AUTOBOGOGRAFIJA

2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365

autobogografija su oboženja autobiografijom

autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije

autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem 

autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom

autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju

 

    Ti
    si

    431064

    pupoljak

    autobogografija do sada i do pupoljka pahulje boga

    18. mart 2025.

    27498. dan mog života

     

     

    do sada sam

    autobogografiji

    prošao kroz

    poglavlja

     

    život

    446 naslova

     

    divljenja

    294 naslova

     

    nekonomija svesti i savesti

    132 naslova

     

    večna umetnost

    282 naslova

     

    danas sam

    iz ta 4 poglavlja

    odabrao sledeće

    naslove

     

     

    život

     

    guguti

     

    kaja

     

    milomir

     

    sobe i stvari u sobi

     

    patrijarha čarnojevića 19

     

    ulica patrijarha čarnojevića

     

    igralište slavije

     

    fudbal

     

    bioskop

     

    pesme podbarske

     

    prvi dan u školi

     

    deset sati 15. avgusta 1958

     

    sahrana

     

    kaja udovica

     

    dobrota posle smrti

     

    matematika smrti

     

    ćira aćanski

     

    oljenka

     

    prvi poljubac

     

    prva godina u vojvodini i treća godina srednje škole

     

    branislav štrboja

     

    prva velika odluka

     

    umetnost i prvo jebanje

     

    slobodan tišma

     

    grupa kod

     

    svaku noć vraćanje kući sam

     

    divljenja

     

    zašto sam se odrekao 1970. godine i rada u grupi kod u slavu grupe kod

     

    miroslav mandić jebe svima mater

     

    prekid

     

    proleće 1971 i presudni dan

     

    14. jul 1971

     

    pesma o filmu

     

    crvena sveska

     

    suđenje

     

    pupoljci

     

    9094

     

    zatvor

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje - doživljaj

     

    i slavko bogdanović u zatvoru

     

    podignuta ruka u zatvoru

     

    nebo

     

    odluke sa kojima sam izašao iz zatvora

     

    duška

     

    prvi korak

     

    lišće-drvo života prva desetogodišnja slika

     

    pustinjske godine

     

    čvor

     

    ksenija buštrević

     

    nacrtah tri crte nikada nacrtane

     

    ponovo umetnost i to neka druga umetnost

     

    rad za želimira žilnika i strah od smrti

     

    ja sam ti je on

     

    vesna milović

     

    put u ameriku ili novi život indijanaca

     

    odluka - hodaću

     

    varšava

     

    prvo hodanje za poeziju

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje - knjiga

     

    drugo hodanje za poeziju i knjiga hodanje za poeziju

     

    ne rađati biološki

     

    čovek koji piše

     

    molitva

     

    odluka o desetogodišnjem hodanju

     

    treće hodanje za poeziju

     

    knjiga dete dečak

     

    prvi rokovnik 11. februar - 18. april 1989

     

    da mi nenasilje mesto krvi teče u žilama večno

     

    u teškim vremenima duše nam čuvaju male pesme

     

    svet nije u opasnosti prožet je saradnjom dobrota je jedina u stalnoj promeni

     

    ono od čega je i drveće od toga sam i ja

     

    četvrto hodanje za poeziju

     

    knjiga nevini put i nevini put kroz evropu

     

    sve više se razlikujem od ljudi

     

    nikakav komformizam u pisanju

     

    ptice će spasiti svet

     

    ruža lutanja je toliko pionirska da se osećam kao dete

     

    prvi korak i prva latica ruže lutanja

     

    divljenja potvrđuju boga

     

    dvoje na putu bog

     

    knjiga kaja i kajin odlazak

     

    maraton u atini alithia tanatos den iparhi

     

    prvi spomenik anonimnim snagama ljubavi poslednjeg dana prve godine ruže lutanja

     

    hodanje plivanje preplivavanje

     

    tvoj život mi je važniji od mog

     

    aleksandar tišma mi predložio da na 50 rođendan odlučim da ću živeti 100 godina

     

    zemlja se pretvorila u plavu ružu

     

    ko uživa živi me. ko još više uživa slavi me

     

    kraj ruže lutanja ili moguće je ljubiti sve

     

    otišao sam u petu umetnost

     

    minđuša na levom uvu

     

    na trenutak dok sam hodao pored vode bio sam srećan

     

    manastir vremena i druge stvari u 2003 godini

     

    tek odbačeni nešto vredimo

     

    večna umetnost

     

    ne želim ja da uspem u svetu nego da svet uspe u meni

     

    voleti boga je najhrabriji život

     

    plave ružeplavi film. bela knjiga miroslav mandić

     

    razlaz. čitanje u zatvoru. preseljenje

     

    boga proslavljam tako što nikog ne zovem

     

    ruža mosta ili na mostu u predvečerje

     

    virtuelno poklonjenje

     

    reč ljubav mi je na slepoočnici

     

    svečani nedeljni ručkovi na internetu

     

    početak desetogodišnjeg pupoljka hodanja

     

    86400 trenutaka umetnosti u 86400 sekundi svakog dana 

     

    početak pisanja knjige ja sam ti si ja sam bog

     

    milina predživota

     

    mala

    pesma

    veliko

    delo

     

    pesme dame

     

    12 najlepših pesama mog života

     

    fotografije konja - mog lica ili zbogom čovečanstvo

     

    deset godina slike plave ruže i deset godina filma plavi film

     

    trinaesta godina knjige bog miroslav mandić bog

     

    prvi pesnik - jedan jedini umetnik - najbolji hodač

     

    kraj pupoljka hodanja drugog obilaska

    planete zemlje i drugog desetogodišnjeg hodanja

     

    bo

    mi

    bomimabo

    ma

    bo

     

    autobogografija se rodila 24. avgusta 2020

     

    četiri hodanja svakog dana

     

    ja jesam pevam stvaram hodam ljubim boga

    i ja jesam pevam stvaram hodam ljubi bog

     

    čuđenje. divljenje. poistovećenje

    poklonjenje. poslušanje. podavanje. oboženje

     

     

    divljenja

     

    svi divljeni divim vam se zauvek

     

     

    nekonomija svesti i savesti

     

    novac i najranije detinjstvo

     

    novac i hleb

     

    novac i dobrota novca

     

    novac i bioskop

     

    prosjak i novac

     

    učiti da bi se divilo a ne bilo pametan

     

    ne-raditi slušati muziku i pobuniti se protiv muške kulture

     

    ne-raditi nego čitati i prekinuti rat

     

    ne-raditi igrati fudbal

     

    ne-raditi gledati filmove i biti na strani slabijih

     

    ne-raditi nego se osamljivati i tražiti smisao života 

     

    ne-raditi biti pesnik i umetnik i prekinuti i sa poezijom i umetnošću i otići u zatvor

     

    posvećenjem raditi odlukama se posvećivati

     

    čudo podviga i podvig čudom

     

    istrajavanje u idealima mladosti i odlukama koje sam doneo u zatvoru

     

    biti za siromaštvo

     

    prosjačka povelja

     

    64 prosjaka prose za ružu lutanja

     

    prvi korak ruže lutanja je i prvi korak ruže savesti koju zovem ekonomija savesti

     

    proizvode na ruži lutanja nisam prodao jer se nisam prodao nego

    sam se bogu podao i oni pripadaju bogu tebi svim bićima i svemiru

     

    ja sam besplatni ili najskuplji

     

    vrećica hotela života

     

    64 pupoljka pevaju pupoljku svih bića

     

    mirjana lukić

     

    313 kafa hrabrosti

     

    hleb vino postelja put ruža preduzeće hram

     

    davanje - primanje je podavanje od boga do boga

     

    beskućništvo ekonomije savesti. bezvlasništvo ja javnosti. besplatnost

    ja tržišta. beskorisnost večne umetnosti. bezazlenost pupoljka pahulje

     

    novčanica kosmos

     

     

    večna umetnost

     

    detinjstvo i lepo

     

    pevanje sa kajom

     

    unutrašnji život mi je važniji od spoljašnjeg života

     

    baviću se umetnošću hodaću gde me noge nose

     

    pevaću što mi srce želi

     

    stvaraću ono što moj um jeste

     

    napor u ukusu 

     

    umetnik je pesnik

     

    umetnost me je uzbuđivala ali me je umetnik stvarao

     

    nova umetnost je uvek tu u vazduhu

     

    umetnost ja

     

    ja umetnosti

     

    ja sam umetnost

     

    prekid sa umetnošću kao zanatom

     

    odlazak u nebo pustinje

     

    lišavanje kao srce umetnosti

     

    naziranje boga kao um umetnosti

     

    ruža lutanja i četvrta umetnost

     

    više se nisam pitao o mom životu i mojoj umetnosti samo

    sam se prepustio lutanju evropom jer samo bog je uspeh

     

    promena imena lutanje evropom u ruža lutanja

     

    lepota prvog koraka ili svi koraci su u prvom koraku

     

    deset godina preda mnom su bili kao veliki talas koji se nadvio nada mnom

     

    nisam ni u snu mogao da zamislim da će biti tako teško a tek da će biti tako božanski

     

    snaga ruže lutanja me je izbacila iz orbite postojećeg

     

    sve više sam se oslanjao samo na sebe jer bio sam sam u svemiru

     

    videti još nepostojeće

     

    stvarati još nestvoreno

     

    četvrta umetnost je umetnost jednog bića za sva bića

     

    preobražavanje ruže na tlu evrope u ružu svemira

     

    preobražavanje planete zemlje u ružu ili stvaranje

    novog živog bića a ne više stvaranje umetničkog dela

     

    preobražavanje čoveka u boga

     

    živo biće ruže lutanja

     

    večna filozofija i svi oni koji su stvarali jedno

     

    večna umetnost ili sedam umetnosti jedne umetnosti

     

    bog je postao čovek da bi čovek postao bog

     

    narodna umetnost i čuđenje

     

    akademska umetnost i divljenje

     

    talentovana umetnost i poistovećivanje

     

    genijalna umetnost ili poklonjenje

     

    anonimna umetnost ili poslušanje i prihvatanje nepoznatog koje mi se samo otvorilo

     

    umetnost svih bića ili podavanje drugom obilasku planete zemlje

     

    večna umetnost i oboženje

     

    večna umetnost kao lopta bivanja a ne više krug postojanja

     

    večna umetnost su 36 umetnosti i 1296 pesama koje čuvaju večnu umetnost

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    tri dana predaha u autobogografiji pred ružu lutanja

    17. mart 2025.

    27497. dan mog života

     

     

    oh

    do daha

    mi je

     

     

    i

     

     

    do

    daha

    boga

     

     

    i

     

     

    bo

    samo

    me diši

    bog sam u

    svakom

    tvom

    dahu

     

     

    i

     

     

    bo

    samo

    me diši

    reč

    si

    moja

     

     

    i

     

     

    bo

    samo

    diši jer put si

    jer ruža si jer

    bespuće si

    jer bog

    si

     

     

    i

     

     

    dišem

    miroslav

    mandić

    jebe

    svima

    mater

    iz 21. januara i 

    9. februara 1971 je

    ljudska umetnost koja

     privlači i neutrališe

    negativnu energije

    među ljudima

     

     

    i

     

     

    dišem

    miroslav

    mandić

    jeste

    svima

    mater

    iz 30. septembra

    2009 je večna umetnost

    koja privlači pozitivnu

    energije za svako

    i sva bića

     

     

    i

     

     

    dišem

    bo

    mi

    bomimabo

    ma

    bo

    ljubi

    sve

    i

    svakog

    rođeno u

    15:15 11. aprila

    2020 je umetnost

    boga i stvaranje

    ljubavi slobode

    istine za

    sve

    i

    svakog

     

     

    i

     

     

    ne bi bilo

    autobogografije

    da nije bilo ruže

    lutanja i zato predah

    pred godinu dana

    čitanja ruže

    lutanja

     

     

    i

     

     

    već

    4 godine

    i 3 meseca

    strujim

    jesam

    pevam

    stvaram

    hodam

    ljubim

    vaskrsavam

    autobogografiju

    boa

    mia

    boamiamaaboa

    maa

    boa

     

     

    i

     

     

    još

    5 godina

    i 9 meseci

    je

    strujanja

    bivanja

    pevanja

    stvaranja

    hodanja

    ljubljenja

    vaskrsavanja

    autobogografije

    boa

    mia

    boamiamaaboa

    maa

    boa

    je

    preda

    mnom

     

     

    i

     

     

    željan

    sam boga

    željan sam

    željnih

    boga

     

     

    i

     

     

    željan

    sam onih

    koji me

    žele

     

     

    i

     

     

    željan

    sam

    ljubavi

    slobode

    istine

    autobogografije

     

     

    i

     

     

    željan

    sam

    dobrote

    i

    lepote

    autobogografije

     

     

    i

     

     

    željan

    sam

    čednosti

    i

    odanosti

    autobogografije

     

     

    i

     

     

    evo

    kako počinje

    autobogografija

     

    ponoć

    1. januar 2021.

    25961 dan mog života

     

     

    bo

    mi

    bomimabo

    ma

    bo

    nekoliko

    minuta

    posle

    ponoći

    1

    januara

    2021

    kad

    se

    rađa

    novi

    svet

    ljubavi

    bože

    nežno

    nežno

    nežno

    nežno

    nežno

    nežno

    nežno

    te

    ljuljam

    na

    mojim

    grudima

     

     

    na kolenima

    sa bogom tobom

    svim bićima svemirom 

    počinjem da u ponoći početka

    pevam stvaram hodam

    ljubav slobodu istinu

    za tebe sva bića

    i svemir

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno te ljuljam

    na mojim grudima je

    autobogografija

    moja

     

     

    srećan

    sam što se 

     

    bože

    nežno

    nežno

    nežno

    nežno

    nežno

    nežno

    nežno

    te

    ljuljam

    na

    mojim

    grudima

     

    preobrazilo

    u

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

    preobraženja

    su autobogografija

    moja i autobiografija

    svih mojih i svačijih

    preobraženja

     

     

    ovog

    trena svako

    biće pevuši svim

    bićima svemira

    i svemiru

    volim

    te

     

     

    ovog

    trena sva

    bića svemira

    šapuću svakom

    biću svemira i

    svemiru

    volimo

    te

     

     

    ovog

    trena svako

    i sva bića svemira

    i svemir šapuću tebi

    volimo te ti nikad

    nećeš umreti

     

     

    i

     

     

    jebežljiva

    ljubav je moja

    ljubav. jebežljiva

    sloboda je moja

    sloboda. jebežljiva

    istina je moja

    istina

     

     

    i

     

     

    jebežljiva

    ljubav je moja

    sloboda. jebežljiva

    sloboda je moja istina

    jebežljiva istina je

    moja ljubav

     

     

    i

     

     

    srećo

    moja podaj

    se svakom i svim

    bićima da svako i

    sva bića budu

    srećna

     

     

    i

     

     

    oh

    jebote

    kako mi prija

    ovaj predah. ovo

    jebežljivo uživanje

    autobogografiji. ovo

    slavljenje jebanja ko

    pesme boga koju

    bog neprestano

    pevuši ljubeći

    samog

    sebe

    da

    bi

    svako

    biće

    osećalo

    da

    je

    voljeno

    i

    ljubljeno

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    nevini put me je doveo do odanosti bespuću boga

    15. mart 2025.

    27495. dan mog života

     

     

    nevini put

    kroz evropu se

    evo u 14:22 15. marta

    2025 preobrazio u 

    bespuće boga

    svemirom

     

     

    i

     

     

    preobražavanje

    je odanost tvari kojom

    tvar vaskrsava uprkos

    svojoj smrtnosti

     

     

    i

     

     

    odanost

    preobražavanja

    duha u bogu pa i

    kad bogu nije ni do

    boga duh vaskrsava

    uprkos straha od

    sreće i radosti

     

     

    i

     

     

    nevini put

    je oduvek i zauvek

    početak koji u nevinom

    putu počinje sa

     

    12:24

    o

    srećo

     

     

    i

     

     

    o

    srećo

    su reči

    boga

     

     

    i

     

     

    reči

    boga

    su

    sreća

     

     

    i

     

     

    nevini put

    je bio sav u svetlu

    ruže lutanja mog prvog

    desetogodišnjeg hodanja

    koje me je čekalo sledeće

    godine da mu dam

    moj život

     

     

    i

     

     

    nevini put

    nije izdao ni put ni

    nevinost ni nevinost

    puta i zato je nevini put

    jedini put do koga je

    svakome stalo

     

     

    i

     

     

    nevini put

    je nevino telo

    koje se podaje 

    podatnoj duši

    koja je devojka

    duha božijeg

    u koraku

    boga

     

     

    i

     

     

    nevini put

    je opičenost koja

    je jedina spremna 

    da pumpa za sve i

    za svakoga ali i ne

    više za one koji

    pumpaju samo

    za sebe

     

     

    i

     

     

    nevini put

    je poraženost

    moja koja mi

    vaskrsava

    čednost

     

     

    i

     

     

    nevini put je

    14:49 15. marta

    2025 koji je slava

    20:45 22. juna 1990 u

    kome je evropa ponovo

    zajahala čednost na

    leđima bika koji je

    živi bog

    sve

    mira

    svemira

     

     

    i

     

     

    nevini put

    me je još više

    načinio

     

    odanim

    pesnikom

     

    odanim

    umetnikom

     

    odanim

    hodačem

     

    zato

    potvrđujem

    svaki korak

    nevinog

    puta

     

    svaku

    reč

    nevinog

    puta

     

    svaku

    kap

    kiše

    nevinog

    puta

     

     

    i

     

     

    četiri

    hodanja

    za poeziju

    su

     

    56 dana

    prvog

    hodanja

     

    20 dana

    drugog

    hodanja

     

    18 dana

    trećeg

    hodanja

     

    18 dana

    četvrtog

    hodanja

     

    ukupno

    112 dana

    hodanja

    za poeziju

    kroz evropu

    od stražilova

    do londona

     

     

    i

     

     

    četiri

    hodanja

    za poeziju

    su nevini

    put

    evrope

     

     

    i

     

     

    tekst

    zašto sam

    hodao 2150 000

    koraka za poeziju

    sa prvog hodanja

    je napisan ko

    sećanje

    puta

     

    tekst

    i, izazivati

    pažnju sa drugog

    hodanja je pevao

    put sa hodačkim

    slovom

    i

     

    tekst

    dete dečak

    sa trećeg hodanja

    je moj prvi centrirani

    tekst jer tek tako 

    tekst diše ko

    put

     

    tekst

    nevini put sa

    četvrtog hodanja

    je obeležen vremenom

    svakog zapisa i pismima

    koje sam slao prijatelijima

    jer i ona takođe stvaraju

    božiju formu puta i to

    mog jedinog

    puta

     

     

    i

     

     

    poslednjeg dana

    hodanja u blokčiću

    sam zapisao

     

    prvo hodanje

    za poeziju

     

    hrabrost nadoknađivanje

     

    lepota u narodnom

     

    poruka nevinost

     

    šta me vezuje ritam plahovitost

     

    asocijacije mladićka smrt

     

     

    drugo hodanje

    za poeziju

     

    hrabrost prepustiti se

     

    lepota plavilo boga

     

    poruka prihvatiti sve

     

    šta me vezuje prefinjenost himničnosti

     

    asocijacije svetski bol

     

    slušajmo zajedno

     

     

    treće hodanje

    za poeziju

     

    hrabrost da se odluta

     

    lepota u otkačenosti

     

    poruka odvezati se

     

    šta me vezuje modernitet rokenrol mladost

     

    asocijacije sktnica

     

     

    četvrto hodanje

    za poeziju

     

    hrabrost da se sukobljava

     

    lepota snaga vizije

     

    poruka nezavisnost autentičnost

     

    šta me vezuje utočište u stvaralaštvu ludačkih količina

     

    asocijacije frajer

     

    budalo brate na pravom si putu ali cunjajući

     

     

    i

     

     

    sa sva

    četiri hodanja za

    poeziju doneo sam i

    velike slike u malim crtežima

    za koje verujem da su čedna

    umetnost koja ne dozvoljava da

    je bilo ko izglobi iz čednosti jer

    požrtvovanje me je sačuvalo

    od amarerizma a privid

    amaterizma me

    zauvek čuva

    od

    užasa

    profesionalizma

     

     

    i

     

     

    štap

    je pesma

    štap su moja

    četiri hodanja za

    poeziju. hodački

    štap je hodačev

    hram u pokretu

    kojim i u ovim

    trenucima

    pevam

    boga

     

     

    i

     

     

    a

    ti

    ko

    god

    da

    si

    ti

    samo

    da

    znaš

    od

    ovog

    trenutka

    u

    15:52

    15

    marta

    2025

    nevini put

    proglašavam

    tek

    rođenim

    živim

    bićem

    svemira

    i

    čedom

    jednog

    jedinog

    boga

    amin

     

     

    i

     

     

    15:52

    15

    marta

    2025

    je

    amin

    ljubavi

    slobodi

    istini

    nevinog

    puta

    za

    svako

    i

    sva

    bića

    svemira

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    žudnja za spasom drugih. svoj život za njihov život

    14. mart 2025.

    27494. dan mog života

     

     

    osamnaesti dan

     

    10:25  blejk je bio šeret. jednom dok je srao u grmlju došao je debeli

    bog i prdnuo. kako su se samo njih dvojica posle toga dobro zezali

     

     

    10:30  blejk ti je kao luk sa onim ljuskama što

    se krune rekao mi je nikola šuica pre polaska

     

     

    10:32  žudnja za spasom drugih. svoj život za njihov život

     

     

    10:34  nijedan jedini vrabac kao ni ceo kosmos ne sme patiti

     

     

    10:35  a ti znaš kod luka je najvažnija voda

     

     

    10:53  izgubljeno dete spasava lutajuća svetlost

     

     

    11:02  odbio je da deli mišljenje sa lažovima

     

     

    11:14  za njega je izuzetno važno to da je priroda u stalnom cvetanju

     

     

    11:21  i veverica je mrtva

     

     

    11:35  više nas neće mučiti. od sada mučimo mi graknuše i organizovaše se hrišćani

     

     

    12:00  možda najružnija stvar na svetu ta ogromna količina hrane koju iznose

     

     

    12:01  žao mi je što ovom prosjaku nisam dao više

     

     

    dragi slobodane

    sušim noge na desetak

    kilometara od centra londona

    teško mi je da to objasnim to gađenje

    nad bogatstvom. kako su samo ružne

    te ogromne samoposluge sa tim

    ogromnim korpama koje su mnogima

    i male pa im sa vrha pada. kada

    bih živeo u engleskoj bio

    bih ponositi siromah

    plemić

     

     

    14:02  vraćao sam se jedan kilometar nazad i našao sam

    je inače ne bih mogao ovo zapisati. kako mi stvari nekad znače

     

     

    14:08  siromaštvo je kao i žene u poznim godinama puno snage za preživljavanjem

     

     

    dragi davide

    14:16

    na par kilometara

    sam od centra londona

    uskoro je kraj. ta četiri hodanja

    kao eliotova četiri kvarteta ili

    vivaldijeva četiri godišnja doba

    jedan put. živi put taj put od poezije

    za poeziju. put bez puta tamo gde božiji

    sinovi izgube sebe da bi se ponovo pronašli

    kaže majstor ekhart. zašto kažem poezija kad

    je po svojoj realnosti to bliže svakom odsustvu

    poezije. baš zbog toga. ti putevi ti dani kišnjenja ti

    sati u kojima sam poslednji čovek na svetu a naravno

    i jedini njegov kralj. ti kilometri koji se tope a mnogo

    ih je. to ćutanje i ćutanje pa bolovi u telu. moji bolovi i

    moje telo. ta nežnost prema štapu i njegova solidnost

    i solidarnost sve je to prazno i tu se obnavlja poezija

    i odmara od onih gužvi u koju su je sabili pesnici i

    profesori. dok ti ovo pišem sve vreme pogledavam

    u jednu ženu par godina stariju od mene tako

    lepo snažnog tela i puna veselosti

    kojom zasmejava ostale

    tri žene. vidimo se u

    beogradu

     

     

    draga dinka

    14:31

    približio sam se

    sad sam malo izgubljen jer

    je upravo iz restorana otišla žena u

    kojoj sam uživao i odmarao se prethodnih

    dvadesetak minuta. bila je tako vesela sa

    onim nosom blizu pedesetih sa onim leđima

    kojima ne pristaje na ne može se sa onim

    bokovima kojima se kidaju prepone

    muškaraca. umora je u meni

    mnogo. basnoslovno

     

     

    draga vesna

    14:40

    prazan sam i

    umoran. izlaze svetovi

    iz mene. ostajem bez sebe

    hvala bogu hvala usamljenicima

    i umetnicima kod njih uvek ima

    mesta u naručju. pred polazak na

    voz u beogradu sedeći na klozetskoj

    šolji otvorio sam tri puta rečnik

    ezoterizma tražeći savete iz

    njega za moje predstojeće

    hodanje. dobio sam

     

    1 postupnost

     

    2 magična toplina

     

    seje se materijalno telo a uskrsava u spiritualnom duhu

     

    tako je i bilo

    ti si jedna od retkih

    osoba (možda i jedina)

    koja mi je pomogla i

    pratila na sva četiri

    hodanja. nek ti se

    privrženost vrati

    uvećana

    polazim

     

     

    15:02  približavanje. ravnodušnost. juče sam imao jednu dobru reč nestala mi je

     

     

    15:34  dolaženje je lebdenje. kruženje u pravoj liniji

     

     

    15:45  za pet sati ću se sresti sa slavkom bogdanovićem kao što smo se

    jednom već sreli pre 18 godina u biblioteci zatvora u sremskoj mitrovici

     

     

    17:00  jer. jer tamo gde ne postoji više ništa i više nema tla

    upravo tamo ćemo pobiti naše kolje - gustav landauer. novi žulj

     

     

    17:15  no pesnici su kažeš kao sveštenici boga vina

    što od zemlje do zemlje hodaše u svetoj noći - helderlin

     

     

    17:42  vilijem dolazim

     

     

    20:45  hodam polako. sve je obavljeno

     

     

     

    kraj

     

     

    i

     

     

    sutradan

    sam bio na

    blejkovom grobu

    sačekalo me je

    dvadesetak

    ljudi

     

     

    i

     

     

    na stotinak

    metara od groba 

    sam počeo da hodam

    jako sporo. pred samim

    grobom štap koji mi je bio

    u levoj šaci prebacio sam u

    desnu šaku kojom sam pre

    18 dana dodirnuo belu ružu

    na rembovom grobu a 

    sad sam levu šaku

    približavao

    blejkovom

     

     

    i

     

     

    kad sam

    dodirnio blejkov

    grob spojio sam ga

    raširenim rukama i

    svim koracima

    sa remboom

     

     

    i

     

     

    okrenuo

    sam se prema

    ljudima i grunuo

    je iz mene neki

    drevni plač

     

     

    i

     

     

    otišao

    sam iza

    groba i čučnuo

    u travu da se

    smirim

     

     

    i

     

     

    kada

    sam se smirio

    rekao sam prisutnima

    da ću sledeće godine

    sa ovog mesta krenuti

    na desetogodišnje

    hodanje ružu

    lutanja

     

     

    i

     

     

    alison mi

    je kasnije rekla

    da je u trenutku

    kad sam šakom

    dodirnuo blejkov

    grob videla

    svetlost

    koja je

    blesnula

     

     

    i

     

     

    prijatelji kojima sam pisao

     

    branko vučićević

     

    voja stojanović

     

    david albahari

     

    marjan rožanc

     

    miodrag lazarov pashu

     

    vesna milović

     

    ričard berns

     

    lazar stojanović

     

    dolores čaće

     

    slobodan tišma

     

    žarko radaković

     

    jovan hristić

     

    zoran belić

     

    vaclav havel

     

    milovan danojlić

     

    sun mandić

     

    ljuba gligorijević

     

    tanja marković

     

    kaja mandić

     

    dinka pinjon

     

    vesna gaspari

     

    bojana albahari

     

    srđan valjarević

     

    želimir žilnik

     

    vladica milosavljević

     

    viktor segalen

     

    kolja mićević

     

    laza crkvenjakov

     

    gertruda stejn

     

    niko

     

     

    i

     

     

    nijedan

    jedini vrabac

    kao ni ceo

    kosmos ne

    sme patiti

     

     

    i

     

     

    izgubljeno

    dete spasava

    lutajuća

    svetlost

     

     

    i

     

     

    tamo gde

    ne postoji više

    ništa i više nema tla

    upravo tamo ćemo

    pobiti naše kolje

    gustav landauer

     

     

    i

     

     

    no pesnici

    su kažeš kao

    sveštenici boga

    vina što od zemlje

    do zemlje hodaše

    u svetoj noći

    helderlin

     

     

    i

     

     

    hodam

    polako

    sve je

    obavljeno

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    šta mi je hteo reći vrabac koji je skakutao ispred mene

    13. mart 2025.

    27493. dan mog života

     

     

    šesnaesti dan

     

     

    draga dolores

    četem pre podne

    poezija je svetlost koja

    živi u mraku. eto to sam mislio

    misleći na en i bila kod kojih sam

    noćas spavao predhodno prepešačivši

    38 km što je i za jednog mlađeg miroslava

    dovoljno. en radi u kancelariji a bil je književnik

    sad piše svoj prvi roman o jednom svešteniku

    u nikaragvi koji razgovara sa kojotima. šta bila

    vuče da sluša muziku španskih jevreja da se

    otvara južnoj americi a ne da bude ponosni

    englez. šta ako ne svetlost u mraku

    zaludnosti. večni dome božiji. itd

    i tako dalje do šta da ti kažem

    sestro moja indijanska

     

     

    11:38  trenuci su božije slavlje

     

     

    14:05  jebem ti pa kako ćemo vratiti naše duše. jer kad

    kažem helderlin i blejk ja mislim i prašina na pantalonama radnika

     

     

    14:06  tu smo da razumemo odakle dolazi energija

     

     

    14:27  sa bilom kod bila čajldiča. link vrej. radnici. bluz. siromaštvo. voda što vri. soba u

    gustom neredu. jezik i jezici. votka. crnkinje. rok sa indijanskim napevima. limena bluz gitara

     

     

    15:35  doći će do osvete obojenih za dvesta-trista godina

     

     

    15:40  šta mi je hteo reći vrabac koji je skakutao ispred mene

     

     

    15:41  divim se lepoti ove crnkinje. učestvujem sa njom

     

     

    16:17  gradovi. gradovi. da vidiš i da budeš viđen. da vidiš te što te do bola dovode žene

     

    gradovi. gradovi. trijumf njihovih graditelja

     

    gradovi. gradovi. otvorene škole haosa

     

    gradovi. gradovi. niču propasti u slavlje

     

     

    16:23  kad kažem da je sloboda jedino u telu mislim to

    gledajući sve ove ljude koji su morali pristati na data im tela a 

    ima ih raznih. moćnih. i ne samo ružnih nego zašto toliko i tako ružnih

     

     

    18:59  pijanstvo. rasplinutost kojom se traže srodne duše. to

    su emocije ranog bratstva kada nas isteraše da po dvorištu svoju

    kaznu odradimo. to smo mi u jeziku izgubljeni ponovo u jeziku nađeni

     

     

    21:56  u kojoj je to priči o tome pisano

     

     

    22:35  i ono što se zove ispražnjenost

    ispražnjenost koja priprema dušu za blagoslov i milost

     

     

    0:50  preplitanje. pevajući preplićeš. preplićući pevaš u jednoj

    jedinoj pesmi koju pevamo. a sad mi se spava sa snovima

     

     

    sedamnaesti dan

     

    8:54  sve je to objava nekoga nekome

     

     

    9:45  zašto sam ja prostitut

     

     

    10:10  ja sam pilgrim. monk. hermit. tramp. hobo. bum. begar

     

     

    10:17  senka moje olovke dok pišem

     

     

    10:18  koja je to snaga u ljudima. samo u gležnjevima ove

    žene što je prošla pored mene noseći svoje telo ka slavi

     

     

    12:38  reci leba ti to je ona moćna rečenica koju 

    sam slušao kao dete. i neprevodiva je kao i detinjstvo

     

     

    12:58  da li znaš zašto su ružne žene tako vatrene u krevetu pitala me je jednom

    jedna ljubljančanka prateći me na voz. zato jer misle da im je to poslednji put

     

     

    13:00  zašto sam ja tako pametan taj čuveni krik iz devetnaestog veka

     

     

    14:50  ... kiša kiša pričam sam sa sobom samom sebi...

     

    ... kiša pričam kao vojvođanski paor...

     

    ... to je nešto štogod kiša...

     

    ... kiša devojčica i dečak kisnu vraćajući se iz...

     

    ... kiša visoka žena gura u kolicima svoje dete...

     

    ... kiša devojčica dotrčava do kola koja je čekaju...

     

    ... žena sa detetom na grudima i cigarom u ustima...

     

    ... devojka kiša na kiša kiša autobuskoj stanici...

     

    ... indijski dečak se niše u hodu kao da je crnački dečak...

     

    ... kiša ne možeš hodati stazom pre nego sam postaneš staza. buda kiša...

     

    ... druže moj a ja se prepakujem jer sve mi postaje mokro...

     

    ... kiša najlon kese su spas...

     

    ... vetar...

     

    ... kiša vetar kroz rupe na autobuskim...

     

    ... crvene telefonske govornice kiša...

     

    ... voda se sliva niz štap...

     

    ... kiša...

     

     

    18:20  brate tek je sada stala

     

     

    18:26  čak (bi) i ono zeleno sunce da izađe

     

     

    18:27  smračilo

     

     

    18:50  mračno

     

     

    19:10  definitivno sunce

     

     

    19:15  skoro sam suv od vetra i toplog tela

     

     

    dragi niko

    sedim u

    železničkom

    hotelu u darfordu

    engleski komfor

    dobra kafa. ostao

    mi je još sutrašnji

    dan. ostalo mi je

    još da tebi

    napišem

    pesmu

    o

    mojim

    hodanjima

    jer

    osećam

    da je svet

    jedno

    sličan srcu

    može stati

    u šaku

    toliki je

    svet

    mali je

    mogu ga

    prepešačiti

    i onda to činim

    hodajući četiri puta

    za poeziju kao da sam

    slušao muziku. bila je to

    muzika znoja i providnih

    žuljeva. straha u mojim

    kolenima i radosti od

    neke neopisive

    besmislenosti

    bila je to

    muzika

    prostranstva

    usamljenih predela

    predeli se ne kreću i

    čekaju nas da im

    dođemo i odvedemo ih

    ka drugim predelima

    kada to ne radimo

    svet se raspada po

    šavovima. na tim

    šavovima bio

    sam

    prisutan

    sa usamljenošću

    a pogledom sam tražio

    gde je kraj puta za današnji

    dan. sedeo sam u travi i

    slušao crkvena zvona

    kako se šire

    predvečerjem

    mislio sam

    na reči

    obične reči

     

    nevažnost

     

    neprimećenost

     

    nezaštićenost...

     

    nikoga nisam

    želeo da povredim

    nisu mi smetala opšta

    mesta. nije mi smetao

    bol u nogama. ponekad

    sam bio srećan. ponekad

    mi se mleko pokvarilo u

    rancu. ponekad je vetar

    bio hladniji od kiše

    tri puta hodajući

    za poeziju put

    me je otvorio

    osetio sam

    ga

    kao svoj

    stomak

     

    put

    ta

    najlepša

    i najveća

    građevina

    na ovom svetu

    put je veliki učitelj

    kada ćuti trava ga

    prekrije i on onda

    poziva moje

    korake

    on stalno

    govori da je tu

    i da je po njemu

    već neko prošao

    i on mi kaže

    ja

    sam

    spajanje

     

    put

    to

    najlepše

    ime kojim

    sebe

    možemo

    reći

    ne

    postoji

    smrt

    postoje

    samo putevi

    hodajući osećao

    sam ga kao što

    sam osećao

    da

    je

    poezija

    biće

    lelujanje

    ritam lelujanja

    treperenje prostora

    jedan plavi okean

    plav kao veliko plavo

    lepote. beše to okean

    okean koraka kojima

    hodah. hodali

    smo to

    štap i ja

    nas dvojica

    besmo talasi

    talasi koji dolaze

    i talasi koji odlaze

    koraci koji nestaju

    i u nestajanju

    ponovo

    nastaju

    hodali

    smo to

    štap

    beskućništvo

    i

    ja

    hodali smo

    za poeziju jer

    poezija rekoše

    stari grci znači

    činiti

    tvoriti

     

    u

    prvom hodanju

    upoznah napor

    svetlost

    napora

     

    u

    drugom hodanju

    prepoznah pažljivost

    pažljivost od koje je

    sačinjen svet bez obzira

    šta o tome mislio svet

     

    u

    trećem hodanju

    po nosu me je trljao

    humor. humor

    skitnice

    humor

    skitnica

     

    o

    četvrtom hodanju

    još ne znam ništa

     

    kad mislim

    na

    radičevića

    helderlina

    remboa

    blejka

    ja mislim

    na pesnika

    na nevino srce

    koje u tihoj igri

    čekanja

    čini pevanje

    mislim na

    dečaka

    koji se ne

    plaši ni

    patosa

    ni

    boga

    koji nije

    znamenje

    nego prijatelj sa

    kojim zajedno

    pevam

    postojanje

    i zajedno

    krećem na

    hodanje kao

    da nas je ista

    majka rodila jer

    nas je rodila. zar

    čovekov jezik

    nije i hodanje

    nije li

    hodanje

     i oblik

    pisanja

     

    niko

    voli te

    niko

     

     

    i

     

     

    trenuci

    su božije

    slavlje

     

     

    i

     

     

    osećam

    da je svet

    jedno

    sličan srcu

    može stati

    u šaku

    toliki je

    svet

    mali je

    mogu ga

    prepešačiti

     

    put

    ta najlepša i

    najveća građevina

    na ovom svetu. put

    je veliki učitelj 

     

    hodali

    smo to štap

    beskućništvo i ja

    hodali smo za poeziju

    jer poezija rekoše

    stari grci znači

    činiti

    tvoriti

     

    niko

    voli te

    niko

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    da bih prošao prolazim kroz ono kroz čega drugi neće

    12. mart 2025.

    27492. dan mog života

     

     

    četrnaesti dan

     

    8:46  da bih prošao prolazim kroz ono kroz čega drugi neće

     

     

    9:03  čija da je ljubaznost je blago

     

     

    9:24  uznemirio me jučerašnji prelazak preko granice

    za mene one ne postoje. i njihovo postojanje me vređa

     

     

    9:40  odupirem se postojećem sistemu. i zato hodam svojim

    putem. moram stvoriti sistem ili biti porobljen od tuđeg. neću

    racionalizovati ni porediti. moj posao je da stvaram kaže blejk

     

     

    9:43  superiorni vrapci

     

     

    11:00  prebirao po kamenju tražeći jedan za prijatelja

     

     

    11:10  skupio sam se oko svojih kolena ćutim stežući se i trpim

     

     

    11:40  potpuno razumem one koji ne mrdaju iz kuće

     

     

    12:30  perem ruke i pogledam se u ogledalu čini mi se tip je na mestu. naručiću kafu

     

     

    dragi žarko

    13:00

    ipak je poezija na delu

    znam to po umoru i osećanju

    bede i poniženosti kroz koje prolazim

    ova dvadeset četiri sata. pa. to je ta visina

    pesničkog zanata. jednog zanata koji

    se sastoji u tome da se podnese

    poniženost. dečak. kako ti

    bejaše dečak

     

     

    13:46  ćutanje - korak - hodanje - korak - izgubljen

    korak - teturam - korak - hodam pravo - korak - oči - korak

    pešačka staza - korak - ipak onog mi nema - korak - suva trava

    po asfaltu - korak - pišem da ne bih bio sam - korak - cvetići

    korak - potrebna mi je duhovna snaga - korak - umna takođe

    korak - vrapci - korak - ograde - korak - staro drveće

    korak - žedan - korak - majku mu žulj - korak...

     

     

    13:52  da

     

     

    13:53  da. da

     

     

    14:06  oni mali vijugavi putevi. žena na konju. žena sa

    psom. žena po travi sa rukama u džepovima. groblja. zelenilo

    polja i sve na vetru i te haljine i to drveće i ta tišina u beloj gustoj svetlosti

     

     

    14:20  na vetru u selu. šumi i leluja kao u pričama sa misterioznim ubistvima. to je engleska

     

     

    14:46  to je usamljenost konju moj poveravah se jednom konju koji stoji u ogradi

     

     

    15:02  stavim štap iza ramena ispružim ruke po njemu

    i pritiskam ga i on mi ispravlja kičmu u predelu vrata

     

     

    15:21  prilagođavanje traje. bik se ne smiruje

     

     

    16:45  kad govorim o telu govorim o jeziku i postupnosti. herojskom telu koje podnosi smrt

     

     

    dragi vojo

    kanterberi 22:35

    drugi dan u engleskoj

    drugi hostel. hosteli su lepa

    noćna svratišta. engleska me

    je spustila i umorila. zatvorila

    jedna stara baka mi je na ulici

    poželela dobrodošlicu. neka

    poživi. predveče je

    opet počela

    kiša

     

     

    23:30  knjige su mi više nego što znam i slutim. kako sam ih

    samo više puta držao u rukama. takvu bih za šaku želeo da napišem

     

     

    petnaesti dan

     

    dragi žarko

    8:35 kanterberi

    elvis prisli na radiju

    o je. kako me uvek podigne

    taj rokenrol. pogotovo kad ga

    čujem na radiju. odmah mi je

    lakše. to je jaka doza mladićstva

    za moju dušu. to je emocija koja 

    je živela u herojima pedesetih

    buntovnicima bez razloga

    sestrama i braći sa

    veseljem u

    kolenima

     

     

    8:39  sačekaću još malo

     

     

    8:48  već nekoliko dana nemam šta da čitam i to mi nedostaje

     

     

    dragi vojo

    8:50

    jer taj svet koji piše i te stvari o kojima se piše to je moj svet. ovaj... pa i ne baš. al tim pre

     

     

    9:02  klozet je bio čist. još jedna kafa

     

     

    draga gertruda

    9:05

    ovih dvadesetak sati

    sam se osećao bedno gadeći

    se nad sobom a put preda mnom

    kako si ti preživljavala takve sate. ja

    sam te često gledao na fotografijama

    suknena haljina (suknja) velika prsa i

    neka odlučna blagost. i tvoji tekstovi

    nešto najlepše što je napisano u

    ovom veku. otkud ti to. i kako

    to. šta je to bilo u

    tvom telu

     

     

    9:35  ...ti imaš dominantno

    erotsko telo tako da bi sa tobom bio

    moguć prastari žensko-muški kontakt gde

    forma tela odjednom prija. koža. mislim da imaš

    mladu kožu valjda zbog neke energije u tebi. imaš

    čvrste jake mišiće koje ja volim. neku napetost u njima

    koja me uzbuđuje. zubi su ti jaki i asociraju na sposobnost

    preživljavanja što u seksu pretpostavlja iskonski nagon onih

    koji se pare. građa tvog tela način na koji deluje i tvoja erotika

    izazvali bi napad u meni. naše tucanje ne bi bilo socijalno ni

    emocionalno nego prastari poriv za ravnotežom ispunjenje

    moje materice spermom. jake žene uvek biraju muškarca po

    snazi njegove sperme. u opštem smislu to je najkvalitetniji

    prenos informacija. ti na neki način tako deluješ i ja bih

    želela da plasiram svoje žensko telo. svoje grudi

    stražnjicu vaginu pa čak i više nego što je

    nužno. živa šteta što se to ne događa...

    bodrim se ovim pismom od pre

    tri godine koje sam poneo

    sa sobom

     

     

    9:46  ne zaustavljati se ne obazirati se. ići kroz led. zapisivati rukom po hartiji

    nogama po putu (za nestale narode) duhom puniti tu pažljivost u kojoj počiva svet

     

     

    9:52  kad kažem oblaci mislim na ovu svetlost iznad mene

    humor je neka neodređena svetlost koja me približava božanstvu

     

     

    11:00  dragi branko dankirk danas je bolje polako se vraćam sebi. oslanjam se

    ponovo na svoje korake jer ja sam kontinent. kontinent sa dubokim poklonom morima

     

     

    draga dinka

    11:15

    kako da ti odmah pišem

    ono što želim a želim neke nijanse nešto

    što liči na kretanje puta. na nagibe i blage prelaze

    i neku odlučnost do koje mu nije stalo pa se proteže

    bez iznenađenja a kad mu se iznenađuje on to i čini. ime

    mu je bezimeni. ne znam da li sam to hteo da ti pišem ali

    jesam. pa neka tako i ostane. sad sam se setio kako sam kao

    dvadesetpetogodišnjak sa svim onim zatvorima posle zatvora

    osećao žudnju za prostorom i kako sam je ispunjavao pisanjem

    tim prostorom koji se nalazi u svakoj reči. bili su to tekstovi ispunjeni

    mirisima zemlje i melanholijom mnogih duša koje su lutale tim

    prostorima misleći pritom da znaju ko su ne videći da su samo delovi

    hordi koje čine život. pisao sam jer sam želeo da mi oblik bude

    herojski bez posredovanja. licem u lice. volela sam da radim radove

    koji nisu radovi kako bi to rekla eva hese. od tog prostora koji je

    tamo negde daleko a ja sam ga osećao odmah ispod kože i od tog

    kretanja kroz vreme mene je bolelo do praskanja. bolelo me je ali

    i odmaralo kao i ove nekad tako lepe noge šezdesetogodišnje

    kelnerice. sad tim lepše. ipak je poezija sve. život sa njom. živeti 

    za nju. kroz prozor vidim-volim: vidim široki pejsaž. u prvom

    planu je drvo koje je zaštićeno od vetra i ne pomera se dok

    se iza njega u drugom planu drveće neprestano ljulja. a

    ova tri dana engleska je za mene zelenilo koje se ljulja 

    na vetru. zaista. i sve ono što stane u reč pritajenost

    već su se dve ture gostiju promenile u restoranu

    motela a ja gubim vreme pokušavajući

    da opišem nešto krajoliko

     

     

    draga dolores

    dankirk podne

    bog nije ništa gotovo

    to je jedna investirajuća

    bergsonova rečenica koja je

    nekako tiha i okrepljujuća. kad

    ovo napišem uđoše tri hell s angels

    prvi put ih vidim uživo. putevi su noge

    i otuda taj mir u kome bog živi i raste sa

    mnom u hodanju. draga doki dovde sam

    napisao pismo nekom onda sam zabo

    olovkom u spisak prijatelja i ti si dobila

    ovo pismo o bogu koji nije ništa gotovo i

    to potvrdiše ova tri anđela. oni izgledaju

    kao gusari. arhetipovi. nevini ljudi

    svedoci snažnih pojava u prirodi

    daljina na zemlji i daljina u

    nebu i onda krenu vrtlozi

     i kiše. miri se svet

    slavim ga

     

     

    12:25  put - protezanje. predeo - rasprostiranje

     

     

    12:30  putovati a skloniti se s puta

     

     

    12:35  ta slavna bezbrižnost

     

     

    13:25  opet prepoznah sebe onog dalekog. dalekog u prošlosti kad sam zajedno

    sa psima njušio i lunjao po prostranstvu. kako su samo psi brzo učili od nas

     

     

    13:30  našao sam fotografiju jedne devojke

     

     

    13:43  sad znam da postoji bog kad postoji zlo - fjodor m.d.

     

     

    13:45  kad smo padali pripao sam onima koji nikome ne pripadaju

    sami smo tim pre se daleko čuje naš glas. putuje po drumovima pesama

     

     

    14:03  kad kažem cveće mislim na one talase u

    kosmosu koji se zovu divljenje. nastajem divljenjem

     

     

    15:02  stojim sam na velikom travnjaku bradom 

    oslonjen preko preklopljenih šaka o štap i gledam u nebo

     

     

    15:07  hodam pored jednog zida. češući se levim ramenom o njega

    (to je položaj tela koje se malo skriva od sveta jer čuva nešto za svet)

    mislim na majkla singera krenuti da se vidi šta radim znači otkriti stazu kroz

    šumu. pokušati učestvovati u celom ritualu da se osluškuje tišina močvare. dok

    prepisujem singerovu rečenicu jedna stara žena me posmatra sa simpatijama

     

     

    15:15  opet ono difuzno belo svetlo ovom svetu sa vetrom

    namenjeno. stari sami sede na klupicama ispred kuća

     

     

    (fotografija jednog mog koraka između koga se vidi)

    to

    london

    48

    miles

     

     

    15:16  to london 48 miles

     

     

    15:17  kroz otvoren prozor vidim neko ne svira na

    otvorenom klaviru sa notnim zapisom. možda monteverdi mirko

     

     

    15:20  preskakao žičanu ogradu sa lepim izgledom da na njoj ostavim

    tur ne bi li fotografisao tri hrasta. dva velika stara i između njih moj štap

     

     

    16:14  sad moram da pazim kako jezikom oblizujem nož jer sam ga juče tako rasekao

     

     

    16:15  zvao ti to kako hoćeš ja to zovem hajmo

     

     

    16:51  da nešto zapišem ne bih li propisao

     

     

    16:52  ne propisujem

     

     

    16:58  da ne zaboravim čeprkanje

     

     

    17:35  koliko je to veliki jež. bio

     

     

    18:10  polako. kralju

     

     

    18:15  gotovo ništa nije ostalo. potrošilo se

     

     

    18:16  ostalo mi samo klamćanje

     

     

    19:10  ne primaju te kralju na spavanje

     

     

    20:25  i kralj produžuje. njega boli ali proći će. on zviždi i žuri. nek žuri

    on ne bi bio kralj da sinoć nije nešto naučio od onog prosjaka koji je sa

    psom i ženskom po kiši prosio bez prenoćišta. dva anđela će pomoći kralju

     

     

    20:55  pravilo je produži

     

     

    i

     

     

    moram

    stvoriti sistem

    ili biti porobljen

    od tuđeg. neću

    racionalizovati

    ni porediti. moj

    posao je da

    stvaram

    kaže blejk

     

     

    i

     

     

    to je ta

    visina pesničkog

    zanata. jednog zanata

    koji se sastoji u tome

    da se podnese

    poniženost

     

     

    i

     

     

    zapisivati

    rukom po hartiji

    nogama po putu

    (za nestale narode)

    duhom puniti tu

    pažljivost u kojoj

    počiva svet

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    nogu pred nogu svedočiti ono što jeste

    11. mart 2025.

    27491. dan mog života

     

     

    dvanaesti dan

     

     

    kolja

    sen omer 8:35

    obrijao sam se. košulju sam

    sinoć oprao. nisam neraspoložen

    ali nije mi ni veselo. onako je kako

    je. kad počnem hodanje hodam kao

    razbijen i onda se svakim sledećim

    korakom sastavljam. nekako kao i

    pisanje. francuzi se stalno ljube

    uh. stresao sam se. možda je

    jutranji grč izašao. sinoć

    sam pisao pismo viktoru

    segalenu. kratki

    razgovor o

    hodanju

     

     

    8:50  citati su cupkanje u hodu

     

     

    9:25  dragi lazo

     

    jedan je čovek sam

     

    on ti piše

     

    hteo bi da popije još jednu kafu a kreće

     

    da se sve pojednostavi

     

    izbistrí

     

    nestanu bolovi iz tela

     

    da bude radost

     

    on je tvoj drug

     

     

    10:08  kako je lepo biti. gledati. gledati ove crepiće i sitne kamenčiće po crvenom

    asfaltu i nogu pred nogu svedočiti ono što jeste. ni ne svedočiti nego samo biti

     

     

    10:15  mogu govoriti šta hoću. zašto bih

     

     

    10:45  kad blažen otupim. sa blaženstvom koje se zove otežali ranac. otežan za subotu

    i nedelju sa tri litre soka od kajsije pa da podvrisnem kao seoski momak. dođe mi

     

     

    11:24  ništa odvratnije od pismenosti

     

     

    dragi lazo

    (lazar crkvenjakov)

    mul 11:25

    odmakao sam

    sedam kilometara. kupovao

    sam hranu gledao polovna vozila

    sad evo sedim i pijem i kafu. vidim

    na karti da sledećih deset kilometara

    nema naseljenih mesta. malopre sam

    osetio vojvođansku ravnicu. ravnica je osim

    kanala širokog neba korova i sporosti jedina

    stvar koju nosim iz zemlje u kojoj sam rođen

    u kojoj sam živeo četrdeset godina. sve ostalo

    što mi znači pripada pojedincima sa svih strana

    sveta. sve ovo što vidim ovde je isto kao i bilo

    gde drugde detalji su drugačij i za voljenje

    ali čovek ljubav ideje sve je to rođeno iz

    jednog. od istog oca i majke. to je

    izvesno. ostalo je politika. boli 

    me u vratu. tabani bride

    žulj se ućutao. leđa

    su se zagrejala

    mogu da

    krenem

     

     

    11:37  nikakav konformizam u pisanju

     

     

    draga vladice

    11:39

    a ovo sam sinoć

    pročitao u krevetu (sad

    sam se setio floberovih pisama

    koja je pisao noću uz sveće bludničeći

    pisanjem i jedući noć u ogromnim zalogajima)

    stoga je hristos izrekao vasioni potresajuće reči

    ja sam put istina i život razumevajući pod putem

    ljubav. zato je ljubav kao put stavljena na prvo

    mesto. zaista je put ljubav to osećam i kada sam

    skoro ništa i onako bedan na njemu. a on se

    tako prostire a on se tako daje a on tako

    ćuti. i belina lista je puna puteva. kad

    budem video okean reći ću

    okean za tebe. i telo

    okeana. za tvoje

    telo

     

     

    12:20  o bože

     

    jedan. niko ne poseduje eleganciju puta.

     

    dva. tako veliko zeleno polje posuto plavim cvećem

     

     

    12:23  niko do put

     

     

    13:05  kao dvadesetogodišnjak sanjao sam

    ovaj san prekinuli smo putovanje. iz prtljažnika sam

    izvadio najnužnije i zaspao na travičeška devojka je spavala

    u kolima. zbog nerođene i rođene dece čuvali smo njene plave

    jajnike. kasnije je počela da pada kiša a sa njom i vrlo lepo zeleno

    sve je ličilo na buduće jutro. jutro je došlo rano. u onoj šumi kiša

    pada jače rekao sam. ušao sam u kola. češka devojka je bila budna

    seo sam u otvor kola i smanjio joj vidik. hladno je rekla mi je. kiša

    je padala. bio je već dan. trava je bila gusta i visoka. čula se samo

    kiša. sve se utišalo. nije bilo ničeg suvišnog ni umornog. pokupio

    sam pokrivače i uneo ih u kola. ćutao sam i ja. hleb nije

    pokisao. ni hartija. jutro kao da je bilo večno

    i ja sam ga počeo lagano jesti

     

     

    13:06  duboko udišem vazduh i veseo poskakujem na prstima

     

     

    14:10  nebo se uvek menja i uvek je isto

    kad god pogledaš uvek znaš da je nebo tamo. bez

    obzira na to da li je oblačno sneži ili kiši. nebo je uvek

    bilo uporište u mom životu. i ostaće to do kraja. nebo me

    je uvek tešilo. ne ono božansko već ovo nad nama koje

    vidimo kad pogledamo gore. to sam naučila u japanu kao

    devojčica za vreme drugog svetskog rata. uvek sam

    gledala gore u nebo. volim ga jer to je nešto lepo 

    čemu mogu da verujem. štitim se nebom

    bodri me joko ono

     

     

    15:17  da. da nikad nikog ne uplašim

     

     

    15:24  nebo put i štap

     

     

    15:28  kad kažem bog rekao sam ono što drugi kaže. ako neko kaže slon i ja

    sam rekao slon. ako neko kaže venedikt jerofejev i ja sam rekao venedikt jerofejev

     

     

    16:02  nisam baš veseo. bol u leđima je jak

     

     

    16:45  autobuska stanice nemaš klupu. ti za mene kao i da ne postojiš

     

     

    17:52  onu ptičicu koja mi je toliko dugo pevala dok sam razmišljao o slavnoj starosti. nju

     

     

    17:56  mislim na prijatelje koji su me povredili. ja i hodam da bih to

    preboleo i još više da ne bih sam nekog povređivao. je l tako patko i žapci

     

     

    18:48  sećam se svog mladog tela starog trinaest-četrnaest godina onda kad je sve moglo

     

     

    dragi željko,

    dopešačio sam do lamanša

    nadam se da će sve biti. danas

    je sunčan dan. sunce me ubija

    uzima snagu. jedan čovek mi se

    u prolazu ljubazno javio, kao da

    mi se javio ceo kontinent. ja već

    dvanaesti dan praktično ćutim

    i moja energija se kovitla i

    smiruje. smiruje

     

     

    trinaesti dan

     

    10:30  draga vladice idem da hodam engleskom

     

     

    10:45  fotografisao kristofa džonija dečaka. mali je i hoda. negde je krenuo. od kuće

     

     

    11:15  njih dvoje (dečak i devojčica) će do kuće pojesti hleb za kuću

     

     

    11:20  ono što radim već dva sata hodajući po kaleu jeste 

    odlaganje da pređem lamanš. odlaganje kao vežbanje izvesnosti

     

     

    11:25  gledam noge čoveka dok pripaljuje cigaretu čekajući zeleno na

    semaforu. podiže se na prste i zaklanja je telom od iznenadnog vetra

     

     

    11:30  hodam vrlo sporo. uživam uživanju u čast

     

     

    11:31  kako sam dobro razumeo recite im da sam proživeo jedan čudesan život

     

     

    12:00  zahvaljujem na novčanoj pomoći

     

    branku vučićeviću

     

    drakčetu dimitrijeviću

     

    vojislavu dudiću

     

    radi čupić

     

    kaji mandić

     

    dušanu i draganu kneževiću

     

    vesni milović

     

    vesni sarić

     

    nadi i nebojši čović

     

    miri ilić

     

    saši petroviću

     

    dolores čaće

     

     

    lamanš

    14:28

    mnogi su kada bi im

    rekao da ću hodati do londona

    pitali kako ćeš preći lamanš onda

    bi sami odgovarali hodaćeš po vodi. tačno

    nešto je trebalo učiniti. naravno vozim se brodom

    ali mislim i pišem o mrtvima i nerođenima. oni su te

    dve obale između kojih sada živimo mi živi. ako pišem

    samo o mrtvima i samo o nerođenima obale će se spojiti

    i ja ću preći vodu. mrtvi. zar nismo takođe to mi. od mrtvih 

    uskoro i sami. nerođeni. jer sami to bejasmo a oni od nas će

    biti. mrtvi nerođeni i živi zajedno na mostu samo svi zajedno

    činimo mi. i samo na to mi pristajem. ostala porodična

    nacionaln, profesionalna mi nisu moja. a gde su oni

    mrtvi i nerođeni. oni žive u meni. svi ti mrtvi žive u

    mojoj glavi. računajući i bakterije koje su

    umrle sa heraklitom a živele su udobno

    pod njegovim jezikom. u mom srcu

    žive i svi nerođeni jer u srcu

    se stvara toplina - to mu je

    priroda- koja rađajućim

    omogućuje

    život

    zašto tako

     patetična i velika

    tema prelazeći jedan

    veći kanal okeana. odjednom

    mi se učini sve ostalo patetičnim

    a ta raspetost između sveta mrtvih i

    sveta nerođenih učini mi se kao obična

    istrajnost jedne slamčice. večna a leži

    nepogledana. da li su nekadašnji živi znali

    kako će velik i lep mir zavladati u njihovom

    životu. slute li nerođeni u kakvom vrtlogu će se

    pojaviti njihovo telo. imaće ime a neki će biti samo

    neki. uostalom niko ne zna šta nevinost donosi. mrtvi

    odlaze daleko. nerođeni se vraćaju iz velike daljine. po

    svojoj prirodi su drugačijeg svojstva. mrtvi nestaju nerođeni

    se pojavljuju. postoji jedno mesto gde oni žive zajedno. to

    mesto se zove čovek. to mesto je praznina i mrtvi i nerođeni

    je ispunjavaju. kada se oni spoje onda se rađa ja. ali ja je 

    u promeni. toliko je u promeni da ja promenu ne može da

    podnosi i tera od sebe mrtve i nerođene tera ih na obale

    jedne na jednu druge na drugu. čovekovo ja i ne zna da

    obale ne postoje i da ne postoje granice nego da sve

    samo treperi. talasa se i zvuči to je postojanje to su

    tela. (ovo mi nije jasno.) niko ni bog ne zna ko su

    nerođeni. niko ne zna koju krivicu (krivica je zavet

    i dug) su imali mrtvi i zato se mrtvi raduju jer dug

    vraćaju i zavet ispunjavaju slobodni. slobodni

    njihova sloboda je garancija slobode s kojom

    se rađaju nerođeni. svi mrtvi se drže za

    ruke. nerođeni ne znaju jedan

    za drugog. mrtvi su blizu

    nerođeni su još bliže

    moje oči

    gledaju

    očima svih

    mrtvih jer svi koji

    su ikada živeli živeli

    su samo za moje oči. sve

    njihovo znanje je u mom mišljenju

    ja i ne znam ništa jer nijedan nerođeni

    ne zna ništa. mrtvi su otišli u veliku svetlost

    nerođeni dolaze iz male tame. pesme su

    ispevali mrtvi himne će čuti nerođeni. kada

    zaista živim živim jedino za mrtve i nerođene

    jer život je jedino u mrtvima i jedino u

    nerođenima. oni su spojeni i ja

    sporim korakom prelazim

    lamanš

     

     

    15:30  lepo je kad slobodno govorim o onome što ne znam kad lako mislim

    o nečemu što pojma nemam. tad mislim bez greške i sve što kažem istina je

     

     

    16:02  okean i talasi. nebo i oblaci. zemlja i koraci

     

     

    16:50  kao mladić sam se pobunio i isključio. pobunio da bih bio. isključio da bih se spojio

     

     

    17:00  sunce mi greje tabane

     

     

    17:32  izležavam se na šljunkovitom doku dovera

    ko je sve isplovio i ko je sve uplovio u ovu luku

     

     

    20:00  jednu šaku metala zamenim drugom šakom metala. u ovu drugu

    (funte) uopšte se ne razumem. poređam sve metalce na sto i blenem

     

     

    dragi branko

    dover 20:05

    u doveru sam u jednom hostelu

    uzbudljivo je kako su ljudi stidljivi i pažljivi

    prema atmosferi hostela. sve se podrazumeva

    mene već treći dan bole leđa i to me čini nesigurnim

    sve ostalo je dobro. malopre sam posmatrao svoj žulj na

    levom domalom prstu već peti dan cveta. prilično boli u

    hodanju pa mi i on pomaže u tegobama. nikada do danas

    nisam video funte i ne razumem se u njih. i onda samo

    pružim punu šaku novca i prodavci sami uzimaju i vraćaju 

    mi. tada zaista osetim kako je novac samo jedan dogovor

    jedan stariji čovek u zajedničkoj sobi čita sa lupom

    polako je pomera i kao da istražuje po nekom

    akvarijumu. zaista se može

    sporo čitati 

     

     

    nekom

    dover 21:05

    umorio sam se

    od sebe ispražnjenog

    skolalo me. reperi

    se zamaglili

    tvoj

    neki

     

     

    i

     

     

    nikakav

    konformizam

    u pisanju

     

     

    i

     

     

    da

    nikad

    nikog ne

    uplašim

     

     

    i

     

     

    nebo

    put

    i

    štap

     

     

    i

     

     

    sunce

    mi

    greje

    tabane

     

     

    i

     

     

    zaista

    se može

    sporo

    čitati 

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    pevač na putu. taj sam

    10. mart 2025.

    27490. dan mog života

     

     

    deseti dan

     

    draga dinka

    (dinka pinjon)

    sinoć sam puko

    od umora. od jutros

    je dobro. prekjuče sam

    ulazeći u jedno selo pogledao

    šta je petog dana oko podne

    zapisano. to je za dinku pomislio

    sam. lišavanje. reč lišavanje

    i reči koje ispisujem štitim

     naklonjenim telom

    od kiše jer i tako

    se reči pomalo

    razlivaju

     

     

    11:15  počeo sam da urezujem četvrtu crtu

    na štapu za razliku od prethodne tri ova neće 

    biti pun krug. krug će biti otvoren i crta će krenuti ka...

     

     

    11:55  hodam za sebe. ćutim i uživam

     

     

    12:26  od velikih događaja pun mi je...

     

     

    15:05  pejsaž je sporost

     

     

    17:55  jer nema u sebi snage (odustajem od ove misli)

     

     

    18:00  ono mesto na jabučici više nije glatko osetio sam to malopre pod palcem

     

     

    21:35  žuljevi su mi baš dozreli

     

     

    jedanaesti dan

     

    draga

    vesna gaspari

    er

    ...samo hodanje

    je spektar napora i

    ozarenja jedno čudo

    to milenje koje postiže

    ta usamljenost društvenija

    od društvenosti. to čitanje za

    vreme hodanja. putovanje

    putem i tekstom. već par

    dana čitam jedan odličan

    o vitgenštajnu i kao

    i uvek mnogo

    ga volim...

     

     

    dragi davide

    želeo sam da ti

    pišem jer sam se osećao

    kao kad se izgovori reč dečak

    a tebe sam više puta osećao kao

    dečaka. jedan tamo drugi ovde

    dečaci četrdesetogodišnjaci. jedan

    od njih sa telom stepskih razbojnika

    nogu pred nogu gazi niz put i jedino

    što razume je to da opet treba da

    pruži nogu. prvo jednu pa drugu i

    opet tako nogu pred nogu i

    opet tako i ništa više

    budi bezbrižan

    koračam i

    za

    tebe

     

     

    9:35  umetnost je stalno pitanje imam li pravo na nju

     

     

    draga bojana

    (bojana albahari)

    ...i zato te ovakav

    sedeći u ovoj staroj

    hotelskoj sobi sa starim

    tapetama vrlo krupnog

    cvetnog motiva i malterom

    što se kruni u sobi prepunoj

    nekih cevi za toplu i hladnu

    vodu ovakav skoro već

    krenuo na ulicu pa iz

    ulice na put eto

    takav

    te

    pozdravljam

     

     

    9:55  sinoć sam se odjednom rastužio i odmah legao. nisam plakao ali to je to

     

     

    10:03  umetnost je ozbiljno suočavanje sa ništavilom. treperenje

     

     

    dragi srđane

    (srđan valjarević)

    noćas sam sanjao knjigu

    sentimentalno putovanje lorensa

    sterna koju inače nisam čitao. bila je

    to jedna od onih debelih knjiga debelih i

    lakih jer su štampane na lošoj hartiji. bila 

    je topla kao i tristam šendi knjiga koja sa

    filozofskim istraživanjima ludviga vitgenštajna

    prozom gertrude stejn lestvicom jovana

    lestvičnika i knjigom majstora ekharta čini

    jedinih pet knjiga koje imam. kad uđem u

    sobu na prenoćište uvek se setim tebe i

    tvoje priče o hotelskim sobama u koje

    voliš da se useliš sa par svojih

    stvari i staviš  ih na sto. sat

    hartiju penkalo cigare

    nožić

    ...

     

     

    10:54  zašto je tuga greh

     

     

    11:25  jebeš mu mater neka živi cveće

     

     

    11:35  dragi gustave landaueru...

    ...................................................

    ........................................................

    ..................................................................

    ................................................................

    .......................................................

    ..........................................

    ...........................

    ............

     

     

    11:44  svi svugde žive isto radeći nešto da bi dobili svoju dnevnu porciju hrane

     

     

    dragi vojo

    ovo je pravo mesto

    sa koga ću ti poslati pismo

    to je kafe. benzinska pumpa. dućan

    sve zajedno a sve to vodi jedna stara

    žena koja stalno zvižduće. božanstveno

    zvižduće. inače, moje deonice su bile

     

    tilloy-les-mofflaines - fichu - fampoux - roeux - pelves

    monchy - wancourt - tilloy-les mofflaines

     

    deveti dan tilloy - arras - anzin - mont-eloi - camblin

    estree cauchy - febrouve - houvin bruay

     

    deseti dan bruay - marles - lozingheim - le reneillon - lillers - ham - mazingheim - aire

     

    a novac

    soba 120

    dve kafe  8

    128 fr

     

    soba 120

    koverte  4

    film  47

    kafa hleb sok 16

    mastilo 4

    sok i kafa 11

    202 fr

     

    soba 120,5

    tri kafe 12,5

    hleb puter sir 21

    sok 36

    179 fr

     

    eto

    sada ću gledati

    gde ima sanduče

    da vam bacim pismo

    u parizu živi kenet vajt

    on je profesor škot književnik

    hodao je po japanu čitajući bašoa

    voleo bih da ga obavestim o mojim

    hodanjima. u ovoj prodavnici se

    prodaje semenje za povrće

    stara žena poziva nekog 

    da jedu. prijatno im bilo

    voli vas miroslav

    p.s.

    to joj je verovatno

    muž sad je prošao

    pored mene

     

     

    dragi željko

    (želimir žilnik)

    hodanje možeš i sam

    zamisliti (kad smo se nas

    dvojica po onom krupnom

    snegu žureći izlazili iz planine

    da ne bi ostali u njoj zavejani)

    usamljenost. blaženost. i bolna

    bolna usamljenost. svašta u njoj

    nađeš a pogotovo neizrecivo jer

    kako da kažeš da je to to (ili da je

    to to). željko kako. kako ako ne tako

    znaš ono. zar ne. jedna mlada crna

    mačka skače na prozor ovog seoskog

    dućana u kome se sve prodaje. jer

    ljubav je bog. samo se kroz boga

    može ljubiti stvorenje božije

    najružnije. zato prva zapovest

    glasi ljubi gospoda svoga pa

    tek onda druga ljubi bližnjega

    svoga. bez ljubavi k bogu

    svaka druga ljubav je

    nerealna

    i

    netrajna...

     

     

    13:02  put kroz prozor

     

     

    draga vladice

    (vladica milosavljević)

    stoslovniku 15. juna

    1990. u 13:05 u roktorjeu

    za tebe piše ko ljubi boga

    taj neizbežno ljubi i bližnjega

    lepo je što je bog rodio sina

    tako je umetnost (rađanje)

    uvek božija. krećem popio

    sam kafu ali još jedna reč

    ljubav se može odnositi

    samo na ličnost. čim

    izađem oštriću olovku

    nožićem za kalemljenje

    već četvrti put i on

    hoda sa mnom

     

     

    13:15  kako je uzbudljivo biti pažljiv prema drugom

     

     

    14:00  kad ne hodaš

     

    kad ti se ne jede

     

    kad pre toga nisi našao ni jedno mesto za odmor

     

    kad nisi u ovom trenutku na njemu u dva i jedan minut

     

    ti nikada nećeš znati za njega

     

    jedno veliko položeno stablo na ivici šume

     

    odlično za mnogo toga

     

    ja sedim na njemu hladim noge i jedem

     

    sa bogom na usnama

     

     

    14:19  savremenost hodanja za poeziju

    je u tome što uz ovo lišće koje treperi. muve

    koje se motaju i zuje. sunce. nikad ih ne vidiš: ptice

    ja pripadam paleolitskom čoveku identičan jednom isto

    ovako zaludnom koji je mislio na mene ležeći na nekom

    drvetu uz treperenje lišća cvrkutanje ptica uz muve i sunce

    osećajući me bolje nego svoje savremenike. umorivši se

    sklopio je ruke na grudi i zadremao kao i ja sada

     

     

    15:05  ne treba izgubiti ono što gertrudu stejn čini gertrudom stejn. blejka blejkom

     

     

    15:18  na putu prema sen omeru uz vetar i šljunak po kome 

    gazim pojavila mi se jedanaestog dana moja hodačka pesma

     

     

    15:37  pevač na putu. taj sam

     

     

    16:02  pevam i petljam po džepovima tražeći svoje amajlije

    gde da stavim belu vreću koju sam pre petnaestak minuta

    podigao sa zemlje. njom ću na kraju povezati ovaj blok

    u koji pišem sa onim koji sam već ispisao i

    sad mi je u rancu

     

     

    16:37  ne dižem glavu

     

     

    nisam ti se dugo javljao

    dragi marjane. nisam imao vremena

    čudno. ništa ne radim a nemam vremena

    ali evo dve slike sa markom pogačnikom

    danima sam se zadržavao u parku utonjen 

    u unutrašnji mir i pokušavao sam svaki njegov

    ugao obasjati svojom pažnjom

     

    za vreme svog istraživanja parka često

    sam bespomoćno ležao na klupi u parku

    moleći se da mi život još ne skonča

     

     

    dragi viktore

    (viktor segalen)

    kada si pri prelasku

    brdskog lanca suo-taling

    21.10.1909 godine napisao

    ljude prevideo sam ljude čija

    me je nasilnost nagnala da se

    čak dovde uspnem. oni su tamo

    vele četiri stotine miliona bića a

    ja čujem samo njihov gnev i sa

    ovih visina ne mogu ni da nazrem

    njihovo mravinjanje ja sam tada

    čekao (gde sam čekao?) još

    četrdeset godina da dođem

    na svet. možda sam bio

    prašina na tvom štapu. moj

    je gore u sobi oslonjen na zid

    pored lavaboa. čeka me. ili kada

    si istog dana napisao evo i vrha. ako

    je uspinjanje mada određeno očekivano 

    i postupno iznelo ovu lepotu šta li će tek

    otkriti ne predviđeno spuštanje no pre toga

    ovaj pogled prvi s vrha na drugu padinu tada

    nisam znao da ću i ja sedamdeset pet

    godina kasnije upoznati lepotu prvog pogleda

    ili ova padina se spušta lagano razastire se ne

    kao staza koja se cakli od sunca već kao širok 

    put smirenog beskrajnog nagiba a uz nju se

    puže crvkotavi dah ja tada nisam takođe znao

    da ću osamdeset jednu godinu kasnije ostati

    zaljubljen u put u njegove smirene i beskrajne

    nagibe. dragi viktore ni ti nisi tada znao da

    ću ti ja napisati ovo pismo i zato neka

    budu blažena naša neznanja

    tvoj miroslav

     

     

    i

     

     

    pejsaž

    je sporost

     

     

    i

     

     

    ja pripadam

    paleolitskom čoveku

    identičan jednom isto ovako

    zaludnom koji je mislio na

    mene ležeći na nekom drvetu

    uz treperenje lišća cvrkutanje

    ptica uz muve i sunce osećajući

    me bolje nego svoje savremenike

    umorivši se sklopio je ruke na

    grudi i zadremao kao

    i ja sada

     

    ovo

    je jedan

    od najmističkijih

    doživljaja koji sam

    imao u životu. osetio

    sam kako me gleda i

    blago mi se osmehuje

    biće od pre 100 000

    godina. biće isto

    ko i ja

     

     

    i

     

     

    ne treba

    izgubiti ono što

    gertrudu stejn čini

    gertrudom stejn

    blejka blejkom

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ... da bi lakim korakom hodao jezik boga

    8. mart 2025.

    27488. dan mog života

     

     

    13:30  ono što siromašne ljude čini istim sa bogatima to je što siromašni liče

    na sve siromašne kao što bogati uvek liče na sve bogate. samo (im je) da liče

     

     

    draga tanja

    reksi

    uskoro će dva sata

    malopre sam jeo. sedim na

    nekom velikom panju ispred mene

    je jezero na njemu dva pecaroša. tiho

    je čuje se ptice i vetar. premeštam noge

    malo ovako malo onako da ih odmorim

    sada i dok sam jeo osećam se srećan

    jer kao da ne postojim a ako postojim

    onda sam samo ono što me okružuje

    kad pogledam prema jezeru vidim

    gledam. čuju se zvona sa crkve

    tanja da li ti znaš ko smo

    mi na ovom svetu

     

     

    14:30  opet paperje kao ono malopre nad jezerom o kome sam pisao mirni

    koljenšić. nestaje se kad nam je lepo napisao sam vesni striki da kaže luki

     

     

    14:40  bulke

     

     

    14:55  o svetlosnom ja

     

     

    14:56  ši-ti-pi-pa. peva mi jedna ptičica

     

    tiki-ti-tiii. javlja se druga

     

    vc-vc-vc-vc-vc-vc. peva treća i preleće mi put

     

    kad bih imao po jedno uvo za svaku. imaš reče mi savest

     

     

    15:00  georg hajm. georg trakl

     

     

    15:10  ja ne mogu izraziti drugo od onog što ja inače jesam ali da li ja to izražavam

     

     

    15:12  ovo što radim ne radim sa talentom nego sa vetrom koji ćarlija oko mene

     

     

    15:13  vidim ono isto

    što je video i van gog no u tom

    trenutku vrlo visoko iznad pašnjaka

    beskrajnih poput pustinje nadirale su jedna

    za drugom ogromne mase oblaka a vetar je

    najpre udario na niz seoskih kuća sa njihovim

    grupicama drveća s druge strane kanala gde

    prolazi crni put od zure. to drveće je bilo

    prekrasno gotovo bih rekao da se odvijala

    jedna drama u svakoj figuri odnosno

    svakom stablu. no uprkos svemu

    celina je bila gotovo

    još lepša...

     

     

    15:16  približavam mu se ali približavam se i šumi iza koje je do 

    sada virio a evo sada je i sasvim nestao toranj crkve sela u koje idem

     

     

    15:18  handke je rilke. ja sam trakl a humor je pristojnost očajnika

     

     

    15:40  zašto tek danas žuljevi na nogama

     

     

    16:17  čitam vitgenštajna i prolazim pored (na desetine ih je)

    groblja poginulih u ratu u kojem je i on učestvovao u kojem je i trakl

    poginuo. groblja i problem jezika. itd. žito i mrtvi. itd. genije i smrt

     

     

    16:31  možda je ključ za razumevanje dužine mojih radova u

    mom boravku u zatvoru. u onom magičnom što sam u njemu

    naslutio. život kao doživotna robija. dužina kao telo večnosti

     

     

    19:18  same mi dolaze dečije pesmice koje sam

    pevao u zabavištu ide majka s kolodvora dija dija don...

     

     

    deveti dan

     

     

    draga vesna

    tiju le moflen 8:50

    juče je bilo prelepo hodao

    sam uzanim putevima preko polja

    taj dar da prepešačimo. da ideš nogu

    pred nogu da se ne obazireš samo ideš

    ideš i ideš. jer znaš da poštuješ i slaviš

    jer ti je stalo do učtivosti. ovaj kraj pa

    to je mnogo groblja iz prvog

    svetskog rata. voli te

    miroslav

     

     

    dragi slobodane

    juče sam lepo mislio

    na tebe trakla i georg hajma

    od tebe sam prvi put čuo za njih

    od tebe sam prvi put osetio opijenost

    poezijom. prazninom. biti mek. pun pažnje

    i pažljivosti. nestati u susretu sa drugim. bila

    to kijavica ili hendlovi oratoriji. utihnuti da bi

    se drugo proslavilo. lepo si pričao kada smo se 

    pre mesec dana vozili po beogradu. o skromnosti 

    o istrajavanju da se ostane tik na ivici ponora

    juče sam video zečeve i tornjeve crkava i mnogo

    grobova i mnogo ptica i mnogo polja. mislio

    sam o našoj priči koju smo započeli 1969 ili

    početkom 70-te u podrumu tribine mladih

    ne postoje druge priče osim one jedine

    jedine priče o pričanju i slušanju. ako

    hoćeš napiši mi nešto o slovu

    i. jer je ono slovo

    hodanja***

    _____

     

    ***slobodan tišma

    iz dnevnika

    20. jun 1990.

    miroslav me je u pismu

    zamolio da mu napišem nešto

    o slovu i. rembo je napisao pesmu da

    li sonet ne sećam se o vokalima dakle o

    glasovima a ne o slovima o znacima. slovo

    je znak glas nije znak. znak je samo u domenu

    vizuelnog. dakle slovo i je falus označitelj i to u erekciji

    označava uterus kao prazninu kao odsutnost ili pak klitoris

    kao mali falus sa kojim se bori i koji pokušava da mu vrati znak

    dionis protiv prijapa (priaptelja). to je sigurno jedna ideja. koliko

    zanimljiva. osećam stid dok ovo pišem. jasno je da ovo nema veze

    ni sa čim da su to samo moje lične nebulozije. ali eto. primitivni

    filozof. ne daj bože da nekog udavim. greške koje sam ovde sigurno

    počinio su možda opterećene značenjem - neznačenjem. to bi bilo

    jedno moje viđenje slova i koje mi se ne dopada. uostalom reč

    imperijalizam počinje ovim slovom a imperijalizam je uvek u vezi

    sa seksom. neminovno kada je u pitanju semiologija ne može se

    izbeći priča o seksu i samim tim o moći tj. volji za moć zatim o

    krivici i kažnjavanju tj. o žrtvi i ritualnom ubistvu. to su sve stvari

    koje ne volim. koliko sam ovde tek napravio grešaka. šta znači 

    reč semiologija. mnogo mi je draže slovo i kao veznik kao reč

    kao znak jednog šireg niza koji povezuje različite stvari. suština

    epa suština priče i pripovedanja je u tom i tu je u pitanju

    samo povezivanje nema označavanja dakle poništavanja

    to je homersko slovo - reč a onda sunce zađe i na sve

    puteve spusti se tama. to je ključna reč - slovo i kod

    borhesa i... onda krenemo tako u pravcu

    planina. i ja i ti svi mi smo božija deca

    akoipak volim tu reč nade. u

    kakvoj je funkciji slovo i kao

    sastavni deo neke

    reči ne znam

    _____

     

     

    10:30  za 1230 dana je mikelanđelo islikao sikstinsku kapelu

    računajući i dane u kojima se odmarao ako se odmarao

     

     

    13:25  nekad nađem odlično mesto za ručak. kao ovo pod šumom

    na starim laskolama. velikim sa gumenim točkovima od masivnog

    drveta okovana laskola. jadni konji. meni odlično a godine prolaze

     

     

    14:04  leti golubije perje malopre nastradalog na putu. podigao sam ga 

    i sklonio sa puta u travu. krv mu je pošla u korenu krila. sad već spava

     

     

    14:24  moj junak na ovom hodanju je ptičiji govor i gustav landauer

    biće lepo živeti jer je preda mnom želja da saznam ko je on

     

     

    14:40  vitgenštajn ili kako do kraja sebi otežati (lude. lutalice. pesnici. filozofi. monasi

    umetnici. prosjaci) da bi se hladne vode napio svet da bi lakim korakom hodao jezik boga

     

     

    14:43  da li je neko obavestio golubove o brzinama kojima se čovek služi

     

     

    15:33  stil mi strašno razdražuje nerve bacim ga pod noge. na put

     

     

    15:52  počešao sam se prstima po jabučici i 

    iznenadio kako je glatko. juče je to mesto bockalo

     

     

    15:53  mislim o siromaštvu. o zavetima koji se

    daju siromaštvu da se ostane siromah. dok ovo zapisujem

    jedna ptica mi dugo peva na čistom nebu iznad mene i praznom

    putu preda mnom. ostati siromah što znači radostan duhom i topao

    dušom. ostati veran siromaštvu one prijave male dece koja ni ne slute

    u svojoj vedrini da će uskoro kad odrastu mnogo patiti u bedi. i...

     

     

    16:03  da sam pre dvadeset godina kao dvadesetogodišnjak

    znao da ću kroz dvadeset kao četrdesetogodišnjak ovako hodati za

    poeziju i mlatiti šapom po vazduhu da li bih bio sobom zadovoljan ili ne

     

     

    16:35  umetnost je tek onda kada je jednostavna

    kada je može svako napraviti. baš svako amin

     

     

    17:06  pišem ih (rečenice rečenice) tako da me nose u sebi

     

     

    17:50  da nisam plašljiv i stidljiv ja se ne bih nikada ovako spotucao

     

     

    18:52  uvek isto. ulazak u mesto. izlazak iz mesta. i tako

    stalno. vrata. prozori. žena. život. bog. iz njih u njih

     

     

    18:56  čučnem. umorio sam se

     

     

    19:31  stvar se pravi od pogleda ove devojčice koja je prolazeći pored mene

    skrivala svoj stid bezrazložno provlačeći prste kroz kosu i češući se o zid

     

     

    20:22  crknut. trideset kilometara bez većih pauza. i to prenoćište. jedva hodam. i...

     

     

    20:23  plač

     

     

    20:24  ja sam ipak srećan

     

     

    dragi vojo

    briej 22:50

    danas sam pešačio

    trideset kilometara od

    dva do osam uveče i to bez

    pauze jer u mestima kroz koja

    sam prolazio nije bilo ni jednog kafea

    kad sam pre dva sata ulazio u briej

    imao sam čudan doživljaj. od umora

    izloženosti i samoće rasplakao sam

    se i tako plačući odjednom osetio

    kako me preplavljuje osećanje sreće

    malopre kada sam silazio na kafu

    sve me je bolelo kao staklo. inače

    uživam čitajući o vitgenštajnu i

    gustavu landaueru za koga

    nisam ni čuo. ko je on

    da li u parizu postoje

    neki materijalni

    tragovi

    bodlerovog

    parižnjenja

     

     

    drago kajo

    briej

    evo tačno sam

    na polovini puta. naporno

    je ali je sve kako treba. nadam

    se da će tako i biti. pišem ti ne da

    bih ti govorio o sebi nego da ti sa ovog

    puta (jer su moja hodanja posvećena i bogu)

    pošaljem malo radosti. vidiš i sama meni sad

    ne možeš ništa pomoći. ni da mi smanjiš žuljeve

    ni da mi nađeš prenoćište ni da razgovaraš sa ovim

    ljudima ni da rešiš problem na engleskoj granici ako

    ga bude bilo. i zato bih voleo da pomogneš kome možeš

    a meni će neko drugi. kao što sam i ja ovde pažljiv prema

    svima umesto mene će prema tebi pažljiv biti neko drugi

    u parizu sam bio kod odličnog prijatelja i on pita kako ti

    je majka. njegov brat je bio u zatvoru a on i njegova

    žena će mi verovatno pomagali za ružu lutanja

    kad se vratim iz londona imaću književno veče u

    parizu. verovatno ti neću više pisati. ti ne brini i

    ja se stalno učim da ne brinem. briga je jedan

    od najvećih poroka. budi vesela i zdrava

    kad se budem vratio oko desetog jula

    javiću ti se pismom. eto. voli te

    tvoj sin koji sad polazi

    da pešači u

    snove

     

     

    i

     

     

    umetnost je

    tek onda kada

    je jednostavna

    kada je može

    svako napraviti

    baš svako

    amin

     

     

    i

     

     

    kad

    sam pre dva

    sata ulazio u briej

    imao sam čudan doživljaj

    od umora izloženosti i samoće

    rasplakao sam se i tako plačući

    odjednom osetio kako me

    preplavljuje osećanje

    sreće

     

     

    i

     

     

    ti

    ne brini i

    ja se stalno

    učim da ne

    brinem. briga

    je jedan

    od najvećih

    poroka

     

     

    i

     

     

    voli te

    tvoj sin koji

    sad polazi da

    pešači u

    snove

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ne izmišljaj. učini

    7. mart 2025.

    27487. dan mog života

     

     

    sedmi dan

     

    9:00  mučnina. gađenje nad sobom i svojim radom

     

     

    dragi ljubo

    (ljuba gligorijević)

    kambre 9:55

    nalazim se na početku

    sedmog dana. svaki deo puta

    je različit. tako je ovaj deo za mene

    ispunjen nepodnošljivim čemerom

    zelenim. počeo je blago sinoć a ščepao

    me je jutros čim sam otvorio oči. svaki pokret

    i svaki pogled se vraćao u mene. bedo govorili

    su mi tiho gotovo pažljivo ali neprestano. platio

    sam sobu dva-tri puta više od moje cene (235 fr)

    bol u leđima je prisutniji a ti znaš šta on šapuće na

    uho. takođe me bolucka u glavi i vratu da ne govorim o

    tom zelenilu boje čemera. ko neki trupac. bačen odbačen

    još su nas nemci sinoć slupali u fudbalu sa 4:1.* ** pišem ti

    sve ovo zato što je ovo stanje deo mog rada. jedna od stvari

    koju pokušavam u umetnosti jeste da budem u onome što

    većina umetnika samo naznačuje pokazujući da znaju o čemu 

    je reč da su pismeni a mene interesuje da budem. da jesam

    devet meseci javnog pisanja romana u muzeju savremene

    umetnosti osim staviti tvoj rad u kontekst sličnih radova znači

    podneti ogromnu energiju. biti neprestano izložen. biti na ivici

    duševnog rastrojstva jer niko ne vidi da sam rad počeo skokom

    u ponor. tako i ovo hodanje. to su brate količine. sve od pejsaža

     (tolikih) preko ljudi (mnogo ih je) sa svim životinjama (na

    putevima ginu) sa svim zgradama (ambicioznim i tužnim) sa

    nevoljama kišnjenja (baš ih je) neizvesnim prenoćištima (moja

    najveća nevolja) zatvorenim radnjama za hranu (mali udarci)

    bolovima (nisu veliki ali plaše da će biti) i sve to smišljeno

    smisla radi a ja na momente (hvala bogu ima i ozarenja)

    ne znam ni ko sam ni gde sam i koji mi to kurac fali pa

    moram da podnosim toliku količinu bede i krivice

    i sve to još za poeziju. dragi ljubo pa kad je

    tako nek je tako. za poeziju. tvoju

    mnogo te pozdravljam

    miroslav

    _____

     

    *** kuknjava je svedočanstvo o mojoj nemoći i gađenju nad samim sobom

    _____

     

     

    dragi vojo

    kambre 10:23

    još nisam krenuo

    osećam se baš loše

    pogotovo pre sat i po

    sad  je malo bolje. jad

    i besmisao. ali umesto

    kuknjave evo mojih

    finansija, možda će

    ti biti zanimljivije

     

    prvi dan

    soba u šarlevilu 105

    geografska karta 20

    poštanske marke 260

    kafa 4

    389 fr

     

    drugi dan

    soba  110

    sok sir puter 44

    hleb kroasan 8

    dve kafe 8

    blokčić koverte 14

    184 fr

     

    treći dan

    soba i kafa 65

    sok hleb kroasan 10

    kafa i dva piva 19

    94 fr

     

    četvrti dan

    soba 110

    dve kafe

    2 l soka

    hleb mileram

    sir puter  55

    165 fr

     

    peti dan

    soba 105

    kafa 8.5

    hleb 2,5

    sok 6.5

    kafa 4

    126.5 fr

     

    šesti dan

    soba 85

    tri kafe

    hleb 13

    98 fr

     

    sinoć sam morao

    ponovo stopirati. pa danas to

    moram nadoknađivati odlaženjem

    u stranu nekim drumovima koji mi

    nisu na putu. (beskrajno

    skretanje je put boga)

     

     

    10:57  zašto je niče morao toliko da pati. van gog. arto

     

     

    1:07  privatan posed nomadi napolje. slučajno primetim tablu sa

    ovim natpisom dok sam čitao o grotovskom ja nomad. i jesam napolju

     

     

    11:30  grotovski. bruk

     

     

    12:21  kad sam izlazio sa groblja engleskih vojnika 

    iz prvog velikog rata zašuštalo je lišće na ogradi

     

     

    12:45  vucaram se ulazim u burlon čitajući benjamina. trgnem

    se i zamišljam bodlera... osećam njegovu glad za moralom

     

     

    dragi vojo

    burlon 13:15

    u ovom kraju su se

    vodile teške bitke u prvom

    ratu. prošao sam pored dva

    engleska groblja. lepo su uređena

    i kao da se tom urednošću bore

    sa haosom rata. moj put je

    nastavio trećeg dana

    vraćanjem unazad

     

    treći dan

    hirson - st. michel - watigny - blissy - st. michel - hirson

     

    četvrti dan

    hirson - neuve-maison - wimy - reu-de-guise - la capelle

     

    peti dan

    la capelle - le nouvion - bergues - catillon

    (između la capelle i le nouviona pisao sam havelu)

     

    šesti dan

    catillon - le cateau - inchy - beauvois + 1 km pa sam stopirao do cambraia

     

    sedmi dan

    (nadoknađujem pa odem ka amiensu) - cambrai - fontaine - notre-dame - annux - bourlon

     

    sad sam odužio jučerašnjih deset kilometara i krećem

    prema margionu ali nisam siguran da će tamo biti prenoćišta

     

     

    draga tanja

    (tanja marković)

    13:35

    voleo bih da je prilika

    da ti pišem ljubavno pismo

    jer u velikim osamama ljubav

    je tako važna. ja sam često bivao

    sam i uvek sam zamišljao da će pored

    mene biti žena. saveznik radnik saradnik

    rasadnik. i to mi se desilo dva puta ali polovično

    u svakom slučaju hvala ti za zagrljaj pred moj

    polazak. inače svi ovi dani su tako prisutni da ih i

    ne primećujem. nestaju kao spoznaja. neki trenuci

    su veličanstveni drugi su teški. jesam do poništenja i

    jesam od njega. hodajući stalno pišem u jedno belo

    blokče. svaki zapis obeležim vremenom i tako

    pravim tekst od trenutaka kao što put prelazim

    koracima. evo šta sam zapisao. na primer trećeg

    dana oko tri sata 15:57 krenuti na hodanje

    znači štap u ruke. radost u noge

    hodati znači štap pod mišku i

    tekst u šake. nežno te

    pozdravljam

     

     

    dragi marjane,

    jan kot:

    na dopisnici koju mi je pre

    nekoliko meseci poslao nemački izdavač

    grotovski sedi pored pitera bruka... bruk je u

    crnom odelu i rolki. sagnute glave s ogromnom

    kosom koja mu prelazi takoreći u ogoljenu lobanju

    sa pramenovima kose sasvim sa strane. i grotovski

    je u crnom odelu ali sa duboko raskopčanom košuljom

    i pantalonama sa naramenicama. nosi sandale na bose

    noge. na trenutak možemo pomisliti da su se opet sreli

    vladimir i estragon čekajući novog godoa... bruku niko nije

    ravan u pretvaranju rituala u pozorište grotovski je dugo i

    uporno pretvarao pozorište u ritual... bio je usamljenik

    (grotovski). prijatelji i glumci mu se rasuli po svetu. ili više

    nisu među živima. odlazeći poklonio mi je knjigu za koju

    je rekao da se sa njom nije rastajao. priča hasida martina

    bubera... kasnije sam pitao grotovskog da li je on izmislio

    onaj trenutak lepote. ne rekao je samo je bog veliki

    režiser. euđenije montale pre no što krenu na put

    ljudi proveravaju putne liste. putne veze. stanice

    mesta noćnih boravaka. rezervacije (soba sa

    kupatilom ili tušem)... šarl bodler duhovno

    biće želi da bude jedno dakle usamljenik

    veličina je u tome da čovek postane

    jedan i da se prostituiše na neki

    poseban način

     

     

    14:35  do jablana

     

     

    14:36  i srednjovekovnih hodočasnika. čije su grehe

    oni iskupljivali. u kojim visinama su oni nestali u bogu

     

     

    15:42  hodam između ostalog da bih hodao a izgubio

    sopstvena uverenja. (posvećeno vesni milović)

     

     

    18:25  spoticanje. spotucanje

     

     

    18:26  pucam u hotel primavere u kojem sam prošle noći platio najskuplje prenoćište

     

     

    osmi dan

     

     

    dragi vojo

    aras 10:00

    prenoćišta nije bilo

    pa sam stopirao do arasa

    nekih dvadesetak kilometara

    sada polazim da to nadoknadim

    juče je bilo lepo. išao sam polako

    skoro se vukao gledao odsustvovao

    okretao se. gledao padobrance koji su

    skakali u grupama po deset naišao na

    izvanredno raspeće u drvetu. razmišljam

    ruži lutanja. kako da nabavim novac kako

    da dođem do simboličkog oca ko će mi sve

    pomoći kako će izgledati svakodnevnica na

    ruži kako ću prati veš kako se opremiti za

    hladnoću kako nikog ne uznemiriti kako doći

    do grotovskog i sličnih ljudi kako pronaći u

    svakoj zemlji ljude na koje bih se oslanjao gde

    ću držati tekstove fotografije crteže i sve ono

    što budem radio sakupio dobio itd. voleo

    bih da o svemu tome razgovaramo. čini

    mi se da je žena sa recepcije malo

    nervozna zbog mog pisanja i zato

    ću poći. pišem ti stalno jer ti si

    svedok mog polaska i možda

    možeš da osetiš snagu

    sitnica u mom hodanju

     tako mi ti dođeš

    pišem kući

    voli vas

     miroslav

     

     

    10:15  krećem nasumice

     

     

    11:00  vetar je neće biti kiše

     

     

    11:02  izvesnost (prenoćišta) me oslobađa za neizvesnije hodanje

     

     

    11:03  zec i ja. stao on stao ja. vetar. pomera se uši su mu visoko. put je

    u travi sav od trave. liže se. gledam ga. liže se. zvižduknem ne obraća pažnju

    gledam ga. liže se. krenuću. deset koraka ništa. jedanaesti okreće se i beži

     

     

    11:05  ovo je put kamilice

     

     

    11:30  ja sam krenuo desnim putićem

     

     

    11:40  na poleđini pisma prijatelju napišem

    šetam ovo pismo po poljima špartajući ih spokojan

     

     

    11:50  tu na poljskoj raskrsnici. baš tu

     

     

    12:00  prva trešnja i prvi paun

     

     

    12:07  okrepljujuća neprimerenost

     

     

    12:12  u polju sam. trava mi je preko kolena i vičem van gooooooog...

    van gooooooog... van gooooooog. osetim u glasu onu emociju kao kad dete

    viče mamaaaaaaaaa. malo se stidim i posle svakog dozivanja dodirujem rukom travu

     

     

    12:15  prolazim kroz pasulj. prošao sam. tu će dobro doći štap

    (uspon na nasip kroz gustu travu). na nekoj sam pruzi. da ne postoje

    šine bi trebalo izmisliti. one tako liče na put samo što više smrde

     

     

    12:17  hej nisam sam. ovo što zapisujem neko će čitati

    ti izvesno. shvatam tebi i pišem. nepoznatom. uvek sam to želeo

    možda sam zato morao doći na ovu prugu da bih to mogao učiniti

     

     

    12:23  teretni voz sa jedne i putnički sa druge strane. u putničkom je neko mokrio

     

     

    12:25  ne izmišljaj. učini

     

     

    12:27  uzbudljivo na pruzi. tek tu nema nikog a šine su prave u nedogled (slika

    boga). sve je ovde prljavo. braon boje kao braon cipele premazane crnim imalinom

     

     

    12:30  godiće vitgenštajn (vadim ga iz džepa) na ovoj pruzi

     

     

    12:35  godi. moja teškoća je samo jedna ogromna teškoća izraza

    filozofija je borba protiv opčinjavanja našeg razuma jezikom

     

     

    13:15  dečak na pružnom prelazu. izgubiti se

     

     

    i

     

     

    hodajući

    stalno pišem u

    jedno belo blokče

    svaki zapis obeležim

    vremenom i tako pravim

    tekst od trenutaka kao

    što put prelazim

    koracima 

     

     

    i

     

     

    duhovno

    biće želi da bude

    jedno. dakle usamljenik

    veličina je u tome da čovek

    postane jedan i da se

    prostituiše na neki

    poseban način

    šarl bodler

     

     

    i

     

     

    moja

    teškoća je

    samo jedna

    ogromna

    teškoća

    izraza

    ludvig

    vitgenštajn

     

     

    i

     

     

    filozofija

    je borba protiv

    opčinjavanja

    našeg razuma

    jezikom

    ludvig

    vitgenštajn

     

     

    i

     

     

    dečak

    na pružnom

    prelazu. izgubiti

    se. i izgubio

    sam se 

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    to je toliko lepo i besmisleno da samo zajedno čini poeziju

    6. mart 2025.

    27486. dan mog života

     

     

    13:42  jedan gospodin se vraća nazad kolima da me poveze. sa kakvom

    lakoćom mu se klanjam i zahvaljujem. kad se govori o zlu i dobru nekako se

    uvek zaboravi na najobičniju dobrotu koja ne pobeđuje nikakvo zlo nego...

     

     

    13:45  neće biti da je slučajno da najbolji govore o cveću. blejk je 

    pun cveća. dve najbolje knjige devetnaestog veka su o cveću i travama

     

     

    13:50  hodao sam (56 + 20 + 18 + 5) devedeset pet dana za poeziju da bih napisao put puta

     

     

    14:20  završio tekst o mangelosu. man - ge - los. mangelos. sremačke

    britve i vino. cigani i život u bestraga. najlepše je biti neprisutan - mangelos

     

     

    14:28 štap - unutarnja strela

     

     

    14:45  kako carski jedem na stepeništu seoske škole u subotnje

    popodne dok mi hleb sa puterom prolazi kroz grlo a sitna kišica sipne 

    tek po koju kap po patikama koje ne mogu da uvučem pod streju

     

     

    14:49  a tek sok majko kakve su to lepote. sok još više od putera žut

     

     

    15:00  nagnuvši poslednji gutljaj pogled mi ostade u nebu

     

     

    dragi milovane

    (milovan danojlić)

    upravo završih svoj subotnji ručak

    htedoh da ti pišem dok sam jeo ali sam sedeo

    na svesci. bilo je lepo. em sam jeo em sam pobegao

    od kiše. prava srećna gluperda. prvo sam hteo da ručam pod

    crkvom ali joj je bila loša nadstrešnica a nije bilo ni stepeništa

    a ovde pred školom na jednom sedim a na drugom su mi noge

    gospodski. a i nije padala po meni. sad je prestala. jeo sam

    hleb puter i sir. plus sok. na tvojim hodanjima bilo ti je verujem

    često ovako lepo. kad ne znaš ni gde si. ni ko si. ni odakle si. ni

    zašta si. ni kome si. ni dokle. ni ništa. nego samo hrana i samo

    odmaranje. sad sam tek ugledao kako me celo vreme sa crkve

    gleda njen zaštitnk sa štapom u ruci. moj je štap sa moje

    desne strane. sad postaje da mi biva hladno odozdo

    što govori da je to mera mog pisanja

    nego put pred noge bato

     

     

    15:40  ulovio sam dva zeca fotografskim aparatom

     

     

    16:00  ja nemam domovinu. moja domovina je ono što vide moje oči

    zemlja koju sada gledam ne pripada nikome. možda samo usnama

     

     

    16:04  kisnem pomalo. četvrti put skidam kabanicu

     

     

    dragi vojo

    katijon 20:10

    posle havelovog pisma još

    sam dva-tri puta kisnuo nasitno

    i onda na petsto metara od ovog mesta

    sam pokisnuo skroz. bi je to pljusak sa ledom

    nisam mogao ništa da preduzmem osim da prihvatim

    i budem mokar do gole kože. sva sreća da mi je kabanica

    sačuvala papire. sada dok ti ovo pišem na nogama su mi

    najlon kese a ipak mi je hladno. kad sam ušao u sobu i legao

    u krevet (to nije ležanje nego obamiranje) bilo mi je neprijatno

    što sam te izložio naporima u vezi havelovog pisma. ako je 

    tako zaboravi. u suprotnom primi ga kao igru. uostalom

    havel je ujutru jedne godine bio društveni izopštenik

    da bi u večernjim časovima iste postao

    njen najveći miljenik

     

     

    21:00  taj u sobi to sam ja

     

     

    dragi sun

    (sum mandić)

    danas sam kisnuo

    kao miš. popodne sam fotografisao

    dve zeke u travi. kada se vratim pokazaću

    ti ih. dok sam ih fotografisao setio sam se jedne

    lepe scene od pre par godina iz brezovice. bila je

    zima i roj bin je sa još jednim psom jurio dve mlade

    srne po šumskoj kosini i tada sam prvi put video kako

    je priroda lepo sredila da oni koji su jači i krvoločniji

    nisu i brži. dve srne su se po snegu kretale hitrije 

    od pasa i ja sam uživao u njihovoj brzini koja ih

    je čuvala. poljubi te tvoj drug miroslav

     

     

    dragi branko

    katijon 21:55

    na momente je prepuno

    neke radosti koja me nosi a na

    momente je zastrašujuće besmisleno

    i jedno i drugo je (izvesno) stvar bog zna

    čega. ničega. svačega. ničega i svačega. makar

    čega. no daće bog da kada se vratim pijemo one kafe

    prijateljske. iz prijateljstva gledam u mokre patike

    oslonjene na radijator. da li će se osušiti do jutra

    sasvim je izvesno da neće. da li će se trenerica osušiti

    do jutra. sasvim je izvesno da neće. sutra u hodu ako

    ne bude padala kiša biće suvi za manje od pola sata

    patike mi dobijaju onu prekrasnu iskrivljenu formu

    koja prati liniju koraka. znaš ono kad smo bili deca

    pa nam se cipele iskrive i lub uništi. tako moje

    patike muče svoju muku a možda ih se

    poezija ni ne tiče. ni prozna

    poezija ni poetska

    poezija

     

     

    dragi davide

    22:05

    već sat jedan ne mogu

    da mi se ugreju prokisle noge. nisam

    mogao predvideti da će me na domak sela

    tako izlupati led. usamljenost je blaga reč. anjesi

    sam poslao pismo iz šarlevila jer je u ponedeljak bio

    praznik u francuskoj a kada sam je nazvao telefonom

    javila se sekretarica. kao što sam ti rekao pišem pisma

    prijateljima kao tekst sa četvrtog hodanja i to je vrlo

    zanimljivo to razuđivanje jednog istog iskustva na

    više adresa pa tako opet kisnem i to nekoliko 

    puta. umoran sam. pozdravljam

     natana bojanu i tebe

     

     

    šesti dan

     

    0:25  magla sine

     

    10:20  saradnja. isto. razmena. vetrovi. slivanje. razuđivanje. ruže. makaze pored zida

     

     

    10:25  gledam u blato koje su napravile krave kojih sada nema a strmina strmi

     

     

    10:43  kako divan prav put. gospodin put

     

     

    10:46  ne znam ni zašta dosadnije na ovom svetu od lavirinata

    i ogledala. osim borhesovih lavirinti i ogledala su one lake teme sa 

    puno pudera i dosadnih mirisa. do kurca krasnog (all blago rečeno)

     

     

    10:53  na izlasku iz bazuela veliko gvozdeno raspeće 

    sa skinutim hristom. verovatno je odnešen na popravku

     

     

    10:55  kako se simboli popravljaju

     

     

    dragi branko

    ja sam mnogo voleo

    žanu moro u svojim dvadesetim

    pre toga sam voleo džin siberg sa njenom

     kratkom kosom mekom kao paperje. voleo sam je

    do poslednjeg daha. piter bruk je napravio moderato

    kantabile sa žanom moro i belmondom. kišni mantili

    bulevari. prelaženje ulice. amerikanizirana evropa

    pločnici i godar. dve engleskinje i kontinent

    radikalizam. širenje i dominacija

    rokenrola. kaje di sinema

     

     

    11:15  sve što postoji na ovom svetu samo su sredstva pomoću

    kojih pokušavamo da shvatimo ono što se ne može shvatiti. to je dobar

    povod svakom sredstvu da odustane od sebe kao sredstva i da se proglasi ciljem

     

     

    11:30  procesija starih tridesetak predratnih uglavnom crnih kočopernih automobila

    sa starom gospodom za volanima. automobilisti. oni koji su napravili dvadeseti vek

    gospoda ranoautomobilisti. zašto da ne. uostalom i gospodin mandić ide svojim putem

     

     

    dragi lazo

    nedelja je podne u

     l katou ovde je muzej matisa

    prošao sam pored njega sa

    hlebom u ruci. nekada sam ga

    voleo. od njega sam prvi put

    osetio lepotu pojednostavljivanja

    i slobodu jednog poteza...

    p.s. molim te napiši mi kako

    ti definišeš fenomenalizam

     

     

    dragi ričarde i jasna

    danas je šesti dan hodanja

    ričarde to je toliko lepo i besmisleno

    da samo zajedno čini poeziju. sveži hleb

    koji leži na stolu uskoro će biti velika poslastica

    za mene. u ovom malom hotelu malom kao šibica

    u koji sam svratio da popijem kafu (jedan istetovirani mačo

    pedesetogodišnjak kružeći izdaleka udvara se konobarici)

    puštaju muziku sa radija. muziku šezdesetih. prija mi. kao

    da su svi događaji načinjeni za kućnu upotrebu. moja

    prijateljica koja se bavila bajkom kaže da se ljudski

    život odvija u kući (zaštiti) a da bajke počinju kada

    se iz te kuće izađe napolje. voli vas miroslav

    trinaestog dana do blejka

     

     

    12:35  dve starice majka i ćerka ulaze u restoran na nedeljni ručak

     

     

    dragi lazare

    nisam ti ni rekao kako

    mi je bilo lepo kod voje. kada

    se vratim iz londona svratiću do

    njega i nadam se da ćemo nastaviti

    uživanje u razgovorima. za trenutak me

    je obuzela sreća pri pomisli da ću se u tim

    razgovorima moći skroz opustiti jer će tada

    hodanje biti završeno. kada se vratim u beograd

    potražiću te pa da na miru sednemo. pozdravi svoje

    sinove. pozdravlja te miroslav na koga stalno laju psi

    p.s. za tvoj rad u novom sadu ako je još u toku. kada smo

    se pozdravljali u rano jutro pitao sam ga (grotovskog) da li

    ima dokumentaciju o tom jednogodišnjem radu. fotografije

    crteže. zapise. janko to ti najbolje znaš. pisao si o

    pamćenju tela. žil delez još val je govorio o

    tome da u užasu ima radosti svojstvene

    revolucionarima koja je suprotna

     užasnoj radosti dželata

     

     

    draga doki

    šesti je dan. u ovom gradiću

    je matisov muzej ali ja uživam u odsustvu

    potrebe da uđem i pogledam ga. ali čini mi se da to

    korespondira sa matisom. no. ja možda razumem tvoju tešku

    situaciju ali bih ipak sasvim sebično voleo da se sa tobom u

    razgovorima pre svega cerekam. to smo zaista par puta imali

    to otkačeno cerekanje. to nevino ludilo. tu veliku energiju koja

    nikoga ne dira nego kulja kao kamičak u padanju kao kačamak

    koji vri. ali tek ti. kako se ti cerekaš. majstor. to je čitavo more

    u tebi sa onim ugođajem skakanja u vodu dok je čovek još

    mlad pa ne znaš da li je mlad ili je čovek ili je lepota

    jebi ga bato. budalčino rukne mi gargantua

    na uvo. doki budalčina te voli

     

     

    dragi milovane

    šoljica kafe koju

    sam ispio. štap uza zid

    koji neću zaboraviti. svetlost

    nedelje kroz veliki prozor. dve

    starice male i uredne ćerka i

    majka dolaze na ručak. načet

    baget ne znam da li se žuti

    ili zlati na zelenom stolu

    razmrdavam stopala

    i levo i desno

    tvoj miroslav

     

     

    dragi žarko

    l katou u malom

    hotelu jedan tvoj savremenik

    će za koji minut početi da pešači

    svoju drugu dnevnu turu. šta da ti kažem

    još. možda onu veliku toliko sam žedan da

    od gladi ne znam ni gde ću spavati. nisi mi se

    javljao a mogli smo se videti pred moj polazak

    nadam se da ću iduće godine napraviti seriju izložbi

    u stražilovu. tibingenu. šarlevilu. londonu. sa malim

    crtežima sa sva četiri hodanja. tada bih držao i

    predavanja o poeziji jer osećam da sam majstor

    dišem je. boli me. ne znam je. spavam je. pišem

    je. imam je u nogama. pod prstima. po patikama

    znojem smrdim po njoj. čujem je i čujem je

    kako zuji u mlinu za mlevenje kafe zuji

    tak... ali sad je završio. žarko

    živeo. zorice živela

     

     

    dragi jovane

    13:10

    kako da ti kukam

    kad više od jedan sat

    pišem pisma prijateljima. kako

    da kukam kad malopre ugledah

    plavušu na zgradi preko puta kako

    puši cigaru posle nedeljnog ručka

    kako da kukam kad mi se ne kuka a

    kukaće mi se. zaista srdačan pozdrav

    p.s. nadam se da te ovo neočekivano

    pismo neće uznemiriti nego

    da će ti doneti radost

    neočekivanog

     

     

    14:00  dok jedem nekoliko ptica mi toliko peva da me odvajaju

    od zalogaja i ja ih gledam. podsete me na prijatelja koji mi je pričao

    da nam se ptice stalno obraćaju i da je lako naučiti njihov govor

     

     

    14:40  voleo bih da nekoj ženi napišem ljubavno pismo

     

     

    15:19  u meni je još grč onaj od rođenja i zato... korak po korak uz onaj žuti cvet

     

     

    15:28  pa dobro dosta si već hodao to već znamo daj sad

    nešto drugo radi. a on uzeo pa piše knjigu iako ih je već pisao. uzme

    slika sliku iako ih je već slikao. gleda utakmicu iako ih je već gledao

     

     

    15:33  nedostižno valzerovo nije ti potrebno ništa naročito da vidiš. i ovako vidiš mnogo

     

     

    17:02  kad se sklonim pod strehu

     

     

    17:03  pišem jer bih voleo da čujem direrov glas za vreme njegovih hodanja

     

     

    i

     

     

    najlepše je

    biti neprisutan

    dimitrije bašičević-mangelos

     

     

    i

     

     

    nije ti potrebno

    ništa naročito da vidiš

    i ovako vidiš mnogo

    robert valzer

     

     

    i

     

     

    pišem

    jer bih voleo

    da čujem direrov

    glas za vreme

    njegovih

    hodanja

     

     

    i

     

     

    meni je

    tako dobro

    od tebe nevini

    pute moj da te

    neprestano

    njištim

    u

    kobili

    tvojoj

    i

    mojoj

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    hodači su izgnanici

    5. mart 2025.

    27485. dan mog života

     

     

    nevini put

    je hram mog

    hodačkog štapa

    jer hodački štap

    je mudrost ali i

    dobrota koja

    hoda

     

     

    i

     

     

    krenimo

    krećimo se

    nevinim

    putem

     

     

    četvrti dan

     

    10:55  hladno kišica planine pa vetar pa jeste pa obuci se pa

    svuci se pa leđa pa nostalgija pa nos pa put pa put pa put pred noge

     

     

    11:42  svi se raduju da im se pridružiš. i grešiš sa njima. i svi te osuđuju

    ako priđeš drugima. i jedni i drugi te osuđuju ako ne priđeš ni jednima ni

    drugima. i jedni i drugi kažu da grešiš i kad samo hodaš (hodači su izgnanici)

     

     

    11:40  nedostojanstveno je svako udruživanje ljudi

     

     

    11:45  mozak tako vaspitavaju da pamti učinjenu mu

    nepravdu a da opravda i zaboravi nepravdu koju čini drugima

     

     

    11:48  ronald leing. nagon za ljudskošću

     

     

    11:49  u grupi se ne sluša kako šumi kosmos

     

     

    12:07  bartelmi. džon bart i rejmond karver usput

     

     

    12:13  ogromnost se prostire....................kreni po njoj

     

     

    draga vesna

    12:16 nev-mezon

    da i ne govorim o ovom pljusku

    izbegao sam ga tik za pola minuta a

    bukvalno pre jednog minuta je sunce bleštalo

    u ovaj seoski kafe smo uleteli poštar i ja. potoci

    sad već jure niz ulicu. jutros sam se već više puta

    oblačio i svlačio zbog kiše a počela je da pada i nostalgija

    čini mi se da to što radim i kako živim već godinama zaslužuje

    da bude podržano od jedne žene ali to ne ide. ne znam zašto. pljušti

    da li sam ja težak. da li je moj život suviše naporan. da li je ovo što radim

    neuhvatljivo ili takvih žena više nema. itd. još pljušti. pariz. obišao sam

    onih par poznatih mesta ali mi se najviše svideo šljunak kojim su pokrivene

    pariske ulice i ono što bih nazvao siromašnim parizom. luvr. trijumfalna kapija

    to je sve sujeta u svojoj moći i gluposti onih koji su sve to gradili slaveći sebe

    u parizu u svojoj malenkosti (poništavalo me. ubilo me) prvi put sam osetio

    da ovim svetom vladaju lepe žene. za tu lepotu božjeg porekla sve bi dali

    oni koji pljačkaju i pokazuju svoje trijumfe. u parizu sam bio kod voje

    stojanovića i branislave katić i druženje sa njima mi je ugrejalo dušu

    mirko me je ispratio iz šarlavila. sa karolin kor sam u žurbi na

    suncu lepo hodao pored sene pričajući o tome da je

    umetnost lepa praznina. dar duhovnosti. koraci

    već pet minuta blješti sunce. voli te

    tvoj miroslav

     

     

    dragi marjane

    nev-mezon

    jutros sam ti poslao pismo a danas

    nastavljam sa pesmom prepisujući džona

    barta povodom bartelmeove smrti. novine su

    još vlažne od kišice koja je padala dok sam ga čitao

    zapravo sve ono što sam podvukao je sam bartelmi

    dopadaju nam se knjige u kojima ima puno dreka...

    ima li previše obmana u naraciji... posetio sam

    detetovo zabavište jednom... smrt boga ostavila

    je anđele u neobičnom položaju... stvarno nikada

    nas nisu obavestili šta je urađeno sa anđelima

     posle smrti boga. izlazim sa kafe koja me

    je spasila pljuska. neću hodati čitaću

    žestokog artoa

     

     

    13:15  malopre tek što sam počeo da čitam tekst svetlost ovog sveta je lažna

    a već sam ga savio stavio u džep i počeo da trčim. nekih stotinak metara unazad

    ganjao me je led i krupna kiša. sad uživam u nekišnjenju i mirisima seoske štale

     

     

    13:40  nekad mi se čini da je umetnost ne pući i podneti umetnost i izdržati svet

     

     

    14:13  brzinom mog hodanja razumem ono onako je kako je ili to ti je što ti je

     

     

    14:31  to što ne mislim bog zna šta samo znači da jesam

     

     

    dragi marjane

    la šapel 19:55

    ima jedna misterija u mom životu

    a ona počiva na činjenici da sam ja rođen

    u marseju 4. septembra 1896 ali od toga dana

    ja sam tu samo prolazio stižući odnekud drugde jer

    u stvari ja nikada nisam ni bio rođen i uistinu nikada

    ne mogu ni umreti. za medicinsko-pravne magarce ovo

    što ja pričam je čisto bulažnjenje. za druge to je poezija a 

    za mene samog to je istina kao biftek sa prženim krompirom i

    čašom belog na šanku preko puta... i ne dozvoljavam da pesnik

    kao ja može da bude zatvoren u ludnicu samo zato što je hteo da

    u životu ostvari svoju poeziju... pre 5000 godina bio sam u kini sa

    štapom koji je u svojoj istoriji bio pripisivan izvesnom lao ceu ali ima

    već 2000 godina kako sam bio u judeji i vrlo dobro se sećam kako sam

    tamo tokom tri dana trunuo na gomili đubreta gde sam bačen kao truplo

    crknute životinje pre toga raščerečen na nečem kao stub na kome su me

    policajci i ondašnja rulja bičevali i kamenovali kao što su to radili posle u

    irskoj avru u ruanu i parizu. štap koji sam u ono doba nosio bio je pripisivan

    izvesnom isusu hristu koji je bio jedan jevrejski sveštenik onovremenski peder

    i taj štap je čudesno ličio na štap koji sam imao kad sam išao u irsku i na čijoj

    se jabučici nalazio neizbrisivi trag krvi. ali to je moj artoov štap a ne toga

    jevrejskog sveštenika koji se u ono doba zvao ako se ne varam salem ili

    nalpas... jer uz nekoliko retkih izuzetaka sem nekoliko retkih prijatelja niko

    nije mogao podneti gospodina antonena artoa i svi su ga uvek smatrali

    ludim... ljudi su bedasti. literatura potpuno prazna više tu nema ničega

    niti ikoga duša je nezdrava nema tu više ljubavi nema čak ni mržnje

    sva su tela sita savesti prepuštene sudbini... svetlost ovog sveta je

    lažna... tako je pisao uzbudljivi arto. a na drugoj stranici novina derida

    pametno ali kao neko lepo laprdanje posle artoa. a upravo bivstvo

    puta označava beskonačnost mišljenja. mišljenje je uvek

    put... dragi marjane nadam se da možeš da pročitaš moj

    rukopis i da ti ovi tekstovi nisu poznati i da ćeš im se

    radovati kao što sam im se radovao ja i da će oni biti

    paralelni putevi tvojim putevima kao što su i

    meni dok ih čitam u hodanju paralelni sa

    putevima po kojima hodam

     

     

    20:27  za pisanje ti je najvažnije da imaš neku malu

    toplu sobicu kako me je raznežila ova artoova rečenica

     

     

    dragi žarko

    la šapel 20:30

    trljam prstima po spiralnoj

    žici koja spaja listove moje bordo

    sveske (donela mi ju je ksena iz amerike

    pre pet godina. pet godina je čekala da je

    upotrebim) u kojoj pišem pisma prijateljima

    žica mi ugreje prste a čini mi se da danas

    počinje svetsko prvenstvo u fudbalu a

    voleo bih da malo više mislim na

    vrtloge

    jaruge

    oluje

    vihore

    napuštene depresije

    poplave

    i

    mulj

    suše

    i

    nasilne jare

    teške magle

    peščane oluje

    koje menjaju predele

    podignute prašine

    neminovnost jutarnje svetlosti

    danas dok sam čitao artoa počeo je

    da pada led. čas ovamo čas tu čas tamo čas

    potrčim čas tras. na svu sreću na sto metara je bila

    štala pa sam pobegao u nju da me ne tuče u glavu kako

     kaže arto u svakom slučaju devet godina ludnice. tri godine

    potpune izolacije. pet meseci sistematskog trovanja. dve godine

    elektro-šokova. jedan munjeviti napad na lađi. dva uboda nožem

    u leđa. udarac gvozdenom šipkom po kičmi... bilo je bezbedno i

    pisao sam na miru uz stub. danas sam opet mislio na okean

    lotreamonov jer samo taj znam. mislio sam na dubine i 

    bilo mi je lepo. naravno modro. sada sam gladan i

    žedan. i naravno učiniću to

     

     

    dragi jovane

    (jovan hristić)

    20:45

    mi se ne poznajemo

    tim pre. pre tri godine si mi poslao

    novac za moje drugo hodanje i zaželeo

    mi uspeha na pesničkom maratonu kako si

    napisao na uplatnici. ja sam u međuvremenu pročitao

    par tvojih pesama i jedan razgovor sa tobom i u svemu tome

    prepoznao nekoga ko je stvar ukapirao. ukačio. uhvatio toplinu

    jednoga dana pred polazak pomislio sam da za vreme četvrtog

    hodanja napišem jedno pismo nekom meni nepoznatom čoveku

    pismo u kome ću kukati. kukati i sve iskukati. valjda ta toplina koju

    sam osetio od tebe navela me je da taj nepoznati čovek budeš ti

    moja kuknjava neće te pogoditi kao što bi pogodila moje prijatelje

     (prijatelji se uvek osećaju i krivi jedni drugima) nepoznati jedan

    drugom - mi smo nevini. baš ću mu se izjadati isplakati ma izvrištati

    mu se (kome bih inače) mislio sam. ali na hodanju ova četiri dana to

    mi se učinilo nepotrebnim jer sam uživao i bio radostan i već sam

    bio skoro odustao od namere da ti pišem ali kišnjenja ali brige koje

    počinju u rano popodne zbog prenoćišta ali u momentima takva

    količina besmisla što mi obuzima čak i telo (to telo pored puta)

    ali te pite i kolači u bulanžerijama kojih se odričem da mi ne

    odnesu novac i da mi ne uznemire volju ali ta bol u leđima

    koja me stalno podseća na sebe sa pretnjom da će se

    uvećati i da će me slomiti i pocepati i ostaviti samog

    tu (bez tamo) i ja onda skoro vše i ne osećam

    bol jer me strah trese tačnije sav se pretvorim

    u iznurenost... ali ali pisaću mu. i

    kao što vidiš jesam

     

     

    peti dan

     

    8:00  ponekad ne ni tako retko jedino pravo na život nalazim u ovakvoj rečenici

     

     

    dragi vojo

    la šapel 8:12

    sipi. malopre sam

    završio doručak to ovde ide

    uz račun što do sada nije bio

    običaj u francuskoj. vlasnica hotela

     jedna stara gospođa u crnim pantalonama

    malopre me je pogledala preko naočara onim

    pogledom da se smrzneš. a noćas sam spavao na

    podu jer su kreveti užasno mekani. čini mi se da su

    mi jednogodišnje tegobe sa leđima i mojih četrdeset

    godina na leđima dodale šarm u hodanju. kao da mi se

    stalno spava i uopšte je staračkije. ja sam i želeo da mi

    hodanje bude sporije strpljivije razuđenije skoro bez

    napora da hodam da bih pisao da pišem da bih 

    napisao hodanje je hodočašće koraku. na

    ranijim hodanjima sam pisao stopalima 

    a sada pišem rukom. tom

    krhkijom nogom

     

     

    8:30  samoća

     

     

    dragi zorane

    (zoran belić)

    8:35

    šaljem ti ove priče

    o glupanima. kamilo hoze

    sela je ovogodišnji nobelovac

    glupani. voleo bih da ti napišem

     koju reč o njima tj. o njihovom ja

    ja. pa sa njim počinje priča o svakoj

    gluperdi (uh već sam sve rekao o

    nama glupanima) voli te

    tvoj miroslav

     

     

    dragi marjane

    8:40

    sinoć sam pročitao

    odličnu priču o gluperdama

    kamila hoze sele. u ovom kišnom

    jutru samo jedna rečenica iz nje

    ima raznih budala. šupljoglave

    šeprtlje. tupoglavi uškopitelji

    šašavi zanesenјaci. glupi

    posranci. blentavi repolovci

    šibotrpeljive budale

    nežni blesani

    gajdaši

     

     

    9:21  umetnost jer se bavi tugama. a pošto nevidljivo sipi nek sipi

     

     

    9:36  penkala i štap. u jednoj ruci štap u drugoj ruci penkala. na

    leđima ranac. na nogama patike. iz neba pada. trava zeleni. plus leluja

     

     

    9:44  u mom telu se obnavlja energija za druge

     

     

    9:45  moje telo je oblik. način i mesto pisanja. pesma u kući koja se kreće

     

     

    9:50  zagrejao sam se. iz usta dok ovo zapisujem izlazi mi para. otkopčavam košulju

    i trenerku i iz mene izlazi toplota sa kojom grejem trideset tri meni nepoznata srca

     

     

    10:01  dok sam čitao o jednom svecu dimitriju bašičeviću-mangelosu pored

    mene je prolazila kolona pežoovih vozila. zašto su vojna vozila tako ružna

     

     

    10:07  kada sam pročitao ... opita na samom sebi. opita u povodu

    temeljnog pitanja šta umetnost zapravo jeste ili makar šta može biti

    digao sam pogled i ugledao malog zeca kako iz lišća utrčava u lišće

     

     

    10:35-10:50 pismo havelu

     

     

    10:51  lišavanje. reč lišavanje i reči koje ispisujem štitim

    naklonjenim telom od kiše jer i tako se reči pomalo razlivaju

     

     

    dragi vojo

    12:03 9. jun l nuvion

    sat jedan je sipilo i sat

    jedan je padalo. sad sam u toplom

    restoranu ali mi mokra trenerica hladi

    kolena. sada ću napisati pismo vaclavu havelu

     jer mi se to čini prirodnim to pravo na komunikaciju

    onih koji su na samom vrhu društva i onih koji su na

    dnu čak i više od dna pored puta. napisaću a ti ako

    hoćeš i možeš prevedi ga i pokušaj da se objavi

    mondu ili sličnim novinama koje

    bi stigle do havela

     

     

    dragi havele

    (vaclav havel)

    bezbroj puževa golaća

    ovih dana na putu pomažu mi da

    se takođe ogolim i napišem ti ovo kratko

    pismo sa puta. sa puta po kome hodam za

    poeziju od artura remboa do vilјjem blejka. ako

    se ispuni moja nada da ovo pismo objavi mond

    i ti ga pročitaš želeo bih da kratkim pismom takođe

    mondu javiš da si ga pročitao. i tako bismo nas dvojica

    zatvorili jedan krug. krug mogućnosti da se ljudi čuju iako se

    ne poznaju iako žive u različitim zemljama iako se o tome piše

    u trećoj zemlji iako je jedan od korespondenata predsednik jedne

    države a drugi do malopre (na putu od la šapel do l nuvion 9. juna

    1990 od 9:00 do 11:30) kisnuo hodajući pored puta misleći kako je

    poezija zaslužila da je pozdravi predsednik jedne države. kisnuo sam

    i mislio (o čemu svedoče i jedan mrtav čini mi se kos i jedan mrtav zeka

    pored kojih sam prošao) da bi trebalo pokušati napraviti ovo dopisivanje

    jer bi ono potvrdilo onu veliku istinu kako gore tako dole a sa druge

    strane bismo mogli zajedno sa remboom reći mi danas znamo

    da pozdravimo lepotu. pozdravljajući te pozdravljam i sve one

    koji veruju da je nemoguće moguće i želim ti da u tvojim

    očima još dugo bude topline za olgu. miroslav mandić

    petog dana od artura remboa i četrnaestog do

    vilijem blejka verujući da na ovom

    svetu nema važnijih poslova

    od radosti.***

    _____

     

    ***pismo nije poslato novinama

    _____

     

     

    dragi vojo

    evo sročio sam

    ovo pismo pismo koje ne

    znam koliko ima smisla u normalnom

    životu ali pismo koje je meni usamljenom

    sa ohlađenim kolenima sa popizdeti kišnjenjima

    sa osećanjem užasnog besmisla koje se pretvara u

    artoovsko ludilo i prosvetljenje meni je ono normalno a

    i sam bih voleo da čitam takva pisma. ako budeš pokušao

    da se pismo objavi (nemoj to činiti ako te to na bilo koji način

    uznemirava) ti ga slobodno ispravi jer ja stvarno nisam u

    prilici. krećem jer to je jedini način da se osušim. nadam se da

    osećaš da u ovom mom činu nema nikakve pretencioznosti

    nego zasluženog podrazumevanja slično mom doživljaju

    da je rembo pet dana iza mene a blejk četrnaest ispred

    da je sa moje leve strane okean a sa desne kopno

    koje se pruža sve do mongolije. pogotovo taj

    okean koji me evo već treći dan poliva po

    glavi. voli vas miroslav

    p.s. juče sam mislio na malog voju

     

     

    13:35  mrtva lasta

     

     

    i

     

     

    nedostojanstveno

    je svako udruživanje ljudi

     

     

    i

     

     

    mozak tako

    vaspitavaju da

    pamti učinjenu mu

    nepravdu a da opravda

     i zaboravi nepravdu

    koju čini drugima

     

     

    i

     

     

    hodanje

    je hodočašće

    koraku

     

     

    i

     

     

    u

    mom

    telu se

    obnavlja

    energija

    za

    druge

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    tvrdoglavost magarca. dobroćudnost slona i lepotu konja poseduje onaj koji ide svojim putem

    4. mart 2025.

    27484. dan mog života

     

     

    nevini put

    je četvrto hodanje

    za poeziju. četvrto i

    poslednje jer je sada

    posle mojih hodanja

    za poeziju sve bila

    živa poezija

     

     

    i

     

     

    krećemo

    u čednost

     

     

    16:45  krava 951 mačka koja je istrčala iz trave bez broja i ja posred puta kao po reči mir

     

     

    17:37  miris pokošenih trava i višestruke krivine puta koji 

    se spušta. taj miris zar to ne znači da sam u nosu starobiblijska

    krava. pragoveče pred zalazak sunca dok još nije bilo ljudi. a ono žedno

     

     

    17:40  ne smeta mi rosa na lišću. ni stvarno ni u rečenici. zašto bi pa neimenljivo

    bilo bolje. žongliraju ptice svojim glasovima iznad mene. da vidiš znao bi

     

     

    19:02  žao mi je što do sada nisam otkrio način da pišem slaveći je pičku

     

     

    dragi vojo

    irson 22:23

    kada sam hteo da platim onom konobaru

    koji govori sa vrtlozima u ustima on je odmahnuo

    i zaželeo mi srećan put. posle je bilo lepo. to su veoma

    sporedni putevi veoma vitki i lepi. oko šest uveče sam počeo

    malo kisnuti. u tri sela nije bilo prenoćišta pa sam počeo stopirati

    do većeg mesta u kojem sam našao stari hotel za 110 franaka. bio

    sam mnogo gladan pa sam odmah pošao napolje da nešto kupim i

    pridružim hlebu i puteru koji su mi bili u rancu. ali sve je bilo zatvoreno

    pokisao sam a žedan sam. sutra ću se vratiti nazad i dopešačiti današnjih

    desetak automobilskih kilometara. današnja ruta je les mazures. bourg

    fidele. savigny la foret. maubert fontaine. mon idee i još kilometar-dva

    radujem se što ću se vratiti kod vas i što ćemo nastaviti razgovor. žedan

    sam. francuski su kreveti mnogo mekani a ja već pola godine spavam na

    dasci. malopre sam pročitao tirnanićev tekst o ebi hofmanu. poetika

    1968 je kao jedan bašlarovski prostor. kutak u vremenu. kutak

    na celom prostoru. kako bi ti preveo beketovu reč lessness

    (na francuskom je sans) i bemeovu ungrund

     

     

    dragi marjane,

    nastavljam sa sioranom

    reči da li ih je iko tako voleo kao on...

    kapi tišine kroz tišinu... kaže sam beket

    nisam bio posebno obuzet vitgenštajnovom

    filozofijom ali se strastveno zanimam njime kao

    čovekom. sve što o njemu čitam može da me uzbudi

    više puta sam našao zajedničke crte između njega i beketa

    dva čudesna priviđenja dva fenomena zbog kojih je čovek

    zadovoljan što su tako zbunjujući tako nedokučivi. i kod jednog

    i kod drugog ista distanca bića i stvari. neelastičnost. isto iskušenje

    tišine. konačno otklanjanje glagola. ista želja za sukobljavanjem s

    nikad naslućenim granicama. u drugim vremenima njih bi privlačila

    pustinja. sada se zna da je vitgenštajna u izvesnom trenutku nameravao

    da ode u manastir... u suštinskim stvarima on je svakako neko na koga se

    ne može uticati. za ostalo za ono suštinsko on je bez odbrane verovatno slabiji

    od svih nas... a danas popodne na tihoj nizbrdici sam pročitao tekst žila deleza

    prustov opis mišljenja svo njegovo traganje se zasniva na prethodno smišljenoj

    odluci... istine koje bi ispunile traganje i stvorile opšte slaganje... tamo gde su

    oni zvonici divlje trave sačinjavali nekakve komplikovane i kitnjaste hijeroglife...

    nisam ja tražio one dve neravne ploče u dvorištu na kojima sam se spotakao...

    samo je utisak kriterij istinitosti... ono što nas nagoni da mislimo je znak...

    onaj ko traži istinu je ljubomorni ljubavnik koji na licu voljene osobe otkriva

    znak što odaje laž. to je osetljiv čovek koji se suočava sa snagom nekog utiska...

    stvaralac je kao ljubomorni ljubavnik božanski tumač koji nadzire znake u

    kojima se istina otkriva... jer esencije žive u tamnim zonama ne u umerenim

    zonama jasnog i razgovetnog... osećajnost koja se plaši znaka... ne

    postoji logos postoje samo hijeroglifi... ili stanislav baranjčak

    tako reći u poslednjem trenutku pred odlazak na spavanje

    misao zaboravio sam - danas treba izneti kante sa

    smećem na ivicu trotoara...

     

     

    dragi lazo

    (lazarov miodrag pashu)

    kraj je mog drugog dana na hodanju

    vozeći se u automobilu koji sam ustopirao da bih

    našao prenoćište (ujutro ću se vratiti pa ću do-pešačiti)

    odlučio sam jer nisam ja tražio one dve neravne ploče u dvorištu

    na kojima sam se spotakao da put završavam razuđujući ga. put koji

    sam počeo pre šest godina na šumskoj stazi stražilova i o kome početku

    ti znaš bolje od drugih jer smo noć pred polazak proveli zajedno razgovaajući

    o umetnosti hodanja. ja sam slutio da je taj put oblik neki oblik nisam tada znao

    da će ih biti četiri. nisam znao da će to biti nešto što sam malopre nazvao nevini

    put a pogotovo nisam znao da će se on u svom četvrtom delu početi razuđivati

    kao reka koja se uliva u veću vodu. vodu ruže. tako ću ja pešačeći i više nego

    što ima put od remboa do blejka hodati po nevinom putu koji se kida i razliva

    kao da je sam put hteo da se rascveta u neki cvet. ružu lutanja. kada sam ti

    te večeri govorio o mom budućem hodanju nisam tada znao za umetnike

    koji hodaju osim za hercegovo hodanje. kako sam se samo obradovao

    kad sam kasnije saznao za fultona i longa isto kao i kada sam kod

    handkea u njegovoj knjizi kroz sela pročitao moto počeo sam

    da padam niz strminu i osetio sam da je to neki oblik

    oblik je kao muzika

     

     

    treći dan

     

    10:15  šta su majstor ekhart i niče pisali o otmenom čoveku

     

     

    draga vesna

    (vesna milović)

    jutro je vlažno. nadam se

    da će mi se i danas telo služiti

    sobom. život na hodanju je nešto

    sasvim drugo od života koji inače

    vodim. ovo je drugo. nešto drugo. ali

    to je već u meni taj oblik stranstvovanja

    to stapanje sa stalno novim predelima. to

    prepuštanje putu koji me vodi. taj pejsažpogled

    koji se menja svakim korakom. stalno imam

    problem sa prenoćištem i ta nesigurnost

    mi visi nad glavom i dodatni je teret

    koji rastače moju bezbrižnost i

    strpljenje. kafa u restoranu

    je odlična

     

     

    dragi ričarde

    (ričard berns)

    dva dana sam hodao

    za poeziju. kada sam pošao

    od remboa dodirnuo sam belu

    ružu na njegovom grobu. tu pored

    njega leži njegova sestra sedamnaestogodišnja

    vitali. brat i sestra pomislio sam poezija je najhrabriji

    posao na ovom svetu. to iscrtavanje krivih i pravih linija

    po hartiji i nevidljivi tragovi stopala koji ostaju na putu

    malopre sam mislio na tebe i blejka pitajući se šta je

    poezija i osetio sam da je ceo pesnički posao u

    bivanju***. kako jesu ove dvadesete i dve

    stolice koje jesu. kako.  plus čiviluk

    kako. biti i ništa više

    _____

     

    *** pet dana kasnije sam pročitao

    umetničko čudo jeste da svet postoji. da postoji

    ono što postoji i prodrao sam se bravo vitgenštajn

    _____

     

     

    12:30  ne spavam nego se ubijam od spavanja

     

     

    15:50  ispavao sam se. pružio korak i već zviždim

     

     

    15:57  krenuti na hodanje znači štap u šake. radost

    u noge. hodati znači štap pod mišku i tekst u šake

     

     

    16:28  put je opet put i opet put i opet put...

     

     

    16:54  toliko je put jednostavan i ništa da je on u meni sve i svašta

     

     

    17:23  do malopre sam čitao basaru pre toga kestlera a sada

    ću praznoglav da hodam. počinjem od ovog belog kilometarskog

    stuba na kojem piše d31 i 68 pored njega je barica preskačem je

      

     

    dragi marjane

    vatinji 8: juni '90

    prepisujem ti ono što sam

    malopre čitao hodajući prvi sat

    po kiši a drugi po suncu. artur kestler

    tragično i trivijalno da bi doživelo iluminaciju

    ljudsko biće je dakle stavljeno na ispit iluminacije...

    prometejska čežnja ima za cilj da bogovima ukrade

    svetlost vatre. noćno putovanje priziva povratak u

    pulsirajuću tamu jedinu nevidljivu gde je svaki čovek bio

    deo sveobuhvatne celine iz koje je tek kasnije formiran

    njegov pojedinačni ego... jaoh onome što sipa ulje u more da

    bi stišao oluju koju je bog podigao. jaoh onome što radije mirnim

    putem nego pretnjom postiže svoj cilj. jaoh onome kome je više stalo

    do dobra imena nego do samog poštenja. jaoh onome koji se na ovom

    svetu ne dodvorava bezčasnima. poziva se kestler na melvila. no u najkraćem

    roku ljudi banaliziraju svoju tragediju i nastavljaju da žive kao da se ništa nije

    dogodilo. za vreme španskog građanskog rata jedan od mojih drugova u zatvoru

    dobio je upalu creva i propisana mu je mlečna dijeta dva dana uoči pogubljenja...

    nešto poput blejkovog putovanja u predele iz kojih nema povratka... lakrdijaš

    pak sa svoje strane podsmeva se bogu rečima nemaš razloga da se praviš važan

     spoznao sam te kad sam pao sa kruške... svetislav basara pak biti umetnik to znači

    biti poslanik onostranog u ovom promašenom svetu. osećati preteranu odgovornost

    prema takvom svetu isto je što i navući činovničku odoru... mada je fašizam kao

    pokret stvar prošlosti i mada je istorijski gledano izgubio bitku on je u duhovnom

    smislu dobio rat... ne postoji ljudska ideja koja će spasiti čovečanstvo. urođenu i

    duboku ljudsku zlobu može oplemeniti samo svetlost odozgo... naime mi uglavnom

    možemo delovati samo ako zaboravljamo. pomaže niče basari individualnost je

    prezrena čak i u smrti... i naravno, majstor ekhart ljubav je takve prirode da čoveka

    pretvara u stvar koju voli...ove rečenice ti prepisujem u malom restoranu koji miriše

    na vlagu i parfem. jedan meštanin u plavoj radničkoj bluzi ispija svoje piće. nastavljam

    sa rudolfom arnhajmom i njegovim tekstom umetnost među predmetima sve ove

    alatke i sredstva tešu se i održavaju pomoću noža koja pastir nosi u

    svom džepu... ne postoje nikakve slike na zidovima pastirovog

    doma nikakvi posebni predmeti koji donose slike udaljenih

    svetova ali postoji gotovo prirodna sličnost između oruđa

    i njegovih stvaralaca zbog koje predmeti održavaju

    stil života njihovih korisnika

     

     

    dragi lazare

    (lazar stojanović)

    vatinji 19:15

    strpljivo bacam pogled kroz

    prozor i ugledam zlatnu gomilu

    sena. voleo bih da mi hodanje bude

    prožeto strpljenjem. ti znaš šta je strpljenje

    jer ono te je sačuvalo od trogodišnje robije

    sačuvalo od neizlečive bolesti ozleđenih. bolesti

    koja se zove uzvratiti udarac. sad se setih jednog

    tvog pisma iz pakistana koje si mi poslao na ručno

    pravljenoj hartiji. dok ti ovo pišem jedan pridošli

    mi se javlja i to me dovodi do plača

    samo polako. (i tako sve zavisi)

    od božije milosti

     

     

    19:29  on zastane pred gomilom sagne glavu i tiho...

     

     

    draga dolores

    (dolores čaće)

    19:31

    pišem pisma prijateljima

    jednom od njih pišem pesmu tako

    što prepisujem tekstove koje čitam dok hodam

    to su tekstovi iz književnih novina što sam ih skupljao

    tokom dve godine da ih jednom negde ponesem i pročitam

    poneo sam ih sada u svom rancu i polako ih čitam samo dok

    hodam. posle čitanja ih iscepkam u sitne papiriće i bacam ih pored

    puta da se osnaže bačenošću. uh kako lepa reč bačenošću. malopre

    sam hodajući (probijalo se predvečernje sunce posle kiše onom

    zelenom svetlošću) mislio na tebe i napor. napor mi liči na zlatne

    ploče bez teksta. samo zlato. kao jedna lasta. kao jedan dominik

    koji čekajući da ga konobarica usluži (pre pola sata ona me je

    ljubazna i držeća sprovela do klozeta) gleda sa prstima u

    ustima prema meni tj. prema tebi. dolores

     

     

    19:47  kako je lepo šaliti se sam sa sobom sobom samim sebi malo

     

     

    20:03  kao što sam nekad voleo da vidim nekog nek sada neko vidi mene

     

     

    20:25  sa - rukama - u - džepovima - smrzo - sam - se - žurim

     

     

    20:30  osam crno belih junadi trči uz ogradu i rita se. to je božiji znak njegova snaga

     

     

    20:32  kako je lep moj štap. to je opet znak božiji. lepoto štapu klanjam ti se (klanjam se)

     

     

    20:37  pomisli. ne domisli

     

     

    20:41  imao sam u to vreme svega dvadeset tri

    godine život mi je bio usamljenički do podivljalosti

     

     

    21:34  neko me gleda

     

     

    21:35  bio je to crni pas (ubica) uvučen u lišće

    ograde gledao me a onda je počeo da kida od lajanja

     

     

    21:37  dve žene (gde su sada) su tetovirane kao i ja istim znacima

     

     

    dragi slobodane

    (slobodan tišma)

    irson 23:15

    treći dan od remboa i

    šesnaesti do blejka. kako je

    bilo lepo pre dva sata. kišica vetar

    uzani lelujavi putevi mistična raskršća

    junad vetar u kabanici nigde nikoga. sve

    što jeste u vlažnom je zelenilu. štap i ja. sumrak

    i stapanje. pas u lišću. konj u ogradi. isprva nije bilo

    hladno ali sam onda obukao sve iz ranca i bilo je toplo

    hodao sam. mirom. dok sam hodao molio sam se tvojom

    molitvom. nisam ti rekao da je izgovaram svakog

    dana od kada si mi je poklonio. napravio sam

    male promene u njoj i ovako je izgovaram

     

    živela marija milosti puna

    tvoja mudrost i hrabrost

    spasiteljice naša

    daj blagosti u svet

    i pomozi svima koji se pate

     

    molitva je jako lepa i drugačija

    od hristove koju takođe izgovaram

     

     

    dragi žarko

    (žarko radaković)

    23:25

    ponovo one tišine u sobi

    kao i na svim dosadašnjim hodanjima

    ovo je jedan stari hotel na kraju irsona u njemu

    je sedam-osam soba. još nisam oprao čarape ali

    hoću. da ne zaboravim ujutru naočare. da. danas je ceo

    dan padala kiša. pre tri dana u šarlevilu je sijalo sunce

    još pre par meseci sam odlučio da sa četvrtog hodanja

     donesem tekst u obliku pisma prijateljima. pre dva sata

    hodajući prema sen mišelu razumeo sam šta je bilo

    u toj odluci. bio je put. jer pisma prijateljima su

    kao i put odlaze svuda i dolaze odasvuda

     

     

    23:33  ne do apsurda nego do ludosti jer u tom

    momentu prihvatanja srama započinje poezija

     

     

    dragi davide

    23:35

    puter koji mi se istopio u rancu u

    međuvremenu sam pojeo. napredujem

    ovde se smrkava kasnije pa sam pre dva sata

    vraćajući se u irson zastao i gledao jednog mladog

    konja koji se uzbuđivao mojim prisustvom i onda počeo

    široko iz svoje duboke lepote da mi se pokazuje. zaista

    je bio lep. kao beket. bio sam sretan jer pre nego što

    sam naišao na njega ovako sam mislio tvrdoglavost

    magarca. dobroćudnost slona i lepotu konja

    poseduje onaj koji ide svojim putem

     

     

    dragi marjane

    23:49

    a paradžanov kaže

    gledajte narod posmatrajte

    pažljivo ljude život inje nebo gledajte

    kako kiša pada gledajte nepogodu kako

    jabuka pada na zemlju da bi ponovo

    postala drvo... a sioran beketova priroda

    je prožeta poezijom tako da se u njoj

    ona i ne razaznaje 

     

     

    draga vesna

    24:00

    kao što vidiš ponoć je. jutros

    sam takođe bio u ovoj istoj sobi sa 

    isto razbacanim stvarima po njoj. šta to znači

    to znači da sam danas kružio okolo i ponovo se vratio

    odakle sam pošao. nadoknađivao sam i razuđivao sam put

    bilo mi je čudno jer sam po prvi put za svih ovih devedeset dana

    koliko sam proveo na hodanjima bio bezbrižan znajući gde ću prenoćiti

    i zato sam hodao do mraka i to vrlo sporo. uživao sam u ulascima u sela. to

    ulaženje i izlaženje iz sela je tako mistično i uzbudljivo. ne znam da li sam ti

    nekad pričao o nevidljivoj granici između naselja i polja koja ih okružuju prvi

    put sam taj prelazak osetio ulazeći tokom jednog predvečerja biciklom

    u rodno selo moje majke taroš. možda ne bih ni primetio tu misteriju

    da na ivici sela nije bilo groblje. večeras nije bilo groblja ali je bio

    jedan konj koga sam dugo sa uživanjem gledao. uzbudio

    me je veruj mi bio je lep kao reč konj. sada sam u

    sobi. malopre sam opaljivao po hlebu puteru

    i siru. o soku da i ne govorim

     

     

    i

     

     

    nisam znao

    da će to biti nešto

    što sam malopre

    nazvao nevini

    put 

     

     

    i

     

     

    pomislio sam

    poezija je najhrabriji

    posao na ovom svetu

     osetio sam da je ceo

    pesnički posao u

    bivanju

     

     

    i

     

     

    ljubav je

    takve prirode da

    čoveka pretvara u

    stvar koju voli

    volim li boga

    bog sam

    i

    to

    je

    to

     

    bog

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    nevini put

    3. mart 2025.

    27483. dan mog života

     

     

    uskoro krećem

    na četvrto hodanje ka

    vilijemu blejku. krenuću od

    remboa. biće podne. u levoj

    šaci držaću štap a desnu ću

    položiti na belu ružu na

    remboovom grobu i

    poći ću. i...

    piše u 

    prospektu za

    četvrto hodanje

    za poeziju

     

     

    i

     

     

    krenimo

    svi zajedno

    sredinom puta

    nevini put

     

     

    miroslav mandić

     

    nevini put

     

    četvrto hodanje za poeziju

    od remboa do blejka

    šarlavil - london

    5. juni 1990 - 22. juni 1990

     

     

    ovu knjigu posvećujem ljudima koji su se borili za ljudska

    prava u jugoslaviji od leta 1972 godine do leta 1990 godine

     

     

    prvi dan

     

    12:24  o srećo

     

     

    12:29  telo za telo. prožimanje. gazim šljunak sad ti najveću

    hrabrost mora ulivati to što iza tebe nema više puta. ka nevinosti

     

     

    12:31  čednost kojom obilazim pseće govno na asfaltu

     

     

    12:33  široko nebo i oblaci koji se tmure. oblaci oblici svetlosti

     

     

    12:44  zemljana stazica. božansko u

     

     

    11:12  miris ječma. ječam miriše na pritajeno širenje ranog hrišćanstva

     

     

    14:35  rastao se sa mirkom posle stotinak metara smo se okrenuli i podigli ruke

     

     

    14:36  mene bog baca u daljinu

     

     

    14:38  tišina. zastajem. obazirem se okolo. svakom je sve okolo

     

     

    14:47  ruka klizi (putuje) po visokoj travi

     

     

    15:00  belval. prva zvona u selu. prvi pas koji laje na mene

     

     

    15:02  blago samoće

     

     

    15:20  sioran beketu

     

     

    15:27  jedanaest belih kao bela kafa belih krava trči prema mom približavanju

     

     

    15:40  bravo sioran

     

     

    15:45  ožarila me kopriva po domalom prstu leve ruke

     

     

    17:15  odlazim. kad kažem da odlazim kažem i za one

    koji su otišli a nisu rekli i za one koji bi otišli a nikada neće

     

     

    17:17  pišem u hodanju. iz semena vreme kaže blejk

     

     

    18:05  kafa koja se preliva dok mi je stari konobar donosi. leđa mi podnose. soba nema

     

     

    dragi branko

    (branko vučićević)

    5. jun 1990. 18:31

    počeo sam da pešačim u

    12:23 čim sam krenuo krenuo je

    i plač iz mene ali se odmah pretvorio u

    usklik o srećo. sada sam u klironu selu na putu

    kojim piče kamiončine. u hodu sam pročitao sioranov

    tekst o beketu. govorim li koješta pita se sioran a ja se

    smejem dok koještajući hodam i uživam u koještarenju

    leđa rade svoj posao. bole me i služe me. biće nadam

    se još ozdravljujućih bolova. o sioranovom tekstu

    pisaću nekom drugom možda voji stojanoviću

    koji se obradovao kad sam te pomenuo

     

     

    18:39  svetlost nad stolom

     

     

    dragi vojo

    (voja stojanović)

    18:40

    krenuo sam u 12:23 hodao sam

    polako i kada bih primetio da hodam polako

    nastavljao bih još laganije. na seoskom mostu kod

    anresija odmarao sam telo. skinuo sam se go do pojasa stvari

    ostavio na kamenu ogradu i sam legao na nju. prekrstio desnu

    preko levu koja mi je već bila savijena u kolenu rukama zaštitio

    oči polako se sunčao udvarao se dremežu i sušio pazuhe. čuo

    sam vodu. bio sam u sunčanom popodnevu. neki mladići su mi

    trubili. uživao sam u našem druženju. kada se mišljenja slažu

    onda srca trepere. kasnije u sobi pisaću ti o sioranovom

    tekstu o beketu. voleo bih da se što pre ispružim

    na nekom krevetu i da na miru

    sabiram početak

     

     

    19:48  i jedni i drugi bi bili uvređeni istinom

     

     

    19:50  napušila se poezija parčići ogledala u travi

     

     

    19:51  ko

     

     

    dragi vojo

    blizu ponoći

    sada sam samo umoran i ništa

    više. spava mi se. stvari se suše

     

     

    drugi dan

     

    9:30  ne znam zašto hodam ali čovek propada ako uvek traži razloge pomaže mi niče

     

     

    dragi vojo

    6. jun 10:20

    osušile su se. i košulje i čarape i majica

    gaće su još malo vlažne i sada su u jednoj kesi

    u rancu nastavljaju sušenje. francuska sela su pusta

    sinoć nisam uspeo da nađem prenoćište pa sam otišao u

    žandarmeriju. mladi ljubazni ko zna zašto već proćelavi policajac

    u trenerci pomogao mi je pa me je vozio desetak kilometara nazad

    le mazir na prenoćište. bio sam mrtav umoran. mesta kroz koja sam

    juče prošao su charlevile. varco. belval. handrecy. cliron. rimogne. ja imam

    mišlenove karte 1:200 000 ako vi imate kartu mogli bi me pratiti. sada sam

    desetak kilometara severoistočno od rimonjea do kojeg sam sinoć dopešačio

    dok su u sumraku u centru sela snažni mladići pakovali svoj mali cirkus. leđa

    me bole od jutros i sa bolom odmah dolazi i zabrinutost koja se zove hoće li mi

    leđa izdržati. danas je oblačno. da li to znači da će kisnuti. sada sam pogledao

    u gola stopala vlasnice restorana. obasuta su joj pegicama. da bi neko postao

    tako poseban kao što je beket valjalo bi podrobnije objasniti pojam držanja

    po strani kaže sioran. beket je rušitelj koji nešto pridodaje postojanju i

    to mi se čini najlepšim načinom rušenja. za postojanje i pegice

    sada ću platiti (u kuhinji mute omlet za dečaka i devojčicu

    koji su se do malopre vrteli oko mene) i poći ću

    pogledaću da li u ovom selu ima

    da se kupi hleb i sok

     

     

    10:35  hodanje je muški vapaj za nežnošću

     

     

    10:37  gledam kroz staklo. izlazi mi se

     

     

    dragi davide

    (david albahari)

    na početku sam drugog dana

    hodanja za poeziju. jesam a ne znam

    gde sam. tišina je u tom neznanju kao i u

    pismima. desetogodišnji dečak se naslonio na vrata

    prilazi mu kuče a on sa rukama u džepovima i lančićem

    u ustima gleda kako ti ja pišem. sreća nije mala stvar. juče

    dok sam pisao vesni gaspari jedna muva je šetala po karti

    na stolu ko zna gde je putovala a onda se prebacila na

    osušenu kap kafe i zdušno je lizala. nije potrebno da ti

    kažem da se kap sijala više od istrošene politure na

    stolu. nije potrebno a rekao sam. kao i pokret

    rukom kojim sam obrisao stolicu u mojoj

    hotelskoj sobi jer sam je prethodno

    umazao puterom koji se

    istopio u rancu

     

     

    11:45  samo za one koji znaju pojedoh jedan kroasan usput

     

     

    12:00  prohladno popodne bezbrižno kidam hleb i jedem ga spuštajući se niz

    ovu nizbrdicu. beskompromisno prilagodljivi vrapci nadleću crno bele krave

     

     

    12:10  žil delez o prustu

     

     

    12:35  pročitao žil deleza

     

     

    12:36  hodajuće čitanje o prirodi u prirodi. čitanje sa papira u ruci. papira

    na kome su slova. slova o onome što jeste tu gde jesam. hodajući ka dole

     

     

    12:40  dragi žile delezu sa uživanjem sam čitao tvoj tekst o mišljenju

    marsela prusta hodajući iz malog sela le mazir prema bur-fiedelu koje

    je na brdu. šta je tu hotimično a šta nehotimično. šta je tu hoće li kiša

    šta je tu napune mi se oči suzama od onog što vidim. počinje penjanje

     

     

    12:45  nikada neću videti kako handke pere noge niti

    kako van gog umiva svoje lice a prijatelji su mi. il više

     

     

    12:49  davide zamisli da se takmičimo u detaljima. na primer

    kakvih se sve nagledao torbi čovek koji ih je razgrtao tražeći svoju

     

     

    12:50  srebrna pudrijera u travi neke anjes be

     

     

    13:02  voleo bih da znam šta rade neki ljudi koji ne rade ono što drugi rade

     

     

    13:06  gledam se u anjesinom ogledalu prekriveno je finim česticama puderovog praha

    kosa mi je čista. oči sitne i nevine. trodnevna brada i podvaljak. iskrivljeni nos i obične usne

     

     

    13:11  kad govorim o sebi govorim o nekom. nekom ko hoda

    čoveku koji hoda. iz daleka možda 900.000 godina daleko unazad

     

     

    13:20  čist sam kao napor

     

     

    13:30  u mojoj kičmi je energija božija

     

    u mom telu je ljubav božija

     

    u mom umu je praznina božija

     

    u mom srcu je punoća božija

     

     

    13:45  pomalo mokar od znoja. presvlačim se u toaletu i stavljam kockicu šećera u kafu

     

     

    dragi vojo

    bur-fidei 14:00

    pijem kafu dok bradati neprobuđeni

    vlasnik čita novine. sami smo. nigde nikoga

    na ulicama sela sem dvoje troje dece na trgu i vetar

    usput sam čitao žila deleza. nogu pred nogu pa opet nogu

    pred nogu. vlasnik zove neku gospođu telefonom. govori sa

    vrtlozima u ustima u kojima se davi njegov francuski. kao da

    se govoreći užasava svog govora. slučajno ugledam kišni

    oblik oblaka iznad firange. pogledaću da li ću još

    nekome pisati i poći ću

     

     

    14:20  voda i oblaci zar nije to isto. oblaci u vodi juče oko šarlevila. sve je to video i rembo

     

     

    dragi marjane

    (marjan rožanc)

    malopre sam rešio da ti

    napišem pesmu sa puta. u

    njoj će biti tekstovi koje čitam dok

    hodam. počinjem sa jučerašnjim

    sioranovim tekstom o beketu. beket

    ili ćutljiva veština da se bude svoj...

    nikada ga nisam čuo da ogovara ni

    prijatelje ni neprijatelje. to je jedan

    oblik nadmoćnosti zbog kojeg ga

    žalim i zbog kojeg bi on trebalo da

    nesvesno pati... kako je teško

    dokučiv i koliko ima sreće...

    ja dolazim iz jednog kutka

    evrope gde se

    blagoglagoljivost

    graniči sa

    pomamom...

     

     

    dragi branko

    6. jun 14:28

    popio sam kafu

    i sad polazim. čim izađem

    iz ovog mesta a to je za stotinak

    metara negde ću se smestiti na ručak

    puter i dugački hleb i 0,33 l soka. boli

    ali uživam. ide. to je onaj od onih

    filmova u kojima se ništa ne dešava

    a lepo je. lepo do nestajanja

     

     

    14:40  pegava devojčica iza ugla sa čokoladom u ruci nehajno oslonjena na zid

     

     

    14:41  po asfaltu tačkice od kiše i bele mrlje ptičijih govana

     

     

    15:45  pogledah u neko lišće ono zatreperi i ja poskočih od radosti

     

     

    16:00  spokoj sa blagom toplinom

     

     

    16:03  već hladniji vetar

     

     

    i

     

     

    jako mi

    je dobro od

    tebe nevini moj

    pute i nevina moja

    knjigo nevini pute da

    je preporučujem

    svakome da po

    tebi ostavi

    stopale

    svoje

    duše

     

     

    i

     

     

    i sada

    sam srećan

    zbog sreće koju

    sam doživeo na

    početku četvrtog

    hodanja za poeziju

    i još srećniji jer

    sam knjigu

    počeo

    sa

    o srećo

     

     

    i

     

     

    hodanje

    je muški vapaj

    za nežnošću

     

     

    i

     

     

    hodao

    sam za

    poeziju i

    u hodu

    sam

    čitao

    i

    pisao

     

     

    i

     

     

    hodanje

    čitanje

    pisanje

     

     

    i

     

     

    u mojoj kičmi je

    energija božija

     

    u mom telu je

    ljubav božija

     

    u mom umu je

    praznina božija

     

    u mom srcu je

    punoća božija

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    dete je bogić. dečak je bog. dete dečak je pesma boga

    1. mart 2025.

    27481. dan mog života

     

     

    dete

    dečak je

    poklonjenje

    detetu

    dobrom detetu

    odbeglom detetu

    dečavojčici

     

    detetu

    dečaku

     

    dečaku

    zaljubljenom

    u devojčicu

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

    dečija hrabrost i

    žudnja za misijom

    i samožrtvovanjem

    koja je kod svake

    mladi veća i od

    igre

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je sve

    ono što nisam

    uspeo ko dete ni

    ko dečak pa sam to

    nadoknadio detetom

    dečakom i postao

    dete dečak

    bogić

    bog

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je kad

    odem daleko pa

    povratka nema nego

    samo vrata raja preda

    mnom. dete dečak je

    ulazak u raj

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak su

    dete helderlin

    i

    dečak rembo

    u  pesmi svakog

    deteta i svakog

    dečaka

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je 

    hrabrost da

    i u 38 budem i

    dete i dečak

    i pesnik i

    luda

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

    pljuvačka

    iscelenja

    poezije

    u

    pesmi

    dete

    dečak

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak

    je odanost

    istom štapu

    sa kojim sam

    hodao na sva

    četiri hodanja

    za poeziju

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

    zauvek mladi

    skitnica koji mi dolazi 

    u susret žustro poskakujući

    a ispod velike pletene kape

    mu leti plava kosa. ti si za

    mene bio i ostao živi

    rembo na putu

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak su

    sveci lutanja

    dete dečak su

    monasi na putu

    i zato sam ja

    ja sam bog

    jer

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    lutalica

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    beskućnik

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    ožedneli

    izgladneli

    i

    neispavani

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    veseli

    radoznali

    i

    budalasti

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    cunjalo

    jebivetаr

    i

    gulanfer

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    zamlata

    dzindzov

    i

    skitnica

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    đilkoš

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    rugoba

    londraš 

    i

    klošar

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    stranac

    autistični

    i

    stidljivi

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    poklonik

    vagabund

    i

    prosjak

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    ubogi

    jurodivi

    i

    bogonadahnuti

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    nahoče

    kopile

    i

    ničiji

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    emigrant

    imigrant

    i

    vanzemljac

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    neželjeni

    nevoljeni

    i

    odbačeni

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    bogić

    bog

     

     

    i

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    hodač

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

     

    pesma

    idi idi

    nastavi

    ne

    padaj

     

    kopaj

     

     

    pevanje

    jebi si

    mater

    bauljaj

     

    ne

    izmišljaj

     

     

    poezija 

    diži se

    grebi

    grabi

    dalje

     

    dalje

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je 

    pre šesnaest

    dana se odlučih

    deset godina ću 

    lutati evropom je

    prva objava o

    ruži lutanja

     

     

    i

     

     

    dete

    je ruža

    dečak je 

    lutanje

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

    nevini put koji

    me je čekao i ruža

    lutanja u kojoj sam

    nestao i ko dete i

    ko dečak da

    bih bio

    bog

    dete

     

     

    i

     

     

    dete

    dečače ti

    si za mene

    bog a za boga

    ti si pesma

    dete

    dečak

     

     

    i

     

     

    dete

    dečače

    ali

    i

    ti

    ti

    ko

    god

    da

    si

    ti

    samo

    da

    znaš

    da

    od

    ovog

    trenutka

    u

    13:44

    1

    marta

    2025

    dete dečak

    proglašavam

    tek

    rođenim

    živim

    bićem

    svemira

    i

    čedom

    jednog

    jedinog

    boga

    amin

     

     

    i

     

     

    amin

    kažem

    i

    ja

    tebi

    bo

    mi

    bomimabo

    ma

    bo

    moj

    dete

    dečak

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    18 reči za 18 dana trećeg hodanja za poeziju

    28. februar 2025.

    27480. dan mog života

     

     

    dodatak

    mesec dana

    pred polazak na

    treće hodanje za

    poeziju poželeo sam

    da svakog dana sa

    mnom hoda po

    jedna reč

     

    usamljenost

     

    nežnost

     

    nezaštiċenost

     

    beskućništvo

     

    nenasilje

     

    siromaštvo

     

    ne-znanje

     

    dobrota

     

    pojedinac

     

    strpljenje

     

    lepota

     

    nevidljivo

     

    nevažno

     

    ritam

     

    sporost

     

    ne-ljudsko

     

    hrabrost

     

    sloboda

     

    i

    evo

    18

    reči

     

     

    usamljenost

    prvog dana

    ta topla tuga po

    leđima usamljenost

    taj spori kovitlac koji

    se kovitla u ponavljanju

    usamljenost koja se stalno

    ponavlja usamljenost u kojoj

    se govori ušima. usamljenost

    koja se stalno ponavlja sa

    kojom osećam kako mi svet

    mili po celoj površini kože

    kože koja je kao i

    usamljenost

    najveći organ

    koji imam

    usamljenost

    lepa reč

     

     

     

    nežnost

    drugog dana

    jer nežnost je snaga

    pažljivost koja čini i sačini

    svet. nežnost ta teška reč. reč

    koja pada kao pljosnati kamen lelujajući

    se kroz vodu ka dnu. nežnost taj paralelni

    pogled sa božijim gledanjem. nežnošću

    kojom sam hodao i progovorio. nežnost

    nauka nauka. nežnost solidarnost sa

    naporom. nežnost za nežnost

    koja posustaje. nežnost vođa

    mudrosti. mudrost

    po nežnosti

     

     

     

    nezaštiċenost

    trećeg dana

    da mi sa svojom

    rukom na mom

    ramenu dok

    hodamo

    bude

    žena

     

     

     

    beskućništvo

    četvrtog dana da

    sa mnom krene

    beskućništvo

    mnogih oblika

    u nastajanju

    jer

    beskućništvo

    je spasonosno

    nomadstvo. ta

    najveća kuća

    koja me štiti

    od malih

    kuća

     

     

     

    nenasilje

    petog dana

    nenasilje kojim

    sam pristao na

    jedan drugi svet

    jer nenasiljem se

    vaskrsava. nenasilje

    u moru so. nenasilje

    da mi mesto krvi

    teče po žilama

    zaista

     

     

     

    siromaštvo

    šestog dana jer

    ništa mi ne pripada

    jer ničemu ne pripadam

    samo pod prstima dobra

    volja i davanje. siromaštvo

    ta bezbrižnost. siromaštvo

    reč koja me uzbuđuje

    siromaštvo što

    znači biti

    siromah

     

     

     

    ne-znanje

    sedmog dana

    ne-znanjem se

    osmehivao onaj

    koji je najlepše

    mislio. seljak

    i majstor

    mišljenja

    majstor

    ekhart

    ne-znanje 

    jer

    ne-znanje

    je

    pevanje

    putem

    niz

    put

     

     

     

    dobrota

    osmog dana

    dobra dobrota

    jednostavna

    uzbudljiva

    lepota

    ta

    obična

    dobrota

     

     

     

    pojedinac

    devetog dana

    ta lutalica i bitanga

    to skitanje i to svetlo

    odbačenosti. taj ološ i

    monah. jedini koji seje

    novo semenje šakama

    šakama u lakom plavetnilu

    budućnosti. samo prosjaci

    znaju da su ideje surogati

    tuge. taj ljubljeni iskorenjen

    čednošću zanesen i

    gubitnik nevini da

    krene sa mnom

    jer on hoda 

    kao nebeski

    hodač

     

     

     

    strpljenje

    desetog dana

    taj uslov za čudo

    tišina podviga uživanje u

    gledanju. to nadnaravno

    što mi strpljenje prinese

    usnama

     

     

     

    lepota

    jedanaestog dana

    lepota su muda. lepota

    je dobrota. u nekom džepu

    neki trn. lepotom mogu

    na miru i dalje biti

    budala. lepotom

    ludi čovek

     

     

     

    nevidljivo

    dvanaestog dana

    nevidljivo što se zove

    saveznik onih koji su

    krenuli na put. nevidljivo

    koje mi klizi pod jezikom

    ulazeći u mene kao

    zdravlje

     

     

     

    nevažno

    trinaestog dana

    neprimećeno. bogu 

    je ime nevažno

     

     

     

    ritam

    četrnaestog dana

    rođen sam u ritmu

    ritmu želim da se vratim

    ritam je vetar koji se kreće

    ritam živa metafora. metafora

    spoj među svetovima

    ritam je vetar koji

    se kreće

     

     

     

    sporost

    petnaestog dana

    sporost me podučava

    pristajanju. u sporosti se

    već nalazi zrno večnosti. samo

    u sporosti čitam muziku svih vekova

    i samo sporošću mogu videti vrhove

    svih planina. istrajavanjem u sporosti

    vidim kako se težina pretvara u

    ozarenu lakoću. opet

    sporost. sporost

    ta blagost

     

     

     

    ne-ljudsko

    šesnaestog dana

    ovako je jednom rekla

    gertruda stejn na taj način

    mi imamo jedno mesto na kome

    boravimo i čovek nije imao prilike da

    ga sretne jer se tamo bio stalno nastanio

    kad rekoh da se nastanio htela sam reći da se

    stalno nastanio. kad rekoh da se stalno nastanio

    htela sam reći da stalno boravi subotom i na taj način

    usta su usta. na taj način kao da je u ustima kao da je

    negde u ustima kao da je negde u ustima i tu. verujem 

    da imaju i vodu. verujem da imaju i tu vodu i da je plava 

    i sumorna kad je vidite takvu i da je svaka nesreća

    istovremeno i dragocena da sve što je dragoceno

    istovremeno je sve ono čime misle da vas razreše i

    bila sam iznenađena. bila sam veoma iznenađena

    bila sam veoma iznenađena. bila sam iznenađena

    i pri tome strpljiva čovek je strpljiv kad naiđe na

    pčele. pčele u vrtu prave osobit med i tako

    postaje med. med i molitva. med i tamo

    tamo gde je trava u stanju da raste

    skoro četiri puta godišnje

     

     

     

    hrabrost

    sedamnaestog dana

    hrabrost za lepotu i

    nežnost. za pčele i med

    za molitvu i med. za med i za

    tamo. hrabrost za tamo gde je

    trava u stanju da raste skoro

    četiri puta godišnje. hrabrost

    za hrabrost jer hrabrost boli

    boli kao usamljenost

    ponekad

     

     

     

    sloboda

    osamnaestog dana

    sloboda je nepoznato

    ka nepoznatom. zrelost

     vruć krompir u ustima

    večnom ženskom 

    sloboda taj kralj

    nad kraljevima

     

     

    i

     

     

    živim

    za

    reči

    živim

    od

    reči

     

     

    i

     

     

    čuvajte

    me i negujte

    i dalje 18

    reči

     

     

    usamljenosti

    nežnosti

     

     

    nežnost

    nezaštićenosti

     

     

    nezaštiċenost

    beskućništva

     

     

    beskućništvo

    nenasilja

     

     

    nenasilje

    siromaštva

     

     

    siromaštvo

    ne-znanja

     

     

    ne-znanje

    dobrote

     

     

    dobrota

    pojedinca

     

     

    pojedinac

    strpljenja

     

     

    strpljenje

    lepote

     

     

    lepota

    nevidljivog

     

     

    nevidljivo

    nevažnog

     

     

    nevažno

    ritma

     

     

    ritam

    sporosti

     

     

    sporost

    ne-ljudskog

     

     

    ne-ljudsko

    hrabrosti

     

     

    hrabrost

    slobode

     

     

    sloboda

    deteta

    dečaka

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    pre šesnaest dana se odlučih deset godina ću lutati evropom

    27. februar 2025.

    27479. dan mog života

     

     

    dvanaesti dan

     

    da si na mom mestu šta bi zaključio da ovaj veliki orah

    nije rodio ili da su mangupi već pokupili sve pod njim

     

     

    i pođoh kuda me oči vode

     

     

    podbijeni palac nikada neće sprečiti dečaka da nastavi igru

     

     

    ispresecao me slučaj. slučaj ta božija perspektiva

    sa ovom devojkom u šumi iznad sela miranž-silvanž

     

     

    da li će biti dosta lopata da prebacimo lepotu

     

     

    gazim i vučem noge po lišću

     

     

    ja tek posle saznam da je moje hodanje bilo muzika

     

     

    nekada se put penje u nebo a ovaj iza mojih leđa pada između drveća bog zna gde

     

     

    idemo po sredini puta zajedno ja i svi oni dani koji mi prođoše u minimalnim kretnjama

     

     

    jašta nego pet je do dva

     

     

    da li sam ja mogao znati da će mi u dva u montošu

    dve stare žene dolaziti u susret i da ću ja tada jesti jabuku

     

     

    osećam se izgubljen da li je to loše ili dobro to je to

     

     

    trinaesti dan

     

    nisam ni pošao a već stanem da bih zatvorio oči i odmorio se

     

     

    najbolje je jebati ujutru jer posle te izjebanog niko neće

     

     

    sedim za popijenim espresom od ćutanja mi se muti pred očima

     

     

    dvojica mladića jedu dugačke sendviče

     

     

    vrtim stopalo masirajući ga

     

     

    uvukao sam se u krv i ćutim

     

     

    ovaj toplohladni ipak hladni vetrić neka ostane u rečima

     

     

    put se svetluca po kiši

     

     

    na nogama su mi cipele ja sam srećan

     

     

    kada sam palio svetlo u sobi govorio sam ti da zatvoriš oči

     

     

    dve crne mačke ušunjane u travi love

     

     

    četrnaesti dan

     

    debela bela magla i ja. kamioni i automobili izranjaju

    iz nje kao utvare a nestaju u njoj kao nestajanje

     

     

    ovaj put se talasa. ispnem se na vrh talasa i vidim put nastavlja da se

    talasa treperi (neka mu). poklonim se i kažem miroslave izvoli nastavi dalje

     

     

    konobarica ima jake grudi i lepe oči. ja teglim tetive pod stolom i gledam je. biti lud

    i opušten u ovom svetu punom straha. gledam je i mislim je. kako joj je kad joj ljube grudi

     

     

    kada ptice visoko lete uskoro će sneg

     

     

    odjednom primetim veliku tišinu

    stanem stojim ne mičem se i slušam

    je. ne mogu se maknuti sa mesta. imam

    dojam da sam ukopan na mestu. znači ne

    moram se micati. ne moram krenuti ni u

    kojem pravcu. ostaću upravo na ovom

    mestu nije loše ne moram se kretati. ja

    kretanje ne volim ali ne znam kamo

    bih krenuo. ne mogu pronaći

    ni cilj a ni put do cilja

    ostajem ukopan

    na mestu

     

     

    to je moj status kaže julije knifer

     

     

    ja mislim na nežnu pesnikinju vlastu delimar

     

     

    lepo je videti kada na 300 - 400 metara veliki kamion koji mi 

    dolazi u susret počne da žmiga i prelazi na svoju levu stranu

     

     

    prožima me dobrota

     

     

    ona se sagne nad lavaboom i ispira svoje levo pazuho na metar od nje

    naslonjen na ragastov stojim i gledam je. slučajno pogledam u cipelu

    (dok me ispinje iz kanala u kome sam kupio orahe) i osetim punoću života

     

     

    budućnost se sastoji iz pristajanja

     

     

    hodam da ne bih ništa činio

     

     

    hodam da bih hodao po što više delova boga

     

     

    petnaesti dan

     

    jutrom. penjući se ka starom gradiću montmediju svetlucava prašina pada po meni

     

     

    vidim ti desno stopalo na prljavom stepeniku dok izlaziš iz kuće u dugom kaputu

    još nekoliko metara i ja ću te zagrliti ti nisi više mlada uostalom kao ni ja ali tim pre

     

     

    kako prijaju ti blagi usponi

     

     

    skinuo sam se u majicu i hodam kao mladić

     

     

    gledam se iznutra i razmišljam o umiranju

     

     

    hodajući očistim svoje telo

     

     

    reči se vrate jednostavnosti

     

     

    posle više dana jedan ravan i prav put

     

     

    iznad tvojih stidnih dlaka nalazi se tvoj beli meki 

    stomak a ispod njih tvoje crvene usne ljubim ih obe

     

     

    gegam li se to ja u pola četiri

     

     

    hodam u smislu živ sam

     

     

    hodanjem razumevanje hrista preraste u bivanje hristom

     

     

    hodajući sve me hoće u sebe

     

     

    gledam levo i desno niz put. nema nikoga znači mogu ga vaditi i pišati

     

     

    ko je pojeo orahe u francuskoj

     

     

    detinje zagledan u čudo koraka ceo dan mišljah na umiranje

     

     

    ovo bi mogla biti mrtva tišina na putu

     

     

    ih zabati belih kuća u bačkim selima. (kakva je samo mahovina i vlaga rasla iz njih)

    ili usponi i zezanje. ili prvo pravilo pre svega napraviti klonju u području mašte

     

     

    šesnaesti dan

     

    jutro. jutro nevino sramotim ga svojom probuđenom lenjošću

     

     

    krećem

     

     

    kreni na mene svete

     

     

    pre šesnaest dana se odlučih deset godina ću lutati evropom

     

     

    taj nos sa kojim sam svih ovih dana u hodu njušio detinjstvo

     

     

    leđa u kojima mi se strah pretvori u bezbrižnost

     

     

    bezbrižnost (mudrost) koja se uči

     

     

    ramena po kojima mi polegne širina predela

     

     

    vilice i vrat u kojima mi se skuplja tuga

     

     

    mišići ti galebovi nad vodom

     

     

    pluća u borbi sa starim vazduhom

     

     

    peta taj prvi mozak

     

     

    njišem se. njišući se zavodim. zaboravim. zavaravam napor. pristajem

     

     

    priroda to sam ja

     

     

    u meni ponovo hoda dete. (u meni ponovo hoda dete)

     

     

    dete koje je nestalo u

    dečaku. dečak u mladiću...

    pomerite se planine

     

     

    po kiši ulazim u sedan

     

     

    sedamnaesti dan

     

    na izlasku iz sedana

    trčeći dečak pruža ruku u

    znak pitanja da li je moj pas

    odjurio tamo. ja klimam glavom i

    pokazujem mu rukom niz put

    iznemogao dečak nastavlja da

    trči. trči trči trči trči. gledam

    za njim. on neprestano

    trči i on neprestano

    trči. pruža ruku...

     

     

    hiljadu načina čini taj jedini put na kome mi se 

    tabani hodajući po vodi suše hodanjem po vetru

     

     

    tvoje telo

    i

    moje telo

    je

    jedno

    telo

     

     

    kad sam im se naklonio jedan crveni konj i braon poni su počeli da mi prilaze

     

     

    osamnaesti dan

     

    dok lutah cestama čizme mi od šljunaka crkle. u šarloroa uđoh osmog dana

     

     

    pet do pet osamnaestog dana. na remboovom sam grobu

     

     

    tu leži taj dečak

     

     

    dete dečak

     

     

    jedna pčela leti oko cveća na grobu njegove sestre

     

     

    zvone zvona u grobljanskoj kapeli

     

     

    stara grobarka stoji na gvozdenim vratima i čeka da izađemo 

    iz groblja. dok sam prolazio pored nje rekla mi je laku noć

     

     

    na osam metara

    je reka. ponoć je. stojim

    pred kućom artura remboa

    koju je gospođa rembo kupila 1869

    godine baš kada je artur krenuo ka

    parizu londonu belgiji nemačkoj

    na svoja lutanja. lepota je u

    bedi. zato je rembo i...

     

     

     

     

    kraj

     

     

    i

     

    poklanjam

    se i ponavljam

     

     

    podbijeni palac nikada neće sprečiti dečaka da nastavi igru

     

     

    ja tek posle saznam da je moje hodanje bilo muzika

     

     

    prožima me dobrota

     

     

    hodam da ne bih ništa činio

     

     

    hodam da bih hodao po što više delova boga

     

     

    hodajući očistim svoje telo. reči se vrate jednostavnosti

     

     

    hodanjem razumevanje hrista preraste u bivanje hristom

     

     

    hodajući sve me hoće u sebe

     

     

    bezbrižnost (mudrost) koja se uči

     

     

    dete koje je nestalo u dečaku. dečak u mladiću... pomerite se planine

     

     

    taj jedini put na kome mi se tabani hodajući po vodi suše hodanjem po vetru

     

     

    tu leži taj dečak

     

     

    dete dečak

     

     

    i

     

     

    pre šesnaest

    dana se odlučih

    deset godina ću 

    lutati evropom je

    prva objava o

    ruži lutanja

     

     

    da

    nije bilo

    deteta dečaka ja

    se ne bih odlučio na

    desetogodišnje hodanje

    ruže lutanje koju sam

    počeo 3 godina

    kasnije

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

     

    toliko sam sam da su to već dva dečaka u meni

    26. februar 2025.

    27478. dan mog života

     

     

    osmi dan

     

    jutro otpočinje kao da mu se nešto približava

     

     

    opija me to neprestano hodanje

     

     

    stignem prespavam ustanem krenem

    krenem stignem prespavam ustanem

    ustanem krenem stignem prespavam

    prespavam ustanem krenem stignem

     

     

    i dalje se cigare pretvaraju u pepeo

     

     

    i dalje je putem put

     

     

    kako hodanje odmiče sve mi se više sviđa to što radi ova

    protuva. meni je to sve besmislenije i napornije ali on to radi sjajno

     

     

    vidim ga kako izlazi sa sporednog puta i baca jabuku u travu tip sve

    više liči na junaka neke priče ali on to nije on je samo poezija koja hoda

     

     

    poezija koja se spotuca da bi se na miru družila sa rečima

     

     

    običnim rečima. besmislenim na putu

     

     

    besmisleni na putu tako sam se osećao i tako mi je bilo lepo

     

     

    da li sam već rekao da pušim pušio bih kamel

     

     

    jednostavno zapalim cigaru i boli me kurac

    toliko je ta filozofija jednostavna da me zaboli od nje

     

     

    bog me je stvorio velikog i sebi na priliku i obojici na radost i zato sam

    ja i budalasti i cunjalo i jebivetаr i gulanfer i zamlata i dzindzov i lutalica i

    skitnica i đilkoš i rugoba i onaj koji londra sa štapom smradom i žuljevima

     

     

    kada bi mi trebao zapušač podigao bih ovaj sa zemlje (odličan je)

     

     

    (više o štapu)

     

     

    pre podne sam bio usran od kiše a sada (vrišti i peva)

     

     

    hodam za nepoznate umetnike. nepoznatog remboa i ludog helderlina

     

     

    hodam za znoj. znoj u pevačkoj poruci poruka

     

     

    o levu ruku kojom se držim za štap okačim levu nogu i odmaram je

     

     

    prepodnevna kiša mi je navlažila kartu i pocepala je na uglovima

     

     

    odjednom miris trave i korova sa podbarske dolme pored koje sam odrastao

     

     

    detetu ta dolina mi se činila tako dalekom

    da veću daljinu nikad više nisam upoznao

     

     

    fragmenti su telo hodanja

     

     

    lj... koje mi je ostalo od reči koju sam zaboravio

     

     

    hodočasnik posmatra božanstvo božanstvo

    posmatra hodočasnika između je emotivni napor

     

     

    grlim kamenčiće i letve

     

     

    grlim dlanove i tabane

     

     

    grlim

     

     

    hodam i grlim uplašene oči. obijene lončiće

     

     

    najuzbudljiviji momenat sutra ću hodati tamo. tamo su

    brdašca iza sare uniona. plava su i spojena su sa nebom

     

     

    ovo što sada radim se ubilo za pisanje. stranac u kišni sumrak ulazi u grad

     

     

    deveti dan

     

    kisnem dva sata. u restoranu u saralbeu iz nogavica iscedim dve čaše vode

     

     

    na praznom putu i vetru stavljam novine u mokru trenericu da mi ugreje ohlađena jaja

     

     

    danguba se suši na putu

     

     

    prepešačio sam se kao konj. žile su mi se zategle kao stablo

     

     

    sam sam i hladno mi je

    (hladno mi je)

     

     

    žene volim jako

     

     

    dok po kiši i noći ulazim u sveti avold mislim

    postoje teška vremena kada se mišljenju sudi

    bogati duhom napustili su nemoguće poduhvate

     

     

    danas sam mokre čarape na nogama sušio

     

     

    bilo je čari bilo je

     

     

    deseti dan

     

    noćas sam plakao u snu

     

     

    toliko sam sam da su to već dva dečaka u meni

     

     

    da su žensko dupe i skitnice kraljevi ovog sveta to znaju oni koji su makar hiljadu

    koraka hodali kao bednici. koji su malopre kao i ja ugledali ovo dupe na ulasku u lonževil

     

     

    na usponu kod bošporna čitam kako je lajoš kašak pešačio do

    pariza na zlatnim nogama miljokaza verujte slon nije veći od buve

     

     

    ovaj starac što šepa sa žutom testerom u ruci

     

     

    ovo sunce u podne i trideset tri

     

     

    u stomaku mi je svetački mir

     

     

    gledam ga tanki vijugavi put

     

     

    gledam ga kako se kreće i odlazi

     

     

    sad ću i ja za njim

     

     

    njegovo lelujanje i ne primećujem vrlo se nežno pomera u prostoru

     

     

    nekad bejaše to kolski put sa mnogo rupa

     

     

    francuzi su u tom pogledu pametni ljudi

    (možda više ovakvih istrgnutih rečenica)

     

     

    duboko poorana zemlja se talasa na suncu

     

     

    da li ti znaš šta su to ulične borbe za hleb

     

     

    nema prenoćišta ne znam šta da radim

    (što mekše)

     

     

    ružna

    lica su mi noćas

    ozarila umor pod noktima

    bila je to jedna rupa prepuna

    muškaraca koji su se stalno rukovali

    sa novopridošlim muškarcima. bila je to

    jedna matora šezdesetogodišnja kurva koju

    su sa fanfuljastim nosom iznad debelih usana

    iz kojih izlazi napukli glas jebačke prošlosti svi

    opaljivali šakama po (tom slavnom) dupetu

    a ona je užarena pićem uživala što im

    daje (taj izgubljeni) osećaj

    muškosti

     

     

    jedanaesti dan

     

    ta ružna sumnja da mi je noćas ukraden novac

    gadim se sebe. sebe poznatog. uplašenog životom

     

     

    pljunem u vazduh i čekam pljuvačku

    hodajući putem koji se zove kroz maglu

     

     

    tek u trećem pljuvanju me pogodilo po čelu i kosi. pljuvanje me razveseli

     

     

    još ima u meni božije ludosti

     

     

    stojim na crvenom opalom lišću i poklonim se

    sivom konju. on je miran i svestan mog divljenja

     

     

    mislim

    na

     

    jozu

    drakčeta

    milu

    lazu

    kaju

    varadija

    ota

    boška

    lanu

    nenada

    ksenu

    miru

    ulića

    bubu

    velimirova

    čedu

    đu

    dušana

    dragana

    jadranku

    šeka

    miru

    nadu

    nebojšu

    ružu

    vesnu

    zorana

    gordanu

    vladicu

    bobu

    dolores

    dušicu

    zoricu

    žarka

     

    bez njihove

    pomoći ja ne bih hodao

    pored onih belih krava a na

    desetine ih je i sve ali baš sve

    gledaju u mene. hvala vam

    krave i hvala vam moji

    prijatelji

     

     

    iznenada dogodio mi se humor

     

     

    na konjima se pena u so pretvorila

     

     

    klip klap njofr plav znao sam da to nešto znači

     

     

    pevam se gegam se šepurim se kao šarlo šarlo. šarlo šekspir

     

     

    zanesem se u tu mlohavu zajebanciju i počnem da

    dirigujem mekanom predelu u zagasitom podnevu

     

     

    i tako nas dvojica mekani i ja nismo sami družimo se sa humorom

     

     

    humor ha-ha-ha taj višak daha

     

    humor ta prva vlažnost u telu

     

    humor ta nevinost pod tabanima

     

     

    ulazim u selo hejs

     

     

    one dve žene su tamo

     

     

    uhvatila me tuga na putu za viži

     

     

    osećam da se najviše trudi vazduh

     

     

    krupnooka konobarica mi donosi espreso mislim 

    na njeno telo onda se okrenem i gledam kroz prozor 

    u decu. kače se i vešaju o neku štanglu na seoskom trgu

     

     

    ta odvojenost od detinjstva me baca u poniženost koja je najsloženiji deo puta

     

     

    poezija je to

     

    idi idi nastavi ne padaj kopaj

     

    jebi si mater bauljaj ne izmišljaj

     

    diži se grebi grabi dalje dalje

     

     

    mislim na emila siorana i šutiram kamen po asfaltu

     

     

    ponekad mađari u svojim selima dugo sedeee pod lipama

     

     

    plavi asfalt i crvena krv (u čarapi)

     

     

    neizvesnost sa prenoćištem me čini nesigurnim. sramim se te svoje slabosti

     

     

    ako bi mi neko stavio ruku na moje rame

     

     

    sužavanje (hej) puta je počelo pola sata unazad

     

     

    i

     

     

    samo mi 

    je se pokloniti

    i ponoviti

     

     

    i

     

     

    poezija koja se

    spotuca da bi se na miru

    družila sa rečima

     

     

    i

     

     

    bog me je stvorio velikog i sebi na priliku i obojici

    na radost i zato sam ja i budalasti i cunjalo i jebivetаr

    i gulanfer i zamlata i dzindzov i lutalica i skitnica i đilkoš

    i rugoba i onaj koji londra sa štapom smradom i žuljevima

     

     

    i

     

     

    ovo što sada radim se ubilo za pisanje

    stranac u kišni sumrak ulazi u grad

     

     

    i

     

     

    prepešačio sam se kao konj

    žile su mi se zategle kao stablo

     

     

    i

     

     

    da su žensko dupe i skitnice kraljevi ovog sveta to

    znaju oni koji su makar hiljadu koraka hodali kao bednici

    koji su malopre kao i ja ugledali ovo dupe na ulasku u lonževil

     

     

    i

     

     

    pljunem u vazduh i čekam pljuvačku

    tek u trećem pljuvanju me pogodilo po

    čelu i kosi. pljuvanje me razveseli

    još ima u meni božije ludosti

     

     

    i

     

     

    poezija je to

     

    idi idi nastavi ne padaj kopaj

     

    jebi si mater bauljaj ne izmišljaj

     

    diži se grebi grabi dalje dalje

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    hodam ovom stazom ostavljajući svoju snagu nekom da je sretne

    25. februar 2025.

    27477. dan mog života

     

     

    voljeni

    krenimo

    sa detetom

    dečakom

     

     

    hladno mi je po stomaku

     

     

    nekih tri kilometra unazad tamo gde sam se osetio kao konj

    sa snažnim slobodnim grudima zar nisam tamo bio sretan

     

     

    ja prepona

     

     

    pojedem hleb i jogurt ležim na vetru i spavam

     

     

    pred ulazak u šumu kroz granje posle kiše

    prosipa se vodena prašina prepuna sunca po meni

     

     

    bacam nozdrve i pluća ka mirisu planinskih biljaka

     

     

    još jedanput se iznova stvoriti

     

     

    vidim miroslava mandića zamače u šumu prečicom za klosterbah

     

     

    taj plavi znak to je znak moga puta prepunog šišarki zelene

    mahovine hladnih mirisa belog micelijuma po gljivama

     

     

    žile korenja po kojima ponekad kliznem

     

     

    hodati ovim putem znači biti bogat

     

     

    tako je nežna ta beskrajna tišina kotrlja mi se po slepoočnicama i vratu

     

     

    stojim naslonjen na štap dole je jezero toliko lepo da nije za gledanje

     

     

    sve mi govori budi sam

     

     

    nezaštićenosti reko koja tečeš

     

     

    reko rekoh ovoj vodi. tom realnom večernjem potoku

     

     

    četvrti dan

     

    sa desne strane probuđeni potok koji se čuje i pada

     

     

    u vodi žive drugačija bića od onih u drveću

     

     

    danas je subota a sutra (zatvorena) tužna nedelja

     

     

    sedim go do pojasa usred šume i sušim se

     

     

    taj sunčevi zrak za kojim se pomeram miluje me po mišicama i grudima

     

     

    vidljivi svet odbija svetlost

     

     

    te tako lepe žene četvrtog dana iz automobila gledaju u

    moje robusno telo dok hodam (ti ih zavodi svojom ružnoćom)

     

     

    mislim o nebeskom hodaču

     

     

    zlato po drveću a ja sam umoran

     

     

    koraci škripe po kamenju

     

     

    umor me cedi

     

     

    umor me nestaje i oblikuje

     

     

    umor tvorac svih oblika u nastajanju

     

     

    ranac me pritiska i vuče nadole i ja se okačim o njega (kao izrasli

    dečak okačen u tesnom kaputu) podižem glavu i udišem vetar

     

     

    kada sam izložen naporu onda nema dvojbe da li bog postoji ili ne postoji

     

     

    niko me ne dvoumi u banalnosti dvoumljenja

     

     

    sve se to rasprši na putu preda mnom

     

     

    put se polako diže tiho i neizbežno i takav već jedan sat ide on svojim putem

     

     

    crknutog (za poeziju) i oblivenog znojem (za poeziju) boli me koleno

     

     

    ta melanholija u kostima

     

     

    gledam u svoje senke na putu sve je istina u tome biti pravi

     

     

    ja sam stablo koje se otiskuje niz vododerinu

    ostavljajući put da se spušta polako po svojim zavojima

     

     

    uzbudljivo je biti na ovim neistorijskim mestima

     

     

    kao rudar probijam se kroz hladno zelenilo

     

     

    punu šaku zemlje sa šumske staze prinosim licu

     

     

    miris zemlje je kao proleće

     

     

    hodam ovom stazom ostavljajući svoju snagu nekom da je sretne

     

     

    malo pre sam na vrhu crtao oblake u dolini sada se krećem kroz njih

     

     

    ja sam potok koji se sliva

     

     

    peti dan

     

    jednostavno klizim niz ovaj asfalt i češem se po vratu

     

     

    žurim ka jutarnjem sranju. gledam gde bih to obavio

     

     

    kako kaže otac joakim sve nevolje su đavo

     

     

    pre pet minuta mi se pojavila prošlogodišnja hodačka pesma sada 

    je ne pevam nego je vičem vičem dok ne izderem grlo grlo šljunak

     

     

    šljunkom ja ličim sporom magarcu

     

     

    prekoputa dolazeći mi u susret mladi skitnica žustro

    poskakuje. ispod velike pletene kape leti mu plava kosa

     

     

    je li to drevno divljaštvo koje se oprašta

     

     

    taj divlji dripac rembo

     

     

    ne znaš ni kuda ideš ni zašto ideš kao ni neku lešinu niko te ne može ubiti

     

     

    ljubav je terati po svom

     

     

    svi spisi potiču od jednog mladog sasvim mladog čoveka

     

     

    sjajno. apsolutno se ništa ne događa

     

     

    prolazim preko rajne. dao bog

     

     

    cipele mi bele od znoja. mislim na žana vigoa

     

     

    u francuskoj sam na radnom mestu

     

     

    pored puta

     

     

    suglasje boja u podužnom kanalu učini me za trenutak u samom trenutku srećnim

     

     

    francuski peškiri mirišu jako na film kurve i kriminal

     

     

    šesti dan

     

    dok je telo još tvrdo pažljiv usporavam

     

     

    hodam kao kad s ranom jeseni uđe u mene seta

     

     

    kad se u tuzi takmičimo puž i ja

     

     

    hodam kao kad krenem ženi (tom stidljivom lutanju) a

    radovanje a uznemirenost a prethodna muvanja po sobi

     

     

    poštar ubacuje pisma gledam za njim

     

     

    vreme se ubilo da se ubiješ

     

     

    umetnici su monasi na ulicama

     

     

    najbolje hodam kada se uhvatim za ritam i počnem na njemu da spavam

     

     

    život je dugo putovanje u smrt

     

     

    čije se to usne spuštaju na mirnu površinu jezera

     

     

    velika četka za rasprostiranje asfalta zarasla u trnju pored drveta

     

     

    nemci se više kreću od francuza

     

     

    mušica mi uletela u usta

     

     

    kod oraha ti je tako kad ugledaš jedan ugledaš i drugi i treći

     

     

    dva dečaka preko ulice me pozdravljaju

    okrenem se i gledam ih kako se češu o kuće i pucaju

     

     

    zaista se u detinjstvu sve dogodilo

     

     

    trljam leđa i noge to me prokrvi

     

     

    dan me ubija a put stoji

     

     

    sve je dizajn ta rugoba od ljudskog mišljenja

     

     

    ko to živi u ovom blatu na putevima

     

     

    gledam u svoje cipele koje se polako krivе

     

     

    u livadi beži mali miš

     

     

    livade mirišu na noć i sreću

     

     

    samo pet litara krvi čini život

     

     

    sedmi dan

     

    za doručkom u kući umobolnih gde sinoć pronađoh prenoćište

    jedan krakati 60-nji mladić vadi protezu iz usta i pokazuje mi je

     

     

    rečenica je geografija

     

     

    geografija (je rečenica)

     

    o crvenoj rđi u kojoj vreme sere svakog dana

     

    o vetrovima koji oduvaju osvetoljubivu opasnost

     

    o mrazevima što kidaju drveće

     

    o ušću (koje se priprema hiljadama kilometara unazad)

     

    o brzini (koja stvara zle ljude)

     

    o sobi (u kojoj je uvek nekoliko neodgonetljivih predmeta)

     

    o staklu (dva prozora u jednom radničkom jutru)

     

    o ovom jutru u kome sedam krava leži na travi dok vlaga pada a ja viknem pred uspоnom

    ne pristajem... nastavljajući penjanjem srećan od umora koji me tuče po preponama

     

     

    zvona crkve u veselhajnu vadim kabanicu iz ranca

     

     

    osećam veliku prazninu u hodanju

     

     

    lepota je uzaludna

     

     

    štap je pokisao i sad se presijava od vode kao mladić

     

     

    četiri dečaka pred drulingenom gledaju u mene kao u čudo

    čudo im u očima. kisnemo zajedno i zajedno prasnemo u smeh

     

     

    po koži osećam kako je ljudska usamljenost besprekorna

     

     

    sigurno da je ovo hodanje i ono da mi dupe vidi put

     

     

    i

     

     

    samo mi 

    je ponoviti

     

     

    još jedanput se iznova stvoriti

     

     

    mislim o nebeskom hodaču

     

     

    kada sam izložen naporu onda nema dvojbe da li bog postoji ili ne postoji

     

     

    prekoputa dolazeći mi u susret mladi skitnica žustro

    poskakuje. ispod velike pletene kape leti mu plava kosa

     

     

    ljubav je terati po svom

     

     

    umetnici su monasi na ulicama

     

     

    zaista se u detinjstvu sve dogodilo

     

     

    rečenica je geografija

     

     

    lepota je uzaludna

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    dete dečak

    24. februar 2025.

    27476. dan mog života

     

     

    miroslav mandić

     

    dete dečak

     

    treće hodanje za poeziju

    od helderlina do remboa

    tibingen - šarlavil

    12. oktobar 1988 - 29. oktobar 1988

     

    18 dana hodanja za humor i stid

     

     

    noge znače blizinu i daljinu jer u bogu su blizina i daljina

    jedna stvar a čovek nogama može stići blizu i daleko

    jakob beme

     

     

    prvi dan

     

    u hodu mi počinje jesen

     

     

    trideset i deveta moja jesen...

     

     

    hodam i plačem tibingenom

     

     

    kada sam malopre okrenuo leđa zorici žarku i tilu provalio je iz mene plač

     

     

    plač dečaka

     

     

    neki iznenadni plač iz neke stare tuge

     

     

    nosim helderlinove pozdrave rembou

     

     

    kroz pluća mi prolazi čitavo detinjstvo

     

     

    žudim za sobom dečakom

     

     

    ja hodam sa usamljenošću

     

     

    usamljenošću koja se ponavlja

     

     

    noćas sam sanjao reči i umorio se od lepote

     

     

    plač mi je produvao umorno telo i napete mišiće

     

     

    putujem bezbrižan predajem se u naručje pešačenju

     

     

    crvenilo jabuke mi leti pred licem zabavlja mi oči

     

     

    urezujem drugi prošlogodišnji hodajući raboš na štap

     

     

    napor mi muti pogled

     

     

    uživam u starenju

     

     

    i gledanju

     

     

    hodam u stilu stići ću već stići ću

     

     

    mislim na reči ta nepoznata nam bića

     

     

    mislim na knjige te predmete koji lako stanu u šaku ili svaki bolji džep ***

    _____

     

    *** jedan sat pre polaska ka rembou

    poređao sam po šljunkovitoj stazi pored

    helderlinovog groba te predmete koji lako stanu

    u šaku ili svaki bolji džep i onda sam korak po korak 

    između njih hodao po tom putu od knjiga i lišća

    bile su to knjige o putu i putevima

     

    hiperion fridriha helderlina

     

    putevi i staze hamiša fultona

     

    kratke šetnje roberta valzera

     

    pesme bašoa

     

    odlazak u prostor stvarnosti viktora segalena

     

    radovi ričarda longa

     

    poljska staza martina hajdegera

     

    ići kroz led vernera hercoga

     

    poruke planine sen-viktoar petera handkea

     

    plavi putevi keneta vajta

     

    avanturističko srce ernsta jingera

     

    mala svita vivreja frensisa ponža

     

    pesme artura remboa

    _____

     

     

    ne pušim više. da pušim sada bih pušio

     

     

    pušenje je strast o kojoj sanjaju mala deca

     

     

    pušenje je strast o kojoj sanjaju postiđeni

     

     

    prvo teglenje i prvi bol u leđima

     

     

    osećam se kao da sam to ja

     

     

    od uprljane jabuke ostane mi zemlja u šaci

     

     

    u tri minuta do tri čujem ptice

     

     

    šta su to reči za siromašne

     

     

    reči su planine koje su se pretvorile u sitno kamenje

     

     

    mnogo plesnivih šljiva u travi

     

     

    reči su raznele mnoge dečije glave dolazeći iz roditeljskih soba

     

     

    automobilima izgažene jabuke po putu

     

     

    reči puštaju korenje po stidljivim usnama

     

     

    ponovo i stalno jabuke

     

     

    reči ne razumeju oni kojima reči nisu nikada oduzete

     

     

    jesen jabuka

     

     

    na usponu iza sela brumlingen intenzivna tišina

     

     

    nema me

     

     

    nestao sam u hodanju

     

     

    oblačim dva džempera i ležim na vlažnoj klupi

     

     

    prolazi traktor savijem noge osetim po koju kap

     

     

    tu sam da gledam

     

     

    jede me mrak farovi me seku po stomaku

     

     

    bondorfu pod seoskim svetiljkama (kao dečak okačen u tesnom odelu)

     

     

    buljim u raskrsnicu sa pitanjem šta sad

     

     

    perem čarape i pazuho oni najviše smrde

     

     

    osećam sebe van tela i gledam ga samo je u sebi

     

     

    uzima crni flomaster i vuče po karti liniju današnjeg

    pređenog puta to su 7-8 santimetara hodanja

     

     

    drugi dan

     

    jutro je vlažno

     

     

    hladnoća me hladi iznutra

     

     

    opet sam slobodan na putu i ponovo (nadahnuto) ne znam ko sam

     

     

    meškoljim rancem po leđima i stežem se za štap

     

     

    pred zoru sam sanjao da mi je umro prijatelj vrištao sam ne nee neee neeee neeeee

    _____

     

    *** kada sam se vratio sa hodanja čuo sam da je moj prijatelj umro. branislave...

    _____

     

     

    boli me jaka svetlost po očima

     

     

    hodajući se kupam i pripremam pevanje

     

     

    ja divljak

     

     

    divljih grudi otadžbina

     

     

    ja čobanin

     

     

    ja panonija

     

     

    ta ravnica u kojoj se smiriše svi uticaji

     

     

    znojenjem postajem smrad koji hoda

     

     

    upirem štap u sokola koji kruži iznad šume

    (to je samo jedna od mogućnosti moga štapa)

     

     

    ja ne znam krajeve kroz koje prolazim ni istoriju tih krajeva ni

    običaje drugi neka o tome znaju ja sam samo nevinost koja hoda

     

     

    bilo šta da uradim kažem napišem biće onih koji će reći to je sranje

    znajući to ja sam miran kao ovaj uspon po kome se strpljiv znojim

     

     

    ja kurac koji mi visi u hodanju

     

     

    ja dečačka bezbrižnost koja se njiše po asfaltu (u oberšvandorfu)

     

     

    hodanje je malo malo pa se predeo menja

     

     

    malo malo pa skrenem na sporedan put spokojan daleko od vetra kamionskog

     

     

    vitlam štapom oko sebe

     

     

    vitlanje mi oslobađa umor u ramenima

     

     

    a kad štap naleti na tu belu popodnevnu svetlost svetlost blesne po njegovoj dužini

     

     

    taj srećan dečak u meni hodamo zajedno on početak ja sredina

     

     

    ja seoski đilkoš

     

     

    ja londranje

     

     

    londranje to aljkavo skitanje. ta zlatna odsutnost

     

     

    hodam a kao da kradem ceo svet

     

     

    crtam šumu pre unteršvandorfa i udišem je

     

     

    ta šuma zar nisam to ja

     

     

    ja

     

     

    ja pripada svakome

     

     

    ja u svakom koraku (ma gde on bio)

     

     

    ja pomahnitao od proždrljivog zanosa da pevam radosne himne čitavoj zemlji

     

     

    usporavam hodanje

     

     

    posle uspona jedem jabuku

     

     

    hodam direktno u večernje sunce koje gori

     

     

    treći dan

     

    tišina na maglovitom praznom putu

     

     

    hodam sa jutarnjim počecima i jučerašnjim posledicama

     

     

    hodam nogama

     

     

    krv za hodanje se menja kao i put koji se menja

     

     

    stojim i gledam šuma je tako lepa

     

     

    lepo i dugo ćutati

     

     

    hodati i gledati

     

     

    hodati i misliti

     

     

    hodati i ne misliti

     

     

    hodanje je kao postojanje

     

     

    na raskrsnici vidim ženu i popalim se na pičku

     

     

    oprosti mi moju smrtnost kaže jedan pesnik

     

     

    spasiti te neće ni jedan od spisa kaže drugi

     

     

    hodanjem se čistim od otrova u pričama

     

     

    hodam da bih bio nežan prema telu

     

     

    sa kakvom sam lakoćom tada ćutao

     

     

    i

     

     

    kada

    sam malopre

    okrenuo leđa zorici žarku

    i tilu provalio je iz mene plač

    plač dečaka. neki iznenadni

    plač iz neke stare tuge

    žudim za sobom

    dečakom

     

    dečače

    ti si moje

    dete

     

     

    i

     

     

    ja

    sam

    samo nevinost

    koja hoda

    bio

    i

    ostao

     

     

    i

     

     

    a

    kad

    štap

    naleti

    na

    tu

    belu

    popodnevnu

    svetlost

    svetlost

    blesne

    po

    njegovoj

    dužini

    i

    neka

    se

    to

    zna

    zauvek

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    Stranice