Bog Miroslav Mandić Bog

    Ti
    si

    407807

    pupoljak

    NARODE MOJ

    397. dan
    1. februar 2006.

    11050 - 11082

    blaženstva

     

     

     Nebo neprestano leti pticama.

     

    Sivo je i maglovito.

     

    Dobro je jutro za jedno dobro jutro.

     

    Sante neprestano plove Dunavom.

     

    Jedan gnjurac se upravo zagnjurio.

     

    Život je opasan.

     

    Savršen.

     

    Život je čudo.

     

    Živa odanost.

     

    Drvo svetlosti istetovirano na mojoj desnoj ruci.

     

    Život su ove reči koje izgovaram.

     

    Pogledom vidim kako me sve gleda.

     

    Go sam.

     

    Jednom rečju me možeš ubiti.

     

    Jednim pokretom smrskati.

     

    Jednim zalogajem pojesti. Jednim gutljajem ispiti.

     

    Jednim zagrljajem me celog u sebe primiti.

     

    Jednim poljupcem vaskrsnuti.

     

    Jednim zamahom krila sa mnom Svemir obleteti.

     

    Ljubav je opasna. Spasonosna je ljubav.

     

    Otvorio sam vrata terase. Hladni vazduh ulazi u sobu.

     

    Veliki je to događaj kada vazduh ulazi u sobu.

     

    Vazduh je enciklopedija svih disanja.

     

    Uzbuđuje me neuzbudljivo.

     

    Dunav sporije teče uz obalu.

     

    Dvanaestogodišnja devojčica i danas voli.

     

    Narode odbačeni Tvoje su pesme najlepše.

     

    Pesma je sloboda svakome ko pesmu ljubi.

     

    Sloboda je pesma svakome ko slobodu ljubi.

     

    Pesma je ljubav.

     

    Ljubav je staza mislena.

     

    Venčanje.

     

    Reč rečima.

     

     

     

    144. LEPOTA HAREMA LJUBAVI JE VIOLETA JOVANOVIĆ

    398. dan
    2. februar 2006.

    11083 - 11115

    blaženstva

     

     

    Eno ih! Dva labuda.

     

    Nema priče – ima događaja.

     

    Prohodao sam sam – a duhovno ukorak.

     

    Sva današnja blaženstva bih mogao napisati

    objašnjavajući blaženstvo Prohodao sam sam – a duhovno ukorak.

     

    Neću objašnjavati nastaviću.

     

    O dobroti sam najviše naučio od reči dobrota.

     

    O lepoti od reči lepota.

     

    Istinu istinom.

     

    Slobodu slobodom.

     

    Ljubav Tobom ljubavi.

     

    Pisanje je matematika. Broj ptica u letu.

     

    Pisanje je muzika. Uho na majčinim grudima.

     

    Pisanje je sposobnost dvanaestogodišnjakinje da primi sve.

     

    Ono što me uvek odano čeka je čitanje. Sve u Jednome.

     

    Ono što mi se uvek predaje je čitanje. Srce u kolenima.

     

    Ono što me uvek čuva i preobražava je čitanje. Moje reči koje je neko već napisao.

     

    Čitam Andreja Belog (Андрeй Бeлый) o Rudolfu Štajneru (Rudolf Steiner).

     

    Volim spora čitanja.

     

    Bibliju čitam po jednu stranicu dnevno. Završiću je početkom maja 2008.

     

    Volim štrudlu sa makom koju upravo jedem.

     

    Volim i pohovani sir na koji će me danas voditi Jelena Bešir.

     

    Volim slaganje i verujem u njega.

     

    Volim uzore i kada uzora nema. Tada uzor stvaram. Postajem i sam uzor.

     

    Obrisao sam Crvendaćev ekran mekom krpom.

     

    Volim i verujem samo u porodicu koju čine sva bića.

     

    Sve što volim je deo Boga koga volim.

     

    Volim da napišem šta i koga volim. To mi je jedan od najdražih načina stvaranja.

     

    Mislim na dve velike ljubavne pesme koje su me ljubavlju ispunjavale.

     

    Divim se i klanjam onima koji ljube.

     

    Mislim i na treću ljubavnu pesmu.

     

    Uživao sam u pohovanom siru i Jeleninim živim očima.

     

     I sada pred ponoć uživam u umoru i pospanosti.

     

    Bolna moja peto pođimo u krevet.

     

     

      

    TRENUTAK KOJI PROSLAVLJA TRENUTAK

    399. dan
    3. februar 2006.

    11116 - 11148

    blaženstva

     

     

    My first poem was born like a bolt out of the blue. It came unsolicited and

    broke a spell of disillusion and suicidal despondency. Here it is:

    A black, black cloud

    flew over the sun

    driven by fierce flying

    rain.

    The joy I felt, the mysterious, soul-satisfying joy that swept

    over me at that moment was only mitigated by the critical comment

    which immediately followed it: How could the clouds be driven by the rain?

    Stupid. But the joy remained. From that moment I was a poet.

     

    Malopre sam u autobiografiji Vilijem Karlos Vilijamsa

    (William Carlos Williams) pročitao njegovu prvu pesmu.

     

    Volim Vilijem Karlos Vilijamsa i volim što se ja na engleskom piše velikim slovom I.

     

    Volim slovo i.

     

    Slovo i sam otkrio i zavoleo na hodanjima.

     

    I mi je bilo muzika.

     

    I mi je bilo ponavljanje.

     

    I mi je bilo i hodački štap.

     

    mi je bilo sam put.

     

    I moje i!

     

    Tii i samo Tii.

     

    Kako su slova lepa! Kako je jezik jebežljiv!

     

    Već nekoliko dana me raznežuju osećanja prema dvanaestogodišnjakinji o

    kojoj sam čitao u porno časopisu u priči pod naslovom Očuhova ljubavnica.

     

    Osećam zahvalnost prema Kurcolomki autorki ove priče.

     

    Osećam ljubav dvanaestogodišnjakinje.

     

    U njenoj ljubavi osećam kako se svest i savest neprestano ljube.

     

    Sutra ću sva blaženstva ispuniti dvanaestogodišnjakinjinim rečima.

     

    20:46:15h. Dok ispišem vreme ono je već isteklo ali je porodilo ovo blaženstvo.

     

    Vreme iz jedne šake dobacim ka drugoj šaci u kojoj je opet vreme.

     

    Uživam da bi i Tii mogla reći uživam.

     

    Živim da bi se i Tii osetilo.

     

    Nešto se uvek pretvori u drugo nešto.

     

    Početak je samo kraj jednog drugog početka.

     

    Mudrost je na jednom kraju štapa i na drugom kraju štapa je mudrost.

     

    Lepota ističe iz sebe samo zato da bi bila lepota.

     

    Način me uvek podseti koliko je važan način.

     

    Ni iz čega me ushićuje.

     

    Kao kuvana bundeva sa cimetom.

     

    Kao zatravljeni hodočasnički putevi.

     

    Kao zahvalnost koju osećam prema pisanju.

     

    Kao čednost koja ispunjava svaku reč.

     

    Ko bi o išta lepše rekao nego jedno lepo ništa?!

     

    Kako bi kako opstalo u ovom svetu da i samo neprestano nije kako?!

     

     

      

    DVANAESTOGODIŠNJAKINJA

    400. dan
    4. februar 2006.

      11149 - 11181

    blaženstva

     

     

    Jednog jutra.

     

    Poljubac je trajao veoma kratko.

     

    Osetila sam da je skinuo prekrivač sa mene, milujući mi butine.

     

    Skinuo mi je gaćice i zagnjurio svoju glavu u moje raspičje.

     

    Čim sam osetila njegove usne i jezik, telo mi je ispunila blaga sladunjavost.

     

    Pasivno sam dozvoljavala da me ljubi i liže

    picu, jer mi je iz dana u dan postajalo sve lepše.

     

    Telo mi je prosto vapilo za njegovim milovanjima i poljupcima.

     

    Iako sam ponekad želela da mu vidim kurac,

    strpljivo sam čekala da ga sam isuče iz gaća.

     

    Čim sam ugledala njegovo salasto i maljavo telo, zadrhtala sam celim bićem.

     

    Šokirao me je pogled na njegovu ogromnu kurčinu koja mu je bila debela kao moja ruka.

     

    Potpuno nag, sa ukrućenom kurčinom, polako se nadvio nada mnom i legao na mene.

     

    Uzvraćala sam na njegove poljupce i milovala ga svuda po telu.

     

    Osećala sam kako mu se moćna kurčina uzbuđeno trza na samom

    otvoru moje pice, što mi je stvorilo još veći nadražaj među nogama.

     

    Uzmi ga u svoju ručicu i malo mi ga timari – rekao mi je.

     

    U mojoj ruci je još više bubrio i čvrsnuo dok sam ga nežno drkala.

     

    Pogledala sam gore u njegovo lice, a zatim u ogroman glavić koji je

    landarao pred mojim ustima, koja sam bez straha i gađenja širom otvorila.

     

    Znatiželjno sam olizala kapljice lepljive sluzi,

    osetivši gorko-slani ukus koji me je još više uzbudio.

     

    Polako sam se navikavala da njegovu kurčinu

    gutam i u jednom trenutku sam ga progutala celog.

     

    Ubrzo je zadrhtao, a potom počeo da me šiba vrelim mlazevima,

    puneći mi usta gorko-slankastom tekućinom na koju sam se

    munjevitom brzinom navikla i progutala je do poslednje kapi.

     

    Ubrzo su moje telo potresli grčevi sladostrašća

    i tada sam prvi put doživela pravi vrhunac.

     

    Vreme je polako prolazilo i ja sam se nadudlala

    očuhove kurčine i nagutala njegove sperme.

     

    Dok me je neumorno lizao, ponekad sam svršavala i po dva puta zaredom.

     

    Kada me je opružio na širokom ležaju, zapazila sam neki čudan sjaj u njegovim očima.

     

    Onako potpuno nag stajao je pored bračnog kreveta i posmatrao me, diveći

    se jebozovnom devojčurku što je drhtao od uzbuđenja u njegovoj postelji.

     

    Njegov hrapav jezik je klizio među mojim usnama, a ja sam ga slasno oblizivala.

     

    Pojačao je stisak, učinivši prvi pokušaj da pregolemim kurcem prodre u moju nevinost.

     

    Kad je konačno ušao u mene do samog kraja, zagolicavši mi samo

    dno utrobe, teškim i dlakavim mudima se pribio uz moju jadnu picu.

     

    Odjednom se sve pretvorilo u neopisivo zadovoljstvo.

     

    U zanosu tog predivnog osećanja, obgrlila sam ga obema

    rukama preko snažnih plećki, jecajući od neizdržive naslade.

     

    Trenje njegovog golemog kurca i moje pice bilo je maksimalno i to

    me je ispunilo takvim zadovoljstvom da sam svršavala u serijama, sve

    jače i jače, pa njegovo robusno i maljavo telo pod kojim je moje sićušno

    bilo sasvim izgubljeno, nije predstavljalo teškoću za mene.

     

    Mahinalno sam spustila ruke na njegovu dlakavu stražnjicu,

    privlačeći ga još više ka sebi, dok je on sada sumanuto rokao kurčinom.

     

    Sada me je zakucavao žestokim udarcima, a ja sam ga bodrila

    rečima da mi je neopisivo lepo, da nikada ne prestane sa tom slatkom jebačinom.

     

    Snažnim mlazevima zapljusnuo je moju utrobu, a taj osećaj me

    je podstakao na još jedan vrhunac, od koga mi se pomračila svest.

     

     

     

    IVANA DIMIĆ – NAJBOLJA OD SEBE

    402. dan
    6. februar 2006.

    11182 - 11214

    blaženstva

     

     

    Radujem se što ću kao i sva stvorenja pre mene umreti.

     

    Pozdravljam Te morska pučino!

     

    Tii si kapljica vode u mom pogledu!

     

    Pozdravljam Te Ivana Dimić Dvadesetominutni Letnji Pljusku!

     

    Pozdravljam svakog ko zameni gumicu na slavini, jer zbog neispravne

    gumice istekne između hiljadu i dve hiljade litara vode mesečno.

     

    Pozdravljam svakog ko ne ostavlja otvorenu slavinu dok se brije ili pere zube.

     

    Pozdravljam svakog ko popravi neispravan vodokotlić, jer se

    curenjem gubi više vode nego što potroši četvoročlana porodica.

     

    Pozdravljam svakog ko praktikuje tuširanje umesto kupanja u kadi.

     

    Svakog ko vodu hladi u frižideru, a ne pušta vodu da

    nekontrolisano ističe iz česme da bi bila hladna za piće.

     

    Svakog ko zatvara slavinu dok sudove pere

    deterdžentom, a pri ispiranju pušta mlaz umerene jačine.

     

    Svakog ko mašinu za pranje veša uključuje tek kada je puna.

     

    Pozdravljam Te dodiru koji me naježiš.

     

    Kanapom se vuče, ali se kanapom ne gura, pročitao

    sam juče ovu duhovitu opasku kod Galbrajta (John Kenneth Galbraith).

     

    ckečgw.čr – napisao sam zatvorenih očiju.

     

    Ckečgwtačkačr – napisao sam otvorenih očiju.

     

    Prelistavam jedan magazin za umetnost.

     

    Običnim laicima i laicima političarima neće u budućnosti biti ništa lakše nego što

    je bilo u prošlosti ili nego što im je danas da sposobnog pojedinca razlikuju od ostalih –

    takođe sam pročitao juče u Galbrajtovoj knjizi Novac kao i sledeće...

     

    Zato mislim da bi sve ekonomske i monetarne poslove trebalo ubuduće

    potčiniti jednom sasvim jednostavnom pravilu: svako ko dođe u situaciju

    da mora da objašnjava neuspeh priznaje samim tim što nije uspeo.

     

    Ne laži me!

     

    Sa obe strane želim da se slijem u tačku . ukčat u mejils es ad milež enarts ebo aS.   

     

    Da uminem i istečem iz samovažnosti.

     

    Nestanem u Tvojoj naguženosti i gutanju ovih reči.

     

    Blaženstvo izvire iz samog sebe i peva o blaženosti izviranja.

     

    Zamisli dugu peskovitu morsku plažu na ranom jutarnjem suncu i na njoj koga god želiš.

     

    Meni kaže sve ono što tebi ne sme da kaže – kaže

    mi prijateljica za jednu moju prijateljicu.

     

    Nosi me osećanje da neko drugi zna šta ja želim više nego ja.

     

    Da prethodno blaženstvo napiše i lepše i bolje nego ja.

     

    Ili da napiše ovo 28. blaženstvo koje si ti

    zaboravio da napišeš – dopisala je Branka Zgonjanin.

     

    Juče mi je prijateljica iz Beograda rekla da joj je prijateljica iz Amerike napisala

    da je čula od jedne svoje prijateljice sa Novog Zelanda da se ja selim u Beograd.

     

    Uskoro dolazi Sun Mandić. Vodiće me na večeru.

     

    Jeli smo njoke sa sirom i pričali.

     

    Ponoć je. Kompjuter je promenio datum.

     

    Spreman sam za spavanje.

     

     

      

    NISAM TO JA DIRALA, SAMO MALO

    403. dan
    7. februar 2006.

    11215 - 11247

    blaženstva

     

     

    Krenuću odmah ali ću još malo sačekati.

     

    Ne lažem Te više samo ponekad.

     

    Gotova sam samo mi je još malo ostalo.

     

    Razumem ja samo ne marim.

     

    Volim Te bezuslovno jedino kada i Tii mene voliš bezuslovno.

     

    Nisam danas pušila. Popušila sam samo dve cigarete.

     

    Daću Tii sve ali nemam ništa.

     

    Obavezno ću Te sačekati ako budem mogla.

     

    Neću Tii više ništa reći samo još ovo da Tii kažem.

     

    Neću više tražiti od Tebe novac samo mi ga još sada daj.

     

    Neću Te više tući ostani sa mnom.

     

    Evo sada stvarno više neću tražiti od Tebe novac samo mi ga još sada daj.

     

    Sada mi možeš verovati da Te više neću tući. Molim Te ostani sa mnom.

     

    Veruj mi. Više nikada neću tražiti novac od Tebe samo mi ga još ovoga puta daj.

     

    Volim Te. Veruj mi više Te nikada neću tući. Molim Te ostani sa mnom.

     

    Neću Te više ni tući ni tražiti novac od Tebe. Samo mi

    ga još ovoga puta daj i samo još ovoga puta ostani sa mnom.

     

    Volim sve ljude osim onih koji to ne zaslužuju.

     

    Volim mir i red i zato bih streljao sve one koji nisu za red i mir.

     

    Mene ne interesuje vlast ali kada bih ja bio vlast ja bih ukinuo vlast.

     

    Neću dovršiti blaženstva u prethodnom duhu dvosmislenosti,mućenja i laži jer sam

    se uzbudio onim što sam malopre pročitao u autobiografiji Vilijem Karlos Vilijamsa.

     

    I remember seeing Kyrle Bellew playing to Janet Beecher in Romeo and Juliet. I wrote

    Miss Beecher a letter which she never answered. I always answer letters, but others

    seldom have answered those I sent out in my desperation. D. H. Lawrence never

    answered me, either, when once later I wrote to him.

     

    Da Lorens nije odgovorio Vilijamsu znao sam

    odavno i možda zato nikada nisam čitao Lorensa.

     

    Ne sećam se gde sam to pročitao ali sam se malopre

    obradovao kada sam to mesto pronašao u Vilijamsovoj autobiografiji.

     

    Kao da sam se sreo sa samim sobom.

     

    Volim što sam celog života voleo velike stvaraoce.

     

    Nikada me nisu izneverili.

     

    Uvek su mi bili svetionici u nevremenima i pretećim zatišjima.

     

    Vatra u grudima.

     

    Savezništvo u samoćama.

     

     Podstrek u opasnim odlukama.

     

    Odanost u napuštenosti.

     

    Prepuni detinjstva u sebi.

     

    Ozareni Božijimsvojim delom.

     

     

      

    PLAKAO BIH

    404. dan
    8. februar 2006.

    11248 - 11280

    blaženstva

     

     

    Plakao bih.

     

    Dugo bih plakao. Satima. Danima. Godinama. Vekovima.

     

    Plakao bih jer je sav svet dobar.

     

    Plakao bih jer je sve lepo.

     

    Plakao bih jer u svetu dobrote i lepote mnoga bića nepodnošljivo pate.

     

    Plakao bih da užase u radost preobrazim.

     

    Plakao bih da me plač zavetuje nemoćnima.

     

    Plakao bih iz zahvalnosti prema svemu.

     

    Plakao bih da mi plač protrese celo telo.

     

    Plakao bih da me plač vine u tišinu.

     

    Smirio sam se. Obuzima me radost.

     

    Ostvarila sam jedan srećan trenutak i kunem

    se da si sa mnom – poslala mi je juče poruku prijateljica.

     

    Zviždućem.

     

    Počinjem da opisujem neopisivo.

     

    Vijugam za njim.

     

    Neopisivo je u nečijem uzviku.

     

    U prožimanju mirisa.

     

    Prosjakinja me je prekinula u pisanju.

     

    Probilo se sunce.

     

    Voleo bih da znam više da radim sa Crvendaćem.

     

    Hoda mi se sporo.

     

    Vodi mi se ljubav sa ženom.

     

    Sluša mi se nova muzika.

     

    Čini mi se baš ono što činim.

     

    Verujem da će mi se dodati sve što mi treba.

     

    I sledeće blaženstvo.

     

    I ono posle njega.

     

    I svako sledeće.

     

    I da nikada neće biti kraja blaženstvima.

     

    I da će svako blaženstvo biti milo i prethodnom i samom sebi i sledećem.

     

    I da će svako blaženstvo biti  krug.

     

    I svaki krug lopta.

     

    I svaka lopta pesma Miroslava Mandića.

     

     

      

    PETO ČITANJE LAO CEA

    405. dan
    9. februar 2006.

    11281 - 11313

    blaženstva

     

     

    Kad završiš svoje delo ma kako bilo veliko

    Povuci se;

    Takav je nebeski Put.

     

    Jedanaest hiljada dvesta osamdeset prvo blaženstvo

    su reči Lao Cea (Lao Tzu) iz devetog načela Taoa.

     

    Rađati, a ne posedovati

    Delati, a ne prisvajati

    su stihovi iz desetog načela.

     

    Sledeća dva načela jedanaesto i dvanaesto čitaću kroz osamdeset

    jedan dan 1. maja 2006. I tako svakog osamdeset prvog dana.

     

    Volim velika učenja i njihove svete tekstove. Njihovu muziku slike i mirise.

     

     Volim njihove zemaljske i nebeske staze i puteve.

     

    Uskoro ću odlučiti kojim ću putem dalje.

     

    Stazom ili putem.

     

    Staza je uzana i retka. Put je širok i običan.

     

    Staza preobražava. Put spasava.

     

    Staza je nomonomija. Put je autonomija.

     

    Staza je večna. Put je prolazan.

     

    Staza je Sam za sve. Put je Sam sa Drugim.

     

    Verujem i iskusio sam da postoji samo jedan jedini put.

     

    Jedan jedini put se u nekom trenutku račva.

     

    Razdvojeni putevi se u nekom drugom trenutku ponovo spajaju.

     

    Svi putevi su spojeni i dišu jednom jedinom ružom.

     

    Ružom lutanja.

     

    Plavom ružom.

     

    U vremenu pluralizma ja sam jedan jedini izvor. Jedno jedino ušće.

     

    Milo mi je što pišem.

     

    Od izvora do ušća. Od ušća do izvora.

     

    Od vira do vihora. Od vihora do vira.

     

    Od Molim Te do Hvala Tii. Od Hvalim Te do Molim se za Tebe.

     

    Da li ću krenuti sam ili sa nekim stazom ili putem odlučiću 22. aprila 2006. na

    Dan planete Zemlje. Na dan kada sam pre osam godina obišao planetu Zemlju

    sa 52732360-im korakom i u tom trenu Zemlju pretvorio u Plavu ružu.

     

    Šta će i ko će odlučiti kojim ću putem krenuti?

     

    Ne znam. Verujem.

     

    Verujem da će odluka biti Bogu mila.

     

    Sve je Jedno i zato je svejedno.

     

    Do subote 22. aprila 2006. je ostalo još sedamdeset dva dana.

     

    Oh! Kako je smirenje zanosno!

     

    Jutarnja svetlost iz koje polete ptice.

     

    Črrrrrr... rrrruuumbd... tukutukutuk... rrrruuumbd...

     

     

      

    ŠAKA NA TVOJIM BUTINAMA

    406. dan
    10. februar 2006.

      11314 - 11346

    blaženstva

     

     

    5:18:05h. Još je noć. Probudio sam se. Pisalo mi se. Slušala mi se muzika.

     

    Pijem kafu. Bog je živ.

     

    Dunav neprestano teče. Voda je živa.

     

    Retki automobili prelaze most.

     

    Seku šumu pored Dunava. Drveće je živo.

     

    Neobrijan sam. Umotan u ćebad.

     

    Možeš me videti samo srcem. Srce je živo.

     

    Blaženstva mi dolaze ka licu. Kao put.

     

    Sve što napišem je herojski. Reč je živa.

     

    Osećam Te. Iako ne znam ko si Tii.

     

    Čujem nebo. Apstrakcija je živa.

     

    Pili se odgovornost.

     

    Kako je Drugi lep! Ljubav je živa.

     

    Pet dana da jedem samo tvoju spermu-znoj. Mislim na Jelenu 

    koja mi je jednom izgovorila ove reči. Uzbuđuje me Tvoj seks.

     

    Dobro je što sam napisao knjige koje sam napisao. Hrabrost je živa.

     

    Ja odlazim sad – peva pevač.

     

    Ja sam samo siromah – peva pevač.

     

    Ja znam svoj put – peva pevač.

     

    Pevač je živ. Reči pevaju u srcu drugog čoveka. Put je živ.

     

    Njišem kukovima i ramenima – dišem istinu.

     

    6:04:20h. Nema ni traga od jutarnje svetlosti.

    Jedanaest hiljada trista trideset četvrto blaženstvo je živo.

     

    Neprimetno puca nebeska tama.

     

    Veliki događaji Te čekaju kada se probudiš. Dan je živ.

     

    Slušam trećeg pevača. Treći seks.

     

    Kada napišem sva blaženstva vratiću se u krevet.

    Sav svet će biti sa mnom u krevetu. Zagrljaj je živ.

     

    Mašem praskozorju.

     

    Ljubim vas ostavljeni. Plavo je živo.

     

    Verujem u veliki razgovor.

     

    Zovem se U Bre. Čežnja je živa.

     

    Ljubim Tvoj nerv svetlosti.

     

    Sve više je automobila. Budi se grad. Prijatelj je živ.

     

    Probudilo se nebo. Preleću ga ptice.

     

    6:25:48h. Vreme je živo.

     

     

     

     

    GOVOREĆI

    407. dan
    11. februar 2006.

    11347 - 11379

    blaženstva

     

     

    Izbrisao sam blaženstvo koje sam malopre napisao.

     

    Retko izbrišem ono što napišem.

     

    Verujem pisanju.

     

    Izbrisano blaženstvo je bilo o pticama koje sam gledao dok su letele nebom.

     

    Dugo su letele pred mojim očima. Primetio sam

    kako od zamaha krila celo nebo treperi u mom srcu.

     

    Svi pokreti i jesu u mom srcu.

     

    Pisaću o tome danas pred ljudima koji budu došli da slušaju čitanje blaženstava.

     

    Sva blaženstva i jesu impulsi bila koje neprestano treperi.

     

    Zatvoriću oči i pisaću pred ljudima.

     

    Zatvorio sam oči. Pišem govoreći.

     

    Govorim. Ljudi me slušaju.

     

    Lepo mi je da govorim.

     

    Ne znam da li me slušaju ali bi mi bilo lepo da me slušaju.

     

    Drugi čuje moj glas bolje nego što ga ja čujem.

     

    Pisanjem nosim sve što se kreće.

     

    Sve što se kreće su otkucaji u Tvom srcu.

     

    Da li Tii osećaš da sam u Tvom srcu?

     

    Da li osećaš kako malim srcem u Tvojim grudima kuca veliko srce sveta?

     

    Da li osećaš kako bi Tvoje srce moglo da pukne od količina koje su u njemu?

     

    … srce je pametno... srce ne puca... srce ljubi…

     

    … nekoliko trenutaka sam prestao da govorim… nisam znao kako dalje...

     

     ... i onda mi je prišla tišina... uživao sam u njoj...

     

    ... tišina me piše...

     

    ... za trenutak sam se postideo…

     

    Kada sam rekao za trenutak sam se postideobilo mi je i lepo i nežno!

     

    Zato i pišem.

     

    Iz nežnosti.

     

    pišem                                  revolucijom                                 tišine

     

    Otvaram oči. Verujem u lepi kraj.

     

    Verujem u lepo koje će me voditi do kraja.

     

    Ništa me neće omesti jer mi je i ometanje lepo.

     

    Ukusno je – rekao bi Tomislav Marković.

     

    Rekla bih i ja – rekla je...

     

     

     

     

    PRTITI SNEŽNIM PUTEM

    409. dan
    13. februar 2006.

      11380 - 11412

    blaženstva

     

     

    Pada sneg.

     

    Volim kada pada sneg.

     

    Kada padne prvi sneg.

     

    Kada pada bilo koji sneg.

     

    Kada pada dugo.

     

    Kada pada krupan.

     

    Kada pada polako.

     

    Kada ga nosi vetar.

     

    Kada tek promiče.

     

    Volim ga kada pada noću.

     

    Volim kada jutro osvane sa napadalim snegom.

     

    Volim kada sneg pada kroz moje telo.

     

    Kada sneg pada po otvorenom moru.

     

    Kada napada po granama drveća.

     

    Kada mi napada po kapi i ramenima.

     

    Kada usred leta mislim kako dugo pada sneg.

     

    Kada mi pahulja padne u oko.

     

    Kada mi se pahulja otopi na usni.

     

    Volim meku tišinu kada pada sneg.

     

    Volim kada sneg prekrije ceo predeo.

     

    Kada sneg izbriše sve granice.

     

    Kada sve boje i sav svet postanu belina.

     

    Kada snežna belina potvrdi i crno i belo.

     

    Kada sneg postane dubok sneg.

     

    Kada operem ruke u snegu.

     

    Kada snegom umijem lice.

     

    Volim kada dobijem sms kao sada dok pada sneg.

     

    Volim kada prestane da pada sneg.

     

    Kada se sve zabeli i oduzima mi dah.

     

    Kada sunce blešti po snežnoj belini.

     

    Kada se sneg topi i nestane.

     

    Kada se sve zazeleni. Sazre. Požuti.

     

    Kada opet padne prvi sneg.

     

     

      

    VEČNOST PLANETOPUTA

    410. dan
    14. februar 2006.

      11413 - 11445

    blaženstva

     

     

    Voleo bih da razgovaram sa nekim kome reči znače.

     

    Meni reči znače.

     

    Meni reči znače ono što znače.

     

    Doći ću u deset pre podne znači da ću doći u deset pre podne.

     

    Ko uradi ono što kaže da će uraditi slobodan je.

     

    Ko jeste ono što kaže da jeste ljubi i ljubljen je.

     

    Reči su tako dobre. Podatne. Uslužne. Odane.

     

    Vesele su. Lahoraste. Samo bogatstvo.

     

    Promiče sitan sneg.

     

    Do 22. aprila ću svakoga dana procenjivati kako ću dalje.

     

    Stazom?

     

    Putem?

     

    Danas mi se čini da neću ni stazom ni putem nego u pećinu.

    Dalje i od staze i od puta. U čauru. U stanje preobražavanja.

     

    Preko sedam gora i sedam mora u pećinu bajke.

     

     Pećina bajke je unutrašnja stazaputa.

     

    Ove nedelje ću pisati o sedam puteva. Iduće nedelje ću pisati o

    sedam staza. Posle nje ću pisati o sedam unutrašnjih stazaputeva.

     

    Planetoput je put beskonačnosti. Put svetog lutanja na Planeti lutalici.

     

    Planetoput je put budućnosti na planeti Zemlji. Jedan jedini put.

     

    U Planetoput su ugrađena nadahnjujuća putovanja kroz ono što jeste.

     

    Planetoput prolazi kroz rajske predele običnosti.

     

    Planetoput je najveći put izgrađen od detinjstva.

     

    Planetoput rešava protivrečnosti i sukobe među ljudima.

     

    Planetoput prolazi kroz umove svih ljudi.

     

    Planetoput je put kojim putuje sama Planeta.

     

    Planetoput je put Ruže sveta Leonida Andrejeva (Леонид Николаевич Андреев).

     

    Planetoput je put kojim su oduvek putovali oni koji

    u vremenu u kome su živeli nisu bili prepoznati.

     

    Planetoput je put kojim putuju oni kojima je kretanje zabranjeno.

     

    Planetoput je put kojim bi pošlo svako dete koga daljina vuče.

     

    Danas sam prvi put video dvadesetogodišnju Aleksandru Mirimanov.

    Pred sumrak sam se prošetao sa Aleksandrom i Mirjanom Novković.

     

    Prošla je ponoć.

     

    Meni reči znače.

     

    Meni reči znače ono što znače.

     

    Voleo bih da razgovaram sa nekim kome reči znače.

     

     

      

    PLAVERUŽEPUT

    411. dan
    15. februar 2006.

      11446 - 11478

    blaženstva

     

     

    Lepo mi je da izmišljam puteve. Da se igram i da se na njima igram.

     

    Zamišljam kako se igram na sredini puta. Poskakujem kao Violeta ili srna.

     

    Volim da hodam po sredini puta tu gde je zabranjeno i opasno hodati.

     

    Ponekad sam na sredini puta i plesao.

     

    Plesao i pevao.

     

    Kada plešem sve oko mene peva.

     

    Kada pevam sve u meni pleše.

     

    Jednostavno znam da sve na ovom svetu pripada meni.

     

    Zemlja voda vazduh svetlost su moje vlasništvo.

     

    Sve sam to dobio od svoje majke i svog oca.

     

    Sve žene su moja žena. Svi muškarci su moj najbolji prijatelj. Gramatika pada u trans.

     

    Zlato novac ideje muzika su moji.

     

    Oružje je umrlo. Oruđe spava. Glupavi sukobi bogatih i

    siromašnih, naroda i rasa, religija i civilizacija su nestali.

     

    Sukob žene i muškarca je okončan u

     

    .

     

    U jednoj lepoj .

     

    Plaveružeput je kružni put. Pastirski put.

     

    Plaveružeput je put savršenstva ponavljanja.

     

    Plaveružeput je put na kome sva bića hrle jedno drugom u zagrljaj.

     

    Plaveružeput je put Plave ruže oko planete Zemlje

    koji sam napravio desetogodišnjim hodanjem.

     

    Plaveružeput je put Plave ruže koju svakoga dana crtam.

     

    Plaveružeput je sveta nepredvidljivost kojom me je

    malopre ispunila Mina svojim neočekivanim dolaskom.

     

    Plaveružeput je put kojim se čine čuda neposedovanjem.

     

    Plaveružeput je put na kome sve moje pripada Tebi.

     

    Plaveružeput je plavo dečaštvo neprestano ponavljano.

     

    Plaveružeput je put svetog incesta. Slast i podatnost svih plodova.

     

    Plaveružeput su svi putevi koji su se pretvorili u ružu.

     

    Plaveružeput je ruža koja zrači Svemirom.

     

    Otoplilo je. Jedan gnjurac leti uz samu površinu vode. Otvorio sam vrata terase.

     

    Kad god otvorim vrata ili prozor da uđe vazduh činim

    još jedan važan datum u istoriji odnosa vazduha i čoveka.

     

    Osećam svežinu vazduha. Hrli mi se napolje.

     

    Miriše kuvana bundeva. Odlazim da nacrtam Plavu ružu.

     

    Bacam se u disciplinu da me disciplina za slobodu oslobodi.

     

     

      

    SVEMIROPUT

    412. dan
    16. februar 2006.

      11479 - 11511

    blaženstva

     

     

    Nestajanjem nastaje lepota.

     

    Tako mi je nestajanje lepo da ću danas samo nestajati.

     

    Nestanem i osećam mir u slepoočnicama.

     

    Svi svetovi nestanu u svetu miline.

     

    Nestajanjem se stvara novo biće.

     

    Nestaje stari svet.

     

    Nestaju laži.

     

    Nestane strepnja i strah.

     

    Nestala je glad za ljubavlju.

     

    Nestajem – nestani!

     

    Ne-stajemo nestajućim.

     

    Nestajemo samo smo put drugima.

     

    Nestajućeg mi se napija duša.

     

    Nestajuće mi nahrani um.

     

    Nestajući se osmehujemo jedno drugome.

     

    odani

    nestajanju

    predani

    nastajanju

     

    Svemiroput je beskrajem beskrajno prav put.

     

    Svemiroput sija svetlošću svih zvezda.

     

    Svemiroput je ljubav između svih nižih i svih viših inteligencija.

     

    Svemiroput je put same brzine. Put na kome se brzina odmara.

     

    Svemiroput je put kroz Božiji vrt – Svemirski ružičnjak.

     

    Svemiroput je kuća u kojoj se rađa Jezik.

     

    Svemiroput su svemirske kiše koje natapaju svemirske Trave.

     

    Svemiroputem se ispisuju slova svemirske kaligrafije.

     

    Svemiroput je 129600 na 129600.

     

    Svemiroput. . . . . . . . . 

     

    Svemiroput nastaje Tvojim mislima i on je onakav kakvog ga Tii zamisliš.

     

    Svemiropute Tii si hrabrom koraku stup!

     

    Nestali u Mariji-orgazmu – nastali u Hristu-ljubavi.

     

    Nestale ptice proslavljaju nastalog.

     

    Uživao sam pišući o svim nestajanjima koje mi je Rore

    izvadio iz prve knjige Miroslav Mandić.

     

    Osećao sam kako je dobro nestati-nastaviti i kako je lepo nestati-nastati.

     

    Nestao sam kao zauvek živa nestala deca.

     

     

      

    HRAMOPUT

    413. dan
    17. februar 2006.

      11512 - 11544

    blaženstva

     

     

    Sinoć sam završio sa pregledanjem prve knjige Miroslav Mandić.  Ptica je poletela iz mene.

     

    Svuda po svetu ljudi ubijaju mnogo ptica iz straha od pandemije ptičijeg gripa.

     

     Miroslave Mandiću  leti visoko! Leti u svačijem srcu!

     

    Miroslave Mandiću ne boj se! U svačijim šakama ugrej se!

     

    Miroslave Mandiću leti neprestano i beskrajno!

     

    Miroslave Mandiću, ljubi kao što ljubi dvadesetogodišnja žena koja mi je sinoć poslala poruku

    MOja prwa welika misao je bila krug, ne reč, nego misao. Od swoje 3. godine sam jako

    wolela da se wrtimUkrug. Jasam čulo koje pulsira TOBOM, trenutak koji me okružuje,

    vagina koja proždire, krug, jasamtijeon. JAsamTIaVIswi ste u meni, ja letim

    WAŠIMkrilima. OgromnO uzbuđenje osećam, pišem Ti...

     

    U Miroslavu Mandiću sam juče pročitao u 6633. blaženstvu:

    Kao pesnik ja sam muškarac.

    Kao umetnik ja sam žena.

    Kao plesač ja sam dete.

     

    Mina u ovim trenucima hoda prva 33 kilometra u životu.

     

    Mina želim Tii da hodanjem razgoriš veliku vatru u kojoj će

    izgoreti Tvoje mane. Vatru koja će zapaliti večnu vatru Tvojih vrlina.

     

    Sa Brankom Zgonjanin sam se dogovorio da preuzme sve

    moje radove, da ih opremi i o njima brine tri godine. (Branka je

    preuzela moje radove ali je odustala nakon tri meseca rada)

     

    Volim što mi Miroslav Mandić služi i kao beležnica.

     

    Nadam se da ću prve primerke Miroslava Mandića potpisivati

    18. marta ove godine ceo dan od svanuća do sumraka. (Uradio sam to)

     

    Treba da napravim pozivnicu Od svanuća do sumraka.

     

     Voleo bih da snimim čitanje Miroslava Mandića.

     

    Da snimim kratak film o Miroslavu Mandiću.

     

    Da nekolicini dam ključeve za čitanje i život Miroslava Mandića.

     

    Hramoput je put koji vijuga kroz hram.

     

    Hramoput je najnezamisliviji put.

     

    Hramoput je put bezazlenosti.

     

    Hramoputem preobraženi su put hrama.

     

    Hramoput je krpa za prašinu i metla u rukama.

     

    Hramoput je zdravlje puta koje se širi hramom.

     

    Hramoput putuje od ćelije do ćelije kroz svaki atom.

     

    Hramoput je put nade koja voli da se nada.

     

    Hramoput je put saosećanja koje je često jedini put.

     

    Hramoput je namigivanje svim himnama.

     

    Hramoput je šaranje kojim radost putuje.

     

    Hramoput je šapat onih koji vole.

     

    Branka je izdinstala bundevu. Joj kako je slatka bundeva!

     

    Bundeve su himne.

     

    Sve na ovom svetu je u bundevi.

     

    Bundevo čuvaj ovaj svet!

     

    Bundevo devo!

     

     

     

     

    HAREMOPUT

    414. dan
    18. februar 2006.

      11545 - 11577

    blaženstva

     

     

    Posmatram prstenje na desnoj šaci.

     

    Prstenje sija kao jutarnje sunce.

     

    Pišem jutarnjim suncem.

     

     Toplo je prstenje. Šaka je mirna.

     

    Ispunjava me mir kojim se širim u Tebi.

     

    Dobar sam i lep za Tvoju lepotu i dobrotu.

     

    Miran sam i mirom Te čuvam od tame koja Te privlači.

     

    Biće može sve da primi i sve da da.

     

    U biću nema razlike.

     

    Biće je Isto.

     

    U svakom biću su sva ostala bića.

     

    Mene čuva Bog.

     

    Mene čuvaju dobri ljudi.

     

     Ja čuvam Boga.

     

    Čuvanje je dobrota.

     

    neštnestajeošto

     

    Haremoput je put doline koja uzbuđuje.

     

    Haremoput je blizina koja neprestano cvrkuće.

     

    Haremoput je Magnolija kojom putuješ u toplije krajeve.

     

    Haremoput je ljubav kojom drugog čuvamo od sebe.

     

    Haremoput su letnje bele haljine svih osamnaestogodišnjakinja.

     

    Haremoput je pevanje kojim nerazumljivo postaje razumljivo.

     

    Haremoput je molitva kojom me Tii bolje poznaješ nego ja samog sebe.

     

    Haremoput je Nepoznata koja je jedini dom.

     

    Haremoput je Dragana Varadinac je Dragana Varadinac je Dragana Varadinac.

     

    Haremoput je zvon zvončića kojim putuju odani.

     

    Haremoput je lakoća ne olakost.

     

    Haremoput su 144 puta koji putuju zajedno.

     

    18h.

    Upravo sam otvorio konkurs za

    Rad na imenu Miroslav Mandić.

     

    Prošla je ponoć. Dremam u autobusu.

     

    Tii proslavljaš ime Miroslava Mandića.

     

    Miroslav Mandić je slavljenje svačijeg imena.

     

    Miroslav Mandić je Tvoje ime.

     

     

     

     

    STAZA HEROJA

    416. dan
    20. februar 2006.

      11578 - 11610

    blaženstva

     

     

    Tvoje uši proslavljaju ove reči.

     

    Kap kafe mi vlaži usne.

     

    Danas ću pisati o Stazi heroja. Za početak

    priznajem da mi se ne piše jer sam neraspoložen.

     

    Danas i cele nedelje neću hodati pokušavajući da

    smirim bol u peti koji traje već trideset deveti dan.

     

    Trebalo bi da operem ćebad.

     

    Možda i dve... Ne mogu da se setim delova odeće koje bi trebalo da operem.

     

    To da mi se ne piše je dobra prilika da pišem o onome o čemu inače ne bih pisao.

     

    O četrdeset pet šarenih debelih olovaka kojim volim da pišem šareno.

     

    Bolnu petu sam namazao crnom mašću Ihtamol kojom se mažu tetive konja.

     

    Prošle nedelje su me razvedrile odlične slike i crteži Jelene Trpković.

     

    Jednom drugom prilikom ću pomešati sva slova

    blaženstava koja prethodno napišem normalno.

     

    Sada samo spominjem... zaboravio sam šta sam želeo da spomenem

    jer sam rečenicu prekinuo zbog telefonskog poziva Čile Utaši (Utasi Csilla).

     

    Setio sam se! Želeo sam samo da spomenem devojčicu koja nikada nije videla more.

     

    I poslednjom kapi druge kafe ovlažim usne.

     

    Sinoć sam se tražeći udoban položaj u krevetu prvi put upitao

    kako su spavali svi oni kojima sam se divio i kojima se i danas divim.

     

    Odoh da nacrtam današnju Plavu ružu.

     

    Staza heroja je nepovratna.

     

    Staza heroja je staza na kojoj se ne zaustavlja.

     

    Staza heroja je neprohodna i nadvija se nad litice.

     

    Staza heroja je staza na kojoj nestaju strahovi dečaka i devojčica.

     

    Stazom heroja heroj pljuje u visinu čekajući da mu pljuvačka padne na lice.

     

    Staza heroja je staza kojom hodaju sve herojske reči.

     

    Staza heroja je staza heroja koji nikoga nisu povredili.

     

    Staza heroja je staza najjednostavnijih reči ljubavi.

     

    Staza heroja je staza svih onih koji su lišavanjemnestali.

     

    Staza heroja je natopljena anonimnohrabrimpostupcima.

     

    Staza heroja je staza na kojoj se heroj odmara od svog herojstva.

     

    Staza heroja čuva sva herojstva svih heroja.

     

    Mislim na kobile i konje. Lepotu kobila i konja.

     

    Konjska lepota me smiruje.

     

    Reč kobila me uzbuđuje.

     

    Konji mi daju pravo da živim.

     

    Volim vas konji moji najmiliji.

     

     

      

    STAZA ČOBANINA

    417. dan
    21. februar 2006.

      11611 - 11643

    blaženstva

     

     

    reči reči pevaju reči reči

     

    U jednom trenutku počnem da uživam u tome što ne mogu ništa

    da napišem jer je to stanje toliko istinito da je lepo samo po sebi.

     

    Sa svojih šest reči pronađi me.

     

    Ovo pokazujem samo Tebi.

     

    Povremeno bi trebalo da se posvetim samim

    rečima da u njima uživam i da one uživaju u meni.

     

    Milost je što je svaka reč tako lepa da svojom lepotom

    privlači drugu reč koja je tako lepa da svojom lepotom privlači

    treću reč koja je tako lepa da svojom lepotom privlači četvrtu reč…

     

    Opasivati on pokriće njezina.

     

    Prethodno blaženstvo sam napisao uzimajući nasumice reči iz Biblije.

     

    Baš mi se sviđa Opasivati on pokriće njezina.

     

    Jedanaesto blaženstvo ću napisati sa sedam nasumice izabranih reči iz Biblije.

     

    Učenicima taknuti donesoše tankoga što prinesi narod.

     

    Trinaesto blaženstvo ću napisati sa deset nasumice izabranih reči iz Biblije.

     

    Žrtvu razbijte prokletstvom strancima srca drugom ime mnogo svetlost bijahu.

     

    Petnaesto blaženstvo ću napisati sa četrnaest nasumice izabranih reči iz Biblije.

     

    Svojim kamilama sina živeti počeo njegovu ušao

    kamenju odgovori duh željeh vrata krive svoje.

     

    Lepo je čitati besmislene rečenice jer su one lepe same po sebi a ne po smislu.

     

    Staza čobanina je staza koje nema.

     

    Staza čobanina je mesto sa koga čobanin posmatra svoje stado.

     

    Staza čobanina je otvorena kuća od sunca snega vetrova i kiša.

     

    Staza čobanina je univerzitet na kome se studiraju sve vrste odanosti.

     

    Staza čobanina je stanje mudrosti.

     

    Staza čobanina je jedinstvo čoveka psa i štapa.

     

    Staza čobanina je čobanska staza kojom se sve jedno u drugome čuva.

     

    Staza čobanina je i bič čobaninov i čobaninova slava među stadom i predelima.

     

    Staza čobanina je staza čobanske izloženosti kojom se život bori da preživi.

     

    Staza čobanina je čobanova prostota koja oplemenjuje.

     

    Staza čobanina je vedrina i bezbrižnost kojima čobanin čuva povereno mu.

     

    Staza čobanina je lice čobanovo – lice čobanove staze.

     

    Bio sam svestan da hodam po licu Zemlje.

     

    Lice Zemlje me je i naučilo da pažljivo hodam.

     

    Lice Zemlje mi je osvestilo da hodam po očima Zemlje.

     

    Oči Zemlje su me naučile da ljubim.

     

    Lice jeste jer ljubi lice.

     

     

      

    STAZA PLESAČA

    418. dan
    22. februar 2006.

      11644 - 11676

    blaženstva

     

     

    Iznenadni zvuk iz druge sobe mi promeni raspoloženje.

     

    Kada sam spomenuo drugu sobu spominjem i prvu u kojoj sam.

     

    Sinoć sam prvi put osetio vreme 2005 – 2019,

    koje mi je potrebno da napišem četrnaest knjiga Miroslav Mandić.

     

    Kada sam pre pola godine odlučio da formu knjige čini lopta od 129600

    blaženstava broj preseka trista šezdeset horizontalnih i sto osamdeset vertikalnih

    kružnica samo sam krenuo za tom lepotom ne pitajući se da li to mogu.

     

    Daće Bog.

     

    Imam iskustvo stvaranja desetogodišnje knjige. Ali

    svakodnevno pisanje knjige četrnaest godina mi je nepoznato.

     

    Daće Bog.

     

    Sanjao sam to noćas. Bilo je nesavladivo.

     

    Daće Bog.

     

    Miroslava Mandića sam počeo da pišem u pedeset

    petoj godini a završiću ga u šezdeset devetoj.

     

    Daće Bog.

     

    Posle šoka koji sam doživeo kada sam shvatio snagu vremena koju nosim na ramenima

    osetio sam slobodu i radost da u predanosti Bogu preobrazim vreme u loptu od reči.

     

    Sinulo je sunce. U drugoj sobi su Mina i Branka.

     

    Daće Bog.

     

    Radujem se što pišem i što je moja sloboda i u pisanju.

     

    Radujem se da napišem daće Bog. Daće Bog.

     

    Staza plesača je staza kojom žive odluke.

     

    Staza plesača je staza kojom se zidovi plača preobražavaju u radost.

     

    Staza plesača je plesač koji svojim plesanjem oblikuje stazu.

     

    Staza plesača je staza na kojoj se zahvaljujem plesu koji me oslobađa moje bede.

     

    Staza plesača je staza na kojoj plešu grudi stidljivih.

     

    Staza plesača su nanožnice koje zvone da sačuvaju živote malih i nevidljivih stvorenja.

     

    Staza plesača je staza svih plesova i svih

    plesača staza jednog jedinog plesača svih plesova.

     

    Staza plesača je veselost koja se preobražava u molitvu radosti.

     

    Staza plesača se svetlošću plesačevih tabana ukorenjuje u srce tame.

     

    Staza plesača je gejzir ljubavi koji izbija iz temena plesača.

     

    Staza plesača je razdraganost koja porađa hiljade

    plesačica u plesaču hiljade plesača u plesačici.

     

    Staza plesača je staza na kojoj pleše sam Bog plesač.

     

    Ovo su trenuci u kojima odlučujem da mi više nije potrebna zaštita i pomoć jakih.

     

    Oslanjaću se samo na najslabije i najkrhkije.

     

    Daće Bog.

     

    Uskoro će ozeleneti i krenuti pupoljci.

     

    Daće Bog. Bog pupoljak.

     

     

      

    STAZA VRTLARA

    419. dan
    23. februar 2006.

      11677 - 11709

    blaženstva

     

     

    Seks i novac su više sada od bilo čega drugog na ovom svetu.

     

    Svest osveštava božanstvenost seksa.

     

    Kako je seksualno ovo sivo popodne!

     

    Kako je seksualan ovaj trenutak – 15:02:33h – u kojem odlučujem

    da prestanem da pišem verujući da ću uveče napisati sva blaženstva.

     

    19:38:14h. Istuširao sam se. Čist sam za pisanje.

     

    Sve više osećam bedu velikih kultura.

     

    20:18:53h. Vreme prolazi i ne piše me.

     

    Uzbudila me je mekoća prstiju koji kucaju po mekoj tastaturi.

     

    Tom mekoćom i pišem.

     

    Belo i brašnasto.

     

    Kada dunem u blaženstvo

    o                    s

      n          e         r  a

           o    s

    p     r               š

                         i

     

    I sada je bolje da odustanem od pisanja verujući da će me tek trenuci na isteku dana probuditi.

     

    Priznanje me odmah otvara i piše mi se već sada.

     

    Zaista je maleno spasonosno.

     

    Sa dubokom zahvalnošću se klanjam malenom.

     

    Šake mi se kreću kroz vazduh sledeći maleno koje me piše.

     

    Staza vrtlara vrtlari savešću.

     

    Staza vrtlara vrtlari i samog vrtlara.

     

    Staza vrtlara je staza na kojoj obrezujem brižnost i sumnju.

     

    Staza vrtlara je divota koja se divi onima koji se dive.

     

    Staza vrtlara je staza reda i uređenosti koji oslobađaju.

     

    Staza vrtlara je omilila onima koji čeznu za milinom.

     

    Staza vrtlara otkriva tajnu cveća.

     

    Staza vrtlara je Lišće – Drvo života.

     

    Staza vrtlara raste na način da se ne pohvali ni jedno telo pred Bogom.

     

    Staza vrtlara je staza kojom devojčica ide ka dečaku koji ide ka devojčici.

     

    Staza vrtlara je obična staza koja se gubi u vrtu.

     

    Staza vrtlara vodi živoj vodi.

     

    Još samo četiri blaženstva.

     

    Još samo tri.

     

    Još dva.

     

    Jedno.

     

    Seks je živa dobrota sada i zauvek.

     

     

      

    Stranice