AUTOBOGOGRAFIJA
2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365
autobogografija su oboženja autobiografijom
autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije
autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem
autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom
autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju
Ti
si
433797
pupoljak
umetnost lutanja je u čuđenju
6. novembar 2025.
27731. dan mog života
2363/1290
6515 12:01 prelazim preko gradskog trga. isti sunčano-vetroviti dan kao i juče
jedino što je današnja rečenica za razliku od jučerašnje napisana minut kasnije
6516 14:20 tumaram po gradu. vrućina je. otvoreni su prozori. ljudi su obukli majice. žene
istakle svoje obline. bicikli se razleteli gradom. u restoranima i kafićima se sedi napolju. vetar
nosi zavese ponegde i prašinu. sve veće količine banana trule ispred prodavnica. golubovi
po zemlji tražeći hranu hodaju u paru. mladi milicioner izlazi iz buregdžinice i namešta
šapku na glavu. stariji propalica premešta se s noge na nogu. drugi sličan mu malo
dalje sa ravnodušnošću oslonjen na ogradu prekršta nogu. svuda je prljavština
neuređenost blago propadanje. tumaranjem sve postaje lepše smislenije
6517 14:29 umetnost lutanja je u čuđenju
tumarajući
1942. hodanje
dan je počeo u podne a
završio se u ponoć. dobro veče
piši mi. polako u topli krevet
novi sad 28.4.1998
2364/1289
6518 12:21 molim te da danas hodamo za jednog mog prijatelja koji je nesrećan zbog
ljubavi a da uopšte ne zna da i nije nesrećan jer je ljubav već tu. da hodamo za njega i za
sve one koji su nesrećni u ljubavi i koji su paralisani strahovima kaže mi svetlana milić
6519 17:11 jorgovan. kajsija. lasta. krivi bedem. koviljska ikona
6520 17:19 ceo dan kiša. i hoće i neće. i dok smo dolazili u manastir i dok
smo sedeli u manastirskom dvorištu sa ocem porfirijem i glumcem nebojšom
dugalićem i dok je kroz krošnju velikog drveta po koja kap padala po nama
i dok sad prolazimo kroz kovilj a umesto nje pada predvečerje
6521 17:25 izlazimo koviljskim kaldrmom iz sela na autoput. vrapčići preleću krompirište
dođite da vam naberem jorgovana
1943. hodanje
prvo ćutanje. umetnost i cveće. slaganje. izvor. mir
svaki odnos je put. beskućništvo. zemlja nam je kuća
mi vrtlari. lutanje između ruže i puta. polazim u topli
krevet. romori kišica svetlost i vetar romore
novi sad 29.4.1998
2365/1288
6522 12:00 dva kilometra i dvesta metara je iza mene u
futoškoj sam ulici pogledam na sat i vidim tačno je podne
6523 politički stavovi
bog. ljubav sa ženom
služenje umetnosti
(iz rečnika hodanja)
sa radom čupić
1944. hodanje
nije mi se ništa zapisivalo. kao
ni sada na kraju hodanja. romori
kišica. svetlost i vetar romore. umoran
sam spava mi se raduju me laste
novi sad 30.4.1998
2366/1287
6524 15:25 bilo je lepo kad smo malopre zalutali kaže boris kovač
6525 15:36 na onoj drugoj strani brda je planinarski dom u kojem bih
voleo da se na leto skupe ljudi i da se družimo i pravimo radove na temu: ja i ti
razmišljajući već par godina čime bi mogao da se obeleži duh vremena činilo mi
se da je to fenomen dijaloga i dijaloškog. baš u ovom vremenu u kome nam se ova
informatička era i elektronska svest ukazuju kao punoća mi vidimo odsustvo odnosa
ja i ti. odnos ja i ti možemo da sretnemo u svim aspektima života: u odnosima čoveka i
prirode. čoveka i boga. čoveka i čoveka. svi su ti aspekti međusobno povezani. ne
mogu da zamislim odnos čoveka i čoveka bez čovekovog odnosa prema prirodi
i bogu. i zbog toga će se sve to dogoditi u prirodi priča boris
sa borisom kovačem
1945. hodanje
hramljem bukovcem. ohladila se tetiva
ne dozvoljava mi da hodam. laste na električnim
žicama pevaju. sve je u ponavljanju. zanosno smo
pričali o berđajevu i slobodi. izlazim iz bukovca i
želeo bih da pišem o slobodi a onda pomislim neka
drugi put. umoran sam spava mi se raduju
me laste. baš tako: sloboda i sutra
novi sad 1.5.1998
2367/1286
6526 16:43 zašlo je sunce oprostio sam se od dore stanković sa kojom
sam hodao nasipom pored kanala. toplo je i baš u ovom trenutku počinje kiša
6527 17:05 kao što prija kiša prija mi i da rečenica teče bez zastoja samo
da osvežava. i kiša i rečenica isto su osećam ih oboje. ritam su samo ritam
fali ti naslov
1946. hodanje
uskoro će ponoć. izašao
sam da prošetam i ohladim
noge. subota je. dunav je miran
oči psa lutalice koje me gledaju
su normalno tužne. baš tako
sloboda i sutra. tri tačke...
novi sad 2.5.1998
2369/1284
6528 16:01 promiče po koja kap. mislim na knjigu koju pišem. brojeve
koji se nadovezuju. ipak neću zapisivati vreme u kome nastaju rečenice
6529 pada. pas vučjak bezbrižno leži u jednom dvorištu na kiši. otprilike tako kisnem i ja
6530 ja sam tužan a sve pupi
6531 joj kako kisne ljubičasto
6532 na svakom hodanju najmanje hiljadu toga sam ja
kisnem i mislim
1947. hodanje
kako ne bih ni bio da nisam
sve ostalo. svi ljudi na primer u kojima
je kao i u meni isti vazduh koji nas čini. danas
sve to ja zovem plavo. sve što vidim čini umetnost
plavog. kišni balončići na vodi. neprodate novine
sat na crkvi koji je stao. i ova žena pod kišobranom
na školskim stepenicama dok čisti nokte
tri tačke... plavo je plavo je lepo
novi sad 4.5.1998
2370/1283
6533 zima mi je. zahladilo je. vratiću se. i tako sam izgubio snagu
6534 hodanje ću nastaviti kasnije sada idem u krevet da se ugrejem sakupim
6535 sve sam krhkiji
6536 putokaza više nema
ajd sad
1948. hodanje
nisam uspeo da izađem
iz kreveta i nemoći koja me je
zahvatila. povremeno bih pretrnuo od
samoće. drugačiji. povrediv. na putu nad
ponorom. da li ću to izdržati. ali u životu postoji
svrha svega i lošeg i dobrog rekli su u filmu koji
upravo gledam. poniženost. neuspeh. sramota
gadim se sebe: prepunjeni stomak. teši me
misao da se tako hrani plavi cvet. plavo
je plavo je lepo. da da pakleno
za plavo
novi sad 5.5.1998
2371/1282
6537 onda je nastao parking. nekada smo odlazili sa parkinga šetali se oko bolnice
zastajali pod prozorima i slušali šta pričaju bolesne žene. bile su to lude žene jer su tu sve bili
ludi ljudi. oko bolnice smo nalazili špriceve skupljali ih i igrali se s lutkama. parking je bio
ogroman. voleli smo kad je parking prazan. vijali smo se igrali između dve vatre šantiškole
lastiš šuge. mene nisu voleli jer sam ja bila najmlađa i morala sam da im dam svoj hleb
sa pekmezom i onda sam odlazila gore po nov jer su oni rekli da mogu da se igram sa
njima ako im dam hleb a baka je mislila kako njeno dete puno jede priča mi minja
6538 jednostavnost ruže je ponekad kao juče teško izvesti
sve se slomi u meni. samo sam trnje. slavuj što krvari. danas mi
je malo bolje ali leđa su tako usamljena. bolna kao detinji stid
trn
1949. hodanje
ruža lutanja je jedna
ruža više. ruža za slaganje
hodajući po zemlji sadim je u
srcu da nikne umom u nebeskom
plavetnilu. božanski cvet mira
prepoznavanja. da isti smo. otud je
tako teško sve oko cveta. da da
pakleno za plavo. misli i na
prste i na petu
novi sad 6.5.1998
2372/1281
6539 do malopre sam hodao sa martom milojević desetak kilometara. pa smo seli i
popili po flašu piva. posle toga je sunčani dan već počeo da se muti. kao i nama u glavi
pričali smo o vinu sokovima u telu. sada gledam bašte zelenilo. život u tihoj ulici
6540 hodam gledam u sivu istrulelu tarabu i dalje mi se muti u glavi
ali to je zanos. zemlja i sunce zajedno. hmelj koji se diže u visine
6541 bol u levoj strani potiljka me je danas zanosio i uplašio. kao što čini bol uvek
6542 reči su žive
6543 osećajući život u rečima spokojno hodam senovitom
stranom ulice. znam ove reči nikada neće umreti
uverenja
1950. hodanje
život su uverenja. ono što
nas verujući preporađa. preobražava
moja hodanja moj rad i moj život su puni
poraza ali i uverenja. uverenja da je svet
čarolija. čudesno lep i da sam u tom čudu
čudesan i ja plava ruža. misli i na prste
i na petu dečak sam što pogledom
prati leptira
novi sad 7.5.1998
2373/1280
6544 prosejavati se. biti bogat svim frakcijama. od dubokog korenja do osetljivih cvetova
6545 ja sam i onaj koji se gnevim i onaj koji se bojim i gorak sam
i ogorčen i zavidan i sujetan i onaj koji se ljuti koji se prejedam
koji sam tužan i zabrinut i ophrvan podlom pravednošću
6546 voleo bih da neka sledeća hodanja budu prosejavanja
da u njima govorim o ružnim stvarima u sebi ja gladno biće
6547 na svetlosnom stubu ispred mosta dok
mokrim vrabac već nekoliko puta naskače vrabicu
scene
1951. hodanje
tridesetak ljudi. parkirani automobili
automobili u pokretu. nabujalo zelenilo
po drveću. sve to zajedno u bezbroj kombinacija
čini uličnu scenu kroz koju prolazim. u susret mi
dolaze dve sedamnaestogodišnje devojke. jedna u
zelenoj druga u narandžastoj sportskoj majici. dve
devojčice istrčavaju iz pasaža na ulicu dok iznad
njih izleće jedna lasta. dečak pita majku da li
može još da ostane napolju. dečak sam što
pogledom prati leptira. blago zalazi
sunce sa njim sam blag i ja
novi sad 8.5.1998
2374/1279
6548 draga evropo danas je tvoj dan. izlazim iz novog sada ka futogu
pišem ti. već sam to činio nekoliko puta. koliko tačno zaboravio sam. kada
sam se spremao da deset godina hodam tobom mislio sam proći ću svojim koracima
po celom tvom telu. ali su ljudi odlučili da to nije moguće jer me sadašnja civilizacijska
svest administracijom vezuje za jedan tvoj deo a iz njega se ne može slobodno kretati
nekoliko godina sam teško podnosio tu kaznu i tu zatvorenost. sada na ovom suncu kao i
godinu dve dana unazad osećam te pre svega u svojoj ahilovoj tetivi. desnoj natečenoj
bolnoj. tu si ti u meni i ja u tebi. kao i svugde i ovde rastu perunike. eno ih pored procvetalog
bagrema i vinove loze. i jabučnjak je tu i čovek koji krampom kopa da se nadogradi novim
temeljima na svoju sporednu zgradu. jednom sam te nazvao nevestom sada prašinom
prašinom koja se digla ispred mojih očiju. dok ti pišem počinjem da se znojim i povremeno
prekinem pismo da bih uživao u hodanju i gledanju. malopre osetih: smešim se
preobražavam se. da preobražavati se vaskrsavati to je seme novog stvaralaštva. kao
i zelenilo sve je u nijansama. baš kao što sve teče kao reka. kuća za kućom. vozila za
vozilima. starica u crnom na autobuskoj stanici za devojkom koja sa druge strane puta
hoda i namešta svoje naočare. kao što se oblaci smenjuju i teku u nebeskoj reci. rekoh ti i
pišem sve ove reči jer i one teku jedna za drugom. nižu se. zanos. samo kao tvoje potoke
reke mora mogu da razumem kada te definišu kao evropu petnaestorice ili prvu i drugu
ili te dele po pokretima savetima zajednicama regionima monetarnim ujedinjenjima
zapadnim i istočnim podelama bogatim severom i siromašnim jugom. tok: da. moć
definisanja: ne. ja ti pišem kao ličnosti. sa puta. iz subote. nazdravljam ti za tvoj
rođendan vinom napora. vinom samosvesti budnosti koja odmara. ja te više volim
kao grudi bedra pazuho. sa licem jakoba bemea. svetog serafima sarovskog
svetog franje. licem tereze avilske. pesoe. godara. stahure. helderlina
remboa. blejka. vitgenštajna. berđajeva. satija. roberta valzera
bruno šulca. vilhelma rajha. gertrude stejn. artoa. van goga
tarkovskog. novalisa. slobodana tišme. hamvaša. simon
vejl. licima svetih luda. sve više sam u ritmu
hodanja. spajanja. u veterniku sam
prestajem da ti pišem
jer i ti si tu
evropa - ahilova tetiva
1952. hodanje
sve više me boli tetiva. današnjih
dvadeset osam kilometara ju je opteretilo
pri kraju hodanja sam morao da hramljem
ahilova tetiva mi je slabo mesto. upozorava
me. traži život. blago zalazi sunce sa njim
sam blag i ja. pozivam je da i sledeće
tri i po godine izdržimo i budemo
zajedno
novi sad 9.5.1998
i
svaki odnos je put. beskućništvo. zemlja
nam je kuća. mi vrtlari. lutanje između ruže i puta
na svakom hodanju najmanje hiljadu toga sam ja
život su uverenja. ono što nas verujući preporađa. preobražava. moja hodanja
moj rad i moj život su puni poraza ali i uverenja. uverenja da je svet čarolija
čudesno lep i da sam u tom čudu čudesan i ja plava ruža
preobražavati se vaskrsavati to je seme novog stvaralaštva
tok: da. moć definisanja: ne
nazdravljam ti za tvoj rođendan vinom napora. vinom samosvesti budnosti koja odmara
evropa - ahilova tetiva
i
ružo
lutanja tobom
je planeta zemlja
postala ruža a ja sam
koracima počeo da
te stvaram ko
plavu
ružu
svemira
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
obim zemlje - obim srca
5. novembar 2025.
27730. dan mog života
2352/1301
6463 kako mi ovaj nedogledni nasip opojno umara telo
6464 hodam sa tanjom nikolić ka kovilju sve je zeleno. zelenilo je zaklonilo poglede
6465 posle ishodanih dvadeset kilometara tanja je produžila ka manastiru
ja ću se autobusom vratiti u novi sad. u ulici duška vidova pored belog krsta
krajputaša na električnim stubovima dve rode stoje u svojim gnezdima
seo sam na stari ispucali panj: milina mi kreće kroz butine
kovilj
1933. hodanje
dok smo se približavali
kovilju on me je podsetio na prošla
vremena. naselje je prostor koji su naselili ljudi
da bi se okružili zaštitili prepoznali. kovilj je ličio na
slike sela. daljina i u daljini selo. kad smo počeli da
ulazimo u njega zaređale su ograde bašte voćke
krovovi bandere prozori vrata. dolazi autobus
lepota bezgrešnih začetaka. izlazim iz
autobusa i pola kilometra ohlađena
tetiva me tera na teško
hramljanje
novi sad 17.4.1998
2353/1300
6466 suva šumska staza se pretvorila u blato. kisnemo svetlana jotanović i ja
6467 potočić
6468 niz leđa se sliva vlaga
6469 popeli smo se na proplanak
6470 šume nestaju pred zavesom kiše
6471 jako je dobro viče svetlana
6472 poljski put je prepun vode
6473 još se spuštamo klizamo oblepljeni blatom oko patika
6474 sinulo je sunce
6475 koprive su mlade
6476 ulazimo u bukovac
blatnjavi
1934. hodanje
sunčano kišno i na kraju
hladno. klizali smo se. blato nam
se penjalo do kolena. ukaljani nismo
više vodili računa da ostanemo čisti i to
nas je oslobađalo. prljali smo se a radovanje
nas je čistilo. kasnije sam drhtao od mokre
majice na goloj koži. izlazim iz autobusa i
pola kilometra ohlađena tetiva me tera
na teško hramljanje. sada se samo
sećam u čistom i toplom
novi sad 18.4.1998
2355/1298
6477 jak vetar njiše jorgovane
molitva
1935. hodanje
volim da se molim. molitva je
najlepše blago koje se desilo čoveku
nežna je. miluje. greje srce. molitva je mudra
ohrabruje u nepoznatom. sa njom sam nevin a
odrastao i odgovoran. pišem o njoj jer mi danima već
beži. beži jer sam plitak za nju. gasi se njen plamen u
meni. ali se nadam da će je savest nanovo razgoreti. da
će je spokoj i zanos oživeti. molitvo ne napuštaj me budi mi
krv. ako te ja i napustim ti mene nemoj molim te. prožmi
me i sa svim što postoji spoji me. bogu bogu vodi me
duhom ispuni me. večnim zelenilom obljubi me. da
svakim udahom i izdahom dajem. da svakim
korakom ljubim nebo i zemlju. sada se
samo sećam u čistom i toplom. molim
ti se molitvo moli se umesto
mene za sve što postoji
novi sad 20.4.1998
2356/1297
6478 celu noć me je bolela ahilova tetiva. danas
sve vreme hramljem. hodam sa minjom. duva jak vetar
6479 nikada nećeš znati kako su mi tvoje reči ispunile svaku arteriju mozga i terale
ih na nemi smeh uma od koga mi se glava rascvetavala milinom. nikada nećeš znati kako
mi je izgledao pejzaž gledan očima punim tvojih reči. one su ga obojile novim nijansama i
omogućile mu novi ples. od kada sam prvi put dodirnula tvoje reči ne napušta me
želja da se u njih zavlačim kao u svoju najlakšu haljinu napisala mi je minja
volela bih da kisnem od tvojih reči
1936. hodanje
slamčica sam da li ću izdržati. molim ti se molitvo moli
se umesto mene za sve što postoji. miroslave budi dete
novi sad 21.4.1998
2357/1296
6480 gledam niz dunav tako je lepo gledati
6481 za dva sata ću posle šest godina pet meseci i dvanaest dana načiniti 40076.569-ti
kilometar ruže lutanja. u tom trenutku će ružini koraci obuhvatiti zemlju po svom obimu
6482 usuditi se znači ogoliti se
6483 kada se usudiš odmah te osuđuju
6484 izlazim iz šajkaša eno ga titelski breg
starim ciglama mladić popločava stazu kroz svoje dvorište
6485 obim zemlje - obim srca
6486 penjem se uz strminu miriše majčina dušica osećam te kao i sve ovo vreme
6487 iza ivice brega puca nebo. dole poda mnom ravnica. ovčiji
brabonjci podsećaju me na ista ovakva sveta mesta u engleskoj
6488 na bregu sam. na njemu ću načiniti 52.732.360-ti korak. korak kojim ću obići zemlju
6489 ispred nogu iz bujnog zelenila žita prhnuo je fazan
6490 zamislio sam se gledao u dolini magarca koji je vukao dvokolicu
i kada sam pogledao na pedometar video sam da je već prošlo
dvadeset koraka više od obima zemlje. živela zanesenost
6491 14:44 na stotom sam koraku posle obima zemlje. obeležiću ga sa nekoliko fotografija
6492 14:52 spuštam se niz strmu stranu brega. obišao sam zemlju
6493 14:52 još 1296 dana preda mnom
6494 14:53 od danas sam zemljanin
6495 14:54 sam - samima. sam sa suvim belim puževima na suvoj strmini brega
6496 14:56 kada sam 9. novembra 1991 krenuo na hodanje nisam mogao
znati da ću zemlju obići baš na današnji dan. danas kada je rođendan planeti zemlji
6497 15:15 kada sam 9. novembra 1991 polazio nisam znao
da ću ovoliko biti sam. biti sam kako je to teško kako je to lepo
6498 15:21 volim jednostavne priče one su najbogatije najmaštovitije
evo jedne: krenuo čovek da obiđe zemlju. išao išao i jednog dana je
obišao. pa ovo nije zemlja ovo je moja ruža rekao je na kraju priče
6499 sam sam da bih bio sa tobom
zemlja se pretvorila u plavu ružu
1937. hodanje
od danas će tekstovi koje pišem u hodu pod brojevima
biti obeleženi trenutkom u kojem su nastali. pevanje o
tome da je svaki trenutak važan da je u njemu večnost
sakralizacija trenutka. miroslave budi dete
pripovedanje iz trenutka je obnavljanje
rađanje ni iz čega
novi sad 22.4.1998
2358/1295
6500 12:58 ma to ti je to da život ne vredi ništa jedino što
vredi je zajebancija kaže mi sedamnaestogodišnji sun mandić
6501 13:18 oko deset hiljada časova mi je bilo potrebno da bih obišao
zemlju. kada sam juče to učinio osećao sam se bezbrižan i tužan. sam. cvet
6502 15:02 prolazim pored štale za teretne vozove. zarđali metal polupani
prozori zatravljene šine crna šljaka po kojoj hodam. okamenjeno putovanje
6503 15:13 hodam po šinama mlataram rukama vežbam ravnotežu
ludo pomozi mi
1938. hodanje
kažem samom sebi i osetim se
bolje jer uz ludinu pomoć umanjuje mi
se napetost. prijemčiviji sam za vedrinu koja
mi mnogo znači. bezbrižnost tada živi u meni
više lude manje tuge. više lude manje gord. više
lude više radosti. i odmah mi pogled krene za
vrapcem koji leti uz fasadu zgrade pored koje
prolazim. pripovedanje iz trenutka je
obnavljanje rađanje ni iz čega
ozbiljni čoveče ozbiljan sam
i ja kaže mi moja luda
novi sad 23.4.1998
2359/1294
6504 14:11 kad u alpima najsevernijem delu italije trčim ili hodam
noću vidim kako su tamo nekako zvezde jako blizu i osetim da im pripadam
mnogo mi je bliža ta gotovo apsolutna toplota zvezda nego konkretna toplota ljudi
i stvarno sam počela da osećam da smo mi kosmička bića da smo u stvari
odande priča svetlana milić dok hodamo stazama fruške gore
6505 14:38 to što sam u svojoj očajničkoj želji da nešto ispravim iz
prošlosti krenula da hodam unazad danima to je zaista bio proces čišćenja
hodala sam unazad i mislila na sve ljude i imala osećaj da se sve to u
odnosima sa tim ljudima oprostilo i očistilo. izmirilo. priča svetlana
6506 15:40 hodamo pričamo pogledam u stranu: o kako su ovalne zelene uvele
sa svetlanom milić
1939. hodanje
spominjali smo aniša kapura ričarda
longa valter de mariju. pričali o vremenu
energetskoj skulpturi. bio sam uzbuđen rečima
kojima smo oblikovali nedodirljivost. prepušten
bih ugledao i oblike u prirodi. uvale. bregove. doline
vijuganje. pretvaranje oblika u druge oblike. na kraju
smo i istekli. ozbiljni čoveče ozbiljan sam i ja
kaže mi moja luda. išarali ispleli bili
novi sad 24.4.1998
2360/1293
6507 12:35 topla subota
6508 12:37 gledam visoka stabla ozelenela u
krošnjama u radničkoj ulici kojom počinjem hodanje
6509 12:48 sa zapada počinje da duva vetar rashlađuje vazduh. nosi
prašinu. uznemirava. kao smiraj volim i kovitlanja. i žene kratko ošišane
6510 17:48 sunce je upravo izašlo iza oblaka
zasvetlio se dan. zasijali su beli cvetovi u zelenoj travi
6511 17:50 završava se nedelja u kojoj sam svojim koracima obišao zemlju
od sada smo jedno. sva njena mora jezera potoci i reke brda i planine snegovi
zemlje knjige pesme igre šume sva bića na njoj sve sam to ja sve je to u meni
spokojni sam: bezbrižnost mi prostruji kroz telo naježi celu kožu
zemlja i ja: jedno
1940. hodanje
hodam volim. sve što postoji mi
je u srcu. dve devojčice prolaze kroz travu
pored žutih i crvenih lala. pored njih nekoliko
mladića pije popodnevno pivo. opraću kosu
odmoriti telo. išarali ispleli bili. polako dolazi
predvečerje završavam hodanje laste
se vraćaju u svoja gnezda
novi sad 25.4.1998
2362/1291
6512 12:00 tačno podne. prolazim pored dunava. duva jak
vetar. toplo je. presijavaju se talasi na reci. dan mi liči na zvezdu
6513 19:15 isti današnji vetar sada već hladan. prolazi
mi kroz košulju rashlađuje golu kožu koju sam danas u hodanju
sunčao. vetar se raznosi po krošnjama. sumrak je mek blag plavičast
6514 19:30 mazim se povijajućim hodom na blagoj
hladnoći. ulica mi je krevet teglim se po njoj
otišlima
1941. hodanje
hodao sam sa dorom stanković
do futoga. pričali smo o ciganima o krvi
koja teče u nama. istu priču o beskućništvu
sam kasnije nastavio sa verom midić. skliznuti
u svet biti u njemu velikom velikom ljubavlju
upalila su se ulična svetla: dobro veče
ponedeljniče. polako dolazi predvečerje
završavam hodanje laste se vraćaju
u svoja gnezda. dobro veče
piši mi
novi sad 27.4.1998
i
za dva sata ću posle šest godina pet meseci i dvanaest dana načiniti 40076.569-ti
kilometar ruže lutanja. u tom trenutku će ružini koraci obuhvatiti zemlju po svom obimu
usuditi se znači ogoliti se
kada se usudiš odmah te osuđuju
na bregu sam. na njemu ću načiniti 52.732.360-ti korak. korak kojim ću obići zemlju
14:52 obišao sam zemlju
15:21 volim jednostavne priče one su najbogatije najmaštovitije
evo jedne: krenuo čovek da obiđe zemlju. išao išao i jednog dana je
obišao. pa ovo nije zemlja ovo je moja ruža rekao je na kraju priče
zemlja se pretvorila u plavu ružu
13:18 oko deset hiljada časova mi je bilo potrebno da bih obišao zemlju
i
ružo
lutanja
kada smo
obišli zemlju
kročio sam
u svemir i
od onda
sam
u
svemiru
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
u porazima dobijam snagu da ne odustanem
4. novembar 2025.
27729. dan mog života
2339/1314
6424 velika površina preorane zemlje me zapljusne
prašinom i one nestanu a ja se predam tom mrkom okeru
6425 prošlo je pet posle toplog dana liči na pred kišu
6426 vraćam se iz inđije hodam starim putem ka novom sadu. bio sam da se vidim sa
prijateljicom za koju sam pomislio da mi može pomoći da nabavimo novac za štampanje
šestog dela ruže lutanja. ništa od toga. nadao sam se. mnogo sam takvih udaraca za vreme
ruže dobio. ti udarci su mi stvorili instinkt sa kojim u nesigurnosti osetim izvesnost uspeha
6427 u porazima dobijam snagu da ne odustanem
put pod noge pa dalje
1922. hodanje
u novom sadu sam ne odustajem. nikle
su lale na zelenoj površini ispred mosta
jutros sam krenuo sa nadom sada se vraćam
bez nje ali bezbrižan. lutaj budi sa mnom
budi tu. bezbrižnost nije li to tajna
rasta i umetnosti ruže
novi sad 4.3.1998
2341/1312
6428 po podne je vrućina izlazim iz futoga
6429 beli se ulica od procvalih voćaka
6430 vetar nosi pesak
6431 zabelelo se okrečeno drveće
6432 bog je stvorio čoveka biljke i životinje zemlju i mora noć i dan. u svima
nama živi to sećanje da smo stvoreni. stvaranjem koje živi u meni i ja stvaram
6433 nikada na ovom svetu nije postojalo biće koje
je napisalo ovakvu rečenicu koju evo baš završih
tri bele
1923. hodanje
belo brezine kore. belo procvalih
voćaka. belo napupelih oblaka. belo brezine
kore je okruženo sivo-zeleno-žutim resicama. belo
voćaka je buket obogaćen nijansama tamnozelenog
lišća. belo snežnih oblaka je oivičeno nebesko plavom
dok prelazim granicu futoga i veternika sećam ih se i hodam
sa njima. ja čovek i tri bele. vetar je topao i jak sve vreme
ga osetim po celom telu u sebi i sasvim je prirodno što
mu se ponekad u hodu obratim kao saputniku
bezbrižnost nije li to tajna rasta i umetnosti
ruže. svaki korak mi je ime ruža je
ruža je miroslav
novi sad 6.4.1998
2342/1311
6434 drveće je olistalo: potekla je zelena reka
6435 najlepše je kad samo tečeš
6436 18:40. prva lasta ove godine
ja sam priča
1924. hodanje
hodam i mislim o sebi i svom
životu i osećam pa ja sam priča. priča u
kojoj su se danas posle zime ponovo pojavile
laste. prolazio sam kroz jedno dvorište i mislio o
sebi kao priči kad je jedna lasta proletela pored mene
ja sam priča o prvoj lasti. lasta vesnik. jevanđelje o
proleću. sa lastama se uvek osećam pitomiji
poželjniji. svaki korak mi je ime ruža je
ruža je miroslav. od danas ću teći
sa zelenilom i lastama
novi sad 7.4.1998
2343/1310
6437 oblačan topao dan. na stražilovu žene-radnice okopavaju voćke i čiste izletnički teren
6438 jedemo jabuke marta i ja pada sitna kiša. i lete muve kaže marta
6439 a tek žito. naraslo tamno zelenom pokislo od malopređašnje kiše
6440 u prokrvljenom telu i mozgu se oseća sve
sve je bilo u meni
1925. hodanje
od danas ću teći sa
zelenilom i lastama. ispunjeni
smislom maslačci u travi
novi sad 8.4.1998
2344/1309
6441 bato da si mi živ i zdrav kaže mi mlada prosjakinja posle udeljenog dinara
6442 opet pretnje ratom. bedno. sve to iznuruje. guta. poništava. ipak, dobro
je da sam tu. možda ruža može da pomogne. jedan čovek je dovoljan da sačuva
život spase svet. kroz sto godina i tako niko od ljudi koji danas žive na zemlji neće
živeti na njoj. živeće neki drugi ljudi. kroz hiljadu godina će nestati mnogi narodi
namesto njih biće neki druge. kroz deset hiljada godina neće ostati tragovi postojećih
vrednosti zameniće ih neke drugi. pred tom snagom života koja se valja kao reka
večnosti već me nema. tek takav nepostojeći bez svojstva slavim lepotu
postojanja. moja ličnost je samo tren vlat ljuspica treptaj. živeti sa tom
snagom čiji smo deo ima smisla jedino ako živimo svom svojom
snagom. bez rezerve bez dvoumljenja voleći do kraja
hrabrost je živeti
1926. hodanje
mokre noge me opominju da se vratim
prosjakinja sa početka hodanja i na kraju je
tu mokra do gole kože sedi i dalje prosi. osetim
cela ruža je prošenje. svakim korakom prosim
nežnost. tek će se rađati oni koji nikoga neće
povređivati čija će snaga premašivati potrebu
za neprijateljem. ispunjeni smislom maslačci
u travi. oni koji će samo posmatrati i voleti
novi sad 9.4.1998
2345/1308
6443 evo ga procvali jorgovan. dva stabla na ivici parka
6444 posle noćašnje kiše šumski putevi su osuti belim cvetnim listićima
6445 ako je rat otac svih stvari
mir
je
majka
svih
bića
6446 gubitak stida je početak svih poroka grigorije bogoslov
6447 mir na zemlji mora biti delo svih ljudi
6448 mir među ljudima nije moguć bez mira između čoveka i prirode
pogledaj
1927. hodanje
hodali smo tibika varadi i ja
od sremskih karlovaca preko stražilova
bukovca i petrovaradina do novog sada. tim
putem hodam danima. lepo mi je kroz šumu
predeo se već sasvim zazeleneo. sledećih
šest-sedam meseci neprestano ćemo se
družiti zelenilo i ja. oni koji će samo
posmatrati i voleti. žuti maslačci
na zelenoj travi
novi sad 10.4.1998
2346/1307
6449 subota je. kiša. katolici slave uskrs pravoslavnima
je vrbica. kružim gradom. sam ali to je cvetanje
6450 čitam intervju sa aleksandrom tišmom. govori o samoći
u kojoj je odrastao različit od drugih. različitost je u osnovi pričanja
6451 slučajno se srećemo aleksandar i ja
6452 malopre sam se rastao sa aleksandrom družili smo se par sati sporo hodali
6453 dve samoće kao dve vlati
u noći
1928. hodanje
pod krošnjom drveta prepunom
imela završavam današnje hodanje. oblačno
je pun mesec se nazire u dubini neba. preda mnom
na stazi u parku je izašao vlažni jež. zastao sam zastao
je i on. miran sam propuštam ga. hitrim nožicama brzo
prelazi stazu. volim jednostavnost knjige koju pišem
hodati 2346 dana da bih jedno veče zastao i
propustio ježa. žuti maslačci na zelenoj
travi. dotiče reka otiče reka
novi sad 11.4.1998
2348/1305
6454 noćas sam se napio mnogo povraćao iscrpeo se. nisam mogao
da krenem na hodanje. već je prošao dan. pozvao sam minju janković da
mi pomogne jer sam ne mogu da hodam. vlažno je malopre je padala kiša
hvala
1929. hodanje
priča mi prijatelj danas
kako neki ljudi ne vole ružu lutanja
brzina je ono što mi treba gnušam se tim
hodanjem. to što on govori o nežnosti i nasilju
to je u stvari agresivnost. to je dosadno. ali sada
kada mi se telo ugrejalo od svih ovih primedbi i zlovolja
koje me ranjavaju kolebaju zaustavljaju ne ostaje ni traga
sve se to istopi pred milinom hodačkog ritma. još više se
ukorenjuje plava ruža u prazninu u terminološko odsustvo
još više crpim snagu ni iz čega. um u srce. put u noge
pevanje u pokretu. i lutaj - ljubi do mile volje
dotiče reka otiče reka. budi bezbrižan
dečače moj
novi sad 13.4.1998
2349/1304
6455 kisnem hodam rastem sa zelenilom
6456 presijava se mokri put
6457 evo ga sad će i sunce znači ponovo smo svi na okupu
6458 granulo je raskopčao sam se nežno te volim
6459 sunce mi suši mokru kosu. svetlozelena trava mi miluje oči. lepe misli mi pune grudi
baš kao i bilje
1930. hodanje
i ja sam miljenik. da nisam ne
bih prisustvovao lepoti ne bih bio
lepota sama. osećam da sam miljenik
dok gledam ovaj drvored u cvetanju. kako
je lepo videti da lepota istina sloboda pravda
ne živi sa moćnicima. kako je lepo osetiti
radost koja se širi kroz telo iz poniznog
srca. kako se rađa dete u kome teče
krv svetlosti. budi bezbrižan
dečače moj. tri reči ljubavi
novi sad 14.4.1998
2350/1303
6460 hodam sa željkom radićem. godinama mi već pomaže oko ruže
ali nikada do sada nije hodao sa mnom. hodali smo pre ruže u londonu. ja
sam tada imao veliki bol u grudima od emocionalne patnje. prijalo mi je što
sam se priključio tvom sporom trčanju koje si tada praktikovao. sećam se kada
smo otišli do hemsted parka u onaj ružičnjak pa kako promeniš mesto pojavi se
novi miris. onda si mi rekao da počnem da dišem i ja sam polako među tim
ružama počeo da osećam kako mi bol nestaje iz grudi. i danas vidim to
žbunje puno ružičastog cveća. posle smo se videli jednom u temišvaru
i u australiji gde ću nastaviti da živim ću se uvek sećati tog ružičnjaka
a on će me podsećati i na tvoju ružu (kao i mnogi i željko se
iselio. u septembru sam dobio od njega prvo pismo)
moja familija bezemljaši
1931. hodanje
uvek je lepo sa tih trideset kilometara u
nogama. u nogama koje su se odavno pretvorile
u hodajuću dušu. valjao se put pred nama predeli
sećanja. tri reči ljubavi. ljudi koji hodaju
sa mnom su moja familija
novi sad 15.4.1998
2351/1302
6461 želeo bih da moj slučaj ohrabri nekoga ko bez ikoga i ičega ovoga
časa zasniva svoj život ni na čemu na mutnom osećanju maternjeg jezika napisao
je jedan pesnik dajući mi povoda da napišem koju reč o maternjem jeziku
6462 ovoliko vrsta cveća na jednom mestu ne može više
da se vidi na mnogim mestima u evropi kaže mi saša tišma
maternji jezik
1932. hodanje
hodao sam sa sašom tišmom i pedom šiđaninom
već šestu godinu žive u holandiji. ona se bavi pejzažnom
arhitekturom on virtuelnom stvarnošću. u bukovcu smo
svratili kod borisa kovača kompozitora. verujem u stvaralačku
snagu maternjeg jezika. svi ljudi na svetu progovaraju maternjim
jezikom. on je jedan jedini na svetu. jezik praproverenja. energija
kosmičkog porekla. jezik kojim pišem i govorim nije srpski jezik to je
maternji jezik. srpski jezik je kao i svi jezici sveta samo bleda senka
maternjeg jezika. pišem na maternjem jeziku ne da me razumeju
svi ljudi nego i sva bića na svetu. jedino je u maternjem jeziku
sačuvana energija našeg božijeg porekla jedino se u njemu
nalazi plodnost nevine sadašnjosti. ljudi koji hodaju sa
mnom su moja familija. lepota bezgrešnih začetaka
novi sad 16.4.1998
i
svaki korak mi je ime
ruža je ruža je miroslav
tek će se rađati oni koji nikoga neće povređivati
čija će snaga premašivati potrebu za neprijateljem
mir
je
majka
svih
bića
malopre sam se rastao sa aleksandrom družili smo se par sati sporo hodali
dve samoće kao dve vlati
ali sada kada mi se telo ugrejalo od svih ovih primedbi i zlovolja koje me ranjavaju
kolebaju zaustavljaju neostaje ni traga sve se to istopi pred milinom hodačkog ritma
još više se ukorenjuje plava ruža u prazninu u terminološko odsustvo
verujem u stvaralačku snagu maternjeg jezika. svi ljudi na svetu progovaraju maternjim
jezikom. on je jedan jedini na svetu. jezik praproverenja. energija kosmičkog porekla. jezik
kojim pišem i govorim nije srpski jezik to je maternji jezik. srpski jezik je kao i svi jezici
sveta samo bleda senka maternjeg jezika. pišem na maternjem jeziku ne da me
razumeju svi ljudi nego i sva bića na svetu. jedino je u maternjem jeziku
sačuvana energija našeg božijeg porekla
i
ružo
lutanja
samo
jezikom
svih
bića
oduvek
i
zauvek
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
da ove reči budu isto što i ovaj vetar
3. novembar 2025.
27728. dan mog života
2327/1326
6389 šake
šake su stopala u vazduhu
volim ih prazne i bez oružja i bez oruđa
goloruka šaka i put pod noge i eto ti čarobnjaštva
šake su bokovi grudi obrazi i svi dodiri po tvome telu
šake grube spolja nežne iznutra. primajući spolja zglobovi
žile i koža su grubi. iznutra dlanom šaka isijava nežnost. kad
počnu hladni dani prvo mi se smrzavaju šake. onda ih samo
zavlačim u rukave pa ih stavljam u džepove i na kraju ih štitim
rukavicama. na velikim hladnoćama šake su mi i u rukavu i u
džepovima i sa rukavicama. volim da mislim šakama i
primetim kako mi lete kroz vazduh vodeći misao dalje dajući
znak okruženju da otpočne sa muzikom. šaka kompozitor
šake su ti u pesnicama samo kada pokazuješ ali tada to
radiš i celim telom kako snaga treba da se daje ili primi
kada govoriš da je nešto lepo ili da je promena važna
tada su ti šake opuštene i lete kroz vazduh
prepliću se pletu baš kao one ptice
koje si mi sinoć pokazivao
(iz rečnika hodanja)
bolestan
prvi dan proleća
temperatura me
znoji i obara. još
ništa od hodanja
novi sad 23.3.1998
2328/1325
6390 ishrana
hleb i margarin. u svim obrocima
iz dana u dan iz godine u godinu. volim hleb
hleb je osnovna hrana. uz vodu. pšenica života. hleb mi
hrani i telo i dušu. hrani me hranljivošću i jednostavnošću
svako jutro mi daje snagu. crni hleb - gust opor sladak. hleb me
podseća na svežinu svakog dana i izaziva saosećanje sa gladnima
hleb me čini smirenim i radosnim. margarin mažem na hleb. deblje
zgodan je jer je već zgotovljen. margarin je najjeftinija i zato najbolja
hrana pruža mi slobodu da se hranim knjigama muzikom razgovorima
hodanjem. uz hleb i margarin pijem čaj. šipak nana majčina dušica
planinski mešani. ponekad umesto čaja pijem jogurt. volim da ručam
hleba i soka ali sok je skup. retko jedem sir još ređe po koje kuvano
jaje. u jesen volim grožđe jedem ga svaki dan. zimí jabuke. leti
paradajz to bi bilo sve. osim kad jedem kod nekog - željan čorbi ili
ono što uzberem uz put. kao mladić zamišljao sam idealan obrok
bio je to čist drveni sto i na njemu samo čaj i hleb. nisam
dostigao tu jednostavnost ali se i sada hranim
idealima nevine mladosti
(iz rečnika hodanja)
bolestan
još ništa od hodanja
šest dana najduža bolest
do sada na ruži
novi sad 24.3.1998
2329/1324
6391 posle šest dana ležanja temperatura
suzenja i začepljenih nozdrva ponovo na nogama
6392 na nogama: u pevanju i plesanju
6393 bolest me je sprečila (i sačuvala) da prvog dana
proleća počnem trideset šest dana hodanja po trideset tri kilometra
6394 opet sam u šumi kako uzbudljivo pevaju ptice. ptice su zdravlje
hodanje je obnavljanje
1913. hodanje
nogu pred nogu pređe se put. krivuda se
penje spušta. izbija na zaravan. i na nozdrve
hodamo iznad sela. pored voćnjaka kroz vinograde
psu koji se pridružio minji janković i meni na stražilovu
su se pridružila još dva psa lutalice. da bi se sve trojici i
petrovaradinu pridružila još dva pa niz put nas dvoje i njih
petoro. sve je zelenije iako je zahladilo. da hodanje je
obnavljanje. šest dana najduža bolest do sada
na ruži. da po šumi je niklo novo cveće
novi sad 25.3.1998
2330/1323
6395 na proplanku i vetru se zagrlimo i poljubimo u obraze
6396 dok se penjemo uz brdašce dune odjednom hladan planinski vetar
6397 stavili smo zvončiće na noge. njihovi zvuci nas nose gore. zvoni zemlja
6398 vera midić i ja
slatka je svetlost i dobro je očima gledati sunce
1914. hodanje
i danas ista putanja: karlovci - bukovac - novi sad. sa verom sam pričao
o dobroti srcu ljubavi. umreti za drugog. lako umreti. osećam kako sam
daleko kao nebo. spreman srcem. da po šumi je niklo novo cveće. i
ovaj dan je prošao i nikada se više vratiti neće ali ja znam
da pozdravim lepotu
novi sad 26.3.1998
2331/1322
6399 pri kraju sam hodanja a još nisam zapisao ništa
nije mi se pisalo. samo blagi zamor sunce i ništa više
6400 blažen tumaranjem
kaja
1915. hodanje
posetio sam kajin grob
već je šest godina ovde. kao dečak
sam leti jer sam zalivao cveće na očevom
grobu često bio na groblju. groblje se širi. na sve
strane niču novi grobovi. slučajno sam naišao na ninin
grob. moja najbolja prijateljica iz srednje škole preminula
je pre četiri godine. stara groblja liče na parkove prepuna
su zelenila. jedino što je na groblju prisutno odsustvo. drugi
svet. i još neizlapeli bol oko svežih humki. opčinjen sam
skromnošću tihovanjem jednostavnošću. blaženim
tumaranjem. po groblju su potkresane ruže. i ovaj
dan je prošao i nikada se više vratiti neće ali ja
znam da pozdravim lepotu. i na groblje
je ove godine došlo proleće
novi sad 27.3.1998.
2332/1321
6401 tek što je sto metara iza mene a već sam počeo da pišem
to retko radim gotovo nikada. pišem tek kad se uhodam uskladim sa
okruženjem ili mi nešto posebno skrene pažnju. ovoga puta ništa od toga
6402 pišem bez današnjeg iskustva. a priori. bez
ukrasa. puka jednostavnost. neuhvatljivo. odlučivanje
o hridi
1916. hodanje
još jedan dan se razbio o
hridi običnosti. rečene prolaznosti
ostao je možda samo zvuk. o stenje dana
se obrušila energija života. bio sam samo talas
koji poleti uvis. pitomina ta prolaznost. taj zvuk
kroz vazduh. miriše dunav. greje se voda. sunca će
biti sve više. opraću kosu. u senci visokih zgrada još
je hladno. ipak kroz dvorišta žene hodaju samo u
kućnim haljinama. pored sunčanog zida izležavaju
se mačke lutalice. i na groblje je ove godine
došlo proleće. otključavam vrata - sve
to što se razbilo o hridi
novi sad 28.3.1998
2334/1319
6403 put zamiče u levo. iza njega tri brdašca. a
ovde dva zvona na mojim grudima iza zvona ja
6404 mislim o broju reči koje bi opisale broj kombinacija šljunka na
asfaltu. pukotina malih i većih rupa. nijanse sivog ka svetlije i tamnije sivom
6405 usporio sam na ovoj uzbrdici jer na ovom delu puta je puno
krupnih rovaca koji čuju moje korake pa žure da se sklone u svoja kućišta
6406 prelazim pešački prelaz i kliznem niz hlad pored zidova oronulih kuća
6407 još par kilometara umor me za trenutak učini nervoznim pa se trgnem i poskočim
plave čarape
1917. hodanje
vraćam se sa posla. ružin
radnik. radio sam po fruškoj gori
šumskim putevima. sa ptičicama. u šumi
je kao i vazduha puno ptičijeg pevanja
otključavam vrata - sve to što se razbilo o
hridi. jedna devojka na sunčanoj terasi
čita knjigu golub joj u preletanju
baca senku na lice
novi sad 30.3.1998
2335/1318
6408 rođo kolko ima sati pita me čobanin sa one
strane potoka. jedan i pet odgovorim mu sa šumske staze
6409 leptiri mi lete oko nogu i danas pazim da ne zgazim
ni jednog ni jednu bubu ni jednog rovca na stazi rovaca
6410 evo ih novi žuti cvetići u travi
6411 i juče sam na ovom mestu na proplanku gde se zatravljeni put spaja sa
onim prašnjavim pomislio da bih sa nekim voleo ovde da pijem vino i pojedem hleb
sejač
1918. hodanje
iznad bukovca sam
iz sela se čuje lavež pasa. ovde
na proplanku motaju se muve oko moje
glave. iz doline u kojoj je sagrađeno selo nove
kuće se šire gore ka brdašcima kao čamci ka tihoj
luci. svako naselje i jeste luka okružena morima zemlje
voće je već procvalo vinogradi okresani. dva gavrana na
proređenoj zemlji (jedan baš poleće) traže hranu. bilo šta
da opišem kao u slici sa gavranima sve se odmah sledećim
koracima menja u drugu. nadovezuju se slike kao i koraci
reči na reči. pišem sa vetrom blagi uspon me vodi ka
nebu. jedna devojka na sunčanoj terasi čita knjigu
golub joj u preletanju baca senku na lice
pramenovi kose na čelu me razneže
novi sad 31.3.1998
2336/1317
6412 želeo sam da ruža lutanja živi raste i uspe. zato se nikada nisam dvoumio
i odricao sam se svakog uspeha koji bi me sprečavao na putu ružinog uspeha
6413 proleće: pčele oko belih procvalih voćki
6414 hodam sa milanom aleksićem već kilometar
dva ćutimo. ritam hodanja opija. pčele smo radilice
6415 biti dobar je za mene najveća avantura najveće uzbuđenje i zanos
tamo gde postoji volja postoji i put
1919. hodanje
biti dobar kao voće u cvatu. medonosno napupiti pčelama
žutom medu u radost. zri najtoplije sunce ove godine a iz
mojih koraka teče hodanje. prolazim pored starog vinograda
čije obrezano čokoće liči na ružičnjak. med. vino. grožđe. ruže
hleb. još jednom: kako je čaroban svet u kome vino grožđe
med hleb i ruže postoje. pramenovi kose na čelu me
razneže. još jednom: pupim
novi sad 1.4.1998
2337/1316
6416 pogled nagore kroz vododerinu mi izvuče gnoj koji se nakupio
razmišljanjem o nagomilanim mržnjama koje vidim u ljudima. slepilo koje
ih nagoni na rušenje: uništiti sve pred sobom. pojesti sve i svoju decu samo
da se utoli strah od sopstvene smrti. vododerina mi je sve to odnela
6417 evo ga crvendać kao i juče. on je moj zaštitnik na ruži
retko ga srećem ali kada ga sretnem znam na pravom sam putu
6418 oznojenog čela po vetru ispeh se na proplanak
kako je s tobom lepo moje telo na vetru
1920. hodanje
tu na proplanku sasušenih usana blagih reči izgovaram svoju
žudnju za tobom. čeznem za tvojim usnama. za tvojom lepotom
tvojom spremnošću da svakog trenutka umreš za mene. srećan sam jer
me tvoja ljubav vodi: visokim korakom ja živim samo za tebe. ne živim
ja nego ti živiš u meni. tako ti je lepo lice i oči. posle izgovorene
žudnje hodam bez straha. žudnjom si se uselila u moje
telo. dobroto moja. još jednom: pupim. kako
je život lep kada ti se dam
novi sad 2.4.1998
2338/1315
6419 ptičice dolazim
6420 i danas je tu crvendać. zastao sam pod drvetom slušam ga i gledam. peva
ljuljajući se na grani koju zanosi vetar. kad zapeva vidim kako mu se nadimaju grudi
a kad je poleteo po grudima mu je zasijalo njegovo crvenonarandžasto perje
6421 cvrkutanjem mi ptice navode misli. vodi me njihovo pevanje
6422 da ove reči budu isto što i ovaj vetar
6423 vetar podiže prašinu
sedmo proleće u hodanju
1921. hodanje
ružino lutanje je buđenje. trenutak u kome
osetim mirise cvetanja. današnje hodanje posvećujem
ženama koje su počistile cigle ispred svojih kuća na koje
ja sada spokojno prepuštam svoje umorno telo. kako je
život lep kada ti se dam. lutaj budi sa mnom budi tu
novi sad 3.4.1998
i
na nogama: u
pevanju i plesanju
blažen tumaranjem
umor me za trenutak učini nervoznim pa se trgnem i poskočim
vraćam se sa posla. ružin radnik. radio sam po
fruškoj gori. šumskim putevima. sa ptičicama
biti dobar je za mene najveća avantura najveće uzbuđenje i zanos
ptičice dolazim
i danas je tu crvendać... kad zapeva vidim kako mu se nadimaju grudi a
kad je poleteo po grudima mu je zasijalo njegovo crvenonarandžasto perje
i
ružo
lutanja
divno mi
je bilo biti
s tobom
i biti ti
ružo
ti
lutanje
moje
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodanjem sam neprestano u kući plesa
1. novembar 2025.
27726. dan mog života
2316/1337
6366 stidim se da bilo šta kažem jer se bojim da će mi dok budem govorila otići glas i
da će neko primetiti da se ja stidim i onda to vri u meni. stid je nešto u glavi. u glavi su mi
neizrečene reči i osećaj da će mi se smejati. srce i grudi mi se stežu gubim dah strah me je
od toga da ću početi da plačem. u tom plaču sam nemoćna bezvredna mala pobeđena
noge mi drhte. ja ipak sve mogu da kontrolišem da sakrijem svoj stid ali on me ipak
razotkriva i ode mi u noge i one drhte. meni su noge najjači deo tela i zato mi stid
odlazi u njih jer one će izdržati. i hoće ali zato klecaju priča mi marta milojević
sa martom milojević
1907. hodanje
marti je devetnaesta. lepa je mlada
zrela žena. još se hrani snagom kojom raste
njom je i lepa i mudra. zrelija je od onih koji su
prestali da rastu. lepo je biti ruža za takvo biće. kada
god sretnem lepo biće vrtlarsko znanje u meni se
budi. radujem se da se hranim i zalivam
i ova. posle marte je lako biti
novi sad 12.3.1998
2317/1336
6367 tu sam. prisustvo
6368 visoke zgrade su već bacile senku na drugu stranu ulice
6369 srce sam koje kuca na mojoj stranici
6370 previru mi misli u glavi uznemiravaju me. samo polako golube moj kažem sam sebi
6371 zastao sam stojim na raskrsnici. čekam da se upali zeleno
svetlo. umoran sam i bezbedan. spokojno čekam. u predahu sam
6372 lepo je biti dobar na ovom svetu. dobro je biti lep u njemu
u meni si
1908. hodanje
sad kad na kraju hodanja
ostavljam iza svojih leđa sunce
kada umor osećam i u leđima a od
umora da mi se spava a od spavanja
nežnost u sebi tada vidim kako klizim i
osetim kako sam lep i ja. u tebi lep
posle marte je lako biti. da
tvojom lepotom lep
novi sad 13.3.1998
2318/1335
6373 voće pripada tom rodu ruže. između jabuka i ruža nema
mnogo razlike one su kao sestre priča mi petar miloradović
6374 neko ko ništa ne zna ode da ništa ne zna kaže petar
6375 hodamo i razgovaramo jer ako već ne radimo
ništa da razgovaramo učio je petra njegov otac zoran
cvetna formula
1909. hodanje
petar je došao danas iz gornjeg
milanovca da se vidimo. doneo mi pitu od
pečuraka i dve vrste kolača. kada sam čitao jesenas
tvoju knjigu pomislio sam da bih želeo da ti stalno pravim
kolače da te hranim. pričali smo o vinovoj lozi i vinima. o
cvetnoj formuli kojom se prepoznaje dobrota. dobrota koja
paperjasto leti kao seme. pričao mi je o monahinjama iz
manastira vraćevšnica. monahinji gavrili i monahinji nedelji
dok pišem ovaj tekst pada sumorno toplo veče. petar i
minja su ispred mene. svrake se gnezde. vazduh je
blag. pričali smo o maslinama. da tvojom sam
lepotom lep. hodali smo u ritmu cvetne
formule dobrote iz roda rozalis
novi sad 14.3.1998
2320/1333
6376 hladno je gledam cveće u prozorima
6377 gledam u prašnjave crne cipele dragane varadinac koja hoda ispred mene
6378 prolazim pored malih zelenih prozora u jednom od njih sama bordo uvela ruža
oseća se po tvom glasu da si umoran i da nemaš baš
šta da zapišeš jer ti je hodanje danas odnelo svu snagu
1910. hodanje
lepo je bilo hladno. sve više je. vučem noge po asfaltu. odmaram se. još stotinak
metara me čine opuštenim. izlazi današnja koncentracija posao je obavljen
ptice cvrkuću kao da me pozdravljaju. hodali smo u ritmu cvetne formule
dobrote iz roda rozalis. prazan stomak čista savest
novi sad 16.3.1998
2321/1332
6379 potok krivuda tiho žubori sa strane ponegde prozirni ostali led
6380 kako lepo zvone moja zvona na šumskoj stazi
6381 crveni se planinska zemlja na odronima. putuje šumskim stazama plava ruža
6382 spuštam se zemljanim putem ka budisavi. svuda oko mene su bregovi. oblikuju me
stražilovo
1911. hodanje
bilo je lepo po šumi. pored
potoka. sam nigde nikoga. samo
ptičice. brdašca su se lelujala. uzane
šumske staze su vodile tekle kao i
potoci prazan stomak čista savest
hodao sam kao po dnu mora
novi sad 17.3.1998
2322/1331
6383 pomalo jedva vidljiv promiče sneg
6384 jedna pahuljica mi je pala na trepavicu. bio je to jedini način da
spomenem trepavicu u ovoj knjizi. a i ona sa mnom već sedmu godinu luta
6385 dva goluba čistaci ulica hodaju ispred mene traže da nešto pojedu sa asfalta
hodanjem sam neprestano u kući plesa
1912. hodanje
kada mi nedostaju senzacije uvek bih želeo samo da kažem
da sam tu. da sam živ. baš kao što su bili živi svi oni iz čijeg
sam se već stotine hiljada godina nadovezivanja rodio i ja
baš kao što moj život danas svedoči o svim budućim
životima. hodao sam kao po dnu mora. život
je staza put most među životima
novi sad 18.3.1998
2323/1330
6386 cepanje krzanje bleđenje
put kiša sunce sve pred sobom iscepaju iskrzaju izblede
patike se pretvore u očerupanu pticu. džepovi šavovi se kidaju
svaki deo odeće izbledi. to put šmirgla korake. prvo mi se izližu
pete na patikama. iskrzaju džepovi i izbledi kragna. kada primetim
da se nova odeća ili obuća pretvaraju u nošene osećam da siromašim
propadam. ali kada postane iznošeni kad više nisu čak ni za nošenje
tada se u njima osećam gospodinom. to što je na meni postalo je sveto
borilo se sa vremenom putevima... ne odvaja mi se od toga... pa mi
smo savezništvo... zajednički drhtaj u vremenu. ali više se ne može
i odeća i obuća se pridružuju ishabanim izlokanim putevima
opalom malteru. okrnjenom betonu. istruleloj tarabi
zarđalom gvožđu izbledelim fotografijama
jučerašnjem danu
(iz rečnika hodanja)
bolestan
život je staza put
most među životima
nazeb grip tek
ostajem
u kući
novi sad 19.3.1998
2324/1329
6387 život komedijant
planiraš jedno desi se treće. tu si a
on je tamo. sjebe te dok trepneš. život car
ipak pridružujem se. zakon neodređenosti bi životu
moglo da bude prezime. ja bih malo da odmorim
uplašeni (tako me zove) ti sad malo budi budan stalno
mi govori život. komedijant bi moglo biti njegovo ime
bezazleni nadimak. pa. pa. dvoje miroslav mandić i
komedijant. neodređenost i bezazleni ruku pod ruku
krenuli a put mlad. eno ih već su zašli za drumom
više se ni ne vide čuje se još samo
njihovo pevanje
(iz rečnika hodanja)
bolestan
nazeb grip tek
ostajem u kući. da li ću
sutra moći da hodam
novi sad 20.3.1998
2325/1328
6388 pete
u petama je nervni
završetak srca. srce i pete su
spojeni. tako se rađa ljubav prema
telu i tlu. manje živopisne od prstiju pete su
proplanci. ovalne i jednostavne. liče mi na misao
peta je muška prsti su ženski moglo bi se reći ali se
ne kaže. i bolje da se ne kaže nego hoda. od malena sam
imao tragove na petama. sada su one već ogrubele i pomalo
ispucale kao zemlja. nagnječene kako i ne bi bile mnogo su
hodale. kada sam krenuo na hodanje želeo sam da hodam u
stopu sa dobrotom. da budem neprestano u istom koraku
sa petama lepote koja se stvara na nepoznatim putevima
žuljeve sam obično dobijao na prstima najviše na malom
ali jedanput ili dvaput sam zaradio potkožne žuljeve na
peti. u hodanju nema straha ali od lepote koja me
okružuje srce mi ode u pete. stopalo na put
kreni budi petom i ne brini. hodaj
sa lepotom u nogama
(iz rečnika hodanja)
bolestan
da li ću sutra moći da
hodam. prvi dan proleća
temperatura me
znoji i obara
novi sad 21.3.1998
i
prazan stomak
čista savest
svuda oko mene su bregovi. oblikuju me
i
ružo
lutanja tih
dana sam hodao
sa zvončićima oko
vrata oko šaka i
oko stopala
zvonili
smo
na
radost
svim
bićima
i
ružo
lutanja sami
vaskrsavali smo
sami sebe
i
vaskrsenje
postali
za
sve
i
svakog
majke
mi
jedine
i
ružo
lutanja
sami i u
ovim
trenucima
ljubav
sloboda
istina
smo
za
sve
vaskrsle
boga
mi
jedinog
i
ružo
lutanja
ko i onda i
sada smo ništa
manje od
svega
tebe
mi
jedine
i
jedinog
i
ružo
lutanja
besmrtna
jebežljivost
tvoje ruže
i
mog
lutanja
je
i
ova
napaljenost
podavanja
svakome
i
svima
svega
i
svakog
mi
jedino
i
ružo
lutanja i
sada slavim
svaki tvoj tren i
svako tvoje
sada i
sada
pesme
mi
moje
jedine
i
ružo
lutanja
sami ti i ja
koračamo i
treći put 10
godina u
hodanju
koje
se
sad
zove
ruža
pupoljak
bog
i
kojim
stigosmo
i
do
1
novembra
2025
umetnosti
mi
moje
jedine
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima