Bog Miroslav Mandić Bog

Ti
si

433881

pupoljak

JA SAM OKIDAČ LJUBAVI

1849. dan
23. januar 2010.

pevač okidač

 

sumorno je

 

sumorno je lepo. sve je lepo. lepa je i reč sumorno

 

krenuo sam – ko je sam sa mnom je

 

ja sam sa svakim ko je krenuo

 

u hodu se utopljavam nameštajući šal i zakopčavajući svu dugmad

 

od danas je sa mnom na hodanju i bela kocka sa crnim tačkama

 

promiče suv sneg – uživam u platanima

 

pozdravljam sve ono što je tramvaj bio pre milion godina

 

pozdravljam sve ono što je tramvaj bilo gde u Svemiru

 

pozdravljam sve ono što je tramvaj mineralima biljkama

životinjama duhovima prirode ljudima višoj inteligenciji

 

tramvaj – gradska lutalica

 

dok sam crtao Dobrog Hodača koji raširenih ruku svim

bićima izgovara mili moji pahulje su padale i po njemu i po meni

 

volim raskrsnice kružnog toka

 

volim svakog ko Zemlju drži na dlanu kao malo vode

 

volim da mislim o ljubavi koja je izvirala iz srca Nikolaja Fjodorova

 

volim da prolazim kroz parkove

 

volim kada je hladno a ja dobro obučen

 

budi luda

piše na zidu

 

volim sve koji raduju radost

 

volim reč ciklama i boju ciklame

 

koracima milujem Zemlju da je niko ne bi gazio i da niko nikog ne bi ponižavao

 

ja sam obnavljač – obnavljanje prvi put izgovorene reči

 

ja sam ponavljač – ponavljanje je vaskrsenje

 

dobro mi je – dajem Tii ga

 

osokoli se

 

sve više uživam u rečima

 

uživam u uživljavanju

 

soko sam u Tvojim grudima

 

namignem vejavicama

 

prosek ovonedeljnog hodanja je 13.25 km. sve sam

obavio. jedino sam malo radio sa osmehom i leđima

 

sutra je nedelja. ako nikog ne bude da Te obraduje obraduj Tii nedelju

 

sutra u podne ću biti sa Tobom i svim bićima

 

 

 

OVO SU REČI KOJE ČUJU I SLUŠAJU SVE ŠTO TE TIŠTI I BOLI

1851. dan
25. januar 2010.

ko ljubi ne umire

 

ko ljubi vaskrsava one koji ne ljube

 

 ko ljubi vaskrsava ljubljenje

 

odan sam Tvojoj ljubavi

 

svuda sam

 

samo mi nikada nemoj reći da nisam Svemir

 

ljubim apstrakciju iako je zloupotrebljena

 

ljubim figurativno iako je zloupotrebljeno

 

ljubim magareće uši

 

ja sam novac sveduše

 

ja sam Škot u Srbiji

 

ja sam svako ko je negde i negde koje je u nekom

 

ja sam sentimentalni Miroslav u slavu sentimentalnog Džonija

 

sunce je ali je jako hladno. blešti preostali sneg

 

prvi put hodam u novim Kronosovim patikama

 

lepota ispred mene mi daje snagu

 

sva pažnja mi odlazi na odbranu od hladnoće

 

samo sva bića vole i čuvaju svako biće

 

ljubim vas sva bića

 

namignem svim ključevima

 

zvono zvoni. vodi me. gledam u zemlju. skupim se u dobrotu i dremam

 

već neko vreme me pomalo boli masno tkivo na leđima

 

prvi put sam ga primetio u Temišvaru na početku druge godine Ruže lutanja

 

leđa su tako sama

 

zapuštena. negledana. nevoljena

 

čemer se skuplja na leđima

rekao mi je pre dvadeset godina Ljuba Gligorijević

 

neguj mi leđa

 

napravi od mojih leđa Vrt ljubavi svih bića

 

podigao sam i poneo ovaj beli oblutak da bude u centru Vrta ljubavi svih bića

 

hodam i zbog toga da bi svako mogao da mi izgovori ono što ga tišti i boli

 

izgovori se i biće Tii lakše i polako će proći

 

danas su me tri puta napadali psi jer su čuli da zvonim

 

sama zahvalnost sam – u toploj sobi sam

 

 

PUPOLJAK HODANJA BEZ HODANJA

1852. dan
26. januar 2010.

juče sam se nahladio. osetio sam to još dok sam hodao

 

pitam se šta da radim. da li da idem da hodam ili ne

 

kako da znam šta je dobro

 

šta treba da činim da 31. decembra 2019. zatvorim krug hodanja oko Zemlje

 

od pre nekoliko godina sam neotporniji

 

ako ne budem hodao kako ću nadoknaditi kilometre

 

hodaću uveče i nedeljom

 

ne volim kada sam bolestan

 

osećam se krivim kao svaki dečak

 

dečače ne osećaj se krivim

kažem svakom dečaku

 

muški prihvati krivicu i preobrazi je u dela ljubavi

 

živi život u radosti života

 

život proslavi jer Tii je život dat

 

odlučujem – danas neću hodati

 

otići ću samo do radnje i apoteke

 

dva margarina 79,80 din

rezanci domaći motani 42,50 din

dodatak jelima sa povrćem 48,90 din

povrtna kocka za supu 65,80 din

crveni luk 25,72 din

krompir 22,64 din

šargarepa 24,24 din

jabuke 36,53 din

dve ljute paprike 49,98 din

dva ražena dvopekeka 61,80 din

mineralna voda Heba 36,90 din

mineralna voda Jamnica 43,90 din

papirni ubrus 81,90 din

toaletni papir 59,90 din

pasta za zube 57,90 din

tri sapuna za decu Becutan 134,70 din

tri puta po 150 grama maslina 185,00 din

šest kesica Fervexa 180,00 din

dve table c vitamina 45,00 din

 

poljubac od Glečer Pupoljka

sačekao me je mejl kada sam se vratio u Gnezdo

 

čovek čoveka preporađa

 

ovo je fotografija mog lica dok pišem ovo blaženstvo

 

idem da napravim supu i da malo spavam

 

spavao sam i još mi se spava

 

u jednom trenutku sam se osećao kao beba i to je bilo lekovito

 

sada mi je stiglo ovo

http://media.sas.upenn.edu/pennsound/authors/Stein/1935/Stein-Gertrude_If-I-Told-Him.mp3

i uživaj Miroslave – Art

 

uživao sam

 

ljubav ne prestaje

 

na trenutak živnem

 

i odmah gubim snagu

 

ruke su mi slabe

 

prsti sami od sebe miluju šake

 

mislim na mleveni limun sa šećerom ili medom

 

toaletnim papirom brišem nos koji mi stalno curi

 

kako je tek pupoljcima hladno

 

vuče

dečače

raduj

se

 

BEZ SNAGE

1853. dan
27. januar 2010.

           celu noć mi je curio nos

 

sada samo zurim u ekran i igram se kursorom

 

nemam šta da pišem a znam da ću napisati 33 blaženstva

 

čekam da mi dođu morski talasi

 

tek kad izgubim snagu primetim da je nemam

 

dok je tu ne osećam je

 

pada sneg

 

gledam kroz prozor

 

nema vetra

 

pahulje padaju polako

 

nikad nisam video kako sneg pada po moru ali volim tu sliku

 

kao i grane koje se poviju pod napadalim snegom

 

            pijem topao čaj           

 

prija toplota u grudima

 

retko sam viđao modru boju mora

 

uho grlo i nos su jako povezani

 

slušam predivnu muziku na kompjuteru

 

treba da nacrtam Plavu ružu i snimim Plavi film dok je crtam

 

treba da nacrtam 64 pupoljka

 

evo je Bili Holidej. veličanstvena je. sve nijanse plavog su joj u glasu

 

zaista Te volim Bili moja Holidej

 

kod umetnika je divno što me vole i daju mi se bez ostatka

 

odani su mi i nikada me ne izneveravaju

 

stvaraoci i stvaranje su me naučili odanosti

 

pišem odano

 

pisanje je kao hodanje

 

odmiče

 

 reči kao i stopala ostavljaju tragove

 

tlo je neprekidni palimpset tragova života

           

ponovo i ponovo jedno preko drugog

 

znoj mi rosi čelo

 

uživaj u svojoj snazi

 

uživaj odano

 

ŽENA HEROJ – HODANJE JELENE BEŠIR

1854. dan
28. januar 2010.

 juče me je zvala Jelena Bešir i predložila da danas hoda umesto mene

 

prvo sam odbio a onda prihvatio

 

želeo sam da prođe neko vreme pre nego što

predložim ljudima da ponekad hodaju umesto mene

 

uvek sam to radio. puštao druge da nešto urade

 

to je vežba poverenja i poistovećivanja

 

juče nisam odmah bio spreman za to. želeo sam

da napravim neka pravila po kojima bi to ljudi radili

 

sada sam u zaostatku 39 kilometara

 

sinoć sam na televiziji gledao trke pasa na Aljasci. šesnaest pasa

vuku sanke i čoveka na njima. trka traje deset dana i iznurujuća je

 

znojim se. juče mi je bilo lošije nego prvog dana

 

danas sam ustao sav slomljen

 

pogubljen sam. i rutinske stvari mi izmiču

 

u trenucima sabranosti bodrim sebe

 

fudbaleri treniraju po snegu i hladnoći

 

poneki pas bi se iznurio i ne bi nastavljao trku

 

jednog je boleo zglob prednje leve noge

 

u očima im se video strah od smrti i nada u život

 

skuvao sam drugi čaj. obukao duksericu

sa kapuljačom. posao mi je da se lečim

 

juče sam skuvao krompir i napravio pire sa margarinom. ima nešto

prostodušno u krompiru što je jako lekovito. lekovita je sama ta prostodušnost

 

kao tekstovi Gertrude Stejn

 

pisanje je stvaranje lepote

 

znoj počinje da curi

 

odlučujem da se ni danas ne obrijem

 

da li bi bilo dobro da se istuširam

 

juče sam se više puta setio kako mi je u

detinjstvu majka stavljala tople obloge na grudi

 

život je jedna velika trka za život

 

da li se i pčele trkaju

 

krećem. evo i sunca. javiću ti se sa pola

Jelena mi je poslala sms u 10:39h

 

mislim na velike kornjače

 

gledam fudbalere kako trče po snegu i smešim se

 

namignem Jeleni koja umesto mene hoda za sva bića

 

u gradu je toplije. grad greje. sve je istinito

Jelena u 12:02h

savest sve prožima. sve se vidi. grad je topliji ali je i gušći

tu su ljudi a sa ljudima obazrivo da se ne sudarimo. opet je istinito

Jelena u 12:31h

dok pišem poruku po rukama vidim da je hladno

telu je toplo. hodanje greje. važno je samo hodati

Jelena u 13:31h

prešla sam tramvajski zeleni lepi most. prvi put sam ga prešla sa

tobom. sada sama. vidim da svako radi svoj posao. sad polako... još malo

Jelena u 13:56h

evo me blizu posla. ne ulazi mi se u bus. korak po korak osećam da sam završila

planetarno hodanje. prelazim u obično. a kad sednem napisaću završnu poruku

Jelena u 14:32h

 

e raj za guzove i noge kada se sedne posle hodanja

Jelena u 15:37h

 

    uživao sam u Jeleni i Jelenom hodanju

 

 

BDEVAČICA-PEVAČICA – HODANJE IVANE ĐOKIĆ-SAUNDERSON

1855. dan
29. januar 2010.

          juče mi je bilo bolje a od jutros mi je još bolje

 

pomišljam kako je lepo ići napolje

 

ali ostajem u kući još par dana

 

Dragi Miroslave, koliko me je rastužilo da si i dalje bolestan, toliko me je razgalilo i obradovalo Jelenino hodanje! Divno!

Ako se niko ne prijavi, ako ti ne budeš išao, a ne bi trebalo, i ako ti to znači, sutra bih i ja mogla da doprinesem da ostaneš

i dalje na 39 km zaostatka. Išla bih na Adu, obišla krug i vratila se peške – to je i malo više od 13 km!

poslala mi je sinoć mejl Ivana Đokić-Saunderson

 

puno mi to znači

 

dok sam crtao plavu ružu izgovarao sam zdravo ozdravljenje 

 

lepo je da reč zdravo znači i pozdrav zdravo 

 

zdravo zdravlje

 

kada sam igrao fudbal publiku smo na početku

utakmice pozdravljali sa zdravo zdravo zdravo

 

pozdraviti nekog znači biti zdrav

 

divno je što neko drugi može bar malo da te odmeni

poslao mi je Sun sms u 09:56h

 

Pupoljak Hodanje je bdenje

 

bdeti voleti

 

voleti neizmerno – bdeti neprestano

 

bdeti – čuvati pupoljke

 

da nema onih koji bdiju ljudski život bi se ugasio

 

bdim – jesam

 

ja sam bdevač

 

ja sam cvetač

 

ja sam snabdevač reči

 

volim ove reči koje se završavaju na

 

ač bit

 

ritam i suština

 

ja sam ritmač

 

ja sam bitač

 

oh ja sam i ohač

 

putač i ružač

 

živač

 

živi – život ne umire

 

krećem na hodanje, na kruženje, na bdenje

nad Planetom. predivno sunce, sneg. ja i ti. Ljubim

Ivana u 13:36h

 

uživaj živa uživaj

poslao sam Ivani sms u 13:37h

 

toplo je. već sam se raskopčala i čekam da pređem drugu polovinu

ulice. prešla. nadomak sam Ade, dobro raspoređenih stvari po džepovima

Ivana u 14:01h

Ada je tako lepa zimi, a u ovom novom svetlu...

zastaje dah. ptice hodaju po zaleđenoj površini jezera

sedi čovek nagog torza vežba. mačke se igraju u snegu

Ivana u 14:17h

malopre, dve žene stadoše, iz čista mira da se drugarski grle uz

glasan smeh približavam se polovini jezera, zaobilazeći ih. živo je. prelepo je. ljubim te

Ivana u 14:43h

tek sada, kada već postaje malo teže, uz blagi bol u desnom stopalu

i levom kuku, osetih poniznost koja mi daje snagu. još 4-5 kilometara

Ivana u 15:19h

završen krug oko Ade. poslednja 3 km preda mnom. bio je ovo krug u kruženju...

Ivana u 15:47h

završava se i ovo prvo od nadam se prva 33 Pupoljak Hodanja

milovanja Planete. Hvala ti Miroslave!... ulazim u zgradu

Ivana u 16:15h

 

predložio sam Ivani a sada i svim bićima da napave 33 Pupoljak Hodanja

 

 

 

BEOGRAĐANIN-ŠKOTLANĐANIN – HODANJE ALIJA SAUNDERSONA

1856. dan
30. januar 2010.

tlo sam

 

snaga ovih reči

 

ovde još niko nije bio

 

ovde niče Pupoljak svih bića 

 

ja sam budni snevač

 

ja sam osnivač Duhovne baštine svih bića 

 

joj toliko je lepo

 

joj toliko je dobro

 

joj

toliko

je

očito

da

Bog

piše

ove

reči

 

... Aliju mora da su se svideli moji rumeni obrazi kad

sam se vratila, pa je rekao da će sutra on da hoda za tebe i to u svojoj

škotskoj košulji (ghille shirt) i čarapama:-)), da ponese i deo Škotske za tebe!:-)

Takođe se i Bojan prijavio za nedelju, ali njemu sam rekla da ćeš mu ti

možda dati neka uputstva, a Ali i ja smo mu ukratko ispričali šta radiš i kako... 

napisala mi je Ivana sinoć u mejlu

 

krila sam svih koraka

 

to kako živim je to kako pevam

 

ljubim još nerođeno 

 

stvaram još nestvoreno

 

dodir sam svakoj koži

 

detinjstvo sam sve mladi

 

sve reći – nikog ne povrediti

 

ja sam oštri nož poezije koji proslavlja svakog


ja sam tupi nož priče koji podstiče sve

 

sve pevati sve ljubiti

 

sve

peva

sve

 

sva bića čine sve

 

sve pripada svim bićima

 

Pupoljak svih bića je preuzimanje na sebe preduzimanje kao načelo ljubavi

 

Pupoljak svih bića je načelo ljubavi u kome nema nikakvog preduzimanja

 

Pupoljak svih bića je ovakvo putovanje još nikada preduzeto

 

Pupoljak svih bića je putovanje u istoriju svake reči

 

Pupoljak svih bića su oči kokoške dok nosi jaje

 

Pupoljak svih bića je sve u meni što mi je dala glista

 

Pupoljak svih bića je jedno jedino venčanje

 

Pupoljak svih bića su Tvoja 33 Pupoljak Hodanja

Pupoljak svih bića su Tvoja Drugi put 33 Pupoljak Hodanja

Pupoljak svih bića su Tvoja Treći put 33 Pupoljak Hodanja

...


Ali je upravo otišao na svoje hodanje i

zamolio me je da prevodim njegove poruke tebi

Ivana mi je rekla u 15:42h

moje putovanje za MM me je dovelo do Ade. prazno je, osim što dve

devojke trče. mirno je. podseća me na otvorena prostranstva u Škotskoj

Ali u 16:02h

dok prolazim pored Sunset kafane vidim sunce kako zalazi u dnu

Ade pretvorilo je oblake u prelepu nijansu roze. čini da hodam sporije

Ali u 16:32h

kako se sunce spušta sve niže na nebu menja oblik i boju oblaka. nebo je sada

svetlo, a oblaci podsećaju na moje omiljeno mesto u Škotskoj. mesto se zove Glenko

Ali u 16:35h

zastao sam da posmatram kako sunce u potpunosti zalazi – ispričaću ti o Glenkou

Ali u 16:45h

Glenko je deo najstarijeg planinskog venca na svetu

Ali u 16:46h

za mene je Glenko jedino mesto na kom se zaista osećam kao Škotlanđanin

kada dođem do njega uvek se zaustavim pokraj puta i izađem iz kola. razlog

 zbog čega ovo činim je da se povežem sa svom istorijom koja se tamo desila

Ali u 16:52h

to me rastuži, ali to je dobra tuga. čini da se osećam živim

 onda, kad pogledam na planine sa njihovim tepihom od prelepog

purpurnog vresa i bujne zelene trave koji se proteže do neba, shvatim

 kako smo srećni što živimo na ovoj planeti koju zovemo Zemlja

Ali u 17:01h

zastajem na pet minuta jer me kukovi bole, pa ću ti reći odakle dolazi

moja tuga na Glenkou. dobijem osećaj da mi se planine obraćaju, da mi

pričaju o svim lošim stvarima koje su se vekovima tamo događale

Ali u 17:13h

šest je sati. završio na Adi. kukovi i dalje bole, što je, mislim,

zbog sedenja za kompjuterom čitave nedelje. loš kompjuter

Ali u 17:55h

Miroslave, kada sam započeo ovo hodanje tražio sam

način da podelim sa tobom nešto vezano za Škotsku, ali

nisam mogao da ga nađem. sada shvatam da mi je Bog

 pokazao put pružajući mi tako prelep zalazak sunca. hvala Bože

Ali u 18:00h

eto Miroslave, upravo sam zatvorio krug

hvala što si mi dozvolio da ti pomognem. živeli. Ali

Ali u 18:33h

 

namignem Aliju i lepoti Mahabharate koju sa uživanjem čitam

 

 

 

 

 

HODANJE BOJANA KOSTIĆA

1858. dan
1. februar 2010.

Bojana ne poznajem. Bojan je juče hodao umesto mene

 

Lipovica. sneg već uveliko pada. sivi oblaci. krenuo ka šumi. prati me pas

Bojan u14:44h

stigao do kruške, usamljene na beloj livadi. ulazim u šumu, spuštam se

ka stazi koju prati potok. čuje se samo škripa snega pod mojim nogama

Bojan u 15:08h

raskrsnica. dva puta. puštam da me vodi osećaj...

Bojan u 15:29h

čistina. posečeno drveće leži prekriveno belim pokrivačem. osećam tugu

Bojan u 15:43h

nastavljam dalje. ulazim u šumu gde čovek nije napravio put

uništenja. čujem da je u blizini potok i krećem se u tom pravcu

nailazim na dve ptičice na grani koje su na trenutak prekinule tišinu...

Bojan u 16:04h

pratim tragove neke životinje koja ima haotično

kretanje. opet izašao na čistinu i pokušavam da se orijentišem

ugledao stogodišnji hrast na vrhu brda i krenuo ka njemu...

Bojan u 16:13h

vrh brda. osmatram teren. vidim Avalski toranj

na pravom sam putu. počinjem da osećam umor...

Bojan u 16:27h

železnička stanica Nenadovac. miris pragova. nailazi voz iz tunela

pitao čuvara pruge da li ima negde vode za piće. uputio me na obližnji

izvor. prijalo mi posle tolike tišine da progovorim... došao do izvora

propao nogom kroz led i pokvasio se... vreme je za povratak kući...

Bojan u 17:11h

            od umora mi je bolje. tek sada uživam:-)

Bojan u 17:16h

imam još pola sata do kuće. pao je mrak

za sekund. ja i dalje koračam Lipovicom

Bojan u 17:19h

stigao do asfalta i ulične rasvete. još samo malo...

Bojan u 17:23h

stigao sam ispred kuće. čistim se od snega. Miroslave

bilo mi je zadovoljstvo hodati Planetom sa tobom. Hvala ti!

Bojan u 17:34h

 

ne poznajem Bojana ali ga vidim u njegovim rečima

 

čovek liči na svoje reči

 

hodamo svoje reči – reči hodaju nas

 

neću hodati još par dana. ne bih voleo da mi se stanje bolesti vrati

nadoknadiću. ili će neko hodati umesto mene. hodaću ovde. rečima

 

ovom stazom

 

prvi put

 

nigde nikog

 

belina

 

melodija

 

prostranstva

 

beskraj

 

pupoljak

 

zajedno

 

jedno

 

toplina

 

mekoća

 

voda

 

preko vode

 

um

 

drum

 

korak je stvaranje

 

ko

 

om

 

ko-om

 

o

 

okruglo

 

krug ruža

 

ruža pupoljka

 

samo

 

celina

 

oslobađa

 

33 DAN U GODINI – PRVE 33 DEFINICIJE PUPOLJKA SVIH BIĆA

1859. dan
2. februar 2010.

Pupoljak svih bića je prepuštanje i prožimanje svih bića

 

Pupoljak svih bića su čestice koje svetlucaju u radosti bivanja

 

Pupoljak svih bića je žuta lopta koju bacam u vazduh svakoga dana

 

Pupoljak svih bića je isto od kada je sveta i veka

 

Pupoljak svih bića je mir koji prožima i ove reči o miru u svim bićima

 

Pupoljak svih bića je to kako stvaram pupoljak

svakoga dana a da ni ne znam kako to radim

 

Pupoljak svih bića je sve ono što nije izrečeno – zeleno putuje plavom

 

Pupoljak svih bića je neozleđivanje – iskupljenje zbog ozleda

koje smo naneli drugima – lizanje i isceljenje njihovih rana

 

Pupoljak svih bića je neozleđivanje – isceljenje

ozleda koje smo zadobili jer smo druge ozledili

 

Pupoljak svih bića je blago neočekivanog – titraj tela u telu

 

Pupoljak svih bića je zavoleti sve što jeste tako kako jeste

 

Pupoljak svih bića je zavoleti otpalu i preostalu farbu na zidovima

 

Pupoljak svih bića je neizbrojiv broj kombinacija u jednostavnom

 

Pupoljak svih bića je ova ulica kojom smo prošli

 

Pupoljak svih bića je odgovor za kojim žude sva bića

 

Pupoljak svih bića je let bića u biću

 

Pupoljak svih bića je ne kako ja hoću nego kako Bog hoće

 

Pupoljak svih bića su listovi glavice kupusa koji mi odjednom dođoše u glavu

 

Pupoljak svih bića su mnogi drevni načini od kojih nema boljih načina

 

Pupoljak svih bića je insistiranje od koga humor neprestano pravi šale

 

Pupoljak svih bića je opasnost življenja bez koje nema lepote življenja

 

Pupoljak svih bića miriše na znoj odbačenih

 

Pupoljak svih bića je jebi se što me ne jebeš – ja tebe jebem

 

Pupoljak svih bića je Svečani nedeljni ručak svih bića koji ponovo živi

 

Pupoljak svih bića je preuzimanje preduzimanja kao načela ljubavi

 

Pupoljak svih bića je načelo ljubavi u kome nema nikakvog preduzimanja

 

Pupoljak svih bića je još nikada preduzeto ovakvo putovanje

 

Pupoljak svih bića je putovanje u istoriju svake reči

 

Pupoljak svih bića je jedno jedino venčanje

 

Pupoljak svih bića je sve ono u meni što mi je dala glista

 

Pupoljak svih bića su oči kokoške dok nosi jaje

 

Pupoljak svih bića su pupoljci koji su poverovali i krenuli kad im vreme nije

 

Pupoljak svih bića su pupoljci koji su se smrzli da bi sačuvali ostale pupoljke

 

jutros pred buđenje sam sanjao najlepši san u životu

san sa Oljenkom Jovin – najlepši događaj mog života

 

 

VIOLETA JOVANOVIĆ DOBRA HODAČICA

1860. dan
3. februar 2010.

kako da još bolje pevam – pa da ponovo pevam

 

kako da još bolje pevam reč dobro – pa da ponovo pevam reč dobro

 

kako da još bolje pevam reč lepo – pa da ponovo pevam reč lepo

 

kako da još bolje pevam reč drvo – pa da ponovo pevam reč drvo

 

kako da još bolje pevam reč lasta – pa da ponovo pevam reč lasta

 

kako da još bolje pevam reč put – pa da ponovo pevam reč put

 

kako da još bolje pevam reč ruža – pa da ponovo pevam reč ruža

 

kako da još bolje pevam reč odanost – pa da ponovo pevam reč odanost

 

kako da još bolje pevam reč lopta – pa da ponovo pevam reč lopta

 

kako da još bolje pišem reč dar – pa da ponovo pišem reč dar

kako da još bolje pišem reč dar – pa da ponovo pišem reč dar

kako da još bolje pišem reč dar – pa da ponovo pišem reč dar

 

nekoliko reči o izvoru i biće lepo potoku

 

nekoliko reči o potoku i biće lepo reci

 

nekoliko reči o reci i biće lepo ušću

 

nekoliko reči o ušću i biće lepo moru

 

kako da još bolje pevam reči jebi me – pa da ponovo pevam reči jebi me

 

nekoliko reči o zemlji i biće lepo semenu

 

nekoliko reči o semenu i biće lepo korenu

 

nekoliko reči o korenu i biće lepo stablu

 

nekoliko reči o stablu i biće lepo krošnji

 

nekoliko reči o krošnji i biće lepo lišću

 

nekoliko reči o lišću i biće lepo plodu

 

nekoliko reči o plodu i biće lepo svemu

 

i iglama i ekserima i vunici i peškirima i bubicama i obalama i dimnjacima i

 

kako da još bolje pišem reč dar – pa da ponovo pišem reč dar

kako da još bolje pišem reč dar – pa da ponovo pišem reč dar

kako da još bolje pišem reč dar – pa da ponovo pišem reč dar

 

bog. ja. nešto. bilo šta

ja. bog. nešto. bilo šta

ja. nešto. bog. bilo šta

bilo šta. ja. nešto. bog

 

bog ja. bog nešto. bog bilo šta

ja bog. ja nešto. ja bilo šta

nešto bog. nešto ja. nešto bilo šta

bilo šta bog. bilo šta ja. bilo šta nešto

 

bog pupoljak

 

ja pupoljak

 

nešto pupoljak

 

bilo šta pupoljak

 

13.48h

 krećem. sunce me miluje a ja želim

ovim hodanjem da pomilujem Miroslava i sva bića

kroz Petrovaradin do mosta. ovaj deo puta mi je uvek bio dosadan

pre mosta na betonskim pločama keja piše

izgubljeno je samo ono čega se čovek odrekne

most. divota – veliki komadi leda plutaju po reci

uplašio me pas. viknula sam i on se uplašio mene

kej. zbog one tvoje stazice od ovih strepenica do onog drveta sam htela

 da hodam u Novom Sadu ali stepenica više nema. sada je tu betonska kosina

umesto stazicom hodam Bećarcem – pored obale Dunava

hodam baš baš sporo za srce zdravlja svih bića

poraslo je mlado drveće koje je posađeno pored panjeva starog drveća

šteta što ne znam više o drveću – na granama vidim nešto što liči na pupoljke

bulevar. zanimljivo i teško je hodati kroz grad. toplije je

Podbara.  uopšte se nisam umorila. ali se pojavio

bol u stopalima. odakle mi ideja da hodam u čizmama

prošla sam pored kuće broj 19 u ulici Patrijarha Čarnojevića

 u kojoj si stanovao. odoleva – oko nje je već puno zgrada

na Podbari sam zalutala ali sam se iskobeljala

 i u centru grada završila hodanje

17.02h

 

kako da još bolje pevam reč hodanje – pa da ponovo pevam reč hodanje

 

stvaranje je hrana svim bićima

 

 

ČITAJ ME – LJUBI ME

1861. dan
4. februar 2010.

prijao bi mi med u vrelom čaju

 

poljske livade

 

lepota brojeva

 

evo i pčela

 

zdravo grlo

 

zdravlje je raj

 

uživam u stolu i radu za stolom

 

uživam u pisanju

 

reč-dve i lepota je tu

 

lepotom se prepoznajemo

 

lepoto moja Tii si moja lepota

 

lepoto – dobroto

 

ljubim Tii stomak

 

miriše na med i poljsko cveće

 

glatka je koža lepote

 

prozirna

 

pišem da bih video koliko si lepa

 

kapljice drugog vrelog čaja su mi sa usana prsnule na sto

 

usne lepote usminama dobrote

 

prijaj

 

prijaš mi

 

prijaj svim bićima

 

lepo je pisati

 

pisanje pleše i peva

 

čestice pisanja se preobražavaju u talas pisanja

 

talas sledi talas

 

reč ljubi reč

 

reč

reč pupi reč

reč

 

i

ovo

je

lepo

 

sve je lepo

 

sve je dobro

 

lepotice

 

prijaj

 

 

JEDVA

1862. dan
5. februar 2010.

svako veče jedva čekam da ustanem i sednem za sto

 

bio sam u toaletu

 

provetrio stan i namestio krevet

 

napravio čaj i kafu

 

sve vreme se molio Bogu i slušao Džon Harta

 

nacrtao Pupoljak Trave u rokovniku

 

posle dvopeka ispio prvi gutljaj kafe

 

prsti samo čekaju da počnu da plešu po tastaturi

 

tastatura je skoro bezšumna. meka. meke su i reči

 

jutarnje reči pune sunca

 

uživam u muzici na radio stanici From The Root To The Fruit

 

već sam se odvojio od obale

 

kao da niče trava iza mene

 

blaženstva i jesu i vlati trave

 

sve ono što nam trava daje svakog trena

 

sve ono što nam sve daje svakog trena

 

sve ono što nam ono daje svakog trena

 

sve ono što nam što daje svakog trena

 

sve ono što nam nam daje svakog trena

 

sve ono što nam trava daje svakog trena

 

sve ono što nam daje daje svakog trena

 

sve ono što nam svakog daje svakog trena

 

sve ono što nam trena daje svakog trena

 

sve se daje

 

svaka reč se daje

 

vazduh se daje

 

zamisli samo kako se vazduh daje

 

zamisli samo kako se zamisli daje

 

zamisli samo kako se samo daje

 

zamisli samo kako se kako daje

 

zamisli samo kako se se daje

 

zamisli samo kako se vazduh daje

 

zamisli samo kako se daje daje

 

 

23 PUT LAO CE – HODANJE BRANKE ZGONJANJIN

1863. dan
6. februar 2010.

Najveće izobilje izgleda kao oskudnost

Koristiš ga, ono ti nikada ne otkazuje

Pokret savlađuje hladnoću,

Mirovanje savlađuje vrućinu.

Kome je poznata prava tajna mirovanja

Taj postaje uzor čitavom svemiru.

Lao Ce u četrdeset petom načelu.

 

Nema većeg prokletstva od nezadovoljstva.

Nema većeg greha od želje za posedovanjem.

Stoga biti zadovoljan znači večitu dovoljnost.

Lao Ce u četrdeset šestom načelu.

 

sneg veje nošen jakim vetrom

 

puno je lepote i događaja u toj belini u vazduhu

 

umetnost vazduha

 

pesme vetrova

 

Branka Zgonjanin je počela sa svojim hodanjem

 

dobro jutro moj kaktuse ljubim Te

rekao sam prvi put ovog jutra kaktusu kada sam seo za sto

 

voleo bih da razgovaram sa vazduhom

 

svetlošću

 

drvećem

 

svakim bićem svih bića

 

i čovek razgovara sa norođenčetom iako ga ono ne razume

 

svemu se obratiti – svakom poželeti dobro

 

sam – okružen ljubavlju – živim u jednoj jedinoj porodici svih bića

zapisao sam sinoć u rokovniku ono što sam osetio

 

vazduh je ljubav

 

vazduh me okružuje i prožima

 

dišem li – ljubim i ljubljen sam

 

u Mahabharati se nalazim u čuvenom

razgovoru Krišne i Arđune pred otsudnu bitku

 

ja sam ukus vode

ja sam svetlost Sunca i svetlost Meseca

ja sam u Vedama sveti slog OM

zvuk sam u eteru i muškost u mužu

ja sam miomiris koji širi zemlja

blistavilo ognja

život svih stvorenja

uzdržanost koja krasi isposnika

večno sam seme svekolikih bića

oštroumlje svakoga umnog stvorenja

i slava svega što se slavnim zove

ja sam sila moćnih kada u njoj nema pohlepe ni strasti

ja sam i čežnja svih stvorenja ako je saglasna njihovoj dužnosti

od mene potiču svekolika bića

Krišna Arđuni

 

sneg je stao ali vetar nosi snežnu prašinu sa fudbalskog terena

 

i sutra u podne ću biti na Svečanom nedeljnom ručku svih bića

 

dođi

 

svaki trenutak je prilika za savršenstvo

 

vetar samo fijukne pored prozora

 

ovo je topla kupka ljubavi za Tvoje telo dušu u duh

 

nadam se da ću u ponedeljak pomalo početi da hodam

 

u zaostatku sam 65 kilometara

 

prošlo je podne. sinulo je sunce

 

subota je – proslavi je

 

08.57h krećem sa Roelof Hartplein-a na sever Amsterdama

hodaću kanalima, za tebe Miroslave, za Ružu, za Pupoljak

9.55h zastala sam na severnoj granici centra grada da popijem espreso

 napolju je hladno za moja stopala, pa ću se ugrejati narednih 10 minuta

konobarica priča jednom crncu zašto ona mora da radi, šta sve ona mora da

 plati. na kraju krajeva, i časove joge. toplije je. hodala sam skoro puni sat bez prestanka. da li da nastavim na sever i da pređem vodu brodom? magla je. tužna sam ovih dana. da nema Pupoljka ne bih uživala u ovom hodanju osećala bih se suviše usamljenom. eh, i kanali deluju nekako usamljeni, ovog jutra. ali tu su labudovi, patke, galebovi i gnjurci. tvoji gnjurci, Miroslave

10:10h krećem ponovo. u stvari tako je erotično

biti na ulicama – neko uživanje iz detinjstva se budi u butinama

10:17h na centralnoj stanici dva ciganina sviraju frulu i harmoniku

 ciganski tužno-radosno. ostavim im 25 centi, okrenem se i zaplačem. život!

mislim na Heidegera: bol nam poklanja svoju

lekovitost tamo gde je najmanje očekujemo

10:29h sada hodam obodom centra grada, pored

Gradske biblioteke. magla je toliko gusta da izgleda kao da sam

u sred mora. nema kraja vodi. nema obala. galebovi dreče, gnjurci su

nekako mekani. jedan mali pas. obraduje me svaki pas na ulici. ja-pas

10:50h šetamo pored kanala, gnjurac i ja

11:07h polako se vraćam ka centru. hodaću do kuće ostatak

da uštedim novac koji bih potrošila na tramvaj. volim da štedim

volim skromnost. ona me uči plemenitosti. ti to najbolje znaš, Miroslave

11:32h  Amstel! reka! reka je ipak reka, a kanali su ipak kanali

11:51h u poznatom kraju – Heinikenplein. vau! čaplja

na kolima! otkud ona tu? prelete sad na druga kola

12:12h izgleda sam opet zalutala. hh, da – Apollohal

12.25h Roelof Hartplein ponovo. završavam. milina od umora. hvala svim bićima

 koja sam sretala i sa kojima sam hodala. hvala ti Miroslave. hvala ti Pupoljče

 

mislim na ždrebe u kobili

 

jezik prvih bića

 

 

ODLAGANJEM SPOZNAJEM

1865. dan
8. februar 2010.

oblačno je. promiče suv sneg

 

danas ću hodati. radujem se i plašim se da mi se prehlada ne vrati

 

25. januara, u 13 časova i 15 minuta je umrla  Milika  Stanković

moja dobra, predobra majka, moja keva. Sada sam sam. Prošlo je deset dana a ja njene fotografije

još uvek ne mogu da gledam duže od tri sekunde a da mi suze ne krenu. Kako da oni koji umru i dalje žive? Gde sagraditi

dugovečniji spomenik onome ko nam umre od spomenika koji sagradimo u sebi?

poslao mi je juče mejl Srećko Stanković

 

majke odlaze majkama

 

napolju sam. posle dve nedelje ponovo hodanje. ponovo napolju kao

u detinjstvu posle dvonedeljnih bolesti. nadam se da će sve biti dobro

 

kod Vuka sam. prošao sam prva dva kilometara

 

kada posle dva-tri kilometra uđem u ritam hodanja

osećam da sam neprekinuta nit puta oduvek i zauvek

 

kao da dolazim iz beskraja i hodam beskraju

 

iz bezvremenosti u bezvremenost

 

iz prve reči u svaku reč kao prvu

 

juče je Tivadar Domanecki trčao za mene po snegu u okolini Budimpešte

 

radost je dužnost i dug

 

radost je rad

 

rad radosti

 

radujem se da verujem

 

sva stvorenja umiru i potvrđuju da nikada

niko nije umro i da nikada niko ne umire

 

kao dete koje nacrta drvo i vidi da je to drvo tako i ja

napišem nikada niko ne umire i verujem da nikada niko ne umire

 

ništa bezumnije i nerazumnije nisam video od razumnih ljudi

 

fotografisao sam mlado drvo lagerstemije. poreklom je iz Kine Japana

i Australije. izboriće se ono na ovim hladnoćama i uskoro će procvetati

 

crvena marama i crveni šal su mi preko usta i nosa

 

nije ovo baš neko hodanje ali je to najbolje hodanje

 

hodao sam 10.39 kilometara. nije mi bilo teško. treba polako da se vratim

 

kada sam bio mlađi čuvao sam se tako što se nisam čuvao

 

sada bi trebalo i da se čuvam

 

da jedem pre podne pre nego što krenem na hodanje

 

da namažem stopala kremom i izmasiram ahilove tetive

 

od danas ću svaki dan jesti med i žitarice

 

 sada sam u toplom – hvata me umor

 

osećam glad

 

namignem lepoti koja me okružuje

 

namignem dobroti koja kruži u meni

 

spoljašnje i unutrašnje kruženje

 

jedno je to ljubljenje – kruženje Pupoljkom svih bića

 

DVA PEŠKIRA

1866. dan
9. februar 2010.

kliznuo sam metar-dva niz ovu poledicu

 

guguču gutke – peva proleće

 

hodam kao veliki breg

 

srećan sam što nikada nisam imao automobil

 

kada bih ponovo živeo u četrnaestoj godini bih našao

jedan oblutak i svakoga dana bih ga milovao celoga života

 

namignem svom kamenju

 

hodam da bi kamenju bilo lepše u celom Svemiru

 

voleo bih da imam dva velika meka peškira. jedan bordo a drugi

plavi ili žuti pa da uživam u njima svaki put kada uđem u kupatilo

 

sve više dobrote otkrivam u blagom humoru

 

sve najbolje mislim o gravitaciji

 

gravitacija je svemirski seks

 

gravitacija je podvrsta seksa

 

mislim o seksualnom životu kamenja

 

uživam razmišljajući o razmnožavanju kamenja

 

seks mi ne bi toliko značio u životu da sam se bavio sticanjem i ratovanjem

 

penjem se uz stepenice – baš je to čudesan seks

 

ako staviš svoje emocije u ovo blaženstvo

i malo poveruješ desiće Tii se ljubav zauvek

 

sada hodam kao planina. hoću da kažem da je strpljenje planina

 

nije asfalt toliko bola naneo zemlji nego čovek koji ga je po zemlji prosipao

 

ni je ni beton. nije ni gvožđe

 

prepuštam se pčelama

 

zamišljam misli kao pčele a mišljenje kao lekoviti med

 

sada hodam kao okean

 

mirujem a krećem se

 

na raskrsnici se osvrćem tamo-ovamo i prepoznam da gledam kao životinja

 

životinje uživaju dok gledaju

 

gledanje i jeste veliko uživanje

 

sećam se samo kako sam u detinjstvu uživao da gledam

 

hodanje prefinjuje čula

 

stopala stalno dodiruju

oči neprestano gledaju

uši sve vreme slušaju

nos stalno miriše

usne samo ljube

 

stopala ljube

oči ljube

uši ljube

nos ljubi

usta ljube

 

čula ljube dušu – duša ljubi duh

 

ljubim ljubi ljubim

 

 

PRVO STAJANJE NA PRVI PUT DRUGOM DESETOGODIŠNJEM HODANJU

1867. dan
10. februar 2010.

po zaleđenoj snežnoj stazi kroz šumu

 

prvo stajanje na Pupoljku Hodanja

 

stojim usred šume i slušam vetar u granama

 

gledam vetar kako nosi krošnje drveća

 

stabla su mirna a u visinama se njišu kao da plešu

 

drveće svojom lepotom uvećava i širi lepotu sveta

 

sretan sam jer živim u svetu u kome živi i drveće

 

kralj šuma pozdravlja predsednika drveća

 

huji vetar

 

vetar čistač

 

ponekad stvaranje nije ništa drugo nego čišćenje

 

vetar sejač

 

ponekad stvaranje nije ništa drugo nego sejanje

 

namignem imenima svih vetrova

 

svuda su vetrovi domaći i drugačiji

 

okrećem se da pogledam da li me psi prate

 

strma snežna staza me je naterala da trčim da se ne bih okliznuo

 

zaustavilo me je drvo kome sam se bacio u naručje

 

oznojao sam se na uzbrdici i nizbrdici pa mi je

sada na ulicama hladno po grudima i stomaku

 

velike reke greju predele kroz koje teku

 

kako da ne volim reke kada se isparavaju

 

kako da se ne uzbudim kada vidim konje kako se puše na hladnoći

 

kako da mi se ne zamuti u glavi kada mi se

otkriva da je svet samo jedna ljubavna pesma

 

sve voli jedno drugo a da ni ne zna da voli

 

svi žive od života a sam život živi od ljubavi

 

život ne bi ni živeo kada ne bi ljubio

 

sklupčan pas leži ne snegu. miran je. samo mu vetar kostreši dlake

 

napravio sam nekoliko fotografija tramvaja i autobusa

i shvatio da je to umetnost tramvaja i umetnost autobusa

 

umetnost ove ograde od cigala koja se ruši

 

lepota u mojim butinama

 

da li da idem pravo pitao sam kocku. kocka mi je odgovorila da

 

blizu sam Gnezda. opijen umorom – uživam u spokoju

 

radujem se da uđem u Gnezdo kao što

sam se na početku radovao da iz njega izađem

SLOBODAN VULIČEVIĆ

1868. dan
11. februar 2010.

sinoć sam gledao televizijsku emisiju sa osamdesetdvogodišnjim preminulim

slikarom Slobodanom Vuličevićem. voleo bih da pročitam njegovu knjigu

 Ovu knjigu posvećujem kapima kiše. pozdravljam Te Slobodane Vuličeviću

 

nacrtao sam Dobrog Hodača Slobodana Vuličevića

 

baš su me dobro napala i uplašila ova četiri psa

 

poskočim za besmrtnost Slobodana Vuličevića

 

živim sa svakim bićem

 

neki psi su već postali ljudi. neki ljudi su već postali Slobodan Vuličević

 

nema umetnosti u svetskim centrima

 

od stida je lep ovaj mladić

 

hoću da kažem da sam ovde

 

ovo blaženstvo posvećujem česticama Slobodana Vuličevića

 

hodam ulicom Samuela Beketa za Slobodana Vuličevića

 

sve ulice ovog sveta bi mogle nositi ime Slobodana Vuličevića

 

Slobodan Vuličević je voleo sve i sve je volelo Slobodana Vuličevića

 

pre nego što je ušla u prodavnicu stara žena je bacila cigaretu

 

u jednom trenutku je Slobodan Vuličević rekao da je osam puta obišao

 Planetu. niko mi ne veruje – rekao je. ja Tii verujem Slobodane Vuličeviću

 

uzeo sam jednu cepanicu sa gomile drva koja se prodaju. nosim je u

rukama kao knjigu. odneću je u Gnezdo da mi u sobi bude kao cveće

 

nadam se da ću sve više i bolje razgovarati sa kaktusom

 

onda i sa drugim bićima i stvarima

 

svakom je potrebna lepa reč

 

lepa reč ne košta ništa a čitavo je blago

 

baš zato što je vrednija od blaga lepa reč je retka

 

od sada ću sejati lepe reči

 

nek bujaju lepe reči

 

dobra je knjiga ova cepanica

 

prija mi da sa obe ruke držim cepanicu iza leđa

 

Svemir je gnezdo po kome hodam

 

kada izađem iz Gnezda ulazim u gnezdo svakodnevne umetnosti

svakog trenutka svuda i svemu ljubav – večna umetnost u pesmi svih bića

 

okrenem se i namignem Slobodanu Vuličeviću i njegovoj ženi

 

ja sam pesnik ove cepanice – kažem

ja sam pesma ovog pesnika – kaže

 

nosiš me u ruci ja sam tebi draga – kaže mi cepanica

 

draga i sve toplija – kažem cepanici

 

kada bih ponovo živeo u dvanaestoj godini bih rekao

 kada budem imao šezdeset nosiću cepanicu u ruci prvi put

 

Slobodane Vuličeviću – stvorio si – umetnost Slobodan Vuličević

 

 

 

DOBRO JUTRO PISANJE

1869. dan
12. februar 2010.

4.3 km – dobro hodanje – počinje pisanje

 

lepo je kada samo hodam. ne mislim i samo se zaboravim

 

dobar dan trave – javljam se travama na ovoj kosini

 

trava – baš je lepo to ime

 

kada bih ponovo živeo kao desetogodišnjak

 bih rekao posle pedeset godina ću postati kralj trava

 

umetnost peškira se suši na onom prozoru

 

promiče vlažan sneg

 

prvi put sam ovde u Višnjici video Dunav

 

stavio sam kapuljaču da me uspavljuje dobovanje mokrog snega

 

padaju krupne vlažne pahulje

 

u povratku je pred pokojnikovom kućom još više ljudi na ispraćaju

 

nikada u životu nisam video ovako krupne pahulje

 

pahulje snega pozdravljaju kapi kiše

 

ovo je umetnost padanja snega

 

uživam u veličanstvenoj snežnoj predstavi

 

do malopre je bilo obično. pomalo i

 tužno a sada sa ovim snegom je veličanstveno

 

sveta dužnost je biti srećan

 

srećne li dužnosti svih koji su srećni

 

biti srećan zbog sreće i srećom zračiti

 

svako ko je obuzet onim što radi zrači srećom

 

snežna predstava je završena. sve je opet utonulo u sivilo

 

tek ovo nevoljeno sivilo je uzvišeno

 

umetnost sreće je doživljaj da to što jeste jeste sreća

 

umetnost sreće je staviti ruku na grudi i osetiti toplinu

 

kada bi ljudi znali da su srećni kad god nisu

 nesrećni planeta Zemlja bi bila rudnik sreće

 

da li je ova žena ispred mene srećna što su joj na rukama zelene rukavice

 

namignem sreći

 

sa Karaburme ime ti odjekuje

piše na zidu

 

svako mesto na Planeti zrači trenutkom Božijeg

stvaranja i zato sam sada u Svemiru – ovde u večnosti

 

mila. inteligenta. lepa. atraktivna. nežna. a ja te volim

piše ne zidu

 

u šumi sam. beli se zemlja. magla je pala po drveću

 

da li štap nosite zbog pasa – pita me čovek sa štapom u šumi

 

posle veličanstvenosti i uzvišenosti evo

božanstvenosti na mekoj snežnoj stazi kojom se spuštam

 

UMETNOST BELINE

1870. dan
13. februar 2010.

hajdemo snežna blaženstva

 

celu noć je padao sneg. sve je zavejano

 

nema više parkiranih automobila. umesto njih neki beli lepi predmeti

 

pada sitan sneg nošen jakim vetrom

 

pada bela voda

 

snežna belina lepotom oduzima dah

 

često sam pisao o životinjama koje stojeći kisnu u predelu

prvi put pišem o životinjama koje stoje a po njima veje sneg

 

samo je belina belja od snega

 

sneg – umetnost beline

 

nije slučajno da deca jako vole sneg

 

hvala na gospodstvu – rekao sam čoveku koji me je propustio na snežnoj stazi

 

vetar voli snežna prostranstva

 

sve biva samo u bajci

 

ja sam bajkač – hodač bajki

 

knjiga Miroslav Mandić nije bajka za decu

knjiga Miroslav Mandić nije bajka za odrasle

knjiga Miroslav Mandić je bajka za sva bića

 

u knjizi Miroslav Mandić danas pada sneg

 

sve reči u knjizi danas veju

 

bele se reči

 

bele se bele reči Božije

 

mislim na visibabe i bele smrti onih koji su umrli u snegu

 

da li su ribe ikada videle sneg

 

led su videle ali sneg

 

kada neprestano pada sneg

 

zavejani snegom nestaju putevi

 

divim se svakom ko prti sneg

 

put je duži kada se po njemu teško hoda

 

napravio sam grudvu snega

 

prvi put u životu nisam bacio grudvu nego sam je ostavio na jedan stubić

 

lepota ovog sveta je samo nagoveštaj lepote Božije

 

poklanjam se toplim i suvim dubokim cipelama na mojim nogama

hvala Vesni Milović koja mi ih je poklonila pre par godina

 

ne želim da umrem

umesto mene posadiće parking

Platan Platanović

piše na jednom papiru okačenom o drvo na Bulevaru na kome će uskoro seći drveće

 

ni ja ne želim da Tii umreš i znaj Platane Platanoviću

 i kada poslednji parking na ovom svetu izumre Tii ćeš živeti

 

slava Tvoja Bože i slava Tvoja sneže za 13.96 km. i 3:08h hodanja danas

prosek ovonedeljnog hodanja je 13.18 km. a ukupni prosek Pupoljka Hodanja je

10.966 km jer mi nedostaje 65 kilometara koja treba da nadoknadim jer nisam hodao zbog bolesti

PETA BAJKA – SVE JE U PETI

1872. dan
15. februar 2010.

umetnost nastane pre nego što je stvorim

 

blaženstvo nestane pre nego što ga napišem

 

kada sam malopre u apoteci rekao molim vas tri

table c vitamina čuo sam da mi je glas promukao

 

juče ga nisam čuo. nisam izgovorio ni reč

 

sinoć pre spavanja a malopre pre hodanja

 sam osetio... nadam se da se neću razboleti

 

pomisli o razboljevaju me čine jadnim

 

sramota me je. osećam se krivim. nikakvim

 

izložen

 

izloženost je umetnost draga umetnosti

 

ne može ni jedan dan da hoda a hoće deset godina

 

ne može ni jedno blaženstvo da napiše a hoće da ih piše četrnaest godina

 

jako se znojim

 

šakama brišem znoj ispod kape

 

suočavati se sopstvenom propadljivošću je preduslov nepropadljivom

 

ako neko zna Sinišu Labrovića neka mu kaže da je ovo podignuta ruka za njega

 

u detinjstvu sam puno puta slušao kako se neko

oznojio pa pio hladne vode pa se prehladio i umro

 

dodirnuo sam veliki platan kod Kalenićeve

 pijace kada njega dodirnem sve je dobro

 

za stolom sam

 

konj u štali

 

da sam se bolje osećao dok sam hodao pisao bih više o Siniši Labroviću

 

to što ne pišem o Siniši Labroviću je način da pišem Sinišu Labrovića

 

juče sam prvi put čuo za Sinišu Labrovića

 

radujem se zbog Siniše Labrovića

 

lakše je biti na ovom svetu kada je u njemu i Siniša Labrović

 

sve je u svemu

 

dobrota u svima

 

lepota u svakom

 

ponekad pisanje nije ništa drugo nego samo želja da se napiše nešto prelepo

 

granje visoko u nebu

 

ponekad pisanje nije ništa drugo nego stid

 

telo

 

neko

 

peta pupoljak

 

 

Stranice