Bog Miroslav Mandić Bog

Ti
si

420905

pupoljak

KAKO JE SAMO BILA LEPA

1674. dan
1. avgust 2009.

47185 - 47217

blaženstva

 

 

diktafon se sam uključio i snimio zvuke mojih bolnih koraka

 

smirujem se

 

pre pola sata su me uznemirile njegove reči

 

sujeta mi je buknula

 

ja nije sujeta

 

ja sam i on i njegove reči koje su me povredile

 

mučnina. mučnina nije stvaranje. ali se i od mučnine može stvoriti nešto

 

dva stabla zelene krimske lipe

 

podne je. dok fotografišem nebo iznad

reke izgovaram ove reči ljubavi za sva bića

 

čistač ulica me je pogledao milo. on je ljubav u mojim rečima

 

prodavačica sladoleda se gleda u ogledalce i

namešta kačket. ona je ljubav u mojim rečima

 

na licu ove lepe crnkinje sam video isto poreklo svih vrsta

 

mislim na Anu Dragičević. dvadesetjednogodišnju devojku

koju su zbog njene seksualnosti držali u ludnici pet godina

 

oduvek sam voleo olovku

 

i svesku

 

i crtanje

 

i pisanje

 

20:12h

izašao sam napolje i skoro se rasplakao od lepote

 

tišina njenih ruža

 

stojim i gledam ljubičasti cvet magnolije

 

na otvorenom prozoru mali jastuk

 

zrikavci zriču. miriše orlov nokat

 

zri orah

 

kažu da će i ova noć biti jako topla

 

ipak za desetak dana će se osetiti da je leto otišlo

 

u cvećari mladić odseca listove sa stabljike ruže

 

verujem – lebdim

 

oslanjam se na lebdenje

 

moja krila su svet

 

smešim se – setio sam se Bernhardovog pletenja

 

polako trčim uz ovaj nagib

 

posle nagiba trčim bočno. preplićem nogama ispred i iza sebe

nastavljam da trčim polako. podižem jednu nogu pa pljesnem šakama

ispod nje. pa drugu jednu pa drugu. okrećem se i trčim unazad. polako

ali trčim. za kraj brzo protrčim pet-šest metara i onda opet polako. i kraj

 

trčim i uz ove zavojite stepenice u zgradi

 

 

 

 

TOBOM SAM I TOBOM LJUBIM

1676. dan
3. avgust 2009.

47218 - 47250

blaženstva

 

 

izašao sam iz Specijalističke ordinacije za dijagnostiku

i lečenje bolesti uva, nosa i grla Dr Dragutinović u

ulici Čingrijina 16. jedan vrabac pije vodu i kupa se

 

nadam se da će problem sa uvom proći i

da ću se ove godine još kupati u Dunavu

 

nije važno šta se piše. uvek se nešto piše

 

nije važno zašto se piše. piše se jer se piše

 

nije važno ni kako se piše. uvek se nekako piše

 

mene uzbuđuje ko piše

 

piše sunce

 

pišu misli o stvaranju novca

 

dve nedelje mi je uvo bilo zapušeno i bolelo me

 

nadao sam se da će proći

 

proći će je osnovni lek

 

drugi je savršen lek

 

ljubav je besmrtni lek

 

o svim stvarima mislim kao Tomas Bernhard

 

ako se suviše ponavlja dosadno je. ako

se ne ponavlja uopšte još je dosadnije

 

lepa je – haljina joj se duž kičme ovlažila od znoja

 

bolest je vrsta krivice

 

kada odstranim krivicu bolest nestaje sama

 

nadam se da ću se kupati

 

meni voda prija ali ne i mojim ušima

 

žena čija se haljina ovlažila od znoja pije vodu iza mojih leđa

 

zbog bola u uvu noćima nisam mogao da spavam

 

dobro je zdravlje

 

uvek se postidim i zbunim kada mi se prosjaci zahvale

voleo bih da im kažem hvala vama. nadam se da ću to

naučiti da izgovaram tako da osete dostojanstvo svog bivanja

 

zahvaljujem se sandalama u kojima uživaju moja gola stopala

 

zahvaljujem se svačijoj golotinji jer u golotinji je zdravlje

 

kada bilo koga na ulici gledam kao najlepše

ljudsko stvorenje to i jeste najlepše ljudsko stvorenje

 

minerali čine svakoga

 

biljkama žive svi

 

životinje žive život za sve

 

ljudi ljube sve

 

Bog jeste sve

 

ljubim vas minerali. ljubim vas biljke. ljubim vas životinje. ljubim Te Bože

 

 

 

 

 

NAGON ZA LEPOTOM – GLEDAM LIŠĆE KESTENA KOJE SE ŽUTI

1677. dan
4. avgust 2009.

47251 - 47283

blaženstva

 

 

sevnulo je. grmi. hodam

 

ne da će da pada nego će da – čuo sam reči žene iz dvorišta

 

hodam kao što gugutke guču

 

nosi dve prepune najlon kese starog hleba

 

bilo čiji život je bolja istorija od svih stranica napisane istorije

 

skromni i pažljivi ljudi su cveće među ljudima

 

evo i prvih kapi kiše

 

pokretom desne ruke opisujem oblik teksta koji pišem

 

pretrčale su ulicu po kiši i mama je rekla ćerki – baš je lepo

 

nekada blaženstvo nije ništa drugo nego grudi na koje naslonim glavu

 

kiša je donela nove mirise

 

zagnjuri usta u veliku krofnu i posle

ugriza šećer u prahu mu prsne po licu

 

pegava. velikog čela. i posred čela nabrekla vena

 

kapi kiše po vodi. kapi kiše u vazduhu

 

mila mi je i kiša i kišino ime

 

kiša konji

 

kiša konji knjiga

 

zajedno su pod kišobranom ali je

njegova košulja na desnom ramenu skroz mokra

 

ne može da je se nagleda pa se nekoliko puta okreće za njom

 

kako ide ovo – pita nekog preko telefona

 

spustio je ciradu sa kamiona i iz nje je pljusnula voda

 

stala je kiša. jedna kap na naočarima se još nije osušila

 

krokserice mi proklizavaju po vlažnom asfaltu

 

ponekad samo melodijom

 

uvek ritmom

 

melodičnim ritmom

 

sve govori da je ljubav

 

dok trči jako joj se tresu velike

 

doreci me

 

sva u belom prelistava knjige

 

istresam trunje iz krokserica. zbog nečega je grad pun policije

 

bez trunja i bez policije je lepše hodati

 

ponosno nosim Biljanin ručak za poneti

 

 

 

 

 

SAM ŽIVOT JE SVE LEPŠI

1678. dan
5. avgust 2009.

47284 - 47316

blaženstva

 

 

 

ova devojka je nekada bila mala kao ova devojčica

 

dečak pomaže ocu da parkira auto

 

godinama nisam video da se neko kocka bacajući novčiće ka zidu

 

staviću obe ruke u džepove da izbacim iz sebe zebnju zbog egzistencije

 

sa rukama u džepovima se stvara poverenje i osećanje da je sve dobro

 

znaš šta kaže ova u apoteci. ne razumem doktora... – govori telefonom

 

dok sam prolazio pored nje i mislio o prolaznicima

i prolaznosti prodavačica pertli me je mudro gledala

 

prodaje desetak krušaka dva buketa cveća i domaći sapun

 

jedna stvar svih stvari

 

ozarena tepa psu lutalici a on sa klupe uživa u njenoj ozarenosti

 

opada žir

 

trgla se pred golubovima koji su leteli ka njoj

 

radost oslobađa

 

stojim na mostu za Tebe

 

podići ću ruku u vazduh da vidim kako izgleda

 

lepa je ruka u vazduhu

 

jesen polako ulazi u grad

 

lepa je zelena pletena žica. dodirnuo sam je

 

i ona i njeno malo dvorište mirišu na vanilu

 

BG 2314-305 i u njemu Novica Zdravković

 

kapi kiše na visokim vlatima trave

 

tiho plačem i mislim na njen topao osmeh

koji joj se pojavljuje pet godina posle silovanja

 

mjauče mačka. grane se njišu. otvaraju se vrata

 

sa cigaretom u ustima i velikom torbom u ruci izlazi iz kuće

 

kišica sipi po ovoj noći

 

voleo bih da drugo desetogodišnje hodanje bude prožeto zastajanjima

 

blago hodanje još blaže zastajanje

 

hodam i zastanem da nešto pogledam

ili samo stojim bez ikakvog razloga

 

kiša se lepo vidi tek pod svetlošću uličnih svetiljki

 

zašto je sve tako krhko i lepo

 

u mraku su joj se zasvetlele bojažljive oči

 

beli pas u noći

 

život je sve lepši

 

 

 

 

 

VELIKA STVAR TA MALA STVAR

1679. dan
6. avgust 2009.

47317 - 47349

blaženstva

 

 

uvek je nasmejana moja trogodišnja prosjakinja

 

mislim

 

mimoilaze se tramvaji a ja u crvenoj majici

 

velike su i guste krošnje platana čije su grane prošlog proleća posečene

 

hodam po zidiću kod Tašmajdanskog parka vežbajući ravnotežu

 

moje noge su lepi konji

 

kiša je osvežila drveće

 

već nekoliko dana radim vežbe za oči

 

da li postoje vežbe za poboljšanje sluha

 

prodavac starih ploča je strpljiv

 

snimio je kamerom u pokretu autobus u

pokretu i sada gleda snimljenu fotografiju

 

volim da fotografišem rečima

 

duže vreme nisam išao desnom stranom Bulevara i sada uživam u njoj

 

baš me je gledala

 

svako moje blaženstvo je pitanje

 

da li su moja blaženstva odgovori

 

ovaj velik i snažan čovek je miran kao brdo

 

izađi i ugledaćeš me

 

ulica se spušta ka dole a ja gledam horizontalno

 

sve se meni obraća

 

i večeras kao i sinoć promiče kiša

 

lepo je biti na vazduhu

 

lepo mi je da bi svemu bilo lepo

 

reč dve i eto lepote

 

kiša reči i ja – jedno ja

 

kiša voli kada neko kaže pada kiša

 

noć se presijava na vlažnim ulicama

 

reči ostaju a mene više u njima nema

 

zgodnoj lutki u izlogu baš lepo stoji ovaj plavi kupaći kostim

 

zaista je uzbudljivo hodati između tramvajskih šina

 

potrčao sam i uznemirio psa koji je počeo da laje

 

poskakujem mišićima na radost

 

prošetati se uveče pola sata je velika stvar

 

 

 

 

 

POGLEDAM DA BIH LJUBIO A NE GLEDAO

1680. dan
7. avgust 2009.

47350 - 47382

blaženstva

 

 

sve je u svakoj reči

 

prosjakova frula u kuvanom kukuruzu

 

odsečen vrh krastavca zalepljen na čelo prodavačice bresaka

 

dobro u svemu

 

eno mi ga kolega. ma jebem i kolegu i tebe. majke ti ga nabijem

reči u prolazu

 

volim tačku

 

volim liniju

 

voleti je početak stvaranja

 

nezapočeto

 

nedovršeno

 

Uzrokom Samog Sebe – tako su sebe nazvali ona i on

 

devojčica je isplazila jezik na kojem je žvaka i gleda da li ću to primetiti

 

u plavoj kariranoj košulji sa zatvorenim

plavim kišobranom ulazi u tramvaj

 

otkine parče kifle u kesi. dva-tri puta je

protrese da ne mrvi i onda je stavi u usta

 

Tašmajdanski park. Zidić. Ravnoteža.

 

poskočio sam bez ikakvog razloga

 

sada sam poskočio da bih opravdao razlog

 

dečak skače i broji sa koliko skokova može da preskoči ulicu

 

svako svoje. sve je moje

 

moje je Tvoje

 

Tvoje je Bog

 

Bog svima

 

Bog svemu

 

 

bog

je

bog

hej

 

 

život je za čoveka životinja slobode

 

živela Sanela Stošić

 

Miroslave ljubi i pisaćeš ljubavlju – Bog

 

sve što pišem piše Bog jer sve je Bog

 

kažu da je ovaj dvestogodišnji hrast na

Cvetnom trgu najstarije drvo u Beogradu

 

the faster way of life!

piše crvenim slovima na zidu

 

joj kako se zastidela i uvukla u svoja ramena

 

Čarls Stejn i Gertruda Bukovski

 

svakim korakom

 

 

 

 

 

HODANJE I ZASTAJANJE

1681. dan
8. avgust 2009.

47383 - 47415

blaženstva

 

 

 

imaš li internet. ako imaš pogledaj lice Hjuberta Selbija

 

pogotovu pogledaj pod slike. ozarilo me je jutros to lice

 

taj čovek. taj život

 

to je ono što Tii govorim o ljubavi

 

kad vidiš takvo lice ne možeš da ne voliš

 

prestaješ da misliš

 

prestaješ i da osećaš

 

jednostavno ga voliš

 

jer Tii si u stvari on

 

toliko je on živeo za Tebe

 

plavi dečak

 

crveni dečak

 

dete dečak

 

pamte me izlozi pored kojih svakoga dana prolazim

 

njene plave oči i njegove istetovirane ruke kojima je grli

 

muž sam zemlji

 

brat sam vodi

 

sestra sam vazduhu

 

otac sam suncu

 

dete Božije

 

automobil je prošao kroz crveno i skoro me udario

 

koliko mi patimo za normalnim svetom. patimo

a da i ne znamo koliko patimo – govori svojoj ženi

 

dobrota priča najnežnije

 

ljubav peva najzanosnije i najsmirenije

 

sve je ljubav. i ovaj otirač ispred kuće broj 7 na Kosančićevom vencu

 

jebanje – Tii si najnežnija reč – najsvetlije svitanje

 

kao cveće

 

kad proguta ovaj zalogaj zapaliće cigaretu koju vrti među prstima

 

mislim o knjizi koju bih pisao samo sredom

 

još je dan ali su se upalile ulične svetiljke. bele ovčice u vazduhu

 

gledam u broj 2 kuće broj dva

 

nema više plavog bikinija u izlogu

 

trčim i pevušim. jedan dečak me gleda ispod oka

 

 

 

 

51. PUT PO 33 DANA

1683. dan
10. avgust 2009.

47416 - 47448

blaženstva

 

 

čekajući Te – stvorih Te

 

čekaš me – ljubim Te

 

pisati je teško – pevati je lako

 

pišem pevajući

 

silazim u podzemni prolaz kod Vuka

 

u ovom prolazu leti je hladno a zimi toplo

 

korak po korak – reč po reč – blaženstvo po blaženstvo – blaženstvo

 

jedini način da budem kao on je da budem kao ja

 

izdašno

 

unuk je dirljivo zagrlio dedu

 

samoća je moj hodački štap

 

to je to što u mene uđe i onda iz mene izlazi

 

tišina i letnje popodne u malim ulicama

 

15:00h

posle mosta umoran ulazim u Stančić

 

19:35h

izlazim iz Stančića u predvečernju šetnju

 

dole niz ulicu Milana Rakića preko drveća

crvena pomorandža od velikog sunca

 

ove godine sam manje pisao o lastama

 

dodirnem stablo breze. dodirnem stablo platana

 

sve više sam sve

 

gledam vetar među granama

 

istim ulicama pored istih belih ruža

 

mačkica njuši glistu i povremeno je dodiruje

šapama. glista se uvija. sklupčava. život i život

 

na uzvišici kod Cvetkove pijace uvek duva vetar

 

samoća jeste dobar drug

 

hvala tramvajdžiji koji je zvonio da me upozori

 

vetar me rasplače

 

razlike između siromašnih i bogatih su sve veće i veće

 

razlike između čoveka i robota su sve manje i manje

 

izvadila je kesu sa bombonama. zasladiće se

 

sve ljubim

 

lepo je sve ono što se inače ne primećuje

 

divno je biti na ovom najsvetijem mestu na svetu

 

divno je biti u ovom najvažnijem trenutku u vremenu

 

 

 

 

 

MIR

1684. dan
11. avgust 2009.

47449 - 47481

 blaženstva

 

 

ljubav se sastoji u tome da se dve samoće štite. da

budu jedna uz drugu. da pozdravljaju jedna drugu – Rilke

 

17:30h

polako se vraćam u Stančić. ispratio sam

Tibiku Varadija na autobus za Novi Sad

 

došao je oko pola dvanaest. družili smo se. pričali. hodali

 

doneo mi je novac za Stančić

 

mnogo mi to znači

 

bilo čija podrška me spašava

 

bili smo zajedno na mostu

 

pričao sam mu o Pupoljku

 

dobio njegovu podršku

 

vodio me je na picu. vegetarijansku sa duplom porcijom sira

 

volim da stvaram govorom

 

izgovorene reči me vode

 

sada hodam polako

 

ničim da ispunim današnja blaženstva

 

prelazim ulicu Kneza Miloša pa uzbrdo Nemanjinom

 

hoće kiša da ljuljne – kaže taksista taksisti

 

naoblačilo se i dok ne ljuljne biće zapara

 

uživam u drugom

 

u njegovom pogledu sam video da uživa u meni

 

istuširao sam se. daunlodovao fotografije sa mosta

stavio blaženstvo na internet. skuvao tursku kafu. razvrstao

novac koji sam dobio u nekoliko koverata. slušao muziku

pogledao dva-tri bloga. sada sam na ulici

 

čuju se samo zrikavci

 

noć je. drveće. svetla. odsjaji. senke

 

nigde nikog. samo poneki zvuk govori da je negde neko

 

jako je uzbudljivo iako se ništa ne događa

 

uzbudljivo je samo postojanje

 

kada se ništa ne događa osećam kako živi sam život

 

izvijam telo u stranu da bih proizveo ove reči

 

sada je vazduh moja muzika

 

danas sam kupio prvo grožđe

 

znači mi to što Leonard Koen počinje

svetsku turneju u sedamdeset trećoj godini

 

svaki trenutak u životu je pravi početak za život

 

mladić. stranac. pun snage – malo

unezveren me je pitao za autobuse broj 55 i 46

 

mislim na čaj

 

 

 

 

 

OSTALO MI JE JOŠ RADOSTI ZA NOĆ

1685. dan
12. avgust 2009.

47482 - 47514

blaženstva

 

 

Tvojim očima pišem ove reči

 

nekada mi se piše i samo pišem

 

nekada mi se piše i pišem da volim da pišem

 

nekada mi se ne piše ali ipak pišem

 

nekada mi se ne piše pa i ne pišem

 

pišem ruže

 

pišem zelenu travu

 

pišem ćutanje

 

ćutanje bi da ne pišem

 

sve su to poljupci

 

ljubičaste petunije

 

mršavi crvenokosi mladić

 

zelena koja se preliva u žutu

 

ne mogu da im odolim – tim ljubičastim petunijama

 

zamirišu na leptire – ljubičaste petunije

 

tek sam u šezdesetoj dečak

 

dobro brate izvini – kaže dečak dečaku

 

sinoć sam gledao film o jednom dečaku i plakao

 

iza mene bezbroj načinjenih koraka

 

ispred mene nema još nijednog koraka

 

ako me ugledaš videćeš da ljubim

 

ako me gledaš osetićeš da Te ljubim

 

dobar dan – kažem gugutkama u ovom tihom dvorištu

 

prva kap mi je pala na desnu obrvu a druga na levu

 

evo je – izgovorilo je nekoliko ljudi na

pijaci za kišu koja je počela da pada

 

početak padanja kiše je uvek događaj

 

držim diktafon na dlanu kao da držim vrapčića

 

svaka reč je tek rođena beba

 

pružim otvorenu šaku i na njoj držim život na dlanu

 

cveće voli boje

 

raduje me što se stari bračni par drži za ruke

 

neko ih je nazvao i ona razgovara mobilnim ali njega drži za ruku

 

završila je razgovor i stavila telefon u torbu koju on nosi

 

 

 

 

 

ISCELJUJEM CELO

1686. dan
13. avgust 2009.

47515 - 47547

blaženstva

 

 

ljubim Te – ljubim – ljubi – ljubi me

 

ljudi žive od života ali ne čuvaju život nego sebe

 

ljudi žive od ljubavi ali ne ljube ljubav nego sebe

 

životom ljubavlju Bogom

 

isceljujem isceljujući se

 

celo isceljuje

 

čelo ljubi čelo

 

celina su sva bića. sva bića bivaju u jednom biću

 

kad se dvoje ljube – jedno su – isceljuju

 

je lvam treba radnika – ustreptalo je pitao

čoveka koji je zaustavio automobil kod Vuka

 

svetinja je svaka izgovorena reč

 

dok na prelazu čekam da pređem ulicu

uvek osetim nekoliko mirisa parfema

 

devojčica je naglo zakočila bicikl i on je

zaškripeo a ona je napravila bolnu grimasu jer se zastidela

 

Istorija buke u velikim gradovima

naslov knjige koju nikada neću napisati.

 

istorija čelika

 

skine naočare za sunce pa jako škilji

trudeći se da pročita tekst u novinama

 

vetar joj je razdvojio haljinu – zabelele su joj se butine

 

bile su ukusne te butine

 

Miroslav Mandić je pesma u svim blaženstvima

 

Miroslav Mandić su sva blaženstva u pesmi

 

pevam kao Tii

 

ja bivanje – Tii pevanje

 

pesma je blaženstvo pesme

 

blaženstva su pesme blaženstava

 

ovo što zjapi to su krokodilske čeljusti mog srca kojima ljubim krokodile

 

iznad dve kese sa smokvama koje

prodaje napisao je na kartonu smokve

 

pregrejao se na suncu moj harmonikaš pa je

ušao u ulaz i pružio se po hladnim stepenicama

 

nežnost tautologija izaziva nežnost za tautologije

 

hodam i pišem polako – pišem dok hodam polako

 

sunčan si mi sunčani dane

 

gledam Te – beliš se – beli oblače

 

od zamišljenosti je otvorila usta

 

Abdul. Da li si ti Abdul – pita me nepoznati čovek. Pre neki dan

na pijaci me jedna žena pitala – da li ste to vi doktore Bojaniću.

Abdule i Bojaniću živi i radosni bili ko god da ste

 

 

 

 

 

ODOH ZA LIŠĆEM KOJE NOSI VETAR

1687. dan
14. avgust 2009.

47548 - 47580

blaženstva

 

  

kada bih naslonio lice na njeno veliko dupe osetio bih večnost

 

po svim pršljenovima kičme

 

dobroti se peva

 

o Barnet Njumenu je reč

 

procvetalo je drvo lagerstremija

 

užurban je

 

naoblačuje se – rashlađuje

 

prija mi ovaj vazduh kao topli pesak

 

ne znam zašto sam krenuo ovom ulicom

 

mislim na samoće Tin Ujevića

 

ja sam ruža interneta

 

duva vetar

 

dve žene sede na zidiću i jedu sladoled

 

čuje se vetar u granama

 

sijaju staklići u mračnom prolazu

 

 

sve

što

jeste

je

pesma

 

 

ovde su dugo stajali – puno je pikavaca na zemlji

 

reka teče do ušća

 

svaka definicija je pesma o tom pojmu

 

pišem kao što pevaju ptice

 

kao vrapci

 

kao trave

 

kao laste

 

talasima. vetrovima

 

hodam u hodanju

 

ne hodam od do nego u hodanju

 

ne živim od rođenja do smrti nego u Bogu

 

malo je nezamislivo malo. veliko je nezamislivo veliko. oboje sam

 

put sam. istovremeno idem i tamo i ovamo

 

ruža sam. dobrota i lepota zajedno

 

sam sam. svi i sve u meni

 

hodam polako. ona tek malo brže

 

uživam kada u staroj ženi vidim devojčicu a u starom muškarcu dečaka

 

 

 

 

 

TRIDESET DEVET GODINA ČUDESNE RUŽE U MENI. POSVEĆENO MILOMIRU JELICI KAJI GERTRUDI I LUDVIGU

1688. dan
15. avgust 2009.

47581 - 47613

blaženstva

 

 

ako je u detinjstvu na mene uticalo

očevo jedno ti kajanje ne gine

učiteljicino neka svako samog sebe umiri

majčino da si nam ti Mile sada živ pa i da nemamo ništa

u mladosti je to bilo

Gertrudino ruža je ruža je ruža

Vitgenštajnovo recite im da sam proživeo jedan čudesan život

 

ja sam tridesetdevetogodišnja ruža čudesnog života u meni

 

pršljenovi života

 

atlas – prvi od pet vratnih pršljenova

dvanaest grudnih

pet slabinskih

pet sraslih u krsnu kost

tri do šest zakržljalih pršljenova koji čine trtičnu kost

 

trideset tri pršljena

 

trideset tri pršljena za trideset tri blaženstva

 

danas je pedeset jedna godina od smrti Milomira Mandića

 

moju učiteljicu Jelicu Aleksić sam

poslednji put video pre pedeset tri godine

 

sedamnaest godina je od smrti Kaje Mandić

 

šezdeset tri godine od smrti Gertrude Stejn

 

pedeset osam godina od smrti Ludvig Vitgenštajna

 

posle podne ću sa Violetom Jovanović

ići na ručak u slavu Milomira Mandića

 

užas koji sam doživeo pre pedeset jednu

godinu se pretvorio u slavlje života

 

slavlje i svest o slavlju ne umiru

 

četrnaestogodišnji dečak je ženstveniji

od dve vršnjakinje sa kojima prelazi ulicu

 

oksimoroni vole oksimorone a ja nisam primetio tramvaj

 

živ život

 

voleo bih da nosim letnje košulje ali nosim

majice. košulje mogu da raskopčam a imaju i džep

što je meni važno zbog svih stvari za rad koje nosim sa sobom

 

Silvana Armenulić je promenila svoje

ime Ziliha u Silvana zbog Silvane Mangano

 

oko promenjenog imena kruži priča koja stvara novo ime

 

Lars Trir u Lars fon Trir. Robert Cimerman u Bob Dilan

 

Miroslav Mandić u Miroslav Mandić

 

Miroslav Mandić je ime Miroslava Mandića

koje sam diveći se Gertrudi Stejn Ludvigu Vitgenštajnu

Majstor Ekhartu Bili Holidej Ed Rajnhardu... promenio u Miroslav Mandić

 

muva na govnetu. zarđali ekseri u dasci

 

umetnost je prefinjavanje preobražavanje i pevanje

 

umetnost je prefinjavanje travama travama travama

 

preobražavanje ponavljanjem ponavljanjem ponavljanjem

 

pevanje ljubljenjem ljubljenjem ljubljenjem

 

kada smo Violeta i ja izašli iz picerije sreo sam moju

trogodišnju uvek nasmejanu prosjakinju pitao sam

je za ime – Sanja – rekla je pitao sam za ime njene majke

sa kojom prosi od ljudi koji zaustave automobil na semaforu

Ružica – rekla je. Sanja i Ružica su muzika mog srca

 

pica je bila odlična. volim topljeni sir

 

hodam polako Bulevarom. preko zgrada i drveća zvone crkvena zvona

 

nazvala me je Ivana. hodam ka njoj. donosi mi jabuke iz Čortanovaca

 

uživam u predvečernjem suncu – trideset

 

tri blaženstva za trideset tri pršljena

 

 

 

 

GOLUBU

1690. dan
17. avgust 2009.

47614 - 47646

blaženstva

 

 

golubovi lete oko pregaženog goluba iz koga počinje da teče krv

 

gusta krv

 

da li si se naleteo pregaženi golube

 

leti zauvek u ovom blaženstvu

 

verujem

 

verom se u sve može poverovati

 

hodanjem sve ishodati

 

hodam kroz slike Pit Mondrijana

 

od slika prirode do muzike slike

 

slika voli

 

u parku zatvorim oči da ih malo odmorim

 

Miroslav Mandić – prepusti se Miroslavu Mandiću

 

Miroslav Mandić – oslobodi se Miroslavom Mandićem

 

hodam – dobrota teče ulicama

 

još ne govori ali mi se osmehnula – mala prosjakinja

 

vazduh dobrote – dobrota vazduha

 

14:58h

pre tri minuta dok sam u diktafon izgovarao

vazduh dobrote dobrota vazduha ruka je počela

da mi se podiže kao da je vazduh želeo da me

ponese. evo to još traje. da li mi se nešto

događa u telu. ljubim Te Bože

 

19:36h

večernja šetnja. dečiji glasovi na ulici

 

kako je bilo čudesno sa dobrim vazduhom

 

ruka mi je odjednom bila laka i kretala se ka gore

 

sama se podizala

 

telo je krenulo u stranu

 

bilo je lako

 

krenulo je u vazduh

 

nije bilo zemljine teže

 

sva tvar se pretvorila u vazduh

 

dobrota vazduha – vazduh dobrote

 

19:53h

ugledah ogromno jato vrana u krošnjama topola

pored Kabela i osetih zanos i pomislih na tebe. bra

poslao mi je sms Branko Popović

 

to je to – ljubav

odgovorio sam mom Bra

 

desetak godina sam s jeseni gledao te vrane na novosadskom keju

 

ljubio ih. uživao u njima. ljubile me

 

voljeni smo nebom

 

nadam se da ću sutra preplivati Dunav

 

 

 

 

 

PREPLIVAVANJE

1691. dan
18. avgust 2009.

47647 - 47679

blaženstva

 

 

krenuo sam na most i da posle mosta preplivam Dunav

 

blaga strepnja

 

svakim korakom je dobro

 

korakom se hoda – zamahom pliva

 

kako su bili nežni prsti starog prosjaka

 

prolazim kroz Pionirski park i odlučujem da ću Dunav preplivati za

jasamizam

tisiizam

on-ona-onojeizam

mismoizam

visteizam

oni-one-onasuizam

 

da li može prvo jagoda pa limun pa jagoda – pitao

sam moju prodavačicu sladoleda. glupo bi bilo

kada Vama ne bi moglo – odgovorila je

 

on je u rovu. ti si iza drveta. na livadi – priča jedan muškarac drugom

 

gledam u kamenje kaldrme po kojoj hodam

 

voleo bih da neko zna da idem da preplivavam Dunav

divno je što niko ne zna da idem da preplivavam Dunav

 

voleo bih a divno je

 

divotom svi znaju da ću preplivati Dunav – zvone crkvena zvona

 

miris sasušene trave

 

na klupi u hladu pakujem stvari u najlon kese koje će sa mnom plivati

 

14:55h

upravo sam izašao iz vode – preplivao sam Dunav tamo i ovamo

 

kada sam se odvojio od obale došao je do mene

policajac na skuteru i pitao da li misliš da ti je to bezbedno

 

bilo je sve vreme mirno. Dunav je bio tako blag

 

tri puta su me nadletala velika jata galebova

 

prošao je samo jedan veliki šlep iz Rumunije

 

voda je dobra

 

bila je topla. samo bi ponegde naišla hladnija struja

 

kroz mulj sam izašao na drugu obalu

 

zabio štap u mokar pesak i oko njega

vezao stvari da ih ne bi odnela voda

 

stajao malo na obali. jedan jedini čovek na svetu

 

ponovo se pustio u vodu ka obali sa koje sam i krenuo

 

u vodi sam bio sat i petnaest minuta

 

sve stvari su ostale suve

 

nadam se da neću imati problema sa ušima

 

prošle godine nisam preplivao Dunav.

voleo bih da ga svake godine preplivam

 

ulazim u groblje. kroz groblje ću do Stančića

 

ko ljubi zrači život za sve

 

crvene ruže na suncu

 

pred kućom istesterena drva za zimu

kupio sam parče lubenice. prvi put ove godine

glupo bi bilo kada svima ne bi moglo sve

posvećeno mojoj prodavačici sladoleda

 

 

 

 

 

HODAM BRZINOM KOJOM TEČE DUNAV

1692. dan
19. avgust 2009.

47680 - 47712

blaženstva

 

 

juče sam išao na most i preplivavanje

a danas svakim korakom idem u korak

 

pružim korak i već sam tu

 

tržište umetnosti se događa u zatvorenom

sistemu a umetnost se stvara u otvorenom

 

opao list mi je sleteo na grudi

 

samo tri oblaka

 

tri oblika reči

 

svaka travka

 

svaki Božiji dan

 

ja sam stručnjak za slikanje – kaže devojka koja preko grane

koju drži u ruci fotografiše devojku koja je dve stepenice niže

 

kutak ulice na Kosančićevom vencu

 

tako. pa to povataj. pa vidi šta ćeš – kaže starija

kontrolorka parkinga mlađoj dok joj predaje smenu

 

krik svake travke

 

krik za svakom travkom

 

krik za svakim krikom

 

prošla je nogu tankih kao u ždrala

 

hodam brzinom kojom teče Dunav

 

još ne mogu da nađem rešenje

 

nadam se da će rešenje naći mene

 

žedan sam – kažem dok prolazim pored ambasade Brazila

 

otresla je pepeo sa cigarete i sada polako i duboko uvlači novi dim

 

ovako potvrđujem svet

ovako menjam svet

ovako ljubim svet

 

promeni svet – ljubi me

 

kod Đeram pijace – umoran je gospodin Miroslav Mandić

 

prelazim Bulevar – spokojan je Miroslav Mandić

 

nekada svest

 

nekada sam svest o svesti

 

nekada sam samo nošen vetrom

 

nekada ulica

 

nekada sam pas lutalica

 

nekada sam muzika svih koraka na ulici

 

ništa nije moje

 

moje nije moje

 

moje je samo od milja

 

 

 

 

 

DOBRO SA UKUSOM DIVLJIH KUPINA

1693. dan
20. avgust 2009.

47713 - 47745

blaženstva

 

 

nikada ništa nije bilo tako lepo kao što je sada lepo

 

nikada ništa neće biti tako dobro kao što je sada dobro

 

nikada nije bilo dobro i lepo kao što je sada

nikada neće biti lepo i dobro kao što je sada

 

dobro je da je dobro dobro

 

lepo je da je lepo lepo

 

dobro je da je dobro lepo – lepo je da je lepo dobro

 

jastuk umetnosti

 

stavio sam deset papirnih dinara na jednu granu

 

stvaram pogled kojim će svako moći da stvara

 

bogovi su bogovi – samo je jedan Bog

 

ljudi su ljudi – samo je jedan čovek

 

umetnici su umetnici – samo je jedan umetnik

 

pesnici su pesnici – samo jedan peva

 

nekada će svi osećati kako je svako sada

čuveno baš zato jer sada to niko ne shvata

 

ova žena sa jako kratkom sedom kosom

 

ovaj crveni autobus broj 74 koji vozi do Omladinskog stadiona

 

pikavac još gori na asfaltu

 

Diogen crta svoje čuvene krugove u pesku

 

Prudon izgovara vlasništvo je krađa

 

Robert Valzer hoda

 

ljubim Te Helderline. Tebe i Tvoju svetlost kojom me ljubiš.

mnogo je srca. Tvoje i moje je jedno. jedno srce u svim srcima

 

dok sam izgovarao jedno srce u svim srcima

prolazile su dve devojke a jedna je izgovorila ovako ljubi

 

 

vitka

je

kao

i

ova

pesma

o

njoj

 

 

mislim o šarenom prsluku

 

sedi na klupi sa rukama među butinama i plače

 

noge je podigla na klupu a ruku oslonila na naslon i spava

 

 

ja

sam

pesma

o

stolici

 

 

ja sam roman o svim ljudima koji spavaju po klupama

 

ližem sladoled u slavu lizanja

 

ljudi koji vole da misle pevaju

 

samo jednom rečeno

 

samo jednom rečeno i još jednom ponovljeno

 

lepo je lepo je lepo

lepo kao lepo

lepo lepo

lepo

 

 

 

 

 

LJUBAV RAĐA VAZDUH

1694. dan
21. avgust 2009.

47746 - 47778

blaženstva

 

 

tri varijante istog. još jednom istog. i zauvek istog

 

 

i

ovo

je

lepo

i

sve

isto

je

 

 

isto je različito je isto

 

 

pevam te

pevaš me

peva nas

pevamo ga

 

 

drvce

 

slonica

 

apstrakcija

 

tužan sam jer se malopre pokvario wc kotlić. osećam

se krivim jer pišem a ne znam da popravim wc kotlić

 

volim umetnost Vlaste Delimar

 

ne znam da popravim wc kotlić ali znam da zapevam i wc kotlićem

 

wc kotlić je očekivani med

 

mislio sam da na hodanju pišem o poljupcima

kojima su se ljubili ljubavnici ali wc kotlić se pokvario

 

lepo je kada kotlić radi i kada sve lepo radi

 

hodam da bi sve dobro radilo

 

divni ljudi znaju da poprave wc kotliće

 

wc kotliću oslobodi me tuge i krivice

 

Miroslave pevaj stvaraj i hodaj i sve će

biti i lepo i dobro – kaže mi wc kotlić

 

radost je potekla u meni

 

je li Mile – tepa svojoj ženi dok hodaju

 

sve je jedno drugom milo

 

pre hodanja sam gledao porno sajtove

predivni su svi koji se predaju drugima

 

pevanje mi otkriva ljubav kojom se drugi ljube

 

živim da bih bio dostojan onih koji ljube

 

Vitmen vlati trave. Hamvaš trešnje i cveće. Nojka optimizam.

 

disanje je ljubljenje – vazduh je ljubav

 

gledanje je ljubljenje – svetlost je ljubav

 

korak je grlo pevanja

 

sebe ljubi mene radi

 

vreo je dan. vrele su ruže

 

mirišem vas ruže

 

svako je svakom put i ruža

 

čučnuo sam i napravio fotografiju sa tla a jedna

mlada devojka mi je u prolazu rekla da li je umetnička

posle sam je video na fotografiji - u haljini na raskopčavanje sa dve koka kole i flašom vode u najlon kesi

 

lepotom pupoljka. stidom prosjakinje

 

 

 

 

 

VOLETI HELEN MIREN

1695. dan
22. avgust 2009.

47779 - 47811

blaženstva

 

 

bogme bi mogle makar samo jednom pečene paprike ove jeseni

 

ljulja se lepota pod njenim dekolteom

 

Miroslav Mandić je metafora umetnosti

 

ko uđe je posvećeni umetnik. ko se ne vrati je Bog

 

ovde nema nigde da upoznaš nekoga – kaže joj

 

 

pesma

je

život

pesme

 

 

pesma

je

stvaranje

pesnika

 

 

volim – povučem prst po hrapavom zidu

 

svaki dan novi dan – kaže jedan od vulkanizera

 

svaki dan je jedna ruža

 

svaki dan je jedan put

 

isti put ista ruža

 

dan je blaga ruka oko svačijeg ramena

 

bilo žensko – muško – slova – brava

svemu što ugledam kažem lepotice

 

lepota njenog osmeha me je rasplakala

 

bila je to mala i sitna žena sa velikim ustima i ozarenim osmehom.

mislim o tome kako je ta žena mnoge ljude radovala svojim osmehom

 

osmeh je energija ljubavi

 

osmehivači su kopači

 

rudari koji kopaju ljubav iz tužnih srca

 

 

pesma

je

ptica

u

letu

 

 

volim Sergej Dimitrijevič Matvejeva i sve ptice koje je ugledao u životu

 

 

pesnik

je

pesma

 

 

čekat ću te na raskršću gdje smo nekad sretni bili

peva tužnim glasom ulični svirač

 

osmehnuo mi se mladi prosjak koga sam prvi put video na ulici

 

mislim na jednu čorbu od svog povrća

 

Bog je istomišljenik

 

svako je lep na svoj način jer lepota postoji svim načinima

 

ništa lažnije od istorije pobednika

 

ništa odvratnije od postojeće slike sveta

 

slika je slika. svet je svet. postojeća slika sveta su ubistva i pljačka

 

ništa. idem kući da se umijem i kažem mami i

tati... – govori preko telefona devojka obučena u roza

 

volim kada se žena zove Ruža a muškarac Put

 

kada pokupim voće i povrće sa zemlje osećam

se gospodstveno – govori Ruži Mandić Put Mandić

 

 

 

 

 

MOST PAŽLJIVOSTI

1697. dan
24. avgust 2009.

47812 - 47844

blaženstva

 

 

poslednjih sedam dana na mostu

 

dve godine i osam meseci svakoga dana na mostu

 

mostu svih bića

 

pet kilometara do mosta i pet kilometara nazad

 

bulevarom na most. bulevarom sa mosta

 

most pažljivosti – most svih bića

 

kao i uvek uradio sam manje nego što sam zamislio. a to što

sam uradio je mnogo više nego što sam mogao da zamislim

 

ići svaki dan na most

 

na most sam odlazio u predvečerje. zimi oko četiri

sata a leti oko devet. pa nazad u zimu. pa opet ka letu

 

poslednjih par meseci sam prestao da idem u predvečerje

a trogodišnji odlazak na most skraćujem za četiri meseca. do

toga je došlo zbog Pupoljka koji čeka da počnem da ga stvaram

 

lepa su predvečerja. sunčana. hladna. vetrovita. kišovita. snežna

 

reka je sve vreme tekla. nijednom nije prestala

 

most je svaki dan prelazio reku. prenosio

automobile autobuse kamione bicikle ljude

 

nebo je uvek bilo veliko. menjalo se i bilo isto

 

prolazili su dani. prolazila su godišnja doba

 

nisam mnogo mislio o mostu. jednostavno

sam dolazio na most i postao most

 

toplo je. svetlost mlečna. smiren sam i uzbuđen jer proslavljam most

 

život na mostu. umetnost mosta

 

most između prefinjavanja i profinjavanja

 

kao što je svako staklo most između spolja i unutra

tako je most staklo između razumevanja i nerazumevanja

 

most je ravnoteža baš kao ova koju vežbam

hodajući po zidiću kod Tašmajdanskog parka

 

radnik sipa katran između novopostavljenih šina i novog asfalta

 

sve što jeste je most. od nečega ka nečemu. od nekoga ka nekome

 

praznina između reči je most koji spaja reči

 

dok liže sladoled okreće se da joj vidi

zadnjicu i to kretanje je njegov most za njom

 

u početku sam tri puta prelazio most. za Boga. za ljubav

za umetnost. posle sam samo dolazio na most. u predvečerje

 

nisam više prelazio most. samo sam bio na mostu. bio most. živi most

 

upravo sam se rastao sa Žarkom Radakovićem

i njegovom ženom Anom koje sam slučajno video u

kafani Proleće. kada me je ugledao Žarko je od uzbuđenja

uperio prst u mene a ja sam mu na rastanku rekao

kada si me ugledao ugledao si sebe

 

14:57h

kućo moja – kažem Brankovom mostu na koji stupam

 

na Brankovom mostu sam stvorio most svih bića

 

odlazim sa mosta. prožima me zahvalnost

 

ljubim Te drvo – izgovorio sam divljem kestenu kada sam ga ugledao

 

poskočim – ja sam most u vazduhu

 

 

 

 

 

Stranice