Bog Miroslav Mandić Bog

Ti
si

420906

pupoljak

JA SAM JEDAN JEDINI BRAK

1401. dan
1. novembar 2008.

39463 - 39495

blaženstva

 

 

Hodam živim i pišem za milijardu siromašnih nepismenih i odbačenih.

 

Ja sam svest o lepoti svesnog.

 

svesno ljubi sve – svesno je svega – svesno je ljubavi

 

Posle nekoliko godina sam sreo moju Ivanu Živković – Petrinu majku.

ovo 39466. blaženstvo je posvećeno trogodišnjoj Petri

 

pozvao sam Milicu Bogosavljević i izveo joj performans

Agneš – uvek

 

hej Tii neopisivo kako si Tii ogoljeno

 

pozvao sam Branku Zgonjanin da joj kažem jednu ideju za novi novac pod nazivom

živi novi novac živi

 

voleo bih da slušam novi album Krisa Kristofersona (Kris Kristofferson)

 

ljubav je vatra koja ljubi vodu

 

ljubav je voda koja ljubi vatru

 

ljubavlju gori voda – vatra teče ljubavlju

 

protivrečje mističko srce moje

 

ljubim Te reči protivrečje

 

ja sam dom svakome ko dođe sa ulice

 

ja sam ulica svakome ko izađe iz doma

 

ja sam ja svakome kome nedostaje ja

 

ja sam uvijanje ramena kojim se opijam

 

ja sam cvetanje Tvog pupoljka u meni

 

ja sam Tvoja lepota za koju Tii ni ne znaš

 

pijem Te jer vino si mi

 

jedem Te jer hleb si mi

 

pišem Te jer reč si mi

 

poda mnom – u Tebi sam

 

ovo je jedan korak – ovo je drugi korak

 

lepota se sama otkriva

 

nazvao sam Sanju Savić da joj pokažem ovaj pokret

 

Tebi pokazujem ovo 

 

pisanje je neprestana odanost detetu

 

piše me dete

 

dete me piše detetu

 

dete ljubi dete

 

dete se venčava sa detetom

 

dete brak

 

 

 

 

 

 

DEČAČE KOJI PROSIŠ I PLAČEŠ VOLIM TE ODUVEK I ZAUVEK

1403. dan
3. novembar 2008.

39496 - 39528

blaženstva

 

 

ove reči su za usput

 

reči u rečenici rečenica

 

Šestogodišnja prosjakinja je zaspala na stepenicama.

 

Nekoliko stepenika niže spava i četvorogodišnja prosjakinja.

 

Dok gledam ptice u letu lakše mi je.

 

Na zatravljenoj kosini uživam u podrhtavanju trava na vetru.

 

Čudo je da uopšte postojim. Još veće čudo je da se pišući čudim 

čudu što postojim. Najveće čudo je da Tii sve o ovim čudima čitaš.

 

Napisati između reči malo ljubim Te – ma ljubim Te lo – je za mene jako veliko.

 

Kada jesam onda i svaka reč koju napišem jeste.

 

Kada napišem reč koja jeste onda i ja jesam.

 

sporo odmičem

 

Kod hotela Slavija desetogodišnji dečak prosi i plače.

 

Dečače koji prosiš i plačeš ljubim Te.

 

Dečače koji prosiš i plačeš Tii mi daješ snagu i ljubav.

 

dečače koji prosiš i plačeš danas mi je Mina Novčić poslala sms

Mili Miroslave, snagom iz čukljeva krećem da svemu snagu dam, ljubim te

Minina snaga i Minini poljupci su i Tvoji dečače moj najmiliji

 

Dečače koji prosiš i plačeš Tii si uzor svetim dečacima.

 

Dečače koji prosiš i plačeš neka Te celog života doje dojke života.

 

Dečače koji prosiš i plačeš neka Tii iz pičke života ističe novac za svaku Tvoju suzu.

 

Dečače koji prosiš i plačeš Tii si princ oduvek i zauvek.

 

Dečače koji prosiš i plačeš Tii pomažeš drugima da imaju i da se smeju.

 

Dečače koji prosiš i plačeš Tebi pripadam.

 

Dečače koji prosiš i plačeš zbog Tebe se ne bojim.

 

Dečače koji prosiš i plačeš grejem Tii dupe koje se smrzlo na hladnom asfaltu.

 

Dečače koji prosiš i plačeš Tvoju poniženost proglašavam plemićkom.

 

Dečače koji prosiš i plačeš Tii si žrtvovan – Bogu najmiliji.

 

Dečače koji prosiš i plačeš Tvoja odbačenost je svetlost na mom putu.

 

Dečače koji prosiš i plačeš Tvoja žrtva je ljubičica u srcu Boga.

 

Vetar nosi suvo lišće.

 

Noć je sve hladnija.

 

Hodam polako uz Bulevar.

 

ulica sam

 

Mislim na grožđe.

 

Ljubim dečaka koji prosi i plače.

 

 

 

 

 

TO BIĆE MOŽE BITI SVAKO

1404. dan
4. novembar 2008.

39529 - 39561

blaženstva

 

 

malopre sam slušao emisiju o klimatskim promenama na planeti Zemlji.

neka predviđanja govore o velikim promenama koje su počele da se događaju.

nedostatku energije i vode. o tome da će polovinom veka biti oko deset milijardi

ljudi a da će pri kraju veka biti oko četiri-pet milijardi ljudi jer će pet šest milijardi

nestati u strašnim ratovima koji će se dogoditi ako ne dođe do buđenja.

 

jedno biće će spasiti svet. to biće može biti svako – samo ja – ja svih ja.

 

Susreo sam se sa Kajom i Roretom. Ispratili su me do Bulevara i kupili mi kafu. 

 

Kaja će se poroditi za par sati ili par dana.

Kaja je rodila Bjanku Popović 6. novembra u 23:05h sa 53 cm. i 3650 gr. Bilo nam je jako teško. Sada nam je lepo. Borili smo se za život i

bili razdvojeni. Sada smo zajedno. Stvoriti život nije sitnica ni obična stvar. Novo biće traži čistotu u srcima i budnost svih najbližih koji će ga

okruživati u životu. Ono menja sve. Hvala Ti Bože. Hvala Ti Bjanka – poslao mi je mejl Bjankin otac Milan dvadeset dana kasnije.

 

Sa kafom u jednoj u ruci i olovkom i hartijom u drugoj idem ka mostu.

 

Nije važno da li sam živ ili mrtav nego zašto živim.

 

Živim Bogu – Tebi – Pesmi.

 

Bog je sve. Život je život. Pesma je pevanje.

 

Trave će spasiti Planetu – proslavljam vas trave.

 

Beli medvedi izumiru – proslavljam vas beli medvedi.

 

Voleo bih da sutra pišem i čitam blaženstva za Rašu Chirco Popovića.

 

Bacio sam novčić i on je odlučio da na raskrsnici skrenem levo.

 

Napravio sam jedan veseo pokret ispred Narodnog pozorišta

da bih njim razveselio sve što je uplašeno na ovom svetu.

 

Svakoga dana ljubiti Planetu.

 

Svakoga dana Svemirom pešačiti.

 

Ako odmah napišem reč spasenje spasenje je živo.

 

U knjižari Utopija Srđan Marković mi priča o ocu Paolu jezuitskom

svešteniku koji je obnovio ranohrišćanski manastir u pustinji na granici

Sirije i Jordana i u kome je Srđan ovog leta prisustvovao susretu četiri religije.

 

Kružim svim mislima i u malenom srcu ljubim sva srca.

 

Raznežio sam se pred zelenim tramvajem.

 

Ovde je sinoć sedeo i plakao moj dečak prosjak.

 

Svi putevi vode u srce koje mi je u grudima.

 

Jedan put ističe iz mog malenog srca.

 

jedan ritam. jedna ljubav. jedan Bog

 

B

o

g

 

ja ruža

 

Pogledaj me u oči – pogledaj ove reči.

 

Raznežio sam se nad čarapama koje sam osetio jer su meke stopalima.

 

U mojim petama je baština čovečanstva.

 

U šaci kojom pišem se nalazi pismo čovečanstva.

 

U ovim rečima je sada u kome su sva sada.

 

U mom ja su sva prošla sadašnja i buduća ja.

 

Bog ja. Ja Boga.

 

jabogja

 

 

 

 

 

DEVETOGODIŠNJEM RAŠI

1405. dan
5. novembar 2008.

39562 - 39594

blaženstva

 

 

Svakoga dana ljubiti Planetu.

 

Svakoga dana Svemirom pešačiti.

 

Bilo bi lepo – kaže Raša.

 

Bilo bi lepo jer lepotu svi osećaju i od nje žive.

 

Rašo moj ove reči koje Tii pišem i izgovaram neka Te čuvaju čitavog života.

 

Pitaš me od čega – pa od svega. I to tako što Tii Rašo sada voliš sve.

 

Rašo ovo što pišem je i za Veru – Tvoju jednoipomesečnu sestru.

 

Pogledaj Rašo kako Vera hoda po tekstu. Je l’ istina?

 

Ovo znači da Vera voli reči.

 

Ja se radujem Rašo jer mi je uzbudljivo da ovako pišem.

 

Ovo što pišem govori o svakom danu Tvog života.

 

Rašo pre jedan sat ova blaženstva nisu postojala.  

 

Umetnost je pre svega to što sada postoji a pre nije.

 

Nandan mi je pre sat vremena pričala kako je rodila Veru.

 

Ovo Rašo nije rođenje ovo je stvaranje.

 

Rašo nadam se da ću uz Tvoju i Verinu ali i uz pomoć

Nandan i Branka uspeti da dovršim današnja blaženstva. 

 

Sada ovde pored Dunava ne znam šta i kako dalje da pišem.

 

Nešto lepo napiši u osamnaestom (39579) blaženstvu – kaže mi Raša.

 

Rašo piši umesto mene jer ja nazdravljam sa Nandan i Brankom.

 

Rašo ja sam srećan i verujem da se sreća širi svetom.

 

I Svemirom – kao što Tii kažeš Rašo jer Svemir je ovde.

 

Sve ovo što si sada Tii govorio Rašo govori o tome da si Tii junak Svemira.

 

Ovaj crtež je za Tebe Rašo.

Raša hoda Svemirom

 

Sada si Tii Rašo postao Raša.

 

Rašo Tii i Raša ste kao ptica koja kljuca i ptica koja gleda pticu koja kljuca.

 

Je l’ vidiš Rašo kako pišem?

Pa da.

 

Je l’ čuješ kako govorim?

Naravno.

 

Je l’ vidiš kako mislim?

Ne.

 

Je l’ vidiš kako volim?

Šta?

 

Je l’ vidiš kako letim u Tvom srcu Rašo moj?

Ne vidim.

 

Rašo ljubim Te dok je bubamara na Brankovom ramenu a sada već na Tvom prstu.

 

Vera plače. Branko la camina.

 

Ako je istina da se zovem Raša onda je i istinito

ovo što ovde piše u ovoj tvojoj knjizi Miroslave.

Raša me je zamolio da na kraju napišem ove njegove reči

 

 

 

 

 

UZVIŠENOST

1406. dan
6. novembar 2008.

39595 - 39627

blaženstva

 

 

Uzvišenost – svesno bespomoćno izlaganje podsmehu ljudi.

Vera Varadi mi je u 7:30h poslala sms-om ove reči Časlava Miloša 

 

Pre pola sata smo Vladimir Macura i ja potpisali prvi U-govor nove večne umetnosti.

 

Elvis Hasim je ime mog veselog dvadesetogodišnjeg prosjaka u kolicima.

 

sledećih trideset blaženstva su pesme Aleksandra Ristovića

Pčelica je uletela u sobu.

Pokušavamo da je isteramo kroz prozor

mašući đačkim sveskama.

 

Zamrzlo se mastilo

u mastionici. Zamrzao se i nos

pisca ovih redova.

 

Ti, ružičasti odjeku,

i vi ružičasti odjeci

ružičastih odjeka!

 

Tamo zaseda Savet ratnika,

a vi još uvek

o ljubičicama.

 

Rudari noćne smene

mimoilaze se

s rudarima jutarnje smene.

 

Njene bele dojke

zvone na uzbunu

kucajući jedna o drugu.

Ispod tanke, pretanke svile.

 

Starac dosetkama

zabavlja nekog u kuhinji.

A sneg veje li, veje.

 

Sedi pred kućom

slepi dedica

i jede trešnje.

 

Okrenuli ste se.

Okrenuli ste se još jednom.

A onda još jednom i još jednom.

 

Gle ti kiše!

Udara kao s pravom

u okno vrata.

 

Zalepršao je vrabac.

Ali, ti daješ prednost

drugim pojedinostima.

Nikako vrapcu.

 

Gospode, nemoj me oslepiti!

Još bih da gledam

vodu, ženska lica i lišće.

 

Imam pedeset šest godina.

Sve češće idem u polje

da bih gledao vrane i gavranove.

Gospode!

 

Gle, duga!

reče ona

prilazeći prozoru.

 

Gospod nam čini različite usluge,

jedna od njih je i ovo

kretanje naniže i naviše.

 

Sveta zemlja,

svete ljubičice,

sveto rasulo pšenice i drugih žitarica.

 

Ponedeljak: jata vrana.

Utorak: gavranovi.

Sreda: sova ušara i druge ptice.

 

Gleda kroz okno

u sneg. Kaže:

Ovaj sneg je topao. Jednostavno – vri.

 

Prepolovi hleb.

Sutra ćeš onu drugu polovinu

opet seći nadvoje.

 

Proleće je.

Neka žena razgovara s nekim

o nekome.

 

Gleda kroz okno

Neko

u

Nešto.

 

A nužnik sa stazom kroz drveće?

A šetnje duž obale u vojničkom šinjelu

s malom pisaljkom i beležnicom u levom džepu?

 

Zajecali ste.

Pa to je i prirodno

nakon toliko godina.

 

Školski poslužitelj

gleda u sneg

koji promiče ispod ulične svetiljke.

 

Detinjasta li si

ti, peruniko. Takmičiš se

s nebeskim plavetnilom.

 

Hrist je u bašti,

hoda među drvećem

lep kao svetlost.

 

Otvara vrata.

Zatvara vrata.

Pa vetar.

 

Idemo kroz groblje,

pada tih

prvi sneg.

 

Napolju

promiče sneg

kao u detinjstvu.

 

Ko je to?

Mala ruža.

Pa uđi onda, ti mala ružo!

 

 

 

 

 

VETAR

1407. dan
7. novembar 2008.

39628 - 39660

blaženstva

 

 

Barak Obama je potvrda američkog sna da svako može postati predsednik države.

 

Miroslav Mandić je potvrda Božije jave da je svako biće Bog.

 

Crvena ružo zastah da Te gledam. Toliko mi snage i lepote daješ Tii ružo crvena.

 

Na suncu i jakom vetru sa cvećem grožđem i wc papirom u ruci.

 

Izvadio sam iz džepa mali digitalni diktafon koji mi je poklonio Srđan Marković.

 

Glas zamenjuje šaku i olovku a diktafon papir.

 

reči su reči. ja sam ja. isto je isto

 

Navikao sam da pišem pred ljudima na ulici. Sada treba

da se naviknem da pred prolaznicima govorim u diktafon.

 

Devojka slatkih guzova udara po guzovima svog mladića dok zagrljeni hodaju.

 

Vetar je sve jači i sve dalje nosi moj glas kojim izgovaram reči.

 

Spuštam se ulicom Kralja Petra – kako sam ja Bog?

Pogledam u zgradu ispred mene i osetim – jesam.

 

Ptice kruže nad mostom nošene vetrom.

 

Na jakom vetru osećam snagu prizora.

 

Svaki prizor je praprizor.

 

Vetar – kao da sam u vetru stvoren.

 

Ja sam tek rođena beba koja se bori za život.

 

Ja sam život za tek rođenu bebu koja se bori za život.

 

Vetar mi duva u grudi – plačem od radosti

 

Sve što mi govori vetar govorim i ja vetru.

 

Gledam u mesec i ježim se od lepote.

 

Hladno plava boja neba.

 

Idem uz ulicu – kako je to večno.

 

Ja koji ću umreti i nestati – večnost sam.

 

Usred ove realnosti ja sam čuvar večnosti.

 

Radost u očima starije žene koja me je pogledala.

 

Još jedna suza mi se sliva niz lice.

 

Smrti čuvaj me životu.

 

 

u

ovoj

tužnoj

pesmi

pevam

radošću

 

 

Zašto je u pesmama tako mnogo tuge?

 

Tugo moja ljubim Te.

 

U jednoj ruci mi je diktafon u drugoj hleb.

 

Ako na ovom vetru nisam dovoljno pisao o vetru to je zbog vetra.

 

od srca do srca vetar

 

 

 

 

 

VASKRSLI ISKUPLJUJE POSLEDNJE

1408. dan
8. novembar 2008.

39661 - 39693

blaženstva

 

 

Ljubav – viknuo je iza mene jedan od radnika kod Vuka. I onda se čuo smeh ostalih.

Tada sam shvatio da se to odnosi na mene i na reč ljubav na mojoj slepoočnici.

Stani malo – dodao je neko. Osetio sam zahvalnost za ova dobacivanja.

Uzvišenost – svesno bespomoćno izlaganje podsmehu ljudi.

 

Bog sam Bože

 

Topla košava. Svetlost vodom okupana. Voda svetlošću osunčana.

 

Beba života se ljubavlju bori za život svake bebe.

 

Jedini zadatak nauke je ljubav.

 

Jedino pevanje je Bog.

 

ja sam jedan jedini umetnik

ja sam pesnik večne umetnosti

ja sam najskuplji umetnik od kada je sveta i veka i zato sam besplatan

besplatan – jer sav novac ovog sveta je moj i nije dovoljan da bi se njime kupilo moje delo

u slavu svih velikih umetnika koje vreme u kome su stvarali nije ni videlo ni prepoznalo

 

pičku mu moju daj

 

kurcem mojim odlutaj

 

sve što ću napisati ove subotnje večeri neka vaskrsne ljubavlju

 

evo ga mladić u noći

 

ovo je žena koja će pred jutro poći

 

evo ga poletelo dete

 

niotkud niotkud

 

hvala svima koji me ne vole

hvala svima koji su me zaboravili

hvala svima koji su o meni laži širili

hvala svima koji mi nisu odgovorili

hvala svima koji mi nisu pomogli

 

hvala Tebi jer si Tii ja

 

hvala putu jer se u ružu preobrazio

 

hvala ruži jer je Bog postala

 

hvala trenutku jer čuva večnost

 

hvala dobronamernima

 

hvala svakome ko peva svoju pesmu

 

hvala svakom ko ljubi hvala

 

hvala hvala

 

molim molim

 

molim Te ovim rečima pokloni se

 

molim Te ovim rečima u svom srcu oslobodi se

 

molim Te ovim rečima zapevaj

 

lepoto lepoto

 

usne usnama – usnama usne

 

sva ljudska bića koja u ovom trenutku cvetaju su preko šest milijardi ruža

 

molim Te dečače koji prosiš i plačeš svakoga od ogorčenosti oslobodi

 

ovim se iskupih

 

ovako vaskrsnuh

 

 

 

 

 

LJUBAV – STVARANJE – PEVANJE

1410. dan
10. novembar 2008.

39694 - 39726

blaženstva

 

 

Ovaj trenutak bezrazložne radosti bih da podelim sa Tobom.

 

Neka od sada svaki moj izdah ljubi sve oko sebe.

 

Moj jezik se zove Miroslav Mandić.

 

Ime moje umetnosti je Miroslav Mandić.

 

Novac kojim se služim i u koji verujem se zove Miroslav Mandić.

 

Ime sveta u kome živim i kome pripadam je Miroslav Mandić.

 

Bogu je ime Miroslav Mandić.

napisano neopisivom nežnošću

 

Miroslav Mandić je jedan jedini način bez načina.

 

Crkvena zvona zvone melodijom Miroslav Mandić.

 

Miroslav Mandić je podrška dečaku Miroslavu Mandiću

koji u odrastanju nije pristao na vojničko i državno nasilje.

 

Miroslav Mandić je nenasilje kojim se postojeće nasilje preobražava u saosećanje.

 

Sve što je nastalo nasiljem za Miroslava Mandića nije Miroslav Mandić.

 

Bez Miroslava Mandića ne bih mogao živeti ni stvarati – nijednu reč zapevati.

 

Miroslav Mandić je sve ono što bi svako želeo da bude a već jeste.

 

Miroslav Mandić su crvene grudi crvendaćeve.

 

Miroslav Mandić su tragovi stopala devojaka i

mladića na šumskoj stazi posutoj jesenjim lišćem.

 

Miroslav Mandić je čudo kojim svako za sebe može da kaže ja sam Miroslav Mandić.

 

Tek u pedeset devetoj shvatam da je svemu što postoji ime Miroslav Mandić.

 

Svemu je ime Miroslav Mandić i to je Miroslav Mandić bluz.

 

Sve što još ne postoji zvaće se Miroslav Mandić.

 

Sve neka je tako kako je a ovo neka je Miroslav Mandić.

 

Neka svako radi svoj posao a ovo neka je Miroslav Mandić.

 

Neka svako proslavi svoje ime a ovo neka je Miroslav Mandić.

 

Miroslav Mandić je moja pesma.

 

Miroslav Mandić je usud koji mi daje snagu i prefinjenost da se usudim.

 

Miroslav Mandić hodočasti Tebe Miroslava Mandića.

 

Miroslav Mandić krene a sačekaš ga Tii Miroslav Mandić.

 

Miroslav Mandić su bubice koje sa cveća padaju po stolu.

 

19:19h

Miroslav Mandić stvara Miroslava Mandića.

 

Miroslav Mandić je sva bol ovog i onog sveta preobražena u radost svakom biću.

 

Miroslav Mandić je svako ko veruje da je Miroslav Mandić

ono što Miroslav Mandić kaže i peva da je Miroslav Mandić.

 

Miroslav Mandić je ono što sada činiš za svoje dobro.

 

Miroslav Miroslav Miroslav Miroslav Miroslav ljubav Mandić Mandić Mandić Mandić Mandić

 

 

 

 

 

LJUBAV JE LJUBAV – SVE OSTALO NIJE LJUBAV

1411. dan
11. novembar 2008.

39727 - 39759

blaženstva

 

 

Kupio sam tri pavlake – 87 dinara. Jedan somun – 30 dinara.

Osamsto grama grožđa – 64 dinara. Dva buketa cveća – 90 dinara.

 

Kada kupim hranu osećam se krivim jer mnogi nemaju ni za hranu.

 

Živ znači biti i kriv.

 

Pogledao sam u cveće koje nosim u ruci i osetio sam se manje krivim.

 

Ja sam Miroslav Mandić i zato da se niko ne bi osećao krivim.

 

Miroslav Mandić je Bog da ne bih bio moćan.

 

Krivudam zemljanom stazicom i smešim se.

 

U Skadarliji mi je prišlo nekoliko studenata. Zamolili su me da im dozvolim da fotografišu

reč ljubav koju su ugledali na mojoj slepoočnici jer rade seminarski rad na temu ljubav.

 

zašlo je sunce – zahladilo je

 

samoća je velika – ljubav još veća

 

Hodao sam Zvezdarskom šumom. Sreo Srđana Valjarevića.

Lutao po groblju. Prišli mi studenti. Vraćam se sa mosta. Sve vreme sam 

bio tužan. Već dva i po sata na nogama. Da li sam tugu potrošio u hodanju?

 

Pisati na način Miroslav Mandić je jako opasno ali i jedino.

 

Biti Bog je još opasnije ali i još spasonosnije.

 

Vrane grakću gnezdeći se po platanima na Bulevaru. Hladna će biti ova noć.

 

U toploj sam sobi. Ponekad postojanje nije ništa drugo nego zahvalnost na postojanju.

 

Ponekad stvaralaštvo nije ništa drugo nego zahvalnost jer mogu da se zahvalim.

 

Ja sam film. Blaženstva su bioskop. Tii si gledalac.

 

Radio-drame filmovi i muzika su me otvorili i naučili kako da se predam.

 

Stvaranje hodanje i pevanje su me naučili kako da dam.

 

 

ti

ti ja ti

ti

 

 

ja sam ja – sve ostalo si Tii

 

volim kada protivurečim sebi

 

ljubav je sve ili ništa – sve ostalo nije ljubav

 

sve više verujem u retke umetnike

 

sve više verujem u retku umetnost i nimalo u istoriju umetnosti

 

sve više verujem stvaraocu a nimalo stručnjaku

 

ljubav je sve – sve ostalo nije ljubav

 

ljubav je ljubav – sve ostalo nije ljubav

 

ruža je ruža je ruža

ljubav je ljubav je ljubav

 

put put put put put put put

put put put put put put

put put put put put

put put put put

put put put

put put

put

 

ruža

ruža ruža

ruža ruža ruža

ruža ruža ruža ruža

ruža ruža ruža ruža ruža

ruža ruža ruža ruža ruža ruža

ruža ruža ruža ruža ruža ruža ruža

 

ruža

ruža ruža

ruža ruža ruža

ruža ruža ruža ruža

ruža ruža ruža ruža ruža

ruža ruža ruža ruža ruža ruža

ruža ruža ruža ruža ruža ruža ruža

put put put put put put put put

put put put put put put put

put put put put put put

put put put put put

put put put

put put

put

 

ja

ja

ja

ja

ja

ja

ja

 

 

 

 

 

OTKLJUČAVAJUĆI VRATA

1412. dan
12. novembar 2008.

39760 - 39792

blaženstva

 

Dok sam otključavao vrata Stančića da bih

izašao napolje osetio sam kako nemam pravo na život.

 

Odsustvo prava na život u ranom dečaštvu

me je bacilo u naručje umetnosti. Kasnije i Bogu.

 

Umetnošću sam otkrio jedan drugi život.

 

Život za umetnost – umetnost za Boga.

 

Sam život. Život za život.

 

Život u svemu. Život svetinju.

 

Neumrlost i večnost života.

 

ljubav života za život ljubavi

 

lepotu života u njegovoj dobroti

 

život me je poistovećivao sa svim životima

 

postao sam pupoljak

 

lišće trave i drveće

 

životi ideja su se uselili u moj život

 

moj život je postao svačiji život i svačiji život je postao moj

 

životi reči – životi slike – životi muzike su mi proširili život

 

svako ko daje svoj život drugome od života stvara ljubav

 

Još nisam na mostu. Sa terase smo Srđan Valjarević i ja gledali utakmicu

Hajduka VojvodineHajduk je pobedio na penale. Ulična svetla se pale.

 

Slepi mladić sa belim štapom mi dolazi u susret.

 

Greje me crveni šal.

 

Mislim o divljenju i strpljenju koji su mi mnogo 

pomogli u životu a sada ih prvi put mislim kao par.

 

Divljenje me je vodilo – strpljenje čuvalo.

 

Kao i – molim i hvala – ruža i put – smiraj i zanos

plesanje i pevanje – i divljenje i strpljenje su skladan par.

 

Mnoge trenutke sam proživeo diveći se. Mnogo dana sam živeo strpljivošću.

 

Strpljenje proizvodi milinu u kojoj nestajem. Divljenje proizvodi ushićenje kojim nestajem.

 

Da nije bilo strpljenja odavno bih izgoreo. Da nije bilo divljenja odavno bih se ohladio.

 

Kada sam malopre iz tople sobe onih koje volim izašao u hladnu noć

osećao sam se teško. Sam na ulici. Sam ka Stančiću u kome ću biti sam.

 

Posle kilometar hodanja više ne osećam da sam sam. Potvrđuje to

i dečak koji me ljubopitljivo gleda iz parkiranog automobila.

 

Pomaže mi strpljenje i dobre misli koje me povezuju sa svime.

 

Pomaže mi sporo hodanje – muzika blagih koraka.

 

U Stančiću me čekaju nove knjige – Vitgenštajn – Bukovski – Flober.

 

flober stila

 

bukovski života

 

vitgenštajn vitgeštajna

 

 

 

 

 

ZVIŽDUĆUĆI

1413. dan
13. novembar 2008.

39793 - 39825

blaženstva

 

 

Osmogodišnji dečak ide ulicom i zvižduće.

 

Drugi dečak hoda po uskim ciglama uz zid.

 

Uživam gledajući nekoliko žena i muškaraca na tartan stazi sportskog

centra Zvezdara. Neki trče drugi samo hodaju. Svima im želim dobro.

 

to što sada ne treba nikom jednom će biti potrebno svakom

 

Pored dugačkog zida fudbalskog terena mislim na oba

dečaka. I onog koji zvižduće ulicom i onog koji hoda uz zid.

 

svaki dečak je sve svemu

 

udahnem zadovoljstvo – izdahnem ljubav

 

miris pomorandže na ulici

 

digitalni diktafon mi odmah pokaže za koje vreme sam izgovorio ove reči

0:00:09h

 

svaki trenutak u kome živim nikada pre nisam živeo

 

Mama kako se to ovo kaže – pita dečak svoju majku držeći je za ruku.

 

uzbudljivo je to što već dva sata nemam ništa da kažem

 

gleda me – kažem njene oči

 

da nije išao ovako sporo tramvaj bi me udario

 

U Stančiću me čekaju dve pavlake i grožđe. Kupio sam hleb i mali pelinkovac da bih pisao.

 

Pre ulaska u Stančić gledam i uživam u punom mesecu.

 

Prepisao sam blaženstva sa diktafona. Seksualno je čuti glas koji piše.

 

dobro je jebeno dobro

 

samo se o dobroti i radi

 

jebena je dobrota – dobro je jebanje

 

jebeno je pisanje – lepo je pisanje

 

dobrota voli lepotu – lepota voli dobrotu

 

životinje vole biljke – biljke vole životinje

 

drvo voli šumu – šuma voli drvo

 

volim Bili Holidej – Bili Holidej voli mene

 

ljubav piše ljubav

 

smešim se blaženstvu koje pišem

 

ovaj osmeh se krugovima širi u beskraj

 

svako blaženstvo je kruženje ljubavi

 

nedostaje mi topao pesak

 

moje grlo je Tvoj jastuk

 

sve vreme ovog i onog sveta struji kroz ovo blaženstvo

 

bacam se               u naručje                                                                                           

 

 

 

 

 

LJUBEĆI

1414. dan
14. novembar 2008.

39826 - 39858

blaženstva

 

 

Vadim diktafon. Ne čekam da mi reči dođu – idem ka njima.

 

Pre mosta ću se videti sa Biljanom Rončević. Nismo se videli pet godina.

 

Starom prosjaku dugujem ovo blaženstvo.

 

Prosjak mi je otvorio dušu – duša oči – sve što gledam je lepo.

 

U sebi ne osećam smisao ali ga osećam u mladiću sa kojim se mimoilazim.

 

Ja nikad torbe ne nosim – kaže čovek ispred mene.

 

Neka Tii dobrim biva.

 

Kad vidim krhkost u nečijim očima osetim – vredi živeti.

 

pevušim

 

Ludo u meni čuvaj me. Ludo moja ljubim Te.

 

reč sam

 

Za desetak minuta ću ugledati Biljanu. Nadam

se da u susretu ništa od stida neću sakriti.

 

Stid je čednost koja me čuva.

 

Eno je Biljana u crvenim pantalonama.

 

Biljana je otišla. Družili smo se pet sati. Ispričala mi je svoju bolnu priču.

 

ovo je melem za svačiji bol

 

leti ptico

 

letim

 

ljubav čeka na svakom ćošku

 

svako ko pati spašava svet

 

svako ko se raduje ljubi svet

 

paćenica spašava ljubavnika. ljubavnik ljubi paćenicu

 

paćenik spašava ljubavnicu. ljubavnica ljubi paćenika

 

drvo sam

 

krenimo

 

ćuteći

 

srce

 

srce

 

srce

 

srce

 

srce

 

srce

 

srce

 

 

 

 

 

JEBUĆI SE

1415. dan
15. novembar 2008.

 39859 - 39891

blaženstva

 

 

Ajmo Džo – rekao sam sebi pre nego što sam izašao iz Stančića.

 

Uh kako je lepo na hladnom vazduhu.

 

Poljubili su se na raskrsnici četrdesetogodišnjakinja

i pedesetogodišnjak – osetio sam njihovu sreću.

 

U pesmi je sva energija sveta.

 

Pesma je poljubac Božiji.

 

Dva vrapčića se kupaju u barici ispred crkve Svetog Marka.

 

Stari lepi gospodin sedi na klupi i uživa u

suncu. Na klupi do njega žena jede makovnjaču.

 

Nestajem u ovoj mekoći.

 

Na subotnjem čitanju su bile Franciska i Izabela. Iznenadile me. Poklanjam im moj život.

 

život mi je poklonjen – živim kad život poklanjam

 

život je poklonjenje životu

 

jesenje boje nestaju u zimi

 

nežno Te jebem oduvek i zauvek bez prestajanja ženo moja

poslao sam joj sms

 

joj što je to lepo muško jebanje – nežno ti se predajem ženski

odmah mi je odgovorila

 

reči moja kako si lepa

 

ja sam ja – drugi je svet

 

svet je drugi

 

svet nije ništa drugo nego Tii

 

 

ja

ti       ti

ja

 

 

ja sam Tebi ti – Tii si meni Ja

 

Tobom sam ja Ja – pisano malim slovima

 

malim slovima se piše sve veliko

 

ker ker

 

ja sam ker

 

prljavim jezikom ljubim svetinju jezika

 

planirano je da svaka žena bude silovana a svaki muškarac ubijen 

 

ja sam žena – ja sam muškarac

 

ja sam priča o ženi i muškarcu koji su odlučili da se neprestano jebu 

sve dok ne izdahnu u jednom jebanju – jednoj ljubavi – jednom Bogu

 

ja sam bilo koja priča

 

priča je u vezi sa administracijom – pesma sa plesanjem i pevanjem

 

ljubim zemlju na kojoj stoje stopala odbačenih

 

ruže su jebežljivije od bilo čije jebežljivosti

 

nežno se jebemo bez prestajanja ženo moja sve dok ne

izdahnemo u jednoj pesmi – jednoj ljubavi – jednom Bogu

 

 

 

 

 

GOVOREĆI ENGLESKI

1417. dan
17. novembar 2008.

39892 - 39924

blaženstva

 

 

Voleo bih da vidim sve trave ovog sveta ali je to nemoguće i zato gledam travu.

 

Voleo bih da budem na svim mestima i zato ljubim.

 

Voleo bih da pišem kao oni čije pisanje volim i zato pišem baš ovako.

 

Voleo bih da sledeća blaženstva ne počinjem rečima voleo bih.

 

piše mi se lako

 

da samo iz sebe curi

 

šta god bilo samo da se ponavlja

 

da uplićem kako oduvek uplićem

 

apstraktno sa konkretnim – konkretno sa apstraktnim

 

hodanje sa hodanjem

 

osmeh sa molitvom – molitvu sa hrabrošću

 

planinu ravnicom

 

ritam ritmom

 

bitangu bitangom

 

zvučno bezvučnim

 

um omom

 

sve što napišem neka je lepo dobroti

 

sve što pročitaš neka je dobro lepoti

 

Hodam i govorim engleski da bih osvežio jezik.

 

Stranim jezikom sam više dete jer strani jezik ne znam dovoljno dobro.

 

Kada govorim engleski to je vrsta igre a igra mi je uvek potrebna za jezik.

 

Dan je siv i hladan. Dobar dan za hodanje.

 

Dobro hodanje je dobro za dobro pisanje.

 

Gledam u nebo i lišće na drveću. Uživam jer sam ovde.

 

Dva mlada radnika su se zagrlila i gledaju poruku u mobilnom telefonu.

 

Kada se vratim u Stančić prevešću ova blaženstva sa engleskog na srpski.

 

Na engleskom mogu da se izrazim sa mnogo manje

reči i zato moje mišljenje i osećanja moraju biti jasnija.

 

Jasnoća uzbuđuje i smiruje.

 

Hodam mirno i meko. Uživam u vazduhu i vazduh uživa u meni.

 

Uživam u nekim engleskim rečima kao što je skromnost.

 

Kada sam prvi put čuo reč modesti bilo mi je čudno jer mi nije ličila na skromnost.

 

Počeo sam da mislim o ruži a nastavio belim ljiljanom.

 

Sa mirisom ljubičice na kraju.

 

 

 

 

 

BILO ŠTA PEVANO BILO KAKO PEVANO BILO KOME PEVANO

1418. dan
18. novembar 2008.

39925 - 39957

blaženstva

 

 

Svi ljudi upotrebljavaju ove iste reči a samo

sam ih ja sklopio u jednu jedinstvenu rečenicu.

 

Neponovljivost pisanja me otvara ponavljanju nepredvidljivog.

 

vodeni talas

 

ptičica na mojoj šaci

 

stvaranje ni iz čega

 

raskoš jednostavnog

 

nekoliko dana mislim na sintagmu raskoš jednostavnog

koju sam pre tridesetak godina pročitao kod Hajdegera (Martin

Heidegger) i koja je potvrdila iskustvo koje sam do tada stekao živeći

 

volim iskaze i iskazi vole mene

 

ja sam iskaz 

 

nežna svedenost

 

usne na vratu

 

kičma uz proplanak

 

dribling zamenjen hodanjem

 

pet konja u pet reči

 

magarac

 

podne današnjeg dana

 

trenuci posle podneva

 

bilo šta pevano bilo kako pevano bilo kome pevano

 

mogu pevati i ništa i to će biti nešto

 

lepo biti će to i redom obrnutim pevati mogu

 

bilo ko je niko i svako i to je baš onako kako i jeste

 

bilo šta pevano bilo kako pevano bilo kome pevano – je moj hleb današnji

 

bilo šta pevano bilo kako pevano bilo kome pevano – je cvet koji sam godinama tražio

 

bilo šta pevano bilo kako pevano bilo kome pevano – je slava velikim pesnicima

 

Bilo Šta Pevano Bilo Kako Pevano Bilo Kome Pevano – je ime koje će me proslaviti

 

bilo šta pevano bilo kako pevano bilo kome

pevano – je sve što želim da kažem o ovom svetu

 

 stvaranje živi u ljubavi – ljubav vaskrsava u stvaranju

 

ovim koracima

 

Čarls Bukovskom i Lindi Bukovski

 

stopalima po uskim ciglama vežbajući ravnotežu

 

u sumraku svakome ko je u svom srcu udomio sva bića

 

anonimnim snagama ljubavi koje su mi se otkrile na prvim hodanjima

 

prosjacima mojim jedinim domaćinima u Beogradu

 

 

 

 

 

43. PUT PO 33 DANA

1419. dan
19. novembar 2008.

39958 - 39990

blaženstva

 

 

Čovek ne može promeniti svet zato što želi da bude građanin sveta;

a odgovornosti prema svetu skloni su uglavnom ljudi koji, iz razumljivih

razloga, zaziru od odgovornosti za ono što se događa u njihovim sredinama.

Hana Arent (Hannah Arendt)

 

Oblizala je usne dok smo se mimoilazili.

 

Dvorišni zid se iskrivio – komšijska smokva se nadvila nad njim.

 

Žena šapuće nešto velikom psu iza ograde.

 

Istesterisali su i poslagali drva na terasu.

 

Beli pas leži uz ogradu. Crni stoji u dubini dvorišta. Oba tužnih očiju.

 

Žena u crvenoj jakni odlazi desno u ulicu a čovek u crnoj jakni levo.

 

Dođite kod mene. Ovde radi čuveni čovek – viče dečak koji prodaje kruške.

 

Nabio sam crveni kačket na oči i krenuo na most.

 

S vremena na vreme sve jače priljubim crveni šal uz vrat.

 

Čovek koji se bori za svoja prava od kojih je najviše

pravo na život neprestano ukida životu pravo na život.

 

Jedan od razloga zašto ne osećam da imam pravo

na život je taj što i sam život nema pravo na život.

 

Živote pevajmo kada već nemamo pravo da živimo.

 

Živeti samo živeti to je životu milo.

 

Prijalo bi mi kada bih za nekoliko sati ležeći u krevetu prelistao stotinak aktuelnih knjiga.

 

Mreška se površina reke.

 

Još je više lepote u mojoj duši nakon što sam gledao

četiri mačke kako na hladnoći mirno sede kod mosta.

 

Skrenuo sam u praznu ulicu da nikoga ne bih uplašio iznanadnim trčanjem.

 

Bezrazložno potrčim da bih pisao o bezrazložnosti.

 

Sada sam potrčao samo da bih uživao.

 

Retko trčim – hodam – divno je trčati.

 

Volim kada Majstor Ekhart govori o trčanju.

 

volim da započnem blaženstvo rečju volim jer voleti je najkreativnije

 

volim nevažnost

 

volim usne

 

volim autobiografije

 

volim Te na mom licu

 

volim trajanje

 

volim volim

 

volimteja volišmeti

 

volim Te kažem svakom i svemu

 

volim Te pičeća moja

 

volim ptičeća

 

 

 

 

 

33 NA TRIDESET TREĆI

1420. dan
20. novembar 2008.

39991 - 40023

blaženstva

 

 

trčim 33 zamišljena koraka

 

trčim 33 koraka

 

Da li ima nekog iza ugla? – izgovorio sam naglas kada sam se približio uglu.

 

Sagnuo sam se i pomilovao trave izrasle u pukotini između asfalta i zida.

 

Podigao sam list platana i njim nekoliko puta pomilovao obraz.

 

Levom nogom pružam duži korak.

 

Levom nogom se oslanjam samo na prste a desnom samo na petu.

 

Volim Te drvo – kažem drvetu gledajući ga u oči.

 

Uradim nekoliko bilo kako i bilo šta stvari da bih mogao da pišem i bilo kako i bilo šta.

 

Vučem desno stopalo po tramvajskim šinama u ovom 40000. blaženstvu.

 

Uraditi bilo šta je teže nego uraditi nešto – kao

što je i pisati bilo šta teže nego napisati nešto.

 

Sa bankine skočim na kolovoz za bilo šta. Sa

kolovoza poskočim na bankinu za bilo kako.

 

Sve su ovo male gluposti za radost svima i svemu.

 

Zamislim da sam jabuka i kao jabuka hodam ulicom.

 

Ispružim ruku dvesta metara kroz vazduh i dodirnem krst crkve Svetog Marka.

 

Prolazim pored ambasade Češke Republike i

klecajućim hodanjem budem Republika Češka.

 

Stavim diktafon među obe šake koje sklopim u molitveni

položaj i molim se da me blaga skromnost prožme zauvek.

 

Dodirnuo sam prelepu koru starog drveta u 

Pionirskom parku i osetio neopisivu lepotu tog bića.

 

na kaldrmi ponavljam

dobrota lepota dobrota lepota dobrota lepota dobrota lepota

 

Po prašnjavom crvenom mermeru vlažeći prste pljuvačkom ispišem reč prašnjavo.

 

Raširim nozdrve i udahnem crveno nebo u noći na obodu grada.

 

Okrenem se oko sebe tek onako.

 

Zastanem i stojim bez ikakvog razloga.

 

Stojim pored jednog drveta i nakrivim se kao i ono.

 

... ekipa mutnija od Dunava... – piše na zidu u Njegoševoj ulici.

 

Gledam u plavo noćno nebo i kažem mu nebo na mom si ramenu.

 

Raširim obe ruke i okrenem se tri puta uz reči živim za život – život živi za mene.

 

Naskočim na metalni poklopac samo da bi bupnulo.

 

Čim sam ga ugledao sagnuo sam se i pomilovao ga – busen trave.

 

Pružim ruke kao da Tii nosim hleb so i vino da ih podelimo zajedno.

 

Potrčim hrleći nekome u zagrljaj.

 

Poskočim i eto besmrtnosti.

 

trčim 33 puta po 33 koraka

i

stvorim 3333 Miroslav Mandić trčećih koraka

kojima svim bićima donosim večnu radost u duši

pokušao sam da izračunam koliko je 33 na 33 ali nisam uspeo

 

 

 

 

 

ARANĐELOVDAN

1421. dan
21. novembar 2008.

40024 - 40056

blaženstva

 

 

Hrlim u slavu današnjeg dana.

 

hodam ka mostu. dan je topao i oblačan. u Stančiću sam na sredini sobe ostavio

hleb

vino

sveću

tamjan

koljivo

osam žutih hrizantema

da me sačekaju i da zajedno proslavimo slavu današnjeg dana

 

Prošla je ponoć slavnog dana. Bile su Sanja Branka i Izabela. Uživao sam u njima.

 

pijan sam

 

sam sam

 

osam žutih hrizantema

 

jedna bela košulja

 

um

 

noć

 

svetlost sveće

 

ukus vina

 

Tvoje toplo telo

 

evo me

 

tople grudi i topao stomak

 

zemlja se širi na ovu stranu – nebo se prostire na ovu stranu

 

pišem u slavu Tvog tela

 

pišem da se ne bih obrukao

 

dosuću vino iako mi nije do vina

 

nije mi ni do brukanja

 

do lepote mi je

 

do Tvoje topline mi je

 

jako sam pijan

 

osećam srce 

 

mučim se

 

osam žutih hrizantema

 

tople grudi i topao stomak

 

isto je

 

miriše zima

 

svečanost posvećuje

 

usne na grudima

 

stomak stomaku

 

progutaj me sebi na uživanje

 

poslednji gutljaj vina držim u ustima sve dok ne...

hteo sam da napišem sve dok ne napišem ove reči... ali sam pre toga progutao vino ljubavi

 

 

 

 

 

JA SAM SVE ONO ŠTO JA ŽELI DA ZAPEVA

1422. dan
22. novembar 2008.

40057 - 40089

blaženstva

 

 

Noćas je pao prvi sneg.

 

Noćas sam sanjao da je preda mnom i pred mojim stvaranjem bespuće.

 

povratka nema

 

S jedne strane to je užasno – jer uvek idemo putevima – s druge strane je predivno.

 

nisam se uplašio

 

Do sada sam se bavio putem koji je fantastična stvar.

Sada sam došao do bespuća što je veliko mističko iskustvo.

 

bespuće je vrhunac – kruna stvaralaštva

 

veliko stvaranje nastaje u bespuću – tamo gde još ništa ne postoji

 

ljudi ne prihvataju novo jer ne mogu da ga podnesu

 

Daj Bože da uspem da pravim korake u bespuću!

 

jako je biti na jakom vetru u subotu na mostu

 

u reku sam bacio papiriće sa rečima 

Radost – Zdravlje – Ljubav – Sloboda – Preobražaj – Odanost – Uspeh

ali ih je vetar odmah poneo u visinu i razneo po mostu

 

najhladniji dan. nosim vodu i slatke hladne jabuke. promiče sneg

 

vetar nosi pahuljice koje se rasprhnu i nestanu čim dodirnu asfalt

 

 

sve je isto

pesme i dete

deca i pesma

pička i kurac

dupe i usta

ljubav i ljubav

bog

 

 

ja sam Tvoj muž pesmo

posvećeno Branki Zgonjanin

 

ja sam umetnost bespuća

 

ja sam umetnost bespomoćnosti

 

ja sam umetnost odanosti

 

ja sam umetnost lutanja

 

ja sam sve ono što jeste kada zapevam ja sam

 

 

ja

sam

je

najlepša

pesma

 

 

ja ovako izgledam

 

Tii me ovako jebeš – ja Te ovako ljubim

 

ja sam radost kojom pišem ove reči

 

ja sam osam žutih hrizantema

 

ja sam muž svom tek rođenom detetu – ja sam žena svom već umrlom detetu

posvećeno večnoj ljubavi u svim dušama

 

hej mama-jebeš me – hej tata-pevaš me

 

ja sam pesma – Tii si poezija

 

pesmica je uspavanka čoveku – pesma je jebanje deteta s Bogom

 

evo Te

 

ja sam sapun dobrote i voda lepote kojima oprah ruke

posvećeno svima koji prihvataju nadražaj Božiji koji zovemo sex

 

Tvoj Kurac 

Velika Muda

Toliko snažna i teška

Da ne mogu da ih obuhvatim jednom rukom

(sada vidim odakle dolazi tvoja snaga)

Retke sede dlake ga krase

Prav, crven, gladak, topao

Kao da ga oduvek znam

A tek juče sam ga videla

On je pre svega Spokojan

Kurac Maestra

poslala mi je pesmu o njemu

 

 

 

 

 

JA SAM PESMA O NJEMU. PESMA KOJE JUČE NISAM MOGAO DA SE SETIM

1424. dan
24. novembar 2008.

40090 - 40122

blaženstva

 

 

jutros sam video prvi led

 

držim ga

 

ljubim ga 

 

čuvam ga

 

dajem mu se dajem

 

milujem žute hrizanteme

 

trenuci umiru večnosti radi

 

umreti ljubavi radi – umreti radi ljubavi

 

dražim Te – tražim Te

 

ja sam pevačica vlažnih gaćica

 

u Tvom nadraženom pičiću su sve reči rečce i uzvici

 

vatra kurca je jaka – voda pičke je blaga

 

svoje Tii zadovoljstvo poklanjam – svojim Te zadovoljstvom čuvam i spašavam

 

svojim zadovoljstvom me ljubi

 

ja sam najuzbudljiviji najlepši i najseksualniji seks – seks najružnijih

 

kako je nadrkanost divna – nadrkanošću se rađa samosvest

 

ne optimizam – samo ljubav

 

Vama nikada ne bih ni za jedan jebeni dinar popušila. Pušim samo Tebi i to

oduvek i zauvek jer ljubav prema Tebi vrednija je od sveg novca ovog sveta.

posvećeno svetskoj finansiskoj krizi i ljudima koji zbog nje pate a svima nam je izlaz u ljubavi

 

Nisam im odoleo – vrapčićima koji su prhnuli pred mojim nogama.

 

 

hodam

pesmu

koja

me

hoda

 

 

Znanje se objašnjava. Saznanje živi. A za spoznanje se živi. 

Znanje se prenosi velikim brojem reči. Saznanje mnogo

manjim. Spoznanje samo jednom.

 

Na hladnom vetru na mostu – gospodstvo Božije.

 

Miroslave i na ovom hladnom vetru slavi i piši Ga.

 

On za Tebe – Tii za Njega.

 

Daj Mu se i daj joj Ga.

 

Daj Mu Ga.

 

ja joj daj

 

Daj Je i daj Ga – primaj Je i primaj Ga.

 

Njega njoj – Nju njemu.

 

Čekaj Ga i pevaj Ga – daj Mu se i slavi Ga.

 

Čini Te – bivaj s Njim. Čini me – ljubim Je.

 

Ljubi Te – ljubi Ga.

 

Ja Tii i On – On Ona Tii i Ja.

 

 

 

 

 

Stranice