AUTOBOGOGRAFIJA
2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365
autobogografija su oboženja autobiografijom
autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije
autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem
autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom
autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju
Ti
si
431064
pupoljak
autobogografija do sada i do pupoljka pahulje boga
18. mart 2025.
27498. dan mog života
do sada sam
u autobogografiji
prošao kroz
poglavlja
život
446 naslova
divljenja
294 naslova
nekonomija svesti i savesti
132 naslova
večna umetnost
282 naslova
danas sam
iz ta 4 poglavlja
odabrao sledeće
naslove
život
guguti
kaja
milomir
sobe i stvari u sobi
patrijarha čarnojevića 19
ulica patrijarha čarnojevića
igralište slavije
fudbal
bioskop
pesme podbarske
prvi dan u školi
deset sati 15. avgusta 1958
sahrana
kaja udovica
dobrota posle smrti
matematika smrti
ćira aćanski
oljenka
prvi poljubac
prva godina u vojvodini i treća godina srednje škole
branislav štrboja
prva velika odluka
umetnost i prvo jebanje
slobodan tišma
grupa kod
svaku noć vraćanje kući sam
divljenja
zašto sam se odrekao 1970. godine i rada u grupi kod u slavu grupe kod
miroslav mandić jebe svima mater
prekid
proleće 1971 i presudni dan
14. jul 1971
pesma o filmu
crvena sveska
suđenje
pupoljci
9094
zatvor
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje - doživljaj
i slavko bogdanović u zatvoru
podignuta ruka u zatvoru
nebo
odluke sa kojima sam izašao iz zatvora
duška
prvi korak
lišće-drvo života prva desetogodišnja slika
pustinjske godine
čvor
ksenija buštrević
nacrtah tri crte nikada nacrtane
ponovo umetnost i to neka druga umetnost
rad za želimira žilnika i strah od smrti
ja sam ti je on
vesna milović
put u ameriku ili novi život indijanaca
odluka - hodaću
varšava
prvo hodanje za poeziju
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje - knjiga
drugo hodanje za poeziju i knjiga hodanje za poeziju
ne rađati biološki
čovek koji piše
molitva
odluka o desetogodišnjem hodanju
treće hodanje za poeziju
knjiga dete dečak
prvi rokovnik 11. februar - 18. april 1989
da mi nenasilje mesto krvi teče u žilama večno
u teškim vremenima duše nam čuvaju male pesme
svet nije u opasnosti prožet je saradnjom i dobrota je jedina u stalnoj promeni
ono od čega je i drveće od toga sam i ja
četvrto hodanje za poeziju
knjiga nevini put i nevini put kroz evropu
sve više se razlikujem od ljudi
nikakav komformizam u pisanju
ptice će spasiti svet
ruža lutanja je toliko pionirska da se osećam kao dete
prvi korak i prva latica ruže lutanja
divljenja potvrđuju boga
dvoje na putu bog
knjiga kaja i kajin odlazak
maraton u atini alithia tanatos den iparhi
prvi spomenik anonimnim snagama ljubavi poslednjeg dana prve godine ruže lutanja
hodanje plivanje preplivavanje
tvoj život mi je važniji od mog
aleksandar tišma mi predložio da na 50 rođendan odlučim da ću živeti 100 godina
zemlja se pretvorila u plavu ružu
ko uživa živi me. ko još više uživa slavi me
kraj ruže lutanja ili moguće je ljubiti sve
otišao sam u petu umetnost
minđuša na levom uvu
na trenutak dok sam hodao pored vode bio sam srećan
manastir vremena i druge stvari u 2003 godini
tek odbačeni nešto vredimo
večna umetnost
ne želim ja da uspem u svetu nego da svet uspe u meni
voleti boga je najhrabriji život
plave ruže. plavi film. bela knjiga miroslav mandić
razlaz. čitanje u zatvoru. preseljenje
boga proslavljam tako što nikog ne zovem
ruža mosta ili na mostu u predvečerje
virtuelno poklonjenje
reč ljubav mi je na slepoočnici
svečani nedeljni ručkovi na internetu
početak desetogodišnjeg pupoljka hodanja
86400 trenutaka umetnosti u 86400 sekundi svakog dana
početak pisanja knjige ja sam ti si ja sam bog
milina predživota
mala
pesma
veliko
delo
pesme dame
12 najlepših pesama mog života
fotografije konja - mog lica ili zbogom čovečanstvo
deset godina slike plave ruže i deset godina filma plavi film
trinaesta godina knjige bog miroslav mandić bog
prvi pesnik - jedan jedini umetnik - najbolji hodač
kraj pupoljka hodanja drugog obilaska
planete zemlje i drugog desetogodišnjeg hodanja
bo
mi
bomimabo
ma
bo
autobogografija se rodila 24. avgusta 2020
četiri hodanja svakog dana
ja jesam pevam stvaram hodam ljubim boga
i ja jesam pevam stvaram hodam ljubi bog
čuđenje. divljenje. poistovećenje
poklonjenje. poslušanje. podavanje. oboženje
divljenja
svi divljeni divim vam se zauvek
nekonomija svesti i savesti
novac i najranije detinjstvo
novac i hleb
novac i dobrota novca
novac i bioskop
prosjak i novac
učiti da bi se divilo a ne bilo pametan
ne-raditi slušati muziku i pobuniti se protiv muške kulture
ne-raditi nego čitati i prekinuti rat
ne-raditi igrati fudbal
ne-raditi gledati filmove i biti na strani slabijih
ne-raditi nego se osamljivati i tražiti smisao života
ne-raditi biti pesnik i umetnik i prekinuti i sa poezijom i umetnošću i otići u zatvor
posvećenjem raditi odlukama se posvećivati
čudo podviga i podvig čudom
istrajavanje u idealima mladosti i odlukama koje sam doneo u zatvoru
biti za siromaštvo
prosjačka povelja
64 prosjaka prose za ružu lutanja
prvi korak ruže lutanja je i prvi korak ruže savesti koju zovem ekonomija savesti
proizvode na ruži lutanja nisam prodao jer se nisam prodao nego
sam se bogu podao i oni pripadaju bogu tebi svim bićima i svemiru
ja sam besplatni ili najskuplji
vrećica hotela života
64 pupoljka pevaju pupoljku svih bića
mirjana lukić
313 kafa hrabrosti
hleb vino postelja put ruža preduzeće hram
davanje - primanje je podavanje od boga do boga
beskućništvo ekonomije savesti. bezvlasništvo ja javnosti. besplatnost
ja tržišta. beskorisnost večne umetnosti. bezazlenost pupoljka pahulje
novčanica kosmos
večna umetnost
detinjstvo i lepo
pevanje sa kajom
unutrašnji život mi je važniji od spoljašnjeg života
baviću se umetnošću hodaću gde me noge nose
pevaću što mi srce želi
stvaraću ono što moj um jeste
napor u ukusu
umetnik je pesnik
umetnost me je uzbuđivala ali me je umetnik stvarao
nova umetnost je uvek tu u vazduhu
umetnost ja
ja umetnosti
ja sam umetnost
prekid sa umetnošću kao zanatom
odlazak u nebo pustinje
lišavanje kao srce umetnosti
naziranje boga kao um umetnosti
ruža lutanja i četvrta umetnost
više se nisam pitao o mom životu i mojoj umetnosti samo
sam se prepustio lutanju evropom jer samo bog je uspeh
promena imena lutanje evropom u ruža lutanja
lepota prvog koraka ili svi koraci su u prvom koraku
deset godina preda mnom su bili kao veliki talas koji se nadvio nada mnom
nisam ni u snu mogao da zamislim da će biti tako teško a tek da će biti tako božanski
snaga ruže lutanja me je izbacila iz orbite postojećeg
sve više sam se oslanjao samo na sebe jer bio sam sam u svemiru
videti još nepostojeće
stvarati još nestvoreno
četvrta umetnost je umetnost jednog bića za sva bića
preobražavanje ruže na tlu evrope u ružu svemira
preobražavanje planete zemlje u ružu ili stvaranje
novog živog bića a ne više stvaranje umetničkog dela
preobražavanje čoveka u boga
živo biće ruže lutanja
večna filozofija i svi oni koji su stvarali jedno
večna umetnost ili sedam umetnosti jedne umetnosti
bog je postao čovek da bi čovek postao bog
narodna umetnost i čuđenje
akademska umetnost i divljenje
talentovana umetnost i poistovećivanje
genijalna umetnost ili poklonjenje
anonimna umetnost ili poslušanje i prihvatanje nepoznatog koje mi se samo otvorilo
umetnost svih bića ili podavanje drugom obilasku planete zemlje
večna umetnost i oboženje
večna umetnost kao lopta bivanja a ne više krug postojanja
večna umetnost su 36 umetnosti i 1296 pesama koje čuvaju večnu umetnost
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
tri dana predaha u autobogografiji pred ružu lutanja
17. mart 2025.
27497. dan mog života
oh
do daha
mi je
i
do
daha
boga
i
bo
samo
me diši
bog sam u
svakom
tvom
dahu
i
bo
samo
me diši
reč
si
moja
i
bo
samo
diši jer put si
jer ruža si jer
bespuće si
jer bog
si
i
dišem
miroslav
mandić
jebe
svima
mater
iz 21. januara i
9. februara 1971 je
ljudska umetnost koja
privlači i neutrališe
negativnu energije
među ljudima
i
dišem
miroslav
mandić
jeste
svima
mater
iz 30. septembra
2009 je večna umetnost
koja privlači pozitivnu
energije za svako
i sva bića
i
dišem
bo
mi
bomimabo
ma
bo
ljubi
sve
i
svakog
rođeno u
15:15 11. aprila
2020 je umetnost
boga i stvaranje
ljubavi slobode
istine za
sve
i
svakog
i
ne bi bilo
autobogografije
da nije bilo ruže
lutanja i zato predah
pred godinu dana
čitanja ruže
lutanja
i
već
4 godine
i 3 meseca
strujim
jesam
pevam
stvaram
hodam
ljubim
vaskrsavam
autobogografiju
boa
mia
boamiamaaboa
maa
boa
i
još
5 godina
i 9 meseci
je
strujanja
bivanja
pevanja
stvaranja
hodanja
ljubljenja
vaskrsavanja
autobogografije
boa
mia
boamiamaaboa
maa
boa
je
preda
mnom
i
željan
sam boga
željan sam
željnih
boga
i
željan
sam onih
koji me
žele
i
željan
sam
ljubavi
slobode
istine
autobogografije
i
željan
sam
dobrote
i
lepote
autobogografije
i
željan
sam
čednosti
i
odanosti
autobogografije
i
evo
kako počinje
autobogografija
ponoć
1. januar 2021.
25961 dan mog života
bo
mi
bomimabo
ma
bo
nekoliko
minuta
posle
ponoći
1
januara
2021
kad
se
rađa
novi
svet
ljubavi
bože
nežno
nežno
nežno
nežno
nežno
nežno
nežno
te
ljuljam
na
mojim
grudima
na kolenima
sa bogom tobom
svim bićima svemirom
počinjem da u ponoći početka
pevam stvaram hodam
ljubav slobodu istinu
za tebe sva bića
i svemir
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno te ljuljam
na mojim grudima je
autobogografija
moja
srećan
sam što se
bože
nežno
nežno
nežno
nežno
nežno
nežno
nežno
te
ljuljam
na
mojim
grudima
preobrazilo
u
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
preobraženja
su autobogografija
moja i autobiografija
svih mojih i svačijih
preobraženja
ovog
trena svako
biće pevuši svim
bićima svemira
i svemiru
volim
te
ovog
trena sva
bića svemira
šapuću svakom
biću svemira i
svemiru
volimo
te
ovog
trena svako
i sva bića svemira
i svemir šapuću tebi
volimo te ti nikad
nećeš umreti
i
jebežljiva
ljubav je moja
ljubav. jebežljiva
sloboda je moja
sloboda. jebežljiva
istina je moja
istina
i
jebežljiva
ljubav je moja
sloboda. jebežljiva
sloboda je moja istina
jebežljiva istina je
moja ljubav
i
srećo
moja podaj
se svakom i svim
bićima da svako i
sva bića budu
srećna
i
oh
jebote
kako mi prija
ovaj predah. ovo
jebežljivo uživanje
u autobogografiji. ovo
slavljenje jebanja ko
pesme boga koju
bog neprestano
pevuši ljubeći
samog
sebe
da
bi
svako
biće
osećalo
da
je
voljeno
i
ljubljeno
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
nevini put me je doveo do odanosti bespuću boga
15. mart 2025.
27495. dan mog života
nevini put
kroz evropu se
evo u 14:22 15. marta
2025 preobrazio u
bespuće boga
svemirom
i
preobražavanje
je odanost tvari kojom
tvar vaskrsava uprkos
svojoj smrtnosti
i
odanost
preobražavanja
duha u bogu pa i
kad bogu nije ni do
boga duh vaskrsava
uprkos straha od
sreće i radosti
i
nevini put
je oduvek i zauvek
početak koji u nevinom
putu počinje sa
12:24
o
srećo
i
o
srećo
su reči
boga
i
reči
boga
su
sreća
i
nevini put
je bio sav u svetlu
ruže lutanja mog prvog
desetogodišnjeg hodanja
koje me je čekalo sledeće
godine da mu dam
moj život
i
nevini put
nije izdao ni put ni
nevinost ni nevinost
puta i zato je nevini put
jedini put do koga je
svakome stalo
i
nevini put
je nevino telo
koje se podaje
podatnoj duši
koja je devojka
duha božijeg
u koraku
boga
i
nevini put
je opičenost koja
je jedina spremna
da pumpa za sve i
za svakoga ali i ne
više za one koji
pumpaju samo
za sebe
i
nevini put
je poraženost
moja koja mi
vaskrsava
čednost
i
nevini put je
14:49 15. marta
2025 koji je slava
20:45 22. juna 1990 u
kome je evropa ponovo
zajahala čednost na
leđima bika koji je
živi bog
sve
mira
svemira
i
nevini put
me je još više
načinio
odanim
pesnikom
odanim
umetnikom
odanim
hodačem
zato
potvrđujem
svaki korak
nevinog
puta
svaku
reč
nevinog
puta
svaku
kap
kiše
nevinog
puta
i
četiri
hodanja
za poeziju
su
56 dana
prvog
hodanja
20 dana
drugog
hodanja
18 dana
trećeg
hodanja
18 dana
četvrtog
hodanja
ukupno
112 dana
hodanja
za poeziju
kroz evropu
od stražilova
do londona
i
četiri
hodanja
za poeziju
su nevini
put
evrope
i
tekst
zašto sam
hodao 2150 000
koraka za poeziju
sa prvog hodanja
je napisan ko
sećanje
puta
tekst
i, izazivati
pažnju sa drugog
hodanja je pevao
put sa hodačkim
slovom
i
tekst
dete dečak
sa trećeg hodanja
je moj prvi centrirani
tekst jer tek tako
tekst diše ko
put
tekst
nevini put sa
četvrtog hodanja
je obeležen vremenom
svakog zapisa i pismima
koje sam slao prijatelijima
jer i ona takođe stvaraju
božiju formu puta i to
mog jedinog
puta
i
poslednjeg dana
hodanja u blokčiću
sam zapisao
prvo hodanje
za poeziju
hrabrost nadoknađivanje
lepota u narodnom
poruka nevinost
šta me vezuje ritam plahovitost
asocijacije mladićka smrt
drugo hodanje
za poeziju
hrabrost prepustiti se
lepota plavilo boga
poruka prihvatiti sve
šta me vezuje prefinjenost himničnosti
asocijacije svetski bol
slušajmo zajedno
treće hodanje
za poeziju
hrabrost da se odluta
lepota u otkačenosti
poruka odvezati se
šta me vezuje modernitet rokenrol mladost
asocijacije sktnica
četvrto hodanje
za poeziju
hrabrost da se sukobljava
lepota snaga vizije
poruka nezavisnost autentičnost
šta me vezuje utočište u stvaralaštvu ludačkih količina
asocijacije frajer
budalo brate na pravom si putu ali cunjajući
i
sa sva
četiri hodanja za
poeziju doneo sam i
velike slike u malim crtežima
za koje verujem da su čedna
umetnost koja ne dozvoljava da
je bilo ko izglobi iz čednosti jer
požrtvovanje me je sačuvalo
od amarerizma a privid
amaterizma me
zauvek čuva
od
užasa
profesionalizma
i
štap
je pesma
štap su moja
četiri hodanja za
poeziju. hodački
štap je hodačev
hram u pokretu
kojim i u ovim
trenucima
pevam
boga
i
a
ti
ko
god
da
si
ti
samo
da
znaš
od
ovog
trenutka
u
15:52
15
marta
2025
nevini put
proglašavam
tek
rođenim
živim
bićem
svemira
i
čedom
jednog
jedinog
boga
amin
i
15:52
15
marta
2025
je
amin
ljubavi
slobodi
istini
nevinog
puta
za
svako
i
sva
bića
svemira
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
žudnja za spasom drugih. svoj život za njihov život
14. mart 2025.
27494. dan mog života
osamnaesti dan
10:25 blejk je bio šeret. jednom dok je srao u grmlju došao je debeli
bog i prdnuo. kako su se samo njih dvojica posle toga dobro zezali
10:30 blejk ti je kao luk sa onim ljuskama što
se krune rekao mi je nikola šuica pre polaska
10:32 žudnja za spasom drugih. svoj život za njihov život
10:34 nijedan jedini vrabac kao ni ceo kosmos ne sme patiti
10:35 a ti znaš kod luka je najvažnija voda
10:53 izgubljeno dete spasava lutajuća svetlost
11:02 odbio je da deli mišljenje sa lažovima
11:14 za njega je izuzetno važno to da je priroda u stalnom cvetanju
11:21 i veverica je mrtva
11:35 više nas neće mučiti. od sada mučimo mi graknuše i organizovaše se hrišćani
12:00 možda najružnija stvar na svetu ta ogromna količina hrane koju iznose
12:01 žao mi je što ovom prosjaku nisam dao više
dragi slobodane
sušim noge na desetak
kilometara od centra londona
teško mi je da to objasnim to gađenje
nad bogatstvom. kako su samo ružne
te ogromne samoposluge sa tim
ogromnim korpama koje su mnogima
i male pa im sa vrha pada. kada
bih živeo u engleskoj bio
bih ponositi siromah
plemić
14:02 vraćao sam se jedan kilometar nazad i našao sam
je inače ne bih mogao ovo zapisati. kako mi stvari nekad znače
14:08 siromaštvo je kao i žene u poznim godinama puno snage za preživljavanjem
dragi davide
14:16
na par kilometara
sam od centra londona
uskoro je kraj. ta četiri hodanja
kao eliotova četiri kvarteta ili
vivaldijeva četiri godišnja doba
jedan put. živi put taj put od poezije
za poeziju. put bez puta tamo gde božiji
sinovi izgube sebe da bi se ponovo pronašli
kaže majstor ekhart. zašto kažem poezija kad
je po svojoj realnosti to bliže svakom odsustvu
poezije. baš zbog toga. ti putevi ti dani kišnjenja ti
sati u kojima sam poslednji čovek na svetu a naravno
i jedini njegov kralj. ti kilometri koji se tope a mnogo
ih je. to ćutanje i ćutanje pa bolovi u telu. moji bolovi i
moje telo. ta nežnost prema štapu i njegova solidnost
i solidarnost sve je to prazno i tu se obnavlja poezija
i odmara od onih gužvi u koju su je sabili pesnici i
profesori. dok ti ovo pišem sve vreme pogledavam
u jednu ženu par godina stariju od mene tako
lepo snažnog tela i puna veselosti
kojom zasmejava ostale
tri žene. vidimo se u
beogradu
draga dinka
14:31
približio sam se
sad sam malo izgubljen jer
je upravo iz restorana otišla žena u
kojoj sam uživao i odmarao se prethodnih
dvadesetak minuta. bila je tako vesela sa
onim nosom blizu pedesetih sa onim leđima
kojima ne pristaje na ne može se sa onim
bokovima kojima se kidaju prepone
muškaraca. umora je u meni
mnogo. basnoslovno
draga vesna
14:40
prazan sam i
umoran. izlaze svetovi
iz mene. ostajem bez sebe
hvala bogu hvala usamljenicima
i umetnicima kod njih uvek ima
mesta u naručju. pred polazak na
voz u beogradu sedeći na klozetskoj
šolji otvorio sam tri puta rečnik
ezoterizma tražeći savete iz
njega za moje predstojeće
hodanje. dobio sam
1 postupnost
2 magična toplina
3 seje se materijalno telo a uskrsava u spiritualnom duhu
tako je i bilo
ti si jedna od retkih
osoba (možda i jedina)
koja mi je pomogla i
pratila na sva četiri
hodanja. nek ti se
privrženost vrati
uvećana
polazim
15:02 približavanje. ravnodušnost. juče sam imao jednu dobru reč nestala mi je
15:34 dolaženje je lebdenje. kruženje u pravoj liniji
15:45 za pet sati ću se sresti sa slavkom bogdanovićem kao što smo se
jednom već sreli pre 18 godina u biblioteci zatvora u sremskoj mitrovici
17:00 jer. jer tamo gde ne postoji više ništa i više nema tla
upravo tamo ćemo pobiti naše kolje - gustav landauer. novi žulj
17:15 no pesnici su kažeš kao sveštenici boga vina
što od zemlje do zemlje hodaše u svetoj noći - helderlin
17:42 vilijem dolazim
20:45 hodam polako. sve je obavljeno
kraj
i
sutradan
sam bio na
blejkovom grobu
sačekalo me je
dvadesetak
ljudi
i
na stotinak
metara od groba
sam počeo da hodam
jako sporo. pred samim
grobom štap koji mi je bio
u levoj šaci prebacio sam u
desnu šaku kojom sam pre
18 dana dodirnuo belu ružu
na rembovom grobu a
sad sam levu šaku
približavao
blejkovom
i
kad sam
dodirnio blejkov
grob spojio sam ga
raširenim rukama i
svim koracima
sa remboom
i
okrenuo
sam se prema
ljudima i grunuo
je iz mene neki
drevni plač
i
otišao
sam iza
groba i čučnuo
u travu da se
smirim
i
kada
sam se smirio
rekao sam prisutnima
da ću sledeće godine
sa ovog mesta krenuti
na desetogodišnje
hodanje ružu
lutanja
i
alison mi
je kasnije rekla
da je u trenutku
kad sam šakom
dodirnuo blejkov
grob videla
svetlost
koja je
blesnula
i
prijatelji kojima sam pisao
branko vučićević
voja stojanović
david albahari
marjan rožanc
miodrag lazarov pashu
vesna milović
ričard berns
lazar stojanović
dolores čaće
slobodan tišma
žarko radaković
jovan hristić
zoran belić
vaclav havel
milovan danojlić
sun mandić
ljuba gligorijević
tanja marković
kaja mandić
dinka pinjon
vesna gaspari
bojana albahari
srđan valjarević
želimir žilnik
vladica milosavljević
viktor segalen
kolja mićević
laza crkvenjakov
gertruda stejn
niko
i
nijedan
jedini vrabac
kao ni ceo
kosmos ne
sme patiti
i
izgubljeno
dete spasava
lutajuća
svetlost
i
tamo gde
ne postoji više
ništa i više nema tla
upravo tamo ćemo
pobiti naše kolje
gustav landauer
i
no pesnici
su kažeš kao
sveštenici boga
vina što od zemlje
do zemlje hodaše
u svetoj noći
helderlin
i
hodam
polako
sve je
obavljeno
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
šta mi je hteo reći vrabac koji je skakutao ispred mene
13. mart 2025.
27493. dan mog života
šesnaesti dan
draga dolores
četem pre podne
poezija je svetlost koja
živi u mraku. eto to sam mislio
misleći na en i bila kod kojih sam
noćas spavao predhodno prepešačivši
38 km što je i za jednog mlađeg miroslava
dovoljno. en radi u kancelariji a bil je književnik
sad piše svoj prvi roman o jednom svešteniku
u nikaragvi koji razgovara sa kojotima. šta bila
vuče da sluša muziku španskih jevreja da se
otvara južnoj americi a ne da bude ponosni
englez. šta ako ne svetlost u mraku
zaludnosti. večni dome božiji. itd
i tako dalje do šta da ti kažem
sestro moja indijanska
11:38 trenuci su božije slavlje
14:05 jebem ti pa kako ćemo vratiti naše duše. jer kad
kažem helderlin i blejk ja mislim i prašina na pantalonama radnika
14:06 tu smo da razumemo odakle dolazi energija
14:27 sa bilom kod bila čajldiča. link vrej. radnici. bluz. siromaštvo. voda što vri. soba u
gustom neredu. jezik i jezici. votka. crnkinje. rok sa indijanskim napevima. limena bluz gitara
15:35 doći će do osvete obojenih za dvesta-trista godina
15:40 šta mi je hteo reći vrabac koji je skakutao ispred mene
15:41 divim se lepoti ove crnkinje. učestvujem sa njom
16:17 gradovi. gradovi. da vidiš i da budeš viđen. da vidiš te što te do bola dovode žene
gradovi. gradovi. trijumf njihovih graditelja
gradovi. gradovi. otvorene škole haosa
gradovi. gradovi. niču propasti u slavlje
16:23 kad kažem da je sloboda jedino u telu mislim to
gledajući sve ove ljude koji su morali pristati na data im tela a
ima ih raznih. moćnih. i ne samo ružnih nego zašto toliko i tako ružnih
18:59 pijanstvo. rasplinutost kojom se traže srodne duše. to
su emocije ranog bratstva kada nas isteraše da po dvorištu svoju
kaznu odradimo. to smo mi u jeziku izgubljeni ponovo u jeziku nađeni
21:56 u kojoj je to priči o tome pisano
22:35 i ono što se zove ispražnjenost
ispražnjenost koja priprema dušu za blagoslov i milost
0:50 preplitanje. pevajući preplićeš. preplićući pevaš u jednoj
jedinoj pesmi koju pevamo. a sad mi se spava sa snovima
sedamnaesti dan
8:54 sve je to objava nekoga nekome
9:45 zašto sam ja prostitut
10:10 ja sam pilgrim. monk. hermit. tramp. hobo. bum. begar
10:17 senka moje olovke dok pišem
10:18 koja je to snaga u ljudima. samo u gležnjevima ove
žene što je prošla pored mene noseći svoje telo ka slavi
12:38 reci leba ti to je ona moćna rečenica koju
sam slušao kao dete. i neprevodiva je kao i detinjstvo
12:58 da li znaš zašto su ružne žene tako vatrene u krevetu pitala me je jednom
jedna ljubljančanka prateći me na voz. zato jer misle da im je to poslednji put
13:00 zašto sam ja tako pametan taj čuveni krik iz devetnaestog veka
14:50 ... kiša kiša pričam sam sa sobom samom sebi...
... kiša pričam kao vojvođanski paor...
... to je nešto štogod kiša...
... kiša devojčica i dečak kisnu vraćajući se iz...
... kiša visoka žena gura u kolicima svoje dete...
... kiša devojčica dotrčava do kola koja je čekaju...
... žena sa detetom na grudima i cigarom u ustima...
... devojka kiša na kiša kiša autobuskoj stanici...
... indijski dečak se niše u hodu kao da je crnački dečak...
... kiša ne možeš hodati stazom pre nego sam postaneš staza. buda kiša...
... druže moj a ja se prepakujem jer sve mi postaje mokro...
... kiša najlon kese su spas...
... vetar...
... kiša vetar kroz rupe na autobuskim...
... crvene telefonske govornice kiša...
... voda se sliva niz štap...
... kiša...
18:20 brate tek je sada stala
18:26 čak (bi) i ono zeleno sunce da izađe
18:27 smračilo
18:50 mračno
19:10 definitivno sunce
19:15 skoro sam suv od vetra i toplog tela
dragi niko
sedim u
železničkom
hotelu u darfordu
engleski komfor
dobra kafa. ostao
mi je još sutrašnji
dan. ostalo mi je
još da tebi
napišem
pesmu
o
mojim
hodanjima
jer
osećam
da je svet
jedno
sličan srcu
može stati
u šaku
toliki je
svet
mali je
mogu ga
prepešačiti
i onda to činim
hodajući četiri puta
za poeziju kao da sam
slušao muziku. bila je to
muzika znoja i providnih
žuljeva. straha u mojim
kolenima i radosti od
neke neopisive
besmislenosti
bila je to
muzika
prostranstva
usamljenih predela
predeli se ne kreću i
čekaju nas da im
dođemo i odvedemo ih
ka drugim predelima
kada to ne radimo
svet se raspada po
šavovima. na tim
šavovima bio
sam
prisutan
sa usamljenošću
a pogledom sam tražio
gde je kraj puta za današnji
dan. sedeo sam u travi i
slušao crkvena zvona
kako se šire
predvečerjem
mislio sam
na reči
obične reči
nevažnost
neprimećenost
nezaštićenost...
nikoga nisam
želeo da povredim
nisu mi smetala opšta
mesta. nije mi smetao
bol u nogama. ponekad
sam bio srećan. ponekad
mi se mleko pokvarilo u
rancu. ponekad je vetar
bio hladniji od kiše
tri puta hodajući
za poeziju put
me je otvorio
osetio sam
ga
kao svoj
stomak
put
ta
najlepša
i najveća
građevina
na ovom svetu
put je veliki učitelj
kada ćuti trava ga
prekrije i on onda
poziva moje
korake
on stalno
govori da je tu
i da je po njemu
već neko prošao
i on mi kaže
ja
sam
spajanje
put
to
najlepše
ime kojim
sebe
možemo
reći
ne
postoji
smrt
postoje
samo putevi
hodajući osećao
sam ga kao što
sam osećao
da
je
poezija
biće
lelujanje
ritam lelujanja
treperenje prostora
jedan plavi okean
plav kao veliko plavo
lepote. beše to okean
okean koraka kojima
hodah. hodali
smo to
štap i ja
nas dvojica
besmo talasi
talasi koji dolaze
i talasi koji odlaze
koraci koji nestaju
i u nestajanju
ponovo
nastaju
hodali
smo to
štap
beskućništvo
i
ja
hodali smo
za poeziju jer
poezija rekoše
stari grci znači
činiti
tvoriti
u
prvom hodanju
upoznah napor
svetlost
napora
u
drugom hodanju
prepoznah pažljivost
pažljivost od koje je
sačinjen svet bez obzira
šta o tome mislio svet
u
trećem hodanju
po nosu me je trljao
humor. humor
skitnice
humor
skitnica
o
četvrtom hodanju
još ne znam ništa
kad mislim
na
radičevića
helderlina
remboa
blejka
ja mislim
na pesnika
na nevino srce
koje u tihoj igri
čekanja
čini pevanje
mislim na
dečaka
koji se ne
plaši ni
patosa
ni
boga
koji nije
znamenje
nego prijatelj sa
kojim zajedno
pevam
postojanje
i zajedno
krećem na
hodanje kao
da nas je ista
majka rodila jer
nas je rodila. zar
čovekov jezik
nije i hodanje
nije li
hodanje
i oblik
pisanja
niko
voli te
niko
i
trenuci
su božije
slavlje
i
osećam
da je svet
jedno
sličan srcu
može stati
u šaku
toliki je
svet
mali je
mogu ga
prepešačiti
put
ta najlepša i
najveća građevina
na ovom svetu. put
je veliki učitelj
hodali
smo to štap
beskućništvo i ja
hodali smo za poeziju
jer poezija rekoše
stari grci znači
činiti
tvoriti
niko
voli te
niko
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
da bih prošao prolazim kroz ono kroz čega drugi neće
12. mart 2025.
27492. dan mog života
četrnaesti dan
8:46 da bih prošao prolazim kroz ono kroz čega drugi neće
9:03 čija da je ljubaznost je blago
9:24 uznemirio me jučerašnji prelazak preko granice
za mene one ne postoje. i njihovo postojanje me vređa
9:40 odupirem se postojećem sistemu. i zato hodam svojim
putem. moram stvoriti sistem ili biti porobljen od tuđeg. neću
racionalizovati ni porediti. moj posao je da stvaram kaže blejk
9:43 superiorni vrapci
11:00 prebirao po kamenju tražeći jedan za prijatelja
11:10 skupio sam se oko svojih kolena ćutim stežući se i trpim
11:40 potpuno razumem one koji ne mrdaju iz kuće
12:30 perem ruke i pogledam se u ogledalu čini mi se tip je na mestu. naručiću kafu
dragi žarko
13:00
ipak je poezija na delu
znam to po umoru i osećanju
bede i poniženosti kroz koje prolazim
ova dvadeset četiri sata. pa. to je ta visina
pesničkog zanata. jednog zanata koji
se sastoji u tome da se podnese
poniženost. dečak. kako ti
bejaše dečak
13:46 ćutanje - korak - hodanje - korak - izgubljen
korak - teturam - korak - hodam pravo - korak - oči - korak
pešačka staza - korak - ipak onog mi nema - korak - suva trava
po asfaltu - korak - pišem da ne bih bio sam - korak - cvetići
korak - potrebna mi je duhovna snaga - korak - umna takođe
korak - vrapci - korak - ograde - korak - staro drveće
korak - žedan - korak - majku mu žulj - korak...
13:52 da
13:53 da. da
14:06 oni mali vijugavi putevi. žena na konju. žena sa
psom. žena po travi sa rukama u džepovima. groblja. zelenilo
polja i sve na vetru i te haljine i to drveće i ta tišina u beloj gustoj svetlosti
14:20 na vetru u selu. šumi i leluja kao u pričama sa misterioznim ubistvima. to je engleska
14:46 to je usamljenost konju moj poveravah se jednom konju koji stoji u ogradi
15:02 stavim štap iza ramena ispružim ruke po njemu
i pritiskam ga i on mi ispravlja kičmu u predelu vrata
15:21 prilagođavanje traje. bik se ne smiruje
16:45 kad govorim o telu govorim o jeziku i postupnosti. herojskom telu koje podnosi smrt
dragi vojo
kanterberi 22:35
drugi dan u engleskoj
drugi hostel. hosteli su lepa
noćna svratišta. engleska me
je spustila i umorila. zatvorila
jedna stara baka mi je na ulici
poželela dobrodošlicu. neka
poživi. predveče je
opet počela
kiša
23:30 knjige su mi više nego što znam i slutim. kako sam ih
samo više puta držao u rukama. takvu bih za šaku želeo da napišem
petnaesti dan
dragi žarko
8:35 kanterberi
elvis prisli na radiju
o je. kako me uvek podigne
taj rokenrol. pogotovo kad ga
čujem na radiju. odmah mi je
lakše. to je jaka doza mladićstva
za moju dušu. to je emocija koja
je živela u herojima pedesetih
buntovnicima bez razloga
sestrama i braći sa
veseljem u
kolenima
8:39 sačekaću još malo
8:48 već nekoliko dana nemam šta da čitam i to mi nedostaje
dragi vojo
8:50
jer taj svet koji piše i te stvari o kojima se piše to je moj svet. ovaj... pa i ne baš. al tim pre
9:02 klozet je bio čist. još jedna kafa
draga gertruda
9:05
ovih dvadesetak sati
sam se osećao bedno gadeći
se nad sobom a put preda mnom
kako si ti preživljavala takve sate. ja
sam te često gledao na fotografijama
suknena haljina (suknja) velika prsa i
neka odlučna blagost. i tvoji tekstovi
nešto najlepše što je napisano u
ovom veku. otkud ti to. i kako
to. šta je to bilo u
tvom telu
9:35 ...ti imaš dominantno
erotsko telo tako da bi sa tobom bio
moguć prastari žensko-muški kontakt gde
forma tela odjednom prija. koža. mislim da imaš
mladu kožu valjda zbog neke energije u tebi. imaš
čvrste jake mišiće koje ja volim. neku napetost u njima
koja me uzbuđuje. zubi su ti jaki i asociraju na sposobnost
preživljavanja što u seksu pretpostavlja iskonski nagon onih
koji se pare. građa tvog tela način na koji deluje i tvoja erotika
izazvali bi napad u meni. naše tucanje ne bi bilo socijalno ni
emocionalno nego prastari poriv za ravnotežom ispunjenje
moje materice spermom. jake žene uvek biraju muškarca po
snazi njegove sperme. u opštem smislu to je najkvalitetniji
prenos informacija. ti na neki način tako deluješ i ja bih
želela da plasiram svoje žensko telo. svoje grudi
stražnjicu vaginu pa čak i više nego što je
nužno. živa šteta što se to ne događa...
bodrim se ovim pismom od pre
tri godine koje sam poneo
sa sobom
9:46 ne zaustavljati se ne obazirati se. ići kroz led. zapisivati rukom po hartiji
nogama po putu (za nestale narode) duhom puniti tu pažljivost u kojoj počiva svet
9:52 kad kažem oblaci mislim na ovu svetlost iznad mene
humor je neka neodređena svetlost koja me približava božanstvu
11:00 dragi branko dankirk danas je bolje polako se vraćam sebi. oslanjam se
ponovo na svoje korake jer ja sam kontinent. kontinent sa dubokim poklonom morima
draga dinka
11:15
kako da ti odmah pišem
ono što želim a želim neke nijanse nešto
što liči na kretanje puta. na nagibe i blage prelaze
i neku odlučnost do koje mu nije stalo pa se proteže
bez iznenađenja a kad mu se iznenađuje on to i čini. ime
mu je bezimeni. ne znam da li sam to hteo da ti pišem ali
jesam. pa neka tako i ostane. sad sam se setio kako sam kao
dvadesetpetogodišnjak sa svim onim zatvorima posle zatvora
osećao žudnju za prostorom i kako sam je ispunjavao pisanjem
tim prostorom koji se nalazi u svakoj reči. bili su to tekstovi ispunjeni
mirisima zemlje i melanholijom mnogih duša koje su lutale tim
prostorima misleći pritom da znaju ko su ne videći da su samo delovi
hordi koje čine život. pisao sam jer sam želeo da mi oblik bude
herojski bez posredovanja. licem u lice. volela sam da radim radove
koji nisu radovi kako bi to rekla eva hese. od tog prostora koji je
tamo negde daleko a ja sam ga osećao odmah ispod kože i od tog
kretanja kroz vreme mene je bolelo do praskanja. bolelo me je ali
i odmaralo kao i ove nekad tako lepe noge šezdesetogodišnje
kelnerice. sad tim lepše. ipak je poezija sve. život sa njom. živeti
za nju. kroz prozor vidim-volim: vidim široki pejsaž. u prvom
planu je drvo koje je zaštićeno od vetra i ne pomera se dok
se iza njega u drugom planu drveće neprestano ljulja. a
ova tri dana engleska je za mene zelenilo koje se ljulja
na vetru. zaista. i sve ono što stane u reč pritajenost
već su se dve ture gostiju promenile u restoranu
motela a ja gubim vreme pokušavajući
da opišem nešto krajoliko
draga dolores
dankirk podne
bog nije ništa gotovo
to je jedna investirajuća
bergsonova rečenica koja je
nekako tiha i okrepljujuća. kad
ovo napišem uđoše tri hell s angels
prvi put ih vidim uživo. putevi su noge
i otuda taj mir u kome bog živi i raste sa
mnom u hodanju. draga doki dovde sam
napisao pismo nekom onda sam zabo
olovkom u spisak prijatelja i ti si dobila
ovo pismo o bogu koji nije ništa gotovo i
to potvrdiše ova tri anđela. oni izgledaju
kao gusari. arhetipovi. nevini ljudi
svedoci snažnih pojava u prirodi
daljina na zemlji i daljina u
nebu i onda krenu vrtlozi
i kiše. miri se svet
slavim ga
12:25 put - protezanje. predeo - rasprostiranje
12:30 putovati a skloniti se s puta
12:35 ta slavna bezbrižnost
13:25 opet prepoznah sebe onog dalekog. dalekog u prošlosti kad sam zajedno
sa psima njušio i lunjao po prostranstvu. kako su samo psi brzo učili od nas
13:30 našao sam fotografiju jedne devojke
13:43 sad znam da postoji bog kad postoji zlo - fjodor m.d.
13:45 kad smo padali pripao sam onima koji nikome ne pripadaju
sami smo tim pre se daleko čuje naš glas. putuje po drumovima pesama
14:03 kad kažem cveće mislim na one talase u
kosmosu koji se zovu divljenje. nastajem divljenjem
15:02 stojim sam na velikom travnjaku bradom
oslonjen preko preklopljenih šaka o štap i gledam u nebo
15:07 hodam pored jednog zida. češući se levim ramenom o njega
(to je položaj tela koje se malo skriva od sveta jer čuva nešto za svet)
mislim na majkla singera krenuti da se vidi šta radim znači otkriti stazu kroz
šumu. pokušati učestvovati u celom ritualu da se osluškuje tišina močvare. dok
prepisujem singerovu rečenicu jedna stara žena me posmatra sa simpatijama
15:15 opet ono difuzno belo svetlo ovom svetu sa vetrom
namenjeno. stari sami sede na klupicama ispred kuća
(fotografija jednog mog koraka između koga se vidi)
to
london
48
miles
15:16 to london 48 miles
15:17 kroz otvoren prozor vidim neko ne svira na
otvorenom klaviru sa notnim zapisom. možda monteverdi mirko
15:20 preskakao žičanu ogradu sa lepim izgledom da na njoj ostavim
tur ne bi li fotografisao tri hrasta. dva velika stara i između njih moj štap
16:14 sad moram da pazim kako jezikom oblizujem nož jer sam ga juče tako rasekao
16:15 zvao ti to kako hoćeš ja to zovem hajmo
16:51 da nešto zapišem ne bih li propisao
16:52 ne propisujem
16:58 da ne zaboravim čeprkanje
17:35 koliko je to veliki jež. bio
18:10 polako. kralju
18:15 gotovo ništa nije ostalo. potrošilo se
18:16 ostalo mi samo klamćanje
19:10 ne primaju te kralju na spavanje
20:25 i kralj produžuje. njega boli ali proći će. on zviždi i žuri. nek žuri
on ne bi bio kralj da sinoć nije nešto naučio od onog prosjaka koji je sa
psom i ženskom po kiši prosio bez prenoćišta. dva anđela će pomoći kralju
20:55 pravilo je produži
i
moram
stvoriti sistem
ili biti porobljen
od tuđeg. neću
racionalizovati
ni porediti. moj
posao je da
stvaram
kaže blejk
i
to je ta
visina pesničkog
zanata. jednog zanata
koji se sastoji u tome
da se podnese
poniženost
i
zapisivati
rukom po hartiji
nogama po putu
(za nestale narode)
duhom puniti tu
pažljivost u kojoj
počiva svet
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
nogu pred nogu svedočiti ono što jeste
11. mart 2025.
27491. dan mog života
dvanaesti dan
kolja
sen omer 8:35
obrijao sam se. košulju sam
sinoć oprao. nisam neraspoložen
ali nije mi ni veselo. onako je kako
je. kad počnem hodanje hodam kao
razbijen i onda se svakim sledećim
korakom sastavljam. nekako kao i
pisanje. francuzi se stalno ljube
uh. stresao sam se. možda je
jutranji grč izašao. sinoć
sam pisao pismo viktoru
segalenu. kratki
razgovor o
hodanju
8:50 citati su cupkanje u hodu
9:25 dragi lazo
jedan je čovek sam
on ti piše
hteo bi da popije još jednu kafu a kreće
da se sve pojednostavi
izbistrí
nestanu bolovi iz tela
da bude radost
on je tvoj drug
10:08 kako je lepo biti. gledati. gledati ove crepiće i sitne kamenčiće po crvenom
asfaltu i nogu pred nogu svedočiti ono što jeste. ni ne svedočiti nego samo biti
10:15 mogu govoriti šta hoću. zašto bih
10:45 kad blažen otupim. sa blaženstvom koje se zove otežali ranac. otežan za subotu
i nedelju sa tri litre soka od kajsije pa da podvrisnem kao seoski momak. dođe mi
11:24 ništa odvratnije od pismenosti
dragi lazo
(lazar crkvenjakov)
mul 11:25
odmakao sam
sedam kilometara. kupovao
sam hranu gledao polovna vozila
sad evo sedim i pijem i kafu. vidim
na karti da sledećih deset kilometara
nema naseljenih mesta. malopre sam
osetio vojvođansku ravnicu. ravnica je osim
kanala širokog neba korova i sporosti jedina
stvar koju nosim iz zemlje u kojoj sam rođen
u kojoj sam živeo četrdeset godina. sve ostalo
što mi znači pripada pojedincima sa svih strana
sveta. sve ovo što vidim ovde je isto kao i bilo
gde drugde detalji su drugačij i za voljenje
ali čovek ljubav ideje sve je to rođeno iz
jednog. od istog oca i majke. to je
izvesno. ostalo je politika. boli
me u vratu. tabani bride
žulj se ućutao. leđa
su se zagrejala
mogu da
krenem
11:37 nikakav konformizam u pisanju
draga vladice
11:39
a ovo sam sinoć
pročitao u krevetu (sad
sam se setio floberovih pisama
koja je pisao noću uz sveće bludničeći
pisanjem i jedući noć u ogromnim zalogajima)
stoga je hristos izrekao vasioni potresajuće reči
ja sam put istina i život razumevajući pod putem
ljubav. zato je ljubav kao put stavljena na prvo
mesto. zaista je put ljubav to osećam i kada sam
skoro ništa i onako bedan na njemu. a on se
tako prostire a on se tako daje a on tako
ćuti. i belina lista je puna puteva. kad
budem video okean reći ću
okean za tebe. i telo
okeana. za tvoje
telo
12:20 o bože
jedan. niko ne poseduje eleganciju puta.
dva. tako veliko zeleno polje posuto plavim cvećem
12:23 niko do put
13:05 kao dvadesetogodišnjak sanjao sam
ovaj san prekinuli smo putovanje. iz prtljažnika sam
izvadio najnužnije i zaspao na travi. češka devojka je spavala
u kolima. zbog nerođene i rođene dece čuvali smo njene plave
jajnike. kasnije je počela da pada kiša a sa njom i vrlo lepo zeleno
sve je ličilo na buduće jutro. jutro je došlo rano. u onoj šumi kiša
pada jače rekao sam. ušao sam u kola. češka devojka je bila budna
seo sam u otvor kola i smanjio joj vidik. hladno je rekla mi je. kiša
je padala. bio je već dan. trava je bila gusta i visoka. čula se samo
kiša. sve se utišalo. nije bilo ničeg suvišnog ni umornog. pokupio
sam pokrivače i uneo ih u kola. ćutao sam i ja. hleb nije
pokisao. ni hartija. jutro kao da je bilo večno
i ja sam ga počeo lagano jesti
13:06 duboko udišem vazduh i veseo poskakujem na prstima
14:10 nebo se uvek menja i uvek je isto
kad god pogledaš uvek znaš da je nebo tamo. bez
obzira na to da li je oblačno sneži ili kiši. nebo je uvek
bilo uporište u mom životu. i ostaće to do kraja. nebo me
je uvek tešilo. ne ono božansko već ovo nad nama koje
vidimo kad pogledamo gore. to sam naučila u japanu kao
devojčica za vreme drugog svetskog rata. uvek sam
gledala gore u nebo. volim ga jer to je nešto lepo
čemu mogu da verujem. štitim se nebom
bodri me joko ono
15:17 da. da nikad nikog ne uplašim
15:24 nebo put i štap
15:28 kad kažem bog rekao sam ono što drugi kaže. ako neko kaže slon i ja
sam rekao slon. ako neko kaže venedikt jerofejev i ja sam rekao venedikt jerofejev
16:02 nisam baš veseo. bol u leđima je jak
16:45 autobuska stanice nemaš klupu. ti za mene kao i da ne postojiš
17:52 onu ptičicu koja mi je toliko dugo pevala dok sam razmišljao o slavnoj starosti. nju
17:56 mislim na prijatelje koji su me povredili. ja i hodam da bih to
preboleo i još više da ne bih sam nekog povređivao. je l tako patko i žapci
18:48 sećam se svog mladog tela starog trinaest-četrnaest godina onda kad je sve moglo
dragi željko,
dopešačio sam do lamanša
nadam se da će sve biti. danas
je sunčan dan. sunce me ubija
uzima snagu. jedan čovek mi se
u prolazu ljubazno javio, kao da
mi se javio ceo kontinent. ja već
dvanaesti dan praktično ćutim
i moja energija se kovitla i
smiruje. smiruje
trinaesti dan
10:30 draga vladice idem da hodam engleskom
10:45 fotografisao kristofa džonija dečaka. mali je i hoda. negde je krenuo. od kuće
11:15 njih dvoje (dečak i devojčica) će do kuće pojesti hleb za kuću
11:20 ono što radim već dva sata hodajući po kaleu jeste
odlaganje da pređem lamanš. odlaganje kao vežbanje izvesnosti
11:25 gledam noge čoveka dok pripaljuje cigaretu čekajući zeleno na
semaforu. podiže se na prste i zaklanja je telom od iznenadnog vetra
11:30 hodam vrlo sporo. uživam uživanju u čast
11:31 kako sam dobro razumeo recite im da sam proživeo jedan čudesan život
12:00 zahvaljujem na novčanoj pomoći
branku vučićeviću
drakčetu dimitrijeviću
vojislavu dudiću
radi čupić
kaji mandić
dušanu i draganu kneževiću
vesni milović
vesni sarić
nadi i nebojši čović
miri ilić
saši petroviću
dolores čaće
lamanš
14:28
mnogi su kada bi im
rekao da ću hodati do londona
pitali kako ćeš preći lamanš onda
bi sami odgovarali hodaćeš po vodi. tačno
nešto je trebalo učiniti. naravno vozim se brodom
ali mislim i pišem o mrtvima i nerođenima. oni su te
dve obale između kojih sada živimo mi živi. ako pišem
samo o mrtvima i samo o nerođenima obale će se spojiti
i ja ću preći vodu. mrtvi. zar nismo takođe to mi. od mrtvih
uskoro i sami. nerođeni. jer sami to bejasmo a oni od nas će
biti. mrtvi nerođeni i živi zajedno na mostu samo svi zajedno
činimo mi. i samo na to mi pristajem. ostala porodična
nacionaln, profesionalna mi nisu moja. a gde su oni
mrtvi i nerođeni. oni žive u meni. svi ti mrtvi žive u
mojoj glavi. računajući i bakterije koje su
umrle sa heraklitom a živele su udobno
pod njegovim jezikom. u mom srcu
žive i svi nerođeni jer u srcu
se stvara toplina - to mu je
priroda- koja rađajućim
omogućuje
život
zašto tako
patetična i velika
tema prelazeći jedan
veći kanal okeana. odjednom
mi se učini sve ostalo patetičnim
a ta raspetost između sveta mrtvih i
sveta nerođenih učini mi se kao obična
istrajnost jedne slamčice. večna a leži
nepogledana. da li su nekadašnji živi znali
kako će velik i lep mir zavladati u njihovom
životu. slute li nerođeni u kakvom vrtlogu će se
pojaviti njihovo telo. imaće ime a neki će biti samo
neki. uostalom niko ne zna šta nevinost donosi. mrtvi
odlaze daleko. nerođeni se vraćaju iz velike daljine. po
svojoj prirodi su drugačijeg svojstva. mrtvi nestaju nerođeni
se pojavljuju. postoji jedno mesto gde oni žive zajedno. to
mesto se zove čovek. to mesto je praznina i mrtvi i nerođeni
je ispunjavaju. kada se oni spoje onda se rađa ja. ali ja je
u promeni. toliko je u promeni da ja promenu ne može da
podnosi i tera od sebe mrtve i nerođene tera ih na obale
jedne na jednu druge na drugu. čovekovo ja i ne zna da
obale ne postoje i da ne postoje granice nego da sve
samo treperi. talasa se i zvuči to je postojanje to su
tela. (ovo mi nije jasno.) niko ni bog ne zna ko su
nerođeni. niko ne zna koju krivicu (krivica je zavet
i dug) su imali mrtvi i zato se mrtvi raduju jer dug
vraćaju i zavet ispunjavaju slobodni. slobodni
njihova sloboda je garancija slobode s kojom
se rađaju nerođeni. svi mrtvi se drže za
ruke. nerođeni ne znaju jedan
za drugog. mrtvi su blizu
nerođeni su još bliže
moje oči
gledaju
očima svih
mrtvih jer svi koji
su ikada živeli živeli
su samo za moje oči. sve
njihovo znanje je u mom mišljenju
ja i ne znam ništa jer nijedan nerođeni
ne zna ništa. mrtvi su otišli u veliku svetlost
nerođeni dolaze iz male tame. pesme su
ispevali mrtvi himne će čuti nerođeni. kada
zaista živim živim jedino za mrtve i nerođene
jer život je jedino u mrtvima i jedino u
nerođenima. oni su spojeni i ja
sporim korakom prelazim
lamanš
15:30 lepo je kad slobodno govorim o onome što ne znam kad lako mislim
o nečemu što pojma nemam. tad mislim bez greške i sve što kažem istina je
16:02 okean i talasi. nebo i oblaci. zemlja i koraci
16:50 kao mladić sam se pobunio i isključio. pobunio da bih bio. isključio da bih se spojio
17:00 sunce mi greje tabane
17:32 izležavam se na šljunkovitom doku dovera
ko je sve isplovio i ko je sve uplovio u ovu luku
20:00 jednu šaku metala zamenim drugom šakom metala. u ovu drugu
(funte) uopšte se ne razumem. poređam sve metalce na sto i blenem
dragi branko
dover 20:05
u doveru sam u jednom hostelu
uzbudljivo je kako su ljudi stidljivi i pažljivi
prema atmosferi hostela. sve se podrazumeva
mene već treći dan bole leđa i to me čini nesigurnim
sve ostalo je dobro. malopre sam posmatrao svoj žulj na
levom domalom prstu već peti dan cveta. prilično boli u
hodanju pa mi i on pomaže u tegobama. nikada do danas
nisam video funte i ne razumem se u njih. i onda samo
pružim punu šaku novca i prodavci sami uzimaju i vraćaju
mi. tada zaista osetim kako je novac samo jedan dogovor
jedan stariji čovek u zajedničkoj sobi čita sa lupom
polako je pomera i kao da istražuje po nekom
akvarijumu. zaista se može
sporo čitati
nekom
dover 21:05
umorio sam se
od sebe ispražnjenog
skolalo me. reperi
se zamaglili
tvoj
neki
i
nikakav
konformizam
u pisanju
i
da
nikad
nikog ne
uplašim
i
nebo
put
i
štap
i
sunce
mi
greje
tabane
i
zaista
se može
sporo
čitati
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
pevač na putu. taj sam
10. mart 2025.
27490. dan mog života
deseti dan
draga dinka
(dinka pinjon)
sinoć sam puko
od umora. od jutros
je dobro. prekjuče sam
ulazeći u jedno selo pogledao
šta je petog dana oko podne
zapisano. to je za dinku pomislio
sam. lišavanje. reč lišavanje
i reči koje ispisujem štitim
naklonjenim telom
od kiše jer i tako
se reči pomalo
razlivaju
11:15 počeo sam da urezujem četvrtu crtu
na štapu za razliku od prethodne tri ova neće
biti pun krug. krug će biti otvoren i crta će krenuti ka...
11:55 hodam za sebe. ćutim i uživam
12:26 od velikih događaja pun mi je...
15:05 pejsaž je sporost
17:55 jer nema u sebi snage (odustajem od ove misli)
18:00 ono mesto na jabučici više nije glatko osetio sam to malopre pod palcem
21:35 žuljevi su mi baš dozreli
jedanaesti dan
draga
vesna gaspari
er
...samo hodanje
je spektar napora i
ozarenja jedno čudo
to milenje koje postiže
ta usamljenost društvenija
od društvenosti. to čitanje za
vreme hodanja. putovanje
putem i tekstom. već par
dana čitam jedan odličan
o vitgenštajnu i kao
i uvek mnogo
ga volim...
dragi davide
želeo sam da ti
pišem jer sam se osećao
kao kad se izgovori reč dečak
a tebe sam više puta osećao kao
dečaka. jedan tamo drugi ovde
dečaci četrdesetogodišnjaci. jedan
od njih sa telom stepskih razbojnika
nogu pred nogu gazi niz put i jedino
što razume je to da opet treba da
pruži nogu. prvo jednu pa drugu i
opet tako nogu pred nogu i
opet tako i ništa više
budi bezbrižan
koračam i
za
tebe
9:35 umetnost je stalno pitanje imam li pravo na nju
draga bojana
(bojana albahari)
...i zato te ovakav
sedeći u ovoj staroj
hotelskoj sobi sa starim
tapetama vrlo krupnog
cvetnog motiva i malterom
što se kruni u sobi prepunoj
nekih cevi za toplu i hladnu
vodu ovakav skoro već
krenuo na ulicu pa iz
ulice na put eto
takav
te
pozdravljam
9:55 sinoć sam se odjednom rastužio i odmah legao. nisam plakao ali to je to
10:03 umetnost je ozbiljno suočavanje sa ništavilom. treperenje
dragi srđane
(srđan valjarević)
noćas sam sanjao knjigu
sentimentalno putovanje lorensa
sterna koju inače nisam čitao. bila je
to jedna od onih debelih knjiga debelih i
lakih jer su štampane na lošoj hartiji. bila
je topla kao i tristam šendi knjiga koja sa
filozofskim istraživanjima ludviga vitgenštajna
prozom gertrude stejn lestvicom jovana
lestvičnika i knjigom majstora ekharta čini
jedinih pet knjiga koje imam. kad uđem u
sobu na prenoćište uvek se setim tebe i
tvoje priče o hotelskim sobama u koje
voliš da se useliš sa par svojih
stvari i staviš ih na sto. sat
hartiju penkalo cigare
nožić
...
10:54 zašto je tuga greh
11:25 jebeš mu mater neka živi cveće
11:35 dragi gustave landaueru...
...................................................
........................................................
..................................................................
................................................................
.......................................................
..........................................
...........................
............
11:44 svi svugde žive isto radeći nešto da bi dobili svoju dnevnu porciju hrane
dragi vojo
ovo je pravo mesto
sa koga ću ti poslati pismo
to je kafe. benzinska pumpa. dućan
sve zajedno a sve to vodi jedna stara
žena koja stalno zvižduće. božanstveno
zvižduće. inače, moje deonice su bile
tilloy-les-mofflaines - fichu - fampoux - roeux - pelves
monchy - wancourt - tilloy-les mofflaines
deveti dan tilloy - arras - anzin - mont-eloi - camblin
estree cauchy - febrouve - houvin bruay
deseti dan bruay - marles - lozingheim - le reneillon - lillers - ham - mazingheim - aire
a novac
soba 120
dve kafe 8
128 fr
soba 120
koverte 4
film 47
kafa hleb sok 16
mastilo 4
sok i kafa 11
202 fr
soba 120,5
tri kafe 12,5
hleb puter sir 21
sok 36
179 fr
eto
sada ću gledati
gde ima sanduče
da vam bacim pismo
u parizu živi kenet vajt
on je profesor škot književnik
hodao je po japanu čitajući bašoa
voleo bih da ga obavestim o mojim
hodanjima. u ovoj prodavnici se
prodaje semenje za povrće
stara žena poziva nekog
da jedu. prijatno im bilo
voli vas miroslav
p.s.
to joj je verovatno
muž sad je prošao
pored mene
dragi željko
(želimir žilnik)
hodanje možeš i sam
zamisliti (kad smo se nas
dvojica po onom krupnom
snegu žureći izlazili iz planine
da ne bi ostali u njoj zavejani)
usamljenost. blaženost. i bolna
bolna usamljenost. svašta u njoj
nađeš a pogotovo neizrecivo jer
kako da kažeš da je to to (ili da je
to to). željko kako. kako ako ne tako
znaš ono. zar ne. jedna mlada crna
mačka skače na prozor ovog seoskog
dućana u kome se sve prodaje. jer
ljubav je bog. samo se kroz boga
može ljubiti stvorenje božije
najružnije. zato prva zapovest
glasi ljubi gospoda svoga pa
tek onda druga ljubi bližnjega
svoga. bez ljubavi k bogu
svaka druga ljubav je
nerealna
i
netrajna...
13:02 put kroz prozor
draga vladice
(vladica milosavljević)
u stoslovniku 15. juna
1990. u 13:05 u roktorjeu
za tebe piše ko ljubi boga
taj neizbežno ljubi i bližnjega
lepo je što je bog rodio sina
tako je umetnost (rađanje)
uvek božija. krećem popio
sam kafu ali još jedna reč
ljubav se može odnositi
samo na ličnost. čim
izađem oštriću olovku
nožićem za kalemljenje
već četvrti put i on
hoda sa mnom
13:15 kako je uzbudljivo biti pažljiv prema drugom
14:00 kad ne hodaš
kad ti se ne jede
kad pre toga nisi našao ni jedno mesto za odmor
kad nisi u ovom trenutku na njemu u dva i jedan minut
ti nikada nećeš znati za njega
jedno veliko položeno stablo na ivici šume
odlično za mnogo toga
ja sedim na njemu hladim noge i jedem
sa bogom na usnama
14:19 savremenost hodanja za poeziju
je u tome što uz ovo lišće koje treperi. muve
koje se motaju i zuje. sunce. nikad ih ne vidiš: ptice
ja pripadam paleolitskom čoveku identičan jednom isto
ovako zaludnom koji je mislio na mene ležeći na nekom
drvetu uz treperenje lišća cvrkutanje ptica uz muve i sunce
osećajući me bolje nego svoje savremenike. umorivši se
sklopio je ruke na grudi i zadremao kao i ja sada
15:05 ne treba izgubiti ono što gertrudu stejn čini gertrudom stejn. blejka blejkom
15:18 na putu prema sen omeru uz vetar i šljunak po kome
gazim pojavila mi se jedanaestog dana moja hodačka pesma
15:37 pevač na putu. taj sam
16:02 pevam i petljam po džepovima tražeći svoje amajlije
gde da stavim belu vreću koju sam pre petnaestak minuta
podigao sa zemlje. njom ću na kraju povezati ovaj blok
u koji pišem sa onim koji sam već ispisao i
sad mi je u rancu
16:37 ne dižem glavu
nisam ti se dugo javljao
dragi marjane. nisam imao vremena
čudno. ništa ne radim a nemam vremena
ali evo dve slike sa markom pogačnikom
danima sam se zadržavao u parku utonjen
u unutrašnji mir i pokušavao sam svaki njegov
ugao obasjati svojom pažnjom
za vreme svog istraživanja parka često
sam bespomoćno ležao na klupi u parku
moleći se da mi život još ne skonča
dragi viktore
(viktor segalen)
kada si pri prelasku
brdskog lanca suo-taling
21.10.1909 godine napisao
ljude prevideo sam ljude čija
me je nasilnost nagnala da se
čak dovde uspnem. oni su tamo
vele četiri stotine miliona bića a
ja čujem samo njihov gnev i sa
ovih visina ne mogu ni da nazrem
njihovo mravinjanje ja sam tada
čekao (gde sam čekao?) još
četrdeset godina da dođem
na svet. možda sam bio
prašina na tvom štapu. moj
je gore u sobi oslonjen na zid
pored lavaboa. čeka me. ili kada
si istog dana napisao evo i vrha. ako
je uspinjanje mada određeno očekivano
i postupno iznelo ovu lepotu šta li će tek
otkriti ne predviđeno spuštanje no pre toga
ovaj pogled prvi s vrha na drugu padinu tada
nisam znao da ću i ja sedamdeset pet
godina kasnije upoznati lepotu prvog pogleda
ili ova padina se spušta lagano razastire se ne
kao staza koja se cakli od sunca već kao širok
put smirenog beskrajnog nagiba a uz nju se
puže crvkotavi dah ja tada nisam takođe znao
da ću osamdeset jednu godinu kasnije ostati
zaljubljen u put u njegove smirene i beskrajne
nagibe. dragi viktore ni ti nisi tada znao da
ću ti ja napisati ovo pismo i zato neka
budu blažena naša neznanja
tvoj miroslav
i
pejsaž
je sporost
i
ja pripadam
paleolitskom čoveku
identičan jednom isto ovako
zaludnom koji je mislio na
mene ležeći na nekom drvetu
uz treperenje lišća cvrkutanje
ptica uz muve i sunce osećajući
me bolje nego svoje savremenike
umorivši se sklopio je ruke na
grudi i zadremao kao
i ja sada
ovo
je jedan
od najmističkijih
doživljaja koji sam
imao u životu. osetio
sam kako me gleda i
blago mi se osmehuje
biće od pre 100 000
godina. biće isto
ko i ja
i
ne treba
izgubiti ono što
gertrudu stejn čini
gertrudom stejn
blejka blejkom
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
... da bi lakim korakom hodao jezik boga
8. mart 2025.
27488. dan mog života
13:30 ono što siromašne ljude čini istim sa bogatima to je što siromašni liče
na sve siromašne kao što bogati uvek liče na sve bogate. samo (im je) da liče
draga tanja
reksi
uskoro će dva sata
malopre sam jeo. sedim na
nekom velikom panju ispred mene
je jezero na njemu dva pecaroša. tiho
je čuje se ptice i vetar. premeštam noge
malo ovako malo onako da ih odmorim
sada i dok sam jeo osećam se srećan
jer kao da ne postojim a ako postojim
onda sam samo ono što me okružuje
kad pogledam prema jezeru vidim
gledam. čuju se zvona sa crkve
tanja da li ti znaš ko smo
mi na ovom svetu
14:30 opet paperje kao ono malopre nad jezerom o kome sam pisao mirni
koljenšić. nestaje se kad nam je lepo napisao sam vesni striki da kaže luki
14:40 bulke
14:55 o svetlosnom ja
14:56 ši-ti-pi-pa. peva mi jedna ptičica
tiki-ti-tiii. javlja se druga
vc-vc-vc-vc-vc-vc. peva treća i preleće mi put
kad bih imao po jedno uvo za svaku. imaš reče mi savest
15:00 georg hajm. georg trakl
15:10 ja ne mogu izraziti drugo od onog što ja inače jesam ali da li ja to izražavam
15:12 ovo što radim ne radim sa talentom nego sa vetrom koji ćarlija oko mene
15:13 vidim ono isto
što je video i van gog no u tom
trenutku vrlo visoko iznad pašnjaka
beskrajnih poput pustinje nadirale su jedna
za drugom ogromne mase oblaka a vetar je
najpre udario na niz seoskih kuća sa njihovim
grupicama drveća s druge strane kanala gde
prolazi crni put od zure. to drveće je bilo
prekrasno gotovo bih rekao da se odvijala
jedna drama u svakoj figuri odnosno
svakom stablu. no uprkos svemu
celina je bila gotovo
još lepša...
15:16 približavam mu se ali približavam se i šumi iza koje je do
sada virio a evo sada je i sasvim nestao toranj crkve sela u koje idem
15:18 handke je rilke. ja sam trakl a humor je pristojnost očajnika
15:40 zašto tek danas žuljevi na nogama
16:17 čitam vitgenštajna i prolazim pored (na desetine ih je)
groblja poginulih u ratu u kojem je i on učestvovao u kojem je i trakl
poginuo. groblja i problem jezika. itd. žito i mrtvi. itd. genije i smrt
16:31 možda je ključ za razumevanje dužine mojih radova u
mom boravku u zatvoru. u onom magičnom što sam u njemu
naslutio. život kao doživotna robija. dužina kao telo večnosti
19:18 same mi dolaze dečije pesmice koje sam
pevao u zabavištu ide majka s kolodvora dija dija don...
deveti dan
draga vesna
tiju le moflen 8:50
juče je bilo prelepo hodao
sam uzanim putevima preko polja
taj dar da prepešačimo. da ideš nogu
pred nogu da se ne obazireš samo ideš
ideš i ideš. jer znaš da poštuješ i slaviš
jer ti je stalo do učtivosti. ovaj kraj pa
to je mnogo groblja iz prvog
svetskog rata. voli te
miroslav
dragi slobodane
juče sam lepo mislio
na tebe trakla i georg hajma
od tebe sam prvi put čuo za njih
od tebe sam prvi put osetio opijenost
poezijom. prazninom. biti mek. pun pažnje
i pažljivosti. nestati u susretu sa drugim. bila
to kijavica ili hendlovi oratoriji. utihnuti da bi
se drugo proslavilo. lepo si pričao kada smo se
pre mesec dana vozili po beogradu. o skromnosti
o istrajavanju da se ostane tik na ivici ponora
juče sam video zečeve i tornjeve crkava i mnogo
grobova i mnogo ptica i mnogo polja. mislio
sam o našoj priči koju smo započeli 1969 ili
početkom 70-te u podrumu tribine mladih
ne postoje druge priče osim one jedine
jedine priče o pričanju i slušanju. ako
hoćeš napiši mi nešto o slovu
i. jer je ono slovo
hodanja***
_____
***slobodan tišma
iz dnevnika
20. jun 1990.
miroslav me je u pismu
zamolio da mu napišem nešto
o slovu i. rembo je napisao pesmu da
li sonet ne sećam se o vokalima dakle o
glasovima a ne o slovima o znacima. slovo
je znak glas nije znak. znak je samo u domenu
vizuelnog. dakle slovo i je falus označitelj i to u erekciji
označava uterus kao prazninu kao odsutnost ili pak klitoris
kao mali falus sa kojim se bori i koji pokušava da mu vrati znak
dionis protiv prijapa (priaptelja). to je sigurno jedna ideja. koliko
zanimljiva. osećam stid dok ovo pišem. jasno je da ovo nema veze
ni sa čim da su to samo moje lične nebulozije. ali eto. primitivni
filozof. ne daj bože da nekog udavim. greške koje sam ovde sigurno
počinio su možda opterećene značenjem - neznačenjem. to bi bilo
jedno moje viđenje slova i koje mi se ne dopada. uostalom reč
imperijalizam počinje ovim slovom a imperijalizam je uvek u vezi
sa seksom. neminovno kada je u pitanju semiologija ne može se
izbeći priča o seksu i samim tim o moći tj. volji za moć zatim o
krivici i kažnjavanju tj. o žrtvi i ritualnom ubistvu. to su sve stvari
koje ne volim. koliko sam ovde tek napravio grešaka. šta znači
reč semiologija. mnogo mi je draže slovo i kao veznik kao reč
kao znak jednog šireg niza koji povezuje različite stvari. suština
epa suština priče i pripovedanja je u tom i tu je u pitanju
samo povezivanje nema označavanja dakle poništavanja
to je homersko slovo - reč a onda sunce zađe i na sve
puteve spusti se tama. to je ključna reč - slovo i kod
borhesa i... i onda krenemo tako u pravcu
planina. i ja i ti i svi mi smo božija deca
i ako. ipak volim tu reč nade. u
kakvoj je funkciji slovo i kao
sastavni deo neke
reči ne znam
_____
10:30 za 1230 dana je mikelanđelo islikao sikstinsku kapelu
računajući i dane u kojima se odmarao ako se odmarao
13:25 nekad nađem odlično mesto za ručak. kao ovo pod šumom
na starim laskolama. velikim sa gumenim točkovima od masivnog
drveta okovana laskola. jadni konji. meni odlično a godine prolaze
14:04 leti golubije perje malopre nastradalog na putu. podigao sam ga
i sklonio sa puta u travu. krv mu je pošla u korenu krila. sad već spava
14:24 moj junak na ovom hodanju je ptičiji govor i gustav landauer
biće lepo živeti jer je preda mnom želja da saznam ko je on
14:40 vitgenštajn ili kako do kraja sebi otežati (lude. lutalice. pesnici. filozofi. monasi
umetnici. prosjaci) da bi se hladne vode napio svet da bi lakim korakom hodao jezik boga
14:43 da li je neko obavestio golubove o brzinama kojima se čovek služi
15:33 stil mi strašno razdražuje nerve bacim ga pod noge. na put
15:52 počešao sam se prstima po jabučici i
iznenadio kako je glatko. juče je to mesto bockalo
15:53 mislim o siromaštvu. o zavetima koji se
daju siromaštvu da se ostane siromah. dok ovo zapisujem
jedna ptica mi dugo peva na čistom nebu iznad mene i praznom
putu preda mnom. ostati siromah što znači radostan duhom i topao
dušom. ostati veran siromaštvu one prijave male dece koja ni ne slute
u svojoj vedrini da će uskoro kad odrastu mnogo patiti u bedi. i...
16:03 da sam pre dvadeset godina kao dvadesetogodišnjak
znao da ću kroz dvadeset kao četrdesetogodišnjak ovako hodati za
poeziju i mlatiti šapom po vazduhu da li bih bio sobom zadovoljan ili ne
16:35 umetnost je tek onda kada je jednostavna
kada je može svako napraviti. baš svako amin
17:06 pišem ih (rečenice rečenice) tako da me nose u sebi
17:50 da nisam plašljiv i stidljiv ja se ne bih nikada ovako spotucao
18:52 uvek isto. ulazak u mesto. izlazak iz mesta. i tako
stalno. vrata. prozori. žena. život. bog. iz njih u njih
18:56 čučnem. umorio sam se
19:31 stvar se pravi od pogleda ove devojčice koja je prolazeći pored mene
skrivala svoj stid bezrazložno provlačeći prste kroz kosu i češući se o zid
20:22 crknut. trideset kilometara bez većih pauza. i to prenoćište. jedva hodam. i...
20:23 plač
20:24 ja sam ipak srećan
dragi vojo
briej 22:50
danas sam pešačio
trideset kilometara od
dva do osam uveče i to bez
pauze jer u mestima kroz koja
sam prolazio nije bilo ni jednog kafea
kad sam pre dva sata ulazio u briej
imao sam čudan doživljaj. od umora
izloženosti i samoće rasplakao sam
se i tako plačući odjednom osetio
kako me preplavljuje osećanje sreće
malopre kada sam silazio na kafu
sve me je bolelo kao staklo. inače
uživam čitajući o vitgenštajnu i
gustavu landaueru za koga
nisam ni čuo. ko je on
da li u parizu postoje
neki materijalni
tragovi
bodlerovog
parižnjenja
drago kajo
briej
evo tačno sam
na polovini puta. naporno
je ali je sve kako treba. nadam
se da će tako i biti. pišem ti ne da
bih ti govorio o sebi nego da ti sa ovog
puta (jer su moja hodanja posvećena i bogu)
pošaljem malo radosti. vidiš i sama meni sad
ne možeš ništa pomoći. ni da mi smanjiš žuljeve
ni da mi nađeš prenoćište ni da razgovaraš sa ovim
ljudima ni da rešiš problem na engleskoj granici ako
ga bude bilo. i zato bih voleo da pomogneš kome možeš
a meni će neko drugi. kao što sam i ja ovde pažljiv prema
svima umesto mene će prema tebi pažljiv biti neko drugi
u parizu sam bio kod odličnog prijatelja i on pita kako ti
je majka. njegov brat je bio u zatvoru a on i njegova
žena će mi verovatno pomagali za ružu lutanja
kad se vratim iz londona imaću književno veče u
parizu. verovatno ti neću više pisati. ti ne brini i
ja se stalno učim da ne brinem. briga je jedan
od najvećih poroka. budi vesela i zdrava
kad se budem vratio oko desetog jula
javiću ti se pismom. eto. voli te
tvoj sin koji sad polazi
da pešači u
snove
i
umetnost je
tek onda kada
je jednostavna
kada je može
svako napraviti
baš svako
amin
i
kad
sam pre dva
sata ulazio u briej
imao sam čudan doživljaj
od umora izloženosti i samoće
rasplakao sam se i tako plačući
odjednom osetio kako me
preplavljuje osećanje
sreće
i
ti
ne brini i
ja se stalno
učim da ne
brinem. briga
je jedan
od najvećih
poroka
i
voli te
tvoj sin koji
sad polazi da
pešači u
snove
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne izmišljaj. učini
7. mart 2025.
27487. dan mog života
sedmi dan
9:00 mučnina. gađenje nad sobom i svojim radom
dragi ljubo
(ljuba gligorijević)
kambre 9:55
nalazim se na početku
sedmog dana. svaki deo puta
je različit. tako je ovaj deo za mene
ispunjen nepodnošljivim čemerom
zelenim. počeo je blago sinoć a ščepao
me je jutros čim sam otvorio oči. svaki pokret
i svaki pogled se vraćao u mene. bedo govorili
su mi tiho gotovo pažljivo ali neprestano. platio
sam sobu dva-tri puta više od moje cene (235 fr)
bol u leđima je prisutniji a ti znaš šta on šapuće na
uho. takođe me bolucka u glavi i vratu da ne govorim o
tom zelenilu boje čemera. ko neki trupac. bačen odbačen
još su nas nemci sinoć slupali u fudbalu sa 4:1.* ** pišem ti
sve ovo zato što je ovo stanje deo mog rada. jedna od stvari
koju pokušavam u umetnosti jeste da budem u onome što
većina umetnika samo naznačuje pokazujući da znaju o čemu
je reč da su pismeni a mene interesuje da budem. da jesam
devet meseci javnog pisanja romana u muzeju savremene
umetnosti osim staviti tvoj rad u kontekst sličnih radova znači
podneti ogromnu energiju. biti neprestano izložen. biti na ivici
duševnog rastrojstva jer niko ne vidi da sam rad počeo skokom
u ponor. tako i ovo hodanje. to su brate količine. sve od pejsaža
(tolikih) preko ljudi (mnogo ih je) sa svim životinjama (na
putevima ginu) sa svim zgradama (ambicioznim i tužnim) sa
nevoljama kišnjenja (baš ih je) neizvesnim prenoćištima (moja
najveća nevolja) zatvorenim radnjama za hranu (mali udarci)
bolovima (nisu veliki ali plaše da će biti) i sve to smišljeno
smisla radi a ja na momente (hvala bogu ima i ozarenja)
ne znam ni ko sam ni gde sam i koji mi to kurac fali pa
moram da podnosim toliku količinu bede i krivice
i sve to još za poeziju. dragi ljubo pa kad je
tako nek je tako. za poeziju. tvoju
mnogo te pozdravljam
miroslav
_____
*** kuknjava je svedočanstvo o mojoj nemoći i gađenju nad samim sobom
_____
dragi vojo
kambre 10:23
još nisam krenuo
osećam se baš loše
pogotovo pre sat i po
sad je malo bolje. jad
i besmisao. ali umesto
kuknjave evo mojih
finansija, možda će
ti biti zanimljivije
prvi dan
soba u šarlevilu 105
geografska karta 20
poštanske marke 260
kafa 4
389 fr
drugi dan
soba 110
sok sir puter 44
hleb kroasan 8
dve kafe 8
blokčić koverte 14
184 fr
treći dan
soba i kafa 65
sok hleb kroasan 10
kafa i dva piva 19
94 fr
četvrti dan
soba 110
dve kafe
2 l soka
hleb mileram
sir puter 55
165 fr
peti dan
soba 105
kafa 8.5
hleb 2,5
sok 6.5
kafa 4
126.5 fr
šesti dan
soba 85
tri kafe
hleb 13
98 fr
sinoć sam morao
ponovo stopirati. pa danas to
moram nadoknađivati odlaženjem
u stranu nekim drumovima koji mi
nisu na putu. (beskrajno
skretanje je put boga)
10:57 zašto je niče morao toliko da pati. van gog. arto
1:07 privatan posed nomadi napolje. slučajno primetim tablu sa
ovim natpisom dok sam čitao o grotovskom ja nomad. i jesam napolju
11:30 grotovski. bruk
12:21 kad sam izlazio sa groblja engleskih vojnika
iz prvog velikog rata zašuštalo je lišće na ogradi
12:45 vucaram se ulazim u burlon čitajući benjamina. trgnem
se i zamišljam bodlera... osećam njegovu glad za moralom
dragi vojo
burlon 13:15
u ovom kraju su se
vodile teške bitke u prvom
ratu. prošao sam pored dva
engleska groblja. lepo su uređena
i kao da se tom urednošću bore
sa haosom rata. moj put je
nastavio trećeg dana
vraćanjem unazad
treći dan
hirson - st. michel - watigny - blissy - st. michel - hirson
četvrti dan
hirson - neuve-maison - wimy - reu-de-guise - la capelle
peti dan
la capelle - le nouvion - bergues - catillon
(između la capelle i le nouviona pisao sam havelu)
šesti dan
catillon - le cateau - inchy - beauvois + 1 km pa sam stopirao do cambraia
sedmi dan
(nadoknađujem pa odem ka amiensu) - cambrai - fontaine - notre-dame - annux - bourlon
sad sam odužio jučerašnjih deset kilometara i krećem
prema margionu ali nisam siguran da će tamo biti prenoćišta
draga tanja
(tanja marković)
13:35
voleo bih da je prilika
da ti pišem ljubavno pismo
jer u velikim osamama ljubav
je tako važna. ja sam često bivao
sam i uvek sam zamišljao da će pored
mene biti žena. saveznik radnik saradnik
rasadnik. i to mi se desilo dva puta ali polovično
u svakom slučaju hvala ti za zagrljaj pred moj
polazak. inače svi ovi dani su tako prisutni da ih i
ne primećujem. nestaju kao spoznaja. neki trenuci
su veličanstveni drugi su teški. jesam do poništenja i
jesam od njega. hodajući stalno pišem u jedno belo
blokče. svaki zapis obeležim vremenom i tako
pravim tekst od trenutaka kao što put prelazim
koracima. evo šta sam zapisao. na primer trećeg
dana oko tri sata 15:57 krenuti na hodanje
znači štap u ruke. radost u noge
hodati znači štap pod mišku i
tekst u šake. nežno te
pozdravljam
dragi marjane,
jan kot:
na dopisnici koju mi je pre
nekoliko meseci poslao nemački izdavač
grotovski sedi pored pitera bruka... bruk je u
crnom odelu i rolki. sagnute glave s ogromnom
kosom koja mu prelazi takoreći u ogoljenu lobanju
sa pramenovima kose sasvim sa strane. i grotovski
je u crnom odelu ali sa duboko raskopčanom košuljom
i pantalonama sa naramenicama. nosi sandale na bose
noge. na trenutak možemo pomisliti da su se opet sreli
vladimir i estragon čekajući novog godoa... bruku niko nije
ravan u pretvaranju rituala u pozorište grotovski je dugo i
uporno pretvarao pozorište u ritual... bio je usamljenik
(grotovski). prijatelji i glumci mu se rasuli po svetu. ili više
nisu među živima. odlazeći poklonio mi je knjigu za koju
je rekao da se sa njom nije rastajao. priča hasida martina
bubera... kasnije sam pitao grotovskog da li je on izmislio
onaj trenutak lepote. ne rekao je samo je bog veliki
režiser. euđenije montale pre no što krenu na put
ljudi proveravaju putne liste. putne veze. stanice
mesta noćnih boravaka. rezervacije (soba sa
kupatilom ili tušem)... šarl bodler duhovno
biće želi da bude jedno dakle usamljenik
veličina je u tome da čovek postane
jedan i da se prostituiše na neki
poseban način
14:35 do jablana
14:36 i srednjovekovnih hodočasnika. čije su grehe
oni iskupljivali. u kojim visinama su oni nestali u bogu
15:42 hodam između ostalog da bih hodao a izgubio
sopstvena uverenja. (posvećeno vesni milović)
18:25 spoticanje. spotucanje
18:26 pucam u hotel primavere u kojem sam prošle noći platio najskuplje prenoćište
osmi dan
dragi vojo
aras 10:00
prenoćišta nije bilo
pa sam stopirao do arasa
nekih dvadesetak kilometara
sada polazim da to nadoknadim
juče je bilo lepo. išao sam polako
skoro se vukao gledao odsustvovao
okretao se. gledao padobrance koji su
skakali u grupama po deset naišao na
izvanredno raspeće u drvetu. razmišljam
o ruži lutanja. kako da nabavim novac kako
da dođem do simboličkog oca ko će mi sve
pomoći kako će izgledati svakodnevnica na
ruži kako ću prati veš kako se opremiti za
hladnoću kako nikog ne uznemiriti kako doći
do grotovskog i sličnih ljudi kako pronaći u
svakoj zemlji ljude na koje bih se oslanjao gde
ću držati tekstove fotografije crteže i sve ono
što budem radio sakupio dobio itd. voleo
bih da o svemu tome razgovaramo. čini
mi se da je žena sa recepcije malo
nervozna zbog mog pisanja i zato
ću poći. pišem ti stalno jer ti si
svedok mog polaska i možda
možeš da osetiš snagu
sitnica u mom hodanju
tako mi ti dođeš
pišem kući
voli vas
miroslav
10:15 krećem nasumice
11:00 vetar je neće biti kiše
11:02 izvesnost (prenoćišta) me oslobađa za neizvesnije hodanje
11:03 zec i ja. stao on stao ja. vetar. pomera se uši su mu visoko. put je
u travi sav od trave. liže se. gledam ga. liže se. zvižduknem ne obraća pažnju
gledam ga. liže se. krenuću. deset koraka ništa. jedanaesti okreće se i beži
11:05 ovo je put kamilice
11:30 ja sam krenuo desnim putićem
11:40 na poleđini pisma prijatelju napišem
šetam ovo pismo po poljima špartajući ih spokojan
11:50 tu na poljskoj raskrsnici. baš tu
12:00 prva trešnja i prvi paun
12:07 okrepljujuća neprimerenost
12:12 u polju sam. trava mi je preko kolena i vičem van gooooooog...
van gooooooog... van gooooooog. osetim u glasu onu emociju kao kad dete
viče mamaaaaaaaaa. malo se stidim i posle svakog dozivanja dodirujem rukom travu
12:15 prolazim kroz pasulj. prošao sam. tu će dobro doći štap
(uspon na nasip kroz gustu travu). na nekoj sam pruzi. da ne postoje
šine bi trebalo izmisliti. one tako liče na put samo što više smrde
12:17 hej nisam sam. ovo što zapisujem neko će čitati
ti izvesno. shvatam tebi i pišem. nepoznatom. uvek sam to želeo
možda sam zato morao doći na ovu prugu da bih to mogao učiniti
12:23 teretni voz sa jedne i putnički sa druge strane. u putničkom je neko mokrio
12:25 ne izmišljaj. učini
12:27 uzbudljivo na pruzi. tek tu nema nikog a šine su prave u nedogled (slika
boga). sve je ovde prljavo. braon boje kao braon cipele premazane crnim imalinom
12:30 godiće vitgenštajn (vadim ga iz džepa) na ovoj pruzi
12:35 godi. moja teškoća je samo jedna ogromna teškoća izraza
filozofija je borba protiv opčinjavanja našeg razuma jezikom
13:15 dečak na pružnom prelazu. izgubiti se
i
hodajući
stalno pišem u
jedno belo blokče
svaki zapis obeležim
vremenom i tako pravim
tekst od trenutaka kao
što put prelazim
koracima
i
duhovno
biće želi da bude
jedno. dakle usamljenik
veličina je u tome da čovek
postane jedan i da se
prostituiše na neki
poseban način
šarl bodler
i
moja
teškoća je
samo jedna
ogromna
teškoća
izraza
ludvig
vitgenštajn
i
filozofija
je borba protiv
opčinjavanja
našeg razuma
jezikom
ludvig
vitgenštajn
i
dečak
na pružnom
prelazu. izgubiti
se. i izgubio
sam se
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
to je toliko lepo i besmisleno da samo zajedno čini poeziju
6. mart 2025.
27486. dan mog života
13:42 jedan gospodin se vraća nazad kolima da me poveze. sa kakvom
lakoćom mu se klanjam i zahvaljujem. kad se govori o zlu i dobru nekako se
uvek zaboravi na najobičniju dobrotu koja ne pobeđuje nikakvo zlo nego...
13:45 neće biti da je slučajno da najbolji govore o cveću. blejk je
pun cveća. dve najbolje knjige devetnaestog veka su o cveću i travama
13:50 hodao sam (56 + 20 + 18 + 5) devedeset pet dana za poeziju da bih napisao put puta
14:20 završio tekst o mangelosu. man - ge - los. mangelos. sremačke
britve i vino. cigani i život u bestraga. najlepše je biti neprisutan - mangelos
14:28 štap - unutarnja strela
14:45 kako carski jedem na stepeništu seoske škole u subotnje
popodne dok mi hleb sa puterom prolazi kroz grlo a sitna kišica sipne
tek po koju kap po patikama koje ne mogu da uvučem pod streju
14:49 a tek sok majko kakve su to lepote. sok još više od putera žut
15:00 nagnuvši poslednji gutljaj pogled mi ostade u nebu
dragi milovane
(milovan danojlić)
upravo završih svoj subotnji ručak
htedoh da ti pišem dok sam jeo ali sam sedeo
na svesci. bilo je lepo. em sam jeo em sam pobegao
od kiše. prava srećna gluperda. prvo sam hteo da ručam pod
crkvom ali joj je bila loša nadstrešnica a nije bilo ni stepeništa
a ovde pred školom na jednom sedim a na drugom su mi noge
gospodski. a i nije padala po meni. sad je prestala. jeo sam
hleb puter i sir. plus sok. na tvojim hodanjima bilo ti je verujem
često ovako lepo. kad ne znaš ni gde si. ni ko si. ni odakle si. ni
zašta si. ni kome si. ni dokle. ni ništa. nego samo hrana i samo
odmaranje. sad sam tek ugledao kako me celo vreme sa crkve
gleda njen zaštitnk sa štapom u ruci. moj je štap sa moje
desne strane. sad postaje da mi biva hladno odozdo
što govori da je to mera mog pisanja
nego put pred noge bato
15:40 ulovio sam dva zeca fotografskim aparatom
16:00 ja nemam domovinu. moja domovina je ono što vide moje oči
zemlja koju sada gledam ne pripada nikome. možda samo usnama
16:04 kisnem pomalo. četvrti put skidam kabanicu
dragi vojo
katijon 20:10
posle havelovog pisma još
sam dva-tri puta kisnuo nasitno
i onda na petsto metara od ovog mesta
sam pokisnuo skroz. bi je to pljusak sa ledom
nisam mogao ništa da preduzmem osim da prihvatim
i budem mokar do gole kože. sva sreća da mi je kabanica
sačuvala papire. sada dok ti ovo pišem na nogama su mi
najlon kese a ipak mi je hladno. kad sam ušao u sobu i legao
u krevet (to nije ležanje nego obamiranje) bilo mi je neprijatno
što sam te izložio naporima u vezi havelovog pisma. ako je
tako zaboravi. u suprotnom primi ga kao igru. uostalom
havel je ujutru jedne godine bio društveni izopštenik
da bi u večernjim časovima iste postao
njen najveći miljenik
21:00 taj u sobi to sam ja
dragi sun
(sum mandić)
danas sam kisnuo
kao miš. popodne sam fotografisao
dve zeke u travi. kada se vratim pokazaću
ti ih. dok sam ih fotografisao setio sam se jedne
lepe scene od pre par godina iz brezovice. bila je
zima i roj bin je sa još jednim psom jurio dve mlade
srne po šumskoj kosini i tada sam prvi put video kako
je priroda lepo sredila da oni koji su jači i krvoločniji
nisu i brži. dve srne su se po snegu kretale hitrije
od pasa i ja sam uživao u njihovoj brzini koja ih
je čuvala. poljubi te tvoj drug miroslav
dragi branko
katijon 21:55
na momente je prepuno
neke radosti koja me nosi a na
momente je zastrašujuće besmisleno
i jedno i drugo je (izvesno) stvar bog zna
čega. ničega. svačega. ničega i svačega. makar
čega. no daće bog da kada se vratim pijemo one kafe
prijateljske. iz prijateljstva gledam u mokre patike
oslonjene na radijator. da li će se osušiti do jutra
sasvim je izvesno da neće. da li će se trenerica osušiti
do jutra. sasvim je izvesno da neće. sutra u hodu ako
ne bude padala kiša biće suvi za manje od pola sata
patike mi dobijaju onu prekrasnu iskrivljenu formu
koja prati liniju koraka. znaš ono kad smo bili deca
pa nam se cipele iskrive i lub uništi. tako moje
patike muče svoju muku a možda ih se
poezija ni ne tiče. ni prozna
poezija ni poetska
poezija
dragi davide
22:05
već sat jedan ne mogu
da mi se ugreju prokisle noge. nisam
mogao predvideti da će me na domak sela
tako izlupati led. usamljenost je blaga reč. anjesi
sam poslao pismo iz šarlevila jer je u ponedeljak bio
praznik u francuskoj a kada sam je nazvao telefonom
javila se sekretarica. kao što sam ti rekao pišem pisma
prijateljima kao tekst sa četvrtog hodanja i to je vrlo
zanimljivo to razuđivanje jednog istog iskustva na
više adresa pa tako opet kisnem i to nekoliko
puta. umoran sam. pozdravljam
natana bojanu i tebe
šesti dan
0:25 magla sine
10:20 saradnja. isto. razmena. vetrovi. slivanje. razuđivanje. ruže. makaze pored zida
10:25 gledam u blato koje su napravile krave kojih sada nema a strmina strmi
10:43 kako divan prav put. gospodin put
10:46 ne znam ni zašta dosadnije na ovom svetu od lavirinata
i ogledala. osim borhesovih lavirinti i ogledala su one lake teme sa
puno pudera i dosadnih mirisa. do kurca krasnog (all blago rečeno)
10:53 na izlasku iz bazuela veliko gvozdeno raspeće
sa skinutim hristom. verovatno je odnešen na popravku
10:55 kako se simboli popravljaju
dragi branko
ja sam mnogo voleo
žanu moro u svojim dvadesetim
pre toga sam voleo džin siberg sa njenom
kratkom kosom mekom kao paperje. voleo sam je
do poslednjeg daha. piter bruk je napravio moderato
kantabile sa žanom moro i belmondom. kišni mantili
bulevari. prelaženje ulice. amerikanizirana evropa
pločnici i godar. dve engleskinje i kontinent
radikalizam. širenje i dominacija
rokenrola. kaje di sinema
11:15 sve što postoji na ovom svetu samo su sredstva pomoću
kojih pokušavamo da shvatimo ono što se ne može shvatiti. to je dobar
povod svakom sredstvu da odustane od sebe kao sredstva i da se proglasi ciljem
11:30 procesija starih tridesetak predratnih uglavnom crnih kočopernih automobila
sa starom gospodom za volanima. automobilisti. oni koji su napravili dvadeseti vek
gospoda ranoautomobilisti. zašto da ne. uostalom i gospodin mandić ide svojim putem
dragi lazo
nedelja je podne u
l katou ovde je muzej matisa
prošao sam pored njega sa
hlebom u ruci. nekada sam ga
voleo. od njega sam prvi put
osetio lepotu pojednostavljivanja
i slobodu jednog poteza...
p.s. molim te napiši mi kako
ti definišeš fenomenalizam
dragi ričarde i jasna
danas je šesti dan hodanja
ričarde to je toliko lepo i besmisleno
da samo zajedno čini poeziju. sveži hleb
koji leži na stolu uskoro će biti velika poslastica
za mene. u ovom malom hotelu malom kao šibica
u koji sam svratio da popijem kafu (jedan istetovirani mačo
pedesetogodišnjak kružeći izdaleka udvara se konobarici)
puštaju muziku sa radija. muziku šezdesetih. prija mi. kao
da su svi događaji načinjeni za kućnu upotrebu. moja
prijateljica koja se bavila bajkom kaže da se ljudski
život odvija u kući (zaštiti) a da bajke počinju kada
se iz te kuće izađe napolje. voli vas miroslav
trinaestog dana do blejka
12:35 dve starice majka i ćerka ulaze u restoran na nedeljni ručak
dragi lazare
nisam ti ni rekao kako
mi je bilo lepo kod voje. kada
se vratim iz londona svratiću do
njega i nadam se da ćemo nastaviti
uživanje u razgovorima. za trenutak me
je obuzela sreća pri pomisli da ću se u tim
razgovorima moći skroz opustiti jer će tada
hodanje biti završeno. kada se vratim u beograd
potražiću te pa da na miru sednemo. pozdravi svoje
sinove. pozdravlja te miroslav na koga stalno laju psi
p.s. za tvoj rad u novom sadu ako je još u toku. kada smo
se pozdravljali u rano jutro pitao sam ga (grotovskog) da li
ima dokumentaciju o tom jednogodišnjem radu. fotografije
crteže. zapise. janko to ti najbolje znaš. pisao si o
pamćenju tela. žil delez još val je govorio o
tome da u užasu ima radosti svojstvene
revolucionarima koja je suprotna
užasnoj radosti dželata
draga doki
šesti je dan. u ovom gradiću
je matisov muzej ali ja uživam u odsustvu
potrebe da uđem i pogledam ga. ali čini mi se da to
korespondira sa matisom. no. ja možda razumem tvoju tešku
situaciju ali bih ipak sasvim sebično voleo da se sa tobom u
razgovorima pre svega cerekam. to smo zaista par puta imali
to otkačeno cerekanje. to nevino ludilo. tu veliku energiju koja
nikoga ne dira nego kulja kao kamičak u padanju kao kačamak
koji vri. ali tek ti. kako se ti cerekaš. majstor. to je čitavo more
u tebi sa onim ugođajem skakanja u vodu dok je čovek još
mlad pa ne znaš da li je mlad ili je čovek ili je lepota
jebi ga bato. budalčino rukne mi gargantua
na uvo. doki budalčina te voli
dragi milovane
šoljica kafe koju
sam ispio. štap uza zid
koji neću zaboraviti. svetlost
nedelje kroz veliki prozor. dve
starice male i uredne ćerka i
majka dolaze na ručak. načet
baget ne znam da li se žuti
ili zlati na zelenom stolu
razmrdavam stopala
i levo i desno
tvoj miroslav
dragi žarko
u l katou u malom
hotelu jedan tvoj savremenik
će za koji minut početi da pešači
svoju drugu dnevnu turu. šta da ti kažem
još. možda onu veliku toliko sam žedan da
od gladi ne znam ni gde ću spavati. nisi mi se
javljao a mogli smo se videti pred moj polazak
nadam se da ću iduće godine napraviti seriju izložbi
u stražilovu. tibingenu. šarlevilu. londonu. sa malim
crtežima sa sva četiri hodanja. tada bih držao i
predavanja o poeziji jer osećam da sam majstor
dišem je. boli me. ne znam je. spavam je. pišem
je. imam je u nogama. pod prstima. po patikama
znojem smrdim po njoj. čujem je i čujem je
kako zuji u mlinu za mlevenje kafe zuji
tak... ali sad je završio. žarko
živeo. zorice živela
dragi jovane
13:10
kako da ti kukam
kad više od jedan sat
pišem pisma prijateljima. kako
da kukam kad malopre ugledah
plavušu na zgradi preko puta kako
puši cigaru posle nedeljnog ručka
kako da kukam kad mi se ne kuka a
kukaće mi se. zaista srdačan pozdrav
p.s. nadam se da te ovo neočekivano
pismo neće uznemiriti nego
da će ti doneti radost
neočekivanog
14:00 dok jedem nekoliko ptica mi toliko peva da me odvajaju
od zalogaja i ja ih gledam. podsete me na prijatelja koji mi je pričao
da nam se ptice stalno obraćaju i da je lako naučiti njihov govor
14:40 voleo bih da nekoj ženi napišem ljubavno pismo
15:19 u meni je još grč onaj od rođenja i zato... korak po korak uz onaj žuti cvet
15:28 pa dobro dosta si već hodao to već znamo daj sad
nešto drugo radi. a on uzeo pa piše knjigu iako ih je već pisao. uzme
slika sliku iako ih je već slikao. gleda utakmicu iako ih je već gledao
15:33 nedostižno valzerovo nije ti potrebno ništa naročito da vidiš. i ovako vidiš mnogo
17:02 kad se sklonim pod strehu
17:03 pišem jer bih voleo da čujem direrov glas za vreme njegovih hodanja
i
najlepše je
biti neprisutan
dimitrije bašičević-mangelos
i
nije ti potrebno
ništa naročito da vidiš
i ovako vidiš mnogo
robert valzer
i
pišem
jer bih voleo
da čujem direrov
glas za vreme
njegovih
hodanja
i
meni je
tako dobro
od tebe nevini
pute moj da te
neprestano
njištim
u
kobili
tvojoj
i
mojoj
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodači su izgnanici
5. mart 2025.
27485. dan mog života
nevini put
je hram mog
hodačkog štapa
jer hodački štap
je mudrost ali i
dobrota koja
hoda
i
krenimo
krećimo se
nevinim
putem
četvrti dan
10:55 hladno kišica planine pa vetar pa jeste pa obuci se pa
svuci se pa leđa pa nostalgija pa nos pa put pa put pa put pred noge
11:42 svi se raduju da im se pridružiš. i grešiš sa njima. i svi te osuđuju
ako priđeš drugima. i jedni i drugi te osuđuju ako ne priđeš ni jednima ni
drugima. i jedni i drugi kažu da grešiš i kad samo hodaš (hodači su izgnanici)
11:40 nedostojanstveno je svako udruživanje ljudi
11:45 mozak tako vaspitavaju da pamti učinjenu mu
nepravdu a da opravda i zaboravi nepravdu koju čini drugima
11:48 ronald leing. nagon za ljudskošću
11:49 u grupi se ne sluša kako šumi kosmos
12:07 bartelmi. džon bart i rejmond karver usput
12:13 ogromnost se prostire....................kreni po njoj
draga vesna
12:16 nev-mezon
da i ne govorim o ovom pljusku
izbegao sam ga tik za pola minuta a
bukvalno pre jednog minuta je sunce bleštalo
u ovaj seoski kafe smo uleteli poštar i ja. potoci
sad već jure niz ulicu. jutros sam se već više puta
oblačio i svlačio zbog kiše a počela je da pada i nostalgija
čini mi se da to što radim i kako živim već godinama zaslužuje
da bude podržano od jedne žene ali to ne ide. ne znam zašto. pljušti
da li sam ja težak. da li je moj život suviše naporan. da li je ovo što radim
neuhvatljivo ili takvih žena više nema. itd. još pljušti. pariz. obišao sam
onih par poznatih mesta ali mi se najviše svideo šljunak kojim su pokrivene
pariske ulice i ono što bih nazvao siromašnim parizom. luvr. trijumfalna kapija
to je sve sujeta u svojoj moći i gluposti onih koji su sve to gradili slaveći sebe
u parizu u svojoj malenkosti (poništavalo me. ubilo me) prvi put sam osetio
da ovim svetom vladaju lepe žene. za tu lepotu božjeg porekla sve bi dali
oni koji pljačkaju i pokazuju svoje trijumfe. u parizu sam bio kod voje
stojanovića i branislave katić i druženje sa njima mi je ugrejalo dušu
mirko me je ispratio iz šarlavila. sa karolin kor sam u žurbi na
suncu lepo hodao pored sene pričajući o tome da je
umetnost lepa praznina. dar duhovnosti. koraci
već pet minuta blješti sunce. voli te
tvoj miroslav
dragi marjane
nev-mezon
jutros sam ti poslao pismo a danas
nastavljam sa pesmom prepisujući džona
barta povodom bartelmeove smrti. novine su
još vlažne od kišice koja je padala dok sam ga čitao
zapravo sve ono što sam podvukao je sam bartelmi
dopadaju nam se knjige u kojima ima puno dreka...
ima li previše obmana u naraciji... posetio sam
detetovo zabavište jednom... smrt boga ostavila
je anđele u neobičnom položaju... stvarno nikada
nas nisu obavestili šta je urađeno sa anđelima
posle smrti boga. izlazim sa kafe koja me
je spasila pljuska. neću hodati čitaću
žestokog artoa
13:15 malopre tek što sam počeo da čitam tekst svetlost ovog sveta je lažna
a već sam ga savio stavio u džep i počeo da trčim. nekih stotinak metara unazad
ganjao me je led i krupna kiša. sad uživam u nekišnjenju i mirisima seoske štale
13:40 nekad mi se čini da je umetnost ne pući i podneti umetnost i izdržati svet
14:13 brzinom mog hodanja razumem ono onako je kako je ili to ti je što ti je
14:31 to što ne mislim bog zna šta samo znači da jesam
dragi marjane
la šapel 19:55
ima jedna misterija u mom životu
a ona počiva na činjenici da sam ja rođen
u marseju 4. septembra 1896 ali od toga dana
ja sam tu samo prolazio stižući odnekud drugde jer
u stvari ja nikada nisam ni bio rođen i uistinu nikada
ne mogu ni umreti. za medicinsko-pravne magarce ovo
što ja pričam je čisto bulažnjenje. za druge to je poezija a
za mene samog to je istina kao biftek sa prženim krompirom i
čašom belog na šanku preko puta... i ne dozvoljavam da pesnik
kao ja može da bude zatvoren u ludnicu samo zato što je hteo da
u životu ostvari svoju poeziju... pre 5000 godina bio sam u kini sa
štapom koji je u svojoj istoriji bio pripisivan izvesnom lao ceu ali ima
već 2000 godina kako sam bio u judeji i vrlo dobro se sećam kako sam
tamo tokom tri dana trunuo na gomili đubreta gde sam bačen kao truplo
crknute životinje pre toga raščerečen na nečem kao stub na kome su me
policajci i ondašnja rulja bičevali i kamenovali kao što su to radili posle u
irskoj avru u ruanu i parizu. štap koji sam u ono doba nosio bio je pripisivan
izvesnom isusu hristu koji je bio jedan jevrejski sveštenik onovremenski peder
i taj štap je čudesno ličio na štap koji sam imao kad sam išao u irsku i na čijoj
se jabučici nalazio neizbrisivi trag krvi. ali to je moj artoov štap a ne toga
jevrejskog sveštenika koji se u ono doba zvao ako se ne varam salem ili
nalpas... jer uz nekoliko retkih izuzetaka sem nekoliko retkih prijatelja niko
nije mogao podneti gospodina antonena artoa i svi su ga uvek smatrali
ludim... ljudi su bedasti. literatura potpuno prazna više tu nema ničega
niti ikoga duša je nezdrava nema tu više ljubavi nema čak ni mržnje
sva su tela sita savesti prepuštene sudbini... svetlost ovog sveta je
lažna... tako je pisao uzbudljivi arto. a na drugoj stranici novina derida
pametno ali kao neko lepo laprdanje posle artoa. a upravo bivstvo
puta označava beskonačnost mišljenja. mišljenje je uvek
put... dragi marjane nadam se da možeš da pročitaš moj
rukopis i da ti ovi tekstovi nisu poznati i da ćeš im se
radovati kao što sam im se radovao ja i da će oni biti
paralelni putevi tvojim putevima kao što su i
meni dok ih čitam u hodanju paralelni sa
putevima po kojima hodam
20:27 za pisanje ti je najvažnije da imaš neku malu
toplu sobicu kako me je raznežila ova artoova rečenica
dragi žarko
la šapel 20:30
trljam prstima po spiralnoj
žici koja spaja listove moje bordo
sveske (donela mi ju je ksena iz amerike
pre pet godina. pet godina je čekala da je
upotrebim) u kojoj pišem pisma prijateljima
žica mi ugreje prste a čini mi se da danas
počinje svetsko prvenstvo u fudbalu a
voleo bih da malo više mislim na
vrtloge
jaruge
oluje
vihore
napuštene depresije
poplave
i
mulj
suše
i
nasilne jare
teške magle
peščane oluje
koje menjaju predele
podignute prašine
neminovnost jutarnje svetlosti
danas dok sam čitao artoa počeo je
da pada led. čas ovamo čas tu čas tamo čas
potrčim čas tras. na svu sreću na sto metara je bila
štala pa sam pobegao u nju da me ne tuče u glavu kako
kaže arto u svakom slučaju devet godina ludnice. tri godine
potpune izolacije. pet meseci sistematskog trovanja. dve godine
elektro-šokova. jedan munjeviti napad na lađi. dva uboda nožem
u leđa. udarac gvozdenom šipkom po kičmi... bilo je bezbedno i
pisao sam na miru uz stub. danas sam opet mislio na okean
lotreamonov jer samo taj znam. mislio sam na dubine i
bilo mi je lepo. naravno modro. sada sam gladan i
žedan. i naravno učiniću to
dragi jovane
(jovan hristić)
20:45
mi se ne poznajemo
tim pre. pre tri godine si mi poslao
novac za moje drugo hodanje i zaželeo
mi uspeha na pesničkom maratonu kako si
napisao na uplatnici. ja sam u međuvremenu pročitao
par tvojih pesama i jedan razgovor sa tobom i u svemu tome
prepoznao nekoga ko je stvar ukapirao. ukačio. uhvatio toplinu
jednoga dana pred polazak pomislio sam da za vreme četvrtog
hodanja napišem jedno pismo nekom meni nepoznatom čoveku
pismo u kome ću kukati. kukati i sve iskukati. valjda ta toplina koju
sam osetio od tebe navela me je da taj nepoznati čovek budeš ti
moja kuknjava neće te pogoditi kao što bi pogodila moje prijatelje
(prijatelji se uvek osećaju i krivi jedni drugima) nepoznati jedan
drugom - mi smo nevini. baš ću mu se izjadati isplakati ma izvrištati
mu se (kome bih inače) mislio sam. ali na hodanju ova četiri dana to
mi se učinilo nepotrebnim jer sam uživao i bio radostan i već sam
bio skoro odustao od namere da ti pišem ali kišnjenja ali brige koje
počinju u rano popodne zbog prenoćišta ali u momentima takva
količina besmisla što mi obuzima čak i telo (to telo pored puta)
ali te pite i kolači u bulanžerijama kojih se odričem da mi ne
odnesu novac i da mi ne uznemire volju ali ta bol u leđima
koja me stalno podseća na sebe sa pretnjom da će se
uvećati i da će me slomiti i pocepati i ostaviti samog
tu (bez tamo) i ja onda skoro vše i ne osećam
bol jer me strah trese tačnije sav se pretvorim
u iznurenost... ali ali pisaću mu. i
kao što vidiš jesam
peti dan
8:00 ponekad ne ni tako retko jedino pravo na život nalazim u ovakvoj rečenici
dragi vojo
la šapel 8:12
sipi. malopre sam
završio doručak to ovde ide
uz račun što do sada nije bio
običaj u francuskoj. vlasnica hotela
jedna stara gospođa u crnim pantalonama
malopre me je pogledala preko naočara onim
pogledom da se smrzneš. a noćas sam spavao na
podu jer su kreveti užasno mekani. čini mi se da su
mi jednogodišnje tegobe sa leđima i mojih četrdeset
godina na leđima dodale šarm u hodanju. kao da mi se
stalno spava i uopšte je staračkije. ja sam i želeo da mi
hodanje bude sporije strpljivije razuđenije skoro bez
napora da hodam da bih pisao da pišem da bih
napisao hodanje je hodočašće koraku. na
ranijim hodanjima sam pisao stopalima
a sada pišem rukom. tom
krhkijom nogom
8:30 samoća
dragi zorane
(zoran belić)
8:35
šaljem ti ove priče
o glupanima. kamilo hoze
sela je ovogodišnji nobelovac
glupani. voleo bih da ti napišem
koju reč o njima tj. o njihovom ja
ja. pa sa njim počinje priča o svakoj
gluperdi (uh već sam sve rekao o
nama glupanima) voli te
tvoj miroslav
dragi marjane
8:40
sinoć sam pročitao
odličnu priču o gluperdama
kamila hoze sele. u ovom kišnom
jutru samo jedna rečenica iz nje
ima raznih budala. šupljoglave
šeprtlje. tupoglavi uškopitelji
šašavi zanesenјaci. glupi
posranci. blentavi repolovci
šibotrpeljive budale
nežni blesani
gajdaši
9:21 umetnost jer se bavi tugama. a pošto nevidljivo sipi nek sipi
9:36 penkala i štap. u jednoj ruci štap u drugoj ruci penkala. na
leđima ranac. na nogama patike. iz neba pada. trava zeleni. plus leluja
9:44 u mom telu se obnavlja energija za druge
9:45 moje telo je oblik. način i mesto pisanja. pesma u kući koja se kreće
9:50 zagrejao sam se. iz usta dok ovo zapisujem izlazi mi para. otkopčavam košulju
i trenerku i iz mene izlazi toplota sa kojom grejem trideset tri meni nepoznata srca
10:01 dok sam čitao o jednom svecu dimitriju bašičeviću-mangelosu pored
mene je prolazila kolona pežoovih vozila. zašto su vojna vozila tako ružna
10:07 kada sam pročitao ... opita na samom sebi. opita u povodu
temeljnog pitanja šta umetnost zapravo jeste ili makar šta može biti
digao sam pogled i ugledao malog zeca kako iz lišća utrčava u lišće
10:35-10:50 pismo havelu
10:51 lišavanje. reč lišavanje i reči koje ispisujem štitim
naklonjenim telom od kiše jer i tako se reči pomalo razlivaju
dragi vojo
12:03 9. jun l nuvion
sat jedan je sipilo i sat
jedan je padalo. sad sam u toplom
restoranu ali mi mokra trenerica hladi
kolena. sada ću napisati pismo vaclavu havelu
jer mi se to čini prirodnim to pravo na komunikaciju
onih koji su na samom vrhu društva i onih koji su na
dnu čak i više od dna pored puta. napisaću a ti ako
hoćeš i možeš prevedi ga i pokušaj da se objavi
u mondu ili sličnim novinama koje
bi stigle do havela
dragi havele
(vaclav havel)
bezbroj puževa golaća
ovih dana na putu pomažu mi da
se takođe ogolim i napišem ti ovo kratko
pismo sa puta. sa puta po kome hodam za
poeziju od artura remboa do vilјjem blejka. ako
se ispuni moja nada da ovo pismo objavi mond
i ti ga pročitaš želeo bih da kratkim pismom takođe
mondu javiš da si ga pročitao. i tako bismo nas dvojica
zatvorili jedan krug. krug mogućnosti da se ljudi čuju iako se
ne poznaju iako žive u različitim zemljama iako se o tome piše
u trećoj zemlji iako je jedan od korespondenata predsednik jedne
države a drugi do malopre (na putu od la šapel do l nuvion 9. juna
1990 od 9:00 do 11:30) kisnuo hodajući pored puta misleći kako je
poezija zaslužila da je pozdravi predsednik jedne države. kisnuo sam
i mislio (o čemu svedoče i jedan mrtav čini mi se kos i jedan mrtav zeka
pored kojih sam prošao) da bi trebalo pokušati napraviti ovo dopisivanje
jer bi ono potvrdilo onu veliku istinu kako gore tako dole a sa druge
strane bismo mogli zajedno sa remboom reći mi danas znamo
da pozdravimo lepotu. pozdravljajući te pozdravljam i sve one
koji veruju da je nemoguće moguće i želim ti da u tvojim
očima još dugo bude topline za olgu. miroslav mandić
petog dana od artura remboa i četrnaestog do
vilijem blejka verujući da na ovom
svetu nema važnijih poslova
od radosti.***
_____
***pismo nije poslato novinama
_____
dragi vojo
evo sročio sam
ovo pismo pismo koje ne
znam koliko ima smisla u normalnom
životu ali pismo koje je meni usamljenom
sa ohlađenim kolenima sa popizdeti kišnjenjima
sa osećanjem užasnog besmisla koje se pretvara u
artoovsko ludilo i prosvetljenje meni je ono normalno a
i sam bih voleo da čitam takva pisma. ako budeš pokušao
da se pismo objavi (nemoj to činiti ako te to na bilo koji način
uznemirava) ti ga slobodno ispravi jer ja stvarno nisam u
prilici. krećem jer to je jedini način da se osušim. nadam se da
osećaš da u ovom mom činu nema nikakve pretencioznosti
nego zasluženog podrazumevanja slično mom doživljaju
da je rembo pet dana iza mene a blejk četrnaest ispred
da je sa moje leve strane okean a sa desne kopno
koje se pruža sve do mongolije. pogotovo taj
okean koji me evo već treći dan poliva po
glavi. voli vas miroslav
p.s. juče sam mislio na malog voju
13:35 mrtva lasta
i
nedostojanstveno
je svako udruživanje ljudi
i
mozak tako
vaspitavaju da
pamti učinjenu mu
nepravdu a da opravda
i zaboravi nepravdu
koju čini drugima
i
hodanje
je hodočašće
koraku
i
u
mom
telu se
obnavlja
energija
za
druge
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
tvrdoglavost magarca. dobroćudnost slona i lepotu konja poseduje onaj koji ide svojim putem
4. mart 2025.
27484. dan mog života
nevini put
je četvrto hodanje
za poeziju. četvrto i
poslednje jer je sada
posle mojih hodanja
za poeziju sve bila
živa poezija
i
krećemo
u čednost
16:45 krava 951 mačka koja je istrčala iz trave bez broja i ja posred puta kao po reči mir
17:37 miris pokošenih trava i višestruke krivine puta koji
se spušta. taj miris zar to ne znači da sam u nosu starobiblijska
krava. pragoveče pred zalazak sunca dok još nije bilo ljudi. a ono žedno
17:40 ne smeta mi rosa na lišću. ni stvarno ni u rečenici. zašto bi pa neimenljivo
bilo bolje. žongliraju ptice svojim glasovima iznad mene. da vidiš znao bi
19:02 žao mi je što do sada nisam otkrio način da pišem slaveći je pičku
dragi vojo
irson 22:23
kada sam hteo da platim onom konobaru
koji govori sa vrtlozima u ustima on je odmahnuo
i zaželeo mi srećan put. posle je bilo lepo. to su veoma
sporedni putevi veoma vitki i lepi. oko šest uveče sam počeo
malo kisnuti. u tri sela nije bilo prenoćišta pa sam počeo stopirati
do većeg mesta u kojem sam našao stari hotel za 110 franaka. bio
sam mnogo gladan pa sam odmah pošao napolje da nešto kupim i
pridružim hlebu i puteru koji su mi bili u rancu. ali sve je bilo zatvoreno
pokisao sam a žedan sam. sutra ću se vratiti nazad i dopešačiti današnjih
desetak automobilskih kilometara. današnja ruta je les mazures. bourg
fidele. savigny la foret. maubert fontaine. mon idee i još kilometar-dva
radujem se što ću se vratiti kod vas i što ćemo nastaviti razgovor. žedan
sam. francuski su kreveti mnogo mekani a ja već pola godine spavam na
dasci. malopre sam pročitao tirnanićev tekst o ebi hofmanu. poetika
1968 je kao jedan bašlarovski prostor. kutak u vremenu. kutak
na celom prostoru. kako bi ti preveo beketovu reč lessness
(na francuskom je sans) i bemeovu ungrund
dragi marjane,
nastavljam sa sioranom
reči da li ih je iko tako voleo kao on...
kapi tišine kroz tišinu... kaže sam beket
nisam bio posebno obuzet vitgenštajnovom
filozofijom ali se strastveno zanimam njime kao
čovekom. sve što o njemu čitam može da me uzbudi
više puta sam našao zajedničke crte između njega i beketa
dva čudesna priviđenja dva fenomena zbog kojih je čovek
zadovoljan što su tako zbunjujući tako nedokučivi. i kod jednog
i kod drugog ista distanca bića i stvari. neelastičnost. isto iskušenje
tišine. konačno otklanjanje glagola. ista želja za sukobljavanjem s
nikad naslućenim granicama. u drugim vremenima njih bi privlačila
pustinja. sada se zna da je vitgenštajna u izvesnom trenutku nameravao
da ode u manastir... u suštinskim stvarima on je svakako neko na koga se
ne može uticati. za ostalo za ono suštinsko on je bez odbrane verovatno slabiji
od svih nas... a danas popodne na tihoj nizbrdici sam pročitao tekst žila deleza
prustov opis mišljenja svo njegovo traganje se zasniva na prethodno smišljenoj
odluci... istine koje bi ispunile traganje i stvorile opšte slaganje... tamo gde su
oni zvonici divlje trave sačinjavali nekakve komplikovane i kitnjaste hijeroglife...
nisam ja tražio one dve neravne ploče u dvorištu na kojima sam se spotakao...
samo je utisak kriterij istinitosti... ono što nas nagoni da mislimo je znak...
onaj ko traži istinu je ljubomorni ljubavnik koji na licu voljene osobe otkriva
znak što odaje laž. to je osetljiv čovek koji se suočava sa snagom nekog utiska...
stvaralac je kao ljubomorni ljubavnik božanski tumač koji nadzire znake u
kojima se istina otkriva... jer esencije žive u tamnim zonama ne u umerenim
zonama jasnog i razgovetnog... osećajnost koja se plaši znaka... ne
postoji logos postoje samo hijeroglifi... ili stanislav baranjčak
tako reći u poslednjem trenutku pred odlazak na spavanje
misao zaboravio sam - danas treba izneti kante sa
smećem na ivicu trotoara...
dragi lazo
(lazarov miodrag pashu)
kraj je mog drugog dana na hodanju
vozeći se u automobilu koji sam ustopirao da bih
našao prenoćište (ujutro ću se vratiti pa ću do-pešačiti)
odlučio sam jer nisam ja tražio one dve neravne ploče u dvorištu
na kojima sam se spotakao da put završavam razuđujući ga. put koji
sam počeo pre šest godina na šumskoj stazi stražilova i o kome početku
ti znaš bolje od drugih jer smo noć pred polazak proveli zajedno razgovaajući
o umetnosti hodanja. ja sam slutio da je taj put oblik neki oblik nisam tada znao
da će ih biti četiri. nisam znao da će to biti nešto što sam malopre nazvao nevini
put a pogotovo nisam znao da će se on u svom četvrtom delu početi razuđivati
kao reka koja se uliva u veću vodu. vodu ruže. tako ću ja pešačeći i više nego
što ima put od remboa do blejka hodati po nevinom putu koji se kida i razliva
kao da je sam put hteo da se rascveta u neki cvet. ružu lutanja. kada sam ti
te večeri govorio o mom budućem hodanju nisam tada znao za umetnike
koji hodaju osim za hercegovo hodanje. kako sam se samo obradovao
kad sam kasnije saznao za fultona i longa isto kao i kada sam kod
handkea u njegovoj knjizi kroz sela pročitao moto počeo sam
da padam niz strminu i osetio sam da je to neki oblik
oblik je kao muzika
treći dan
10:15 šta su majstor ekhart i niče pisali o otmenom čoveku
draga vesna
(vesna milović)
jutro je vlažno. nadam se
da će mi se i danas telo služiti
sobom. život na hodanju je nešto
sasvim drugo od života koji inače
vodim. ovo je drugo. nešto drugo. ali
to je već u meni taj oblik stranstvovanja
to stapanje sa stalno novim predelima. to
prepuštanje putu koji me vodi. taj pejsažpogled
koji se menja svakim korakom. stalno imam
problem sa prenoćištem i ta nesigurnost
mi visi nad glavom i dodatni je teret
koji rastače moju bezbrižnost i
strpljenje. kafa u restoranu
je odlična
dragi ričarde
(ričard berns)
dva dana sam hodao
za poeziju. kada sam pošao
od remboa dodirnuo sam belu
ružu na njegovom grobu. tu pored
njega leži njegova sestra sedamnaestogodišnja
vitali. brat i sestra pomislio sam poezija je najhrabriji
posao na ovom svetu. to iscrtavanje krivih i pravih linija
po hartiji i nevidljivi tragovi stopala koji ostaju na putu
malopre sam mislio na tebe i blejka pitajući se šta je
poezija i osetio sam da je ceo pesnički posao u
bivanju***. kako jesu ove dvadesete i dve
stolice koje jesu. kako. plus čiviluk
kako. biti i ništa više
_____
*** pet dana kasnije sam pročitao
umetničko čudo jeste da svet postoji. da postoji
ono što postoji i prodrao sam se bravo vitgenštajn
_____
12:30 ne spavam nego se ubijam od spavanja
15:50 ispavao sam se. pružio korak i već zviždim
15:57 krenuti na hodanje znači štap u šake. radost
u noge. hodati znači štap pod mišku i tekst u šake
16:28 put je opet put i opet put i opet put...
16:54 toliko je put jednostavan i ništa da je on u meni sve i svašta
17:23 do malopre sam čitao basaru pre toga kestlera a sada
ću praznoglav da hodam. počinjem od ovog belog kilometarskog
stuba na kojem piše d31 i 68 pored njega je barica preskačem je
dragi marjane
vatinji 8: juni '90
prepisujem ti ono što sam
malopre čitao hodajući prvi sat
po kiši a drugi po suncu. artur kestler
tragično i trivijalno da bi doživelo iluminaciju
ljudsko biće je dakle stavljeno na ispit iluminacije...
prometejska čežnja ima za cilj da bogovima ukrade
svetlost vatre. noćno putovanje priziva povratak u
pulsirajuću tamu jedinu nevidljivu gde je svaki čovek bio
deo sveobuhvatne celine iz koje je tek kasnije formiran
njegov pojedinačni ego... jaoh onome što sipa ulje u more da
bi stišao oluju koju je bog podigao. jaoh onome što radije mirnim
putem nego pretnjom postiže svoj cilj. jaoh onome kome je više stalo
do dobra imena nego do samog poštenja. jaoh onome koji se na ovom
svetu ne dodvorava bezčasnima. poziva se kestler na melvila. no u najkraćem
roku ljudi banaliziraju svoju tragediju i nastavljaju da žive kao da se ništa nije
dogodilo. za vreme španskog građanskog rata jedan od mojih drugova u zatvoru
dobio je upalu creva i propisana mu je mlečna dijeta dva dana uoči pogubljenja...
nešto poput blejkovog putovanja u predele iz kojih nema povratka... lakrdijaš
pak sa svoje strane podsmeva se bogu rečima nemaš razloga da se praviš važan
spoznao sam te kad sam pao sa kruške... svetislav basara pak biti umetnik to znači
biti poslanik onostranog u ovom promašenom svetu. osećati preteranu odgovornost
prema takvom svetu isto je što i navući činovničku odoru... mada je fašizam kao
pokret stvar prošlosti i mada je istorijski gledano izgubio bitku on je u duhovnom
smislu dobio rat... ne postoji ljudska ideja koja će spasiti čovečanstvo. urođenu i
duboku ljudsku zlobu može oplemeniti samo svetlost odozgo... naime mi uglavnom
možemo delovati samo ako zaboravljamo. pomaže niče basari individualnost je
prezrena čak i u smrti... i naravno, majstor ekhart ljubav je takve prirode da čoveka
pretvara u stvar koju voli...ove rečenice ti prepisujem u malom restoranu koji miriše
na vlagu i parfem. jedan meštanin u plavoj radničkoj bluzi ispija svoje piće. nastavljam
sa rudolfom arnhajmom i njegovim tekstom umetnost među predmetima sve ove
alatke i sredstva tešu se i održavaju pomoću noža koja pastir nosi u
svom džepu... ne postoje nikakve slike na zidovima pastirovog
doma nikakvi posebni predmeti koji donose slike udaljenih
svetova ali postoji gotovo prirodna sličnost između oruđa
i njegovih stvaralaca zbog koje predmeti održavaju
stil života njihovih korisnika
dragi lazare
(lazar stojanović)
vatinji 19:15
strpljivo bacam pogled kroz
prozor i ugledam zlatnu gomilu
sena. voleo bih da mi hodanje bude
prožeto strpljenjem. ti znaš šta je strpljenje
jer ono te je sačuvalo od trogodišnje robije
sačuvalo od neizlečive bolesti ozleđenih. bolesti
koja se zove uzvratiti udarac. sad se setih jednog
tvog pisma iz pakistana koje si mi poslao na ručno
pravljenoj hartiji. dok ti ovo pišem jedan pridošli
mi se javlja i to me dovodi do plača
samo polako. (i tako sve zavisi)
od božije milosti
19:29 on zastane pred gomilom sagne glavu i tiho...
draga dolores
(dolores čaće)
19:31
pišem pisma prijateljima
jednom od njih pišem pesmu tako
što prepisujem tekstove koje čitam dok hodam
to su tekstovi iz književnih novina što sam ih skupljao
tokom dve godine da ih jednom negde ponesem i pročitam
poneo sam ih sada u svom rancu i polako ih čitam samo dok
hodam. posle čitanja ih iscepkam u sitne papiriće i bacam ih pored
puta da se osnaže bačenošću. uh kako lepa reč bačenošću. malopre
sam hodajući (probijalo se predvečernje sunce posle kiše onom
zelenom svetlošću) mislio na tebe i napor. napor mi liči na zlatne
ploče bez teksta. samo zlato. kao jedna lasta. kao jedan dominik
koji čekajući da ga konobarica usluži (pre pola sata ona me je
ljubazna i držeća sprovela do klozeta) gleda sa prstima u
ustima prema meni tj. prema tebi. dolores
19:47 kako je lepo šaliti se sam sa sobom sobom samim sebi malo
20:03 kao što sam nekad voleo da vidim nekog nek sada neko vidi mene
20:25 sa - rukama - u - džepovima - smrzo - sam - se - žurim
20:30 osam crno belih junadi trči uz ogradu i rita se. to je božiji znak njegova snaga
20:32 kako je lep moj štap. to je opet znak božiji. lepoto štapu klanjam ti se (klanjam se)
20:37 pomisli. ne domisli
20:41 imao sam u to vreme svega dvadeset tri
godine život mi je bio usamljenički do podivljalosti
21:34 neko me gleda
21:35 bio je to crni pas (ubica) uvučen u lišće
ograde gledao me a onda je počeo da kida od lajanja
21:37 dve žene (gde su sada) su tetovirane kao i ja istim znacima
dragi slobodane
(slobodan tišma)
irson 23:15
treći dan od remboa i
šesnaesti do blejka. kako je
bilo lepo pre dva sata. kišica vetar
uzani lelujavi putevi mistična raskršća
junad vetar u kabanici nigde nikoga. sve
što jeste u vlažnom je zelenilu. štap i ja. sumrak
i stapanje. pas u lišću. konj u ogradi. isprva nije bilo
hladno ali sam onda obukao sve iz ranca i bilo je toplo
hodao sam. mirom. dok sam hodao molio sam se tvojom
molitvom. nisam ti rekao da je izgovaram svakog
dana od kada si mi je poklonio. napravio sam
male promene u njoj i ovako je izgovaram
živela marija milosti puna
tvoja mudrost i hrabrost
spasiteljice naša
daj blagosti u svet
i pomozi svima koji se pate
molitva je jako lepa i drugačija
od hristove koju takođe izgovaram
dragi žarko
(žarko radaković)
23:25
ponovo one tišine u sobi
kao i na svim dosadašnjim hodanjima
ovo je jedan stari hotel na kraju irsona u njemu
je sedam-osam soba. još nisam oprao čarape ali
hoću. da ne zaboravim ujutru naočare. da. danas je ceo
dan padala kiša. pre tri dana u šarlevilu je sijalo sunce
još pre par meseci sam odlučio da sa četvrtog hodanja
donesem tekst u obliku pisma prijateljima. pre dva sata
hodajući prema sen mišelu razumeo sam šta je bilo
u toj odluci. bio je put. jer pisma prijateljima su
kao i put odlaze svuda i dolaze odasvuda
23:33 ne do apsurda nego do ludosti jer u tom
momentu prihvatanja srama započinje poezija
dragi davide
23:35
puter koji mi se istopio u rancu u
međuvremenu sam pojeo. napredujem
ovde se smrkava kasnije pa sam pre dva sata
vraćajući se u irson zastao i gledao jednog mladog
konja koji se uzbuđivao mojim prisustvom i onda počeo
široko iz svoje duboke lepote da mi se pokazuje. zaista
je bio lep. kao beket. bio sam sretan jer pre nego što
sam naišao na njega ovako sam mislio tvrdoglavost
magarca. dobroćudnost slona i lepotu konja
poseduje onaj koji ide svojim putem
dragi marjane
23:49
a paradžanov kaže
gledajte narod posmatrajte
pažljivo ljude život inje nebo gledajte
kako kiša pada gledajte nepogodu kako
jabuka pada na zemlju da bi ponovo
postala drvo... a sioran beketova priroda
je prožeta poezijom tako da se u njoj
ona i ne razaznaje
draga vesna
24:00
kao što vidiš ponoć je. jutros
sam takođe bio u ovoj istoj sobi sa
isto razbacanim stvarima po njoj. šta to znači
to znači da sam danas kružio okolo i ponovo se vratio
odakle sam pošao. nadoknađivao sam i razuđivao sam put
bilo mi je čudno jer sam po prvi put za svih ovih devedeset dana
koliko sam proveo na hodanjima bio bezbrižan znajući gde ću prenoćiti
i zato sam hodao do mraka i to vrlo sporo. uživao sam u ulascima u sela. to
ulaženje i izlaženje iz sela je tako mistično i uzbudljivo. ne znam da li sam ti
nekad pričao o nevidljivoj granici između naselja i polja koja ih okružuju prvi
put sam taj prelazak osetio ulazeći tokom jednog predvečerja biciklom
u rodno selo moje majke taroš. možda ne bih ni primetio tu misteriju
da na ivici sela nije bilo groblje. večeras nije bilo groblja ali je bio
jedan konj koga sam dugo sa uživanjem gledao. uzbudio
me je veruj mi bio je lep kao reč konj. sada sam u
sobi. malopre sam opaljivao po hlebu puteru
i siru. o soku da i ne govorim
i
nisam znao
da će to biti nešto
što sam malopre
nazvao nevini
put
i
pomislio sam
poezija je najhrabriji
posao na ovom svetu
osetio sam da je ceo
pesnički posao u
bivanju
i
ljubav je
takve prirode da
čoveka pretvara u
stvar koju voli
volim li boga
bog sam
i
to
je
to
bog
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
nevini put
3. mart 2025.
27483. dan mog života
uskoro krećem
na četvrto hodanje ka
vilijemu blejku. krenuću od
remboa. biće podne. u levoj
šaci držaću štap a desnu ću
položiti na belu ružu na
remboovom grobu i
poći ću. i...
piše u
prospektu za
četvrto hodanje
za poeziju
i
krenimo
svi zajedno
sredinom puta
u nevini put
miroslav mandić
nevini put
četvrto hodanje za poeziju
od remboa do blejka
šarlavil - london
5. juni 1990 - 22. juni 1990
ovu knjigu posvećujem ljudima koji su se borili za ljudska
prava u jugoslaviji od leta 1972 godine do leta 1990 godine
prvi dan
12:24 o srećo
12:29 telo za telo. prožimanje. gazim šljunak sad ti najveću
hrabrost mora ulivati to što iza tebe nema više puta. ka nevinosti
12:31 čednost kojom obilazim pseće govno na asfaltu
12:33 široko nebo i oblaci koji se tmure. oblaci oblici svetlosti
12:44 zemljana stazica. božansko u
11:12 miris ječma. ječam miriše na pritajeno širenje ranog hrišćanstva
14:35 rastao se sa mirkom posle stotinak metara smo se okrenuli i podigli ruke
14:36 mene bog baca u daljinu
14:38 tišina. zastajem. obazirem se okolo. svakom je sve okolo
14:47 ruka klizi (putuje) po visokoj travi
15:00 belval. prva zvona u selu. prvi pas koji laje na mene
15:02 blago samoće
15:20 sioran beketu
15:27 jedanaest belih kao bela kafa belih krava trči prema mom približavanju
15:40 bravo sioran
15:45 ožarila me kopriva po domalom prstu leve ruke
17:15 odlazim. kad kažem da odlazim kažem i za one
koji su otišli a nisu rekli i za one koji bi otišli a nikada neće
17:17 pišem u hodanju. iz semena vreme kaže blejk
18:05 kafa koja se preliva dok mi je stari konobar donosi. leđa mi podnose. soba nema
dragi branko
(branko vučićević)
5. jun 1990. 18:31
počeo sam da pešačim u
12:23 čim sam krenuo krenuo je
i plač iz mene ali se odmah pretvorio u
usklik o srećo. sada sam u klironu selu na putu
kojim piče kamiončine. u hodu sam pročitao sioranov
tekst o beketu. govorim li koješta pita se sioran a ja se
smejem dok koještajući hodam i uživam u koještarenju
leđa rade svoj posao. bole me i služe me. biće nadam
se još ozdravljujućih bolova. o sioranovom tekstu
pisaću nekom drugom možda voji stojanoviću
koji se obradovao kad sam te pomenuo
18:39 svetlost nad stolom
dragi vojo
(voja stojanović)
18:40
krenuo sam u 12:23 hodao sam
polako i kada bih primetio da hodam polako
nastavljao bih još laganije. na seoskom mostu kod
anresija odmarao sam telo. skinuo sam se go do pojasa stvari
ostavio na kamenu ogradu i sam legao na nju. prekrstio desnu
preko levu koja mi je već bila savijena u kolenu rukama zaštitio
oči polako se sunčao udvarao se dremežu i sušio pazuhe. čuo
sam vodu. bio sam u sunčanom popodnevu. neki mladići su mi
trubili. uživao sam u našem druženju. kada se mišljenja slažu
onda srca trepere. kasnije u sobi pisaću ti o sioranovom
tekstu o beketu. voleo bih da se što pre ispružim
na nekom krevetu i da na miru
sabiram početak
19:48 i jedni i drugi bi bili uvređeni istinom
19:50 napušila se poezija parčići ogledala u travi
19:51 ko
dragi vojo
blizu ponoći
sada sam samo umoran i ništa
više. spava mi se. stvari se suše
drugi dan
9:30 ne znam zašto hodam ali čovek propada ako uvek traži razloge pomaže mi niče
dragi vojo
6. jun 10:20
osušile su se. i košulje i čarape i majica
gaće su još malo vlažne i sada su u jednoj kesi
u rancu nastavljaju sušenje. francuska sela su pusta
sinoć nisam uspeo da nađem prenoćište pa sam otišao u
žandarmeriju. mladi ljubazni ko zna zašto već proćelavi policajac
u trenerci pomogao mi je pa me je vozio desetak kilometara nazad
u le mazir na prenoćište. bio sam mrtav umoran. mesta kroz koja sam
juče prošao su charlevile. varco. belval. handrecy. cliron. rimogne. ja imam
mišlenove karte 1:200 000 ako vi imate kartu mogli bi me pratiti. sada sam
desetak kilometara severoistočno od rimonjea do kojeg sam sinoć dopešačio
dok su u sumraku u centru sela snažni mladići pakovali svoj mali cirkus. leđa
me bole od jutros i sa bolom odmah dolazi i zabrinutost koja se zove hoće li mi
leđa izdržati. danas je oblačno. da li to znači da će kisnuti. sada sam pogledao
u gola stopala vlasnice restorana. obasuta su joj pegicama. da bi neko postao
tako poseban kao što je beket valjalo bi podrobnije objasniti pojam držanja
po strani kaže sioran. beket je rušitelj koji nešto pridodaje postojanju i
to mi se čini najlepšim načinom rušenja. za postojanje i pegice
sada ću platiti (u kuhinji mute omlet za dečaka i devojčicu
koji su se do malopre vrteli oko mene) i poći ću
pogledaću da li u ovom selu ima
da se kupi hleb i sok
10:35 hodanje je muški vapaj za nežnošću
10:37 gledam kroz staklo. izlazi mi se
dragi davide
(david albahari)
na početku sam drugog dana
hodanja za poeziju. jesam a ne znam
gde sam. tišina je u tom neznanju kao i u
pismima. desetogodišnji dečak se naslonio na vrata
prilazi mu kuče a on sa rukama u džepovima i lančićem
u ustima gleda kako ti ja pišem. sreća nije mala stvar. juče
dok sam pisao vesni gaspari jedna muva je šetala po karti
na stolu ko zna gde je putovala a onda se prebacila na
osušenu kap kafe i zdušno je lizala. nije potrebno da ti
kažem da se kap sijala više od istrošene politure na
stolu. nije potrebno a rekao sam. kao i pokret
rukom kojim sam obrisao stolicu u mojoj
hotelskoj sobi jer sam je prethodno
umazao puterom koji se
istopio u rancu
11:45 samo za one koji znaju pojedoh jedan kroasan usput
12:00 prohladno popodne bezbrižno kidam hleb i jedem ga spuštajući se niz
ovu nizbrdicu. beskompromisno prilagodljivi vrapci nadleću crno bele krave
12:10 žil delez o prustu
12:35 pročitao žil deleza
12:36 hodajuće čitanje o prirodi u prirodi. čitanje sa papira u ruci. papira
na kome su slova. slova o onome što jeste tu gde jesam. hodajući ka dole
12:40 dragi žile delezu sa uživanjem sam čitao tvoj tekst o mišljenju
marsela prusta hodajući iz malog sela le mazir prema bur-fiedelu koje
je na brdu. šta je tu hotimično a šta nehotimično. šta je tu hoće li kiša
šta je tu napune mi se oči suzama od onog što vidim. počinje penjanje
12:45 nikada neću videti kako handke pere noge niti
kako van gog umiva svoje lice a prijatelji su mi. il više
12:49 davide zamisli da se takmičimo u detaljima. na primer
kakvih se sve nagledao torbi čovek koji ih je razgrtao tražeći svoju
12:50 srebrna pudrijera u travi neke anjes be
13:02 voleo bih da znam šta rade neki ljudi koji ne rade ono što drugi rade
13:06 gledam se u anjesinom ogledalu prekriveno je finim česticama puderovog praha
kosa mi je čista. oči sitne i nevine. trodnevna brada i podvaljak. iskrivljeni nos i obične usne
13:11 kad govorim o sebi govorim o nekom. nekom ko hoda
čoveku koji hoda. iz daleka možda 900.000 godina daleko unazad
13:20 čist sam kao napor
13:30 u mojoj kičmi je energija božija
u mom telu je ljubav božija
u mom umu je praznina božija
u mom srcu je punoća božija
13:45 pomalo mokar od znoja. presvlačim se u toaletu i stavljam kockicu šećera u kafu
dragi vojo
bur-fidei 14:00
pijem kafu dok bradati neprobuđeni
vlasnik čita novine. sami smo. nigde nikoga
na ulicama sela sem dvoje troje dece na trgu i vetar
usput sam čitao žila deleza. nogu pred nogu pa opet nogu
pred nogu. vlasnik zove neku gospođu telefonom. govori sa
vrtlozima u ustima u kojima se davi njegov francuski. kao da
se govoreći užasava svog govora. slučajno ugledam kišni
oblik oblaka iznad firange. pogledaću da li ću još
nekome pisati i poći ću
14:20 voda i oblaci zar nije to isto. oblaci u vodi juče oko šarlevila. sve je to video i rembo
dragi marjane
(marjan rožanc)
malopre sam rešio da ti
napišem pesmu sa puta. u
njoj će biti tekstovi koje čitam dok
hodam. počinjem sa jučerašnjim
sioranovim tekstom o beketu. beket
ili ćutljiva veština da se bude svoj...
nikada ga nisam čuo da ogovara ni
prijatelje ni neprijatelje. to je jedan
oblik nadmoćnosti zbog kojeg ga
žalim i zbog kojeg bi on trebalo da
nesvesno pati... kako je teško
dokučiv i koliko ima sreće...
ja dolazim iz jednog kutka
evrope gde se
blagoglagoljivost
graniči sa
pomamom...
dragi branko
6. jun 14:28
popio sam kafu
i sad polazim. čim izađem
iz ovog mesta a to je za stotinak
metara negde ću se smestiti na ručak
puter i dugački hleb i 0,33 l soka. boli
ali uživam. ide. to je onaj od onih
filmova u kojima se ništa ne dešava
a lepo je. lepo do nestajanja
14:40 pegava devojčica iza ugla sa čokoladom u ruci nehajno oslonjena na zid
14:41 po asfaltu tačkice od kiše i bele mrlje ptičijih govana
15:45 pogledah u neko lišće ono zatreperi i ja poskočih od radosti
16:00 spokoj sa blagom toplinom
16:03 već hladniji vetar
i
jako mi
je dobro od
tebe nevini moj
pute i nevina moja
knjigo nevini pute da
je preporučujem
svakome da po
tebi ostavi
stopale
svoje
duše
i
i sada
sam srećan
zbog sreće koju
sam doživeo na
početku četvrtog
hodanja za poeziju
i još srećniji jer
sam knjigu
počeo
sa
o srećo
i
hodanje
je muški vapaj
za nežnošću
i
hodao
sam za
poeziju i
u hodu
sam
čitao
i
pisao
i
hodanje
čitanje
pisanje
i
u mojoj kičmi je
energija božija
u mom telu je
ljubav božija
u mom umu je
praznina božija
u mom srcu je
punoća božija
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dete je bogić. dečak je bog. dete dečak je pesma boga
1. mart 2025.
27481. dan mog života
dete
dečak je
poklonjenje
detetu
dobrom detetu
odbeglom detetu
dečavojčici
detetu
dečaku
dečaku
zaljubljenom
u devojčicu
i
dete
dečak je
dečija hrabrost i
žudnja za misijom
i samožrtvovanjem
koja je kod svake
mladi veća i od
igre
i
dete
dečak je sve
ono što nisam
uspeo ko dete ni
ko dečak pa sam to
nadoknadio detetom
dečakom i postao
dete dečak
bogić
bog
i
dete
dečak je kad
odem daleko pa
povratka nema nego
samo vrata raja preda
mnom. dete dečak je
ulazak u raj
i
dete
dečak su
dete helderlin
i
dečak rembo
u pesmi svakog
deteta i svakog
dečaka
i
dete
dečak je
hrabrost da
i u 38 budem i
dete i dečak
i pesnik i
luda
i
dete
dečak je
pljuvačka
iscelenja
poezije
u
pesmi
dete
dečak
i
dete
dečak
je odanost
istom štapu
sa kojim sam
hodao na sva
četiri hodanja
za poeziju
i
dete
dečak je
zauvek mladi
skitnica koji mi dolazi
u susret žustro poskakujući
a ispod velike pletene kape
mu leti plava kosa. ti si za
mene bio i ostao živi
rembo na putu
i
dete
dečak su
sveci lutanja
dete dečak su
monasi na putu
i zato sam ja
ja sam bog
jer
ja
sam
dete
dečak
lutalica
ja
sam
dete
dečak
beskućnik
ja
sam
dete
dečak
ožedneli
izgladneli
i
neispavani
ja
sam
dete
dečak
veseli
radoznali
i
budalasti
ja
sam
dete
dečak
cunjalo
jebivetаr
i
gulanfer
ja
sam
dete
dečak
zamlata
dzindzov
i
skitnica
ja
sam
dete
dečak
đilkoš
ja
sam
dete
dečak
rugoba
londraš
i
klošar
ja
sam
dete
dečak
stranac
autistični
i
stidljivi
ja
sam
dete
dečak
poklonik
vagabund
i
prosjak
ja
sam
dete
dečak
ubogi
jurodivi
i
bogonadahnuti
ja
sam
dete
dečak
nahoče
kopile
i
ničiji
ja
sam
dete
dečak
emigrant
imigrant
i
vanzemljac
ja
sam
dete
dečak
neželjeni
nevoljeni
i
odbačeni
ja
sam
dete
dečak
bogić
bog
i
ja
sam
dete
dečak
hodač
i
dete
dečak je
pesma
idi idi
nastavi
ne
padaj
kopaj
pevanje
jebi si
mater
bauljaj
ne
izmišljaj
poezija
diži se
grebi
grabi
dalje
dalje
i
dete
dečak je
pre šesnaest
dana se odlučih
deset godina ću
lutati evropom je
prva objava o
ruži lutanja
i
dete
je ruža
dečak je
lutanje
i
dete
dečak je
nevini put koji
me je čekao i ruža
lutanja u kojoj sam
nestao i ko dete i
ko dečak da
bih bio
bog
dete
i
dete
dečače ti
si za mene
bog a za boga
ti si pesma
dete
dečak
i
dete
dečače
ali
i
ti
ti
ko
god
da
si
ti
samo
da
znaš
da
od
ovog
trenutka
u
13:44
1
marta
2025
dete dečak
proglašavam
tek
rođenim
živim
bićem
svemira
i
čedom
jednog
jedinog
boga
amin
i
amin
kažem
i
ja
tebi
bo
mi
bomimabo
ma
bo
moj
dete
dečak
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
18 reči za 18 dana trećeg hodanja za poeziju
28. februar 2025.
27480. dan mog života
dodatak
mesec dana
pred polazak na
treće hodanje za
poeziju poželeo sam
da svakog dana sa
mnom hoda po
jedna reč
usamljenost
nežnost
nezaštiċenost
beskućništvo
nenasilje
siromaštvo
ne-znanje
dobrota
pojedinac
strpljenje
lepota
nevidljivo
nevažno
ritam
sporost
ne-ljudsko
hrabrost
sloboda
i
evo
18
reči
usamljenost
prvog dana
ta topla tuga po
leđima usamljenost
taj spori kovitlac koji
se kovitla u ponavljanju
usamljenost koja se stalno
ponavlja usamljenost u kojoj
se govori ušima. usamljenost
koja se stalno ponavlja sa
kojom osećam kako mi svet
mili po celoj površini kože
kože koja je kao i
usamljenost
najveći organ
koji imam
usamljenost
lepa reč
nežnost
drugog dana
jer nežnost je snaga
pažljivost koja čini i sačini
svet. nežnost ta teška reč. reč
koja pada kao pljosnati kamen lelujajući
se kroz vodu ka dnu. nežnost taj paralelni
pogled sa božijim gledanjem. nežnošću
kojom sam hodao i progovorio. nežnost
nauka nauka. nežnost solidarnost sa
naporom. nežnost za nežnost
koja posustaje. nežnost vođa
mudrosti. mudrost
po nežnosti
nezaštiċenost
trećeg dana
da mi sa svojom
rukom na mom
ramenu dok
hodamo
bude
žena
beskućništvo
četvrtog dana da
sa mnom krene
beskućništvo
mnogih oblika
u nastajanju
jer
beskućništvo
je spasonosno
nomadstvo. ta
najveća kuća
koja me štiti
od malih
kuća
nenasilje
petog dana
nenasilje kojim
sam pristao na
jedan drugi svet
jer nenasiljem se
vaskrsava. nenasilje
u moru so. nenasilje
da mi mesto krvi
teče po žilama
zaista
siromaštvo
šestog dana jer
ništa mi ne pripada
jer ničemu ne pripadam
samo pod prstima dobra
volja i davanje. siromaštvo
ta bezbrižnost. siromaštvo
reč koja me uzbuđuje
siromaštvo što
znači biti
siromah
ne-znanje
sedmog dana
ne-znanjem se
osmehivao onaj
koji je najlepše
mislio. seljak
i majstor
mišljenja
majstor
ekhart
ne-znanje
jer
ne-znanje
je
pevanje
putem
niz
put
dobrota
osmog dana
dobra dobrota
jednostavna
uzbudljiva
lepota
ta
obična
dobrota
pojedinac
devetog dana
ta lutalica i bitanga
to skitanje i to svetlo
odbačenosti. taj ološ i
monah. jedini koji seje
novo semenje šakama
šakama u lakom plavetnilu
budućnosti. samo prosjaci
znaju da su ideje surogati
tuge. taj ljubljeni iskorenjen
čednošću zanesen i
gubitnik nevini da
krene sa mnom
jer on hoda
kao nebeski
hodač
strpljenje
desetog dana
taj uslov za čudo
tišina podviga uživanje u
gledanju. to nadnaravno
što mi strpljenje prinese
usnama
lepota
jedanaestog dana
lepota su muda. lepota
je dobrota. u nekom džepu
neki trn. lepotom mogu
na miru i dalje biti
budala. lepotom
ludi čovek
nevidljivo
dvanaestog dana
nevidljivo što se zove
saveznik onih koji su
krenuli na put. nevidljivo
koje mi klizi pod jezikom
ulazeći u mene kao
zdravlje
nevažno
trinaestog dana
neprimećeno. bogu
je ime nevažno
ritam
četrnaestog dana
rođen sam u ritmu
ritmu želim da se vratim
ritam je vetar koji se kreće
ritam živa metafora. metafora
spoj među svetovima
ritam je vetar koji
se kreće
sporost
petnaestog dana
sporost me podučava
pristajanju. u sporosti se
već nalazi zrno večnosti. samo
u sporosti čitam muziku svih vekova
i samo sporošću mogu videti vrhove
svih planina. istrajavanjem u sporosti
vidim kako se težina pretvara u
ozarenu lakoću. opet
sporost. sporost
ta blagost
ne-ljudsko
šesnaestog dana
ovako je jednom rekla
gertruda stejn na taj način
mi imamo jedno mesto na kome
boravimo i čovek nije imao prilike da
ga sretne jer se tamo bio stalno nastanio
kad rekoh da se nastanio htela sam reći da se
stalno nastanio. kad rekoh da se stalno nastanio
htela sam reći da stalno boravi subotom i na taj način
usta su usta. na taj način kao da je u ustima kao da je
negde u ustima kao da je negde u ustima i tu. verujem
da imaju i vodu. verujem da imaju i tu vodu i da je plava
i sumorna kad je vidite takvu i da je svaka nesreća
istovremeno i dragocena da sve što je dragoceno
istovremeno je sve ono čime misle da vas razreše i
bila sam iznenađena. bila sam veoma iznenađena
bila sam veoma iznenađena. bila sam iznenađena
i pri tome strpljiva čovek je strpljiv kad naiđe na
pčele. pčele u vrtu prave osobit med i tako
postaje med. med i molitva. med i tamo
tamo gde je trava u stanju da raste
skoro četiri puta godišnje
hrabrost
sedamnaestog dana
hrabrost za lepotu i
nežnost. za pčele i med
za molitvu i med. za med i za
tamo. hrabrost za tamo gde je
trava u stanju da raste skoro
četiri puta godišnje. hrabrost
za hrabrost jer hrabrost boli
boli kao usamljenost
ponekad
sloboda
osamnaestog dana
sloboda je nepoznato
ka nepoznatom. zrelost
vruć krompir u ustima
večnom ženskom
sloboda taj kralj
nad kraljevima
i
živim
za
reči
živim
od
reči
i
čuvajte
me i negujte
i dalje 18
reči
usamljenosti
nežnosti
nežnost
nezaštićenosti
nezaštiċenost
beskućništva
beskućništvo
nenasilja
nenasilje
siromaštva
siromaštvo
ne-znanja
ne-znanje
dobrote
dobrota
pojedinca
pojedinac
strpljenja
strpljenje
lepote
lepota
nevidljivog
nevidljivo
nevažnog
nevažno
ritma
ritam
sporosti
sporost
ne-ljudskog
ne-ljudsko
hrabrosti
hrabrost
slobode
sloboda
deteta
dečaka
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
pre šesnaest dana se odlučih deset godina ću lutati evropom
27. februar 2025.
27479. dan mog života
dvanaesti dan
da si na mom mestu šta bi zaključio da ovaj veliki orah
nije rodio ili da su mangupi već pokupili sve pod njim
i pođoh kuda me oči vode
podbijeni palac nikada neće sprečiti dečaka da nastavi igru
ispresecao me slučaj. slučaj ta božija perspektiva
sa ovom devojkom u šumi iznad sela miranž-silvanž
da li će biti dosta lopata da prebacimo lepotu
gazim i vučem noge po lišću
ja tek posle saznam da je moje hodanje bilo muzika
nekada se put penje u nebo a ovaj iza mojih leđa pada između drveća bog zna gde
idemo po sredini puta zajedno ja i svi oni dani koji mi prođoše u minimalnim kretnjama
jašta nego pet je do dva
da li sam ja mogao znati da će mi u dva u montošu
dve stare žene dolaziti u susret i da ću ja tada jesti jabuku
osećam se izgubljen da li je to loše ili dobro to je to
trinaesti dan
nisam ni pošao a već stanem da bih zatvorio oči i odmorio se
najbolje je jebati ujutru jer posle te izjebanog niko neće
sedim za popijenim espresom od ćutanja mi se muti pred očima
dvojica mladića jedu dugačke sendviče
vrtim stopalo masirajući ga
uvukao sam se u krv i ćutim
ovaj toplohladni ipak hladni vetrić neka ostane u rečima
put se svetluca po kiši
na nogama su mi cipele ja sam srećan
kada sam palio svetlo u sobi govorio sam ti da zatvoriš oči
dve crne mačke ušunjane u travi love
četrnaesti dan
debela bela magla i ja. kamioni i automobili izranjaju
iz nje kao utvare a nestaju u njoj kao nestajanje
ovaj put se talasa. ispnem se na vrh talasa i vidim put nastavlja da se
talasa treperi (neka mu). poklonim se i kažem miroslave izvoli nastavi dalje
konobarica ima jake grudi i lepe oči. ja teglim tetive pod stolom i gledam je. biti lud
i opušten u ovom svetu punom straha. gledam je i mislim je. kako joj je kad joj ljube grudi
kada ptice visoko lete uskoro će sneg
odjednom primetim veliku tišinu
stanem stojim ne mičem se i slušam
je. ne mogu se maknuti sa mesta. imam
dojam da sam ukopan na mestu. znači ne
moram se micati. ne moram krenuti ni u
kojem pravcu. ostaću upravo na ovom
mestu nije loše ne moram se kretati. ja
kretanje ne volim ali ne znam kamo
bih krenuo. ne mogu pronaći
ni cilj a ni put do cilja
ostajem ukopan
na mestu
to je moj status kaže julije knifer
ja mislim na nežnu pesnikinju vlastu delimar
lepo je videti kada na 300 - 400 metara veliki kamion koji mi
dolazi u susret počne da žmiga i prelazi na svoju levu stranu
prožima me dobrota
ona se sagne nad lavaboom i ispira svoje levo pazuho na metar od nje
naslonjen na ragastov stojim i gledam je. slučajno pogledam u cipelu
(dok me ispinje iz kanala u kome sam kupio orahe) i osetim punoću života
budućnost se sastoji iz pristajanja
hodam da ne bih ništa činio
hodam da bih hodao po što više delova boga
petnaesti dan
jutrom. penjući se ka starom gradiću montmediju svetlucava prašina pada po meni
vidim ti desno stopalo na prljavom stepeniku dok izlaziš iz kuće u dugom kaputu
još nekoliko metara i ja ću te zagrliti ti nisi više mlada uostalom kao ni ja ali tim pre
kako prijaju ti blagi usponi
skinuo sam se u majicu i hodam kao mladić
gledam se iznutra i razmišljam o umiranju
hodajući očistim svoje telo
reči se vrate jednostavnosti
posle više dana jedan ravan i prav put
iznad tvojih stidnih dlaka nalazi se tvoj beli meki
stomak a ispod njih tvoje crvene usne ljubim ih obe
gegam li se to ja u pola četiri
hodam u smislu živ sam
hodanjem razumevanje hrista preraste u bivanje hristom
hodajući sve me hoće u sebe
gledam levo i desno niz put. nema nikoga znači mogu ga vaditi i pišati
ko je pojeo orahe u francuskoj
detinje zagledan u čudo koraka ceo dan mišljah na umiranje
ovo bi mogla biti mrtva tišina na putu
ih zabati belih kuća u bačkim selima. (kakva je samo mahovina i vlaga rasla iz njih)
ili usponi i zezanje. ili prvo pravilo pre svega napraviti klonju u području mašte
šesnaesti dan
jutro. jutro nevino sramotim ga svojom probuđenom lenjošću
krećem
kreni na mene svete
pre šesnaest dana se odlučih deset godina ću lutati evropom
taj nos sa kojim sam svih ovih dana u hodu njušio detinjstvo
leđa u kojima mi se strah pretvori u bezbrižnost
bezbrižnost (mudrost) koja se uči
ramena po kojima mi polegne širina predela
vilice i vrat u kojima mi se skuplja tuga
mišići ti galebovi nad vodom
pluća u borbi sa starim vazduhom
peta taj prvi mozak
njišem se. njišući se zavodim. zaboravim. zavaravam napor. pristajem
priroda to sam ja
u meni ponovo hoda dete. (u meni ponovo hoda dete)
dete koje je nestalo u
dečaku. dečak u mladiću...
pomerite se planine
po kiši ulazim u sedan
sedamnaesti dan
na izlasku iz sedana
trčeći dečak pruža ruku u
znak pitanja da li je moj pas
odjurio tamo. ja klimam glavom i
pokazujem mu rukom niz put
iznemogao dečak nastavlja da
trči. trči trči trči trči. gledam
za njim. on neprestano
trči i on neprestano
trči. pruža ruku...
hiljadu načina čini taj jedini put na kome mi se
tabani hodajući po vodi suše hodanjem po vetru
tvoje telo
i
moje telo
je
jedno
telo
kad sam im se naklonio jedan crveni konj i braon poni su počeli da mi prilaze
osamnaesti dan
dok lutah cestama čizme mi od šljunaka crkle. u šarloroa uđoh osmog dana
pet do pet osamnaestog dana. na remboovom sam grobu
tu leži taj dečak
dete dečak
jedna pčela leti oko cveća na grobu njegove sestre
zvone zvona u grobljanskoj kapeli
stara grobarka stoji na gvozdenim vratima i čeka da izađemo
iz groblja. dok sam prolazio pored nje rekla mi je laku noć
na osam metara
je reka. ponoć je. stojim
pred kućom artura remboa
koju je gospođa rembo kupila 1869
godine baš kada je artur krenuo ka
parizu londonu belgiji nemačkoj
na svoja lutanja. lepota je u
bedi. zato je rembo i...
kraj
i
poklanjam
se i ponavljam
podbijeni palac nikada neće sprečiti dečaka da nastavi igru
ja tek posle saznam da je moje hodanje bilo muzika
prožima me dobrota
hodam da ne bih ništa činio
hodam da bih hodao po što više delova boga
hodajući očistim svoje telo. reči se vrate jednostavnosti
hodanjem razumevanje hrista preraste u bivanje hristom
hodajući sve me hoće u sebe
bezbrižnost (mudrost) koja se uči
dete koje je nestalo u dečaku. dečak u mladiću... pomerite se planine
taj jedini put na kome mi se tabani hodajući po vodi suše hodanjem po vetru
tu leži taj dečak
dete dečak
i
pre šesnaest
dana se odlučih
deset godina ću
lutati evropom je
prva objava o
ruži lutanja
da
nije bilo
deteta dečaka ja
se ne bih odlučio na
desetogodišnje hodanje
ruže lutanje koju sam
počeo 3 godina
kasnije
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
toliko sam sam da su to već dva dečaka u meni
26. februar 2025.
27478. dan mog života
osmi dan
jutro otpočinje kao da mu se nešto približava
opija me to neprestano hodanje
stignem prespavam ustanem krenem
krenem stignem prespavam ustanem
ustanem krenem stignem prespavam
prespavam ustanem krenem stignem
i dalje se cigare pretvaraju u pepeo
i dalje je putem put
kako hodanje odmiče sve mi se više sviđa to što radi ova
protuva. meni je to sve besmislenije i napornije ali on to radi sjajno
vidim ga kako izlazi sa sporednog puta i baca jabuku u travu tip sve
više liči na junaka neke priče ali on to nije on je samo poezija koja hoda
poezija koja se spotuca da bi se na miru družila sa rečima
običnim rečima. besmislenim na putu
besmisleni na putu tako sam se osećao i tako mi je bilo lepo
da li sam već rekao da pušim pušio bih kamel
jednostavno zapalim cigaru i boli me kurac
toliko je ta filozofija jednostavna da me zaboli od nje
bog me je stvorio velikog i sebi na priliku i obojici na radost i zato sam
ja i budalasti i cunjalo i jebivetаr i gulanfer i zamlata i dzindzov i lutalica i
skitnica i đilkoš i rugoba i onaj koji londra sa štapom smradom i žuljevima
kada bi mi trebao zapušač podigao bih ovaj sa zemlje (odličan je)
(više o štapu)
pre podne sam bio usran od kiše a sada (vrišti i peva)
hodam za nepoznate umetnike. nepoznatog remboa i ludog helderlina
hodam za znoj. znoj u pevačkoj poruci poruka
o levu ruku kojom se držim za štap okačim levu nogu i odmaram je
prepodnevna kiša mi je navlažila kartu i pocepala je na uglovima
odjednom miris trave i korova sa podbarske dolme pored koje sam odrastao
detetu ta dolina mi se činila tako dalekom
da veću daljinu nikad više nisam upoznao
fragmenti su telo hodanja
lj... koje mi je ostalo od reči koju sam zaboravio
hodočasnik posmatra božanstvo božanstvo
posmatra hodočasnika između je emotivni napor
grlim kamenčiće i letve
grlim dlanove i tabane
grlim
hodam i grlim uplašene oči. obijene lončiće
najuzbudljiviji momenat sutra ću hodati tamo. tamo su
brdašca iza sare uniona. plava su i spojena su sa nebom
ovo što sada radim se ubilo za pisanje. stranac u kišni sumrak ulazi u grad
deveti dan
kisnem dva sata. u restoranu u saralbeu iz nogavica iscedim dve čaše vode
na praznom putu i vetru stavljam novine u mokru trenericu da mi ugreje ohlađena jaja
danguba se suši na putu
prepešačio sam se kao konj. žile su mi se zategle kao stablo
sam sam i hladno mi je
(hladno mi je)
žene volim jako
dok po kiši i noći ulazim u sveti avold mislim
postoje teška vremena kada se mišljenju sudi
bogati duhom napustili su nemoguće poduhvate
danas sam mokre čarape na nogama sušio
bilo je čari bilo je
deseti dan
noćas sam plakao u snu
toliko sam sam da su to već dva dečaka u meni
da su žensko dupe i skitnice kraljevi ovog sveta to znaju oni koji su makar hiljadu
koraka hodali kao bednici. koji su malopre kao i ja ugledali ovo dupe na ulasku u lonževil
na usponu kod bošporna čitam kako je lajoš kašak pešačio do
pariza na zlatnim nogama miljokaza verujte slon nije veći od buve
ovaj starac što šepa sa žutom testerom u ruci
ovo sunce u podne i trideset tri
u stomaku mi je svetački mir
gledam ga tanki vijugavi put
gledam ga kako se kreće i odlazi
sad ću i ja za njim
njegovo lelujanje i ne primećujem vrlo se nežno pomera u prostoru
nekad bejaše to kolski put sa mnogo rupa
francuzi su u tom pogledu pametni ljudi
(možda više ovakvih istrgnutih rečenica)
duboko poorana zemlja se talasa na suncu
da li ti znaš šta su to ulične borbe za hleb
nema prenoćišta ne znam šta da radim
(što mekše)
ružna
lica su mi noćas
ozarila umor pod noktima
bila je to jedna rupa prepuna
muškaraca koji su se stalno rukovali
sa novopridošlim muškarcima. bila je to
jedna matora šezdesetogodišnja kurva koju
su sa fanfuljastim nosom iznad debelih usana
iz kojih izlazi napukli glas jebačke prošlosti svi
opaljivali šakama po (tom slavnom) dupetu
a ona je užarena pićem uživala što im
daje (taj izgubljeni) osećaj
muškosti
jedanaesti dan
ta ružna sumnja da mi je noćas ukraden novac
gadim se sebe. sebe poznatog. uplašenog životom
pljunem u vazduh i čekam pljuvačku
hodajući putem koji se zove kroz maglu
tek u trećem pljuvanju me pogodilo po čelu i kosi. pljuvanje me razveseli
još ima u meni božije ludosti
stojim na crvenom opalom lišću i poklonim se
sivom konju. on je miran i svestan mog divljenja
mislim
na
jozu
drakčeta
milu
lazu
kaju
varadija
ota
boška
lanu
nenada
ksenu
miru
ulića
bubu
velimirova
čedu
đu
dušana
dragana
jadranku
šeka
miru
nadu
nebojšu
ružu
vesnu
zorana
gordanu
vladicu
bobu
dolores
dušicu
zoricu
žarka
bez njihove
pomoći ja ne bih hodao
pored onih belih krava a na
desetine ih je i sve ali baš sve
gledaju u mene. hvala vam
krave i hvala vam moji
prijatelji
iznenada dogodio mi se humor
na konjima se pena u so pretvorila
klip klap njofr plav znao sam da to nešto znači
pevam se gegam se šepurim se kao šarlo šarlo. šarlo šekspir
zanesem se u tu mlohavu zajebanciju i počnem da
dirigujem mekanom predelu u zagasitom podnevu
i tako nas dvojica mekani i ja nismo sami družimo se sa humorom
humor ha-ha-ha taj višak daha
humor ta prva vlažnost u telu
humor ta nevinost pod tabanima
ulazim u selo hejs
one dve žene su tamo
uhvatila me tuga na putu za viži
osećam da se najviše trudi vazduh
krupnooka konobarica mi donosi espreso mislim
na njeno telo onda se okrenem i gledam kroz prozor
u decu. kače se i vešaju o neku štanglu na seoskom trgu
ta odvojenost od detinjstva me baca u poniženost koja je najsloženiji deo puta
poezija je to
idi idi nastavi ne padaj kopaj
jebi si mater bauljaj ne izmišljaj
diži se grebi grabi dalje dalje
mislim na emila siorana i šutiram kamen po asfaltu
ponekad mađari u svojim selima dugo sedeee pod lipama
plavi asfalt i crvena krv (u čarapi)
neizvesnost sa prenoćištem me čini nesigurnim. sramim se te svoje slabosti
ako bi mi neko stavio ruku na moje rame
sužavanje (hej) puta je počelo pola sata unazad
i
samo mi
je se pokloniti
i ponoviti
i
poezija koja se
spotuca da bi se na miru
družila sa rečima
i
bog me je stvorio velikog i sebi na priliku i obojici
na radost i zato sam ja i budalasti i cunjalo i jebivetаr
i gulanfer i zamlata i dzindzov i lutalica i skitnica i đilkoš
i rugoba i onaj koji londra sa štapom smradom i žuljevima
i
ovo što sada radim se ubilo za pisanje
stranac u kišni sumrak ulazi u grad
i
prepešačio sam se kao konj
žile su mi se zategle kao stablo
i
da su žensko dupe i skitnice kraljevi ovog sveta to
znaju oni koji su makar hiljadu koraka hodali kao bednici
koji su malopre kao i ja ugledali ovo dupe na ulasku u lonževil
i
pljunem u vazduh i čekam pljuvačku
tek u trećem pljuvanju me pogodilo po
čelu i kosi. pljuvanje me razveseli
još ima u meni božije ludosti
i
poezija je to
idi idi nastavi ne padaj kopaj
jebi si mater bauljaj ne izmišljaj
diži se grebi grabi dalje dalje
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodam ovom stazom ostavljajući svoju snagu nekom da je sretne
25. februar 2025.
27477. dan mog života
voljeni
krenimo
sa detetom
dečakom
hladno mi je po stomaku
nekih tri kilometra unazad tamo gde sam se osetio kao konj
sa snažnim slobodnim grudima zar nisam tamo bio sretan
ja prepona
pojedem hleb i jogurt ležim na vetru i spavam
pred ulazak u šumu kroz granje posle kiše
prosipa se vodena prašina prepuna sunca po meni
bacam nozdrve i pluća ka mirisu planinskih biljaka
još jedanput se iznova stvoriti
vidim miroslava mandića zamače u šumu prečicom za klosterbah
taj plavi znak to je znak moga puta prepunog šišarki zelene
mahovine hladnih mirisa belog micelijuma po gljivama
žile korenja po kojima ponekad kliznem
hodati ovim putem znači biti bogat
tako je nežna ta beskrajna tišina kotrlja mi se po slepoočnicama i vratu
stojim naslonjen na štap dole je jezero toliko lepo da nije za gledanje
sve mi govori budi sam
nezaštićenosti reko koja tečeš
reko rekoh ovoj vodi. tom realnom večernjem potoku
četvrti dan
sa desne strane probuđeni potok koji se čuje i pada
u vodi žive drugačija bića od onih u drveću
danas je subota a sutra (zatvorena) tužna nedelja
sedim go do pojasa usred šume i sušim se
taj sunčevi zrak za kojim se pomeram miluje me po mišicama i grudima
vidljivi svet odbija svetlost
te tako lepe žene četvrtog dana iz automobila gledaju u
moje robusno telo dok hodam (ti ih zavodi svojom ružnoćom)
mislim o nebeskom hodaču
zlato po drveću a ja sam umoran
koraci škripe po kamenju
umor me cedi
umor me nestaje i oblikuje
umor tvorac svih oblika u nastajanju
ranac me pritiska i vuče nadole i ja se okačim o njega (kao izrasli
dečak okačen u tesnom kaputu) podižem glavu i udišem vetar
kada sam izložen naporu onda nema dvojbe da li bog postoji ili ne postoji
niko me ne dvoumi u banalnosti dvoumljenja
sve se to rasprši na putu preda mnom
put se polako diže tiho i neizbežno i takav već jedan sat ide on svojim putem
crknutog (za poeziju) i oblivenog znojem (za poeziju) boli me koleno
ta melanholija u kostima
gledam u svoje senke na putu sve je istina u tome biti pravi
ja sam stablo koje se otiskuje niz vododerinu
ostavljajući put da se spušta polako po svojim zavojima
uzbudljivo je biti na ovim neistorijskim mestima
kao rudar probijam se kroz hladno zelenilo
punu šaku zemlje sa šumske staze prinosim licu
miris zemlje je kao proleće
hodam ovom stazom ostavljajući svoju snagu nekom da je sretne
malo pre sam na vrhu crtao oblake u dolini sada se krećem kroz njih
ja sam potok koji se sliva
peti dan
jednostavno klizim niz ovaj asfalt i češem se po vratu
žurim ka jutarnjem sranju. gledam gde bih to obavio
kako kaže otac joakim sve nevolje su đavo
pre pet minuta mi se pojavila prošlogodišnja hodačka pesma sada
je ne pevam nego je vičem vičem dok ne izderem grlo grlo šljunak
šljunkom ja ličim sporom magarcu
prekoputa dolazeći mi u susret mladi skitnica žustro
poskakuje. ispod velike pletene kape leti mu plava kosa
je li to drevno divljaštvo koje se oprašta
taj divlji dripac rembo
ne znaš ni kuda ideš ni zašto ideš kao ni neku lešinu niko te ne može ubiti
ljubav je terati po svom
svi spisi potiču od jednog mladog sasvim mladog čoveka
sjajno. apsolutno se ništa ne događa
prolazim preko rajne. dao bog
cipele mi bele od znoja. mislim na žana vigoa
u francuskoj sam na radnom mestu
pored puta
suglasje boja u podužnom kanalu učini me za trenutak u samom trenutku srećnim
francuski peškiri mirišu jako na film kurve i kriminal
šesti dan
dok je telo još tvrdo pažljiv usporavam
hodam kao kad s ranom jeseni uđe u mene seta
kad se u tuzi takmičimo puž i ja
hodam kao kad krenem ženi (tom stidljivom lutanju) a
radovanje a uznemirenost a prethodna muvanja po sobi
poštar ubacuje pisma gledam za njim
vreme se ubilo da se ubiješ
umetnici su monasi na ulicama
najbolje hodam kada se uhvatim za ritam i počnem na njemu da spavam
život je dugo putovanje u smrt
čije se to usne spuštaju na mirnu površinu jezera
velika četka za rasprostiranje asfalta zarasla u trnju pored drveta
nemci se više kreću od francuza
mušica mi uletela u usta
kod oraha ti je tako kad ugledaš jedan ugledaš i drugi i treći
dva dečaka preko ulice me pozdravljaju
okrenem se i gledam ih kako se češu o kuće i pucaju
zaista se u detinjstvu sve dogodilo
trljam leđa i noge to me prokrvi
dan me ubija a put stoji
sve je dizajn ta rugoba od ljudskog mišljenja
ko to živi u ovom blatu na putevima
gledam u svoje cipele koje se polako krivе
u livadi beži mali miš
livade mirišu na noć i sreću
samo pet litara krvi čini život
sedmi dan
za doručkom u kući umobolnih gde sinoć pronađoh prenoćište
jedan krakati 60-nji mladić vadi protezu iz usta i pokazuje mi je
rečenica je geografija
geografija (je rečenica)
o crvenoj rđi u kojoj vreme sere svakog dana
o vetrovima koji oduvaju osvetoljubivu opasnost
o mrazevima što kidaju drveće
o ušću (koje se priprema hiljadama kilometara unazad)
o brzini (koja stvara zle ljude)
o sobi (u kojoj je uvek nekoliko neodgonetljivih predmeta)
o staklu (dva prozora u jednom radničkom jutru)
o ovom jutru u kome sedam krava leži na travi dok vlaga pada a ja viknem pred uspоnom
ne pristajem... nastavljajući penjanjem srećan od umora koji me tuče po preponama
zvona crkve u veselhajnu vadim kabanicu iz ranca
osećam veliku prazninu u hodanju
lepota je uzaludna
štap je pokisao i sad se presijava od vode kao mladić
četiri dečaka pred drulingenom gledaju u mene kao u čudo
čudo im u očima. kisnemo zajedno i zajedno prasnemo u smeh
po koži osećam kako je ljudska usamljenost besprekorna
sigurno da je ovo hodanje i ono da mi dupe vidi put
i
samo mi
je ponoviti
još jedanput se iznova stvoriti
mislim o nebeskom hodaču
kada sam izložen naporu onda nema dvojbe da li bog postoji ili ne postoji
prekoputa dolazeći mi u susret mladi skitnica žustro
poskakuje. ispod velike pletene kape leti mu plava kosa
ljubav je terati po svom
umetnici su monasi na ulicama
zaista se u detinjstvu sve dogodilo
rečenica je geografija
lepota je uzaludna
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dete dečak
24. februar 2025.
27476. dan mog života
miroslav mandić
dete dečak
treće hodanje za poeziju
od helderlina do remboa
tibingen - šarlavil
12. oktobar 1988 - 29. oktobar 1988
18 dana hodanja za humor i stid
noge znače blizinu i daljinu jer u bogu su blizina i daljina
jedna stvar a čovek nogama može stići blizu i daleko
jakob beme
prvi dan
u hodu mi počinje jesen
trideset i deveta moja jesen...
hodam i plačem tibingenom
kada sam malopre okrenuo leđa zorici žarku i tilu provalio je iz mene plač
plač dečaka
neki iznenadni plač iz neke stare tuge
nosim helderlinove pozdrave rembou
kroz pluća mi prolazi čitavo detinjstvo
žudim za sobom dečakom
ja hodam sa usamljenošću
usamljenošću koja se ponavlja
noćas sam sanjao reči i umorio se od lepote
plač mi je produvao umorno telo i napete mišiće
putujem bezbrižan predajem se u naručje pešačenju
crvenilo jabuke mi leti pred licem zabavlja mi oči
urezujem drugi prošlogodišnji hodajući raboš na štap
napor mi muti pogled
uživam u starenju
i gledanju
hodam u stilu stići ću već stići ću
mislim na reči ta nepoznata nam bića
mislim na knjige te predmete koji lako stanu u šaku ili svaki bolji džep ***
_____
*** jedan sat pre polaska ka rembou
poređao sam po šljunkovitoj stazi pored
helderlinovog groba te predmete koji lako stanu
u šaku ili svaki bolji džep i onda sam korak po korak
između njih hodao po tom putu od knjiga i lišća
bile su to knjige o putu i putevima
hiperion fridriha helderlina
putevi i staze hamiša fultona
kratke šetnje roberta valzera
pesme bašoa
odlazak u prostor stvarnosti viktora segalena
radovi ričarda longa
poljska staza martina hajdegera
ići kroz led vernera hercoga
poruke planine sen-viktoar petera handkea
plavi putevi keneta vajta
avanturističko srce ernsta jingera
mala svita vivreja frensisa ponža
pesme artura remboa
_____
ne pušim više. da pušim sada bih pušio
pušenje je strast o kojoj sanjaju mala deca
pušenje je strast o kojoj sanjaju postiđeni
prvo teglenje i prvi bol u leđima
osećam se kao da sam to ja
od uprljane jabuke ostane mi zemlja u šaci
u tri minuta do tri čujem ptice
šta su to reči za siromašne
reči su planine koje su se pretvorile u sitno kamenje
mnogo plesnivih šljiva u travi
reči su raznele mnoge dečije glave dolazeći iz roditeljskih soba
automobilima izgažene jabuke po putu
reči puštaju korenje po stidljivim usnama
ponovo i stalno jabuke
reči ne razumeju oni kojima reči nisu nikada oduzete
jesen jabuka
na usponu iza sela brumlingen intenzivna tišina
nema me
nestao sam u hodanju
oblačim dva džempera i ležim na vlažnoj klupi
prolazi traktor savijem noge osetim po koju kap
tu sam da gledam
jede me mrak farovi me seku po stomaku
u bondorfu pod seoskim svetiljkama (kao dečak okačen u tesnom odelu)
buljim u raskrsnicu sa pitanjem šta sad
perem čarape i pazuho oni najviše smrde
osećam sebe van tela i gledam ga samo je u sebi
uzima crni flomaster i vuče po karti liniju današnjeg
pređenog puta to su 7-8 santimetara hodanja
drugi dan
jutro je vlažno
hladnoća me hladi iznutra
opet sam slobodan na putu i ponovo (nadahnuto) ne znam ko sam
meškoljim rancem po leđima i stežem se za štap
pred zoru sam sanjao da mi je umro prijatelj vrištao sam ne nee neee neeee neeeee
_____
*** kada sam se vratio sa hodanja čuo sam da je moj prijatelj umro. branislave...
_____
boli me jaka svetlost po očima
hodajući se kupam i pripremam pevanje
ja divljak
divljih grudi otadžbina
ja čobanin
ja panonija
ta ravnica u kojoj se smiriše svi uticaji
znojenjem postajem smrad koji hoda
upirem štap u sokola koji kruži iznad šume
(to je samo jedna od mogućnosti moga štapa)
ja ne znam krajeve kroz koje prolazim ni istoriju tih krajeva ni
običaje drugi neka o tome znaju ja sam samo nevinost koja hoda
bilo šta da uradim kažem napišem biće onih koji će reći to je sranje
znajući to ja sam miran kao ovaj uspon po kome se strpljiv znojim
ja kurac koji mi visi u hodanju
ja dečačka bezbrižnost koja se njiše po asfaltu (u oberšvandorfu)
hodanje je malo malo pa se predeo menja
malo malo pa skrenem na sporedan put spokojan daleko od vetra kamionskog
vitlam štapom oko sebe
vitlanje mi oslobađa umor u ramenima
a kad štap naleti na tu belu popodnevnu svetlost svetlost blesne po njegovoj dužini
taj srećan dečak u meni hodamo zajedno on početak ja sredina
ja seoski đilkoš
ja londranje
londranje to aljkavo skitanje. ta zlatna odsutnost
hodam a kao da kradem ceo svet
crtam šumu pre unteršvandorfa i udišem je
ta šuma zar nisam to ja
ja
ja pripada svakome
ja u svakom koraku (ma gde on bio)
ja pomahnitao od proždrljivog zanosa da pevam radosne himne čitavoj zemlji
usporavam hodanje
posle uspona jedem jabuku
hodam direktno u večernje sunce koje gori
treći dan
tišina na maglovitom praznom putu
hodam sa jutarnjim počecima i jučerašnjim posledicama
hodam nogama
krv za hodanje se menja kao i put koji se menja
stojim i gledam šuma je tako lepa
lepo i dugo ćutati
hodati i gledati
hodati i misliti
hodati i ne misliti
hodanje je kao postojanje
na raskrsnici vidim ženu i popalim se na pičku
oprosti mi moju smrtnost kaže jedan pesnik
spasiti te neće ni jedan od spisa kaže drugi
hodanjem se čistim od otrova u pričama
hodam da bih bio nežan prema telu
sa kakvom sam lakoćom tada ćutao
i
kada
sam malopre
okrenuo leđa zorici žarku
i tilu provalio je iz mene plač
plač dečaka. neki iznenadni
plač iz neke stare tuge
žudim za sobom
dečakom
dečače
ti si moje
dete
i
ja
sam
samo nevinost
koja hoda
bio
i
ostao
i
a
kad
štap
naleti
na
tu
belu
popodnevnu
svetlost
svetlost
blesne
po
njegovoj
dužini
i
neka
se
to
zna
zauvek
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima