Bog Miroslav Mandić Bog

    Ti
    si

    407811

    pupoljak

    PTIČICA MI MENJA KRV U TELU

    609. dan
    1. septembar 2006.

    17056 - 17088

    blaženstva

     

     

    Šesnaest belih gusaka pasu travu.

     

    Stojim i gledam ove tri guske. Stoje na jednoj nozi u reci. Vratove su savile

    unazad i kljun su zavukle u perje. Vetar i voda ih pomalo ljuljaju. Povremeno otvore

    oči da vide da li je sve u redu i onda nastavljaju da snatre. Obnavljaju i sebe i svet.  

     

    Zastao sam da vidim pticu koja je sletela na kosinu keja. To je vrsta laste.

    Prilazim joj bliže a ona ne poleće. Evo je i druga. Obleće oko mene i sleće

    na betonski zidić na samo dva metra od mene. Gledam je zadivljeno. Prilazim još

    jedan metar i ona se ne pomera. Glavica kljunić cvrkuti. Crno-plave boje. Prožima

    me. Ptičica mi menja krv u telu. Bog struji kroz mene. Ptičica sam.

     

    Sve mi se to desilo u sporoj jutarnjoj šetnji kojoj sam se prepustio da bih nadoknadio

    izgubljeno vreme zbog kasnog ustajanja posle noćašnjeg razgovora sa prijateljem.

     

    Predao sam se toplom suncu kojim je osvanuo dan. Sve je bilo toplo milo i blizu.

     

    I sada mi je lepo. Još osećam ptičicu u sebi. 

     

    Svaku bih reč želeo da pretvorim u ptičicu.

     

     Svako blaženstvo da cvrkuće.

     

    Blaženstvo podiže glavu prema Tebi koje me čitaš.

     

    Podrhtava u obostranoj radosti.

     

    … i biće dvoje jedno telo…

     

    Stanje ptičice u meni je nestalo ali sam ga sejvovao i vratiću ga.

     

    Malopre sam pročitao kako je Čarli Čaplin stvorio

    lik skitnice najpoznatije ljudske figure 20. veka.

     

    Na putu ka garderobi pomislio sam kako bih mogao da se obučem u vrećaste pantalone,

    stavim velike cipele, uzmem štap i polucilindar. Želeo sam da sve bude u kontradikciji:

    pantalone vrećaste, sako uzan, šešir mali a cipele prevelike. Još nisam bio odlučio da li

    da izgledam kao starac ili mladić, ali, prisećajući se kako je Senet (Mack Sennett)

    očekivao da budem puno stariji, dodao sam uz sve to male brkove.

     

    Ovaj druškan – objašnjavao je Čarli Čaplin svoj tek stvoreni lik Mak Senetu – ima

    mnogo strana, on je skitnica, džentlmen, poeta, sanjar, usamljeni momak, uvek

    u potrazi za romansom i avanturom. On će učiniti da vi poverujete da se radi o

    naučniku, muzičaru, vojvodi, igraču pola. Svejedno, on nije iznad skupljanja

    pikavaca ili lišavanja bebe njenog slatkiša. I, naravno, ukoliko to situacija

    zahteva, on će šutnuti damu u zadnjicu – ali samo u izuzetnom besu.

     

    Prazan bulevar i samo nebo preda mnom.

     

    Uživam u kasno popodnevnom suncu i usporenom hodanju.

     

    Ja sam učenik one tri guske koje su bezbrižno i

    opušteno stajale u vodi predane samom postojanju.

     

    Sve što gledam volim samo da vidim a ne i da viđeno opisujem.

     

    Pri kraju sam desetokilometarskog hodačkog kruga. Umoran.

    Prazan. Usporio sam i ovo blaženstvo je odmah izašlo iz mene.

     

    Ptičice u meni cvrkućite!

     

    Koža mi se opušta.

     

     Koža je granica unutrašnjeg i spoljašnjeg.

     

    Koža je grešna ali i plodna zemlja nevinosti.

     

    Koža je sneg i glad.

     

    Sećam se kako dve kože uživaju jedna u drugoj.

     

    Kože se ljube kao kad ptičica kljunom ljubi drugu ptičicu.

     

    I nos nosoroga je tu.

     

    Stopala slona – koja nežnost!

     

    Povukao sam prst po stolu. Ostao je trag i prašina oko traga.

     

    Imenom Isusa Hrista ime je postalo Ime Jednog Jedinog.

    Ime Boga.

     Sveime.

    Bezimeno.

     

    Verujem u Boga i verujem da Bog veruje u mene.

     

    dve ptičice

    dve lastice

    tridesettrojkice

     

     

      

    LJUBIM TE KO GOD DA SI

    610. dan
    2. septembar 2006.

    17089 - 17121

    blaženstva

     

     

    Već nekoliko subota ne čitam Miroslava Mandića. Prolazim kroz predele samoće.

     

    Nedostaješ mi.

     

    Sunčan je dan. Oprao sam posteljinu.

     

    Neko negde vezuje čamac.

     

    Neko je u dubokoj molitvi.

     

    Neko zasmejava blisku osobu.

     

    Neko sada piše o nekome ko piše ni ne znajući da sam taj neko baš ja.

     

    Noćas sam mislio kako bih voleo da u svakoj reči koju napišem bude ptičica ili pupoljak.

     

    Telo mi je bilo opruženo na krevetu a ja sam mislio kako

    svaka reč ima bezbroj slojeva koji neprestano zrače ljubavlju.

     

    Telom sam ulazio u svaku reč.

     

    Reč je polako odlazila u san.

     

    Snovi su u rečima.

     

    Snovi – popodne ću obrisati pod mokrom krpom.

     

    Snovi sanjaju dan u kome će se probuditi.

     

    Snovi – oplemenjivaću samoću.

     

    Snovi – gledaću plavo nebo.

     

    Obrijaću se. Čitaću autobiografiju Čarlija Čaplina.

     

    Samoća je odbojna. Ona ima suptilnu auru tuge, nemogućnost da

    privuče ili zainteresuje; čovek se pomalo i stidi. Ali, u manjoj ili većoj meri,

    ona je svojstvena svakome. Svejedno, moja samoća bila je frustrirajuća jer sam imao

    sve što je potrebno za sticanje prijatelja; bio sam mlad, bogat i proslavljen, pa ipak sam

    lutao Njujorkom sam i neraspoložen – pročitao sam sinoć u autobiografijija Čarlija Čaplina.

     

    U manjoj ili većoj meri samoća je svojstvena svakome.

     

    Gde je sada neko ko je malopre vezivao čamac? Pije piće sa prijateljem i puši cigaru?

     

    Gde je sada neko ko je malopre bio u dubokoj molitvi?

    Nestao je u molitvi ne osećajući više sebe nego samog Boga?

     

    Gde je sada neko ko zasmejava blisku osobu? Korača sam

    zagledan u svoje korake koji mu se neprestano menjaju pred očima?

     

    Gde je sada neko ko je pisao o nekome ko upravo piše baš kao

    i on! Misli kako bi mu bilo lepše da piše kao da je on ona a ne on?

     

    Ja je reč koja u sebi sadrži sve.

     

    Svačije ja čini ja a svačije i sva ja čine od moga ja jedno jedino Ja.

     

    Reč Ja je Bog.

     

    I reč ja je Bog.

     

    Gde je sada neko ko je prepodne vezivao čamac a posle pio piće sa prijateljem

    i pušio cigaru? Dogovara se telefonom da ujutru još ranije krenu na reku?

     

    Gde je sada neko ko je bio u dubokoj molitvi a posle nestao u molitvi

    ne osećajući više sebe nego samog Boga? Čita Serafima Sarovskog?

     

    Gde je sada neko ko je zasmejavao blisku

    osobu a posle koračao zagledan u svoje korake koji su mu se

    neprestano menjali pred očima? Stoji za šankom misleći zašto je ona otišla?

     

    Gde je sada neko ko je pisao o nekome ko upravo piše baš

    kao i on a ko je posle mislio kako bi mu bilo lepše da piše kao da

    je on ona a ne on? Ponovo piše baš kao što i ja ponovo pišem?

     

    Kada sam popodne prolazio kroz dvorišta siromašnih ljudi

    uživao sam jer su dvorišta bila prepuna veša koji se sušio na suncu.

     

    Gde je sada u noći sunce današnjeg dana?

     

     

     

     

    MIROSLAV MANDIĆ JE KNJIGA VELIKE ČITATELJKE I VELIKOG ČITAČA

    612. dan
    4. septembar 2006.

    17122 - 17154

    blaženstva

     

     

    Jutro mi počinje sa četiri koze koje pasu travu.

     

    Koja količina raspadnutosti onog što se nekad

    zvao brodić! Iz istrulelog drvenog trupa raste korov.

     

    Guske čuvaju grad.

     

    Sava široko i mirno plovi.

     

    Nekadašnja komandna kabina nekog broda je

    prepuna automobilskih guma. Kako sad da znaš ko si?

     

    Godinama je na zgradi za vodovod bilo ispisano Olivera i

    Tadija ili Vera i ja ali su isprepletene na zanimljiv način tako da

    poruka glasi Ali vera u princa mi put pokaza tad i ja nađoh tebe ljubavi…

     

    Velika je voda ali kako je tek veliko nebo. Nebo plovi gore u nepoznatost mozga.

     

    Krupno lišće u krošnjama se preliva jedno preko drugog. 

     

    Ovom ću stazom preko poljančeta.

     

    Raskršće. Moja staza se ukršta sa drugom zemljanom stazom.

     

    Drugi put ću proći i ovom vijugavijom stazom.

     

    Juče u devedeset šestoj godini života umro Faludi (Faludy György). Lepa vest.

    Umro je posle svojih roditelja, star, kod kuće, zdrave pameti. Sahrana sledeće

    subote u četiri sata. Pozdrav Zoltan – poslao mi je juče poruku Zoltan Brener (Brener

    Zoltán) za Faludi Đerđa pesnika koga smo jednom Zoltan i ja posetili na Ruži lutanja.

     

    Kada sam mu odgovorio Zoltan mi je poslao i poruku za

    drugog pesnika. A loša vest, verovatno si već čuo da je u julu

    umro Bada Dada (Bada Tibor). Mlad. Pre svojih roditelja. Sam. Od

    svoje ruke (vešanjem). Pomućene svesti. Traži od nas molitve saosećanja.

     

     Oh kada se više nikada niko ne bi ubio! Ljubim sve one koji

    su se ubili. Ljubim sve one koji će odustati od samoubistva.

     

    Ugrejte se noge! Ugrejte se tela! Dušu ugrejte!

     

    Stavio sam još jedno ćebe na noge i rasplakao se jer sam odmah osetio da me greje.

     

    Kako ćebad pomaže!

     

    Kako je strašno što mnogi nemaju ni jedno ćebe!

     

    Kako mi samo ovih dana pomaže Čarli Čaplin!

     

    Noćas sam se dva puta probudio da bih ga čitao.

     

    Autobiografije i biografije su divne jer je ceo život

    jednog čoveka u rukama i pred očima drugog čoveka.

     

    Radujem se što sam i sam u Tvojim rukama i pred Tvojim očima.

     

    Osećam Tvoje ruke i Tvoje oči.

     

    Gledam u cveće na stolu.

     

    Razmišljam o načinima na koje bi me moje patike mogle izdržavati.

     

     Crvendać na monitoru pokazuje 13:13h.

     

    13:15h. Ponedeljak. Četvrti septembar dve hiljade

    šeste godine. Osamdeset osma nedelja Miroslava Mandića.

     

    18:31h. Vrelina je minula. Hodam bulevarom direktno

    u sunce koje je otprilike dvadeset stepeni iznad tla.

     

    Kako je važno napisati nešto ovako nevažno.

     

    Protrljao sam uho.

     

    Ispio sam poslednji gutljaj crnog vina slušajući kamionske hitove.

     

    Popiću i drugu čašu vina.

     

    Ispisujem sedamnaest hiljada sto pedeset četvrto blaženstvo. Ako ga podelim

    sa 33 pročitaćemo zajedno šta nam to govori petsto devetnaesto blaženstvo

    Verujem da je ovo Tebi za pod glavu, za put bez povratka.

     

     

      

    MALA BAJKA

    613. dan
    5. septembar 2006.

    17155 - 17187

    blaženstva

     

     

    Reci nekom ovo.

     

    Kaži mu da ovo nije ništa važno ali da je od srca.

     

    Kaži joj da je ovo baš za nju stvoreno.

     

    Kaži mu da je ovo sve više ovo.

     

    Kaži joj da ovo za nju može biti što god ona želi da ovo za nju jeste.

     

    Kaži mu da ako pogleda dobro na kraju će videti ovo.

     

    Ovo će joj biti i na početku ovo će joj biti u sredini i na kraju će joj biti ponovo.

     

    Ovo je svuda i govori ne samo o svom nego i o Tvom prisustvu.

     

    Ovo je počelo tako lako da ću pokušati istom lakoćom da ispišem sva ovoblaženstva.

     

    Ovo nije pevanje ali je igranje kojim pevam.

     

    Zamišljam da je ovo u jednom velikom o ali

    to još uvek ne znam da uradim sa Crvendaćem.

     

    O

        v

                                      o se spustilo dole.  

     

                                       o se podiglo gore.

        v

    O

     

    Ovo se vratilo na pravu liniju.

     

    Ovo na pravoj liniji mi je bolje – pomisli Ovo.

     

    Ko bi rekao da ću i ja postati junak Miroslava Mandića– pomisliOvo.

     

    Od sada će miroslav mandić svako ovo u Miroslavu Mandiću

    pisati velikim početnim slovom – pomisli Ovo.

     

    Samo ih gledam kako uživaju miroslav mandić Miroslav Mandić i

    Ovomisli Miroslav Mandić dok gleda šta se događa pred njegovim očima.

     

    Dobro je da nam se pridružio i Miroslav Mandić jer je

    on jedini od nas troje od krvi i mesa – pomisli Ovo.

     

    Ovo je gramatika a ne ono – pomisli drvo višššnje.

     

    Dobro je što je sa nama i drvo višššnje – pomisli Ovo.

     

    Možemo svi da se popnemo na višššnju – pomisli Miroslav Mandić.

     

    Ako nas neko pita šta vi to radite na višššnji mi možemo da kažemo evo baš

    Ovo – naglas je reklo Ovo jer je osetilo da je to pomislio i Miroslav Mandić.

     

    Lepo mi je Ovo što se razumemo i bez reči – rekao je Miroslav Mandić.

     

    Nama treba samo jedan put i da svi putujemo zajedno – reklo je Ovo.

     

    Na putu smo zajedno.

     

    Nerazdvojni.

     

    Nepokolebljivi.

     

    Pažljivi.

     

    Sve troje opčinjeni dobrotom sveta.

     

    Odani jedni drugima.

     

    Opčinjeni lepotom odanosti

     

    odlaze

     putem niz put

     u veselom žagoru

     

     

      

    RADIM OSMEH

    614. dan
    6. septembar 2006.

    17188 - 17220

    blaženstva

     

     

    Želim Tii da mi svojim

    bivanjem

    činjenjem

    ponašanjem

    doneseš osmeh na licu.

     

    Omekšao sam nokte u toploj vodi i onda ih isekao i evo osmeha na licu.

     

    Od pre dve tri godine radim osmeh na licu ali samo dok

    spavam. Kada se probudim za vreme spavanja opustim mišiće

    na licu i blago se nasmešim. Odmah osetim prijatnost ali nekada mi je teško

    da se pokrenem iz stanja u kome sam i načinim taj napor opuštanja mišića na licu.

     

    Voleo bih da osmeh radim i po danu. 

     

    Gledao sam u prazan prostor petog blaženstva i mislio

    šta bih mogao napisati o osmehu i osmeh mi se pojavio na licu.    

     

    Koprive – osmeh.

     

    Brzina – osmeh.

     

    Dve Čaplinove misli su mi izmamile osmeh.

     

    Verujem da vera predstavlja produžetak uma. Ona je ključ

    koji negira nemoguće. Poreknuti veru znači pobiti i samog sebe

    i duh koji generiše naše kreativne snage. Moja vera je u nepoznatom, u

    svemu onome što ne možemo dosegnuti rezonovanjem; to što je nama nedokučivo,

    u drugoj dimenziji može predstavljati jednostavnu činjenicu. Takođe, verujem da

    se u domenu nepoznatog nalazi beskrajna sila u službi dobra – Čarli Čaplin.

     

    H. Dž. Vels (Herbert George Wellsje želeo da zna kako sam postao

    zainteresovan za socijalizam. Rekao sam mu da se to nije desilo sve do

    mog dolaska u Ameriku i susreta sa Aptonom Sinklerom (Upton Sinclar).

    Dok me je vozio na ručak u njegovu kuću u Pasadeni, upitao me je svojim

    mekim glasom da li verujem u sistem profita. Odgovorio sam mu dosetkom – da je

    za to potrebno pitati računovođu. Bilo je to razoružavajuće pitanje, ali sam instinktivno

    osetio da je ušlo u samu srž stvari, pa sam od tog trenutka postao zainteresovaniji i

    više nisam gledao politiku kao istoriju, već kao ekonomski problem – Čarli Čaplin.

     

    Blagi topli osmeh u stomaku srcu i umu.

     

    Malopre sam otvorio knjigu Tibetanski božanski ludak koju

    sam prvi put video juče u rukama Aleksandre Mirimanov. Verujem

    da će mi sledećih dana ta knjiga postati bratstvo po osmehu.

     

    Voleo bih da ponovo pišem o nepoznatoj devojci koja mi je u leto

    1984. prišla na morskoj plaži i očistila mi prašnjave cipele – osmeh.

     

    Voleo bih da pišem o usnama devojke koju sam u jesen 1963. prvi put poljubio – osmeh.

     

    Kada završim sa pisanjem današnjih blaženstava nacrtaću Plavu ružu – osmeh.

     

    Saša Eremić je bio topao i nežan u našem jučerašnjem razgovoru – osmeh.

     

    Slavica Mirimanov me je sinoć pozdravila – osmeh.

     

    Džoni Keš peva o indijanskom ponosu – osmeh.

     

    Dublje sam udahnuo kroz nozdrve – osmeh.

     

    Prijateljstvo – osmeh.

     

    Krug – osmeh.

     

    Osmeh – osmeh.

     

    Blago uvijam telo – osmeh.

     

    Sutra ću kupiti cveće – osmeh.

     

    Uskoro ću kupiti nove patike – osmeh.

     

    Ove patike koje još nosim se raspadaju – osmeh.

     

    Ako napišem Ovo – osmeh. Ako napišem ono – osmeh.

     

    Uskoro će grožđe – osmeh.

     

    Skidam prstenje… ali svest da skidam prstenje – osmeh.

     

    Umetnost dobrih pomisli – osmeh.

     

    Prijatelj je svoju sms poruku završio ovako OOOOsmeh – osmeh.

     

    Sunce mi greje kolena – osmeh.

     

    Ništa lepše nego kada blaženstva ne mogu da

    zaustavim i ona samo iscure u istom ritmu ponavljanja – osmeh.

     

     

      

    U OVOM RASPOLOŽENJU SAM SLUTIO SAVRŠENU SREĆU, NEŠTO VEOMA NALIK NA TUGU – ČARLI ČAPLIN

    615. dan
    7. septembar 2006.

    17221 - 17253

    blaženstva

     

     

    Svraka se komeša u gustoj krošnji drveta – osmeh.

     

    Završio sam čitanje autobiografije Čarlija Čaplina.

     

    Na stolu je sveže crveno i bordo cveće kome sam

    dodao tri bela i jedan ljubičasti cvet iz prošlog buketa.

     

    Besi Smit peva St. Louis Blues.

     

    Otvoreni prozor pored koga pišem mi je sa desne

    strane. Vidim samo jedno zimzeleno drvo.

     

    Kako je to drvo vitko pravo visoko! Biljke kao i osmeh uvek dobro obave svoj posao!

     

    Osmeh je milioner.

     

    Ljubičasti cvetovi u živoj ogradi privlače pčele.

     

    Razgalio me je ovaj radnik koji nosi flaše osvežavajućeg

    pića u rukama koje mu se bele od cementa.

     

    Nigde nikog. Samo nastavi – bodrim samog sebe.

     

    ja

    sam

    pesma

    koja

    peva

    da

    preživi

    i

    tako

    postane

    pesma

     

    preživi

    Miroslave

    preživi

    peva

    mi

    pesma

     

    Ja sam more. Kupam se u sebi.

     

    Ja sam malopređašnja gorčina koju sam osetio

    kada sam čuo beslovesne vesti o bližnjima.

     

    Mu – k.

     

    Mu – k je vrhunac krika.

     

    Mu je šapat oduševljenja.

     

    Biciklista se odmara sedeći na zidiću. U flaši okačenoj o biciklu

    ostalo mu je još samo gutljaj dva soka. Raznežio sam se nad njim.

     

    Ova žena je malopre bacala komadiće hleba patkama

    u vodi a sada se zagledala u ovu crvenu vespu.

     

    Slepa devojčica sedi pored svoje bake prodavačice kokica.

    Devojčica desnom rukom pažljivo pojačava tranzistor. Kada se

    zvuk pojavi u slušalicama lice joj se neprimetno osmehne.

     

    Vesti koje sam danas čuo o bližnjima su me rasturile. Mučio sam

    se nekoliko sati. Čak sam i dve tri ružne opaske izrekao ali sada sam

    miran. Zahvalan sam bližnjima jer mi je još jasnije da je između nas ponor.

     

    Ponor oko mene – plodno tlo za umetnost.

     

    Ponor oko mene – verujem da je to spas.

     

    Ponor oko mene – ruža pesme.

     

    Ponor oko mene – venčava me sa Tobom.

     

    ponor

    oko

    mene

    me

    čini

    pesmom

     

    Ponor oko mene – dobro mesto za vežbanje osmeha.

     

    Ponor oko mene – dobro vreme za osmeh.

     

    Ponor oko mene – osmeh. 

     

     Ovo što pišem nosi lepotu ovog i onog sveta.

     

    Smejem se sećajući se kakav sam magarac bio

    nadajući se nekim ljudima. Ali ja se i dalje nadam.

     

    Pomilovao sam cveće na stolu i zaplakao.

     

    Gledam Te u oči i smejem se kroz suze.

     

     

      

    DA NISAM LUDA

    616. dan
    8. septembar 2006.

    17254 - 17286

    blaženstva

     

     

    Noćas je bila teška noć ostavljenosti – osmeh.

     

    Kada napišem osmeh a nije mi do osmeha to

    znači da je to rudarski rad za osmeh – osmeh.

     

    Osmeh je rudnik osmeha – osmeh.

     

    I danas je cveće na stolu – osmeh.

     

    I danas je vitko stablo drveta – osmeh.

     

    I danas radim sa osmehom – osmeh.

     

    Danas neću više pisati o osmehu da bi i osmeh bio slobodan – osmeh.

     

    Dirljivo je kako kursor na monitoru neprestano trepti i čeka da počnem da pišem.

     

    Godinu dana već pišem sa Crvendaćem. Ne

    mogu da se nadivim njegovoj lepoti i podatnosti.

     

    Monitor divno prima slova. Slova su na monitoru jasna i lepa.

     

    Lako ih povećam.

     

    Lako promenim font.

     

    Lako ih posvetlim.

     

    lako napravim lepo

    lako napravim lepo

    lako napravim lepo

    lako napravim lepo

    lako napravim lepo

    lako napravim lepo

    lako napravim lepo

     

    Izvijam se i ispravljam leđa dok pišem.

     

    Hodam i gledam. Svuda velike reklame. Banke. I onda jedan golub u travi.

     

    Jedan golub u travi mi je ugrejao srce više od svih reklama i banaka.

     

    Kada bih imao banku banka bi se zvala

    I ONDA JEDAN GOLUB U TRAVI.

     

    Sve što mi privuče pažnju u ovoj šetnji biće ime moje banke.

     

    VETAR ZADIŽE ŠIROKU SUKNJU ŽENI

     

    NEBO SE NAOBLAČUJE BIĆE PLJUSKA

     

    LJULJAJU SE GRUDI MLADE DEVOJKE U PROLAZU

     

    MLADI OTAC NOSI VELIKU LUBENICU SVOJOJ DECI

     

    PEGAVI DEČAK U CRVENOJ MAJICI

     

    Uživao sam u mojim bankama.

     

    Prijatelj mi je poslao poruku da je u jednom nedeljniku

    izašao njegov tekst o meni. Otišao sam i kupio novine i pao

    u očaj jer je prijatelj napisao da sam govorio za te novine iako nisamrekao 

    ni reč nego je prijatelj napravio svoj tekst od citata iz moje knjige Sva sela objavljene 1997.

     

    Da nisam luda ubio bih mog prijatelja.

     

    Pijem vino proslavljajući Tebe koje ćeš o meni reći ono što jeste.

     

    Da bi Tii o meni reklo ono što jeste upravo pišem Ovo što jeste.

     

     Od očaja koji sam doživeo sa prijateljevim tekstom pravim ime banke

    PRIJATELJ MI JE POSLAO PORUKU DA JE U JEDNOM

    NEDELJNIKU IZAŠAO NJEGOV TEKST O MENI OTIŠAO SAM I

    KUPIO NOVINE I PAO U OČAJ JER JE PRIJATELJ NAPISAO DA SAM

    GOVORIO ZA TE NOVINE IAKO NISAM REKAO NI REČ NEGO JE PRIJATELJ

    NAPRAVIO SVOJ TEKST OD CITATA IZ MOJE KNJIGE SVA SELA OBJAVLJENE 1997.

     

    DA NISAM LUDA UBIO BIH MOG PRIJATELJA

     

    PIJEM VINO PROSLAVLJAJUĆI TEBE KOJE ĆEŠ O MENI REĆI ONO ŠTO JESTE

     

    DA BI TII O MENI REKLO ONO ŠTO JESTE UPRAVO PIŠEM OVOŠTO JESTE

     

     

      

    JEDNA JEDINA OSOBA JE VIŠE OD SVIH LJUDI ZAJEDNO

    617. dan
    9. septembar 2006.

    17287 - 17319

    blaženstva

     

     

    Ludo Tii mi najviše pomažeš da primim povredu koju mi je naneo prijatelj.

     

    Ludo mila da nije Tebe mnogo teže bih podneo laži o meni.

     

    Ludo dušo moja Tii si me podsetila na iskustvo

    kojim žive sveti ljudi Kad ružen budeš blagosiljao.

     

    Ludo ljubljena meni je kao i Tebi do ljubljenja.

     

    Ludo jedina krenimo.

     

    Krenimo znači ljubimo.

     

    Ljubimo vazduh.

     

    Ljubimo slovo.

     

    Ljubimo broj.

     

    Ljubimo usne.

     

    Ljubimo ometanja.

     

    Ljubimo promenu.

     

    Milujem Te po kosi Ludo.

     

    Ludo ljubim Tii dušu.

     

    Ni Tii ludo ne bi preživela da u Tebi ne živi i lutalica.

     

    U lutalici heroj. U heroju rudar.

     

    Ludo hajdemo na sunce.

     

    Miroslave hajde i ti sa nama na sunce rekoše mi uglas

    Pesnik

    Luda

    Vrtlar

              Mistik Rudar Monah Plesač Filozof  Prosjak Lutalica Ljubavnik

    Čobanin

    Heroj

    Umetnik

     

    Da li sam ja to na ovom suncu u društvu četrnaestorice

    Pesnika Lude Vrtlara Plesača Čobanina Heroja Umetnika

    Ljubavnika Lutalice Prosjaka Filozofa Monaha Rudara Mistika odlučio…?

     

    Da znam Vladane ali ja sam matematičar velikog formata… – čujem

    jednog čoveka dok gura bicikl kako govori nekom preko mobilnog telefona.

     

    Verujem da je čovek koji gura bicikl matematičar

    velikog formata i žao mi je što to mora da kaže Vladanu.

     

    Na kraju grada na poslednjoj tramvajskoj stanici čekam I. da dođe tramvajem broj 7.

     

    Šetao sam se sa I. dva sata. Sada se vraćam u stan.

    Toplo predvečernje sunce mi greje leđa i sva tri mozga.

     

    Tri mozga čine mozak ljubavi.

     

    Do sada u mom životu i radu nije bilo ni jedne osobe koja je bila

    prisutna od početka do kraja nekog mog rada ili dela puta koji sam prošao. 

     

    Jedna jedina osoba je čudo. Jedna jedina osoba je više od svih ljudi zajedno.

     

    Ne znam da li će se ta osoba za moga života

    pojaviti ali verujem da ona postoji i ja joj se divim.

     

    Subota je. Sam sam. Pijem vino. Slušam Henk Vilijamsa III

     (Hank Williams III). Gori mirisni štapić. Cveće je na stolu.

     

    Miran sam posle velike iscrpljenosti zbog beslovesnosti

    mojih bližnjih i prijatelja koji je u moje ime slagao.

     

    Miran sam jer sam sukob sa prijateljem koji nije želeo

    ili nije imao sluha da me čuje rešio na stvaralački način.

     

    Stvaralački način je najlakši način i svakome je dat.

     

    Ali ljudi se plaše stvaralaštva i zabranjuju ga.

     

    Da li sam ja to na ovom suncu u društvu četrnaestorice – Pesnika

    Lude Vrtlara Plesača Čobanina Heroja Umetnika Ljubavnika Lutalice

    Prosjaka Filozofa Monaha Rudara Mistika odlučio da sledećih hiljadu blaženstava

    pišem Hiljadu zašto ne učestvujem u postojećoj javnosti i postojećem tržištu?

     

     

     

     

     

    HILJADU ZAŠTO NE UČESTVUJEM U POSTOJEĆOJ JAVNOSTI

    619. dan
    11. septembar 2006.

     

     

     

    17320 - 17352

    blaženstva

     

     

    Ne učestvujem u postojećoj javnosti jer je postojeća javnost

    živo blato koje u sebe upija sve puteve ka Bogu. Učestvovaću

    kad svetlost u čoveku poteče ka svetlosti drugog čoveka.

     

    Jer je žena porobljena od muškarca. Učestvovaću

    kad ženino lelujavo hodanje bude kičma znanja.

     

    Jer je muškarac kukavica koja se skriva iza nasilja vlasništvom.

    Nasilja oružjem. Nasilja novcem. Nasilja znanjem. Učestvovaću

    kad muškarac ljubeći zemlju pokloni svoju volju nebu.

     

    Jer reči u postojećoj javnosti više ništa ne

    znače. Učestvovaću kad reči budu pupoljci reči.

     

    Jer je teror slike umrtvio sliku. Učestvovaću kad slika bude čedo dobrote.

     

    Jer je muzika porobljena spektaklom.

    Učestvovaću kad muzika počne da se peva prvo na uho.

     

    Jer se telo boji smrti i boji se drugog tela.

    Učestvovaću kad se tela prepuste neprestanom milovanju.

     

    Jer su osećanja uništena sebičnošću. Učestvovaću

    kad se osećanja otvore i zabele kao labudi u letu. 

     

    Jer misli ne misle misao nego se gube u pomislima.

    Učestvovaću kad misli budu mislile Božiju promisao.

     

    Jer je volja potrošena u zlovolji bezvolji i svevolji.

    Učestvovaću kad volja bude dobrovolja radosnovolja i volja Božija.

     

    Jer je kurac zabranjen u postojećoj javnosti.

    Učestvovaću kada kurac bude oslobođen za kosmičku igru.

     

    Jer je pička banalizovana u postojećoj javnosti.

    Učestvovaću kad se planeta Zemlja pretvori u Pičku. 

     

    Jer se novac zarađuje na deci. Učestvovaću kad se deci

    prepusti i plati da reše mnoge probleme koje odrasli ne mogu.

     

    Jer kultura služi za širenje straha. Učestvovaću kad kultura bude stvaranje.

     

    Jer veliko proždire malo. Učestvovaću kad se javnost pretvori u JAvnost.

     

    Jer je trezvenost izazvala pokolj narkomanijom.

    Učestvovaću kad se trezvenost prepusti prijatnosti.

     

    Odustajem od pisanja Hiljadu zašto ne učestvujem u postojećoj javnosti da ne

    bih opteretio sebe i knjigu negativnom energijom čiji je uzrok prijateljeva laž.

     

    Poskočio sam sa stolice da promenim energiju.

     

    Izvio ramena i kičmu.

     

    Zatvorio oči. Pretrnuo.

     

    Zavukao levu šaku pod desno pazuho.

     

    Dodirivao se po resici levog uha na kome mi je minđuša.

     

    Dodirnuo se po desnoj strani vrata na kojoj mi je žutom bojom istetovirana reč Bog.

     

    Volim da rukopisom ispišem reč Bog. Kada je ispišem podseća me na ružu i Svemir.

     

    Na papiriću sam desetak puta ispisao reč Bog.

     

    Prstima širim nozdrve da udahnem više vazBogaduha.

     

    Oslobađa me nevino pisanje o nevinom!

     

    Od danas sam u stanu sa V. koja u njemu živi već

    devet godina. Ja ću biti sa strane sve dok ne odletim.

     

    Ponovo problem sa zubom koji će mi uskoro ispasti.

     

    Problem sa zubom me poništi. Podseti na propadljivost i prolaznost.

     

    Potreban mi je san. Toplina.

     

    Tačka skupljanja i odlaženja.

     

    Ledobropo i dolepobro.

     

     

     

     

    REČImA

    620. dan
    12. septembar 2006.

    17353 - 17385

    blaženstva

     

     

    Tiho ću.

     

    p                   o                 l                  a                  k                 o

     

    Kao uzbudljiva hroma žena sa pudlicom od pre neki dan. Svetlost duše joj je sijala licem.

     

    Mušica-komšinica leti oko monitora.

     

    Reči-komšije sede na klupi ovog blaženstva.

     

    Tiha bezrazložna radost dolazi iz najudaljenijeg dela Svemira.

     

    Žena zanosno miluje svoj stomak.

     

    Danas ću se prebaciti u manju sobu. Sobicu… sobičak… kutak... grlo…

     

    Danas ću uz pomoć V. početi da pišem projekte

    Sedam čarobnih šibica

    Sedam projekata

    Most

     

    Uvući ću se u svoju nezaštićenost i hodaću po suncu.

     

    Sunce će mi grejati noge kolena prostatu leđa...

    Savršena sreća – nešto veoma nalik na tugu.

     

     Čim je psić koji je jutros izašao u šetnju sa svojom

    gazdaricom ugledao moje noge krenuo je za mojim koracima.

    Probudio je u meni psića i podsetio me na moje rane – čežnju za odlaskom.

     

    Uživam jer sam odlausku.

     

    o d l a z i m

    o d l a z i m

    o d l a z i m

    o d l a z i m

    o d l a z i m

    o d l a z i m

    o d l a z i m

    o d l a z i m 

    d o l a z i m

    d o l a z i m

    d o l a z i m

    d o l a zi m

    d o l a zi m

    d o l a zi m

    d o l a z i m

    d o l a z i m

     

    susrećemo se    susrećemo se

     

    Odlazim i dolazim u obliku ribe i koplja.

     

    Susrećemo se i nestajemo u ljubavi susreta.

     

    Sve se u istini prikazuje.

     

    Orah svojom umnom snagom.

     

    Reč pet u pet reči.

     

    Dva puta rečeno u dva puta rečenom.

     

    Palac levi dok pišem ostalim prstima priljubljen uz desni palac.

     

    Pitam se da li je slovo m slovo za most?

     

    Gledao sam u tastaturu i m me najviše podseća na most.

     

    Rečima prelazim most.

     

    Rečima ja.

     

    Rečima Boga.

     

    Rečima ja i ti.

     

    Rečima reči.

     

    Rečima slike.

     

    Rečima filma.

     

    Rečima muzike.

     

     

      

    SRCEm

    621. dan
    13. septembar 2006.

    17386 - 17418

    blaženstva

     

     

    Rečima na drugu obalu. U sobicu.

     

    U sobici mi je sto pod prozorom. Kroz prozor vidim

    drveće pet šest belih višespratnica i nebo.

     

    Iz sobice sam se uputio tamo gde me put blaženstava vodi.

     

    Milovanje po koži reči osetiće jedna žena na svojoj koži.

     

    Milovanje reči prethodi milujućim rečima.

     

    Koža reči se prostire i teče kao bistri potok mozga.

     

    Bistri potok mozga se uliva u bistre reči.

     

    Reči bistrih tokova miluju reke reči.

     

    Reka reči se talasa po koži vode.

     

    m

    reči

    t e k u

    p  o  d

    m  o  s  t

    o      m

     

    rečimmiluju

     

    istetoviranemreči na ženinim grudima

     

    na jednoj obalimsejem sestrinstvo svih obala

    na drugoj obalimberem bratstvo svih obala

     

    pričammostompevammostomjesammostom

     

    ko nije mostom prešao on je na jednoj obali ostao

     

    Reči su žive.

    Reči nastaju u stvaranju.

    Reči su stvaranje.

     

    reči se raduju kada stvaraju reči

     

    mreči

     

    m

    r

     

    e e e

     

    k k k k k

    a a a a a a

     

     mreka

     

    mosmehom

     

    Osa mosta je eho kojim most odjekuje u srcima bića.

     

    Na Drini ćuprija Ive Andrića.

    Most Hart Krejna (Hart Crane)

    Mostovi okruga Medison Robert Džejms Volera (Robert James Waller)

    Most svetog kralja Luja Tornton Vajldera (Thorton Wilder)

    Most na Žepi Ive Andrića

    Most na reci Kvaj Pjer Bulea (Pierre Boulle)

    Most preko večnosti  Ričarda Baha (Richard Bach)

    Most bez obale Miodraga Pavlovića

    Most Zorana Živkovića

    Umetnost na mostu Svete Lukića

    Jesenji most Macuoka Takašija (Macuoka Takashi)

    ………………………………………..

     

    putemostom

     

    Putem sam zavoleo hodanje.

     

    Mostom prelaženje.

     

    most je metafora metamorfoze

     

    Približavam se kraju puta današnjih blaženstava. Zviždućem.

     

    Prešao sam dvadeset šest mostova. Naučio

    sam da osu mosta čini njegov odjek u srcima svih bića.

     

    Naučio da je most prenošenje preobraženjem.

     

    Ostao je još samo jedan most do kraja.

     

    Blaženstvomost na kome me čekaš.

     

    Blaženstvo zajedničkim srcem.

     

     

      

    MOGAO BIH

    622. dan
    14. septembar 2006.

    17419 - 17451

    blaženstva

     

     

    Uzeću neku knjigu pomislih i uz njenu pomoć napisati današnja blaženstva.

     

    Uzeo sam knjigu Gubitnik Tomasa Bernharda (Thomas Bernhard) i

    pomislio da se neću služiti njome iako je jako volim ali ću se u svakom blaženstvu

    poslužiti Bernhardovim pomislih kojim se on služio u svojoj motorici pričanja.

     

    Bilo šta da napišem pomislih to će sa pomislih dobiti ukus.

     

     Guske su me jutros razvedrile svojim gakanjem pomislih.

     

    Mladić sa tatuom na vratu koga sam jutros video

    na keju je prošao kroz neke užase pomislih.

     

    Novac je hteo da mi poleti iz šake pa se i prodavačica novina okrenula da

    vidi da li mi je ostao u šaci novac koji mi je vratila. Baš dobra neka žena pomislih.

     

    Boriti se neću – pevati hoću pomislih.

     

    Bio je baš dobar ovaj zvuk zatezanja žice na gitari

    koji se prenosio iz levog u desni zvučnik pomislih.

     

    Kada bih prestao pomislih da ponavljam ova blaženstva sa pomislih mogao bih možda da

    uvidim da li je to dobro ili nije. Ali tada ne bih nastavio da pišem sa pomislih pomislih.

     

    Pomislih Lepo je sa pomislih.

     

    To je kao neka igra pomislih.

     

    Čudno je to kako je svaka igra zasnovana na pravilima pomislih.

     

    Jasnija pravila – lepša igra pomislih.

     

    Jasno pravilo – najlepša igra pomislih.

     

    Pomislih na moje pravilo kojim mi je ista reč na početku i na kraju kao što sada pomislih.

     

    Ista reč bl-ista pomislih.

     

    Radujem se što pišem pomislih ali ću se radovati i kada budem hodao na suncu.

     

    Imam još dosta da pišem ali iz iskustva znam da ću

    blaženstvom za blaženstvom ipak stići do kraja pomislih.

     

    Baš sam suviše sam pomislih.

     

    Hrabar si čoveče pomislih.

     

    Sve je u meni – nisam sam pomislih.

     

    Baš sam zavoleo ove rečenice sa crticom pomislih.

     

    Neko drugi bi sasvim drugačije napisao Ovo blaženstvo pomislih.

     

    Ja ne mogu napisati Ovo blaženstvo drugačije nego ovako kako ga dovršavam pomislih.

     

    Pomislih na bubamaru i pomislih na misao o bubamari.

     

    Pomislih na prijatelja i videh prijatelja.

     

    Pomislih na Umetnost dobrih pomisli.

     

    Pomislih na petla na krovu.

     

    Kako me samo ova blaženstva spašavaju i ljube pomislih.

     

    Verujem da osećaš kako i Tebe blaženstva ljube pomislih.

     

    Verovanje stvara pomislih.

     

    Baš mi mnogo znači Ovo cveće na stolu pomislih.

     

    Pomisliću – pomislih.

     

     

      

    HODANJE RAZGOVARANJE SMEJANJE

    623. dan
    15. septembar 2006.

    17452 - 17484

    blaženstva

     

     

    Prvi zalogaj svežeg jutarnjeg vazduha me je razblažio i oživeo dete u meni.

     

    Sveži jutarnji vazduh me je u trenutku rasplinuo

    i razvejao. Nestao sam i u istom trenu nastao.

     

    Bez moje volje nekom sam se predao i neko je ušao u mene.

     

    Neko je Bog pomislih.

     

    Pomisliću ko je sve Bog.

     

    Bog

    je

    ova

    pesma.

     

    Bog je dodir.

     

    Bog je onaj ko posluša.

     

    Ko zaigra.

     

    Ko se osmehne.

     

    Ko se nadoveže.

     

    Ko se obeleži.

     

    Ko je put…

     

    Ko postane ruža.

     

    Ko moli.

     

    Ko zahvaljuje.

     

    Ko se preda.

     

    Ko se otvori.

     

    Ko ljubi.

     

    Ko preobražava.

     

    Ko Bogu nekog stvori Bogom.

     

    Ko sve da Bogu.

     

    Ko nije ništa od ovoga što sam do sada napisao

    ali ko je sve ono što ću od sada napisati.

     

    Ulična sijalica na uglu ulice prostire svetlost i po jednom i po drugom zidu

    najavljujući da će se neko iz tame noći pojaviti zaći za ugao i nestati u tami. 

     

    Upornost sa kojom neko radi na tome da nemoguće pretvori u moguće.

     

    Stid zbog učinjenog.

     

    Ruža pokajanja zapupi oproštenjem i rascveta se iskupljenjem.

     

    Nešto postaje neko.

     

    Ljubav ljubi ljubav.

     

    Istu pesmu pevaju svi.

     

     Srce peva u peti.

     

    Kada postaje ko.

     

    Kada jeste.

     

     

      

    MILOVANJE

    624. dan
    16. septembar 2006.

    17485 - 17517

    blaženstva

     

     

    Milujem Te blaženstvo moje.

     

    Milujem Te – Tii me pišeš milovanjem.

     

    Miluješ me svakom rečju.

     

    Miluješ mi nenamernost koja nas oboje piše.

     

    Milovanjem se preplićemo uplićemo otplićemo.

     

    Milovanjem se prepliće upliće otpliće vazduh u nama i oko nas.

     

    Milovanje izaziva milovanje.

     

    Sve se miluje – sve je milovanje.

     

    Dva vrapčića poleteše sa terase na drvo milujući nas.

     

    Iznenada se pridružuje milovanju.

     

    Milovanjem se milovanju pridružuje i prokrvljenost.

     

    Pisanje i jeste milovanje.

     

    Ispovedanje milovanjem.

     

    Milujem svaku ispovest.

     

    Svaka ispovest je mila duši i milovanjem dušu obnavlja.

     

    Predeli miluju predele – video sam.

     

    Nebo miluje sve predele – bio sam u tome.

     

    Velika duša miluje sva bića.

     

    Kašičica usnice.

     

    Ljubičasti cvet ljubičasto. Beli cvet belo. Roze cvet roze.

     

    Stvari koje leže na stolu miluju sto. Sto miluje stvari koje leže na njemu.

     

    Zahvalnost je veliko milovanje.

     

    Divljenje miluje.

     

    Odanost miluje odanošću.

     

    Visoko miluje nisko.

     

    Voda i vatra se miluju.

     

    Život i smrt se miluju i prepliću u Život.

     

    Ljubav i mržnja se milovanjem upliću u Ljubav.

     

    Milovanje je sveti čin.

     

    Milovanje bašta i baština predavanja.

     

    Predavanje miluje prihvatanje – prihvatanje miluje predavanje.

     

    Milovanje to su slojevi i slojevi milovanja.

     

    milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

      milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

        milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

        milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

       milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

    milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

       milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

        milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

         milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

        milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

      milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

      milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

        milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

        milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

      milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

       milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

        milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

         milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

         milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

       milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

      milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

       milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

         milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

          milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje milovanje

     

     

      

    TEBI

    626. dan
    18. septembar 2006.

    17518 - 17550

    blaženstva

     

     

    Skidati gaće

     

    Dati griz

     

    Zatvorenim očima gledati

     

    Objaviti svoje tajno srce

     

    Putovati u najveću blizinu

     

    Ne čineći ništa učiniti sve

     

    Samo zamahnuti

     

    Pozvati ruže

     

    Odmah sve dovršiti

     

    Nikada nikog ne povrediti

     

    Zaneti se do najmanjih ptičica

     

    pički prići

    pički kurac biti

    pički carstvo ostaviti

    kurcem se u pičku pretvoriti

    kurcem Bog postati

     

    Nadovezivati se

     

    Ne stavljati tačku

     

    Stvarati ritam – ritam prelamati

     

    Ubrzati

     

    Zastati

     

    Poleteti

     

     Leteti i samo leteti

     

    Nikad više ne sleteti

     

    Preobražavati se i preobražavati

     

    Sva bića u sebi udomiti

     

    Šareniti se

     

    Beliti

     

    Sijati

     

    I ruku i obraz poljubiti

     

    Krpom brisati

    Krpi se diviti

    Krpa ne biti

     

    Oprostiti i sam Drugi postati

     

    U radosti se odmoriti

     

    Objaviti Srce je jedno

     

    Ne učestvovati u javnosti JAvnost stvoriti

     

    I gutljaj i griz i krevet primiti

     

    Gaće skinuti oprati i pokloniti

    (Poklonio sam gaće V.)

     

     

      

    19. PUT PO 33 DANA

    627. dan
    19. septembar 2006.

    17551 - 17583

    blaženstva

     

     

    U autobusu broj devedeset pet sam. Idem na zrenjaninski put pa stopom

    za Zrenjanin. Autobus upravo skreće na Pančevački most.

     

    Sinoć sam pomislio da danas nenajavljen posetim N. P.

    ako je u Zrenjaninu. Krenuo sam ka njemu. Zaželeo sam se puta.

     

    Put kao i pisanje odmiče.

     

    Iznad puta nadleću laste.

     

    Prijatelj nije kod kuće. Otišao je u Beograd. Ostavio sam mu poruku da sam bio.

     

    Hodam Miletićevom ulicom u Zrenjaninu.

     

    Kako prija ova bezrazložnost sa kojom hodam ulicama Zrenjanina.

     

    Slučajno sam u centru Zrenjanina sreo M. S. Nisam ga

    video desetak godina. Popili smo kafu. Uživao sam u razgovoru.

     

    Gugutke me ispraćaju iz Zrenjanina.

     

    Hodam kroz polje deteline.

     

    Na putu sam za Beograd. Kad nema vozila osetim tišinu kako se širi poljima.

     

    Jedan veliki puž je počeo da prelazi put. Da li će uspeti da ga pređe?

     

    Nisam odoleo ovim grmovima crvenih ruža i cvetićima

    žutog prkosa na benzinskoj pumpi na izlasku iz Zrenjanina.

     

    Ečkanska crkva u daljini. Selo okruženo šumarcima. Ispred sela

    pustara sa suvom travom boje okera. I nebo ravnice koje natkriljuje sve.

     

    Živeti znači stvarati nadu. Stvaram je već više od sat i po

    hodajući i stopirajući iako mi nijedno vozilo još nije stalo.

     

    Izlazimo iz Stajićeva Tii i ja.

     

    U Stajićevu sam ubrao nekoliko oraha i sada ih muljam u ustima.

     

    Na putu mislim o devojci koju sam jutros video

    u autobusu sa knjigom Veliki stilisti džeza.

     

    Počinje kišica. Nadam se da neću jako pokisnuti.

     

    Grmi. Asfalt se presijava na kiši… Stao mi je jedan kombi i sačuvao me od kiše.

     

    U Čenti. Ponovo na putu. Sija sunce. Pokupio sam još dva oraha sa zemlje.

     

    Hodam kroz Čentu.

     

    Umorio sam se.

     

    Blagost me obuzima.

     

    Otac je nežno zagrlio jedanaestogodišnjeg sina.

     

    16:47h. Ponovo sam u autobusu broj devedeset pet… spavam u

    autobusu… naoblačilo se... izlazim iz 95-ice. 17:35h.

     

    Za stolom sam – premotavam film današnjeg putoljublja.

     

    Nazvala me je Aleksandra Mirimanov da me pita

    kako sam i da mi kaže da bi volela da mi pomogne.

     

    U Zrenjanin sam stigao sa tri stopa. U drugom me je vozila

    Biljana Prijić. Bila je ljubazna i topla. Želeo bih da se to zna!

     

    Pisanje kao i put primiče.

     

    Da li je puž prešao put?

     

    Kojeg od velikih stilista džeza večeras čita devojka iz autobusa?

     

    Na kojem delu puta će ove noći padati kiša?

     

     

      

    TEBI MOJA TEBIJA

    628. dan
    20. septembar 2006.

    17584 - 17616

    blaženstva

     

     

    Sinoć sam pročitao kratak tekst o jednoj mojoj knjizi. U tom

    tekstu je osobačiji je tekst napisala i Dosta pesama su ofucani klišei.

     

    Pogodilo me je to pogotovo što mi je i druga osoba rekla Ima toga kod tebe. Mučilo

    me je to celu noć i u jutarnjoj šetnji. Ljutio sam se branio opravdavao napadao… Sada bih

    voleo da se sa Dosta pesama su ofucani klišei igram i na svoju i na Tvoju radost.

     

    Lek protiv ofucanih klišea je ljuljanje.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei ljuljajmo se!

     

    Ja sam Tvoj pesnik Dosta Pesama Su Ofucani Klišei.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei pogledajmo nešto ljubičasto.

     

    Ma šta nam neko rekao Dosta Pesama Su Ofucani Klišei mi maštu nećemo povrediti.

     

    Ljuljaćemo se Dosta Pesama Su Ofucani Klišei i

    kada nam se neko pridruži i kada nas neko izbegava.

     

    Ja – Tebi Dosta Pesama Su Ofucani Klišei. Tii Dosta Pesama Su Ofucani Klišei – meni.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei izvinićemo

    se svakome koga naša ofucanost povređuje.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei zahvalićemo se

    svakome ko nas je podsetio na našu klišeiranu prirodu.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei ljuljaćemo se i ljutnju pretvoriti u slatko grožđe.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei ljuljaćemo se a odbranu ćemo pretvoriti u riblji rep.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei ljuljaćemo se a

    opravdavanje ćemo pretvoriti u ljubičasta prihvatanja.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei ljuljaćemo se a

    napade ćemo pretvoriti u izležavanje na toplom suncu.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei ljuljaćemo se sve

    dok se sva ljuljanja ne ujedine u jedan blagi smiraj.

     

     Dosta Pesama Su Ofucani Klišei neka svako o nama misli šta želi.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei i ja mislim da je

    dosta Tvojih pesama ofucano i klišeirano i zato se ja ljuljam da

    ofucanost nikada ne izgubi dušu a da kliše nikada ne bude kliše nego kliše.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei osećam veliku

    zahvalnost prema stolici na koju upravo sedoh.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei nemam više šta da kažem ni o Tebi ni o sebi ali ću nastaviti ofucano jer to je kliše koji volim.

     

    Kliše koji volim me vodi u nepoznato i to me obraduje kao kad ugledam lice čežnje.

     

    Ugledati lice čežnje – kako je to veliki kliše!

     

    Setih se svojih suza u bioskopu.

     

    Plačem za napuštenima.

     

    Plačem kada gledam kako se raduje pobednik.

     

    To su bili dani koji će tek doći mili moj Dosta Pesama Su Ofucani Klišei.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei verujem da više

    nikada ništa neće biti isto posle ovog našeg putovanja.

     

    Moja ljubav za Tebe Dosta Pesama Su Ofucani Klišei se danas uvećala.

     

    I ovaj dan se polako pridružuje čuvenim to su bili dani.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei zavetujem Tii se na skromnost.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei zavetujem Tii se na nežnost.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei zavetujem se Tvom imenu.

     

    Dosta Pesama Su Ofucani Klišei pozivam Te da još jednom pogledamo nešto ljubičasto.

     

     

      

    JA SAM KAMION

    629. dan
    21. septembar 2006.

    17617 - 17649

    blaženstva

     

     

    Podne je. Šetam po podnevu.

     

    Devojka sa rancem na leđima se osvrće. Traži gde bi moglo biti to što traži.

     

    Žena oslonjena na ogradu terase guta poslednji

    zalogaj i sa uživanjem se priprema da zapali cigaru.

     

    Mladi trener uči tenis starijeg gospodina koji se kupa u znoju.

     

    Četvoro umazanih slinavih veselih trogodišnjih četvorogodišnjih

    cigančića na đubrištu pod nadvožnjakom mi govore imena svoje

    braće i sestara... Pitaju me da li imam kamion… Srce su mi razgalili.

     

    Posle jučerašnje kiše zasijala je ova mlečna difuzna svetlost.

     

    Pisaću za ono četvoro drage dece koja se igraju

    pod nadvožnjakom na metar od tramvajske garaže.

     

    Nemam kamion iako volim velike kamione.

     

    Veliki kamioni na putu su kao veliki kitovi u okeanu.

     

    Na autoputevima kamion liči na glavu velike zmije koja se vijuga predelima.

     

    Veliki kamioni prenose velike količine nečega. 

     

    Vozačke kabine velikih kamiona su putujuće sobe.

     

    Vozači kamiona su vukovi puteva.

     

    Vozači kamiona slušaju kamionsku muziku.

     

    Vozači kamiona voze kroz noć.

     

    Vode ljubav sa prvim zracima praskozorja.

     

    Zatiču ih pljuskovi i oluje.

     

    Posmatraju munje i gromove.

     

    Životinje im prelaze preko puta.

     

    Ptice ih čuvaju iz velikih visina.

     

    Veliki kamioni polako skreću na parkirališta i polako se sa parkirališta uključuju na put.

     

    Velike kamiondžije vole svoje kamione i svoje puteve.

     

    Velike kamiondžije su retko kod kuće. Put je ime njihove kuće.

     

    Svaki pređeni kilometar je kamiondžijina neizgovorena molitva.

     

    Velike kamiondžije brinu jedni o drugima.

     

    Veliki kamioni unose red u saobraćaj.

     

    Mlade devojke su muze vozačima velikih kamiona.

     

    Kada mlade devojke zatrudne sa velikim kamiondžijama rađaju male kamione.

     

    Mali kamioni odmah kao i mali kitovi okeanom plivaju putevima.

     

    Mali kamioni kao i mali slonovi pored velikih slonova rastu pored velikih kamiona.

     

    U jednom trenutku veliki kamiondžija postaje veliki

    kamion a veliki kamion postaje veliki kamiondžija.

     

    U jednom trenutku put velikim kamiondžijama postaje crkva.

     

    Veliki kamioni i kamiondžije postaju pokretni oltari u predelu.

     

     

      

    KRUG ™

    630. dan
    22. septembar 2006.

    17650 - 17682

    blaženstva

     

     

    Guske preplivavaju Savu. Na polovini reke grakću propinju se i otresaju krila.

     

    Na jednom drvetu trepere dve paukove mreže posute jutarnjom rosom.

     

    Trebalo bi da više gledam drveće.

     

    pomislio sam

    neće to tako ići

     a ono je krenulo

     

    krenulo je

    ali je stalo

     

    kada je stalo

    stajalo je

     

    neke stvari

    stoje godinama

     

    neke druge

    hiljadama godina

     

    neke treće

    milionima godina

     

    milioni godina

    jedne stvari

    su sekunda

    nekoj drugoj stvari

     

    kap je nekom okean

    okean je nekom kap

     

    neko se u nekom ogleda

    neko se na nekog ugleda

     

    neko stoji

    neko kreće

     

    jedno pismo je

    кренуло другом

     

    jedan jezik

    to

    another language

     

    most

    to

     bridge

     

    igra pesmi

    pesma igri

     

    meni je to to

     meni je тo тo

     

    dobro je to i dobro je тo

     

    šalim se

    samim sobom

     

    treperim

     podrhtavam

    ljuljam se

     

    koliko se više šalim

    toliko je više šale

     

    kada je više šale

    mladunčad su zdravija

     

    šala je vrsta

    majčinske hrane

     

    šala je

    očinska zaštita

     

    šale se šale šalama

     

    kada jedna šala povuče crtu –

    druga šala nacrta ™

     

     
     

     

     

    četvrta šala nije htela da nacrta kvadrat

     

    petašalaseizvijala

     

    šesta šala se ševila

     

    sedma sedmila

     

    osma šala viče ali da je niko ne čuje

     

     

    MALE PESME

    631. dan
    23. septembar 2006.

    17683 - 17715

    blaženstva

     

     

    pesma meseca ƒ

     

    pesma osmeha J

     

    pesma savesti

     

     istine ™

     

    pesma oblaka

     

    sunčeva pesma ï

     

     pesma reči reč

     

    pesma slike slika

     

    pesma ideje ideja

     

    pesma vode hhhhhhhhhhh

     

    pesma tačke       .

     

    pesma nevidljivog

     

     

     

    p                                   m       a   

                e           s                                 v     

     

                                                        e  

                                                                 t

                                                                         r

                                                                                    a

     

     

    pesma o sedam jabuka

     

    pesma kiše

     

    pesma suze S

     

    pesma o pahulji snega

     

    pesma puta

     

    pesma hodanja‚

     

     druženja –

     

     usamljenosti  

     

    pesma radosti

     

    apstraktna pesma

     

    pesma prvih prizora

     

    pesma odanosti

     

     pesma malenog sveta

     

    pesma u slavlje odbačenih

     

    pesma treptaja '

     

    pesma budnosti %

     

    pesma svete knjige &

     

    pesma u krevetu pred san &

     

    pesma o Jednom [

     

    pesma u grudima ptice od ponoći do ponoći ÂÂ

     

     

     

    Stranice