mnogo tečnosti. sa olakšanjem hodam po ovoj vrućini
3997 zdravlje je svemir
nervi i mišići
1115. hodanje
ni ti ni ja nismo mogli znati
da ću 1351 dana ruže lutanja pisati
o mišićnim vlaknima i nervima. povlačim
svoju šaku gore i dole po goloj butini i osećam
kako mi dodiri nedostaju kako su strune mišića
i strune nerava ustreptale u otvorenom i samoći
mišići su kao put. nervi znakovi na putu. tako
hodam po samome sebi kroz dan koji
žubori. uglavnom dalje na put
slivaju se strune i snopovi
beograd 21.7.1995
1352/2301
3998 jedna vrana se kupa u barici vode
3999 voleo bih da otvoriš ovu knjigu na ovoj stranici na kojoj te susreću
moje tople butine ugrejane sa dosadašnjih 23022 prepešačenih kilometara
leto u gradu
1116. hodanje
danas je subota i leto u
gradu. pored reke starije krupne
žene se sunčaju. leže na peškirima
hlade se vodom i čitaju. pregrejali tramvaj
prelazi uzavreli gvozdeni most. trava je
suva i dalje se suši. ah leto. svi opisi su
suvišni. i ja samo prolazim bivajući i sam
leto. slivaju se strune i snopovi. leto na
autobuskoj stanici u beogradu
beograd 22.7.1995
1354/2299
4000 anarhizam je meni najbliži. znači potpuno negiranje autoriteta ljudi sa strane
prihvatanje onoga što nudi priroda. inspirisana sam prudonom kropotkinom bakunjinom
džim morisonom milanom mladenovićem kaže mi devetnaestogodišnja tanja arsenov
4001 tanja i ja se slažemo u tome da su svi ljudi dobri. to je osnovno. zlo je
nešto sekundarno nešto što dolazi posle kaže mi prokopije a. postolović
sa tanjom i prokopijem
1117. hodanje
hodao sam sa devetnaestogodišnjacima
tanjom i prokopijem. kod radeckog smo popili
pivo. mladi su i lepi. slušao sam ih sa uživanjem
prokopijeva znanja iz pročitanih religijskih knjiga
i tanjin andergraund temperament. leto na
autobuskoj stanici u beogradu
jedan blag dan je prošao
beograd 24.7.1995
1355/2298
4002 tamne mrlje znoja na plavoj košulji
4003 pas ispod trokolice i dečak koji jede sitan crveni
paradajz. majka mu dole u šumi skuplja suvo granje
4004 po ovoj vrućini se skuplja drvo za toplu vatru zimi
sada ih nema
1118. hodanje
i danas sam na zemunskoj
pijaci sa mokrog asfalta pokupio
nekoliko trulih i udarenih bresaka. na toj pijaci
sam godinu dana sa vesnom milović skupljao voće
i povrće. vraćali bi se na mansardu sa dva-tri kilograma
bačenog voća i povrća. vesnine čorbe su bile više nego
melem. sada ih nema. ali zato mi je izašla groznica na
donjoj usni. današnjih trideset stepeni su bili moj
put. ni danas ne mogu da dogledam gde je
8. novembar 2001. jedan blag dan je
prošao. i danas je isparilo danas
beograd 25.7.1995
1356/2297
4005 u svim vremenima moramo težiti ćutanju
hodaj polako i daleko ćeš stići
1119. hodanje
sve vreme sam hodao strpljivo. to mi je pomoglo
da prođem kroz vrelinu. strpljenje je najviša umetnost
središnji ritam. hodaj polako i daleko ćeš stići savetovala
me je majka. kada sam strpljiv onda je cilj već ostvaren
svakog trenutka biti tu baš sada baš u stanju u kakvom
jesam u svetu takvom kakav je. neprimećen ulazio
sam u grad. i danas je isparilo danas. živimo
sa toplotom i čekamo kišu
beograd 26.7.1995
1357/2296
4006 prepodnevna svetlost je mlada čvrsta jasna i sveža
popodnevna se ugreje raspline uvuče u predmete briše granice
4007 miriše na toplinu sporost i mir
4008 oh koliko sam sam
4009 sve mi se srušilo danas. nepristojno je da govorim o svom jadu. samo krik...
samo krik
1120. hodanje
ne vidim nikakvo rešenje
ni izlaz. da li ću ih sutra osetiti
živimo sa toplotom i čekamo
kišu. samo krik
beograd 27.7.1995
1358/2295
4010 zbunjen sam izgubljen. ćutim. peče me sunce. gledam travu. oči
mi se lepe za asfalt. vrapci se lelujaju na grani korova. trava se suši. ljudi se
u parku sunčaju. svuda opušci od cigara. krevet - ta večna briga. žena - bol i radost
i uvek žudnja. u hladu mi je lakše. bojim se rata. bol među nogama. groznica na usnama
se suši. i danas sam skupljao šljive i breskve sa zemlje na pijaci. grlio bih se. kada sam je
juče u hodu slučajno dodirnuo po boku osetio sam sav svoj umor i nagomilanu čežnju
pijem vodu po česmama. samo da ostanem bez gorčine. da nikog ne osuđujem
ja sam službenik
1121. hodanje
hodanje prekidam na česmama i
pijem vodu kao konj. kao da ispijam reku
kao da sam službenik vodi. kada sam napisao
da sam službenik vodi prvi put mi se u životu
svidela reč službenik. pa da ja sam službenik
ruži i postojanju. samo krik. tečem
vodom u meni
beograd 28.7.1995
i
moj koren je bog. moj duh je bog. i zato jedino
verujem u njega i sebe jer nas dvoje smo jedno
u pustinji čuda čudo koje me pustinji
ne odustati sada znači disati dahom tek rođene
bebe najskupljim dahom kojim se pokreće život
strpljenje je najviša umetnost... kada sam strpljiv onda je cilj već ostvaren
i
ružo
lutanja
bog
ti
i
ja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima