AUTOBOGOGRAFIJA
2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365
autobogografija su oboženja autobiografijom
autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije
autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem
autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom
autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju
Ti
si
426857
pupoljak
stanem u planini da čujem sneg
15. jul 2025.
27617. dan mog života
1148/2505
3498 i danas je lep dan. proleće usred zime. razum u pudingu
3499 hodam ka sremskoj kamenici. naiđem na fudbalski teren. u novembru
1972 pre dvadeset i dve godine na ovom mestu na polovini fudbalskog terena
hteo sam da napravim fintu ulevo i pukao mi je meniskus. bio sam dvadeset tri
godine star. tri četiri dana pre toga sam došao iz vojske. tri četiri dana kasnije
sam otišao u zatvor u sremsku mitrovicu. telo iako mlado nije bilo spremno
platio sam to oštrim bolom. jednomesečnim hramanjem sa kojim sam
9. novembra ušao u zatvor da tamo odradim deo svoje životne
priče. isto kao što danas pričam bog zna koji
nastavak iste priče
nastavlja se
941. hodanje
topla vlaga u vazduhu
hodao sam pored dunava ka
beočinu. prošao kroz kamenički
park. gazio po blatu. bio miran. miran
i sam. kao i dunav. za tri meseca će
propupeti drveće. osetio sam to
kao i uvek. bio sam dah. budi
sretan čoveče. dah
je jedna reč
novi sad 30.12.1994
1149/2504
3500 sat i po je padala. sada je stala. mokre noge. ali preda mnom je: ići ići ići
3501 četvrta novogodišnja noć ruže lutanja. kružim oko grada u kojem
sam rođen i kroz koji noćas veličanstveno teče dunav. sretan sam jer mi
koraci pevaju zajedno sa ovom ženom koja je tu pored mene. za ove četiri
godine često sam bio sam ali je jedna nepostojeća žena uvek bila sa mnom
3502 osetim lepotu ćutanja između nas
3503 po baricama se hvata tanki led
3504 blizu je ponoć. preko železničkog mosta na dunavu ovog trenutka prelazi
voz. vidi se njegov odsjaj u vodi. duga kompozicija baš kao u filmu američka
noć fransoa trifoa. životumetnost je voz koji prolazi kroz noć. to i ništa više
žena. krug. ruža
942. hodanje
ponoć je. kružim oko novog sada
sa rajkom sredojević. spremajući se u
londonu za veliko hodanje otkrio sam spora
hodanja oko ponoći. around midnight. meko
kao i džez. hodanje je svečanost. iskorenjivanje
mir krvi. jedan pas anđeo dugo je hodao sa
nama. primanje je dublje od davanja. reči su mi
učitelji. skromnost me okružuje u hodanju. kupa
me i oblikuje. klanjam se svim bićima koja su
živela u ovom veku. dah je jedna reč
kružim i ljubim ljubim i kružim
novi sad 31.12.1994
1151/2502
3505 videla sam lepe boje. nezaboravne su žuta zelena i plavo nebo kao put
sunce se sve vreme probija. i put svuda put. pre dve večeri kada smo hodali rekla
sam da smo ostavili trag putem kojim smo prošli. meni to puno znači u glavi. zato
sam htela da vidim mapu i vidim šta smo danas prošli. to mi je jako materijalno. nije
hodanje zbog hodanja već hodanje zbog nečega. ne znam da li to ima snagu da utiče
na druge ljude ali na mene puno utiče. to su stvari o kojima ja uglavnom ćutim. ali
ako tebi nešto znači što meni to nešto znači onda eto. u jednom trenutku sam
osetila da mi je mokro desno stopalo ali sam to odmah zaboravila. kad smo
došli do karlovaca shvatila sam da sam opet jaka. kad imam osećaj te
snage onda osetim neko istezanje u donjem delu kičme
i tu oko struka priča mi maja popović
brdo cipela
943. hodanje
hodao sam sa majom popović
po obroncima fruške gore. hodali smo
nogu pred nogu i bili sami na putu. bili tela
prirode. deca. uveče mi je gospođa magda
simin govorila o brdu u koncentracionom logoru
u aušvicu. strašno je to brdo cipela. oseti se
čitava zemlja kojom su te cipele hodale
kružim i ljubim ljubim i kružim. čisto
mi je lice na čistom vazduhu
novi sad 2.1.1995
1152/2501
3506 hodam po planini. suvo je i hladno. koraci su mi mirni mišići takođe. osvrćem se i
gledam pređeni put. mlečno sunce i krivina u desno. suvo granje na obronku vinograda
3507 gledanje je pevanje. ćuti ovaj svet i peva
pokrivam nos
944. hodanje
nogu pred nogu prošao
taj je dan dan tako sličan drugim
danima. bilo je sunčano i hladno. ličilo
na sneg. sremska sela su u vojvodini
najstarija. stare kuće stare boje stara
vrata mali prozori. došao sam u vrdnik
noću je hladno pa spavam sa kapom
i pokrivam nos. čisto mi je lice na
čistom vazduhu. u noći
čujem vetar
vrdnik 3.1.1995
1153/2500
3508 veje sitan sneg. maglovito i oblačno. žuti se dukat sunca
3509 vetar pravi zimu kaže jedna seljanka u vrdniku
3510 nikog na putu tu gde veje sitni sneg
3511 crvene bobice šipka pokrivene snegom
3512 kao pena talasa zalepio se navejani sneg na odron brda
vetar pravi zimu
945. hodanje
produvao me vetar. osećam
bol u glavi. stavljao sam i drugu
kapu ali nije vredelo. vetar je nosio
sitni sneg. u rumi sam izgubio rukavice
bilo je hladno pa sam odmah kupio druge
u vrdniku sam kupio jabuke i one su bile
hladne. možda će danas biti toplije u sobi
nahladio sam nos i grlo. nadam se da
se neću razboleti. u noći čujem vetar
sutra ću nastaviti negde
vrdnik 4.1.1995
1154/2499
3513 stanem u planini da čujem sneg
3514 beli se sve se beli. hodanje kroz snežnu belinu ona
me podseti na svih 1154 dana hodanja tako sličnih svetlosti
3515 žuta ptičica u belim granama
slušanje snežne tišine
946. hodanje
bio je to samo sneg. belina. prepune
grane snega. čovek sam u planini. sve što
sam gledao bilo je belo. hodao sam gore dole
ponegde prtio put. gledao sam belinu kao tišinu
nekoliko puta sam zastajao i slušao je. zašto
je tišina tako lepa. nije li to bila tišina dubokih
mora. tišina praznih svemirskih prostora
tišina moga puta. sutra ću nastaviti
negde. veliki mirni sneg u
beloj planini
vrdnik 5.1.1995
1155/2498
3516 siv suv hladan dan. potrebno je da u koracima nađem toplotu i radost
3517 zacrvenele su mi se ruke na hladnoći dok sam crtao
trave evrope. ima toplote u ovom mrazu koji mi brije lice
3518 vrapčiji žamor pod snegom me podseti na proleće
kroz prozor
947. hodanje
završio sam današnje hodanje
po hladnoći i snegu koji se zaledio. sada
stojim u hotelskoj sobi i gledam kako sporo pada
sneg. u sporosti neke pahuljice zastaju zaleluјaju se
u stranu polete na gore igrale bi se. nosi ih vetar. bajka
pred mojim očima. gore na vrhovima je već zasnežilo i
obrisi nestaju u predvečerju. preleće jato ptica. mladić
u zelenoj jakni podiže kragnu i okreće se unazad
noge su mi još prljave od hodanja. pogled mi je
umoran. telo mirno. mislim na tebe. osećam
da si kraj mene. veliki mirni sneg u beloj
planini. pišem i gledam ga kako
sporo pada
vrdnik 6.1.1995
1156/2497
3519 noćas je bilo hladno. krećem sumoran i turoban ali mi hladan vazduh
povrati snagu. kilometar jedan raduju me svojom igrom na snegu ova dva psa
ugrejati se ugrejati se
948. hodanje
osećam posledicu hladnih noći i mokrih
patika. ne mogu da se ugrejem nos mi curi
put se beleo. u irigu i preko iriškog venca sneg
se već topio. noge su mi bile mokre. to je ta
zanosna priča o lutanju bez cilja. priča u kojoj
se usput pokupi nazeb. kao i sva lepota
pod tihim snegom. pišem i gledam ga
kako sporo pada. nazeb nije
spor steže me
novi sad 7.1.1995
1158/2495
3520 velika svraka na žici. gledam je u kljun. primeti me i odleti
3521 hodam i kijam po snegu kroz futoški park u novom sadu
isuviše je ovih dana ušlo hladnoće u mene
949. hodanje
kada sam jutros progovorio čuo sam svoj napukli glas. hladnoća
je u meni. krenuo sam ali sam se posle osam kilometara vratio
suviše sam osećao nazeb. sada je veče i iz svoje hotelske
sobe gledam grad. nema puno ljudi. sneg je još po
travnjacima. ugasio sam svetlo i gledam. nazeb
nije spor steže me. još osećam nos
da li će me do jutra proći
novi sad 9.1.1995
1159/2494
3522 ima nekog zdravlja na putu. u otiskivanju. prolaženju
3523 još stoji sneg. još je ispod nule. još mi je telo hladno
reči su put
950. hodanje
dok hodam ćutim. ne
izgovaram reči. da li njihovo
odsustvo čini da ih snažno osećam
kada gledam put vidim i čujem reč put
put je jednostavan kao i reč put. reči su
put. hodanje je reč. i sam sam reč
pevajuća. još osećam nos da
li će me do jutra proći
na putu na reči
novi sad 10.1.1995
1160/2493
3524 kako je. mrda. to je najvažnije čujem u ulici svetozara markovića u novom sadu
3525 kada sam pre tri sata krenuo iz novog sada bilo je sunce
u temerinu kiša. sada u sirigu sneg. to se zove prolaziti kroz dan
u meni
951. hodanje
vlaga je u vazduhu
i januar u meni. na putu
na reči. januar u meni
novi sad 11.1.1995
i
spremajući se u londonu za veliko hodanje otkrio sam
spora hodanja oko ponoći. around midnight. meko kao i
džez. hodanje je svečanost. iskorenjivanje. mir krvi
gledanje je pevanje. ćuti ovaj svet i peva
sutra ću nastaviti negde
1154 dana hodanja tako sličnih svetlosti
gledao sam belinu kao tišinu. nekoliko puta sam zastajao
i slušao je. zašto je tišina tako lepa. nije li to bila tišina dubokih
mora. tišina praznih svemirskih prostora. tišina moga puta
to je ta zanosna priča o lutanju bez cilja
kada gledam put vidim i čujem reč put. put je jednostavan kao
i reč put. reči su put. hodanje je reč. i sam sam reč. pevajuća
kada sam pre tri sata krenuo iz novog sada bilo je sunce u
temerinu kiša. sada u sirigu sneg. to se zove prolaziti kroz dan
i
ružo
lutanja ti si
ruža 20 veka
pupoljak 21 veka
i pupoljak svih
bića svih
vekova
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
sutra nastavljam okreni stranicu
14. jul 2025.
27616. dan mog života
1134/2519
3473 sunce obasjalo groblje. spokoj mrtvima
3474 grakću vrane po ovoj hladnoći
3475 ugledam u daljini belu kupolastu kuću i koracima joj prilazim prilazim
prilazim. ne zaustavljam se nastavljam i sada je ona već daleko iza mene
veliko drvo u novom sadu
929. hodanje
hladnoća me umara isto kao vrućina leti. izvuče
mi snagu. bio je to suv hladan i sunčan dan. i dugi
putevi. otišao sam na sever do riđice na istok do alekse
šantića na zapad do bačkog monoštora. za par dana obišao
sam sva sela oko sombora. sada sam u novom sadu. još pet
dana pa zima. još pet dana će se dani skraćivati. ove večeri
stojim pored starog drveta koprivića preko puta hotela
putnik. pre dvanaest godina sam pisao o njemu dodirni
bilo šta i dodirnuo si sve. volim što sam u somboru
u novom sadu noću ponovo drvo i ja
novi sad 16.12.1994
1135/2518
3476 subota je. neispavan i premoren čovek. taj čovek sam ja. napraviću jedan
krug oko novog sada od kamenice do petrovaradina. to će biti moja subota
3477 umor
vino
930. hodanje
jedan dan prepun umora
sada u kuhinji u podstanarskom
stanu rajke sredojević sedim i pijem
sa rajkom vino. vino je i zvuk poklopca o
šerpu. vino je i hristova krv. gledam to prozračno
crvenilo i gledam kako ga rajka pije očima. vino u
suboti u kojoj sam hodao i mislio na prošlost ljudi koji
su živeli siromašno u šumama van puteva pod zemljom
skrivajući se od nasilnika živeći sa saveznikom vinom
božijim. u novom sadu noću ponovo drvo i ja
nekad pomislim da me drugi može
popiti kao vino jer vino sam
novi sad 17.12.1994
1137/2516
3478 sunce blešti po putu. ja tabanam
3479 primetim kako hodam pored kuća u bačkoj palanci. prsti koji se vuku po zidu su moji
u toj ulici sada su samo drvoredi
931. hodanje
ležim u hladnoj sobi broj 27 u hotelu turist u bačkoj
palanci. kao da se ceo život srušio u hladnoći. uveća
mi se tuga smanji želja za životom. čujem neko na ulici
zvižduće. setim se današnjeg hodanja. posle noćašnjeg
mraza sunce me je grejalo u leđa. sa branislavom lučićem
sam pravio fotografije za pasoš čoveka u kretanju. oko
pola tri sam stigao u bačku palanku. u tom gradu sam pre
dvadeset godina zadnji put video devojku koju sam mnogo
voleo. u toj ulici su sada samo drvoredi. u ovoj paralelno
sa njom u hotelskoj sobi mi je hladno. nekad pomislim
da me drugi može popiti kao vino jer vino sam
čim svane izaći ću iz sobe
bačka palanka 19.12.1994
1138/2515
3480 gde je crkva ovde u baču pitam jednog mladića. koja crna ili bela
3481 u silbašu slušam meštane. imaš ti da uhvatiš mačka
za jaja kaže plavuša. ja odoh kod kuma kaže crvenokosa
tek pred jutro
932. hodanje
hladno. hodao sam kroz bač
vajsku bođane silbaš. noć me zatekla
u gajdobri. u gajdobri je bilo isključenje struje
pa je selo nestalo u potpunom mraku. crnio se
mrak kao masna oranica. u krevetu sam se celu
noć grejao i tek pred jutro ugrejao. dolazi zima
duga i hladna. ređaju se sela u meni. postaju
sva sela. čim svane izaći ću iz sobe
nastavi samo čoveče
bačka palanka 20.12.1994
1139/2514
3482 sivo hladno. dobar dan za banana ribe reklo bi se. to je dan
koji bi trebalo izdržati u koji bi trebalo kapnuti kap svoje topline
ja sam ravnica
933. hodanje
hladna su mi kolena. hodao sam
i prošao kroz deronje karavukovo plavnu
bačko novo selo mladenovo karađorđevo. u
deronjama me je zaustavila policijska patrola
to je već sedmi osmi put. neko me prijavi kada
vidi da fotografišem selo. ali kada im objasnim šta
radim veoma su ljubazni. ovaj par policajaca me je
čak odvezao do odžaka. ceo dan je bio hladan i suv
to je baš ono kroz šta treba proći. uzbuđuju me
crkve i napuštene kalvarije. praznina i tišina po
poljima mi je pod kožom. ja sam ravnica
nastavi samo čoveče. još sam gladan
i još mi je hladno
bačka palanka 21.12.1994
1140/2513
3483 noćas je u tri sata dvadeset dva minuta i četrdeset osam sekundi počela
zima. noćas je takođe prvi put ove godine počeo da pada sneg u bačkoj palanci
prkos
934. hodanje
prvi ovogodišnji sneg
i moje vlažne noge. prešao
sam dunav i ušao u krajinu koja je
kontrolisana vojskom ujedinjenih nacija
zloslutno je to videti. u novinama vesti o
višečasovnim isključenjima struje. ipak lako
sam došao do šida do valovitog srema. nataša
rogulić mi je pričala o cveću prkos raste u dvorištima
ciglom postavljenim i zove se prkos jer može da
nikne opet. u predvečerju je padao sneg. to je
moja četvrta zima na ruži lutanja. još sam
gladan i još mi je hladno. imaš li ti neki
savet kako da mi u patikama
ne budu mokre noge
šid 22.12.1994
1141/2512
3484 pali i sneg i magla. ovakvi su bili dani prve zime hodanja
u engleskoj. sada sam u sremu. četiri godine dan za danom idem
da bih stigao baš tu gde sam sada jer cilj hodanja je samo postojanje
3485 dobošar u vašicama ide kroz selo i viče pozivaju
se meštani da održe zbor birača u osnovnoj školi
na tvojim usnama
935. hodanje
provejavao je sneg. pala je belina po
crnoj zemlji. misterij crno i belo zajedno
dvaput sam prešao reku bosut i po jedan sat
sam bio sam na putu. na petsto metara nije se
ništa videlo. posle morovića uznemirio sam dva psa
mužjaka koji su se parili sa žutom kučkom daleko van
sela u polju. pružao sam korak do tvojih šaka u kojima
je ova mekana knjiga. hodao sam da bih se odmorio
na tvojim usnama. imaš li ti neki savet kako da mi
u patikama ne budu mokre noge. sutra
nastavljam okreni stranicu
šid 23.12.1994
1142/2511
3486 pola osam je. pre pola sata je svanulo. po snegu hodam ka neštinu
sve se beli. obukao sam plavu jaknu i pantalone da me sneg ne natopi. na
čarape sam stavio najlon kese da mi kroz poderane patike noge možda ostanu
suve. lepo mi je sada ovde. jedan čovek u daljini u svom plavo odelu iza njega
sivo nebo i nepoznati prostori. curi mi iz nosa prestajem da zapisujem
3487 u belini i hladnoći primećujem mnogo ptičica
štiglića i svraka. kao da ih je uplašio ovaj noćašnji sneg
na mojim usnama
936. hodanje
od iloka do neština. posle do suseka
banoštra i čerevića. tamo je već sinulo sunce
i sneg se pretvorio u bljuzgavicu. noge su mi bile
mokre. najlon kese nisu ništa pomogle. gledao sam
trske po kojima je popao sneg. gledao sam dunav nad
kojim je snežilo. kod svake crkve sam se radovao jer
su mi sve bile lepe. bio sretan jer ću noge ugrejati u
hotelskoj sobi. sutra nastavljam okreni stranicu
sneg mi je vejao u lice i topio se na
mojim usnama
novi sad 24.12.1994
1144/2509
3488 ovde na autobuskoj stanici u sremskoj mitrovici sam 9. avgusta 1973 napisao
sebi pismo 10:15 h znaš šta miroslave malopre sam izašao iz kaznione u sremskoj
mitrovici. sa velikim naporom doživljavam promenu. sve je u toj meri normalno da
sam skroz na skroz zbunjen. sutradan sam dobio prvo pismo na slobodi
3489 čim sam izašao iz zatvora na ovom mestu sam osetio miris paradajza
osetio sloboda je običnost. sloboda je detinjstvo. sloboda to su moji koraci
sloboda je osmeh mirisom. sloboda je napred. sloboda je kašika u rukama i
crvena paradajz čorba pred usnama. sloboda je stići i nastaviti. sloboda je
zatvor iza leđa. sloboda su bivši dani u zatvoru iza leđa. sloboda je
zbogom zatvoru iza leđa. sloboda je knjiga koju ću napisati
petnaest godina kasnije o zatvoru iza leđa
3490. jato ptica leti nisko kroz maglu
u svakom trenutku
937. hodanje
obavljajući svoj posao prešao sam
vrh fruške gore gledao oranicu u sremu
spuštao sam nogu na zemlju u onom trenutku
kada bih sledeću podizao u vazduh. sneg mi je
vejao u lice i topio se na mojim usnama. jedna
noga ka vazduhu jedna na zemlji kako je to
jednostavno kako je to lepo kako
me vodi zove nosi
sremska mitrovica 26.12.1994
1145/2508
3491 izbeglice niko ne voli kaže jedna novinarka sa kojom sam putovao
prolazimo iz mesta u mesto: kuzmin kukujevci bačinci gibarac. u kukujevcima
je živelo 90% hrvata sada ih ima 1%. vreme ludila. kako se naučiti da shvatimo
da rat nije neminovan da rat uvek pravimo mi sami. kako naučiti da predvidimo
posledice lošeg delovanja. kako pijanstvo usmeriti ka stvaralaštvu a ne ka razaranju
3492 kad prestanu informacije onda je rat neminovan kaže mi kasnije jedan saputnik
3493 dve preostale žute ruže na jednoj je još sneg
tea '94
938. hodanje
u srednjoškolskom domu
u sobi broj 33 spavam u teodorinom
krevetu jer deca su na raspustu. na njenom
zidu fotografija stare velike cipele i tekst ja sam
posebno stvorenje ovog svijeta. mene niko ne
razumije. ja se razlikujem od drugih i zato molim
vas mrzite me i dalje. tea 1994. noćas ću utopliti
svoje hodanje u tein krevet. sutra ću hodati za
teu. jedna noga ka vazduhu jedna na zemlji
kako je to jednostavno kako je to lepo kako
me vodi zove nosi. tea sa tobom sam
sremska mitrovica 27.12.1994
1146/2507
3494 dan počinjem stazicom pored pruge
3495 jedan siromašan dečak maše autobusu koji prolazi
put cigansko srce
939. hodanje
suvo je posle ovih par vlažnih i sivih
dana. susrećem ljude koji su učestvovali u ratu
ranjeni izgubljeni spremni na dalja razaranja. željni
mira. užasna je priča koja se dogodila u kojoj je sada
puno mrtvih. ne bežim od te priče ali idem ka ciganima u
mačvansku mitrovicu u njihovu pozorišnu grupu bare jaga
koju vodi đoka pavlović. pozorište čine mladi petnaestogodišnji
cigani. svi su bistri i svi drugačiji od seljaka kako zovu one koji
nisu cigani. u sjaju njihovih očiju vidim lepotu sa kojom mi
je lakše živeti. tea sa tobom sam. volim ovaj mrak
oko mene put cigansko srce
sremska mitrovica 28.12.1994
1147/2506
3496 izlazim iz đačkog doma u sremskoj mitrovici i osetim radost što sam na
ulici. u tom prostoru je moja kuća. prostoru koji nije ničiji i iz koga se ljudi povlače u
svoje kuće. meni je kuća baš ovde pored ovih železničkih šina po kojima sipi sunce. tu
gde je vazduh hladan ali me opija. tu gde mi je telo još odmorno i raduje se da se otisne
3497 put nadesno se odvaja za jarak. jedan žuti kamion i par konja skreću
njim. za njima skrećemo rajka i ja. hoćemo li za jarak pitam rajku
za jarak kaže rajka
940. hodanje
danas proleće. sunce pred novu
godinu sve se probudilo posle par hladnih
i sivih dana. stukao sam dvadeset četiri kilometra
približavam se dvadesethiljaditom. čovek je čudan
stvor. skoro trećina ruže. tako mnogo i tako malo
bezbrižnost me čini briga zamara. sporim korakom
pred hotelom u kome ću prenoćiti uživam u
hladnom vazduhu. volim ovaj mrak oko
mene put cigansko srce. budi
sretan čoveče
novi sad 29.12.1994
i
praznina i tišina po poljima
mi je pod kožom. ja sam ravnica
četiri godine dan za danom idem da bih stigao baš
tu gde sam sada jer cilj hodanja je samo postojanje
pružao sam korak do tvojih šaka u kojima je ova mekana
knjiga. hodao sam da bih se odmorio na tvojim usnama
spuštao sam nogu na zemlju u onom trenutku kada bih
sledeću podizao u vazduh. jedna noga ka vazduhu jedna na
zemlji. kako je to jednostavno kako je to lepo kako me vodi zove nosi
i
ružo
lutanja ti
si pupoljak
svih ruža
miris
dobrote
boga
koji
miri
svako
biće
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
moj ideal pisanja je čobanska jednostavnost
12. jul 2025.
27614. dan mog života
1123/2530
3439 sunčan topliji dan. krećem iz zrenjanina prema kovačici. ranac mi je mala kuća
3440 malopre sam pričao sa berkov živom čobaninom. ceo život je bio čobanin
sam po poljima oko tomaševca izboranog lica kao zemlja. milina je bila gledati ga i
slušati njegove obične i jednostavne reči. moj ideal pisanja je čobanska jednostavnost
razgovor sa berkov živom
919. hodanje
osećao sam se sretan dok sam razgovarao
sa berkov živom čobaninom. pedeset godina
on hoda i stoji sa ovcama po pašnjacima i atarima
oko tomaševca. ne može da živi bez ovce. stajao je
mirno sa opaklijom naslonjen na štap. dva crna pulina
su mu ležala oko nogu. lice mu je bilo lepo kao zemlja
smejao se kao dobrota. mudrost je živela u svakoj
njegovoj reči. kada sam otišao od njega počela je da
pada noć. bio sam sretan jer pišem knjigu u kojoj
je njen junak i berkov živa. jovice volim te
hodam dalje pastir puteva i vetra
kovačica 5.12.1994
1124/2529
3441 posle tri kilometra od kovačice čujem zvona njene crkve
3442 u sakulama se krave vraćaju sa polja i ulaze u selo
3443 mrak. već više od jednog sata kisnem. čujem kišu. šušti
po poljima. jakna mi se natapa. hladno mi je po ramenima. mrak
naravno
920. hodanje
ležim u maloj hotelskoj
sobi u kovačici. sada je toplo
a bilo mi je hladno jer sam kisnuo i
hodao po mraku. kada sam danas krenuo
bleštalo je sunce. prošao sam kroz jedanaest
sela ali me je noć uhvatila u sakulama. sledeći
sat i po sam hodao po kiši i mraku. nisam kisnuo
bio sam kišnjenje. niko nije hteo da me poveze
onda mi je neočekivano stala jedna žena i povezla
do kovačice. zahvalio sam joj se i rekao žene su
hrabrije. naravno rekla je. hodam dalje
pastir puteva i vetra. naravno
kažem i ja
kovačica 6.12.1994
1125/2528
3444 izlazim iz padine i čujem zvona velike crkve. crkve su izrasla krv
3445 bilo je kišno jutro kada sam krenuo. sada
sija sunce. to je taj napon dana kroz koji prolazim
3446 volim što rumuni žive u vojvodini
3447 i juče i danas mi petu časti jedan častan žulj
ala bride
921. hodanje
hodao sam okolo
deliblatske peščare. video
rumunska sela i debeli sloj lesa
iznad ali bunara. hodam i svaki dan
je isto isto a neponovljivo. umori mi se
telo i mozak. putevi ravnica i koraci. i već
pada noć. kada sam ušao u kovačicu
dočekala su me snažna zvona velike
crkve. naravno kažem i ja
bride mi pete
kovačica 7.12.1994
1126/2527
3448 hladan vetar i sivi dan. sasvim dovoljno da budem sam
3449 crne vrane na crnoj preoranoj zemlji. blešti sunce na oboje
3450 pritisne me ranac i dugi put nemam ni za šta da se uhvatim nego za ove reči
3451 koliko ima koraka do onog znaka. evo 222 koraka. hodao sam ih dva minuta
i šest sekundi. 222 koraka isto kao između grobova vide crnjanski i miloša crnjanskog
bruje moje pete
922. hodanje
juče sam napisao da bride moje
pete. danas osetim bruje. loše su mi
cipele i teško hodam. banat je jedna velika
pustara. kad sunce izađe suva trava na pustarama
se zazlati. zazlati se od sećanja. čarobno je hodati
putevima na kojima nema nikoga. hodajući osetim da
sam tu i ja zlatna vlat koja hoda. lepa su sela pored
kanala i ona kroz koja se ne može proći nego se
samo do njih može doći. i lepe su crkve što zvone
i dostojanstveno stoje u predelu. bride mi
pete. uče me hodanju i podnošenju
vršac 8.12.1994
1127/2526
3452 tmuri se nebo. miriše vlaga. ulazim u vršac
3453 ljudi skupljaju drveće i vuku na biciklima
3454 tri gugutke na električnoj žici me obraduju. gledam ih i one gledaju mene
po švapskim selima
923. hodanje
hodao sam kroz stara sela razbacana
po brdašcima. po selima i malim ulicama
pored oronulih kuća. zagledajući u male prozore
iza kojih se čuva i sabira život ljudi. sve su to bila
švapska sela u koja su se kasnije doselili kolonisti
sedamnaest naroda živi u gudurici. sa kuzma jožefom
slovencem sam popio kafu u njegovoj kući. sada iz
sobe 406 hotela srbija gledam vlažni asfalt i jednu
devojku kako prekrštenih ruku prelazi ulicu. uče
me hodanju i podnošenju. hodam bosonog
po sobi da izmasiram umorne tabane
vršac 9.12.1994
1128/2525
3455 izlazim iz vršca. prate me ornamenti na starim kućama. prošlost mi prolazi pored ušiju
uzmi me
924. hodanje
krenuo sam iz vršca
i kisnuo. bio u kurcu. bolje da
mislim o ruži. ruža je svetlost događanja
ruža je najsličnija krvi. ruža je snaga kretanja
snaga među nogama. ruža je podne i dve reči
uzmi me. ruža je dosegnuto smirenje. slućena dubina
srce u utrobi. dodiri u vlažnoj tami. lirika cvetanja. tako
sam mislio i kisnuo kroz vlajkovac pavliš uljmu i susreo
se sa mladim ciganinom koji je pešačio iz vršca. tamo
mu se žena porađa u bolnici ne može da ga izbaci
hodam bosonog po sobi da izmasiram umorne
tabane. ruža kaže tvoja sam uzmi me
novi sad 10.12.1994
1130/2523
3456 sunčan decembarski dan. ponedeljak se kao i svaki dan zove ići dalje ići dalje
3457 gladan sam
3458 male kuće u doroslovu
3459 na roza kući u ulici petefi šandora broj 104 u doroslovu malo žuto poštansko sanduče
poklonjenje u predelu
925. hodanje
znojim se u decembru. uživam u malim
kućama u selu doroslovu. kao ponor ruže
se crvenilo nebo kada je pala noć. svaki dan
se poklonim negde u predelu. poklonim se svoj
deci ovog veka. pognem glavu. ćutim. danas sam
to uradio u žitnom polju. nigde nije bilo nikoga samo
moja senka što se pružila po mladom žitu. sada u
sobi slušam tišinu. gledam je. tišina liči na sobu
ruža kaže tvoja sam uzmi me. kada bih
sada imao jabuku pojeo bih je
banja junaković 12.12.1994
1131/2522
3460 o blažena blizina. tvoje usne na mojim usnama
3461 da li su mi noge od olova od ovog toplog dana
3462 boje dana sa predvečerjem prelaze u boje
noći. oštrina u zagasitosti. zapad još nije utrnuo
3463 crvena linija na horizontu. iznad nje svetlo plava. tamo je apatin
zru
926. hodanje
bio je lep dan ali
su mi noge bile teške
možda jer je u blizini ratište
jer je proleće usred zime. bleštalo
je sunce. vojvodina je otvorena ravnica
koju su naselili mnogi narodi. vojvodina je
voćnjak. ravnica iz koje se izdižu nevidljive
planine do neba. kad bih sada imao
jabuku pojeo bih je. zru na ovom
kasnom jesenjem suncu
svi narodi u njoj
banja junaković 13.12.1994
1132/2521
3464 živi život pesnika kažu koraci koji me vode
3465 sretno na putu kaže mi labus
3466 da čuvamo puteve kažem labusu
put mi je fabrička hala
927. hodanje
juče prolećni dan danas hladni
vetar koji sluti i donosi sneg. ljudi se
povlače pod vetrom i zavlače u kapute
i kape. jedno od zadovoljstava na hodanjima
su razgovori sa ljudima kao malopre sa miroslavom
labusom. šofer dvadeset četiri godine. vozi po kamionskim
stazama što život znače. uzbudila me njegova ljubav prema
putu. put mi je fabrička hala kaže u njemu radim. više voli put
nego hleba da jede. brat moj. izlazim iz apatina zadnji red
kuća me štiti od vetra. tamo van naselja vetrovi duvaju
slobodno. vetru je sloboda put. zru na ovom kasnom
jesenjem suncu svi narodi u njoj. kod ove belo
okrečene kuće u lenjinovoj 47 u apatinu
završavam ovaj tekst
banja junaković 14.12.1994
1133/2520
3467 na vetru vrapci lete kao ribice
3468 sunčano jutro vetar stao. noćas se stegao led po vodi. mraz po travi
3469 već dva sata hladan vetar mi ućutkuje misao
3470 ono tamo kilometar dva je crkva u mađarskoj
3471 zastanem i gledam starost žutog lesa koji je
doleteo bog zna od kada bog zna od kuda ovde
3472 ovde sam da i ti čuješ kako šušti suva trska
u tem somboru
928. hodanje
ulazim u sombor. sombor je
pun drveća. starih i lepih kuća. neko
ih je u nekim drugim vremenima sazidao. još
malo me deli od dobre sobe. smrzao sam se danas
nebo se plavilo a sunce se zelenilo u svojoj hladnoj
svetlosti. trske su se povijale a zemlja bila crna i mekana
sam sam bio u predelu. sam sam ušao u sombor u njegove
ulice. gledam svetlost pada po žutim ornamentima stare
kuće. po njima ostavljam tragove svoga gledanja. kod
ove belo okrečene kuće u lenjinovoj 47 u apatinu
završavam ovaj tekst. volim što
sam u somboru
sombor 15.12.1994
i
bio sam sretan jer pišem knjigu
u kojoj je njen junak i berkov živa
hodam dalje pastir puteva i vetra
čarobno je hodati putevima na kojima nema nikoga
hodajući osetim da sam tu i ja. zlatna vlat koja hoda
svaki dan se poklonim negde u predelu. poklonim se svoj deci
ovog veka. pognem glavu. ćutim. danas sam to uradio u žitnom polju
vetru je sloboda put
i
ružo
lutanja oh
kako smo bili
jedno i sami
na praznim
putevima
ruže
lutanja
i
ružo
lutanja ti
si žena koja si
se preobrazila
u boginju
i
ružo lutanja
svakim korakom
bili smo poklonjenje
svemu što nas je
okruživalo
i
ružo
lutanja
činila si me
pesnikom
i
umetnikom
a
ja
tebe
pesmom
i
umetnošću
ruže
lutanja
i
ružo lutanja
više smo voleli
i volimo put nego
hleba da jedemo
jer put i jeste
hleb
i
ružo lutanja
evo i sad u 13:35
12. jula 2025 verujem da
su sve reči u tebi večnost ruže
lutanja koja luta za dobrotom
i lepotom u svakom i svim
bićima svemira
i
ružo
lutanja
predahni pa
da se predaš
zauvek bogu i
svim bićima
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
kako je lepo ujutru odmah izaći na put
11. jul 2025.
27613. dan mog života
1110/2543
3404 prva magla ove godine. hodam od bačkog dušanova ka senti. da nemam
sećanje pomislio bih da je svet gusta belina magle iza koje ne postoji ništa
3405 u banatu sam. magla je nestala i kasno jesenje sunce me prati kroz mokrin
na kolima sa konjem od mokrina do kikinde
908. hodanje
tiho je. hodam ulicama kikinde. sa drveća kaplje vlaga. iz gradske
kafane se čuje pevačica. večeras je slobodan tišma posle sedam
godina ponovno pevao. bilo je to uzbudljivo pevanje. kao kad
dugo prolazi voz. kao kad peva prijateljstvo. peva pod
tišinom ruže. nadam se da ću se noćas odmoriti
kroz noćnu maglu ugledam mesec
kikinda 22.11.1994
1111/2542
3406 i danas je magla. spustila se po poljima kao pamuk
3407 ugledam starog čoveka ispred mene. hoda polako. pored njega hoda stari pas
3408 jata ptica nisko preleću iznad moje glave. čujem
zvuk njihovih krila. vidim na kosi mi se pohvatalo inje
3409 dva sata sam sporo hodao sa decom od iđoša do sajana. jedna devojčica je viknula
na rastanku sutra ćemo pitati direktoricu da pođemo sa vama. svi su oni sada krila u meni
jasmina nikolin učenica
iz iđoša
909. hodanje
hodao sam po magli. po magli je
isto kao i po suncu snegu kiši. sličnosti su
veće od razlika ali sličnosti ne vidimo. tako mislim
isto je začudnije od različitog. tako hodam sa decom
iz škole u iđošu proveo sam dva nežna sata. zbog
te nežnosti nije teško podnositi ono što je teško
kroz noćnu maglu ugledam mesec
čekam vas deco i sutra
kikinda 23.11.1994
1112/2541
3410 danas se sunce probilo kroz maglu
3411 hodam gledam i nemam komentara
3412 ključevi
tuđi ključevi u džepu
mi govore da sam na
putu jer svoje nemam
(iz rečnika hodanja)
tužan ružan
910. hodanje
hodao sam ravnicom i
maglom koju je oko podneva
zamenila hladnoća. uvukao sam
šake u rukave i stisnut u ramenima
hodao od sela do sela. kako je dan
prolazio bio sam sve više ružan jer
sam bio sve više tužan. čekam
vas deco i sutra. magla moja
sestra po jutrima
kikinda 24.11.1994
1113/2540
3413 osvanuo je sunčan dan. krećem iz kikinde ka
senti. jesen sve više pada po ulicama. tu sam da bih otišao
crno more
911. hodanje
prošao sam danas put
od kikinde do sente. od bočara do
padeja put je krivudao kroz atare. preorana
zemlja je ličila na talase. svuda oko mene je
bilo more crnih brazdi. crno more što rađa. pred
sentom na banatskoj strani su me čekali olga kovačev
i sabo atila. mostom smo prešli u bačku u sentu mali
grad na tisi. uveče je olga govorila o gradovima koji žive
pored reke čiji ljudi osećaju proticanje i o gradovima kroz
koje ne protiče reka gde ljudi osećaju da je vreme stalo
noć se završila u tihim ulicama padala mi je po
umornim kapcima. magla moja sestra po
jutrima. ko je jednom pio tisinu vodu
njega srce vuče nazad tisi
senta 25.11.1994
1114/2539
3414 hodali smo olga marija peter karolj i ja od jednog do drugog velikog drveta. bila je to
posveta poklonјenje tim starim bićima koja su tako duboko u zemlji i tako visoko u nebu
3415 hodamo zemlјanim putevima na kojima su mnogi tragovi
olga kaže tetovirana zemlјa. peter kaže puno je pečatirana. karolj
za sto pedeset metara počinje teritorija koju zovu zadnja oaza u senti
3416 ulazimo u trešnjevac. ulaženje je misterija
3417 u trešnjevcu smo stavili 26 belih stolica po glavnoj ulici i
na njih po čašu crnog vina. hodao sam od stolice do stolice i ispijao
gutlјaj vina nazdravlјajući za 26 nacija koje žive na tlu vojvodine
nas petoro
912. hodanje
trideset pet kilometara
smo slupali olga kovačev i ja
u tetive i mišiće. divan dan i divna
zemlјa. njive pustare i guske to je
vojvodina rekao je peter. ne može se
ništa videti bez pešačenja rekao je karolj
o putu i bazanju se može puno govoriti rekla
je olga. marija ruža je ćutala ovo joj je bilo prvo
duže hodanje. posle po noći kada je nestalo
sunce i temperatura pala za deset stepeni olga i
ja smo hodali i prema senti i prema subotici. u
oba pravca da bi uvećali šansu da negde
stignemo. ko je jednom pio tisinu vodu njega
srce vuče nazad tisi. ništa nismo jeli celog
dana ali je bar svežeg vazduha
bilo puno rekla je olga
senta 26.11.1994
1116/2537
3418 prolazim kroz sela to je moj znak
3419 ispred kuće u ulici maršala tita broj 74 u bačkom petrovom
selu dve bordо jesenje ruže još u pupoljku. nastavlјam ka poljima
3420 da li se sve više u moje srce uselјava svet ili se moje srce sve
više uselјava u svet. kao da jedno pripada jednoj a drugo drugoj nozi
a hotel ni ne postoji
913. hodanje
ulazim u centar bečeja. ne znam da
li će biti slobodnih soba u hotelu za koji
sam čuo da postoji. uvek ta nepoznatost
preda mnom ogoljuje me čini nesigurnim
kao da hodam u prazninu. toliko nestanem
da pristanem. to je umiranje i novo rađanje
ništa nismo jeli celog dana ali je bar
svežeg vazduha bilo puno rekla
je olga. već sam rekao: to je
prolaženje kroz ružu
bečej 28.11.1994
1117/2536
3421 osvanuo je sunčan dan. prelazim preko mosta i
brane kod novog bečeja. sunce blešti u kovitlajućoj vodi tise
3422 rečni galebovi lete nad tisom i golubovi stoje na ogradi mosta. preda mnom je banat
3423 jedino moćniji može da promeni i prevaziđe asimetriju odnosa snaga
3424 gledajući crkvu u kumanima pomislih crkve su planinski sneg u ravnici
zemlja i ja
914. hodanje
puste su ulice i putevi
prošao sam kroz kumane
melence elemir i novi bečej. po
desetak minuta sam bio sam na putu
linija horizonta ispred linija horizonta iza
samo zemlja i ja. duvao je vetar sutra će
verovatno stati. sijalo je sunce. bleštala
je crkva u kumanima. bleštale su njive
preorane. bili smo praznik zemlja i ja
već sam rekao: to je prolaženje
kroz ružu. zemljo volim te
bečej 29.11.1994
1118/2535
3425 volim šankove u životu stajala bih pored njih stalno kaže rajka sredojević
3426 cela priča je u svetlosti. sve što postoji postoji da bi se kupalo u svetlosti
3427 kada čuju naše korake fazani odleću u polje
3428 u banatskom dvoru iznad drvoreda crveni se (da li
je već noć) nebo. u njegovoj svetlosti vidi se dim iz odžaka. dok
rajka i ja stojimo u večeri u kojoj je sve hladnije nekom je toplo
posle sam još tri sata hodao po noći sam
915. hodanje
neispavan smrznut eto tako se završava ovaj dan. mrak je
gust kao oblak. pevušim poslušnom telu. ceo dan na nogama
hodao sam sa rajkom sredojević. gledali smo crne vrane. nas
dvoje vrapčića dva. smejali se smejali i pri kraju smrzavali
nismo jeli ništa ceo dan. rajka je otišla u novi sad a ja
za bečej. zemljo volim te. da tamo prenoćim
bečej 30.11.1994
1119/2534
3429 kako je lepo ujutru odmah izaći na put. odmah
druženje sa hladnim sunčanim danom i otvorenim poljima
3430 jedna jedina reč ravnica
ravnica jedna jedina rečenica
916. hodanje
u hotelskoj sobi 201 u zrenjaninu zapisujem
ovaj tekst. zovem ih tekstovi na kraju dana. pišem
ih već više od tri godine. pišem uvek o istom: hodanju
i trenucima pre spavanja. hodanje spavanje. hodam
nigde spavam svugde. napolju sam na vetru sada pod
toplim ćebetom. napolju gledam ovde žmurim. napolju
pasem ovde preživam. ovde krećem u san da bih i
sutra hodao. da tamo prenoćim. još i sad
blešti sunce po asfaltu u mojim očima
zrenjanin 1.12.1994
1120/2533
3431 hodam pored bare u kojoj su suve trske. nema
ni daška vetra. sunce je i hladno je. po bari noćašnji led
3432 kada posmatram sebe dok hodam uvek prvo vidim ramena kako se kreću
zatim ruke. njišu se. desna ruka leva noga. leva ruka desna noga. savršenstvo zar ne
3433 hodam pored begeja u kasnom popodnevnom
suncu. sve što želim da ti kažem je to da sam ovde
sećam se
917. hodanje
po hladnom i sunčanom
danu sam hodao do srpskog itebeja
sećam se trski i čoveka koji ih je sekao
sećam se sunca crvenog sunca ka kojem sam
hodao. sećam se praznog puta na kome pola sata
nije bilo nikoga. sećam se graktanja morki na nasipu
pored begeja. sećam se mirnog begeja koji je ipak tekao
iako su ga odsekli i zaustavili. sve se u njemu ogledalo. vrbe
trava oblaci. guske su plovile po vodi. sećam se dečaka koji
me je proveo kroz svoje dvorište da me ne uplaši njegov pas
sećam se siromaštva u tom dvorištu. sećam se dečakovog
lica stidljivog uplašenog i radosnog. i opet se sećam tih trski
suvih mirnih izraslih u čekanju. sećam se naših priča večeras
o ljudskim pravima i pravima svih bića. o pravu planete da
sačuva život bez obzira šta o tome mislili ljudi. još i
sada blešti sunce po asfaltu u mojim očima
sećam se novih prijatelja sa kojima
se ovaj svet čini mnogo velik
zrenjanin 2.12.1994
1121/2532
3434 sunčan hladan dan. hodam sa radivojem ka mužlji
tamo nas čekaju valerija i olga. hodaćemo okolo po poljima
3435 ema luci žena sa kojom sam malopre pričao je rekla kad nisi ništa onda si sve
3436 veliko ogromno jato galebova sleće iza traktora
koji preorаva zemlju i tu kao u morskom talasu traži hranu
3437 uh da je tu nada petronijević da kaže uh kaže olga
3438 krov možeš da napraviš od trske kaže valerija
dečak jovica
918. hodanje
hodali smo oko velike vode
olga kovačev valerija lacko i ja. u
ečki smo sreli mudru ženu emu luci. kod
belog blata smo sreli dečaka konstantin jovicu
lepog i siromašnog. uzbudio me desetominutni
susret sa njim. krenuo je biciklom da u susednom
selu kupi ćaletu rakiju. pegice su mu se osule po
licu. sijaju njegove zelene oči i u ovoj rečenici
sećam se novih prijatelja sa kojima se ovaj
svet čini mnogo velik. jovice volim te
zrenjanin 3.12.1994
i
isto je
začudnije od različitog
ulazimo u trešnjevac. ulaženje je misterija
toliko nestanem da pristanem. to je umiranje i novo rađanje
po desetak minuta sam bio sam na putu. linija
horizonta ispred linija horizonta iza. samo zemlja i ja
cela priča je u svetlosti. sve što postoji postoji da bi se kupalo u svetlosti
kada posmatram sebe dok hodam uvek prvo vidim ramena kako se kreću. zatim
ruke. njišu se. desna ruka leva noga. leva ruka desna noga. savršenstvo zar ne
ema luci žena sa kojom sam malopre pričao je rekla kad nisi ništa onda si sve
kod belog blata smo sreli dečaka konstantin jovicu lepog i siromašnog. uzbudio
me desetominutni susret sa njim. krenuo je biciklom da u susednom selu kupi ćaletu
rakiju. pegice su mu se osule po licu. sijaju njegove zelene oči i u ovoj rečenici
i
ružo
lutanja
jer nisam
ja nego ti. i
ne ti nego
bog. i tako
smo
bogom
i
ja
ja
i
ti
ruža
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ruža lutanja 4
10. jul 2025.
27612. dan mog života
miroslav mandić
ruža lutanja 4
ti tebe tebi tobom
ovu knjigu posvećujem
tebi
1097/2556
3368 ono što mi izgleda divno i što bih hteo da napišem to je knjiga ni o čemu
knjiga bez veze sa spoljnim koja bi se držala sama od sebe unutarnjom snagom
svog stila kao što zemlja lebdi a ništa je ne podupire. knjiga koja ne bi imala skoro
nikakav predmet ili bar u kojoj bi predmet bio skoro nevidljiv ako je to moguće
najlepša su dela ona u kojima ima najmanje sadržaja. što god se reč više
prilјubi i nestane utoliko je sve lepše. verujem da je budućnost
umetnosti na tim putevima kaže mi flober
3369 ulazim u sela izlazim iz sela
3370 nisam ja ni za šta pa krenuh da vidim zašta sam čujem u prolazu
3371 sunčan i tih dan. okolo mene su salaši
3372 knjiga se nastavlјa bez predaha
ustanak ustajanje
897. hodanje
treći je dan od stodnevnog hodanja
kroz sva sela vojvodine. družim se sa
praznim poljima. družim se sa golubovima
i zujanjem elektrovoda. družim se sa knjigom
nikolaja fjodorova o vaskrsenju. na moju veliku
radost on govori o uspravnom hodu kao najvećem
čovekovom ustanku. družim se sa ljudima. svi
su napustili svoje poslove jer više ne mogu
od njih da žive i sada švercuju naftom
prošlo je pola pet. u kući do plavog
ugla u srbobranu ću prenoćiti
srbobran 9.11.1994
1098/2555
3373 polazim iz srbobrana sa kodaljovom i bartokovom
fotografijom sa njihovih putovanja ka izvorima muzike
3374 fotografisao sam dušana majstorovića desetogodišnjeg dečaka na ulici u zmajevu
3375 fotografisao sam lice jednog konja na ulazu
u bačko dobro polje. gledao me je kao prijatelj
kao ptica
898. hodanje
pada veče tišina je po
poljima. sami smo zagasito plavo
i ja. i jedna ptica. gledam je kako polako
nestaje. sada je više ne vidim. gledam, ali
to je opet samo plavet. hodam po sredini
puta sebi na radost. u kući do plavog
ugla u srbobranu ću prenoćiti. kao
ptica umor nestaje u mom telu
vrbas 10.11.1994
1099/2554
3376 posečeno polje kukuruza se presijava i zlati na
suncu pored kukuruznog polja preorana njiva. crni dijamant
3377 nešto mi svetluca pred očima. to se svetlost
sunčeva prelama na pramenima moje kose
brzo se približava veče
899. hodanje
stojim na glavnoj ulici u vrbasu pred diskotekom
rio. čekam rajku sredojević. tiha je i topla noć. odmorio
sam se malo. danas sam prošao kroz nekoliko sela ali
sam uglavnom hodao pored kanala. tiha voda pecaroši i
toplo sunce koje oko tri popodne nestaje. juče sam upoznao
milutina obradovića i do malopre hodao ulicama vrbasa sa
njim. u vrbasu sam nekada igrao fudbal i spavao u hotelu
bačka. sada me u njemu u sobi 211 čeka crno vino
kao ptica umor nestaje u mom telu
ugledah je dolazi rajka
vrbas 11.11.1994
1100/2553
3378 juče pretoplo danas prohladno između je ruža
3379 iako me promene ometaju baš su one predivne
3380 navikne se čovek i sve nestane u lepoti puta. ide mi pogled tamo gde ničeg
nema ka tim pustarama tamo gde je blato kaže mi rajka sredojević sa kojom hodam
letnji blatnjavi putevi
900. hodanje
hodao sam danas sa rajkom sredojević
krenuli smo iz vrbasa i preko kule. lipara. bajše
bačke topole. malog iđoša. lovćenca. feketića. ponovo
stigli u vrbas. padala je kiša i bilo je hladno. udvoje i
hladnoća manje boli. u lipar smo stigli u trenutku kad
je počinjala fudbalska utakmica. u bačkoj topoli smo
popili votku i čaj. već posle tri bio je gusti sumrak
kiša sumrak i nas dvoje na putu. ugledah je
dolazi rajka. sada u sobi bez struje
zapisujem ovaj tekst
vrbas 12.11.1994
1102/2551
3381 ponedeljak. bol u tetivi. sporo hodam da je ne uznemirim
3382 jedna muva se sunča na latici bordo ruže
3383 stigao sam u pivnice do kuće vojislava dudića starog školskog druga
malo dalje jedna cigla
901. hodanje
vraćam se sa hodanja. u miletićevoj
ulici u pivnicama uživam u zatravljenim
delovima trotoara. jedna gugutka stoji na orahu
na kome više nema lišća. još je dan. žuti se jesenja
svetlost. stara žena u vratima preko puta ulice me
ljubopitljivo gleda. dobar dan kaže mi druga dok vozi
polako bicikl. sada na ulici nema nikoga samo se čuju
vrapci. malo dalje je jedna cigla obrasla mahovinom
oslonjena na bedem. mahovina pliš u ulicama
detinjstva. polako se približavam mladom petlu
da ga fotografišem. sada u sobi bez struje
zapisujem ovaj tekst. da li ga i ti vidiš
pivnice 14.11.1994
1103/2550
3384 iz pivnica me prate guske
3385 iz centra telečke pravom ulicom niz koju se
zlate breze vidi se širina polja van sela. to je to. napred
3386 za putnika koji upada u lavirint cilj je da dopre do središne
odaje do kripte misterija. no kada se do nje dopre on mora iz nje izaći
i vratiti se u spoljni svet u suštini se dakle mora ponovo roditi. takva je
sadržina svih misterioznih religija i svih sekta koji posmatraju putovanje
kroz lavirint kao nužni proces metamorfoza iz kojih se pomalja novi
čovek. ukoliko je putovanje teže utoliko se vernik više preobražava
pa tokom ovog bezputokaznog posvećivanja stiče svoje novo ja
tišina praznih hotelskih soba
902. hodanje
u toploj sobi 220 hotela panonija u bačkoj topoli
nikada neću moći opisati tišinu praznih hotelskih soba
to je tišina koja govori o beskućništvu i zaspalim lastama
čujem zvona bačkotopolske crkve u deset uveče. bol u tetivi je
nestajao. razgovarao sam u kući jožefa dimovića ciganina
i fotografisao njegovu lepu ženu veru. ravnica je ravna
strpljiva i sama. da li ga i ti vidiš. reči su
isto što i ravnica
bačka topola 15.11.1994
1104/2549
3387 pada kiša. polazim. treba biti sretan kada pada kiša
3388 ja sam ritam hodanja ritam bivanja
3389 jedna baka u devet i pedeset po kiši je izašla na ulicu da izbaci prljavu vodu
3390 zavrnuo sam mokre rukave da me ne hlade i u
seoskoj kafani u utrinama pijem vino i slušam mađarsku muziku
3391 kišnjenje je učiteljica trpeljivosti
oh
903. hodanje
kako sam danas
kisnuo k'o jablan. jakna mi je
bila natopljena vodom. duvao je hladan
vetar i nosio kišu sa moje leve strane. jedna
žena na biciklu se vraćala u selo. bože zašto
kisnem. ipak nije li to dar. kiša je posle stala pa
sam se sušio u hodu. sa ladislavom lerincem
nadzornim organom za građenje puta između
kavila i utrina popio sam vino. kada sam se
vratio u bačku topolu sijalo je sunce a ja
sam se tresao od zime. reči su isto što
i ravnica sada me čeka noć da se
u njoj ugrejem
bačka topola 16.11.1994
1105/2548
3392 u dvanaest minuta do dva probilo se kroz teške
oblake raskošno sunce. blešti po preoranoj crnoj zemlji
3393 teški ranac mi oblikuje ramena i mišljenje
3394 pre neki dan sam ukrao glavicu kupusa. ovu sada pod
miškom našao sam deset metara unazad. sladak je i pun vode
3395 u travi je malo crno mače
vidim
904. hodanje
meko je palo veče
po poljima. prostori ćute i
vreme spava. velika je sreća biti
sada na putu. okrećem se unazad i
gledam crvenilo na nebu. vidim svoje
oči kako gledaju. osetim da ništa ne
osećam. volim bandere mirno drveće i
ovo mesto. sada me čeka noć da se
u njoj ugrejem. prijatelju dođi
ruski krstur 17.11.1994
1106/2547
3396 srce je veliko baš onoliko koliko ga noge odnesu po svetu
3397 zemlja je uvek u nebu. zemlja pada zemlji
3398 proslaviti lepotu napisao sam pod brojem 66 na današnji
dan pre tri godine u engleskoj. proslaviti lepotu zapisujem i danas
hajnel i ušumović
905. hodanje
odmaram telo u hotelskoj sobi
409 u subotici. prošao sam kroz nekoliko
mesta. sećam se pačira i bajmoka. u bajmoku
u centru sela sam kupio grožđe. do kraja sela su
me pratila dva dečaka hajnel danijel i ušumović
zoran. uživao sam sa njima. oni su kao ja ja sam
kao oni. njihovo srce i moje noge. njihovo
detinjstvo i moja pesma postojanja
prijatelju dođi. vojvodina
ravnica stara
subotica 18.11.1994
1107/2546
3399 peva hladnoća ove subote
3400 dve desetogodišnje devojčice hodaju ispred mene i igraju
se na praznom putu. najlepše je na praznom putu jer hodanje je plesanje
3401 iščupaj svoje srce i baci ga na put da ga put odvede bogu
pevanje i maraton
906. hodanje
subota. tihe subotičke ulice. završava
se i današnji dan. hodali smo držeći se za ruke
od triglava do gradske biblioteke. hodali smo ćutali
i sećali se slavka matkovića mi njegovi prijatelji. hodanje
se zove pevanje i maraton i posvećeno je čatu gezu
deže kostolanjiju danilu kišu i slavku matkoviću
večnim subotičanima. vojvodina ravnica
stara. nebo je lepa stvar
subotica 19.11.1994
1109/2544
3402 ponedeljnikom osećam svežinu u telu jer mi ga nedelja odmori
3403 kaže mi ante rudinski zavidim ti na slobodi. a
sloboda nije moja ona je postojanje koje me zove. i tebe
trske na severu bačke
907. hodanje
bio je lep dan. hodao sam istočno
oko subotice i posle južno i zapadno. drugu
polovinu dana sam hodao sa olgom kovačev
sa njom sam prvi put hodao 170 danu ruže lutanja
sada se vraćam u hotel patria na spavanje. u ovom
hotelu sam '86 dovršio roman ne, ne verujem da se
ova rečenica ne čuje. sada ulazim u lift vozi me na
četvrti sprat. otvaram vrata i hodnikom dolazim do
sobe 409. ključ u vratima mrak u sobi. nebo je
lepa stvar. nadam se da ću se noćas odmoriti
subotica 21.11.1994
i
družim se sa knjigom nikolaja fjodorova o vaskrsenju. na moju veliku
radost on govori o uspravnom hodu kao najvećem čovekovom ustanku
pada kiša. polazim. treba biti sretan kada pada kiša
ja sam ritam hodanja ritam bivanja
teški ranac mi oblikuje ramena i mišljenje
meko je palo veče po poljima. prostori ćute i vreme spava. velika je sreća biti sada na putu
prijatelju dođi
srce je veliko baš onoliko koliko ga noge odnesu po svetu
najlepše je na praznom putu jer hodanje je plesanje
iščupaj svoje srce i baci ga na put da ga put odvede bogu
i
ružo
lutanja
ti si krv
nenasilja
srce
mira
i
um
boga
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dan posle treće knjige ruže lutanja
9. jul 2025.
27611. dan mog života
prošla je
treća godina
ruže lutanja i
završena je
treća knjiga
ruže
lutanja
i
sada
ću proleteti
kroz treću godinu
krenimo zajedno
utroje ružo
lutanja
lutanje mistikom brojeva
u grubim vremenima nežnost je spas. nežnost je spas u svim vremenima
na mene utiču još nerođeni umetnici i pesnici
hodam kreće se svet
mislio sam o dobroti i nevinosti koji vode i čuvaju ovaj svet
svet je jedinstveno živo biće. ja sam samo jedna dlačica na
tom velikom telu. dlačica koja hoda u čijem nosu su svi mirisi
život u dvoje je pesma. hodao sam tu pesmu i danas sam
prži običnost
svi se boje vremena
lepota je usamljenost
kad me boli telo od ljubavi za drugog
pa ja i hodam da nikome ne bih smetao
jer je i pisanje put popravljanja sopstvene duše
korak je uvek spor jer se samo sporošću dostiže nedostižno
koliko sam slabiji i neviniji sve više verujem u slabost i nevinost
u 20 kilometara mog dnevnog hodanja ima 26.320 koraka
26.000 zrna pšenice staje u jedan kilogram žita. tako svaki dan
hodajući posejem kilogram ružine pšenice jer ruža je hleb duši
kao da svoje lice umivam licima drugih
ja sam pesnik jer hodam
sutra treba opet povući i odvaliti novi deo puta. putujem put koji
ne vodi nigde. put kojim se gradi ruža put kojim slavim postojanje
ružino seme koje nosi vetar traži plodnu zemlju za svoje prve žilice u nebu
hodam jer sam pesnik
ja sam mistik jer hodam. jer sam hodajući hodan. jer nema ništa između boga i mene
sve što napišem napisao je jedan dečak
religioznost hodanja se uvećava običnošću kroz koju hodam
ličnost ne pristaje na odrastanje u važećim modelima društvenih pravila
savršenstvo ne poznaje moć
život je mnogo više od stradanja
ne postoji pobednička obala i obala poraženih nego samo reka života koja neprestano teče
mislim o telu svojih knjiga
ko počisti drugom put kao da mu je lice umio
svete molim te i sutra za još jedan ples
hodanje je telo muzike
ja sam čuvar puta
osetio sam u jednom trenutku da mi je hod lep
svaki dan živeti ka novom detinjstvu
na kraju hodanja hodam vitak kao jablan
lepo je biti bez obzira šta to značilo. jebote pa ja to i činim
sve je (život) bog. sve je (umetnost) lepo
ja sam umetnik ruže. učenik puta. ljubavnik lutanja
pričanje u ovoj knjizi nastaje iz totalne nepoznatosti preda mnom
prošao je još jedan dan (čista misterija). prošao sam još
jednu prepreku (božije delo). hvala preprekama. hvala nogama
koje me nose. brojevima koji me vode. rečima koje sledim
reci ja i idi u svet
običnost hodanja je uslov za čudo običnosti
ja jesam prošlost. velika prošlost od milion godina ali moj sledeći
korak je u budućnosti. maloj budućnosti. sledećoj nepoznatoj sekundi
u svakom jeziku postoji prajezik njemu hodam u zagrljaj
izložen do spasa
ići dalje. dalje u život. dalje u umetnost
hodam iz prostora u vreme iz vremena u prostor
umro bih od svetskog bola da u 21 nisam krenuo na put
nedostaje tako malo a treba podneti tako mnogo
najsrećniji sam kada samo postojim
život je neminovan kao pupoljak
pupoljci su cveće nevidljivog
danas sam pre hodanja metlom očistio evropu
doći će vreme kada će u skupštinama sedeti i životinje i biljke. doći će
vreme kada će se na izborima glasati za nekog od kandidata ljudi životinja biljaka
voda vazduha zemlje neba. doći će vreme kada će se knjige pisati na jezicima svih
bića i stvari. kada će zajedničku pesmu pevati leptiri dečaci i prolećni potoci
ja verujem da se život i ovaj svet čuvaju sami
ruža je religija stvaralačkog
da majstorstvo detalja ne ugrozi majstorstvo celine
hej svete ja sam i danas tu
biti veran otadžbini koja se zove život
uvek volim kad napišem ovako jednostavne stvari i jednostavne rečenice
anđeo je dvoje
kiša pada. grmi. ja mirno hodam. kako je to lepo
ruža je vihor. ruža je vir
ipak je moje hodanje samo lepota
danas ljubiti sutra biti
otkriti sopstvenu odgovornost
hodanje u dvoje je sreća
uvek i iznova verovati u ono u šta drugi ne veruju da je moguće
hodati i samo hvaliti
na kolena čoveče
to je jednostavnost koja mi daje snagu
svaka uzaludnost je teška jer uzaludnost pretvara nemoguće u moguće
bili smo sretni jer se u našim kostima i krvi odmarao bog
pogledam u daljinu niz put i pomislim put je savest
nova forma je znak nezavisnosti
uvek kažem pljusak je moje detinjstvo
moj mozak pliva u vodi kretanja. moje telo postaje domaćin svetu
strpljenjem kojim svako jutro broj preostalih hodanja sa desne
strane prelazi na levu stranu gde su moji do sada ishodani dani
u butinama mi je pesma
kako je teško svakog dana uraditi ovu istu jednostavnu stvar
od te bosonogosti nema udobnije obuće. niti ima veće slobode od uživanja u lepoti
ženskog tela koje gledam dok hoda u predelu. žena hoda kao savršena lepota mlade kobile
jedino što imam je to što ništa nemam
ja sam kralj bezrazložnosti
zbog toga ovaj čovek hoda misleći da je budućnost u
stvaralaštvu i saradnji svih bića. u prestajanju ubijanja
niko ne razume da hodam bez prestanka iz dana u dan
za koji dan će biti hiljadu dana od kako sam krenuo
nisam mogao znati da će biti ovako teško ali ni ovako lepo
čitav svet nosim u sebi
u očima ti se vide hiljade kilometara
jer sam rečima davao drugima snagu da vide kako je put nemogućeg jedini put
dužnost je u svom srcu promeniti rat u stvaralaštvo
moji koraci su neprestajuće brojanice
moje srce kuca u ritmu reči
ja sam se učio od reči... kada sam sam na putu često su sa mnom jedino reči
u koga ćemo ući ako ne jedni u druge
ludilo za kosmosom bogom i običnošću
najviše volim reč bog
ova devojčica koja klečeći prosi je moj današnji bog
i
ružo
lutanja
bila si mi
boginja a ja
tebi tvoje
čedo
bog
i
ružo
lutanja
lepa
si
do
nepodnošljivosti
i
ružo lutanja
verovao sam ti
i ti si mi uzvratila
vodeći me bogu i
preobražavajući
me u boga
i
ružo
lutanja
verovao
sam ti
a
sad
ti
verujem
i
ljubim
te
još
više
i
ružo lutanja
rađali smo zajedno
i umirali zajedno sad
zajedno vaskrsavamo
svako i sva bića
svemira
i
ružo lutanja
bog je jedan. ljubav
je jedna. život je jedan
pesma je jedna. umetnost
je jedna. hodanje je jedno
ruža lutanja je jedna
bog i amin
bog
i
ružo lutanja
krhkost i nemoć
tvoja su me čuvale
i vodile i sad me
čuvaju i vode
amin i bog
bog
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
najviše volim reč bog
8. jul 2025.
27610. dan mog života
1085/2568
3346 uđem u praznu prodavnicu u zmaj jovinoj da kupim džemper i u njoj
sretnem gerharda šmita jednog od malobrojnih preostalih nemaca u vojvodini
3347 topli vazdušni talas se uvukao u prethodne hladne dane
hodanje sa rajkom sredojević
887. hodanje
danas sam iščistio mnogo poslova iz svoje glave i
ostavio ih ljudima za koje se nadam da će ih nastaviti i
sada se sa umorom u telu sećam malopređašnjih razgovora
na izložbi dragomira ugrena sa mladenom marinkovim sa kojim
sam se upoznao posle dvadeset pet godina sa vladom sekulinim
bratom sa kojim sam se dogovorio da napravimo omaž siniši sa
marom drčom koja mi je dala prvi impuls za sva sela ili lepi poljubac
u usne milici i zagrljaj sa marinom i dogovor za pančevo sa svetlanom
mladenov i nazdravljanje anti marinoviću sa slobodanom kojićem i a koje
je delilo mene i miroslavu mandić i razgovor sa profficer-om radomirom
radulovićem i zagrljaj sa indirom marijom gajicki rukovanje sa bojanom
prijateljicom ota horvata klimanje glavom sa zoranom pantelićem
podrazumevanja sa starim drugarom vladom kopiclom i divna
tilić što znači nina vranešević i sava stepanov koji mi je
rekao da će ješa denegri igrati fudbal u galeriji u
mom performansu. pođimo zajedno u san. svi
su oni posle 22 kilometra hodanja
stali u jednu rečenicu
novi sad 28.10.1994
1086/2567
3348 pada
još
888. hodanje
ceo dan je padala
kiša. sada je sve mokro
miris pokisle orahovine i krupno
natopljeno lišće platana. ponoćni psi
laju iz dvorišta. nikoga nema na ulici samo
automobili. iz novih kafana čuje se tamburaška
muzika. još deset dana do kraja ove knjige. kroz
jedanaest dana počeću četvrtu knjigu ruže lutanja
biće to drugi dan mog stodnevnog hodanja
vojvodinom. sada nogama ulazim u sledeći dan
svi su oni posle 22 kilometra hodanja stali
u jednu rečenicu. ostalo je još devet
dana do kraja ove knjige
novi sad 29.10.1994
1088/2565
3349 zelena mahovina na vlažnom drveću
3350 svi te vole a ti samo šetaš rekla mi je
3351 sunce sija kao zlato
3352 na današnjem 32872 koraku sam se sreo sa starim drugom peđom vraneševićem
od tamo ka tamo
889. hodanje
blizu je ponoć ponedeljka. došao
sam da svoje zadnje korake ovog dana
završim ovde gledajući dunav u noći. miran
je i tih. teče. teče velika voda od tamo uzvodno
ka tamo daleko. gledam ga i šaljem ti spokoj
direktno u grudi. ostalo je još devet dana
do kraja ove knjige. prijatelju moj
novi sad 31.10.1994
1089/2564
3353 ove godine hvala za novac
draganu sakanu
veri varadi
ljubi gligorijeviću
branku kovačeviću
marku i olgici raković
nenadu baturanu
nadi petronijević
zoranu kolundžiji
zoji karanović
zoltanu cvitku
mnogo tišine
890. hodanje
odmaraju me ove tihe ulice
mnogo tišine prolazi kroz moje telo
noć je topla. dvojica zastalih u priči. tri
devojke iza mojih leđa govore engleski. jedan
mladić prepliće svoje noge odavajući stid u
hodanju. jedna devojka me gleda u oči dok
me mimoilazi. ipak zmaj jovina ulica je
prazna. pa noć je. prijatelju
moj. laku noć
novi sad 1.11.1994
1090/2563
3354 kako da lako nosim ovaj veliki teret u meni
3355 preleću ptice preko grada srećan sam
3356 danas sam govoreći otkrio kako je verovanje dublje od mišljenja
šapućem u krevetu
891. hodanje
ležim u krevetu. celo telo mi je
uznemireno od samoće. to je
činjenica pred moje spavanje
laku noć. miroslave nemoj
da zaboraviš: moliti i ljubiti
novi sad 2.11.1994
1091/2562
3357 lepo je kad iz jednog jezika uđem u drugi
stub saobraćajnog znaka u mojim rukama
892. hodanje
današnji dan je prošao u znaku moje jučerašnje uznemirenosti
u iscrpljenosti koja je bila posledica snažnog govora. prepoznajem
ovaj zvuk zaustavljajućih tramvaja u budimpešti. da bih ulepšao ovaj
zapis udaram prstima o crveno poštansko sanduče. malo kasnije
udaram o poklopce plastičnih kanti za otpatke. opet tramvaj. onda
prstima prelazim po lišću i ono šušti za ovu knjigu. miroslave
nemoj da zaboraviš: moliti i ljubiti. za kraj punom šakom
obuhvatim stub saobraćajnog znaka
novi sad - budimpešta 3.11.1994
1092/2561
3358 ova devojčica koja klečeći prosi je moj današnji bog
3359 čekati
3360 suv jesenji dan. krupno lišće platana leži na asfaltu kao rumeni hlebovi
3361 pranje čarapa
prva stvar koju uradim posle
hodanja je pranje čarapa. ima u toj
obavezi baš iste one lepote i radosti kao
i u jutarnjem umivanju. možda i malo više jer
ovde se umiva lice drugome. čarapama. pranje
čarapa je hodačeva obaveza koja mu se pretvara
u dar. ja ih perem sapunom. sa malo sapuna i malo
trljanja. isperem ih i u šaci stegnem i iscedim
protresem ih kroz vazduh. stavim na mesto na kome
će se osušiti preko noći i počnem da umivam lice
volim da imam samo tri para čarapa. jedne se
suše druge su za jutro a treće su zamena za
mokre čarape u kišnom danu. i sada vidim
sebe kako stojim nad lavaboom pognute
glave i pod blagim mlazom trljam
čarape. pranje čarapa postaje
sveti čin. kada ih perem
kao da služim
večnosti
(iz rečnika hodanja)
sam. neka
893. hodanje
mnogo sam tužan
za kraj punom šakom
obuhvatim stub saobraćajnog
znaka. takav sam neka sam
budimpešta 4.11.1994
1093/2560
3362 sa kristinom buza fotografišem polje na kome je posejano
ružino žito. lepa simbolika je što kristinino prezime znači žito
3363 uzbudilo me je i iznenadilo žito. pa ono je već niklo
zeleni se polje prošarano vlatima od 4-5 santimetara iznad zemlje
niklo je
894. hodanje
kako sam se iznenadio
kada sam ugledao moje polje
žita. hej pa na njemu se već zelenilo
žitno klasje. samo za petnaest dana seme
je niklo. zaista je to čudo. i zaista ima razloga
da hodam za to čudo. naslonio sam lice na lice
zemlje i kristina je fotografisala momenat
kada ljubim zemlju. takav sam neka
sam. ko toliko rađa treba ga
ljubiti
budimpešta 5.11.1994
1095/2558
3364 hodam sa ženom koja mi je 953 dana ruže lutanja govorila o mojoj
knjizi. sada mi ona govori za mene je ruža lutanja samo ono što je sada. predah
u pokretu. zov da krenem. ove trske. ovo lišće. ovo nebo ovo zeleno. sve je to
žena. hodala bih sa tobom da bih stalno vikala: joj vidi ovo
za dva pesnika. za dva pevača
895. hodanje
prvi dan stodnevnog hodanja vojvodinom je posvećen
slavku matkoviću i milanu mladenoviću. na polasku sam
jednom golubu stavio poruku u kariku golube molim te pozdravi
sve golubove ovog sveta. osetio sam danas onu otvorenost na
praznim poljima. osetio sam nebo kako mi pada na grudi. suvu
trsku. sivu zelenu boju topola. hodao sam sa ženom. bio
sam radostan jer smo osećali isto. dvoje ljudi na
putu. ko toliko rađa treba ga ljubiti. vetar
sa nama između nas
novi sad 7.11.1994
1096/2557
3365 ponovo uživati u ovoj praznini. u ovom horizontu
koji dodiruje nebo. tu spuštam sada moja stopala
3366 danas je drugi dan moga hodanja kroz svih petsto sela vojvodine
3367 kada sam izašao iz popravno vaspitnog zatvora osećao sam: postao
sam odrastao čovek. devet sam meseci proveo unutra. toliko vremena treba da
se rodi dete. osećao sam da sam se ponovo rodio. miroslave šaljem ti ovaj citat iz
knjige john fire /lame deer/ richar erdoes: hromi jelen indijanski šaman iz plemena
sijuks jer si ti hodao za indijance 1983 kada sam te prvi put video jer si i ti sam
indijanac jer si na isti način doživeo tvojih devet meseci zatvora u sremskoj
mitrovici jer završavaš treću knjigu o ruži a ja bih voleo da ove reči budu
na zadnjoj stranici tvoje knjige. neka ti je veliki duh sijuksa na pomoći
hromi jelen je jedan od najvećih svetaca XX veka i ne sme da
padne u zaborav. sledećih sedam godina slaću ti po jedan
citat za svaku od sedam knjiga ruže lutanja koje
su pred nama. tvoj zoltan brener
najviše volim reč bog
896. hodanje
pola pet je. pada sumrak. sam sam
na putu. čuješ li moje korake. tu sam
svete. vetar sa nama između nas
prošlo je pola pet
srbobran 8.11.1994
kraj
treće knjige
ruže lutanja
objavljivanje ove knjige su omogućili
vesna milović. mirko radojičić. dragana erdevički. ljuba šain
vera bajić. igor marinković. nada petronijević-čović. vera varadi
nebojša b. čović. boba stojšić. rade grbić. srđan valjarević. nenad baturan
dragoljub dimitrijević. slobodan tišma. ljudmila stratimirović. branislav babić
sandra stratimirović. milan bjelogrlić-beli. zoran kolundžija. vesna đurđević
laza crkvenjakov. branka živanović. julijana đeri. rajka sredojević. nenad
jovanović. zoja karanović. igor lazin. sun mandić. nenad kostić
i
danas sam govoreći otkrio
kako je verovanje dublje od mišljenja
ova devojčica koja klečeći prosi je moj današnji bog
ponovo uživati u ovoj praznini. u ovom horizontu
koji dodiruje nebo. tu spuštam sada moja stopala
i
ružo
lutanja
jedino
u
ljubavi
nema
straha
od
smrti
a
ljubav
si
ti
ružo
lutanja
i
ružo lutanja
ti si ruža postelja
postelja beskućnika
postelja odbačenih
postelja zatvorenih
postelja svakog
i svih bića
i
ružo
lutanja
ti si hleb
duše
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
moje srce kuca u ritmu reči
7. jul 2025.
27609. dan mog života
1074/2579
3324 ja sam učenik reči
ne znam koju sam prvu reč u životu
izgovorio. možda mama možda tata. ali
prva reč me je naučila ostalima i povela putem
do tebe. sada sam tu i reči izgovaram ja i verujem im
reči su moj put. možda i sami moji koraci. moje srce kuca
u ritmu reči. čuo sam i čitao o mnogim dubokim i lepim
učenjima. mnoga su me privukla. povela. ali nikada nisam
prihvatao nijedno jer ja sam se učio od reči. učeći se od
njih predajući se da me vode svojim značenjima otkrio sam
njihovu lepotu. kada sam sam na putu često su sa mnom
jedino reči. reč cveće me tada vodi ka cveću. reč humor
ka humoru pa se po putu gegam kreveljim i smejem
ako hoću da hodam slobodan ka slobodi pre svega
ću se učiti od reči sloboda. ne laži kažu mi i
uče me ove dve reči. kreni kaže mi
reč i ja krećem
(iz rečnika hodanja)
ipak
877. hodanje
zahladilo je. površine
su jasne i hladne. samo bih
da prođem pored njih i da uđem
u neki topli prostor. da se ugrejem
jer deo hladne jeseni me vraća u
sebe. hodajući plivam morem
ove večeri. ipak uvek volim
da kažem hej
novi sad 17.10.1994
1075/2578
3325 korak
korak je dah duše. kao što
je dah telo koraka. korak je jedan
od prvih sunčevih zraka u danu. kao ni
disanje ni korak niko ne primećuje ali sa njim
dođem do punih šaka prve jutarnje vode kojom
umivam lice. korakom uspravim svoje telo i krenem
u prostor. načinio sam mnogo koraka hodajući svoja
hodanja. neke od tih koraka pamtim. bili su meki i tiho
su se kretali niz put. ili su žurili kao da su hodali po
žeravicama radosti. sa nekima sam pretrčao ulicu
sa stotinak sporih koraka sam se približavao
grobu ludviga vitgenštajna. sa pedeset i pet
hiljada četiristo osamdeset i sedam koraka
sam hodao od maratonskog polja do
atine. koraci su ritam sekcija u ruži
lutanja. korak je prvo slovo
u azbuci tela
(iz rečnika hodanja)
u praznoj ulici
878. hodanje
devet je uveče. hladno. hladno
koje mi prija. sa hladnoćom se družim
u praznoj ulici vojvode mišića i mislim ko
živi iza ovih osvetljenih prozora. ipak
uvek volim da kažem hej. možda
tamo živim ja
novi sad 18.10.1994
1076/2577
3326 čim sam video popove na televiziji znao sam da će izbiti rat
zapisao sam prijateljevu rečenicu koji se vraćao sa pecanja. stari
prijatelj čiju sam jednu rečenicu već zabeležio pod brojem 2332
3327 nežnost iz očiju rajke sredojević me dodiruje i odmara
3328 ima nekog zdravlja u ovoj prijatnoj hladnoći
pun mesec
879. hodanje
kako je lep pun mesec
pravilan krug i svetlost. blaga
svetlost. u ovoj hladnoj noći mesec
je dugme koje mi zakopčava košulju
i kao okrugli mesec i ovi trenuci oko
ponoći su pun krug kojim se zaokružio
današnji dan. možda tamo živim ja
hodam po suvom lišću topole
novi sad 19.10.1994
1077/2576
3329 putuj miroslave mandiću rekao mi je boba stojčić na vratima njegovog stana
3330 rečenicu sam počeo u novom sadu a završio u budimpešti
za to žito
880. hodanje
mirno veče u budimpešti
sutra ću posejati 900 kg. žita
nadam se da će vreme biti mirno i lepo
za sejanje. obrijaću se večeras i spremiti
za tu svečanost. to je žito koraka. žito ruže
žito zajedništva. hrana za ceo kosmos
hodam po suvom lišću topole. za to
posejano žito povlačim prstom
po zelenoj ogradi
novi sad - budimpešta 20.10.1994
1078/2575
3331 danas u 11:05 sam bacio prvo seme u zemlju za izložbu žito - ruža
je hleb duši koja će biti u septembru 1995 u novim prostorijama mucsarnoka
3332 seme je bog. seme je san
setva ružinog žita
881. hodanje
bio sam srećan danas. posejali
smo devetsto kila pšenice. ona je sada
pod zemljom i radi za nas. bacio sam je na
sve četiri strane u donje i gornje svetove. za sva
živa bića na zemlji i kosmosu. sada mi je ostalo da
hodam za to žito a žitu da raste za hodanje. uveče
sam sreo ženu koju zovem žena i obradovao joj se
jer se posle teških trenutaka u svom životu vratila
u igru. za to posejano žito povlačim prstenom
po zelenoj ogradi. u koga ćemo ući
ako ne jedni u druge
budimpešta 21.10.1994
1079/2574
3333 subotom što znači mojom nedeljnom srećom
3334 ludilo za kosmosom bogom i običnošću
3335 tuga me je mogla ubiti još u osmoj posle
smrti moga oca. ali možda zahvaljujući tuzi još živim
svim ženama sveta koje u gradskim
wc-ima sede i održavaju čistoću za nas
882. hodanje
na pola puta sam zastao i svratio u stari restoran hotela
astorija. bilo mi je prijatno tamo. toplo. lep sto za kojim sam
pisao dugačko pismo vesni milović u london. udobna stolica
prazan prostor i velika stakla koja gledaju na ulicu. posle sam
hodao. fotografisao se u automatu na keleti stanici poslao pismo
i nastavio da hodam. sreo se sa agneš rajačić i sa njom pričao
o njenoj mladosti. poklonila mi je maramu za vrat u hladnim
danima. sada se vraćam kući u krevet. u krevetima ću
pisati u četvrtom delu ruže lutanja a sada hodam po
tramvajskoj trasi jer me to odmara. u koga ćemo
ući ako ne jedni u druge. jedni drugima
budimpešta 22.10.1994
1081/2572
3336 na hladnoj kiši čoveku je zima
3337 banka koraka
nekada nisam mogao da ishodam
svojih dnevnih dvadeset kilometara. i
zato bih u nekim sledećim danima hodao
i više. jednog takvog dana sam odlučio da
napravim banku koraka. u banku koraka ostavljao
bih višak svoga hodanja. nikada u toj banci nisam
uspeo da skupim mnogo koraka ali su mi oni davali
neki osećaj sigurnosti u trenucima nemoći da ishodam
svoj dan. tešilo me je tada saznanje da ću dan nadoknaditi
koracima iz banke. korake u banci nisam držao sa kamatom
nije bilo čuvara koji su čuvali ovu banku. nije bilo bankarskih
transakcija. šaltera ni bankarskih računa. to je bila banka
u kojoj je čuvana prašina sa mojih patika. znoj mojih
stopala. smrad čarapa. ugažena zemlja. trulo lišće i
kamenčići uvučeni u šarama izlizanog đona. bilo
je u toj banci i mirisa sa ulice. sećanja na
prohodane trave. šutiranje leda. vode
rastopljenog snega. korenje velikih
stabala o koje bi se oslanjao
poneki moj korak
(iz rečnika hodanja)
natopila natopila
883. hodanje
kiša mi je natopila noge. jedni drugima. dar
novi sad 24.10.1994
1082/2571
3338 znam da sam žena posle svih ovih poraza rekla mi je rajka sredojević
3339 u novim mekanim patikama kao...
3340 praskozorje
ja sam noćni čovek i retko
sam gledao praskozorje. retko
ali pamtim. praskozorje dolazi iz
dubine i tišine noći i u jednom trenutku
kada se oseti hladnoća i na nebu prepozna
prva slutnja svetlosti rađa se praskozorje. ima u
njemu neke iznenadne snage. nešto što direktno
udara u grudi. baš onako kao što iz grudi isijava
srce plemenitog čoveka iz jutranjeg sunca isijava
plemenitost svetlosti. uvek sam u tim trenucima
bio sasvim sam i nikada nije bilo ljudi oko mene
samo sam čuo cvrkut. bio sam prvi i jedan
jedini čovek na ovom svetu. sam
početak i sami praskozorje i ja
(iz rečnika hodanja)
kijam
884. hodanje
prolazim pored dve
lepe devojke. miris hladne
vlage dolazi sa dunava. čujem
zvuk mojih drvenih bojica
koje odzvone svakim
korakom. dar
par
novi sad 25.10.1994
1083/2570
3341 tišina u mojim koracima
3342 noćno hodanje
leti volim da hodam noću
mada su sve noći odlične za
hodanje. osećam se slično kao u
noćnoj vožnji bicikla koji sam u mladosti
vozio gradom u kome sam rođen. vozio sam
ga bez ruku i osećao u tišini malih ulica i svežini
noćnog vazduha da klizim kroz noć. kao da me je
prozračnost vodila. to je od čistog vazduha. tako
osećam i dok hodam. ili mi je snage više jer mnogo
manje gledam. kao da je noć nepregledni drvored
kao da je noć zbir u kome su jedan plus jedan
jedan. hodajući noću obično se približim
ponoći a oko ponoći osetim da hodam
krugom okolo ponoći. osetim da
svi spavaju i osetim tihu
radost: pa ja ih sve
čuvam
(iz rečnika hodanja)
ne da je lepo
885. hodanje
odmaraju me ovi kratki
zapisi isto onoliko koliko me
umaraju svi poslovi koji se pletu
oko mojih nogu. lupim desnom nogom
o metalni poklopac kanalizacije. neko
pali automobil. jedna stara žena kaže
ne da je lep božanstveno je ko
proleće. par. rečenica i patike
novi sad 26.10.1994
1084/2569
3343 gde letiš leptire
3344 ne treperi lišće tiho je jesenje veče
3345 u hodu čitam u novinama o nevinim žrtvama mađara
u vojvodini. i pobednici i poraženi uvek zaboravljaju nevine žrtve
pođimo zajedno u san
886. hodanje
hodam i gledam u veliku mesečevu
polovinu. okačila se na nebu kao kriška
pomorandže. oseti se vlaga u noćnom
nebu. ako osetiš kako već spavam
volećeš i ovaj kratak zapis. rečenica
i patike. pođimo zajedno u san
novi sad 27.10.1994
i
čuo sam i čitao o mnogim dubokim
i lepim učenjima. mnoga su me privukla
povela. ali nikada nisam prihvatao nijedno jer
ja sam se učio od reči. učeći se od njih predajući
se da me vode svojim značenjima otkrio sam
njihovu lepotu. kada sam sam na putu
često su sa mnom jedino reči
koraci su ritam sekcija u ruži lutanja. korak je prvo slovo u azbuci tela
rečenicu sam počeo u novom sadu a završio u budimpešti
u koga ćemo ući ako ne jedni u druge
ludilo za kosmosom bogom i običnošću
i
ružo
lutanja tvoja
bezgraničnost
i tvoj beskraj bili
su u svakom
mom
koraku
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
moji koraci su neprestajuće brojanice
5. jul 2025.
27607. dan mog života
1063/2590
3306 rečnik korenja
jedne majske večeri sam rekao
prijatelju da pišem rečnik hodanja
rečnik korenja o kako je to lepo uskliknuo
je prijatelj. ova njegova greška me je podsetila
na sva korenja koja su tako važna i koja nisu važnija
od semenja. ali da se vratim korenju. volim njihovu
dubinu. njihovu nevidljivost i njihovu zaštitničku snagu
nekoliko puta sam se sa korenjem spuštao u najveće dubine
svedočim: dubinama nema kraja. prošlost je daleka kao plavet
nedokučiva kao trenutak i neka niko ne gaji pravo i nadu da
može doseći i posedovati prošlost. svako ko to pokuša nestaće
u nepreglednim dubinama. svako ko je naslutio snagu korenove
žilice njenu veru u beskrajnu hranljivost beskraja rašće njenom
snagom u neopisivoj sadašnjosti. naši koreni ne postoje jer
mnoštvo se negde daleko uliva u jedno. u tom jednom
nestaje i sva prošlost. to korenje zna jer hrani cvet
koji se svojim mirisom širi ka visinama i nebu
beskrajnom. rečnik korenja ne postoji jer
korenje je priča o nespoznatljivom
čije smo mi voće u vrtu neznanja
(iz rečnika hodanja)
faraoni svakodnevice
868. hodanje
hladnoća. kiša. granica. baš
to. farovi svakodnevice
budimpešta - novi sad 6.10.1994
1064/2589
3307 jednom prijatelju se rađa dete drugom je umro deda
3308 granice
granice su ograničenje
debilitet. zastoj u razvoju
beznačajne i bez značenja
priznajem da ih se plašim
i da mi nisu rod
(iz rečnika hodanja)
sveti dunav
869. hodanje
bilo je par lepih trenutaka
u današnjem hodanju. pomislio
sam da ću se smrznuti na otvorenom
putu ali me je unutrašnja toplina otvarala
i ja sam bio srećan gledajući otvorena polja
gledajući gornju i donju crkvu u kovilju i padine
fruške gore tamo preko dunava. svetog dunava
kako nazvaše časopis za srednjoevropsku
književnost ovde u zemunu. farovi
svakodnevice. svetošću
teče sveti dunav
novi sad - zemun 7.10.1994
1065/2588
3309 grožđe je obrano. priroda se smiruje
3310 vrt
neumoljivom vremenu iz prkosa
žeđ mi je ljubavna beskrajna
i ja odlazim već sedih kosa
u vrt gde cveta ruža sjajna
baš tako. sve se završava u
vrtu kao u pesmi rubena darija
vrt je uređenost koja poštuje i slavi
haos. i zato su svi vrtovi uređeni kao
ideali beskrajne praznine i bolne očite
lepote. u vrtovima nema zveri ni zverstva
nego samo zelenilo proleća. vrtovi su večno
zelenilo koje ljubi vatru prokletstva što
plamti iz usta neukrotive zveri. i zato
smiraj i rumenilo jeseni u njima
i zato lagani koraci od ruža
do ruža
(iz rečnika hodanja)
jesenja ruža
870. hodanje
danas posle tri kilometra
hodanja sam želeo da prekinem
nisam. nastavio sam. bila je to velika
herojska borba u meni. sada je već
osamnaesti kilometar i dobro je zahladilo
steže me skupljam se. to je promena. noćas
sam spavao u hladnom i smrznuo se. kako
će biti ove noći. još kilometar dva. pada
hladno veče. svetošću teče sveti dunav
jesenja ruža je hladnim vetrovima
zalivana
beograd 8.10.1994
1067/2586
3311 sunčano jesenje popodne i ja zajedno na putu
3312 u gustoj trsci vrapci me dočekuju pesmom
3313 posle trista metara (prestao sam da zapisujem
rečenicu jer sam pored puta ugledao mrtvog crvendaća)
postojanje je blaženstvo
871. hodanje
prelazim preko mosta na kanalu
dunav-tisa-dunav. voda je mirna bez kretanja
nebo se još crveni na zapadu. nekoliko pecaroša
živi svoj svemir. na ovom mestu sam pre deset godina
poveo kući jednog psa dozivajući ga odi odi da bih ga
posle nazvao odin. spuštam se stepenicama zaraslim u
travu. postojanje je blaženstvo iako je preda mnom velika
zgrada za proizvodnju veštačkog đubriva. osetim smrad. ali
me noge odnesu dalje pored visokih trava. posle dvadeset
minuta izbijam na dunav nad kojim je pala noć. ovde se
dunav raširio i liči na more. jesenja ruža je hladnim
vetrovima zalivana. liči na otvorenu šaku
beograd - novi sad 10.10.1994
1068/2585
3314 hladni vazduh posle ponoći mi je osmislio ceo današnji dan
sve u hodu
872. hodanje
u hodu obavljam mnogo
poslova da bih mogao dalje da
hodam. to je ta opasna ivica koja
me može odvojiti od hodanja. baš kao što
me i samo hodanje može odvojiti od hodanja
ako nemam šta da jedem i neafirmišem svoj rad
u matici srpskoj sam se dogovorio da im napišem
jednu dokumentarističku knjigu sa svih sela. na
probi obojenog programa vežbam moju pesmu sa
grupom. posle nežnog razgovora sa slobodanom
tišmom vraćam se oko ponoći. već sam napisao
da mi je hladni vazduh na dunavu bio
nagrada za današnji dan. liči na
otvorenu šaku. unutrašnji dan
novi sad 11.10.1994
1069/2584
3315 ljubav i nepokretnost su sinonimi kaže zoran mirković
3316 izmaglica u dubokoj noći tu sam negde i ja
u naslovu je već rečeno
873. hodanje
u hodu obavljam mnogo poslova
da bih mogao da hodam. unutrašnji dan
ono isto što i u zadnjoj rečenici
novi sad 12.10.1994
1070/2583
3317 hodam sa zojom i ona mi priča o predanjima koja su deo urbanog
folklora. nabraja: autostoperkin duh. mačka ispečena na mikrotalasnoj pećnici
aligatori koji izlaze iz wc šolja. dobrodošli u svet aids-a. mrtva tašta prenešena
preko granice u mašini za pranje veša. alen delon došao po svoje vanbračno
dete u novosadsku betaniju. veterinarka kastrirala siledžiju
3318 ono o rukama
odmaranje ruku
874. hodanje
pričala mi je vesna katić kako
je jedna stara seljanka držala svoje
ruke na stolu i odmarala ih. tako sam
se i ja sa sporim hodanje odmarao od
iscrpljenosti. ono isto što i u zadnjoj
rečenici. odmaranje ruku
mudrost stara
novi sad 13.10.1994
1071/2582
3319 u hodu korak po korak sećam se godine po godine mog života
3320 uživam kada mi telo mirnim hodanjem smiruje duh
3321 ples
četrdeset i pet mi
je godina i tek bih sada voleo
da mi život prođe u plesanju. plesati
znači biti svugde jer svet nije negde nego
je u neprestanom plesanju. ne mogu planine
doći do mora niti se može more spojiti sa
nebom tamo daleko na pučini da ih radost
plesanja ne privlači. plesanje je spajanje
sa tom snagom mi se pokreće svaki
korak u mom hodanju
(iz rečnika hodanja)
koraci brojanice
875. hodanje
moja hodanja su molitve
kao i umna molitva svakim
korakom je izgovaram. moji koraci
su neprestajuće brojanice. odmaranje
ruku mudrost stara. molitva
koraci tri tačke...
novi sad 14.10.1994
1072/2581
3322 od tuge sam se napio hladne vode
3323 pijanci
ako su prosjaci sunce
gradova pijanci su njihova
so. od ranog jutra skupljaju se na
gradskim klupama i tu proslavljaju
sopstveno propadanje. u bilo kom gradu
i bilo kojoj državi kada ih ugledam kao da
vidim jednu jedinu istu grupu. alkohol i
propadanje ih zbližavaju i čine ih blagim
i pomirenim. bilo gde da su uočljivi su
podbuli zamućenih pogleda tela u
lelujanju. i kao što nas prosjaci
čuvaju od dna pijanci nas
čuvaju od propadanja
piju i propadaju za
nas pijani čim
se probude
(iz rečnika hodanja)
morem ove večeri
876. hodanje
vraćam se pored kanala hodajući
zemljanom utabanom stazom. voda
kanala je mirna i u vodi se ogledaju topole
mir koji me okružuje uči me divljenju. ribar
povlači plovak. meka zemljana staza je
prava mera mojim koracima. utabana
glatka je kao koža delfina. molitva
koraci tri tačke... hodajući
plivam morem ove
večeri
novi sad 15.10.1994
i
postojanje
je blaženstvo
u hodu korak po korak sećam se godine po godine mog života
uživam kada mi telo mirnim hodanjem smiruje duh
meka zemljana staza je prava mera mojim koracima
i
ružo
lutanja
ti si
ja
i
ružo
lutanja
ljubio sam
te i ljubim a
ti meni si
dala
život
svoj
i
ružo
lutanja
živela si me
i živiš a ja sam
tebi dao moju
ljubav
i
ružo
lutanja
i kad nikog
ko ni sad nije
bilo ti si bila
odano
tu
i
ružo
lutanja
i kad sam
pao ti si me
podigla jer ti
si želela da
uspeš
i
postaneš
ruža
lutanja
i
ružo
lutanja ti
si pesma
moje
umetnosti
i
ružo
lutanja ti
si
umetnost
moje
pesme
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dužnost je u svom srcu promeniti rat u stvaralaštvo
4. jul 2025.
27606. dan mog života
1051/2602
3280 mladić vadi iz kontejnera stari hleb i
skuplja ga u najlonske vrećice okačene o stari bicikl
3281 sjajni slobodan tišma mi je doneo tekst autoportret
autoportret
858. hodanje
autoportret
ja sam ti bre prost čovek
šetam okolo u kariranim zvoncarama
kao ronnie d. laing
možda je on umro
čuli smo nešto o tome
ali svi se prave ludi
pročitao sam jednu njegovu knjigu davno
što je za mene bilo dosta važno
a poznavao je i timotija lirija
ali ja nemam pojma ja sam autsajder
u svakom pogledu
inferioran tip. paklenski suprug
čak nisam smeo ni da se drogiram plašio sam se
svako jutro razvozim pecivo
to je pravi posao za mene
lakši fizički rad
ne govorim nijedan strani jezik
ne razumem se u računare
ne znam čak ni na mašinu da kucam
ali nevolja je u tome
što sam uvrteo sebi u glavu
da sam nekakav umetnik
ima nas dosta takvih nesrećnika
često mladi ljudi koji ne mogu
da ovladaju nekom veštinom
ili nešto da nauče
opredeljuju se za umetnost za umetničarenje
za pisanje pesama i slično
tužne su to prilike koje
tumaraju okolo po limbu
posle izvesnog vremena prestaju
gubi im se svaki trag
život ih baca na razne strane
veliki broj ljudi u stvari nema
pojma ni o čemu. totalna uzaludnost
da li sam to ja
m. hajdeger život usamljenika je
neautentičan
preko trnja do zvezda
slobodan tišma je moj najbolji drug
novi sad 24.9.1994
1053/2600
3282 sinoć sam došao u budimpeštu. osetio sam blagi strah od
promene. sada sam već srećan. uostalom počela je i četvrta
jesen ruže. prvi put ove godine primećujem opalo lišće na zemlji
3283 sloboda zar to nije stvaranje
3284 otvorenost. dobronamernost. kreativnost
3285 dva dečaka su mi sa terase spustili najlonom
loptu na glavu. mahnuo sam im i pozdravio ih za štos
četvrta jesen ruže
859. hodanje
život se brani i čuva u bogu. ostalo
je ljudska priča. život u bogu je ljubav i
nije od ovog sveta. živi u srcima svih ljudi
dok ovo pišem u kafani jedna žena žute rase u
strogoj konspiraciji pričajući srpski prodaje zlato
jednom čoveku. slobodan tišma je moj najbolji
drug. kod oktogona još nije proradila
tramvajska linija četvorke i šestice
budimpešta 26.9.1994
1054/2599
3286 glava mi mota kombinujući kako da preživim
3287 kupujem papir za crteže. portfolija za trave
evrope. drvene bojice. plavu majicu sa dugačkim rukavima
kišica me
860. hodanje
kišica me vraća kući. čujem
je po lišću i zelenoj tendi zatvorenog
restorana. pas njuši po travi. po koja kap
kiše svetluca na vlatima. zadnjih noći u novom
sadu sam se vraćao ovako kao sada ovde. ista
stvar. tišina koraci prazne ulice. jedna jasna misterija
sva moja stvaralačka dužnost je u tome da budem
dostojan svemu što me okružuje. kod oktogona još
nije proradila tramvajska linija četvorke i šestice
da prođem kroz svet kao da nisam prošao
budimpešta 27.9.1994
1055/2598
3288 kako su požutele moje plave pantalone
3289 to je posao te dotrajale požutele pantalone
hvala vam. radili smo dobro ovog leta kažem im
sto nogu i sto ruku
861. hodanje
dok hodam raspoređujem u glavi sve
obaveze. kad ih sredim lakše hodam. kada
sa deset ruku ne mogu da obavim dvadeset poslova
ja hodam kao da imam deset nogu. tako se hodanjem
pretvaram u razne oblike kojima najlakše mogu da
podnesem planinu koju premeštam. da prođem
kroz svet kao da nisam prošao. al je danas
na trenutak zamirisala zima
budimpešta 28.9.1994
1056/2597
3290 kako praviš ružu. pa hodanjem i divljenjem
3291 osmeh jedne devojke me podseti na stefana mladića
koji mi je pevao pesme u2 dok smo hodali periferijom pireja
3292 možda je važno kupio sam tople dugačke gaće za zimu
3293 deset do šest palo je veče
prozračnost
862. hodanje
voleo bih da sve što napišem
bude prozračno. da možeš da dišeš
sveži vazduh u ovoj knjizi ili osetiš lepu
vodu. ako mi to ne uspeva to je od zamora
to je od brige. to je od želje da ne menjam
formu da bi u njoj lakše živela promena. al
je danas na trenutak zamirisala zima
to je prozračnost koja se događa
budimpešta 29.9.1994
1057/2596
3294 u ovoj zgradi u ulici erzsebet kiralyne broj 11 živeo je bela hamvaš
u stanu kemeny gabora oca njegove žene katalin kemeny. ljubaznošću lasla
lantoša ja spavam u njegovom iznajmljenom stanu u istoj ulici pod brojem 52
3295 pred tom kućom pročitam hamvaševe reči postoji samo jedna verodostojna zajednica
čovečanstvo. narod. nacija. klasa. kasta. religija. pogled. na svet. nalaze se samo unutar
čovečanstva ne kao razdvajanje nego kao bogatstvo kao obilje ali samo u slučaju ako
su podređeni ideji univerzalnog čovečanstva. baština nije istorijska emocija nije
društvena revolucija nije osnivanje religije. baština je konačan spokoj istine
3296 dužnost je u svom srcu promeniti rat u stvaralaštvo
raspon ruže
863. hodanje
večerao sam lepo ali ostalo
mi je novaca još samo za mesec
dana. ipak mislim da će ih biti. nadam
se da ću u jednom trenutku stvoriti potrebne
uslove za rad: kamper telefon kompjuter video
kamera. jer duhovnost mog hodanja je u vezi i sa
duhovnošću savremenih medija. moji koraci
ostavljaju tragove na zemlji a moje misli u nebu. u
taj raspon ulaze i elektronski mediji. tako je laju mi
dva psa pored kojih prolazim. to je prozračnost koja
se događa. zapnem o ispupčenje na asfaltu i
najlon kesa sa portfolijima mi se očeše o
nogu i zašušti mi kao prijatelj
budimpešta 30.9.1994
1058/2595
3297 lepe su subote
3298 volim da plešem
volim da plešem hodanjem
volim da plešem mislima
volim da plešem osećanjima
volim da plešem govorom
neka su
864. hodanje
ponoć je. subotu sam završio
u kući plesa u ulici molnarovoj. uvek
ta ogromna nedokučiva energija za vreme
plesanja. mladost. žena. muškarac. zanos. trans
zaborav. muzika. zemlje. nestajanje. vihor. dok
čekam zoltana brenera gledam ta mlada i oznojena
tela. zapnem o ispupčenje na asfaltu i najlon
kesa sa portfolijima mi se očeše o nogu
i zašušti mi kao prijatelj. neka su
neka sam
budimpešta 1.10.1994
1060/2593
3299 hodam da bih mislio kožom
3300 ranac
to je mali crveni ranac sa oznakom kohla. kupio ga je aleksandar
buštrević svojoj kćerki kseniji u austriji. ksenija mi ga je posudila 1984
za moje prvo hodanje za poeziju s tim da je on hodao sa mnom sledeća
tri hodanja za poeziju i dosadašnjih hiljadu dana ruže lutanja. iako je mali
sve što mi je potrebno mogu da stavim u njega jer on je moja kuća koja se
kreće. ponekad je veoma težak jer teška su portfolija koja nosim. u prednjem
džepu ranca nosim drvene bojice. imenik. lenjir. gumicu. rezervne baterije
rezervni sat. mine za olovku. kalkulator. aktuelne mape. kremu protiv bolova
selotejp. rezervni pedometar. flašicu s mastilom. u njegovom gornjem džepu
su mi donji i gornji deo plave kišne kabanice. u unutrašnjosti ranca je veliki
portfolio. drugi portfolio sa raznim tekstovima. dve tri sveske. blok za crtanje
knjiga ruža lutanja 1 i 2. mali tranzistor. diktafon. neseser sa higijenskim
priborom. dva para čarapa (plus jedne na meni). dvoje gaćica (plus jedne
na meni). dve majice sa kratkim rukavima (plus jedna na meni). jedna
majica sa dugim rukavima (plus jedna na meni). kupaće gaćice. knjiga
koju čitam. video kaseta s mojim radovima. na prelazu između
jeseni i zime i zime i proleća ako nisu na meni u rancu su
još šal. rukavice. duge gaće i jedna deblja majica. to bi
otprilike bilo sve ostalo je put hodanje i nošenje
(iz rečnika hodanja)
nastavak priče iz 763. hodanja
865. hodanje
zlokobni momak u crvenoj majici je nekoliko
puta pomilovao devojku. bilo je to napadno ali ne i
mnogo agresivno. ona se svaki put ljutito okrenula ali nije ustala
i otišla. posle trećeg milovanja jedan mladi čovek mu je prišao i rekao
nemoj da diraš devojku. zlokobni je takvu reakciju čekao. šta si rekao pitao
je izazivački. nemoj da diraš devojku. u sledećem deliću sekunde zlokobni je
skočio uhvatio se za držače u autobusu i sa obe noge ga je udario direktno u lice
nastala je panika. zlokobni je sa neopisivim besom udarao. žene su vrištale niko
nije mogao da reaguje. ni ja. osećao sam strah sramotu i glupost. autobus je stao
na svojoj poslednjoj stanici na zelenom vencu i zlokobni je izašao iz autobusa i
mirno nastavio da hoda. ja sam krenuo svojim putem i nisam mogao da se smirim
celog tog dana. agresivnost zlokobnog je bila očita i ružna. ali u njemu je bilo besa
koji mu se ne može osporiti. u prvom trenutku sam osetio strah i nemoć da mu se
suprotstavim u sledećem sam ga razumeo. njegova agresivnost i sposobnost za
tuču je njegov božiji dar. i kao što ovaj svet pripada finima on pripada i zlokobnima
i kao što sam naučio da se divim boljim od sebe u mišljenju divim se i agresivnijim
od sebe. mladićeva agresivnost je mnogo manja od agresivnosti jedne države
i mnogo je manja od udružene agresivnosti finih koji se zgražavaju nad
svime što je drugačije od njihove finoće. otvorenija je i manje ružna
od institucionalnog nasilja. danas se divim obojici i zlokobnom i
mladom čoveku koji je dobio batine. neka su neka sam
zlokobni čuvaj se čuvajući druge
budimpešta 3.10.1994
1061/2592
3301 al je zahladilo u ovom popodnevu
3302 al je zahladilo
3303 promena vremena je neprestana pesma
volim vas godišnja doba
866. hodanje
prepodne je bila kišica a popodne
oko tri došla je hladnoća. zlokobni
čuvaj se čuvajući druge. samo to
budimpešta 4.10.1994
1062/2591
3304 hodam iza jednog kamiona u parku koji pere prljavštinu pored bankine
3305 dužnost građanina da bude neposlušan
kao malog majka me je učila dužnostima. osećao sam u njima
neku ozbiljnost i lepotu. osećao sam bol i trud da ih dosegnem. ali u
dvadesetoj sam osetio dužnost nad dužnostima. dužnost građanina da
bude neposlušan. otkrio sam to u zatvoru čitajući gandija baš kao što je i on
jednoga dana u vozu kao student prava u engleskoj pročitao esej dejvida henrija
toroa o dužnosti građanina da bude neposlušan. ovih dana dvadeset godina kasnije
ponovo sam pročitao toroov esej kao i njegovu knjigu valden. toro je bio dovitljiv i
stidljiv mladić. i danas mislim da je jedna od osnovnih dužnosti svakog građanina
da bude neposlušan. pitanja nasilja oružja ratova moraju biti prevaziđena
hrabrost za nove puteve imaju krhka i slaba bića. na nevinosti se
gradi ovaj svet. u njenu čast pružam svoj sledeći korak
(iz rečnika hodanja)
osamstošezdesetisedmo hodanje
867. hodanje
kamion je oprao jedan kilometar. ja sam
ishodao dvadeset jedan. samo to. baš to
budimpešta 5.10.1994
i
život se brani i čuva u bogu. ostalo je ljudska priča
život u bogu je ljubav i nije od ovog sveta. živi u srcima svih ljudi
sva moja stvaralačka dužnost je u tome da budem dostojan svemu što me okružuje
voleo bih da sve što napišem bude prozračno. da možeš da dišeš sveži
vazduh u ovoj knjizi ili osetiš lepu vodu. ako mi to ne uspeva to je od zamora
to je od brige. to je od želje da ne menjam formu da bi u njoj lakše živela promena
promena vremena je neprestana pesma
i
ružo lutanja
sve te kiše koje
si proslavljala su
od tebe načinile
spasonosnu
kap za
ožednele
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ja sam priča o jednom čoveku
3. jul 2025.
27605. dan mog života
1039/2614
3255 koliko ti imaš godina pita me šestogodišnja nena baturan
vodu smo pili tri puta
847. hodanje
teško mi je da se vratim u pisanje. pisanje
je kao rosa. nestane čim se dan zadani. danas
sam hodao sa nenom baturan. ona je baš kao kap
rose. hodala je sa rancem na leđima. poneli smo vodu
i hleb. jeli smo ga na ulici a vodu smo pili tri puta. rosa
nestane u nebu baš kao i mala devojčica u pitanjima
sa tim pitanjima ona raste. sa četiri piva po vrućini
koliko si ti stariji od mene pitala me je
beograd 12.9.1994
1040/2613
3256 dobrota je čarolija kaže petogodišnja anja čović
poslušno skače u vodu po bačeni štap
848. hodanje
vraćam se pored reke save. zadnji čamci prevoze putnike
sa ostrva. letnje mušice mi se motaju oko glave napadaju mi
oči. jedan doberman poslušno skače u vodu po bačeni štap
uhvatio ga je i plivao ka gazdi. voda pod čamcima bloboće. veliki
zeleni bicikli oslonjen između betonskih klupa. dok obilazim četvoro
ljudi zanesem se i malo im preprečim put. izvinjavam se kažem
im. ribar nasred save veslom udara po vodi mameći ribu
koliko si ti stariji od mene pitala me je. ta riba sam ja
beograd 13.9.1994
1041/2612
3257 u jednoj nozi mi je muzej u drugoj biblioteka
3258 korak molitva
mnogo je posla preda mnom
849. hodanje
prošla je ponoć u sobnoj tišini smirujem svoju
napetost. mnogo je posla preda mnom tako se pravi
bajka. bajka o vrtu. vrt u kome se smiruje umor nastao
kao posledica građenja ruže. umorim se u njemu da bi
se u njemu odmara̩o. već sam rekao da je moje hodanje
kopanje. vrt je nedogledan i bez kraja. taj beskraj je
sada u ovoj tihoj sobi u kojoj moja napetost
polako mine. ta riba sam ja. prema
meni hoda san
beograd 14.9.1994
1042/2611
3259 jedan korak mi je reka drugi korak mi je most
3260 reka je most između gornjih dalekih i donjih dalekih predela
3261 most je reka života. iz te vode izrasta ruža
3262 ruža most
biće slatko
850. hodanje
sa rancem na leđima
hodam miletićevom ulicom
u novom sadu. malopre sam
hodao ulicama beograda. ovde
je suvo. postajem ono što stvaram
dobrota i ruža. hodam nestajem i
postajem. postajem i letim po zemlji
srce mi je srce ovog plavokosog
dečaka koji mi dolazi u susret
žedan sam. malopre sam
popio čašu boze. prema
meni hoda san
kupiću grožđe
beograd - novi sad 15.9.1994
1043/2610
3263 vrti mi se u glavi. zuji mi u ušima
3264 ja sam priča o jednom čoveku
tabanati uživati
851. hodanje
u telu mi je 25 novih kilometara
u ruci kilogram grožđa. umor i neka
seta su propratili moje današnje hodanje
da li je to od jeseni. dugo sam hodao pored
kanala i gledao strpljive pecaroše kako su uživali
gledajući u mirna pera na tihoj površini. u kanalu je
puno trske drezge i mirisa spore vode. sa obe strane
dolme dugi redovi starih topola. hodao sam kao
drvo koje hoda. zemljana staza je bila mekana. kao
duša. po njoj je lako hodati. staze su putevi koje su
napravili hodači. svako je svojim korakom pravio
stazu. tako su staze kuća svakom ko po njima
hoda. tabanati znači živeti. kupiću grožđe
u društvu bezbroj koji su stazom prošli
novi sad 16.9.1994
1044/2609
3265 podne. oseća se jesen u nosu. miriše na sećanje
3266 promene su lepe
3267 ponovo kisnem sa hladnom kišom
voda poslušnosti
852. hodanje
posle letnjih vrućina prva hladna
jesenja kiša. hladno mi je po nogama i
mokrim leđima. za koji dan počeće četvrta
jesen na ruži lutanja. četiri jeseni kao četiri
priče o strpljivosti i promeni. moje hodanje je
voda poslušnosti kojom zalivam ružu. dobro
došla jeseni. u društvu bezbroj koji su
stazom prošli. dobro došlo telo
koje ulaziš u jesen
novi sad 17.9.1994
1046/2607
3268
prostor - vreme
ja - delo
jedno - promena
vidljivo - nevidljivo
bog - vaška
sad - večnost
vrt - put
služenje - stvaranje
nomad - ratar
stranac - domaćin
ruža - most
lutanje - mit
reč - slika
metamorfoze - metafore
nemam novca
853. hodanje
nemam novca i borim se
da ga nađem da bih i dalje hodao
hodanje mi je iskidano od jednog do
drugog razgovora. u jednom govorim koje
su sve mogućnosti stodnevnog hodanja po
vojvodini. u drugom govorim o mom radu. to su
dugi razgovori sa puno kreativnih ideja. prepuna
glava me zanosi u hodanju. premoren vraćam se
po hladnoj kišici na spavanje. trudio sam se da
se opustim u svakom koraku. osetim kako se
napetost izlazi kroz kožu. udišem sveži ponoćni
vazduh i ulazim u stan u kome spavam. dobro
došlo telo koje ulaziš u jesen. da li ću
noćas sanjati kako se odmaram
novi sad 19.9.1994
1047/2606
3269 biografija
smrt milomira mandića
fudbaler vojvodine
slobodan tišma prijateljstvo
zatvor u sremskoj mitrovici
rad u lončarskoj radionici
vesna milović
ruža lutanja
bez aluzija
854. hodanje
vraćam se. jedan crni
pas ispred mene je znak moga
hodanja. okrećem se da ga još jednom
vidim. ostao je sedeći iza ugla a ja pijan
posle ponoći nastavljam svoj hodački dan
dan prepun emocija i susreta sa prijateljima iz
mladosti. to je kao branje cveća. alkohol koji me je
dizao sada je u meni i treba ga savladati. toplota i
san će mi možda doneti mir. čujem svoje korake
kako stružu po kišnom asfaltu. da li ću noćas
sanjati kako se odmaram. ja verujem
u nevinost i početak stvari
novi sad 20.9.1994
1048/2605
3270 putujem po svemu onome što znam
3271 misliti misao nemišljenu. misao voljenu
3272 nećemo se zajebavati živećemo
3273 beskrajno nežni i beskrajno nevini
3274 radošću radošću
3275 večeras sam voleo oliveru dragićević basistkinju
sve može da me izneveri ali muzika nikada rekla mi je
muzički vihor
855. hodanje
uši su mi pune snažnog
zvuka koji sam slušao večeras u
atrijumu. sava jojić olivera i bubnjar su
prašili kao vihor u ravnici. njihova svirka
me je podsećala na zvuke vojvođanskih
bičeva. slušajući pisao sam rečenice radosti
sada se vraćam praznim ulicama u kojima
i tišina spava. ja verujem u nevinost i
početak stvari. da li je ovoj tišini
došao san
novi sad 21.9.1994
1049/2604
3276 sa mladim jodal kalmanom prolazim grobljanskom uskom stazom
3277 voleo bih da osetim krik u tvojim rečima kaže mi luka salapura
opustim ramena
856. hodanje
strpljivo hodam da bih u strpljenju
odmorio mozak. opustim ramena i kroz
kožu mi izlazi baš isto ono što mi u telo ulazi
dok gledam svet. ovih dana sam mnogo pričao
jer sam rečima davao drugima snagu da vide
kako je put nemogućeg jedini put. da li je
ovoj tišini došao san. put do gnezda
novi sad 22.9.1994
1050/2603
3278 jesen je došla u 8 sati 19 minuta i 18 sekundi
3279 samo sto metara preda mnom. ali to su
sto metara posle kojih ću ugledati dunav u noći
šantam
857. hodanje
ja već dugo šantam
evropom u nadi da ću
se oporaviti. bolje je i
šantati nego odustati
čini mi se. put do
gnezda. preko
trnja do zvezda
novi sad 23.9.1994
i
korak
molitva
ruža most
svako je svojim korakom pravio stazu. tako su staze kuća svakom ko po njima hoda
moje hodanje je voda poslušnosti kojom zalivam ružu
ovih dana sam mnogo pričao jer sam rečima davao
drugima snagu da vide kako je put nemogućeg jedini put
i
ružo lutanja ti
si sveto tabananje
tabani koje hrane
beskućnike i svakog
ko daje svoj život
drugome
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
kiša moj drum
2. jul 2025.
27604. dan mog života
1011/2642
3229 u budimpešti volim ulicu andraši
3230 siromašne i bedne majka i ćerka stoje pred kafanom i zaviruju u nju
dubine u vazduhu
835. hodanje
vraćam se. sam sam. čovek sam
muškarac. veran ženi. odan svakoj ženi
u ženi. u mom mirnom hodu je smiraj i divljenje
ružičasto raspeće. sa ženom koju zovem žena sam
pričao o henri mileru ekstatičnom budalašu i neopisivom
mudracu. jedan stariji gospodin odlazeći maše sa ulice
nekom na prozoru. na kraju hodanja mislim na bedne i
ponižene ljude. unesrećene životom. osetim neku
tajnovitu dubinu življenja i slaveći tu dubinu počnem
se okretati okolo sebe. u okretu ruke bi mi se širile
i dizale u vazduhu. poletele bi kao aerodromi. ja
sam na putu sam kao žena bez muža. to
sam ja plesao za usamljene
budimpešta 15.8.1994
1012/2641
3231 pomilovao sam metalnog psa u izabeli ulici. on stoji i gleda u
kuću na uglu. tamo je na trećem spratu u požaru ovaj pas spasao jedno dete
pedeset godina njegove zabrinute oči gledaju u visinu preko ulice. kada dođeš
u budimpeštu idi i pomiluj ga. on je u izabeli ulici u sedmom kvartu
tiho
836. hodanje
tiho muvanje ulicama. to
sam ja plesao za usamljene
kroz noć se uvukla hladnoća
u odlazeću vrućinu leta
budimpešta 16.8.1994
1013/2640
3232 izlazim iz kuće broj 34 u ulici srce (szív) i
odmah sečem ulicu ruže (rozsa) i krećem za novi sad
3233 u kiškunhalašu prolazim pored ovog starog drveta o kome sam pisao pod brojem 1036
3234 u subotici levim dlanom pomilujem obraze deže kostolanija danila kiša i čata geze
pesnička molitva
837. hodanje
danas pred polazak za novi sad
na nugati stanici gde prodaje knjige dao
mi je zoltan brener prevod predgovora zatvorskih
pesama 1950 - 1953 đerđa faludija. pesme objavljene
u ovoj zbirci napravio sam između 1950 i 1953 u podrumu
zgrade br. 60 u ulici andraši sedištu tadašnje službe državne
bezbednosti avh i kištarči i u kaznenom logoru avh u rečku
koristim glagol napraviti jer u rakošijevim zatvorima kao ni u
hitlerovim logorima uništenja sužnjima papir ni sredstvo za pisanje
nisu stajali na raspolaganju. tako sam ove pesme napravio u glavi
najveća briga mi je bila da moje pesme uklešem u pamćenje. do tada
uvek sam sa strašću učio napamet tuđe pesme ali na svoje nisam
obraćao pažnju. kada sam završio prva četiri stiha odrecitovao sam
ih u sebi osam-deset puta. za sledeća četiri stiha učinio sam isto
a posle svih osam sam ponovio pet-šest puta i tako dalje dok
nisam završio sa dnevnim zadatkom od 40 stihova. svakog
jutra recitovao sam sve što sam do tada ispevao. sto
stihova. petsto. hiljadu... kroz noć se uvukla
hladnoća u odlazeću vrućinu leta
isusova molitva u pesmama
budimpešta - beograd 17.8.1994
1014/2639
3235 ljubičasto predvečerje liže belinu beograda
3236 posle podnevne jake kiše opet je staza puna belih pužića
3237 sada se beograd plavi obojen vodenim plavetnilom neba. iza mene
malo udesno od zadnjih blokova novog beograda zapad gori u rumenoj svetlosti
plavi vodeni istok i crveni vatreni zapad
838. hodanje
dok sam hodao prema metalnom mostu na savi jedno malo crno
mače je hodalo ispred mene. ličilo je na jare sa velikim i dugačkim
krutim nogama. usporio sam hod i gledao ga. otišlo je preko ograde u
travu. onda sam se prepustio noći nad beogradom u kojoj su se svetlele
velike bele površine gustih oblaka. iza mojih leđa preko bivše zgrade
centralnog komiteta saveza komunista jugoslavije zapad je još dogorevao
u ružičasto crvenoj svetlosti sunca. noć je pala oko osam sati. u ovim vrelim
danima leta teško je primetiti da se dan već skratio za jedan sat. uvek je sve
u promeni i to mi puni grudi vazduhom istine. bio sam gladan i hodao sam
polako. dok sam izgovarao molitvu osetio sam tihu dubinu u mom glasu
bio sam zaštićeno dete. dete koje je zavolelo ceo svet. isusova molitva
u pesmama. dete u koga je sve na ovom svetu gledalo
beograd 18.8.1994
1015/2638
3238 hodam kroz nepreglednost
3239 dok suši veš na štrikovima u dvorištu starog
sajmišta ova žena je raširila i luk na ćebetu da se isuši
3240 dunav cveta. na plavoj površini vode cvetanje se zeleni kao mahovina po drveću
ponoć
839. hodanje
ponoć je. pun mesec
stavio sam ruke u džepove
usporio sam hod. spustio ramena
podigao sam glavu i gledao ga. okolo
meseca trče oblaci. žuti prsten okružuje
ovo belo ogledalo sunca u noći. iz jednog
parkiranog kamiona čuje se upaljeni radio
ostalo pripada tišini. dete u koga je sve
na ovom svetu gledalo. tišini
koja me vodi
beograd 19.8.1994
1016/2637
3241 pisati iz kolena. pisati iz svakog dela tela. iz duše leptirove
3242 ritam
i kada se umorim
ritam će mi vratiti snagu
ritam je večno dete ovog sveta
nikada ne odraste i uvek mu je sve
samo igra. mnogo puta ne bih u umoru
mogao nastaviti da me ritam nije poneo
dalje. uostalom ritmom se stari i ritam
nam pomaže da sa njim i umremo
ritam mi je saveznik u životu
(iz rečnika hodanja)
zubi hodanja
840. hodanje
volim kad neko ishoda
sa mnom dvadeset kilometara
iako mu se na kraju pojave tri žulja
kao nadi petronijević danas. ti žuljevi
su kao hendriksovo sviranje zubima po
gitari. ostalo je suva trava. plava reka
sava. biciklisti. šetači. lutanje ka svom
umu. tišini koja me vodi. šetnja
ka srcu sveta
beograd 20.8.1994
1018/2635
3243 stranac sam da bih osećao: sva bića su u
svakom trenutku na svakom mestu dobrodošla
3244 po zimi stao sam jednom čoveku sa ženom čiji je auto ostao
bez benzina tu kod nadvožnjaka prema staroj pazovi. odšlepao sam ga
do inđije i na kraju on me je pitao koliko je dužan. dužan si mi da ti takođe
nekom staneš u nevolji ispričao mi je malopre čovek koga sam ustopirao
3245 a baš kiša jaka
ja sam kalendar vremena
841. hodanje
leto se ne da. vratio se jedan vreo dan. nosio
sam ga na licu i mokrim grudima. žeđ se širila po
meni. noć je bila spas. pala je posle ponoći. pre toga
je dugo grmelo i sevalo. svež vazduh je pojurio u nozdrve
i počela je da pada jaka letnja kiša. bilo je oko tri noću kada
sam krenuo na krevet kroz kišu. gazio sam po vodi. mokre
noge su me podsećale na današnji vreli asfalt. bio sam
voda. jedino su suvi ostali džepovi jer sam ih pokrivao
rukama. ja proslavljam kišu ja proslavljam vreli
dan. šetnja ka srcu sveta. kiša moj drum
beograd - novi sad 22.8.1994
1019/2634
3246 hej ova se knjiga tka od strpljenja i sporosti
3247 da li je istina
da li je korektno prema svima kojih se tiče
da li će doprineti uspostavljanju dobre volje i prijateljskih odnosa
da li će biti od koristi za sve kojih se tiče
3248 vrh u sadašnjosti je uvek ugrožen mediokritetima
zujim
842. hodanje
zujim po gradu
sretnem prijatelje
kiša moj drum. četiri
rečenice su
dovoljne
za bilo šta
novi sad 23.8.1994
1020/2633
3249 rat u bosni ubio 15514 dece za dve godine
skitati i biti
843. hodanje
opet u noći drum pod
mojim nogama. opet vetar nosi
kišu i mokre pantalone mi se lepe za
butine. lepo je kisnuti i biti. vidim kišu pred
očima i kišnu prašinu dok ih nosi vetar. ne
žurim jedino štitim džepove da mi ne pokisnu
reči koje sam već ispisao u mojoj atinskoj
svesci. četiri rečenice su dovoljne za
bilo šta. ne žurim neka kiša
što duže pada
novi sad 24.8.1994
1035/2618
3250 cvilim
ponovo hodam
844. hodanje
posle dvanaest dana odmora
ponovo hodanje. ponovo ruža po
vrućini. hodao sam sa bobom stojšićem
menadžerom obojenog programa. motamo
se po gradu. susrećemo ljude. mlatimo se po
asfaltu. treba se ponovo odlepiti od zemlje i
teškim telom hodanjem leteti. ne žurim
neka kiša što duže pada. ne žurimo
rastajemo se oko ponoći
novi sad 8.9.1994
1036/2617
3251 ako budem u prilici voleo bih da dam za ono što su učinili za mene i ružu lutanja
vesni milović 10.000 dm
nenadu baturanu 6.000 dm
nadi petronijević 10.000 dm
nebojši čoviću 8.000 dm
agnješki berger 500 dm
željku radiću 1.000 dm
vladimiru maričiću 1.000 dm
pošao sam iz novog sada
845. hodanje
septembarska velika vrućina. teme mi
se ugreje kao asfalt pa kosu raspršujem
rukom da se rashladim. pored puta se
prodaju lubenice i benzin. ne žurimo
rastajemo se oko ponoći. došao
sam u beograd
novi sad – beograd 9.9.1994
1037/2616
3252 sa periferije idem u centar grada da kupim
subotnje novine. to je jedno malo zadovoljstvo
3253 na sivom asfaltu deo pocepanog crvenog pasoša
jugoslavije koji se cepaju kao i novac prošle godine
3254 osetim: beograd se plaši vode
briga
846. hodanje
sa četiri piva po vrućini
prebiram po glavi između šansi koje
rastu i novca koga nema. pre početka ruže
lutanja od 1.1.1989 do polaska 9.11.1991 skupio
sam 26975 maraka. prve godine ruže sam skupio
6305 dm. druge godine 8000 dm. treće godine
1870 dm. pola novca sam dobio od prijatelja
ostalu polovinu od institucija i sponzora
došao sam u beograd. sa četiri
piva po vrućini
beograd 10.9.1994
i
uvek je sve u promeni i to
mi puni grudi vazduhom istine
pisati iz kolena. pisati iz svakog dela tela. iz duše leptirove
stranac sam da bih osećao: sva bića su u
svakom trenutku na svakom mestu dobrodošla
hej ova se knjiga tka od strpljenja i sporosti
i
ružo lutanja
pred tobom i preda
mnom su se granice u
evropi zatvarale što je
bila prilika da se i ti i ja
sve više otvaramo
nepoznatom
i
svemiru
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
u očima ti se vide hiljade kilometara
1. jul 2025.
27603. dan mog života
999/2654
3198 sve se raduje na ovoj kišici
3199 ovo je prvo hristovo raspeće koje sam video na kome se on smeši
3200 osamnaest časova. zvone zvona na beloj crkvi u starom popradu
ovih dana
825. hodanje
posle kiše nekoliko muva
leti oko moje glave. opet izbija toplota
iz zemlje. kiša je padala malo. hodam polako
teže je izdržati vreme nego napor. priroda se malo
osvežila. nebo je plavosivo. biće još kiše ovih dana
najlakše je hodati po sredini puta jer je put na ivicama u
nagibu i to mi smeta hodanju. dok je padala kiša gledao
sam kako je suva zemlja upija. osećao sam njenu žeđ u
mom telu. zemlja je suva kao moje usne ovih dana. na ovoj
kišici se odmarala koža na mom licu jer je bila izgorela. pet
sati i sedamnaest minuta prošao je pored mene lokalni
autobus poprad - nova lesna. na kraju hodanja gledam
mladog psa kako radoznalo gleda sve oko sebe
to je kap milosti koja je pala u mene. posle
hodanja prvo perem čarape gaćice
i majicu kao svih ovih dana
poprad 3.8.1994
1000/2653
3201 čestitam ti zrelost draga ružo
3202 danas je odštampan pasoš čoveka u kretanju na slovačkom pas človeka v pohybe
proslavljam hiljaditi dan: ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo 20
vek krikom kojim dozivam osnovno pravo da budem humano biće kome je svaka stopa
na zemlji njegov dom. kome su svi ljudi i sve životinje i sve bilje i sve vode i svi vetrovi
i nebo sa suncem mesecom i zvezdama njegovo jedno jedino telo i duša
moj hiljaditi dan
826. hodanje
ozarila su me danas sva
ona mlada telad koja su se u
krdu polako spuštala niz blagu travnatu
padinu iza koje se dizala borova šuma. i sada
mogu da čujem zvona oko njihovih vratova. dva
čobana goli do pojasa sa psom su vodili mladu telad
danas je hiljadu dana ruže. hiljadu dana kao hiljadu godina
hiljadu godina kao hiljaditi deo sekunde hiljaditi deo sekunde
kao večnost večnost kao trenutak mog tela na ovoj šumskoj
stazi. tako sam mislio dok sam hodao kroz šumu diveći se
korenju drveća koje se pružilo po stazi kao vijuge u mozgu
zemlja i jeste mozak koji me vodi u večnost duše. gde će
biti ova telad kroz hiljadu sledećih dana. posle hodanja
prvo perem čarape gaćice i majice kao svih ovih
dana. ti vidimo se i u dvehiljaditom
poprad 4.8.1994
1001/2652
3203 do budimpešte je 260 km. treba ishodati 20 km i stopirati. da li ću danas stići
3204 pola tri. velika vrućina. hodam sporednim...
(prekinuo sam rečenicu jer mi je stao jedan auto)
3205 kad naiđem na hlad kao da sam sreo brata rođenog
3206 osetio sam ljubav u gestu ovog starog pijanca koji me
je propustio da prođem pre njega na uzanom delu ulice (thokoly u.)
zavoleh slovačku
827. hodanje
zavoleh slovačku pitomu i tihu. postadoh
slovakom i moje srce je teže za ovu veliku i lepu
planinu visoke tatre. sa slovačkom u sebi ušao sam
u mađarsku. ponovo jablani i ponovo topli asfalt koji mi
je žario lice. znojio sam se i sušio. hodao i stopirao. sada
u kafani u ulici husar smrdljiv na pešački znoj pijem pivo
ciganin uz električni pijanino peva tužne pesme. vrućina
priča svoju priču. ti vidimo se i u dvehiljaditom
moja je za današnji dan završena
poprad - budimpešta 5.8.1994
1002/2651
3207 vrućina
vrućine su letnji sneg
od užarenosti tla obrisi se gube
i nestaju. sve se smiruje u gustoj toploti
preleću beli leptiri i kamilica miriše. trava se
suši ponekad i sasvim izgori. ljudi se zavuku po
kućama. asfalti greju sami sebe i počinju da se tope
kad hodam po vrućini osećam kao da prolazim kroz
njeno telo. dok ovo pišem teško dahtanje ovog psa
najbolje govori o vrućini. kao i ova sahrana. letnje
sahrane su usamljene baš kao i one jesenje po kiši
sa vrućinama dolazi i hlad. debeli hlad od velikih
starih drveća je letnji spas kao i veče ali ako
strpljivo i polako hodam onda osetim i u
velikoj vrućini bogatstvo vrelog života
tu i tamo oseti se dašak vetra neki
miris zameni prethodni zvuci
ne prestaju a menjaju se iz
mesta u mesto tada
osetim da je
vazduh neki
vrt
vrućine
(iz rečnika hodanja)
iskusan u tugama
828. hodanje
juče mi piše prijateljica o kojoj
sam pisao u 750 hodanju ljubav
i želje da istraješ na svom hodanju što
neko kao ti iskusan u tugama svakako može
ispadoh majstor tuge a ja ne znam gde sam
ni ko sam kada me ščepaju. evo baš i sada
majku im mangupsku. moja je za današnji
dan završena. neka žive i tuge
budimpešta 6.8.1994
1004/2649
3208 u jožef ulici tri mlade prostitutke u belom rade u pola
dva po vrućini baš isto kao i tri starija đubretara koji bacaju
velike crne plastične kante kao vekne hleba u narandžasti kamion
3209 vrućina je. grad je prepun golih ramena. golih grudi. golih
butina. golih guzeva. temperatura se podigla do ključajuće nadraženosti
tamo ovako ovde onako
829. hodanje
hodajući po vrućini zastao sam i gledao
kako veliki tim radnika betonira rekonstruisanu
trasu za tramvajske šine. beton se brzo steže i ne
čeka i oni kao ruke i noge jednog tela svako radeći
svoj posao odmiču metar po metar. u večernjim satima
sam zastao i gledao modnu reviju na otvorenom. tamo
znoj ovde osmeh. tamo umor ovde napetost. tamo su
svi prljavi ovde sve miriše na čistoću. tako sam hodajući
nasumice po ovom danu tražeći hlad koji bi mi čuvao
lice naleteo na dve grupe ljudi. jednu mušku a drugu
žensku. prve niko nije gledao oko druge smo se svi
okupili. između njih prepuno ljudi. na poljima oko
poprada nije bilo nijednog ljudskog stvora a
ovde su svugde. žive svoj život. neka žive
tuge. jedni ovako drugi onako
budimpešta 8.8.1994
1005/2648
3210 noćas sam sanjao virdžiniju vulf. poruka je bila: svako je jedno jedino
posebno i neponovljivo seme. umetnost je samo uzgajanje tog semena
3211 u smiraj dana dunav miriše na vodu. i lubenice
3212 i iz najveće praznine neko se pojavi
žeđ
830. hodanje
vrućina je. ulazi mi
u grlo. okačila mi se o noge
znoji me po celom telu. skupio
sam oči štiteći se od prejake svetlosti
neprestana žeđ. jedan kamion nosi pivo
u drugom je kreč. na ovoj vrućini je uspeh
slatke vode koka kole tako očit i trajaće u
večnost baš dok traje i ova omamljujuća
žeđ. jedni ovako drugi onako. žeđ
me vodi jednostavnosti
budimpešta 9.8.1994
1006/2647
3213 od juče na dva mala prsta žuljevi. kako su došli
tako će i proći jedino što će me između pratiti bol
3214 sedam sati uveče. vrućina. vrućina je vrlo ozbiljna stvar
3215 četiri lepe reči u mađarskom: šemi (semmi). mindeđ (mindegy)
perse (persze) kanca (kanca). ništa. svejedno. naravno. kobila
oko pola pet
831. hodanje
ljudi prolaze. jedni idu ovamo
drugi onamo. svi nose nešto u rukama
ova devojka je u jednom trenutku duboko
udahnula. ovi dvoje se drže za ruke on u levoj
nosi cveće. gospodin u zelenoj košulji mirno ispred
sebe drži već sasvim ispušenu cigaru. neki žure drugi
hodaju polako. četvorica mladića sa strašću novih pušača
vade cigare iz jedne kutije marlbora. ova dvojica piju koka
kolu i na izmučenim licima od žeđi posle prvog gutljaja pojavi
im se zadovoljstvo. svi hodaju sa jednom nogom napred a
drugom nazad pa ih promene. niko ne leti niko ne skače
na jednoj nozi. niko ne pravi korake od pet metara
niko ne hoda na rukama. oni samo hodaju
hodaju i hodaju. čine grad. žeđ me
vodi jednostavnosti. grad ih
definiše i čuva
budimpešta 10.8.1994
1007/2646
3216 kad kažem da volim cigane ja kažem dve stvari: da volim cigane i da ne volim državu
3217 on stoji na brdu da bi gledao a on gleda u sebe da bi video
3218 nasmešim se vidim: idem
hodanje kopanje
832. hodanje
idem idem eto šta radim. kuće i
saobraćajni znaci stoje. mi ostali se
krećemo. više puta sam prošao ovim
istim putem. moja hodanja se ponavljaju jer
nemam novaca da se krećem jer se sada sa
mojim pasošem teško može i disati. sada ja trpim
oblikujem se u strpljenju. gajim veru i bezbrižnost
ta bezbrižnost je vrlo važna. baš kao vera strpljenje i
trpljenje. sve su to plodovi ljubavi. ja hodam i ponekad
dohvatim neku od ovih sazrelih voćki. moj vrt je velik
i u njemu raste mnogo bilja. zapravo ja i ne znam
da li puno kopam jer je vrt velik i pun bilja ili
sam puno kopajući napravio veliki vrt sa
puno bilja. grad ih definiše i čuva
kopam kopam eto šta radim
budimpešta 11.8.1994
1008/2645
3219 danas sam tek primetio da sam svoj tekst na pasošu čoveka u kretanju
ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo dvadeseti vek...
napisao prošle godine na stogodišnjicu munkove slike krik
3220 na ovom vetru po lišću i ovom vodenom suncu prvi put osetim da dolazi jesen
3221 opisi su zamenjeni kretanjem
3222 ovde me je prošle godine mogao opičiti voz
3223 kako sam lepo skrenuo iza ćoška
3224 u očima ti se vide hiljade kilometara rekla mi je malopre kristi
telo spas
833. hodanje
hodao sam pod drvoredima
prvi put sam ove godine video da
dolazi jesen. to je samo jedan trenutak u
kome osetim kako vreme pada. i danas sam
čuo da je otpalo jedno obećanje da mi se štampaju
knjige u mađarskoj. uvek me uplaše ta obećanja koja
se pretvore u laž. mudro telo me tada čuva i postaje mirno
i strpljivo. iz njega mi dolazi uteha i telo me vodi i odmara
hodali smo polako telo i ja i gledali popodnevni život na
severnoj periferiji budimpešte. gledao sam moje patike
i mislio da li će izdržati do početka oktobra kada
bih zbog kiše trebalo da kupim duboke cipele
kopam kopam eto šta radim. telo
me vodi i odmara
budimpešta 12.8.1994
1009/2643
3225 katalin i ištvan snimaju moj 17107 kilometar
3226 dok žudim prepoznajem lepotu svih bića
3227 plava evropa je još na trgu i danas sam
video kako joj se ljudi raduju kad je prepoznaju
3228 poslednje pismo
miroslav se na put kreće ja mu
želim mnogo sreće. nije kriv što je živ
i što voli nebo sunce vodu ptice i sve živo
pored puta jer sa njima neće da zaluta. neka ide
putem neka leti kao lasta ptica mala. ona će mu
verna biti i veseliti. a na ruci ruža plava deset puta
će ti cvati i ti ćeš se radovati. devetog novembra 1991
subota. sunce sija. tačno u 12 sati sretna sam bila suzu
nisam pustila. ja i ljubica smo kafu pile i za tvoj rad i
daleki put nazdravile. ti si sad u londonu daleko od
mene a danas mi srce kuca samo za tebe. volim te
i puno i uvek tvoja mama. kada vidiš usput cveće
da vene ti se onda seti mene. ruža je ruža a ti si
na putu sam kao žena bez muža. zato i tamo
daleko kad kiša pada raduj se. kad sunce
sija veseli se. kad vetar počne da
duva u leđa biće ti tada lakše
(iz rečnika hodanja)
kad vetar počne da duva u leđa...
834. hodanje
sinoć sam plakao kao dete. stomak mi se tresao
kao zemljotres. prvi put posle više od dve godine
sam pročitao zadnje kajino pismo. napisala je
i pesmu u njemu. telo me vodi i odmara
ja sam na putu sam kao žena
bez muža
budimpešta 13.8.1994
i
kad kažem da volim cigane
ja kažem dve stvari: da volim
cigane i da ne volim državu
on stoji na brdu da bi gledao a on gleda u sebe da bi video
nasmešim se vidim: idem
dok žudim prepoznajem lepotu svih bića
ja sam na putu sam kao žena bez muža
i
ružo
lutanja da
si nastala
samo zbog
kajinog
poslednjeg
pisma
bilo
bi
dovoljno
da
postojiš
zauvek
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ja sam kralj bezrazložnosti
30. jun 2025.
27602. dan mog života
987/2666
3159 lice jednog šofera u velikom kamionu me podseti na lice brus četvina
3160 da li se velika mržnja pokreće snažnom mržnjom
inspiratora ili njegovom hladnom proračunljivošću
3161 tri devojčice odlaze putem van sela u polje
3162 prvo vetar čujem u granama a onda ga osetim po telu
3163 oprao sam se u hladnom planinskom potoku. ostao je iza mene u šumi
koritom suvog potoka
815. hodanje
hodao sam kroz šumu. zastajao. odmarao
se i uživao. sada hodam koritom presušenog potoka
osetim mu miris. na nekim mestima je gomila drveća i
kamenja koji su se tu skupili kao brana vodi. po svakom
kamenu je presvučena suva zelena mahovina. dok hodam
setim se da je čovek upoznao sve krupne životinje na ovom
svetu ali ne male i sitne: insekte bakterije viruse. njihovo
sopstveno rađanje i množenje čovek ne može da prati. i
dok hodam kroz ovu šumu uživajući u visokim i pravim
jelama uživajući u mojim koracima koji šušte po travi
ovog šumskog puta pišem ove redove u slavu svih
malih bića. u tvoje zdravlje zdravlje moje
šumska staza je meka kao duša
poprad 22.7.1994
988/2665
3164 volim kad prazna zaravan odseče vedro plavo nebo
3165 hodati šumskim putevima znači biti srećan
3166 na par metara od mene izletela je iz šumskog šiblja srna
na pojilu
816. hodanje
hodanje sam počeo sa
svetlozelenom travom. bila je
visoka do kolena. iz nekih njenih
gušćih vlati izrasle su visoke stabljike
meni do pojasa. hodanje po osušenim
iglicama popadalim po stazi je najmekše
posle šume izlazio bih na osunčane poljane
a sa njih bih ponovo ulazio u tamnu svežinu
šume. na kraju kao prava životinja naišao sam
na stočno pojilište. bilo je lepo sa tihim potočićem i
ostrvcima iz kojih su izrasli stari dudovi. moji tragovi
su se mešali sa tragovima kopita na osušenoj zemlji
po crnim balegama su radile crne muve. njima i
obadima nisam mogao da objasnim da ja nisam
krava. pojilo je bilo blizu sela. mesto na kome
se susreću žeđ i opasnost. šumska staza je
meka kao duša. seoska deca su se
kupala u potoku i mojim očima
poprad 23.7.1994
990/2663
3167 dok gledam u predvečerju na visoke tatre osetim blago je plavo
čuješ li ih
817. hodanje
pred kraj hodanja sam
slušao muziku mojih koraka
patike i asfalt. mekoća između njih
i pun blagi zvuk. sedamdeset i šest
santimetara dug korak. kao da stopalom
milujem zemlju po licu. predeo je tih. zvuk mojih
koraka mi se učini da je zvuk nekog ko dolazi ili
nekog ko odlazi. ali ako duže slušam i prepustim se
tom jednoličnom zvuku onda osetim da je to neprestana
šetnja. neki ritual u vrtu nebeskog manastira. druženje
hodača sa predelom. ritam hodanja me uzbudi i načini
sretnim. seoska deca su se kupala u potoku i mojim
očima. prestajem da pišem da bi i ti ostao
sam sa muzikom ove šetnje
poprad 25.7.1994
991/2662
3168 srećan sam što na ovom svetu živim sa pticama
3169 već sat jedan prolazim kroz šumu. liči da nikada neće prestati
3170 pomislio sam da zapišem po ovom širokom vodenom lišću prepoznajem gde
je voda u šumi i dok sam sastavljao tu rečenicu upao sam u crni šumski mulj do kolena
3171 posle kiše plavičasta izmaglica se diže iznad zelenih polja
plave pantalone
818. hodanje
pre nego što sam upao do
kolena u crno šumsko blato mislio
sam da ću danas pisati o mojim plavim
pantalonama. sada ovako crne do kolena su
razlog više da pišem o njima. uvek imam samo jedne
pantalone. leti letnje zimi zimske. pola godine nosim jedne
pola godine druge. posle toga vremena su iskidane i istrošene
bogme dobro one odrade svoj vek. bez predaha iz dana u dan po
ceo dan. koristim svaku priliku da ih operem. posle svakog pranja one
su sve istrošenije i sve su mi draže. ove plave koje sam kupio u novom
sadu mi se nisu sviđale. sada ih volim. izbledele prljave oko džepova u
levom džepu mi je novac u desnom ključevi u zadnjem desnom zarezač
istegljene su oko kolena i sada do pola crne od šumskog blata. sa mnom
će biti do kraja leta i početka jeseni jedino ako se pre toga sasvim ne
iscepaju. ja ću nastaviti a one će negde ostati. od početka puta još
mi je jedino ostala jedna crna majica sa kratkim rukavima
majica hiljadu dana na putu. prestajem da pišem da bi
i ti ostao sam sa muzikom ove šetnje. pokloniću
je grupi znaš slikare svoj dug
poprad 26.7.1994
992/2661
3172 umetnost je služenje i spasenje
3173 tadej pogačar mi kaže da ga moja knjiga podseća na rusoovog usamljenog
hodača. nisam ga čitao a voleo bih kao i sentimentalno vaspitanje lorensa sterna
3174 ističe juli
u slavu šumskih jagoda i večnih krompira
819. hodanje
ovih dana sam u šumi brao i jeo kupinice jagodice borovnice
ali najsočnije i najslađe bile su ove malopre uzbrane crne kupine
pored groblja u popradu. dok sam ih brao setio sam se priča šalamova
o sovjetskim gulazima i spasonosnih šumskih jagoda pod snegom. uvek je
mnogo nežnosti u strašnim vremenima. volim ovaj vek jer se u njemu rodio
džez film rokenrol borhes. ali ovaj vek je i vek užasa. vek svetskih ratova i
logora za ljude. borbe za ljudska prava su ipak počele. čovek je na ivici
katastrofe i na raskršću spasa. i zbog toga ovaj čovek hoda misleći da je
budućnost u stvaralaštvu i saradnji svih bića. u prestajanju ubijanja
hodam u slavu svakog početka koji vodi nenasilju i životu. pokloniću
je grupi znaš slikare svoj dug. hodam u slavu ovog krompirišta
koje će nahraniti tako mnogo svinja i ljudi
poprad 27.7.1994
993/2660
3175 čeznem za dodirom
to drugo krhko nežno telo
820. hodanje
mislio sam da ću pisati o predvečerju ali ja
u predvečerje pišem o svojoj seksualnosti. bolnoj
blizina zemlje koju osećam svakim korakom mi uvećava
potrebu za dodirom. za prožimanjem. za dugim milovanjem od
čije tišine pucaju grudi. moje telo čezne za drugim telom baš kao
što duša čezne za svim dušama. kao da je sve u spajanju. posle
napornog hodanja pogotovo osećam potrebu za zagrljajem. nečijim
rukama ramenima punim toplim grudima. to drugo krhko nežno telo
tako jako u bokovima. sunce je zašlo iza visokih tatri. zagasita plavet
ovog kamenog bića me privlači kao dete. pored mene je ogromno polje
procvetale deteline. kao što u prašnjavom predgrađu sve počinje sa
blagim rađanjem sad se sve završava blagim smirajem. sam sam u
predelu. lepo je biti sam u njemu. predeo me oblikuje. voleo bih da
je neko sada ovde sa mnom. kada sam suviše sam primetim da
pružam ruku ka drveću i dodirujem mu grane i lišće. oni bokori
tamno crvenih ruža mi padaju kao lek na moju potrebu za
drugim. topli planinski vazduh mi dodiruje umorno telo
i ja osetim nečiju ljubav. hodam u slavu ovog
krompirišta koje će nahraniti tako mnogo
svinja i ljudi. vazduh me ljubi
poprad 28.7.1994
994/2659
3176 počinje da mi curi znoj
3177 u sunčanoj magli izblede kameni vrhovi tatra
3178 mala ptičica sleti na šine kao da čeka voz
3179 mislim na ravelov bolero
3180 od gledanja preko zamišljanja do rađanja. tako se vidi moja ruža
3181 ovo je treći mrtav leptir danas na putu
3182 niko ne razume da hodam bez prestanka iz dana u dan
cvet za ovaj vek
821. hodanje
bilo je već ovakvih vrućih dana
kad hodam licem u sunce. za koji dan
će biti hiljadu dana od kako sam krenuo. nisam
mogao znati da će biti ovako teško ali ni ovako
lepo. postajem živa metafora. hrana analogijama
koraci metamorfozama. metafora metaforama
svedok vrućim letima. zrenju pšenice. osunčanim
butinama mladih devojaka. tako raste prva
nevidljiva ruža. vazduh me ljubi. cvet
umetnosti dvadesetog veka
poprad 29.7.1994
995/2658
3183 subota podne vrelina. polazim na hodanje
3184 posle pet minuta sa čela mi curi znoj
3185 pijem koka kolu u kafani u velikom slavkovu. pivo se secuje za dvanaestoricu
meštana. čuje se kako krči radio. dobre stare muve se šetaju po stolovima
3186 gazim po vrućini dubokoj do kolena
3187 kako je tek konjima kad vuku kola upregnuti u kožne amove
3188 sazrelo žito po bregu kao peščana pustinjska dolina
3189 ja sam kralj bezrazložnosti
3190 posle tri sata ponovo u istoj kafani. sada
je druga seoska postavka. četrnaest ih je u ekipi
3191 proslavljam sve ove mlade ljude. (gledajući pozorišnu grupu do teatra iz lenjingrada)
ja sam kralj bezrazložnosti
822. hodanje
bezrazložnost mog hodanja po ovoj pokošenoj
sivoj travi pored odvodnog kanala me načini kraljem
postojanja. tatre su plave. livade se zelene i žute. žitna
polja se zlate. borove šume su zagasito zelene. male planine
se sunčaju na suncu. poljsko cveće je tu da ga gledam. na ovoj
vrućini mi smo zajedno verni ovom danu. protrljam prstima po lišću
nane i osvežavam svoj dah. ne znam kako ću preći ovaj mali potok
ali kada ga pređem moj život će biti bogatiji za to prelaženje. prešao
sam ga i posle tri sata hodanja prvi put pronalazim hlad. beli leptir
mi leti oko lica. kako ne biti srećan kada svako ovo biće postoji
niko me sada ne vidi ali me vidiš ti. niko ne zna pa ni ja zašto
sam sada ovde ali znaš ti. da me neko u ovoj samoći ipak
voli je ne znam ali znaš ti. ima neke svečanosti i časne
lepote u prirodi. u tom velikom biću sa srcem deteta
cvet umetnosti dvadesetog veka. tu sam ja
kralj bezrazložnosti da bi tu bila i ti
poprad 30.7.1994
997/2656
3192 al će na ovom putu sečovce - košice biti oraha
3193 zlo se rađa iz odbijanja da priznamo svoje grehe
3194 na požnjevenoj visoravni sada je ostala samo zlatna slama
3195 kad pokušavamo da se sakrijemo od samih sebe mi postajemo zli
hvala ani i samu i skotu peku
823. hodanje
sedim u bašti ane i sama u sečovcima. bio je vreo
dan. i sada u predvečerju toplota izlazi iz zemlje kuća
i biljaka. ana je pustila mocartov rekvijem. zabacujem glavu u
nebo da bih oslobodio uzbuđenje u grudima i gledam oblake koji će
ipak doneti kišu. već je padala u okolini. brisači na kolima nisu mogli da
sustignu pljusak kaže anin otac. po vrućini sam hodao svoj današnji duh i
rast. najbolja mera čovekove veličine je njegova sposobnost za podnošenje
patnje to je rečenica skota peka iz njegove knjige ljudi laži. ana i samo su
novosađani koji su došli u sečovce i sada žive ovde. samo mi je danas
rekao da u deklaraciji o ljudskim pravima nedostaje ona osnovna o
pravu na zaštitu od straha. ima nekog neodgonetljivog razloga
zašto je sve tako kako jeste. zbog toga se radujem i mom
beskućništvu i nadam se da mogu biti bolji. tu sam ja
kralj bezrazložnosti da bi tu bila i ti. bolji
bogu drugima i sebi na dar
sečovce 1.8.1994
998/2655
3196 čitav svet nosim u sebi
3197 posle mnogo dana vrućine blago zahlađenje. ipak su mi
usne suve a hod spor. ali ta sporost je smiraj i afirmacija okoline
afirmacija
824. hodanje
kada se lepo pomolim
celo telo mi se protrese u hodu
bolji bogu drugima i sebi na dar
to je kap milosti koja je
pala u mene
poprad 2.8.1994
i
pred kraj hodanja sam slušao muziku
mojih koraka... sedamdeset i šest santimetara
dug korak. kao da stopalom milujem zemlju po licu
srećan sam što na ovom svetu živim sa pticama
umetnost je služenje i spasenje
čovek je na ivici katastrofe i na raskršću spasa. i zbog toga ovaj čovek
hoda misleći da je budućnost u stvaralaštvu i saradnji svih bića. u prestajanju
ubijanja. hodam u slavu svakog početka koji vodi nenasilju i životu
vazduh me ljubi
niko ne razume da hodam bez prestanka iz dana u dan
za koji dan će biti hiljadu dana od kako sam krenuo. nisam mogao znati da će biti ovako
teško ali ni ovako lepo. postajem živa metafora. hrana analogijama. koraci metamorfozama
metafora metaforama. svedok vrućim letima. zrenju pšenice. osunčanim butinama mladih
devojaka. tako raste prva nevidljiva ruža... cvet umetnosti dvadesetog veka
čitav svet nosim u sebi
i
ružo
lutanja ti si
obnovila ružu
i preporodila
lutanje u ruži
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
u prirodi gde god pogledaš možeš ugledati jednog leptira
28. jun 2025.
27600. dan mog života
978/2675
3121 vrućina je. polazim iznova bez zašto. preda mnom su novih 20 kilometara
3122 dune vetrić osetim neku bezrazložnu sreću
3123 ne mogu da opišem sve što vidim u ovom trenutku. ove
crepove. oguljeni zid. dubinu dvorišta. mesnati nos starijeg bivšeg lepotana
3124 hodam da bih proslavio sve lepote mladosti koje veruju da su lepe
3125 kiša nosi je vetar. sklonio sam se u jedan ulaz i gledam je
dok ne pljušti
807. hodanje
letnji pljuskovi su topli ne donose
setu jesenjih kiša ni žar kiša u proleću
letnji pljuskovi su prolazni. padaju u vrelim
danima. i posle njih odmah zasija sunce. dok ne
pljušti ja hodam i kisnem. stavim ruke u džepove
pantalona da bih zaštitio laktovima svesku u džepu
prsluka. kisnem. hodam i gledam. u kolumbovoj ulici
dvoje starih ljudi su uživali gledajući kišu koja je padala
gledali su kišu i ugledali su mene a ja sam ugledao
njih. bila je to letnja kiša i ruža na kiši. u parku sam
zastao i gledao mokro lišće. pitao sam se da li
na svaki list za vreme jake kiše padne po
koja kap. tamo dalje niz ulicu
kap vode iz neba
budimpešta 13.7.1994
979/2674
3126 i danas sunce pa kiša i opet sunce. i danas bol među nogama i ono mučenje u glavi
korak. dah. elektronski bit
808. hodanje
bit je navodno ime za najmanju količinu
informacije - to je slovo elektronske azbuke koje
jednostavno može ili da bude ili da ne bude. ova dva
stanja obično označena kao nula i jedinica dovoljna su
da predstave najvažnije stvari: bivanje i ne bivanje. dan i noć
imanje i nemanje. prisustvo i odsustvo. udah i izdah. važnost bita
je u njegovom postojanju. i njegovo odsustvo i prisustvo imaju
značenje. isto kao i prvi korak putovanja - sam po sebi nije ništa
ali samo njegovo činjenje ima značaj koji odgovara celokupnom
putu. nekoliko bita u nizu je dovoljno da prenese bilo kakvu poruku
svaki za sebe. opet može da bude ili ne bude. ali niz od osam bitova
(jedan bajt) već može da označi (opiše predstavi numeriše) sve što smo
u stanju da zamislimo. koraci miroslava mandića su niz bitova svaki u
istom stanju - načinjen. svaki pojedinačni korak se ne razlikuje bitno
od mog ili tvog prvog jutarnjeg koraka ka kupatilu. međutim zajedno
u nizu koraci miroslava mandića dobijaju sasvim drugo značenje
i kao što tačkice na novinskoj hartiji svojim prisustvom i
odsustvom naprave fotografiju miroslavljevi tragovi
po tlu evrope prave ružu. kap vode iz neba
piše mi slavko milekić iz amerike
budimpešta 14.7.1994
980/2673
3127 liči da gubim na svim poljima
3128 velik braon leptir mi leti iznad glave vidim ga po senci ispred mojih nogu
3129 ja sam leptir
3130 malopre smo zoltan brener i ja izašli iz stana faludi đerđa. stari
pesnik kao svi dečaci ovog veka. pitao me je kako da sačuvamo ovaj svet
3131 ove večeri sa bolom među nogama posle razgovora sa faludijem sam odgonetnuo
poruku zadnje rečenice peščanika danila kiša između progonitelja i progonjenog biram
ulogu progonjenog. poruka je ovom rečenicom treba da počnu sve knjige u budućnosti
3132 svugde žive dobri ljudi i svugde žive velike ličnosti čija je sudbina
povezana sa sudbinom ostalih živih bića koja naseljavaju ovu planetu. putem
kojim oni idu ići će i budućnost bez obzira što su to često usamljene staze
kako da sačuvamo ovaj svet
809. hodanje
svaka žena koja nosi dete to zna i mnoga majka to zaboravi
čim njeno dete počne da živi. konfor i egoizam uništavaju sve pred
sobom. za dvadeset godina biće 5 milijardi ljudi više na zemlji. to znači
da će biti izgrađeno još ovoliko kuća koliko ih ima danas rekao je faludi
i rekao je da će u avgustu uzeti slobodno vreme da piše pesme. to mi
se čini važnim: to pisanje pesama u starim godinama. možda će u tim
pesmama biti odgovora. kao što se nadam da se u nežnosti ruže odmara
svet. nežnost je promena u kojoj materica dvanestogodišnje devojčice
postaje spremna da rađa ili promena od dečakove boli za izgubljenim
roditeljima ka radosti sa kojom ću iščekivati sva proleća i sa
njima rasti. piše mi slavko milekić iz amerike. sa sobom
sam poneo na svoja hodanja faludijevo pitanje
kako da sačuvamo ovaj svet
budimpešta 15.7.1994
981/2672
3133 vrela subota
3134 agneš rajačić i ja smo preplivavali dunav. veliki i topao. na sredini te
velike vode nas je pokupila policijska kontrola. platili smo po 1000 forinti kazne
tako se moja ljubav za dunav uvećala. tako se moja svest o kontroli sveta proširila
3135 na putu leži mrtav mali miš
čičkovi u predvečerju
810. hodanje
vraćajući se iz sentandreje velikim delom
puta su me pratili čičkovi. čičkovi u letnjem
predvečerju. kada bih se sklonio biciklovima sa
puta oni su me ubadali kroz pantalone i češali po
goloj koži ruku. svetla boja njihovih ljubičastih i mekih
cvetova i jako stablo njihovih bodlji. na nekim mestima bi
se isprepleli sa cikorijom ili divljom metlom. putovali su
čičkovi duž biciklističke staze. nikada ih nisam video ovoliko
mnogo i ovako velike. i za njih i za mene dan je prolazio. ulazili
smo zajedno polako u noć. iza brda je palo sunce a dunav je
tekao u tišini. nezaštićen osećao sam se lepo pored njihove
snage. gledao sam ih i činilo mi se da mi nešto poručuju ti
čičkovi u predvečerju. sa sobom sam poneo na svoja
hodanja faludijevo pitanje kako da sačuvamo
ovaj svet. u tihoj uznemirenosti osećao
sam i neki blagi spokoj
budimpešta 17.7.1994
983/2670
3136 topli dan u slovačkoj mi počinje sa lepom misli sve postaje moguće sa vremenom
3137 da mi nije obrva znoj bi mi se slivao po licu
3138 tri krupne kapi kiše već čine potočić
3139 vidim kišu u brdima. posle tri minuta je bila ovde
3140 put je opasnost kaže persijanska tradicija
3141 sada moraš biti pažljiv. posle kiše tvoja stopala
su opasnost za puževe na putu kaže mi glas
3142 jedino što imam je to što ništa nemam
idem ka popradu
811. hodanje
posle rožnave sam se kupao u
znoju. šake su mi bile vlažne pa sam
teško crtao današnju travu. posle pola sata
sam bio mokar od kiše. došao sam u poprad
mesto ispod visokih tatri. pozvali su me da i ovde
uradim akciju molim pasoš čoveka u kretanju. juče
kada sam prelazio granicu osećao sam se bedno i
poniženo. gubim snagu na ovom putu kroz pustinju
koju su stvorile države sa svojim policijama i birokratijom
gubim snagu ali i verujem u preporod. verujem da i moji
bolovi mogu prestati. verujem u onu veliku rečenicu na
psu rana rasla na psu i zarasla. baš ono čemu me
uče sve ove kiše i ovo sunce. ova godišnja doba
kroz koja prolazim. u tihoj uznemirenosti osećao
sam i neki blagi spokoj. treće leto na ruži
šafarikovo - poprad 18.7.1994
984/2669
3143 miriše kamilica. kako si danas detinjstvo
3144 veliki beli kamen u polju krompira
3145 izlazim iz sela velky slavkov. uživao sam hodajući kroz njega slušajući slovački jezik
3146 velike lipe natapaju svojim mirisom čitav predeo
3147 u prirodi gde god pogledaš možeš ugledati jednog leptira
3148 u strmoj šumi su mi noge dva puta
proklizale i dva puta sam padao u visoke koprive
3149 hodam kroz gusto polje kamilice. čujem samo brujanje pčela
3150 blizina je neodgonetljivo beznačajna
crna vragolanka
812. hodanje
u jednom trenutku sam ugledao
svoju penkalu. držao sam je u levoj šaci
mašući rukom kroz vazduh. u drugom trenutku
ugledah idem ka planini. penkala mi se činila kao misao
u predelu. kao da su obrisi u prirodi ispisani njenim crnim
mastilom. ispisani malom crnom vragolankom u mojoj ruci
bila je lepa kao i sve bilje. odjednom mi ju je bilo žao što je
stalno u džepu. prošla je pola sveta a gledala je tako malo
gledala je samo po sobama u kojima smo se odmarali i u
trenutku kad bih je u hodu vadio iz džepa da nešto zapišem
sa mnom je od jednog četvrtka u kome mi ju je pre dve i po
godine poklonio žarko radaković. sada bih voleo da je ja
nekome poklonim. nekome ko može da oseti šta se sve
skupilo u njoj. nekome ko bi je voleo. sa njom ću
ovih dana pisati o planini. treće leto na ruži
kao što sam juče pisao o mističkom
putu ne pominjući ga
poprad 19.7.1994
985/2668
3151 svečano obučeni vraćaju se ljudi sa groblja
3152 kroz selo mlynica. selo je malo kao srce
3153 sve ovo vreme dok prolazim kroz ovu ledinu skakavci iskaču iz trave
kao vodoskoci. ali sam tek sada uzeo da sve to zapišem od kada mi je jedan skočio
na levu šaku. prelep je. svetlozeleno žut. sada je skupio noge kao da će da poskoči. nije
3154 hodam sa njim
3155 posle deset minuta je skočio u travu
sam sa vetrom
813. hodanje
kada sam primetio kako sam
sam na putu pomislio sam da li sam
na putu sam sa vetrom ili sa lepotom. no
to je svejedno. bilo je lepo hodati u ovom danu
u kome sam već zakasnio za trešnje a preranio za
jabuke. u selu mlynica sam se osećao kao u bajci. sve
je bilo tako malo i mirno. neki ljudi žive u tom selu. tu se
rađaju vole i umiru. obrađuju zemlju. sade voćke. laste
im doleću u proleće. zaboli ih ako se ubodu na trn ruže
imaju i crkvu i malo brdo i potok im protiče kroz selo a
krivina puta je tačno u centru sela. bio sam ponosan
na sebe jer sam im video čiste krpare koje je neko
sušio na ogradi malog mosta. kao što sam juče
pisao o mističkom putu ne pominjući ga
ponosio sam se njihovim životom i
tome da pripadamo istoj
vrsti živih bića
poprad 20.7.1994
986/2667
3156 dok sam hodao tamo sunce mi je bilo u licu sada mi je u leđima
3157 sa umetnicima iz drugih zemalja pijem vino. mislim na bruna
šulca i vitkijeviča koji su se skupljali sa druge strane tatri u zakopanima
3158 sada ništa ne mogu da se setim osim beketa i njegovih istih priča
pišem da bi postojalo
814. hodanje
pišem o jednom. o nežnosti. o preporodu
o ljubavi. pokajanju. oproštenju. o vaskrsenju
o večnoj dobroti. o neuništivoj lepoti. o savršenstvu
žene. sve to osećam i svega toga nedostaje u meni i
zato i pišem baš o tome da bi postojalo. pa kad kažem
vazduh da vazduha bude više. jer i rečima se stvara
svet. ponosio sam se njihovim životom i tome da
pripadamo istoj vrsti živih bića. u tvoje
zdravlje zdravlje moje
poprad 21.7.1994
i
vrućina je. polazim iznova bez zašto
preda mnom su novih 20 kilometara
jedino što imam je to što ništa nemam
kada sam primetio kako sam sam na putu pomislio sam da li
sam na putu sam sa vetrom ili sa lepotom. no to je svejedno
jer i rečima se stvara svet
i
ružo
lutanja
ti si ono isto
sad ko i ono
nekad isto
tad
sad
i
ružo lutanja
ti si bila bezmerna
mera bezmernog u
svakom mom koraku
u svačijem dahu
desetogodišnjeg
koračanja
mog
i
ružo lutanja
sva tvoja očekivanja
se nisu dogodila i samim
tim su te načinili događajem
od koga svi očekuju i sad
i zauvek
i
ružo lutanja
ti si recimo otvoreno
desetogodišnje jebanje
ne samo za sreću i radost
svakog i svih bića nego
posebno za svakog
odbačenog
bića
i
ružo
lutanja
usne na
usnama
savest
na
svesti
i
ružo lutanja
ti i sad budi svima
i svakom pobuna u
harmoniji svačijeg
podavanja a
pogotovo
u
davanju
svog
života
melodiji
sveživota
i
ružo lutanja
ti mi budi pesma
u svakoj mojoj pesmi
i ljubav sloboda istina
u svakoj mojoj
umetnosti
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
u butinama mi je pesma
27. jun 2025.
27599. dan mog života
966/2687
3083 vidim hodamo put i ja
3084 sa desne strane ne prestaje čičak. kada
mu priđem ljubičasti cvetovi dodiruju mi kukove
3085 ovde je čičak pokošen i sasušen leži kao duvan
baš kao i čičkovi
797. hodanje
posle tri kilometra sam želeo
da se vratim. nisam. ishodao sam
na kraju sam hodao sporo da bi mi
uminuo bol u tetivi. između je bilo zelenilo
šuma i polja. gustina zelenila i žuto cveće
po nasipima. bio sam umoran od nemoći
ali mi je bilje davalo snagu baš kao i
pređeni put koji me je gurao u leđa
oblaci prate moje prijatelje
baš kao i čičkovi
beograd 1.7.1994
967/2686
3086 na jučerašnji dan pre deset godina sam počeo svoje prvo hodanje
za poeziju. hodao sam 56 dana i mislio sam da sam preleteo valoviti prostor
bivše jugoslavije. osećao sam se kao da sam se bacio u ponor i da me je
prihvatila vazdušna struja koja vodi ka večnosti. noge su mi korak po korak
milovale zemlju. reči su mi bile u visini kolena. bokovima sam venčavao
sve oko sebe. stomakom sam ulazio u utrobu sveta. grudima sam
ljubio. glavom leteo. nogama i srcem sam pevao
srce uski put
798. hodanje
uradio sam sve što je
do mene a ipak je moje srce
tužno. srce uski put. sada se u noći
znojim. mislim na trave povlačim šaku
po dlakavim mokrim grudima. vredelo
bi živeti. baš kao i čičkovi. letnje
jabuke jesti
beograd 2.7.1994
969/2684
3087 podneti dan
3088 miriše salaš pored kanala. berem zadnje višnje
3089 na ovoj sam dolmi pre deset godina pred svoje prvo
hodanje pešačio da bih se privikavao na samoću i strpljenje
3090 ljudi pecaju u kanalu. člove im pera među drezgama. vade
kao šake velike karaše baš kao pre tridesetpet godina moji drugovi
na kajinom grobu
799. hodanje
kaja je moja majka. posetio sam
joj danas grob. vrućina je kao i avgusta
1958 kada smo pokopavali oca. sećam se žutog
peska i mirisa rake. danas je jedna pedesetogodišnja
žena čučala nad krstačom plakala i dozivala svoju majku
da ustane. ja nisam plakao samo su mi malo drhtale grudi
okolo groblja se širila ravnica daljina joj je ličila na drugi svet
kada su kaju pre dve godine sahranjivali hodao sam atinom
pljuštala je kiša i niz strme ulice jurili su potoci vode. bile su to
moje suze. posle kajinog odlaska sam ostao sam na svetu
sam pod nebom sam sa svetom. u svom gradu nemam više
ništa. beskućnik sam. spavam kod slobodana tišme. večeras
smo pričali o satiju i stravinskom. o nežnosti i dobrovoljnom
siromaštvu satijevom. jedna zlatna nit po plavom putu
letnje jabuke jesti. sam baš kao što trepere
zvezde ili zvono bruji u predelu
novi sad 4.7.1994
970/2683
3091 tamo se tmuri
3092 prošli put na ovom delu puta su po žitu bile crvene
bulke sada se mladi žuti suncokret preliva po poljima
3093 počinju krupne kapi. sve iz džepova uvijam u najlon kesu i brzo vadim kabanicu
3094 kada je grunuo pljusak kod vrbasa stao mi je jedan kombi
i sačuvao me od te velike vode koja bi me natopila do kostiju
3095 u budimpešti sam. istuširao sam se u stanu lasla
lantoša. petnaest je do sedam hodam ka ženi koju zovem žena
3096 u uzanim ulicama predvečernji vetar još ne može da rashladi vazduh
15 do 9 pale se ulične svetiljke u budimpešti
800. hodanje
baš na istom mestu su se upalila kao i u pet do četiri 21. decembra
ova slučajnost susreta na istom mestu sa paljenjem uličnih svetiljki
mi ponese duh kojim proslavljam činjenice u postojanju. to zovem
herojstvom i lepotom. roman postanja o postojanju. teško je
osloboditi se sveta iluzija i iluzija romana i zato pišem o
uličnim svetiljkama koje se u letu pale pet sati kasnije
ovo je roman o svetlosti. sam baš kao što trepere
zvezde ili zvono bruji u predelu. u budimpešti
sam kao i svugde kao kod svoje
kuće: nezaštićen
novi sad - budimpešta 5.7.1994
971/2682
3097 naravno i ovaj dan prolazi
3098 volim kada sam među ljudima čiji jezik ne razumem jer biti sa ljudima ne znači samo
razgovarati nego biti u zajedničkom životu a život nije u istom jeziku nego u istom poreklu
3099 zašto se tako mnogo divim ženi
2. februar 1973
801. hodanje
drugog februara 1973. u zatvoru
sam zapisao moja snaga bolno je mučena
od ljubavi. odatle dolazi i hodanje. ukrotiti svoju snagu
boriti se sa sobom. ne saditi svoj korov van sebe. otvoriti se
delovanju ljubavi koja menja kojom podnosim. bio sam tada
dvadeset tri godine star. već dvadeset dve godine volim rečenicu
nikoga ne uplašiti ni u snu povrediti. ne razumem zašto čovek mora
da pripada jednoj državi. to je tako staromodno i dosadno. država je
zatvor. države su se formirale kao ratničke zajednice i sve dok bude
država biće i rata. miroljubivost i kultura države su samo njena maska
koja prikrivaju ratnička vežbanja i pripreme za nove borbe i osvajanja
tužno je što duhovni ljudi učestvuju u tome. tužno je što velike
religije učestvuju u stvaranju rata. tužno je što ruke koje
ubijaju tuđu decu grle svoju. u budimpešti sam kao i
svugde kao kod svoje kuće: nezaštićen. teško je
ukrotiti svoju snagu ali druge nema
budimpešta 6.7.1994
972/2681
3100 jedna od velikih stvari u životu je činjenica da su pertle
koje vežem ujutru vezane sve dok ih ne odvežem uveče
3101 svojim plućima perem vazduh grada
3102 ispred poslastičarnice žerbo čekam vesnu pavlović u
beogradu smo se dogovorili da se ovde vidimo. da li će doći
3103 kovitlam se u odbijanjima
3104 tiho večernje sunce obasjava krovove
čekanje i ćutanje
802. hodanje
vesna nije došla. čekao sam
čekao sam i otišao. sada sam u
ulici wesselenyi. uskoro će osam
uveče. za jedan sat će i veče. čekanje
mi se pretvorilo u ćutanje. ćutim kao ovi
šeširi u izlogu. ili kao levo zatvoreno oko
dečaka dok desnim gađa kišobranom niz
ulicu pogađajući u centar moje pažnje. svi
ti mali događaji šaraju sliku ruže. dobijem
mir na kraju hodanja. dobijem i humor. i
humor i umor. preda mnom je noć
teško je ukrotiti svoju snagu ali
druge nema. pretvoriti snagu
u snagu ljubavi
budimpešta 7.7.1994
973/2680
3105 kako je teško svakog dana uraditi ovu istu jednostavnu stvar
3106 devete patike 6500 forinti
3107 sa agneš rajačić po ulicama posle ponoći. zastanemo i slušamo tišinu velikih zgrada
spajanje nespojivog
803. hodanje
u novoj sobi kod livije cases zapisujem
ovo hodanje. vetar nosi zavesu ja sam tu iza
nje za stolom. mislio sam danas o mogućnostima
nemogućeg o spajanju nespojivog. preda mnom je
mastilo i indijski crtež venčanja vode i vatre. mladić vatra
gleda devojku vodu. gleda je u usne ona njega u oči. drže
se sa četvoro njenih i četvoro njegovih ruku da se ne bi
razdvojili. iz njega bukti plamen iz nje lije voda ali njihov
brak je božiji i oni zagrljeni u nebu iznad planina žive
spojeni nespojivošću. vetar nosi grane divljeg oraha
koji se nadvio nad zid. kroz otvoreni prozor ulazi
vazduh večeri. moj sto je mali stopalima mu
milujem noge. put je u meni. pretvoriti
snagu u snagu ljubavi. devojka
voda i mladić vatra su u meni
budimpešta 8.7.1994
974/2679
3108 kad stupim na most naiđem na jak vetar. vetar i reka se dobro slažu
3109 devet je uveče. jedan čovek sa majicom
na ramenu hladi svoju kožu subotnjim vetrom
3110 vraćam se na krevet sa kilom crnog hleba pod miškom i flašom belog vina u šaci
nisam ishodao ni današnju ni ovonedeljnu turu hodanja
804. hodanje
kada me je prijatnost poslepodneva u sobi žene koju zovem žena odvojila od
moje svete dužnosti hodanja prepustio sam se prijatnosti kao leku. devojka
voda i mladić vatra su u meni. prosek dnevnog hodanja mi je sa
20.561 km pao na 20.533. kilometar
budimpešta 9.7.1994
976/2677
3111 gledam starog gospodina kako posmatra dečaka
koji metlom tera vodu iz ulične bare u kanalizaciju
3112 posmatranje - savršenstvo
3113 vidim vetar po talasima dunava pet šest kilometara
uzvodno i dok još nisam završio rečenicu evo ga i ovde. letnji vetar
3114 sretan sam što su leptiri i ptice tako lepi
3115 tri metra visoki čičkovi na ulasku u sentandreju
3116 u butinama mi je pesma
slavljenje života
805. hodanje
istrošila mi se penkala ali
još piše. vraćam se iz sentandreje
mnogo sam hodao danas i mnogo se kupao
iscrpljenost me odmara. čist sam kao savest
prepuštao sam se šumskim putevima. gledao sam
mrave na stazi i ptičice na granama. življenje je čast
sa agneš rajačić sam preplivao dunav i hodao go i
bosonog nasipom. od tog vazduha po goloj koži
nema veće slasti. od te bosonogosti nema udobnije
obuće. niti ima veće slobode od uživanja u lepoti
ženskog tela koje gledam dok hoda u predelu
prosek dnevnog hodanja mi je sa 20.561
km pao na 20.533 km. žena hoda kao
savršena lepota mlade kobile
budimpešta 11.7.1994
977/2676
3117 odličan gradski pljusak
3118 deset minuta kasnije jaka zapara
3119 ljudi na ulici. ljudi na ulici
3120 taman sam hteo da ga nagovestim ali pljusak
me je sustigao. sada osećam mokra leđa kako me hlade
pljuštanje
806. hodanje
dvaput kisnuo dva put se
znojio sa dve žene hodao. popio
dva piva. to je moj današnji dan. pri jakom
naletu kiše stajao sam iza jednog stuba i gledao
kako ulicu prekriva voda i pljuštanje. bio sam sretan u
prepuštanju. priči koja se zove letnji pljuskovi. ta brzina
sa kojom se prve krupne kapi pretvore u pljusak taj miris
koji dolazi iz neba. ta ispražnjenost ulice. sećanje na sve
kiše koje su padale. pa zvuci. savršeni zvuci kiše o
asfalt lim lišće vodu. i onda vetar koji ponese
kišu u kišnu prašinu. žena hoda kao
savršena lepota mlade kobile
tamo dalje niz ulicu
budimpešta 12.7.1994
i
vidim
hodamo put i ja
na jučerašnji dan pre deset godina sam počeo svoje prvo hodanje za
poeziju. hodao sam 56 dana i mislio sam da sam preleteo valoviti prostor
bivše jugoslavije. osećao sam se kao da sam se bacio u ponor i da me je
prihvatila vazdušna struja koja vodi ka večnosti. noge su mi korak po korak
milovale zemlju. reči su mi bile u visini kolena. bokovima sam venčavao
sve oko sebe. stomakom sam ulazio u utrobu sveta. grudima sam
ljubio. glavom leteo. nogama i srcem sam pevao
kako je teško svakog dana uraditi ovu istu jednostavnu stvar
sretan sam što su leptiri i ptice tako lepi
življenje je čast. sa agneš rajačić sam preplivao dunav i hodao
go i bosonog nasipom. od tog vazduha po goloj koži nema veće
slasti. od te bosonogosti nema udobnije obuće. niti ima veće
slobode od uživanja u lepoti ženskog tela koje gledam
dok hoda u predelu. žena hoda kao savršena
lepota mlade kobile
i
ružo
lutanja
ti si
napijanje
odricanjima
i
trezvenost
desetogodišnjim
preterivanjima
u
naporu
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
samo napred ka cveću
26. jun 2025.
27598. dan mog života
953/2700
3055 hajdemo i danas moja dušo. duša taj stidljivi vetar kaže suzan zontag
3056 čim krenuh iza betonskog zida jedna tiha ruža
3057 čuješ li kako levo stopalo povlačim po osušenoj
zemlji pod čijom se pokoricom oseća voda velikih kiša
3058 vetar podigne hartiju novina i nosi ga duž tramvajskih žica pa gore i sve više ka nebu
3059 čovek živi u modelima sveta. modeli sveta nisu svet. čovek ne živi u svetu
u njenim šakama
786. hodanje
hodao sam danas sa jednom
ženom neću joj reći ime. hodali smo
pored reke gledali vetar na vodi i svetlost
dana kako pada u predvečerje. posle hodanja
seli smo na vino. na stolu su bile dve čaše i moja
sveska u kojoj pišem ovu knjigu. za vreme razgovora
ne otvarajući je uzela ju je u svoje šake i čvrsto je držala
rečenice koje slede izgovarala je sa dugim pauzama
osećam je iznutra. čitam je unutrašnjim očima. knjige se
gledaju ali nas ne dodiruju kod tvoje knjige je drugačije: ne
gledam je a ona me dodiruje. to je moja knjiga. njen sadržaj
preuzimam ne otvarajući je. ona je izvor i kada je u mojim
šakama ona je moja. tvoja knjiga je toliko otvorena da je
moja. moja je zato što nema tajni. ulivam se u nju jer
se ona kupa u meni. hodam u predalekom predelu
koji se zove tu sam. to je ružina knjiga
o zlatnom kamenu
beograd 18.6.1994
955/2698
3060 vrućina. ljudi stoje u pravougaonom hladu tramvajskih stanica kao i kad pada kiša
3061 tiho predvečerje. hodam pod drvoredom. prljav
od znoja i umoran plivam po gustom lepljivom mirisu lipe
jedna stvar vodi drugoj. to tako ide. shvataš li
787. hodanje
zavalio sam se u sedište i duboko udahnuo uvlačeći u pluća nešto od
onoga što sam držao da je atmosfera jada koja mi je okruživala glavu piše
karver u svojoj priči kese. čitam je dok hodam. danas ću je čitati u hodu pomislim
ja sam čovek bez knjiga. ona koja mi je u džepu ili šakama mnogo mi znači. saputnik
mi je na drumu ili u ovoj vrućini od sunca. u hodu ne mogu mnogo da čitam jer me
umaraju kilometri koji ne prestaju. (ispraznila mi se penkala. punim je crnim mastilom
osetim mu miris. rekao sam da volim da punim penkalu). ali kad je ponekad izvadim
otvorim i bacim pogled na stranicu osetim radost. smešim se i hodam. u šakama
mi je nečiji život. pa onda sam je poljubio. položio sam joj glavu na sofu i
poljubio sam je i još osećam njen jezik ovde kako žuri da stigne u
moja usta. shvataš šta kažem. to je ružina knjiga o
zlatnom kamenu. shvatam shvatam
beograd 20.6.1994
956/2697
3062 prži ali trava je natopljena noćašnjom kišom
3063 dok čitam knjigu često se na stranici pojavi mušica. nekad su tako
male sitnije su od tačke na slovu i. ne mogu da se načudim kako su tako sitne
3064 posle noćašnje kiše mnogo je belih pužića po asfaltu. spiralne
kućice su im bele kao kreč. mnoge smo već zgazili. mislio sam da su na
suncu već uginuli ali kada sam zastao video sam da se kreću. stavio sam
knjigu u džep i sad gledam u asfalt da više ne bih zgazio nijednog
3065 danas je počelo leto
stavio sam knjigu u džep
788. hodanje
i danas sa karverom. to su priče o ljudima
ja ne pišem o ljudima. ponekad mi je žao što ne
pišem o njima. i ljudi su zanimljivi. žive operetski
(da ne zaboravim posle je puževa bilo mnogo kao
sitnog cveća). ja pišem o vetru i pužićima. ali i ljudi su
zgodni. seru. samo seru. vole se i proždiru se. nesporazum
do nesporazuma. čine grozne stvari. koncentracioni logori
mnogo oružja za ubijanje. posipaju vreli asfalt na zemlju
izmislili su apokalipsu kao opravdanje. govore da ih
čuju sve zvezde. ljudi vrsta moja. shvatam
shvatam. samo napred ka cveću
beograd 21.6.1994
957/2696
3066 i na kraju dana u sred noći pun mesec beli se kao sunce
3067 lipe mi mirišu na spas
vitmenova opomena
789. hodanje
bol u tetivi vrućina i suva trava. danas
sam beskrajno sam i bez ikakve šanse. ruža je
u strahu. novac nestaje. ne vidim izlaz. telo mi plače
setim se kako je završio vitmenov kosmički vitalizam
u crnilu početka. snagom trava i radošću svoje duše
vitmen nas je ponovo rodio rodio i ponovo se vratio u
bol. verujem da bol ponovo leči. tu sam danas i ja
bio sa svojim koracima u zavičaju svoga lutanja
samo napred ka cveću. u koraku koji
mi bridi u desnom uhu
beograd 22.6.1994
958/2695
3068 zapara
3069 i još jedan dan
epiktetova želja
790. hodanje
u jednom trenutku mi se pojavila
lepa ideja za buduća hodanja. učinilo mi
se da bih za to mogao dobiti pare. uspinjao sam
se zemljanom stazom na asfaltni put i osetio sam spas
osetio sam da će ruža i dalje rasti. to me je umirilo. odmorilo
mi mozak. u džepu mi je bila lepa knjiga branka maširevića
novi monasi. pre večeri zapara je počela da uminjuje grad je
bio miran. prelazio sam most i gledao njegov dugi rukohvat koga
je bog zna šta na nekim mestima ulubilo izvitoperilо. volim kad
svetlost dana osećam na slepоočnicama. volim jer telom milujеm
prоstore. volim epiktetovu želju da ga smrt zatekne u trenucima
dok se predaje plemenitom i korisnom poslu za čovečanstvo
ili još bolje ako bi i u zadnjim trenucima života pokušavao
da ispravi samoga sebe. volim što je njegova mudrost
došla do mene i posle hiljadu godina. da o suncu i
ne govorim. u koraku koji mi bridi u desnom
uhu. u uhu se začinje oblik
beograd 23.6.1994
959/2694
3070 sumrak. znojim se
3071 u društvu. na vrhu društva. izvan društva
to su tri osnovna načina egzistencije ličnosti sa društvom. ja sam odabrao treći jer je to
najbolja pozicija za prihvatanje celog društva i jedini prostor za most između društva i sveta
tri dana
791. hodanje
tri dana stara brada
tek sada vidim koliko je mnogo
sedih. da. vrućina. prijatelj nenad
baturan mi je rekao da će mi dati novac
za ružu. posle toga sam hodao kao na krilima
gledao sam sumrak i gradilišta. dan se završio u
jutru sledećeg dana. hodali smo dragana erdevički
i ja. hodali smo po jakom jutarnjem suncu. dan se
i ovoga puta pojavio. još je mirisala svežina noći
u uhu se začinje oblik. u koraku put
beograd 24.6.1994
960/2693
3072 telo mi se smiruje
3073 godišnja doba
najlepša stvar na ovom svetu
su godišnja doba. (i cveće.) i sve na
ovom svetu i svako dete ih zna. i životinje
i biljke im se prepuštaju da ih kroz život vode
godišnja doba se ponavljaju i uvek su ista. zato
što ih tako dobro poznajemo ona nas uvek iznenade
kao da ih vidimo prvi put. nikada nećeš u proleću
otkriti staro proleće uvek će to biti proleće prvi put
i grožđe koje će dobiti jesenju slast biće zrelost ali
prvi put. četiri godišnja doba su tako različita ali
ništa na ovom svetu nije složnije od njih i njihovog
smenjivanja. u sva godišnja doba sam uhodao
dobrodošao. sva su me primala kao njihovog
i sva su me predavala jedno drugome
bezbedno. sačuvanog u
lekovitosti njihove
promene
(iz rečnika hodanja)
lepo nemoguće
792. hodanje
godinu dana od smrti dolores
čaće. hodali smo joj na grob. u
tišini. u koraku put. prašina
pored puta dolores
zauvek
beograd 25.6.1994
962/2691
3074 jedno dete gleda mrtvog goluba
3075 afirmacija stida
u stidu žive i strah i strepnja. u
stidu žive čežnja i nemoć. prvo osećanje
koje me je skroz obuzelo u životu bio je stid. on je
moje detinjstvo. osećam ga u telu kako me čuva od
života ne dajući mi da živim. stid je život u odsustvu
življenja. veliki rajski život jer u njemu živi pravo na
život. pravo na život ne može biti oduzeto. svi oni koji
su živeli strastveni život i pri tome oduzimali život
drugome nikada zapravo život nisu ni osetili. i zato je
stid čuđenje i poklonjenje životu. danas hodajući ja
ljubim svoj stid jer ljubim stid svih onih koji ga nose
duboko u sebi i koji još ne mogu da zažive jer
u njihovom stidu živi večnost i raj
(iz rečnika hodanja)
ništa
793. hodanje
vrućina. prašina pored
puta dolores zauvek
ugrejali beton leto
u gradu
beograd 27.6.1994
963/2690
3076 komarci. privodim umor kraju
3077 prošlu noć sam proveo sa novim prijateljem rajkom
kapetanom. godinu i po dana je ratovao. samo sam slušao
anđeli hodači
794. hodanje
pri kraju hodanja osetim mir
u telu mi je. zaista mi je potrebno
strpljenje. mnogo toga me sprečava da
punom snagom hranim ružu. ali strpljenjem
ruža i ja ćemo preživeti. strpljenjem kojim svako
jutro broj preostalih hodanja sa desne strane prelazi
na levu stranu gde su moji do sada ishodani dani. veći
broj sipi manjem. šušti kao šaš. zvuk tog sipljenja je
tihi dah lepote koja udiše vazduh strpljenja. polako
miroslave ne boj se siromaštva nekih zapisa. baš
u njima žive tvoji anđeli strpljivosti bodrim
sam sebe. ugrejali beton leto u
gradu. anđeli
hodači
beograd 28.6.1994
964/2689
3078 tako se i s bogom sjedinjujemo. ne možemo mu se približiti. udaljenost je duša lepote
3079 žena
uvek me uzbudi
kada čujem sve je bog
to je baš ono isto uzbuđenje
koje osetim kada čujem reč žena
ja ne znam to da objasnim ali to osećam
gdegod da krenem, krećem da bih sreo ženu
vodu ženu. zemlju ženu. slobodu ženu. istinu
ženu. ženu žene. ne mogu nigde stići ako
već nisam u njoj. ako nisam u njoj kako
bih mogao biti u svetu. žena mi je
drug koji sa mnom pruža iste
korake po ovoj zemlji
(iz rečnika hodanja)
nezastajkujući
795. hodanje
lepo sam hodao sa draganom
erdevički. nezastajkujući vratili smo
se sa 21.5 kilometrom. hodali smo po vrućini
pola puta smo ćutali pola puta pričali. na kraju
hodanja prošli smo pored krupnih roza ruža. bile
su poklon za naš znoj. izrasle su na visokim
stabljikama. više od nas okrugle kao jabuka
ili otvorena šaka. kroz topli vazduh širile
su svoj duboki miris. anđeli hodači
ruža u vrućini
beograd 29.6.1994
965/2688
3080 lije mi štipajući znoj sa lica. majica je natopljena nema kraja hodanju
3081 devojka koja odgleda kako cveta cvet od zametka do uvenuća
imaće sreće u životu i njen dragi je nikad neće napustiti. azerbejdžanska
3082 čineći dobro činim zlo. osloboditi se činjenja
za činjenje uči me mladi dejan tomanović
zamena
796. hodanje
vrućina me zaustavlja
bolovi me rastužuju. neka
umesto mene pevaju stari
pesnici. ruža u vrućini
oblaci prate moje
prijatelje
beograd 30.6.1994
i
volim jer telom
milujеm prоstore
u uhu se začinje oblik. u koraku put
strpljenjem kojim svako jutro broj preostalih hodanja sa desne strane prelazi
na levu stranu gde su moji do sada ishodani dani. veći broj sipi manjem. šušti
kao šaš. zvuk tog sipljenja je tihi dah lepote koja udiše vazduh strpljenja
i
ružo
lutanja
ti si i sad
vihor koji
vihori
i
vir
koji
uvire
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
uvek kažem pljusak je moje detinjstvo
25. jun 2025.
27597. dan mog života
942/2711
3016 gurajući me u leđa i hladeći mi ruke vetar me pojednostavljuje
3017 uticati na kvalitet dana najviša je umetnost pročitao sam danas ovu toroovu rečenicu
3018 već četrdesetipet godina nosim svoja leđa svetom
a da ih nikad nisam video. leđa su moja vrata u nepoznato
radnja u kojoj sam želeo da kupim drvene bojice bila je
zatvorena posle 17 h a ja sam došao pred nju u 17 i 50
776. hodanje
sve me pojednostavljuje. gradeći ružu postajem ruža sa svim njenim trnjem
hodajući po putevima postajem samo put sa svom njegovom samoćom. osećajući
jedno postajem postajući. ništa drugo do jedan zrak. nestaju reči iz mene. reč lišće mi
nestaje u lišću. složenost udahnem jednim dahom. reč radost sam video u ženi koju zovem
žena. video sam ljude sa praznim korpama dok ulaze u prodavnice i iz njih izlaze sa punim
i danas sam čuo jednu priču. priču o ljubavi i neverstvu. žena koja mi ju je pričala rekla je
jedino što trebam je njegova ljubav ali ne verujem ljudima koji pričaju samo o ljubavi oni
su kao sekta zatvoreni u iluziju od koje jedino žive. bilo je to dovoljno za današnji
dan. i kad stane vetar da ostanu samo radost i nežnost. pred sumrak
je sijalo mlado zeleno sunce
budimpešta 7.6.1994
943/2710
3019 kako volim pružene ruke sa otvorenim šakama. prosjaci su sunce gradova
3020 kako lako nosi svoje pune grudi ova mlada devojka
3021 kupio sam novu flašicu crnog pelikanovog mastila. volim da ga
trošim. volim ga kad nestaje u slovima kojima ispisujem reči sa kojima
se ređa rečenica u kojoj se divim majstorima koji su ih pisali i koje su
me uzbuđivale dok sam ih čitao učeći me da su one pre svega trag
živela pijem u tvoje ime plava ružo
777. hodanje
blizu je ponoć sedamstosedamdesetedmog hodanja. hodanja
u slavu postojanja šta god da je postojanje. sedim u jednoj vinariji
pijem dva deci belog a kao da zalivam ružu koja raste iz ničega. uskoro
ću ustati i nastaviti hodanje. preći ću dunav hodati pored kuća radovati se
nastajanju. pomisliću na plave prostore u mom mozgu. setiću se mrtvih i
pokušaću da budem drag smrti. prvo hodanje je bilo obeleženo mladim
mesecom u londonskoj jeseni. sedamstosedamdesetedma šetnja prolazi
u slavu helderlinovog vina u toploj letnjoj noći. u ovoj rečenici ispijam
predzadnji gutljaj. leva šaka mi leži na svesci prekrivajući rečenicu
o mastilu a desna piše novu. pred sumrak je sijalo mlado zeleno
sunce. u zadnjem gutljaju bog mi se osmehuje jer
bog je vinogradar kaže hamvaš
budimpešta 8.6.1994
944/2709
3022 noć prethodi zori
3023 dok hodam pored ovog braon zida (geislereta u.) sa znojem
na čelu i dve koštice višanja u ustima nadam se da me vidiš
3024 novi bol u telu
3025 sa livijom i zoltanom brenerom u kupatilu szechenyi. posle saune mi se pomuti u glavi
pred veliku kišu
778. hodanje
čednost je cvetanje čoveka a
ono što se naziva genije junaštvo
svetost i slično samo su različiti plodovi
tog cvetanja volim ove reči tridesetogodišnjeg
toroa. sa njim delim njegov savet o dužnosti građanina
da bude neposlušan. samo ova neposlušnost je način da
nasledimo i predamo čednost životu naravno boreći se sa
svojom lenjošću svojim samoljubljem i svojom agresivnošću
brao sam trešnje i višnje dok sam hodao periferijom. jedan
mladić je sa motorom istrčavao svoja dva vučjaka. kasnije
sam razgovarao sa zoltanom brenerom. kao i uvek pričali
smo o indijancima i životima u americi. etika nam je
takođe bila na usnama a pod nogama asfalt sa kojim
smo zajedno očekivali veliku kišu u noći. u zadnjem
gutljaju bog mi se osmehuje jer bog je vinogradar
kaže hamvaš. posle svakog koraka sledio
je sledeći korak
budimpešta 9.6.1994
945/2708
3026 sve oživi mojim životom osetim to dok gledam u jako lice skulpture
anonimusa ranog hroničara mađara. ovo isto osećanje oživljavanja
sam imao dok sam gledao hristova raspećа u temišvaru i holandiji
3027 na trgu heroja svih četrnaest velikih mađara od svetog ištvana 997-1038 do
košut lajoša 1848-1849 nosi u jednoj ruci oružje (mač ili buzdovan). najveći mađar
sečenji nije među njima možda zato jer je mrzeo oružje kaže mi zoltan brener
pljak
779. hodanje
juče posle saune
sam osetio vrtoglavicu
kada savijem glavu osetim ponor
kao da mi je pomeren centar za ravnotežu
tako je i sa ružom. danas sam čuo tako loše
vesti po mene i projekat. kako da sada hodam
dozvoli mi da ostanem sam u svojoj nevolji
sutra će imati svoju snagu. posle svakog
koraka sledio je sledeći korak. ružo
pomozi pute vodi me
budimpešta 10.10.1994
946/2707
3028 posle pet i po kilometara sedim za stolom u restoranu pikaso
pijem američku kafu. obrve su mi se posvetlile od sunca. vrtoglavica
me još drži. toalet je pristojan onaj na prenoćištu je bio prezauzet pa
sam ga potražio u gradu. iz tihe potištenosti osetim biće sve u redu
3029 prazne subotnje ulice poštuju moje hodanje
3030 mislim na gusto zelenilo šuma i snagu planinskih potoka
3031 devojčica vodi svoju mladu slepu majku za ruku
subotnja meditacija
780. hodanje
ako nije o potištenosti onda je o
večnosti. znači o mom telu. sećam
ga se bilo je mlado i lepo na pokret i
avanturu uvek spremno. pljuštala je kiša
u julu po njemu a ono je kisnulo na dunavu i
činilo se da ga ništa ne može upropastiti. sve je
bilo činjeniсa i detalj. cveće u prozoru sestara starica
vlaga u sobama siromašnih. takvo je bilo telo. žedno i
konkretno. od onda je to telo umrlo. ja sam živ i sada
živim u drugom sačinjenom od novih ćelija. njemu
verujem ove subotnje večeri. iz nestalog tela moja
usta osećaju ukus piva. ružo pomozi pute vodi
me. prolaznost je trava u vrtu večnosti
budimpešta 11.6.1994
948/2705
3032 svratim do dunava da ga mirišem
3033 poklonila mi vera varadi svoj prevod hamvaševog eseja o torou
dok ga je prevodila ja sam ponovo čitao toroovog valdena. toro i hamvaš
pišu o šetnji. o svetom lutanju. bravo dečaci beskućništvo moje
3034 bosiljak i letnja žeđ. biber i miris mora
3035 otisnuo sam se u okean nepoznatosti. jezik neiskazani. pustinju ljubavi
draga ludo
781. hodanje
da li me išta više može
naučiti o spasonosnoj nežnosti nego
sopstvena tvrdoća. ne može jer ona je
neophodna. čvrstina je napolje na pašnjak
dosta ste jeli sena. tvrdoća je bleštavilo taštine
obučene u principe. zaborav samoismevanja
tvrdoća me lovi na svakom uglu u svakom
postupku moje uobraženosti. ironija parodija
ismevanje drugih više nije lek. ko si ti u predelu
priznajem luda sam ja. ostaje mi da pasem
svežu travu radosti. da nikad ne zaboravim
bulke i da mi pljuvačka u vrtu bude
hranljiva sluz. prolaznost je trava
u vrtu večnosti. put je u
krajnjoj liniji
bog
budimpešta 13.6.1994
949/2704
3036 kliznuo sam niz put
3037 ceo dan je moj
3038 raste kukuruz skoro mi je do kolena
3039 posle subotice jedem prvo mlado žito
3040 vetar je čujem gugutke sa bagrema oko usamljenih salaša
3041 a u beogradu noću mirišu lipe
lilo je
782. hodanje
došao iz budimpešte u
beograd. ispratilo me je sunce
dočekala laka kiša. lipe su mirisale do
bola. stajao sam na tramvajskim šinama ne
znajući gde ću. i ja sam beskućnik govorila mi
je noć. i ja sam govorio mi je svet. prešao sam most
bilo mi je hladno po golim rukama. jedan čovek je pecao
sa mosta. pod drugim mostom menjala se policijska straža
na čistini novog beograda počeo je jak pljusak. to je moj današnji
tekst pomislio sam. na vreme sam izvadio kabanicu i prebacio
je preko ranca i glave. sve ostalo je istorija. jedan kilometar
strastvenog kišnjenja. za jedan minut sve na meni je bilo
voda. lako sam pristao (nadao sam se da će mi kabanica
sačuvati papire u rancu) i bio sam srećan. osetio sam
se počastvovan ovim pljuskom. bila je to večera
za beskućnika. put je u krajnjoj liniji bog
kiša je jezero u dubokoj ruži
budimpešta - beograd 14.6.1994
950/2703
3042 kako sam nemoćan! baš kao i petrarka hodam zamišljen
i u tom mišljenju me obuzima tako veliko sažaljenje sebe sama
da često moram glasno plakati što inače nije moj običaj
3043 došao sam u beograd po plakat-pismo federiku
majoru ali on nije još ni počet. to me baci u nesagledivi očaj
3044 knjiga koju pišem ruža lutanja I i II je sva
u magacinu. zatvorena. pomislim da ih sve spalim
3045 ni nebo danas ne saučestvuje sa mnom
3046 leđa mi trepere. očaj nema mere
3047 koji sam ja to čovek
nema teksta
783. hodanje
nema teksta. apsolutna
nemoć. kiša je jezero u
dubokoj ruži. nemoći
spasi me
beograd 15.6.1994
951/2702
3048 otvorio sam prozor
3049 tešim se onim petrarkinim: ako neko celog dana pešači pa stigne
naveče svome cilju dosta je tako se i ja tešim ovim šopenhauerovim tešenjem
3050 ciglice. crepići. staklo. šuga u barici. šiblje topole. suva trava. gomile šuta
konzervica. iskidan strip. to je moj put dok čitam getea ja sam prijatelj biljke
volim ružu kao nešto najsavršenije što priroda može da pruži u cveću
3051 ponoć je i pljusak nad beogradom. uvek kažem pljusak je moje detinjstvo. sada
sam u jednom ulazu. provučem šaku kroz kosu i niz ulicu gledam zagrljaj nevremena
živeti
784. hodanje
naslov ovog hodanja
je bio pošteno živeti. onda sam
osetio da živeti jedino i znači pošteno
živeti. hodao sam pred tvojim licem
laktovima sam pokrivao džepove da mi
ne pokisne sveska pasoš novac knjiga. i
sada vidim sebe kako skromno odlazim
beležeći svojim koracima toplinu i
složenost. nemoći spasi me. kiša
su nebeske suze rosa bola
beograd 16.6.1994
952/2701
3052 izgleda da će opet da pljusne kaže tanja mladenović koju sam upoznao malopre
3053 bol među nogama
3054 volim rečenice kao predmete koji se mogu držati u ruci
bol peva
785. hodanje
tridesetipet godina sam
živeo u novom sadu. posle
toga šest godina u beogradu i
zadnje tri godine u pokretu. isti sam
sa svim svojim stidovima (osećanje stida
stvara svoju suprotnost - sujetu pročitao sam
baš danas) brigama i strahom od života. isti sam
ali se i menjam. moj mozak pliva u vodi kretanja. moje
telo postaje domaćin svetu. moja duša u samom životu
traži dan. to ja hodam dišući nepovratni vetar. hodam
predelom u kojima rastu ruže lutanja. ruže koje lutaju
svetom i svojim mirisima pričaju stare priče i pevaju
nove pesme. i danas sam osećao bol. uzimao mi
je snagu i plašio me je ali verujem da je i bol
samo pesma. odhodao sam predaleko
kao izgubljeno dete. kiša su nebeske
suze rosa bola. hodam u
predalekom predelu
koji se zove
tu sam
beograd 17.6.1994
i
sve me pojednostavljuje. gradeći ružu
postajem ruža sa svim njenim trnjem hodajući po
putevima postajem samo put sa svom njegovom samoćom
pomisliću na plave prostore u mom mozgu. setiću
se mrtvih i pokušaću da budem drag smrti
otisnuo sam se. u okean nepoznatosti. jezik neiskazani. pustinju ljubavi
kliznuo sam niz put
ceo dan je moj
na čistini novog beograda počeo je jak pljusak. to je moj današnji tekst pomislio
sam. na vreme sam izvadio kabanicu i prebacio je preko ranca i glave. sve ostalo
je istorija. jedan kilometar strastvenog kišnjenja. za jedan minut sve na meni je
bilo voda. lako sam pristao (nadao sam se da će mi kabanica sačuvati papire
u rancu) i bio sam srećan. osetio sam se počastvovan ovim pljuskom
bila je to večera za beskućnika
moj mozak pliva u vodi kretanja. moje telo postaje domaćin svetu
i
ružo
lutanja
ti si bila
moj
brat
svih
odanosti
sestrama
mojim
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
bili smo sretni jer se u našim kostima i krvi odmarao bog
24. jun 2025.
27596. dan mog života
930/2723
2982 pesme nastaju u trenutku kada počinje priča
i završavaju se u trenutku dok priča još nije ni počela
2983 dok sam prolazio kroz park bio sam uzbuđen njegovom lepotom
i nisam ništa o njoj zapisao. sada sam na mostu i o ovoj lepoti ćutim
2984 sada sam u šumi
park
766. hodanje
novo hodanje po
vrućini. žao mi je što se
nisam danas kupao. gledam
ljude svi žive na jednom mestu. ja
prolazim baš kao što prolazi i život. to je
dovoljno da slavim bogove heroje sile
i seni umrlih. teci dunave. razlivaj se
nebeska plaveti po meni. bio sam
svedočanstvo o jednom čoveku
koji je hodao u praskozorju. u
predvečerju su me umirili
bokori mladih ruža
novi sad 26.5.1994
931/2722
2985 pogledam u daljinu niz put i pomislim put je
savest. osetim je u grudima u znoju među nožnim prstima
2986 kad vidim kako se pored puta leluja trava slutim život je večnost
2987 zašto sam radostan dok hodam po putu. jer
nema nikakve razlike između mene i celine koja me okružuje
žena koju zovem žena
767. hodanje
krenuo sam iz novog sada i stigao u
budimpeštu. prepešačio 21 kilometar dan
završio duboko u noć u dubokom razgovoru
sa ženom koju zovem žena. ona je sve zanosnija
kao nebo. pričali smo o smrti kao obliku sreće. žena
koju zovem žena je bila lepa kao potoci jarko crvenih
bulki koji su tekli na nekim mestima pored puta. ne znam
ništa o bulkama i ne znam zašto su toliko lepe. možda jer
nemaju mirisa i cvetaju sa korovom. žena koju zovem
žena mi je pričala o vozaču hitne pomoći jednom od
mudraca koji čuvaju ovaj svet. nostradamus više ne
važi radovao sam se ovoj rečenici koju je rekao
vozač. u predvečerju su me umirili bokori
mladih ruža. žena koju zovem žena je
bezbrižnost za mene
novi sad - budimpešta 27.5.1994
932/2721
2988 otvorim penkalu otvorim svesku ali mi
ništa ne dolazi na pamet. koraci bi da samo hodaju
2989 tako mnogo ljubavi među polovima propada. tako je mnogo
sukoba među njima. to me boli rastužuje ta najveća pukotina ovog sveta
2990 da budem veran lišću i travama. da me ptice nauče večnoj radosti
cvetam je ruža postoji
768. hodanje
da baš tako da budem radostan
slobodi na dar. ja to nisam i zato pišem
i hodam. cvetam ružu. oblikujem je da bi me
oblikovala. da u meni bude vrt i rečni vir i vihor u
vazduhu. da se u meni nemogućnosti pretvore u slatki
zalogaj bezuslovnog življenja. baš onako kako sam kao
mladić u zatvoru zamišljao plave planine u daljini i noćni
izlazak iz grada. baš onako kako su oduvek pevali pevači
ovog sveta. pevali su ga i pevanjem ga stvarali. žena
koju zovem žena je bezbrižnost za mene. pevali
su ga sa glasom u devojačkom srcu
budimpešta 28.5.1994
934/2719
2991 nova forma je znak nezavisnosti. poljubac slobode
2992 vetroviti ponedeljak. hodam sa setom. pust i sam. ipak zviždućem
2993 pust lepa reč. pust. biti slobodan. pust. biti prazan. kao vetar otvoren vetrovima
2994 hodam sa ženom koju zovem žena vitka kao da se cela pretvorila u vrat
2995 beznačajnost ove večeri me uči finoći
tisa u njenim očima
769. hodanje
hodao sam sa ženom koju zovem žena
pričala mi je o svom pevanju i o večnosti
pogrešno je reći da je hrist vaskrsao on nije
ni umro rekla mi je dok nam je bagremovo lišće
putovalo po našim kosama. hodala je svojim dugim
nogama i svakim svojim korakom upijala je moje reči
hodanje je ples. koraci pevanje. žena koju zovem žena
zna da je žena put. muškarac hodao sam po tom putu
izdaleka. bio sam bezbrižan. bio sam ruža ko zna iz kojih
dalekih vremena dohodala ruža. bez dodira bio sam u
zagrljaju žene koju zovem žena. biti u zagrljaju žene
je za mene sreća. spokoj. novi pronađeni dom. vrt
kuća boga. gledao sam je u oči dok smo hodali i
naše hodanje je bilo kuća svetu. njene zelene oči
boje reke tise su se razlivale po meni. svakom
svojom rečju me je slavila. bili smo sretni jer
se u našim kostima i krvi odmarao bog
pevali su ga sa glasom u devojačkom
srcu. odmarao se i pevušio u
našim koracima
budimpešta 30.5.1994
935/2718
2996 po poljima bulke u gradovima ruže. malo malo pa izbijaju iz tihih dvorišta
2997 evo krupne već osušenih gornjih latica modro crvene
rasplamsale ruže sa još nedozrelim trešnjama u pozadini
2998 zvizne me snaga mladog oraha
2999 kasno popodnevno sunce miluje mlečnu travu u parku
3000 u ime svih brojeva u ovoj knjizi čestitam ti trihiljaditi broj
3001 u noći sami ulicom andraši budimpešta i ja
tiho hodanje. spajanje. osećanje beskrajne radosti
770. hodanje
hodao sam malim ulicama u naselju zuglo. tihi život pun drveća i cveća
čitao sam u hodu i podizao pogled da bih gledao ruže u dvorištima. svuda
je bilo zelenilo. prolećno zelenilo bez letnje prašine po lišću i travama. mislio
sam o ekstatičnosti u mojim hodanjima. ekstatičnost u smirenju. kao vatra koja
se smiruje u zelenilu trava. kao sva proleća koja su procvetala u ovogodišnjem
kao svaki treptaj lista koji će napustiti grane u jesen onda kada bude padalo
lišće. baš tako: promena i ponavljanje. ekstatični smiraj. smiraj u sjedinjenju
sa bogom. baš kao što iza mojih smirenih koraka utihne lavež pasa i
ulica se ponovo pretvori u tišinu. odmarao se i pevušio u
našim koracima. ulice su se pretvarale u vrt
budimpešta 31.5.1994
936/2717
3002 sunčano sa vetrom. uzbudljiv dan. grane prepune lišća lete gore dole
3003 ovo nije proleće. ovo je dan pred leto. nekoliko
ulica u potpunom hladu me je sačuvalo od jarkog sunca
3004 posle šest godina jedna kučka se prvi put danas porađa. noćas
je počela da drhti. sličan njenom drhtanju drhtim i ja u svojoj samoći
ako bi čeprkao po mom današnjem hodanju
našao bih samo korake sunce vetar i moju tugu
771. hodanje
sad sedim uz čašu vina u maloj sobici i pišem o svojoj tuzi. ona je kao
mlada ruža. gori sećanjima. na umrlog oca u ranom detinjstvu kada sam
obožavao letnje pljuskove. tuga je moje veliko telo izraslo do svih uglova
kosmosa. živeo kos-mo-se. pozdrav vladanu radovanoviću. nije slučajno
da sam ljubavnik ružama. i danas sam ih ljubio svakim svojim korakom
dvadeset jedan i po kilometar kaže mi moj mali pedometar koji leži na
plavom posteljskom čaršavu. moj verni drug. dok ja hodam on
broji. u čaši mi je ostao još jedan gutljaj. gledam te u oči
ispijam ga za tvoju tugu. ulice su se pretvarale
u vrt. prvog juna 1994 godine
budimpešta 1.6.1994
937/2716
3005 hodam jedan sat. krenuo sam tužan i bespomoćan. besmislen
onako kako je još samo uobraženost besmislena. ćuti mi se žvaćem
zgađenost nad sobom ali idem idem. ulicama pored fabrika pored kanala
i sada sam dospeo do ovog puteljka. zastao sam i sve ovo zapisao njemu
u čast. puteljak je uzan kao pola moje stope. zemlja mu je dobro utabana
pružio se prav pored kanala. iza nas su ostala dva stara bagrema
3006 lipe ruže orasi eto šta su te ulice
3007 ova lipa je tako lepa i mirisom i krošnjom. stojim pod njom već nekoliko minuta
3008 na ovom mestu mi je mahnuo dečak kome je asfalt krvlju
orosio dlanove. večna dečačka bol. noćas sam pročitao ispovest
frenka rejnoldsa sekretara motociklističkog kluba anđela pakla
rejnoldsove suze
772. hodanje
onda je došao dan kada je moja
majka zla - kako je baka zvala zbog toga
što je pušila cigarete i plesne dvorane pretvarala
u neobuzdani haos - došla u ozark i odvela moju
sestru. pretpostavljam da se konačno istutnјala pa
je zato došla po svoju decu. došla je po oboje u žutom
taksiju koji nikada do tada nije bio viđen u ovim zabačenim
brdima sa pijanim taksistom. miris viskija je okadio kola kad
je prišao moj sedokosi deda s religioznošću stenоvite zemlje
on je trenutno pošizio i počeo da proklinje i psuje i onda otišao
i doveo moju sestru ali mene nije hteo da pusti. ovo mi je
pocepalo mozak i ostavilo me u stanju potpune zbrke kad su
se oni odvezli putem. stajao sam na drumu kad je žuti taksi
nestao sa vidika. sve što mi je ostalo bila je kornјača s uzicom
oko vrata i obilje suza koje su tekle iz očiju. potpuno sam
pobesneo kad je zašlo sunce a kad su se oči osušile osećao
sam se kao da mi se oči nikad više neće zatvoriti jer znao
sam da sam ostavljen dok su moja majka i sestra išle
ka nečem što ja neću videti. prvog juna1994
rejnoldsu je tada bilo dvanaest godina
budimpešta 2.6.1994
938/2715
3009 dan
prašina na asfaltu
773. hodanje
povremeno bih povukao nogu
po prašini na asfaltu. čuo sam joj zvuk i
video trag. u jednom trenutku sam zastao i
zapisao dan. uzbudila me je lepota te rečenice
nisam želeo više ništa da zapišem. želeo sam da
ona bude okružena belinom hartije da bi se jasnije
videla njena lepota. sve je u njoj osim snova
rejnoldsu je tada bilo dvanaest godina
bilo je neke tišine na kraju dana
budimpešta 3.6.1994
939/2714
3010 uvek primetim subotu. postoji neki smiraj u njoj i šestodnevni umor u meni
3011 ne mogu da opravdam čoveka kaže žena
čovek sam jer volim boga rekao je muškarac
3012 zlo je posebno
uostalom
774. hodanje
jučerašnji dan je prošao
a prošao je i današnji. ne postoji
zaustavljanje. u istom ritmu se odvija
neprestajanje. to me uči hodanju. tome se
učim od hodanja. hodamo zajedno promena i
ja i gledamo kako se sve oko nas menja i kako se
mi menjamo. nikad nisam mislio da ću ovako živeti niti
sam mislio da ću pisati ovakvu knjigu i koracima slikati
plavu ružu. priznajem da ne volim moć jednostavno
nije mi ni lepa ni zanimljiva. i život i umetnost vidim
kao poštenje i savest. slično igri i žrtvi. slično
snu. bilo je neke tišine na kraju dana
uostalom ja sam slikar lišća i trava
budimpešta 4.6.1994
941/2712
3013 zagazio sam i danas u večitu sadašnjost
3014 u vetar večne sadašnjosti koji liviju cases i mene udara po telu dok prelazimo
margit most. dok zapisujem prethodnu rečenicu livija me pita hoćeš li da staneš da pišeš
3015 svaka moja reč je dozivanje baš tih reči
nedozrele trešnje i prezreli vetar
775. hodanje
često poredim stvari sa vetrom. razlog je u njegovoj
prisutnosti sličnoj svetlosti. vetar je nestalan kao nestašna
deca. kao da se sam sebi raduje dok duva. vetar se seli kao
i ptice. putuje potocima i rekama. liže krovove kuća. mrsi se u
drveću. sustiže samog sebe u vrtlozima. oblači se prašinom i
mirisima. vetar sejač. video se danas na svim ljudima i njihovoj
odeći. zanosio ih je i savijao. nadimao ih je kao penu na vodenim
talasima. malo ga je suviše rekla je livija sa kojom sam hodao
veliki krug oko budimpešte. brali smo trešnje po ulicama i
prestali da ih beremo u ulici trešnja. sa slatkom vodom
trešanja ishodali smo mirisni krug vetra. očistiće
vazduh rekla je livija. uostalom ja sam slikar
lišća i trava. i kad stane vetar da
ostanu samo radost i nežnost
budimpešta 6.6.1994
i
pogledam u daljinu niz
put i pomislim put je savest
zašto sam radostan dok hodam po putu. jer nema
nikakve razlike između mene i celine koja me okružuje
da se u meni nemogućnosti pretvore u slatki zalogaj bezuslovnog življenja
nova forma je znak nezavisnosti. poljubac slobode
hodanje je ples. koraci pevanje
zagazio sam i danas u večitu sadašnjost
i
ružo
lutanja
ti si bila
sestra
svih
mojih
bratstava
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodanje je nebo
23. jun 2025.
27595. dan mog života
918/2735
2956 apsolutna nežnost večernje topline
2957 činim ono što mogu (jer to je sve). činim sve (jer to je ono što mogu)
hodao sam sa ženom bulkom
756. hodanje
hodao sam sa draganom erdevički. ona već
dve godine ukucava moje reči u kompjuter. prva
se susreće sa njima. prva oseti njihov znoj. sada smo
prvi put hodali i tamo na kraju puta popili pivo. stari ribar
nam je pričao da som voli da jede cvetove vrbe i da se od
njih opije. sve ima svoje rekao je. sada će uskoro i dunav da
cveta rekao nam je uz pivo. mi smo se vraćali kroz visoku
travu i rojeve komaraca. sada se oseća smiraj rekla je
dragana. pa kad napišem da me je strah strah će
i proći. jedan dan je kao i jedan život
beograd 14.5.1994
920/2733
2958 osetim radost jer život prolazi
vrućina i komarci
757. hodanje
vrućina po ulicama. komarci po vratu
i laktovima. znoj me je učio podnošenju
izdašnosti. sve ostalo je oponašanje. gomila
odbačene zemlje je obrasla gustom visokom
travom. kada sam prolazio pored nje osetio
sam punoću tog malog zelenog brega
zatravljeni breg je ličio na komšiluk
jedan dan je kao i jedan život
bili su to gradski komarci
beograd 16.5.1994
921/2732
2959 upeklo je. asfalt i katran uživaju
2960 prosjaci
iz neke uplašene noći
detinjstva prepoznajem dno
i neotklonjivi pad. osećam u takvoj
sudbini suze koje liju kroz moje telo. zbog
tih suza od kad znam za sebe sa uzbuđenjem
primećujem prosjake. da nisam krenuo na hodanje
ne bih znao da ih je tako mnogo i da je svet tako velik
toliko je velik da je svugde isti. prosjaci su svetlost
gradova njihove sestre i braća pijanci žive i po selima
prosjaci u gradske ulice donose sunce. tom suncu se
otvaramo i sa zahvalnošću udeljujemo po koji dinar ili
bežimo od njih kao od sunca u hlad. oni čine nešto
veoma lepo. oni su tu. oni su tu sa ispruženim šakama
oni su tu sa ispruženim šakama u kojima možemo
ugledati sopstvenu bedu bolest poniženost ranjenost
sopstvenu nakaznost i pritvorenost. prosjaci su tu na
dnu dna tu pored nas. oni su tu na ulicama i danju i
noću. oni su tu u svim starosnim dobima. sećam
se onog malog veličanstvenog prosjaka od
godinu i po dana na ulici istanbula. oni su
tu. muškarci žene i deca. oni su tu. učitelji
sada i ovde. prosjaci me uče da je svaki
novčić zlato u mojim džepovima. zlato
moje sudbine koja je izbegla
prosjačenje. prosjaci
prijatelji dragi
duboko vam
hvala
(iz rečnika hodanja)
sasvim dovoljno
758. hodanje
dan koji je prošao je sličan
danima koji su prošli. to je
sasvim dovoljno za poklonjenje
to je jednostavnost koju volim. u
kojoj uživam kojoj se prepuštam
baš kako kažu i ove reči. bili
su to gradski komarci. to je
jednostavnost koja mi
daje snagu
beograd 17.5.1994
922/2731
2961 po onom brdu se posule bulke i neko sitno ljubičasto cveće
2962 poezija je asfalt pod mojim nogama john trudell
2963 i ovi koraci su ruža
blatom do večnosti
759. hodanje
topli dan bez vazduha. od jutra
se očekivala kiša i oluja koji su počeli
tek oko ponoći. hodao sam sa anom milović
nasipom. na kraju puta smo gazili po blatu u savi
u džepu mi je bila hartija koju mi je dala biserka rajčić
na njoj je bio tekst slikara hokusaja načinio sam nekoliko
slika i verovao da su dobre kad mi je bilo 50 godina ali sve
što sam uradio pre svoje sedamdesete nije imalo nikakve
vrednosti. kad mi je bilo 73 godina stekao sam sposobnost da
uhvatim sve pojave prirode: oblik ptica riba životinja drveća
svega. kada mi bude 80 poći ću još dalje ali ću pravu tajnu
umetnosti osvojiti kada mi bude 90. kad napunim 100 godina
moja umetnost će biti istinski uzvišena ali svoj krajnji cilj
ostvariću oko 110 godine svoga života tada će svaka
crtica i svaka tačka koje nacrtam biti prožete
životom. to je jednostavnost koja mi
daje snagu. oko ponoći mirisao
sam ozon
beograd 18.5.1994
923/7230
2964 u visokoj pegavoj devojci koja mi dolazi u susret osetim
strah od ljudi i stid od same sebe. ako joj ikada ova knjiga dođe u
ruke želeo bih da oseti da joj moje hodanje i moja ruža pripadaju
2965 uzbuđuju me bulke
2966 hodanje je nebo
boja trske i soko poleteo iz trave
760. hodanje
sa vesnom pavlović sam hodao po dolmi. vesna me
je fotografisala dok hodam. sve više primećujem ptice
put do dolme nas je vodio preko blata od noćašnje kiše
okolo su bile bare sa lokvanjima. na jednom mestu izrasla
je visoka zelena trska. suvo granje popadalo po blatu nas je
spašavalo od gliba. nekoliko puta smo pokušali da skratimo
put do dolme ali smo morali da se vraćamo jer se nije moglo
dalje od vode. bili smo sami u predelu. sve je bilo kao pesma
o konjima nema više konja koji jure a u stvari nikuda ne žure
nigde nije bilo ulice duge kao moje tuge. samo visoke trave
i mi kroz visoku travu. i široko plavo nebo. oko ponoći
mirisao sam ozon. volim kad mi pored
lica proleti leptir
beograd 19.5.1994
924/2729
2967 najvažnije za mene ovih dana su bulke
2968 čim krenem orosi se majica u predelu mojih grudi
2969 dok mi dragana erdevički vinom puni čašu koja stoji
ispod ruža kaže mi crveno vino se crveni ispod crvenih ruža
2970 obeležen sam nežnošću vetrovima travama
obeležen
761. hodanje
vraćajući se u toploj noći
zapisao sam obeležen sam nežnošću
vetrovima travama. podamnom se crnila
reka i sijala gradskom svetlošću. nežnošću
gledam kako se vetar kupa u travi. kad prikazuješ
vetar sem savijanja grana i okretanja lišća u pravcu
vetra treba da naslikaš i oblake sitne prašine pomešane
sa uzvitlanim vazduhom kaže mi leonardo. u ljubavi u kojoj
bog sam sebe ljubi u njoj on ljubi (i) stvorenja ne kao stvorenja
nego stvorenja kao boga. u toj ljubavi u kojoj bog sebe ljubi
u njoj on ljubi sve stvari miluje me rečima majstor ekhart
hodaj miroslave mi imamo misiju: mi smo pozvani da
oblikujemo zemlju kaže mi novalis. hodam obeležen
prijateljstvima. volim kad mi pored lica proleti
leptir. hodam oblikujući oblik kojim hodam
beograd 20.5.1994
925/2728
2971 prolazim pored pijace da bih mirisao jagode
oblikovati zemlju
762. hodanje
nasleđe. seobe. običaji. verovanja
raskršća. svetilišta. drvoredi. tabui. vetrovi
klima. jezici. prognanstva. utočišta. bogatstvo
budućnosti. opasnost budućnosti. ideje kosmosa
priča o čoveku koji piše roman o sebi. roman o čoveku
koji svojim koracima pravi plavu ružu da bi je poklonio ženi
koju traži. vetrovi duvaju. kiše padaju. po poljima raste žito i
kukuruz. po gradovima se živi brzo i bučno. prsti na njegovim
nogama ga vode da pogledom miluje sve. on je nasleđe. u
njemu su sve seobe svi običaji i sva verovanja. on je raskršće
i svetilište. drvoredi su zasađeni u njemu. vetrovi duvaju iz
njega. on je klima. on je progonstvo i utočište. on je
budućnost. on je svemir priča o čoveku koji na tlu
rađa kosmički plavi cvet. vetrovi duvaju. kiše
padaju. sunce se rađa u praskozorju i
zapada u predvečerju. on voli i
hoda. hodam oblikujući oblik
kojim hodam. dolazim
do tebe
beograd 21.5.1994
927/2726
2972 sveska u kojoj pišem je debela i kad mi padne kao malopre pukne joj povez
ranac
763. hodanje
gotovo ništa više. samo
hodanje sa teškim rancem nilsovim
nils je hodao od pariza do ljubljane za mir
na prostoru balkana. ranac mu je težak baš kao
i mir. možda je ranac i malo teži od mira jer se u
njemu nalazi i uzaludnost. a svaka uzaludnost je
teška jer uzaludnost pretvara nemoguće u moguće
i pored ovog teškog ranca dan sam proveo u šoku
od jučerašnje tuče u gradskom autobusu. bila je
nedelja autobus nije bio prepun. ispred mene su
sedela tri opasna momka. pogotovo je momak
u crvenoj majici bio zlokobno agresivan. jedna
devojka sa lepom dugačkom kosom je sedela
ispred njih. dolazim do tebe. ako bude
prilike priču ću ispričati drugi put
beograd 23.5.1994
928/2725
2973 toplota izbija iz trava a znoj sa moga čela. verujem u opstanak
2974 hodam znači u ovim rečima kuca srce
2975 znoj mi štipa oči brišem ga sa rukavima plave majice
2976 na obrvama mi se skupe kaplje znoja. ljuljaju se u hodu i onda padnu na asfalt
2977 penjem se uz brdo. trave mirišu kao čitava prošlost
svedočanstvo o žeđi
764. hodanje
hodanje kroz vrućinu. znojio sam
se ćutao i trpeo. nisam još kupio letnje
pantalone pa mi se butine ugreju kao gomila
peska. na nekoliko mesta bulke su rasle kao nešto
najlepše na svetu. video sam uzane kanale obrasle
trskom. osetio sam kako je čitav veliki svet svuda oko
nas. u svakom puteljku koji vodi iz sela u svakom polju
zasađenom hranljivim biljem. bilo gde da odem osetiću
istu čar koja će me opiti blagom jezom nesigurnosti
blagom jezom nepoznatog ka kome čezne moja
duša. jer sve nepoznato je takođe deo jednog
kako ih je moja žeđ danas slavila i to poznato
i to nepoznato. ako bude prilike priču ću
ispričati drugi put. ožednelo
svedočanstvo
beograd - novi sad 24.5.1994
929/2724
2978 ti niti se šiješ niti paraš rekla mi je svetlana koja je pod brojem (2338) tražila hleb
2979 dok hodam kroz sumrak ka narandžastoj
svetlosti osetim da svet ulazi u mene kroz oči
2980 mistral
o ne zna nijedan čovek
posle lutanja kroz koje divlje krajeve
vraća se ta ruža
2981 kad mi u prostor detinjstva upadne čitav svet
lelujaju se travke
765. hodanje
hodam kroz noć. pijan u četiri
ujutru završavam dan. šta imam da kažem
ništa više nego da je sve lepo. tajna jutra nestaje
pod mojim koracima. hodam kroz vazduh kroz koji još
niko ovog jutra nije prošao. pažljivo hodanje i jeste ostavljanje
tragova u vazduhu. prelazim prazni bulevar i osetim moju ljubav
prema poštenju. poštenje je uslov za svaku igru. pogotovo za
život tu igru nad igrama. jer šta je drugo nego igra ovo hodanje
kroz rano jutro posle pijane noći sa laslom blaškovićem. igra u
kome se jutarnje rumenilo rađa sa istoka isto onako kao
što je u sumraku zapadalo ka zapadu. ožednelo
svedočanstvo. bio sam svedočanstvo o
jednom čoveku koji je hodao u
praskozorju
novi sad 25.5.1994
i
to je jednostavnost
koja mi daje snagu
i ovi koraci su ruža
volim kad mi pored lica proleti leptir
hodam oblikujući oblik kojim hodam
svaka uzaludnost je teška jer uzaludnost pretvara nemoguće u moguće
i
ružo
lutanja
ti ne da si
živo biće ti si
najjebežljivije
živo biće jer
sve što si
bila
i
jesi
je
jebežljivo
do
najobičnije
nespoznatljivosti
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima