AUTOBOGOGRAFIJA

2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365

autobogografija su oboženja autobiografijom

autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije

autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem 

autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom

autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju

 

    Ti
    si

    426857

    pupoljak

    stanem u planini da čujem sneg

    15. jul 2025.

    27617. dan mog života

     

     

    1148/2505

     

    3498  i danas je lep dan. proleće usred zime. razum u pudingu

     

    3499  hodam ka sremskoj kamenici. naiđem na fudbalski teren. u novembru

    1972 pre dvadeset i dve godine na ovom mestu na polovini fudbalskog terena

    hteo sam da napravim fintu ulevo i pukao mi je meniskus. bio sam dvadeset tri

    godine star. tri četiri dana pre toga sam došao iz vojske. tri četiri dana kasnije

    sam otišao u zatvor u sremsku mitrovicu. telo iako mlado nije bilo spremno

    platio sam to oštrim bolom. jednomesečnim hramanjem sa kojim sam

    9. novembra ušao u zatvor da tamo odradim deo svoje životne

    priče. isto kao što danas pričam bog zna koji

    nastavak iste priče

     

    nastavlja se

    941. hodanje

    topla vlaga u vazduhu

    hodao sam pored dunava ka

    beočinu. prošao kroz kamenički

    park. gazio po blatu. bio miran. miran

    i sam. kao i dunav. za tri meseca će

    propupeti drveće. osetio sam to

    kao i uvek. bio sam dah. budi

    sretan čoveče. dah

    je jedna reč

    novi sad 30.12.1994

     

     

     

    1149/2504

     

    3500  sat i po je padala. sada je stala. mokre noge. ali preda mnom je: ići ići ići

     

    3501  četvrta novogodišnja noć ruže lutanja. kružim oko grada u kojem

    sam rođen i kroz koji noćas veličanstveno teče dunav. sretan sam jer mi

    koraci pevaju zajedno sa ovom ženom koja je tu pored mene. za ove četiri

    godine često sam bio sam ali je jedna nepostojeća žena uvek bila sa mnom

     

    3502  osetim lepotu ćutanja između nas

     

    3503  po baricama se hvata tanki led

     

    3504  blizu je ponoć. preko železničkog mosta na dunavu ovog trenutka prelazi

    voz. vidi se njegov odsjaj u vodi. duga kompozicija baš kao u filmu američka

    noć fransoa trifoa. životumetnost je voz koji prolazi kroz noć. to i ništa više

     

    žena. krug. ruža

    942. hodanje

    ponoć je. kružim oko novog sada

    sa rajkom sredojević. spremajući se u

    londonu za veliko hodanje otkrio sam spora

    hodanja oko ponoći. around midnight. meko

    kao i džez. hodanje je svečanost. iskorenjivanje

    mir krvi. jedan pas anđeo dugo je hodao sa

    nama. primanje je dublje od davanja. reči su mi

    učitelji. skromnost me okružuje u hodanju. kupa

    me i oblikuje. klanjam se svim bićima koja su

    živela u ovom veku. dah je jedna reč

    kružim i ljubim ljubim i kružim

    novi sad 31.12.1994

     

     

     

    1151/2502

     

    3505  videla sam lepe boje. nezaboravne su žuta zelena i plavo nebo kao put

    sunce se sve vreme probija. i put svuda put. pre dve večeri kada smo hodali rekla

    sam da smo ostavili trag putem kojim smo prošli. meni to puno znači u glavi. zato

    sam htela da vidim mapu i vidim šta smo danas prošli. to mi je jako materijalno. nije

    hodanje zbog hodanja već hodanje zbog nečega. ne znam da li to ima snagu da utiče

    na druge ljude ali na mene puno utiče. to su stvari o kojima ja uglavnom ćutim. ali

    ako tebi nešto znači što meni to nešto znači onda eto. u jednom trenutku sam

    osetila da mi je mokro desno stopalo ali sam to odmah zaboravila. kad smo

    došli do karlovaca shvatila sam da sam opet jaka. kad imam osećaj te

    snage onda osetim neko istezanje u donjem delu kičme

    i tu oko struka priča mi maja popović

     

    brdo cipela

    943. hodanje

    hodao sam sa majom popović

    po obroncima fruške gore. hodali smo

    nogu pred nogu i bili sami na putu. bili tela

    prirode. deca. uveče mi je gospođa magda

    simin govorila o brdu u koncentracionom logoru

    aušvicustrašno je to brdo cipela. oseti se

    čitava zemlja kojom su te cipele hodale

    kružim i ljubim ljubim i kružim. čisto

    mi je lice na čistom vazduhu

    novi sad 2.1.1995

     

     

     

    1152/2501

     

    3506  hodam po planini. suvo je i hladno. koraci su mi mirni mišići takođe. osvrćem se i

    gledam pređeni put. mlečno sunce i krivina u desno. suvo granje na obronku vinograda

     

    3507  gledanje je pevanje. ćuti ovaj svet i peva

     

    pokrivam nos

    944. hodanje

    nogu pred nogu prošao

    taj je dan dan tako sličan drugim

    danima. bilo je sunčano i hladno. ličilo

    na sneg. sremska sela su u vojvodini

    najstarija. stare kuće stare boje stara

    vrata mali prozori. došao sam u vrdnik

    noću je hladno pa spavam sa kapom

    i pokrivam nos. čisto mi je lice na

    čistom vazduhu. u noći

    čujem vetar

    vrdnik 3.1.1995

     

     

     

    1153/2500

     

    3508  veje sitan sneg. maglovito i oblačno. žuti se dukat sunca

     

    3509  vetar pravi zimu kaže jedna seljanka u vrdniku

     

    3510  nikog na putu tu gde veje sitni sneg

     

    3511  crvene bobice šipka pokrivene snegom

     

    3512  kao pena talasa zalepio se navejani sneg na odron brda

     

    vetar pravi zimu

    945. hodanje

    produvao me vetar. osećam

    bol u glavi. stavljao sam i drugu

    kapu ali nije vredelo. vetar je nosio

    sitni sneg. u rumi sam izgubio rukavice

    bilo je hladno pa sam odmah kupio druge

    vrdniku sam kupio jabuke i one su bile

    hladne. možda će danas biti toplije u sobi

    nahladio sam nos i grlo. nadam se da

    se neću razboleti. u noći čujem vetar

    sutra ću nastaviti negde

    vrdnik 4.1.1995

     

     

     

    1154/2499

     

    3513  stanem u planini da čujem sneg

     

    3514  beli se sve se beli. hodanje kroz snežnu belinu ona

    me podseti na svih 1154 dana hodanja tako sličnih svetlosti

     

    3515  žuta ptičica u belim granama

     

    slušanje snežne tišine

    946. hodanje

    bio je to samo sneg. belina. prepune

    grane snega. čovek sam u planini. sve što

    sam gledao bilo je belo. hodao sam gore dole

    ponegde prtio put. gledao sam belinu kao tišinu

    nekoliko puta sam zastajao i slušao je. zašto

    je tišina tako lepa. nije li to bila tišina dubokih

    mora. tišina praznih svemirskih prostora

    tišina moga puta. sutra ću nastaviti

    negde. veliki mirni sneg u

    beloj planini

    vrdnik 5.1.1995

     

     

     

    1155/2498

     

    3516  siv suv hladan dan. potrebno je da u koracima nađem toplotu i radost

     

    3517  zacrvenele su mi se ruke na hladnoći dok sam crtao

    trave evrope. ima toplote u ovom mrazu koji mi brije lice

     

    3518  vrapčiji žamor pod snegom me podseti na proleće

     

    kroz prozor

    947. hodanje

    završio sam današnje hodanje

    po hladnoći i snegu koji se zaledio. sada

    stojim u hotelskoj sobi i gledam kako sporo pada

    sneg. u sporosti neke pahuljice zastaju zaleluјaju se

    u stranu polete na gore igrale bi se. nosi ih vetar. bajka

    pred mojim očima. gore na vrhovima je već zasnežilo i

    obrisi nestaju u predvečerju. preleće jato ptica. mladić

    u zelenoj jakni podiže kragnu i okreće se unazad

    noge su mi još prljave od hodanja. pogled mi je

    umoran. telo mirno. mislim na tebe. osećam

    da si kraj mene. veliki mirni sneg u beloj

    planini. pišem i gledam ga kako

    sporo pada

    vrdnik 6.1.1995

     

     

     

    1156/2497

     

    3519  noćas je bilo hladno. krećem sumoran i turoban ali mi hladan vazduh

    povrati snagu. kilometar jedan raduju me svojom igrom na snegu ova dva psa

     

    ugrejati se ugrejati se

    948. hodanje

    osećam posledicu hladnih noći i mokrih

    patika. ne mogu da se ugrejem nos mi curi

    put se beleo. u irigu i preko iriškog venca sneg

    se već topio. noge su mi bile mokre. to je ta

    zanosna priča o lutanju bez cilja. priča u kojoj

    se usput pokupi nazeb. kao i sva lepota

    pod tihim snegom. pišem i gledam ga

    kako sporo pada. nazeb nije

    spor steže me

    novi sad 7.1.1995

     

     

     

    1158/2495

     

    3520  velika svraka na žici. gledam je u kljun. primeti me i odleti

     

    3521  hodam i kijam po snegu kroz futoški park u novom sadu

     

    isuviše je ovih dana ušlo hladnoće u mene

    949. hodanje

    kada sam jutros progovorio čuo sam svoj napukli glas. hladnoća

    je u meni. krenuo sam ali sam se posle osam kilometara vratio

    suviše sam osećao nazeb. sada je veče i iz svoje hotelske

    sobe gledam grad. nema puno ljudi. sneg je još po

    travnjacima. ugasio sam svetlo i gledam. nazeb

    nije spor steže me. još osećam nos

    da li će me do jutra proći

    novi sad 9.1.1995

     

     

     

    1159/2494

     

    3522  ima nekog zdravlja na putu. u otiskivanju. prolaženju

     

    3523  još stoji sneg. još je ispod nule. još mi je telo hladno

     

    reči su put

    950. hodanje

    dok hodam ćutim. ne

    izgovaram reči. da li njihovo

    odsustvo čini da ih snažno osećam

    kada gledam put vidim i čujem reč put

    put je jednostavan kao i reč put. reči su

    put. hodanje je reč. i sam sam reč

    pevajuća. još osećam nos da

    li će me do jutra proći

    na putu na reči

    novi sad 10.1.1995

     

     

     

    1160/2493

     

    3524  kako je. mrda. to je najvažnije čujem u ulici svetozara markovića u novom sadu

     

    3525  kada sam pre tri sata krenuo iz novog sada bilo je sunce

    temerinu kiša. sada u sirigu sneg. to se zove prolaziti kroz dan

     

    u meni

    951. hodanje

    vlaga je u vazduhu

    i januar u meni. na putu

    na reči. januar u meni

    novi sad 11.1.1995

     

     

    i

     

     

    spremajući se u londonu za veliko hodanje otkrio sam

    spora hodanja oko ponoći. around midnight. meko kao i

    džez. hodanje je svečanost. iskorenjivanje. mir krvi

     

     

    gledanje je pevanje. ćuti ovaj svet i peva

     

     

    sutra ću nastaviti negde

     

     

    1154 dana hodanja tako sličnih svetlosti

     

     

    gledao sam belinu kao tišinu. nekoliko puta sam zastajao

    i slušao je. zašto je tišina tako lepa. nije li to bila tišina dubokih

    mora. tišina praznih svemirskih prostora. tišina moga puta

     

     

    to je ta zanosna priča o lutanju bez cilja

     

     

    kada gledam put vidim i čujem reč put. put je jednostavan kao 

    i reč put. reči su put. hodanje je reč. i sam sam reč. pevajuća 

     

     

    kada sam pre tri sata krenuo iz novog sada bilo je sunce u

    temerinu kiša. sada u sirigu sneg. to se zove prolaziti kroz dan

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti si

    ruža 20 veka

    pupoljak 21 veka

    pupoljak svih

    bića svih

    vekova

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    sutra nastavljam okreni stranicu

    14. jul 2025.

    27616. dan mog života

     

     

    1134/2519

     

    3473  sunce obasjalo groblje. spokoj mrtvima

     

    3474  grakću vrane po ovoj hladnoći

     

    3475  ugledam u daljini belu kupolastu kuću i koracima joj prilazim prilazim

    prilazim. ne zaustavljam se nastavljam i sada je ona već daleko iza mene

     

    veliko drvo u novom sadu

    929. hodanje

    hladnoća me umara isto kao vrućina leti. izvuče

    mi snagu. bio je to suv hladan i sunčan dan. i dugi

    putevi. otišao sam na sever do riđice na istok do alekse

    šantića na zapad do bačkog monoštora. za par dana obišao

    sam sva sela oko sombora. sada sam u novom sadu. još pet

    dana pa zima. još pet dana će se dani skraćivati. ove večeri

    stojim pored starog drveta koprivića preko puta hotela

    putnik. pre dvanaest godina sam pisao o njemu dodirni

    bilo šta i dodirnuo si sve. volim što sam u somboru

    novom sadu noću ponovo drvo i ja

    novi sad 16.12.1994

     

     

     

    1135/2518

     

    3476  subota je. neispavan i premoren čovek. taj čovek sam ja. napraviću jedan

    krug oko novog sada od kamenice do petrovaradina. to će biti moja subota

     

    3477  umor

     

    vino

    930. hodanje

    jedan dan prepun umora

    sada u kuhinji u podstanarskom

    stanu rajke sredojević sedim i pijem

    sa rajkom vino. vino je i zvuk poklopca o

    šerpu. vino je i hristova krv. gledam to prozračno

    crvenilo i gledam kako ga rajka pije očima. vino u

    suboti u kojoj sam hodao i mislio na prošlost ljudi koji

    su živeli siromašno u šumama van puteva pod zemljom

    skrivajući se od nasilnika živeći sa saveznikom vinom

    božijim. u novom sadu noću ponovo drvo i ja

    nekad pomislim da me drugi može 

    popiti kao vino jer vino sam

    novi sad 17.12.1994

     

     

     

    1137/2516

     

    3478  sunce blešti po putu. ja tabanam

     

    3479  primetim kako hodam pored kuća u bačkoj palanci. prsti koji se vuku po zidu su moji

     

    u toj ulici sada su samo drvoredi

    931. hodanje

    ležim u hladnoj sobi broj 27 u hotelu turist u bačkoj

    palanci. kao da se ceo život srušio u hladnoći. uveća

    mi se tuga smanji želja za životom. čujem neko na ulici

    zvižduće. setim se današnjeg hodanja. posle noćašnjeg

    mraza sunce me je grejalo u leđa. sa branislavom lučićem

    sam pravio fotografije za pasoš čoveka u kretanju. oko

    pola tri sam stigao u bačku palanku. u tom gradu sam pre

    dvadeset godina zadnji put video devojku koju sam mnogo

    voleo. u toj ulici su sada samo drvoredi. u ovoj paralelno

    sa njom u hotelskoj sobi mi je hladno. nekad pomislim

    da me drugi može popiti kao vino jer vino sam

    čim svane izaći ću iz sobe

    bačka palanka 19.12.1994

     

     

     

    1138/2515

     

    3480  gde je crkva ovde u baču pitam jednog mladića. koja crna ili bela

     

    3481  u silbašu slušam meštane. imaš ti da uhvatiš mačka

    za jaja kaže plavuša. ja odoh kod kuma kaže crvenokosa

     

    tek pred jutro

    932. hodanje

    hladno. hodao sam kroz bač

    vajsku bođane silbaš. noć me zatekla

    gajdobri. u gajdobri je bilo isključenje struje

    pa je selo nestalo u potpunom mraku. crnio se

    mrak kao masna oranica. u krevetu sam se celu

    noć grejao i tek pred jutro ugrejao. dolazi zima

    duga i hladna. ređaju se sela u meni. postaju

    sva sela. čim svane izaći ću iz sobe

    nastavi samo čoveče

    bačka palanka 20.12.1994

     

     

     

    1139/2514

     

    3482  sivo hladno. dobar dan za banana ribe reklo bi se. to je dan

    koji bi trebalo izdržati u koji bi trebalo kapnuti kap svoje topline

     

    ja sam ravnica

    933. hodanje

    hladna su mi kolena. hodao sam

    i prošao kroz deronje karavukovo plavnu

    bačko novo selo mladenovo karađorđevo. u

    deronjama me je zaustavila policijska patrola

    to je već sedmi osmi put. neko me prijavi kada

    vidi da fotografišem selo. ali kada im objasnim šta

    radim veoma su ljubazni. ovaj par policajaca me je

    čak odvezao do odžaka. ceo dan je bio hladan i suv

    to je baš ono kroz šta treba proći. uzbuđuju me

    crkve i napuštene kalvarije. praznina i tišina po

    poljima mi je pod kožom. ja sam ravnica

    nastavi samo čoveče. još sam gladan

    i još mi je hladno

    bačka palanka 21.12.1994

     

     

     

    1140/2513

     

    3483  noćas je u tri sata dvadeset dva minuta i četrdeset osam sekundi počela

    zima. noćas je takođe prvi put ove godine počeo da pada sneg u bačkoj palanci

     

    prkos

    934. hodanje

    prvi ovogodišnji sneg

    i moje vlažne noge. prešao

    sam dunav i ušao u krajinu koja je

    kontrolisana vojskom ujedinjenih nacija

    zloslutno je to videti. u novinama vesti o

    višečasovnim isključenjima struje. ipak lako

    sam došao do šida do valovitog srema. nataša

    rogulić mi je pričala o cveću prkos raste u dvorištima

    ciglom postavljenim i zove se prkos jer može da

    nikne opet. u predvečerju je padao sneg. to je

    moja četvrta zima na ruži lutanja. još sam

    gladan i još mi je hladno. imaš li ti neki

    savet kako da mi u patikama

    ne budu mokre noge

    šid 22.12.1994

     

     

     

    1141/2512

     

    3484  pali i sneg i magla. ovakvi su bili dani prve zime hodanja

    u engleskoj. sada sam u sremu. četiri godine dan za danom idem

    da bih stigao baš tu gde sam sada jer cilj hodanja je samo postojanje

     

    3485  dobošar u vašicama ide kroz selo i viče pozivaju

    se meštani da održe zbor birača u osnovnoj školi 

     

    na tvojim usnama

    935. hodanje

    provejavao je sneg. pala je belina po

    crnoj zemlji. misterij crno i belo zajedno

    dvaput sam prešao reku bosut i po jedan sat

    sam bio sam na putu. na petsto metara nije se

    ništa videlo. posle morovića uznemirio sam dva psa

    mužjaka koji su se parili sa žutom kučkom daleko van

    sela u polju. pružao sam korak do tvojih šaka u kojima

    je ova mekana knjiga. hodao sam da bih se odmorio

    na tvojim usnama. imaš li ti neki savet kako da mi

    u patikama ne budu mokre noge. sutra

    nastavljam okreni stranicu

    šid 23.12.1994

     

     

     

    1142/2511

     

    3486  pola osam je. pre pola sata je svanulo. po snegu hodam ka neštinu

    sve se beli. obukao sam plavu jaknu i pantalone da me sneg ne natopi. na

    čarape sam stavio najlon kese da mi kroz poderane patike noge možda ostanu

    suve. lepo mi je sada ovde. jedan čovek u daljini u svom plavo odelu iza njega

    sivo nebo i nepoznati prostori. curi mi iz nosa prestajem da zapisujem

     

    3487  u belini i hladnoći primećujem mnogo ptičica

    štiglića i svraka. kao da ih je uplašio ovaj noćašnji sneg

     

    na mojim usnama

    936. hodanje

    od iloka do neština. posle do suseka

    banoštra i čerevića. tamo je već sinulo sunce

    i sneg se pretvorio u bljuzgavicu. noge su mi bile

    mokre. najlon kese nisu ništa pomogle. gledao sam

    trske po kojima je popao sneg. gledao sam dunav nad

    kojim je snežilo. kod svake crkve sam se radovao jer

    su mi sve bile lepe. bio sretan jer ću noge ugrejati u

    hotelskoj sobi. sutra nastavljam okreni stranicu

    sneg mi je vejao u lice i topio se na

    mojim usnama

    novi sad 24.12.1994

     

     

     

    1144/2509

     

    3488  ovde na autobuskoj stanici u sremskoj mitrovici sam 9. avgusta 1973 napisao

    sebi pismo 10:15 h znaš šta miroslave malopre sam izašao iz kaznione u sremskoj

    mitrovici. sa velikim naporom doživljavam promenu. sve je u toj meri normalno da

    sam skroz na skroz zbunjen. sutradan sam dobio prvo pismo na slobodi

     

    3489  čim sam izašao iz zatvora na ovom mestu sam osetio miris paradajza

    osetio sloboda je običnost. sloboda je detinjstvo. sloboda to su moji koraci

    sloboda je osmeh mirisom. sloboda je napred. sloboda je kašika u rukama i

    crvena paradajz čorba pred usnama. sloboda je stići i nastaviti. sloboda je

    zatvor iza leđa. sloboda su bivši dani u zatvoru iza leđa. sloboda je

    zbogom zatvoru iza leđa. sloboda je knjiga koju ću napisati

    petnaest godina kasnije o zatvoru iza leđa

     

    3490. jato ptica leti nisko kroz maglu

     

    u svakom trenutku

    937. hodanje

    obavljajući svoj posao prešao sam

    vrh fruške gore gledao oranicu u sremu

    spuštao sam nogu na zemlju u onom trenutku

    kada bih sledeću podizao u vazduh. sneg mi je

    vejao u lice i topio se na mojim usnama. jedna

    noga ka vazduhu jedna na zemlji kako je to

    jednostavno kako je to lepo kako

    me vodi zove nosi

    sremska mitrovica 26.12.1994

     

     

     

    1145/2508

     

    3491  izbeglice niko ne voli kaže jedna novinarka sa kojom sam putovao

    prolazimo iz mesta u mesto: kuzmin kukujevci bačinci gibarac. u kukujevcima

    je živelo 90% hrvata sada ih ima 1%. vreme ludila. kako se naučiti da shvatimo

    da rat nije neminovan da rat uvek pravimo mi sami. kako naučiti da predvidimo

    posledice lošeg delovanja. kako pijanstvo usmeriti ka stvaralaštvu a ne ka razaranju

     

    3492  kad prestanu informacije onda je rat neminovan kaže mi kasnije jedan saputnik

     

    3493  dve preostale žute ruže na jednoj je još sneg

     

    tea '94

    938. hodanje

    u srednjoškolskom domu

    u sobi broj 33 spavam u teodorinom

    krevetu jer deca su na raspustu. na njenom

    zidu fotografija stare velike cipele i tekst ja sam

    posebno stvorenje ovog svijeta. mene niko ne

    razumije. ja se razlikujem od drugih i zato molim

    vas mrzite me i dalje. tea 1994. noćas ću utopliti

    svoje hodanje u tein krevet. sutra ću hodati za

    teu. jedna noga ka vazduhu jedna na zemlji

    kako je to jednostavno kako je to lepo kako

    me vodi zove nosi. tea sa tobom sam

    sremska mitrovica 27.12.1994

     

     

     

    1146/2507

     

    3494  dan počinjem stazicom pored pruge

     

    3495  jedan siromašan dečak maše autobusu koji prolazi

     

    put cigansko srce

    939. hodanje

    suvo je posle ovih par vlažnih i sivih

    dana. susrećem ljude koji su učestvovali u ratu

    ranjeni izgubljeni spremni na dalja razaranja. željni 

    mira. užasna je priča koja se dogodila u kojoj je sada

    puno mrtvih. ne bežim od te priče ali idem ka ciganima u

    mačvansku mitrovicu u njihovu pozorišnu grupu bare jaga

    koju vodi đoka pavlović. pozorište čine mladi petnaestogodišnji

    cigani. svi su bistri i svi drugačiji od seljaka kako zovu one koji

    nisu cigani. u sjaju njihovih očiju vidim lepotu sa kojom mi

    je lakše živeti. tea sa tobom sam. volim ovaj mrak

    oko mene put cigansko srce

    sremska mitrovica 28.12.1994

     

     

     

    1147/2506

     

    3496  izlazim iz đačkog doma u sremskoj mitrovici i osetim radost što sam na

    ulici. u tom prostoru je moja kuća. prostoru koji nije ničiji i iz koga se ljudi povlače u

    svoje kuće. meni je kuća baš ovde pored ovih železničkih šina po kojima sipi sunce. tu

    gde je vazduh hladan ali me opija. tu gde mi je telo još odmorno i raduje se da se otisne

     

    3497  put nadesno se odvaja za jarak. jedan žuti kamion i par konja skreću

    njim. za njima skrećemo rajka i ja. hoćemo li za jarak pitam rajku

     

    za jarak kaže rajka

    940. hodanje

    danas proleće. sunce pred novu

    godinu sve se probudilo posle par hladnih

    i sivih dana. stukao sam dvadeset četiri kilometra

    približavam se dvadesethiljaditom. čovek je čudan

    stvor. skoro trećina ruže. tako mnogo i tako malo

    bezbrižnost me čini briga zamara. sporim korakom

    pred hotelom u kome ću prenoćiti uživam u

    hladnom vazduhu. volim ovaj mrak oko

    mene put cigansko srce. budi

    sretan čoveče

    novi sad 29.12.1994

     

     

    i

     

     

    praznina i tišina po poljima

    mi je pod kožom. ja sam ravnica

     

     

    četiri godine dan za danom idem da bih stigao baš

    tu gde sam sada jer cilj hodanja je samo postojanje

     

     

    pružao sam korak do tvojih šaka u kojima je ova mekana

    knjiga. hodao sam da bih se odmorio na tvojim usnama

     

     

    spuštao sam nogu na zemlju u onom trenutku kada bih

    sledeću podizao u vazduh. jedna noga ka vazduhu jedna na

    zemlji. kako je to jednostavno kako je to lepo kako me vodi zove nosi

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si pupoljak

    svih ruža

    miris

    dobrote

    boga

    koji

    miri

    svako

    biće

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    moj ideal pisanja je čobanska jednostavnost

    12. jul 2025.

    27614. dan mog života

     

     

    1123/2530

     

    3439  sunčan topliji dan. krećem iz zrenjanina prema kovačici. ranac mi je mala kuća

     

    3440  malopre sam pričao sa berkov živom čobaninom. ceo život je bio čobanin

    sam po poljima oko tomaševca izboranog lica kao zemlja. milina je bila gledati ga i

    slušati njegove obične i jednostavne reči. moj ideal pisanja je čobanska jednostavnost

     

    razgovor sa berkov živom

    919. hodanje

    osećao sam se sretan dok sam razgovarao

    sa berkov živom čobaninom. pedeset godina

    on hoda i stoji sa ovcama po pašnjacima i atarima

    oko tomaševca. ne može da živi bez ovce. stajao je

    mirno sa opaklijom naslonjen na štap. dva crna pulina

    su mu ležala oko nogu. lice mu je bilo lepo kao zemlja

    smejao se kao dobrota. mudrost je živela u svakoj

    njegovoj reči. kada sam otišao od njega počela je da

    pada noć. bio sam sretan jer pišem knjigu u kojoj

    je njen junak i berkov živa. jovice volim te

    hodam dalje pastir puteva i vetra

    kovačica 5.12.1994

     

     

     

    1124/2529

     

    3441  posle tri kilometra od kovačice čujem zvona njene crkve

     

    3442  u sakulama se krave vraćaju sa polja i ulaze u selo

     

    3443  mrak. već više od jednog sata kisnem. čujem kišu. šušti

    po poljima. jakna mi se natapa. hladno mi je po ramenima. mrak

     

    naravno

    920. hodanje

    ležim u maloj hotelskoj

    sobi u kovačici. sada je toplo

    a bilo mi je hladno jer sam kisnuo i

    hodao po mraku. kada sam danas krenuo

    bleštalo je sunce. prošao sam kroz jedanaest

    sela ali me je noć uhvatila u sakulama. sledeći

    sat i po sam hodao po kiši i mraku. nisam kisnuo

    bio sam kišnjenje. niko nije hteo da me poveze

    onda mi je neočekivano stala jedna žena i povezla

    do kovačice. zahvalio sam joj se i rekao žene su

    hrabrije. naravno rekla je. hodam dalje

    pastir puteva i vetra. naravno

    kažem i ja

    kovačica 6.12.1994

     

     

     

    1125/2528

     

    3444  izlazim iz padine i čujem zvona velike crkve. crkve su izrasla krv

     

    3445  bilo je kišno jutro kada sam krenuo. sada

    sija sunce. to je taj napon dana kroz koji prolazim

     

    3446  volim što rumuni žive u vojvodini

     

    3447  i juče i danas mi petu časti jedan častan žulj

     

    ala bride

    921. hodanje

    hodao sam okolo

    deliblatske peščare. video

    rumunska sela i debeli sloj lesa

    iznad ali bunara. hodam i svaki dan

    je isto isto a neponovljivo. umori mi se

    telo i mozak. putevi ravnica i koraci. i već

    pada noć. kada sam ušao u kovačicu

    dočekala su me snažna zvona velike

    crkve. naravno kažem i ja

    bride mi pete

    kovačica 7.12.1994

     

     

     

    1126/2527

     

    3448  hladan vetar i sivi dan. sasvim dovoljno da budem sam

     

    3449  crne vrane na crnoj preoranoj zemlji. blešti sunce na oboje

     

    3450  pritisne me ranac i dugi put nemam ni za šta da se uhvatim nego za ove reči

     

    3451  koliko ima koraka do onog znaka. evo 222 koraka. hodao sam ih dva minuta

    i šest sekundi. 222 koraka isto kao između grobova vide crnjanski i miloša crnjanskog

     

    bruje moje pete

    922. hodanje

    juče sam napisao da bride moje

    pete. danas osetim bruje. loše su mi

    cipele i teško hodam. banat je jedna velika

    pustara. kad sunce izađe suva trava na pustarama

    se zazlati. zazlati se od sećanja. čarobno je hodati

    putevima na kojima nema nikoga. hodajući osetim da

    sam tu i ja zlatna vlat koja hoda. lepa su sela pored

    kanala i ona kroz koja se ne može proći nego se

    samo do njih može doći. i lepe su crkve što zvone

    i dostojanstveno stoje u predelu. bride mi

    pete. uče me hodanju i podnošenju

    vršac 8.12.1994

     

     

     

    1127/2526

     

    3452  tmuri se nebo. miriše vlaga. ulazim u vršac

     

    3453  ljudi skupljaju drveće i vuku na biciklima

     

    3454  tri gugutke na električnoj žici me obraduju. gledam ih i one gledaju mene

     

    po švapskim selima

    923. hodanje

    hodao sam kroz stara sela razbacana

    po brdašcima. po selima i malim ulicama

    pored oronulih kuća. zagledajući u male prozore

    iza kojih se čuva i sabira život ljudi. sve su to bila

    švapska sela u koja su se kasnije doselili kolonisti

    sedamnaest naroda živi u gudurici. sa kuzma jožefom

    slovencem sam popio kafu u njegovoj kući. sada iz

    sobe 406 hotela srbija gledam vlažni asfalt i jednu

    devojku kako prekrštenih ruku prelazi ulicu. uče

    me hodanju i podnošenju. hodam bosonog

    po sobi da izmasiram umorne tabane

    vršac 9.12.1994

     

     

     

    1128/2525

     

    3455  izlazim iz vršca. prate me ornamenti na starim kućama. prošlost mi prolazi pored ušiju

     

    uzmi me

    924. hodanje

    krenuo sam iz vršca

    i kisnuo. bio u kurcu. bolje da

    mislim o ruži. ruža je svetlost događanja

    ruža je najsličnija krvi. ruža je snaga kretanja

    snaga među nogama. ruža je podne i dve reči

    uzmi me. ruža je dosegnuto smirenje. slućena dubina

    srce u utrobi. dodiri u vlažnoj tami. lirika cvetanja. tako

    sam mislio i kisnuo kroz vlajkovac pavliš uljmu i susreo

    se sa mladim ciganinom koji je pešačio iz vršca. tamo

    mu se žena porađa u bolnici ne može da ga izbaci

    hodam bosonog po sobi da izmasiram umorne

    tabane. ruža kaže tvoja sam uzmi me

    novi sad 10.12.1994

     

     

     

    1130/2523

     

    3456  sunčan decembarski dan. ponedeljak se kao i svaki dan zove ići dalje ići dalje

     

    3457  gladan sam

     

    3458  male kuće u doroslovu

     

    3459  na roza kući u ulici petefi šandora broj 104 u doroslovu malo žuto poštansko sanduče

     

    poklonjenje u predelu

    925. hodanje

    znojim se u decembru. uživam u malim

    kućama u selu doroslovu. kao ponor ruže 

    se crvenilo nebo kada je pala noć. svaki dan

    se poklonim negde u predelu. poklonim se svoj

    deci ovog veka. pognem glavu. ćutim. danas sam

    to uradio u žitnom polju. nigde nije bilo nikoga samo

    moja senka što se pružila po mladom žitu. sada u

    sobi slušam tišinu. gledam je. tišina liči na sobu

    ruža kaže tvoja sam uzmi me. kada bih

    sada imao jabuku pojeo bih je

    banja junaković 12.12.1994

     

     

     

    1131/2522

     

    3460  o blažena blizina. tvoje usne na mojim usnama

     

    3461  da li su mi noge od olova od ovog toplog dana

     

    3462  boje dana sa predvečerjem prelaze u boje

    noći. oštrina u zagasitosti. zapad još nije utrnuo

     

    3463  crvena linija na horizontu. iznad nje svetlo plava. tamo je apatin

     

    zru

    926. hodanje

    bio je lep dan ali

    su mi noge bile teške

    možda jer je u blizini ratište

    jer je proleće usred zime. bleštalo

    je sunce. vojvodina je otvorena ravnica

    koju su naselili mnogi narodi. vojvodina je

    voćnjak. ravnica iz koje se izdižu nevidljive

    planine do neba. kad bih sada imao

    jabuku pojeo bih je. zru na ovom

    kasnom jesenjem suncu

    svi narodi u njoj

    banja junaković 13.12.1994

     

     

     

    1132/2521

     

    3464  živi život pesnika kažu koraci koji me vode

     

    3465  sretno na putu kaže mi labus

     

    3466  da čuvamo puteve kažem labusu

     

    put mi je fabrička hala

    927. hodanje

    juče prolećni dan danas hladni

    vetar koji sluti i donosi sneg. ljudi se

    povlače pod vetrom i zavlače u kapute

    i kape. jedno od zadovoljstava na hodanjima

    su razgovori sa ljudima kao malopre sa miroslavom

    labusom. šofer dvadeset četiri godine. vozi po kamionskim

    stazama što život znače. uzbudila me njegova ljubav prema

    putu. put mi je fabrička hala kaže u njemu radim. više voli put

    nego hleba da jede. brat moj. izlazim iz apatina zadnji red

    kuća me štiti od vetra. tamo van naselja vetrovi duvaju

    slobodno. vetru je sloboda put. zru na ovom kasnom

    jesenjem suncu svi narodi u njoj. kod ove belo

    okrečene kuće u lenjinovoj 47 u apatinu

    završavam ovaj tekst

    banja junaković 14.12.1994

     

     

     

    1133/2520

     

    3467  na vetru vrapci lete kao ribice

     

    3468  sunčano jutro vetar stao. noćas se stegao led po vodi. mraz po travi

     

    3469  već dva sata hladan vetar mi ućutkuje misao

     

    3470  ono tamo kilometar dva je crkva u mađarskoj

     

    3471  zastanem i gledam starost žutog lesa koji je

    doleteo bog zna od kada bog zna od kuda ovde

     

    3472  ovde sam da i ti čuješ kako šušti suva trska

     

    u tem somboru

    928. hodanje

    ulazim u sombor. sombor je

    pun drveća. starih i lepih kuća. neko

    ih je u nekim drugim vremenima sazidao. još

    malo me deli od dobre sobe. smrzao sam se danas

    nebo se plavilo a sunce se zelenilo u svojoj hladnoj

    svetlosti. trske su se povijale a zemlja bila crna i mekana

    sam sam bio u predelu. sam sam ušao u sombor u njegove

    ulice. gledam svetlost pada po žutim ornamentima stare

    kuće. po njima ostavljam tragove svoga gledanja. kod

    ove belo okrečene kuće u lenjinovoj 47 u apatinu

    završavam ovaj tekst. volim što

    sam u somboru

    sombor 15.12.1994

     

     

    i

     

     

    bio sam sretan jer pišem knjigu

    u kojoj je njen junak i berkov živa

     

     

    hodam dalje pastir puteva i vetra

     

     

    čarobno je hodati putevima na kojima nema nikoga

    hodajući osetim da sam tu i ja. zlatna vlat koja hoda

     

     

    svaki dan se poklonim negde u predelu. poklonim se svoj deci

    ovog veka. pognem glavu. ćutim. danas sam to uradio u žitnom polju

     

     

    vetru je sloboda put

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja oh

    kako smo bili

    jedno i sami

    na praznim

    putevima

    ruže

    lutanja

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si žena koja si

    se preobrazila

    u boginju

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    svakim korakom

    bili smo poklonjenje

    svemu što nas je

    okruživalo

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    činila si me

    pesnikom

    i

    umetnikom

    a

    ja

    tebe

    pesmom

    i

    umetnošću

    ruže

    lutanja

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    više smo voleli

    i volimo put nego

    hleba da jedemo

    jer put i jeste

    hleb

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    evo i sad u 13:35

    12. jula 2025 verujem da

    su sve reči u tebi večnost ruže

    lutanja koja luta za dobrotom

    i lepotom u svakom i svim

    bićima  svemira

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    predahni pa

    da se predaš

    zauvek bogu i

    svim bićima

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    kako je lepo ujutru odmah izaći na put

    11. jul 2025.

    27613. dan mog života

     

     

    1110/2543

     

    3404  prva magla ove godine. hodam od bačkog dušanova ka senti. da nemam

    sećanje pomislio bih da je svet gusta belina magle iza koje ne postoji ništa

     

    3405  u banatu sam. magla je nestala i kasno jesenje sunce me prati kroz mokrin

     

    na kolima sa konjem od mokrina do kikinde

    908. hodanje

    tiho je. hodam ulicama kikinde. sa drveća kaplje vlaga. iz gradske

    kafane se čuje pevačica. večeras je slobodan tišma posle sedam

    godina ponovno pevao. bilo je to uzbudljivo pevanje. kao kad

    dugo prolazi voz. kao kad peva prijateljstvo. peva pod

    tišinom ruže. nadam se da ću se noćas odmoriti

    kroz noćnu maglu ugledam mesec

    kikinda 22.11.1994

     

     

     

    1111/2542

     

    3406  i danas je magla. spustila se po poljima kao pamuk

     

    3407  ugledam starog čoveka ispred mene. hoda polako. pored njega hoda stari pas

     

    3408  jata ptica nisko preleću iznad moje glave. čujem

    zvuk njihovih krila. vidim na kosi mi se pohvatalo inje

     

    3409  dva sata sam sporo hodao sa decom od iđoša do sajana. jedna devojčica je viknula

    na rastanku sutra ćemo pitati direktoricu da pođemo sa vama. svi su oni sada krila u meni

     

    jasmina nikolin učenica

    iz iđoša

    909. hodanje

    hodao sam po magli. po magli je 

    isto kao i po suncu snegu kiši. sličnosti su

    veće od razlika ali sličnosti ne vidimo. tako mislim

    isto je začudnije od različitog. tako hodam sa decom

    iz škole u iđošu proveo sam dva nežna sata. zbog

    te nežnosti nije teško podnositi ono što je teško

    kroz noćnu maglu ugledam mesec

    čekam vas deco i sutra

    kikinda 23.11.1994

     

     

     

    1112/2541

     

    3410  danas se sunce probilo kroz maglu

     

    3411  hodam gledam i nemam komentara

     

    3412  ključevi

    tuđi ključevi u džepu

    mi govore da sam na

    putu jer svoje nemam

    (iz rečnika hodanja)

     

    tužan ružan

    910. hodanje

    hodao sam ravnicom i

    maglom koju je oko podneva

    zamenila hladnoća. uvukao sam

    šake u rukave i stisnut u ramenima

    hodao od sela do sela. kako je dan

    prolazio bio sam sve više ružan jer

    sam bio sve više tužan. čekam 

    vas deco i sutra. magla moja

    sestra po jutrima

    kikinda 24.11.1994

     

     

     

    1113/2540

     

    3413  osvanuo je sunčan dan. krećem iz kikinde ka

    senti. jesen sve više pada po ulicama. tu sam da bih otišao

     

    crno more

    911. hodanje

    prošao sam danas put

    od kikinde do sente. od bočara do

    padeja put je krivudao kroz atare. preorana

    zemlja je ličila na talase. svuda oko mene je

    bilo more crnih brazdi. crno more što rađa. pred

    sentom na banatskoj strani su me čekali olga kovačev

    i sabo atila. mostom smo prešli u bačku u sentu mali

    grad na tisi. uveče je olga govorila o gradovima koji žive

    pored reke čiji ljudi osećaju proticanje i o gradovima kroz

    koje ne protiče reka gde ljudi osećaju da je vreme stalo

    noć se završila u tihim ulicama padala mi je po

    umornim kapcima. magla moja sestra po

    jutrima. ko je jednom pio tisinu vodu

    njega srce vuče nazad tisi

    senta 25.11.1994

     

     

     

    1114/2539

     

    3414  hodali smo olga marija peter karolj i ja od jednog do drugog velikog drveta. bila je to

    posveta poklonјenje tim starim bićima koja su tako duboko u zemlji i tako visoko u nebu

     

    3415  hodamo zemlјanim putevima na kojima su mnogi tragovi

    olga kaže tetovirana zemlјa. peter kaže puno je pečatirana. karolj

    za sto pedeset metara počinje teritorija koju zovu zadnja oaza u senti

     

    3416  ulazimo u trešnjevac. ulaženje je misterija

     

    3417  u trešnjevcu smo stavili 26 belih stolica po glavnoj ulici i

    na njih po čašu crnog vina. hodao sam od stolice do stolice i ispijao

    gutlјaj vina nazdravlјajući za 26 nacija koje žive na tlu vojvodine

     

    nas petoro

    912. hodanje

    trideset pet kilometara

    smo slupali olga kovačev i ja

    u tetive i mišiće. divan dan i divna

    zemlјa. njive pustare i guske to je

    vojvodina rekao je peter. ne može se

    ništa videti bez pešačenja rekao je karolj

    o putu i bazanju se može puno govoriti rekla

    je olga. marija ruža je ćutala ovo joj je bilo prvo

    duže hodanje. posle po noći kada je nestalo

    sunce i temperatura pala za deset stepeni olga i

    ja smo hodali i prema senti i prema subotici. u

    oba pravca da bi uvećali šansu da negde

    stignemo. ko je jednom pio tisinu vodu njega

    srce vuče nazad tisi. ništa nismo jeli celog

    dana ali je bar svežeg vazduha

    bilo puno rekla je olga

    senta 26.11.1994

     

     

     

    1116/2537

     

    3418  prolazim kroz sela to je moj znak

     

    3419  ispred kuće u ulici maršala tita broj 74 bačkom petrovom

    selu dve bordо jesenje ruže još u pupoljku. nastavlјam ka poljima

     

    3420  da li se sve više u moje srce uselјava svet ili se moje srce sve

    više uselјava u svet. kao da jedno pripada jednoj a drugo drugoj nozi

     

    a hotel ni ne postoji

    913. hodanje

    ulazim u centar bečeja. ne znam da

    li će biti slobodnih soba u hotelu za koji

    sam čuo da postoji. uvek ta nepoznatost

    preda mnom ogoljuje me čini nesigurnim

    kao da hodam u prazninu. toliko nestanem

    da pristanem. to je umiranje i novo rađanje

    ništa nismo jeli celog dana ali je bar

    svežeg vazduha bilo puno rekla

    je olga. već sam rekao: to je

    prolaženje kroz ružu

    bečej 28.11.1994

     

     

     

    1117/2536

     

    3421  osvanuo je sunčan dan. prelazim preko mosta i

    brane kod novog bečeja. sunce blešti u kovitlajućoj vodi tise

     

    3422  rečni galebovi lete nad tisom i golubovi stoje na ogradi mosta. preda mnom je banat

     

    3423  jedino moćniji može da promeni i prevaziđe asimetriju odnosa snaga

     

    3424  gledajući crkvu u kumanima pomislih crkve su planinski sneg u ravnici

     

    zemlja i ja

    914. hodanje

    puste su ulice i putevi

    prošao sam kroz kumane

    melence elemir i novi bečej. po

    desetak minuta sam bio sam na putu

    linija horizonta ispred linija horizonta iza

    samo zemlja i ja. duvao je vetar sutra će

    verovatno stati. sijalo je sunce. bleštala

    je crkva u kumanima. bleštale su njive

    preorane. bili smo praznik zemlja i ja

    već sam rekao: to je prolaženje

    kroz ružu. zemljo volim te

    bečej 29.11.1994

     

     

     

    1118/2535

     

    3425  volim šankove u životu stajala bih pored njih stalno kaže rajka sredojević

     

    3426  cela priča je u svetlosti. sve što postoji postoji da bi se kupalo u svetlosti

     

    3427  kada čuju naše korake fazani odleću u polje

     

    3428  u banatskom dvoru iznad drvoreda crveni se (da li

    je već noć) nebo. u njegovoj svetlosti vidi se dim iz odžaka. dok

    rajka i ja stojimo u večeri u kojoj je sve hladnije nekom je toplo

     

    posle sam još tri sata hodao po noći sam

    915. hodanje

    neispavan smrznut eto tako se završava ovaj dan. mrak je

    gust kao oblak. pevušim poslušnom telu. ceo dan na nogama

    hodao sam sa rajkom sredojević. gledali smo crne vrane. nas

    dvoje vrapčića dva. smejali se smejali i pri kraju smrzavali

    nismo jeli ništa ceo dan. rajka je otišla u novi sad a ja

    za bečej. zemljo volim te. da tamo prenoćim

    bečej 30.11.1994

     

     

     

    1119/2534

     

    3429  kako je lepo ujutru odmah izaći na put. odmah

    druženje sa hladnim sunčanim danom i otvorenim poljima

     

    3430  jedna jedina reč ravnica

     

    ravnica jedna jedina rečenica

    916. hodanje

    u hotelskoj sobi 201 u zrenjaninu zapisujem

    ovaj tekst. zovem ih tekstovi na kraju dana. pišem

    ih već više od tri godine. pišem uvek o istom: hodanju

    i trenucima pre spavanja. hodanje spavanje. hodam

    nigde spavam svugde. napolju sam na vetru sada pod

    toplim ćebetom. napolju gledam ovde žmurim. napolju

    pasem ovde preživam. ovde krećem u san da bih i

    sutra hodao. da tamo prenoćim. još i sad

    blešti sunce po asfaltu u mojim očima

    zrenjanin 1.12.1994

     

     

     

    1120/2533

     

    3431  hodam pored bare u kojoj su suve trske. nema

    ni daška vetra. sunce je i hladno je. po bari noćašnji led

     

    3432  kada posmatram sebe dok hodam uvek prvo vidim ramena kako se kreću

    zatim ruke. njišu se. desna ruka leva noga. leva ruka desna noga. savršenstvo zar ne

     

    3433  hodam pored begeja u kasnom popodnevnom

    suncu. sve što želim da ti kažem je to da sam ovde

     

    sećam se

    917. hodanje

    po hladnom i sunčanom

    danu sam hodao do srpskog itebeja

    sećam se trski i čoveka koji ih je sekao

    sećam se sunca crvenog sunca ka kojem sam

    hodao. sećam se praznog puta na kome pola sata

    nije bilo nikoga. sećam se graktanja morki na nasipu

    pored begeja. sećam se mirnog begeja koji je ipak tekao

    iako su ga odsekli i zaustavili. sve se u njemu ogledalo. vrbe

    trava oblaci. guske su plovile po vodi. sećam se dečaka koji

    me je proveo kroz svoje dvorište da me ne uplaši njegov pas

    sećam se siromaštva u tom dvorištu. sećam se dečakovog

    lica stidljivog uplašenog i radosnog. i opet se sećam tih trski

    suvih mirnih izraslih u čekanju. sećam se naših priča večeras

    o ljudskim pravima i pravima svih bića. o pravu planete da

    sačuva život bez obzira šta o tome mislili ljudi. još i

    sada blešti sunce po asfaltu u mojim očima

    sećam se novih prijatelja sa kojima

    se ovaj svet čini mnogo velik

    zrenjanin 2.12.1994

     

     

     

    1121/2532

     

    3434  sunčan hladan dan. hodam sa radivojem ka mužlji

    tamo nas čekaju valerija i olga. hodaćemo okolo po poljima

     

    3435  ema luci žena sa kojom sam malopre pričao je rekla kad nisi ništa onda si sve

     

    3436  veliko ogromno jato galebova sleće iza traktora

    koji preorаva zemlju i tu kao u morskom talasu traži hranu

     

    3437  uh da je tu nada petronijević da kaže uh kaže olga

     

    3438  krov možeš da napraviš od trske kaže valerija

     

    dečak jovica

    918. hodanje

    hodali smo oko velike vode

    olga kovačev valerija lacko i ja. u

    ečki smo sreli mudru ženu emu luci. kod

    belog blata smo sreli dečaka konstantin jovicu

    lepog i siromašnog. uzbudio me desetominutni

    susret sa njim. krenuo je biciklom da u susednom

    selu kupi ćaletu rakiju. pegice su mu se osule po

    licu. sijaju njegove zelene oči i u ovoj rečenici

    sećam se novih prijatelja sa kojima se ovaj

    svet čini mnogo velik. jovice volim te

    zrenjanin 3.12.1994

     

     

    i

     

     

    isto je

    začudnije od različitog

     

     

    ulazimo u trešnjevac. ulaženje je misterija

     

     

    toliko nestanem da pristanem. to je umiranje i novo rađanje

     

     

    po desetak minuta sam bio sam na putu. linija

    horizonta ispred linija horizonta iza. samo zemlja i ja

     

     

    cela priča je u svetlosti. sve što postoji postoji da bi se kupalo u svetlosti

     

     

    kada posmatram sebe dok hodam uvek prvo vidim ramena kako se kreću. zatim

    ruke. njišu se. desna ruka leva noga. leva ruka desna noga. savršenstvo zar ne

     

     

    ema luci žena sa kojom sam malopre pričao je rekla kad nisi ništa onda si sve

     

     

    kod belog blata smo sreli dečaka konstantin jovicu lepog i siromašnog. uzbudio

    me desetominutni susret sa njim. krenuo je biciklom da u susednom selu kupi ćaletu

    rakiju. pegice su mu se osule po licu. sijaju njegove zelene oči i u ovoj rečenici

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    jer nisam

    ja nego ti. i

    ne ti nego

    bog. i tako

    smo

    bogom

    i

    ja

    ja

    i

    ti

    ruža

    lutanja

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ruža lutanja 4

    10. jul 2025.

    27612. dan mog života

     

     

    miroslav mandić

     

    ruža lutanja 4

     

    ti tebe tebi tobom

     

    ovu knjigu posvećujem 

    tebi

     

     

     

    1097/2556

     

    3368  ono što mi izgleda divno i što bih hteo da napišem to je knjiga ni o čemu

    knjiga bez veze sa spoljnim koja bi se držala sama od sebe unutarnjom snagom

    svog stila kao što zemlja lebdi a ništa je ne podupire. knjiga koja ne bi imala skoro

    nikakav predmet ili bar u kojoj bi predmet bio skoro nevidljiv ako je to moguće

    najlepša su dela ona u kojima ima najmanje sadržaja. što god se reč više

    prilјubi i nestane utoliko je sve lepše. verujem da je budućnost

    umetnosti na tim putevima kaže mi flober

     

    3369  ulazim u sela izlazim iz sela

     

    3370  nisam ja ni za šta pa krenuh da vidim zašta sam čujem u prolazu

     

    3371  sunčan i tih dan. okolo mene su salaši

     

    3372  knjiga se nastavlјa bez predaha

     

    ustanak ustajanje

    897. hodanje

    treći je dan od stodnevnog hodanja

    kroz sva sela vojvodine. družim se sa

    praznim poljima. družim se sa golubovima 

    i zujanjem elektrovoda. družim se sa knjigom

    nikolaja fjodorova o vaskrsenju. na moju veliku

    radost on govori o uspravnom hodu kao najvećem

    čovekovom ustanku. družim se sa ljudima. svi

    su napustili svoje poslove jer više ne mogu

    od njih da žive i sada švercuju naftom

    prošlo je pola pet. u kući do plavog

    ugla u srbobranu ću prenoćiti

    srbobran 9.11.1994

     

     

     

    1098/2555

     

    3373  polazim iz srbobrana sa kodaljovom i bartokovom

    fotografijom sa njihovih putovanja ka izvorima muzike

     

    3374  fotografisao sam dušana majstorovića desetogodišnjeg dečaka na ulici u zmajevu

     

    3375  fotografisao sam lice jednog konja na ulazu

    bačko dobro polje. gledao me je kao prijatelj

     

    kao ptica

    898. hodanje

    pada veče tišina je po

    poljima. sami smo zagasito plavo

    i ja. i jedna ptica. gledam je kako polako

    nestaje. sada je više ne vidim. gledam, ali

    to je opet samo plavet. hodam po sredini

    puta sebi na radost. u kući do plavog

    ugla u srbobranu ću prenoćiti. kao

    ptica umor nestaje u mom telu

    vrbas 10.11.1994

     

     

     

    1099/2554

     

    3376  posečeno polje kukuruza se presijava i zlati na

    suncu pored kukuruznog polja preorana njiva. crni dijamant

     

    3377  nešto mi svetluca pred očima. to se svetlost

    sunčeva prelama na pramenima moje kose

     

    brzo se približava veče

    899. hodanje

    stojim na glavnoj ulici u vrbasu pred diskotekom

    rio. čekam rajku sredojević. tiha je i topla noć. odmorio

    sam se malo. danas sam prošao kroz nekoliko sela ali

    sam uglavnom hodao pored kanala. tiha voda pecaroši i 

    toplo sunce koje oko tri popodne nestaje. juče sam upoznao

    milutina obradovića i do malopre hodao ulicama vrbasa sa

    njim. u vrbasu sam nekada igrao fudbal i spavao u hotelu

    bačka. sada me u njemu u sobi 211 čeka crno vino

    kao ptica umor nestaje u mom telu

    ugledah je dolazi rajka

    vrbas 11.11.1994

     

     

     

    1100/2553

     

    3378  juče pretoplo danas prohladno između je ruža

     

    3379  iako me promene ometaju baš su one predivne

     

    3380  navikne se čovek i sve nestane u lepoti puta. ide mi pogled tamo gde ničeg

    nema ka tim pustarama tamo gde je blato kaže mi rajka sredojević sa kojom hodam

     

    letnji blatnjavi putevi

    900. hodanje

    hodao sam danas sa rajkom sredojević

    krenuli smo iz vrbasa i preko kule. lipara. bajše

    bačke topole. malog iđoša. lovćenca. feketića. ponovo

    stigli u vrbas. padala je kiša i bilo je hladno. udvoje i

    hladnoća manje boli. u lipar smo stigli u trenutku kad

    je počinjala fudbalska utakmica. u bačkoj topoli smo

    popili votku i čaj. već posle tri bio je gusti sumrak

    kiša sumrak i nas dvoje na putu. ugledah je

    dolazi rajka. sada u sobi bez struje

    zapisujem ovaj tekst

    vrbas 12.11.1994

     

     

     

    1102/2551

     

    3381  ponedeljak. bol u tetivi. sporo hodam da je ne uznemirim

     

    3382  jedna muva se sunča na latici bordo ruže

     

    3383  stigao sam u pivnice do kuće vojislava dudića starog školskog druga

     

    malo dalje jedna cigla

    901. hodanje

    vraćam se sa hodanja. u miletićevoj

    ulici u pivnicama uživam u zatravljenim

    delovima trotoara. jedna gugutka stoji na orahu

    na kome više nema lišća. još je dan. žuti se jesenja

    svetlost. stara žena u vratima preko puta ulice me

    ljubopitljivo gleda. dobar dan kaže mi druga dok vozi

    polako bicikl. sada na ulici nema nikoga samo se čuju

    vrapci. malo dalje je jedna cigla obrasla mahovinom

    oslonjena na bedem. mahovina pliš u ulicama

    detinjstva. polako se približavam mladom petlu

    da ga fotografišem. sada u sobi bez struje

    zapisujem ovaj tekst. da li ga i ti vidiš

    pivnice 14.11.1994

     

     

     

    1103/2550

     

    3384  iz pivnica me prate guske

     

    3385  iz centra telečke pravom ulicom niz koju se

    zlate breze vidi se širina polja van sela. to je to. napred

     

    3386  za putnika koji upada u lavirint cilj je da dopre do središne

    odaje do kripte misterija. no kada se do nje dopre on mora iz nje izaći

    i vratiti se u spoljni svet u suštini se dakle mora ponovo roditi. takva je

    sadržina svih misterioznih religija i svih sekta koji posmatraju putovanje

    kroz lavirint kao nužni proces metamorfoza iz kojih se pomalja novi

    čovek. ukoliko je putovanje teže utoliko se vernik više preobražava

    pa tokom ovog bezputokaznog posvećivanja stiče svoje novo ja

     

    tišina praznih hotelskih soba

    902. hodanje

    u toploj sobi 220 hotela panonija u bačkoj topoli

    nikada neću moći opisati tišinu praznih hotelskih soba

    to je tišina koja govori o beskućništvu i zaspalim lastama

    čujem zvona bačkotopolske crkve u deset uveče. bol u tetivi je

    nestajao. razgovarao sam u kući jožefa dimovića ciganina

    i fotografisao njegovu lepu ženu veru. ravnica je ravna

    strpljiva i sama. da li ga i ti vidiš. reči su

    isto što i ravnica

    bačka topola 15.11.1994

     

     

     

    1104/2549

     

    3387  pada kiša. polazim. treba biti sretan kada pada kiša

     

    3388  ja sam ritam hodanja ritam bivanja

     

    3389  jedna baka u devet i pedeset po kiši je izašla na ulicu da izbaci prljavu vodu

     

    3390  zavrnuo sam mokre rukave da me ne hlade i u

    seoskoj kafani u utrinama pijem vino i slušam mađarsku muziku

     

    3391  kišnjenje je učiteljica trpeljivosti

     

    oh

    903. hodanje

    kako sam danas

    kisnuo k'o jablan. jakna mi je

    bila natopljena vodom. duvao je hladan

    vetar i nosio kišu sa moje leve strane. jedna

    žena na biciklu se vraćala u selo. bože zašto

    kisnem. ipak nije li to dar. kiša je posle stala pa

    sam se sušio u hodu. sa ladislavom lerincem

    nadzornim organom za građenje puta između

    kavila i utrina popio sam vino. kada sam se

    vratio u bačku topolu sijalo je sunce a ja

    sam se tresao od zime. reči su isto što 

    i ravnica sada me čeka noć da se

    u njoj ugrejem

    bačka topola 16.11.1994

     

     

     

    1105/2548

     

    3392  u dvanaest minuta do dva probilo se kroz teške

    oblake raskošno sunce. blešti po preoranoj crnoj zemlji

     

    3393  teški ranac mi oblikuje ramena i mišljenje

     

    3394  pre neki dan sam ukrao glavicu kupusa. ovu sada pod

    miškom našao sam deset metara unazad. sladak je i pun vode

     

    3395  u travi je malo crno mače

     

    vidim

    904. hodanje

    meko je palo veče

    po poljima. prostori ćute i

    vreme spava. velika je sreća biti

    sada na putu. okrećem se unazad i

    gledam crvenilo na nebu. vidim svoje

    oči kako gledaju. osetim da ništa ne

    osećam. volim bandere mirno drveće i

    ovo mesto. sada me čeka noć da se

    u njoj ugrejem. prijatelju dođi

    ruski krstur 17.11.1994

     

     

     

    1106/2547

     

    3396  srce je veliko baš onoliko koliko ga noge odnesu po svetu

     

    3397  zemlja je uvek u nebu. zemlja pada zemlji

     

    3398  proslaviti lepotu napisao sam pod brojem 66 na današnji

    dan pre tri godine u engleskoj. proslaviti lepotu zapisujem i danas

     

    hajnel i ušumović

    905. hodanje

    odmaram telo u hotelskoj sobi

    409 subotici. prošao sam kroz nekoliko

    mesta. sećam se pačira i bajmoka. u bajmoku

    u centru sela sam kupio grožđe. do kraja sela su

    me pratila dva dečaka hajnel danijel i ušumović

    zoran. uživao sam sa njima. oni su kao ja ja sam

    kao oni. njihovo srce i moje noge. njihovo

    detinjstvo i moja pesma postojanja

    prijatelju dođi. vojvodina

    ravnica stara

    subotica 18.11.1994

     

     

     

    1107/2546

     

    3399  peva hladnoća ove subote

     

    3400  dve desetogodišnje devojčice hodaju ispred mene i igraju

    se na praznom putu. najlepše je na praznom putu jer hodanje je plesanje

     

    3401  iščupaj svoje srce i baci ga na put da ga put odvede bogu

     

    pevanje i maraton

    906. hodanje

    subota. tihe subotičke ulice. završava

    se i današnji dan. hodali smo držeći se za ruke

    od triglava do gradske biblioteke. hodali smo ćutali

    i sećali se slavka matkovića mi njegovi prijatelji. hodanje

    se zove pevanje i maraton i posvećeno je čatu gezu

    deže kostolanjiju danilu kišu i slavku matkoviću

    večnim subotičanima. vojvodina ravnica

    stara. nebo je lepa stvar

    subotica 19.11.1994

     

     

     

    1109/2544

     

    3402  ponedeljnikom osećam svežinu u telu jer mi ga nedelja odmori

     

    3403  kaže mi ante rudinski zavidim ti na slobodi. a

    sloboda nije moja ona je postojanje koje me zove. i tebe

     

    trske na severu bačke

    907. hodanje

    bio je lep dan. hodao sam istočno

    oko subotice i posle južno i zapadno. drugu

    polovinu dana sam hodao sa olgom kovačev

    sa njom sam prvi put hodao 170 danu ruže lutanja

    sada se vraćam u hotel patria na spavanje. u ovom

    hotelu sam '86 dovršio roman ne, ne verujem da se

    ova rečenica ne čuje. sada ulazim u lift vozi me na

    četvrti sprat. otvaram vrata i hodnikom dolazim do

    sobe 409. ključ u vratima mrak u sobi. nebo je

    lepa stvar. nadam se da ću se noćas odmoriti

    subotica 21.11.1994

     

     

    i

     

     

    družim se sa knjigom nikolaja fjodorova o vaskrsenju. na moju veliku

    radost on govori o uspravnom hodu kao najvećem čovekovom ustanku

     

     

    pada kiša. polazim. treba biti sretan kada pada kiša

     

     

    ja sam ritam hodanja ritam bivanja

     

     

    teški ranac mi oblikuje ramena i mišljenje

     

     

    meko je palo veče po poljima. prostori ćute i vreme spava. velika je sreća biti sada na putu

     

     

    prijatelju dođi

     

     

    srce je veliko baš onoliko koliko ga noge odnesu po svetu

     

     

    najlepše je na praznom putu jer hodanje je plesanje

     

     

    iščupaj svoje srce i baci ga na put da ga put odvede bogu

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si krv

    nenasilja

    srce

    mira

    i

    um

    boga

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    dan posle treće knjige ruže lutanja

    9. jul 2025.

    27611. dan mog života

     

     

    prošla je

    treća godina

    ruže lutanja i 

    završena je

    treća knjiga

    ruže

    lutanja

     

     

    i

     

     

    sada

    ću proleteti

    kroz treću godinu

    krenimo zajedno

    utroje ružo

    lutanja

     

     

    lutanje mistikom brojeva

     

     

    u grubim vremenima nežnost je spas. nežnost je spas u svim vremenima

     

     

    na mene utiču još nerođeni umetnici i pesnici

     

     

    hodam kreće se svet

     

     

    mislio sam o dobroti i nevinosti koji vode i čuvaju ovaj svet

     

     

    svet je jedinstveno živo biće. ja sam samo jedna dlačica na 

    tom velikom telu. dlačica koja hoda u čijem nosu su svi mirisi

     

     

    život u dvoje je pesma. hodao sam  tu pesmu i danas sam

     

     

    prži običnost

     

     

    svi se boje vremena

     

     

    lepota je usamljenost

     

     

    kad me boli telo od ljubavi za drugog

     

     

    pa ja i hodam da nikome ne bih smetao

     

     

    jer je i pisanje put popravljanja sopstvene duše

     

     

    korak je uvek spor jer se samo sporošću dostiže nedostižno

     

     

    koliko sam slabiji i neviniji sve više verujem u slabost i nevinost

     

     

    u 20 kilometara mog dnevnog hodanja ima 26.320 koraka

    26.000 zrna pšenice staje u jedan kilogram žita. tako svaki dan

    hodajući posejem kilogram ružine pšenice jer ruža je hleb duši

     

     

    kao da svoje lice umivam licima drugih

     

     

    ja sam pesnik jer hodam

     

     

    sutra treba opet povući i odvaliti novi deo puta. putujem put koji

    ne vodi nigde. put kojim se gradi ruža put kojim slavim postojanje

     

     

    ružino seme koje nosi vetar traži plodnu zemlju za svoje prve žilice u nebu

     

     

    hodam jer sam pesnik

     

     

    ja sam mistik jer hodam. jer sam hodajući hodan. jer nema ništa između boga i mene

     

     

    sve što napišem napisao je jedan dečak

     

     

    religioznost hodanja se uvećava običnošću kroz koju hodam

     

     

    ličnost ne pristaje na odrastanje u važećim modelima društvenih pravila

     

     

    savršenstvo ne poznaje moć

     

     

    život je mnogo više od stradanja

     

     

    ne postoji pobednička obala i obala poraženih nego samo reka života koja neprestano teče

     

     

    mislim o telu svojih knjiga

     

     

    ko počisti drugom put kao da mu je lice umio

     

     

    svete molim te i sutra za još jedan ples

     

     

    hodanje je telo muzike

     

     

    ja sam čuvar puta

     

     

    osetio sam u jednom trenutku da mi je hod lep

     

     

    svaki dan živeti ka novom detinjstvu

     

     

    na kraju hodanja hodam vitak kao jablan

     

     

    lepo je biti bez obzira šta to značilo. jebote pa ja to i činim

     

     

    sve je (život) bog. sve je (umetnost) lepo

     

     

    ja sam umetnik ruže. učenik puta. ljubavnik lutanja

     

     

    pričanje u ovoj knjizi nastaje iz totalne nepoznatosti preda mnom

     

     

    prošao je još jedan dan (čista misterija). prošao sam još

    jednu prepreku (božije delo). hvala preprekama. hvala nogama

    koje me nose. brojevima koji me vode. rečima koje sledim

     

     

    reci ja i idi u svet

     

     

    običnost hodanja je uslov za čudo običnosti

     

     

    ja jesam prošlost. velika prošlost od milion godina ali moj sledeći

    korak je u budućnosti. maloj budućnosti. sledećoj nepoznatoj sekundi

     

     

    u svakom jeziku postoji prajezik njemu hodam u zagrljaj

     

     

    izložen do spasa

     

     

    ići dalje. dalje u život. dalje u umetnost

     

     

    hodam iz prostora u vreme iz vremena u prostor

     

     

    umro bih od svetskog bola da u 21 nisam krenuo na put

     

     

    nedostaje tako malo a treba podneti tako mnogo

     

     

    najsrećniji sam kada samo postojim

     

     

    život je neminovan kao pupoljak

     

     

    pupoljci su cveće nevidljivog

     

     

    danas sam pre hodanja metlom očistio evropu

     

     

    doći će vreme kada će u skupštinama sedeti i životinje i biljke. doći će

    vreme kada će se na izborima glasati za nekog od kandidata ljudi životinja biljaka

    voda vazduha zemlje neba. doći će vreme kada će se knjige pisati na jezicima svih

    bića i stvari. kada će zajedničku pesmu pevati leptiri dečaci i prolećni potoci

     

     

    ja verujem da se život i ovaj svet čuvaju sami

     

     

    ruža je religija stvaralačkog

     

     

    da majstorstvo detalja ne ugrozi majstorstvo celine

     

     

    hej svete ja sam i danas tu

     

     

    biti veran otadžbini koja se zove život

     

     

    uvek volim kad napišem ovako jednostavne stvari i jednostavne rečenice

     

     

    anđeo je dvoje

     

     

    kiša pada. grmi.  ja mirno hodam. kako je to lepo

     

     

    ruža je vihor. ruža je vir

     

     

    ipak je moje hodanje samo lepota

     

     

    danas ljubiti sutra biti

     

     

    otkriti sopstvenu odgovornost

     

     

    hodanje u dvoje je sreća

     

     

    uvek i iznova verovati u ono u šta drugi ne veruju da je moguće

     

     

    hodati i samo hvaliti

     

     

    na kolena čoveče

     

     

    to je jednostavnost koja mi daje snagu

     

     

    svaka uzaludnost je teška jer uzaludnost pretvara nemoguće u moguće

     

     

    bili smo sretni jer se u našim kostima i krvi odmarao bog

     

     

    pogledam u daljinu niz put i pomislim put je savest

     

     

    nova forma je znak nezavisnosti

     

     

    uvek kažem pljusak je moje detinjstvo

     

     

    moj mozak pliva u vodi kretanja. moje telo postaje domaćin svetu

     

     

    strpljenjem kojim svako jutro broj preostalih hodanja sa desne

    strane prelazi na levu stranu gde su moji do sada ishodani dani

     

     

    u butinama mi je pesma

     

     

    kako je teško svakog dana uraditi ovu istu jednostavnu stvar

     

     

    od te bosonogosti nema udobnije obuće. niti ima veće slobode od uživanja u lepoti

    ženskog tela koje gledam dok hoda u predelu. žena hoda kao savršena lepota mlade kobile

     

     

    jedino što imam je to što ništa nemam

     

     

    ja sam kralj bezrazložnosti 

     

     

    zbog toga ovaj čovek hoda misleći da je budućnost u

    stvaralaštvu i saradnji svih bića. u prestajanju ubijanja

     

     

    niko ne razume da hodam bez prestanka iz dana u dan

     

     

    za koji dan će biti hiljadu dana od kako sam krenuo

    nisam mogao znati da će biti ovako teško ali ni ovako lepo

     

     

    čitav svet nosim u sebi

     

     

    u očima ti se vide hiljade kilometara

     

     

    jer sam rečima davao drugima snagu da vide kako je put nemogućeg jedini put

     

     

    dužnost je u svom srcu promeniti rat u stvaralaštvo

     

     

    moji koraci su neprestajuće brojanice

     

     

    moje srce kuca u ritmu reči

     

     

    ja sam se učio od reči... kada sam sam na putu često su sa mnom jedino reči

     

     

    u koga ćemo ući ako ne jedni u druge

     

     

    ludilo za kosmosom bogom i običnošću

     

     

    najviše volim reč bog

     

     

    ova devojčica koja klečeći prosi je moj današnji bog

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    bila si mi

    boginja a ja

    tebi tvoje

    čedo

    bog

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    lepa

    si

    do

    nepodnošljivosti

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    verovao sam ti 

    i ti si mi uzvratila

    vodeći me bogu i

    preobražavajući

    me u boga

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    verovao

    sam ti 

    a

    sad

    ti

    verujem

    i

    ljubim

    te

    još

    više

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    rađali smo zajedno

    i umirali zajedno sad

    zajedno vaskrsavamo

    svako i sva bića

    svemira

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    bog je jedan. ljubav

    je jedna. život je jedan

    pesma je jedna. umetnost

    je jedna. hodanje je jedno

    ruža lutanja je jedna

    bog i amin

    bog

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    krhkost i nemoć

    tvoja su me čuvale

    i vodile i sad me

    čuvaju i vode 

    amin i bog

    bog

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    najviše volim reč bog

    8. jul 2025.

    27610. dan mog života

     

     

    1085/2568

     

    3346  uđem u praznu prodavnicu u zmaj jovinoj da kupim džemper i u njoj

    sretnem gerharda šmita jednog od malobrojnih preostalih nemaca u vojvodini

     

    3347  topli vazdušni talas se uvukao u prethodne hladne dane

     

    hodanje sa rajkom sredojević

    887. hodanje

    danas sam iščistio mnogo poslova iz svoje glave i

    ostavio ih ljudima za koje se nadam da će ih nastaviti i

    sada se sa umorom u telu sećam malopređašnjih razgovora

    na izložbi dragomira ugrena sa mladenom marinkovim sa kojim

    sam se upoznao posle dvadeset pet godina sa vladom sekulinim

    bratom sa kojim sam se dogovorio da napravimo omaž siniši sa

    marom drčom koja mi je dala prvi impuls za sva sela ili lepi poljubac

    u usne milici i zagrljaj sa marinom i dogovor za pančevo sa svetlanom

    mladenov i nazdravljanje anti marinoviću sa slobodanom kojićem i a koje

    je delilo mene i miroslavu mandić i razgovor sa profficer-om radomirom

    radulovićem i zagrljaj sa indirom marijom gajicki rukovanje sa bojanom

    prijateljicom ota horvata klimanje glavom sa zoranom pantelićem

    podrazumevanja sa starim drugarom vladom kopiclom i divna

    tilić što znači nina vranešević i sava stepanov koji mi je

    rekao da će ješa denegri igrati fudbal u galeriji u

    mom performansu. pođimo zajedno u san. svi

    su oni posle 22 kilometra hodanja

    stali u jednu rečenicu

    novi sad 28.10.1994

     

     

     

    1086/2567

     

    3348  pada

     

    još

    888. hodanje

    ceo dan je padala

    kiša. sada je sve mokro

    miris pokisle orahovine i krupno

    natopljeno lišće platana. ponoćni psi

    laju iz dvorišta. nikoga nema na ulici samo

    automobili. iz novih kafana čuje se tamburaška

    muzika. još deset dana do kraja ove knjige. kroz

    jedanaest dana počeću četvrtu knjigu ruže lutanja

    biće to drugi dan mog stodnevnog hodanja

    vojvodinom. sada nogama ulazim u sledeći dan

    svi su oni posle 22 kilometra hodanja stali

    u jednu rečenicu. ostalo je još devet

    dana do kraja ove knjige

    novi sad 29.10.1994

     

     

     

    1088/2565

     

    3349  zelena mahovina na vlažnom drveću

     

    3350  svi te vole a ti samo šetaš rekla mi je

     

    3351  sunce sija kao zlato

     

    3352  na današnjem 32872 koraku sam se sreo sa starim drugom peđom vraneševićem

     

    od tamo ka tamo

    889. hodanje

    blizu je ponoć ponedeljka. došao

    sam da svoje zadnje korake ovog dana

    završim ovde gledajući dunav u noći. miran

    je i tih. teče. teče velika voda od tamo uzvodno

    ka tamo daleko. gledam ga i šaljem ti spokoj

    direktno u grudi. ostalo je još devet dana

    do kraja ove knjige. prijatelju moj

    novi sad 31.10.1994

     

     

     

    1089/2564

     

    3353  ove godine hvala za novac

     

    draganu sakanu

    veri varadi

    ljubi gligorijeviću

    branku kovačeviću

    marku i olgici raković

    nenadu baturanu

    nadi petronijević

    zoranu kolundžiji

    zoji karanović

    zoltanu cvitku

     

    mnogo tišine

    890. hodanje

    odmaraju me ove tihe ulice

    mnogo tišine prolazi kroz moje telo

    noć je topla. dvojica zastalih u priči. tri

    devojke iza mojih leđa govore engleski. jedan

    mladić prepliće svoje noge odavajući stid u

    hodanju. jedna devojka me gleda u oči dok

    me mimoilazi. ipak zmaj jovina ulica je

    prazna. pa noć je. prijatelju

    moj. laku noć

    novi sad 1.11.1994

     

     

     

    1090/2563

     

    3354  kako da lako nosim ovaj veliki teret u meni

     

    3355  preleću ptice preko grada srećan sam

     

    3356  danas sam govoreći otkrio kako je verovanje dublje od mišljenja

     

    šapućem u krevetu

    891. hodanje

    ležim u krevetu. celo telo mi je

    uznemireno od samoće. to je

    činjenica pred moje spavanje

    laku noć. miroslave nemoj

    da zaboraviš: moliti i ljubiti

    novi sad 2.11.1994

     

     

     

    1091/2562

     

    3357  lepo je kad iz jednog jezika uđem u drugi

     

    stub saobraćajnog znaka u mojim rukama

    892. hodanje

    današnji dan je prošao u znaku moje jučerašnje uznemirenosti

    u iscrpljenosti koja je bila posledica snažnog govora. prepoznajem

    ovaj zvuk zaustavljajućih tramvaja u budimpešti. da bih ulepšao ovaj

    zapis udaram prstima o crveno poštansko sanduče. malo kasnije

    udaram o poklopce plastičnih kanti za otpatke. opet tramvaj. onda

    prstima prelazim po lišću i ono šušti za ovu knjigu. miroslave

    nemoj da zaboraviš: moliti i ljubiti. za kraj punom šakom

    obuhvatim stub saobraćajnog znaka

    novi sad - budimpešta 3.11.1994

     

     

     

    1092/2561

     

    3358  ova devojčica koja klečeći prosi je moj današnji bog

     

    3359  čekati

     

    3360  suv jesenji dan. krupno lišće platana leži na asfaltu kao rumeni hlebovi

     

    3361  pranje čarapa

    prva stvar koju uradim posle

    hodanja je pranje čarapa. ima u toj

    obavezi baš iste one lepote i radosti kao

    i u jutarnjem umivanju. možda i malo više jer

    ovde se umiva lice drugome. čarapama. pranje

    čarapa je hodačeva obaveza koja mu se pretvara

    u dar. ja ih perem sapunom. sa malo sapuna i malo

    trljanja. isperem ih i u šaci stegnem i iscedim

    protresem ih kroz vazduh. stavim na mesto na kome

    će se osušiti preko noći i počnem da umivam lice

    volim da imam samo tri para čarapa. jedne se

    suše druge su za jutro a treće su zamena za

    mokre čarape u kišnom danu. i sada vidim

    sebe kako stojim nad lavaboom pognute

    glave i pod blagim mlazom trljam

    čarape. pranje čarapa postaje

    sveti čin. kada ih perem

    kao da služim

    večnosti

    (iz rečnika hodanja)

     

    sam. neka

    893. hodanje

    mnogo sam tužan

    za kraj punom šakom

    obuhvatim stub saobraćajnog

    znaka. takav sam neka sam

    budimpešta 4.11.1994

     

     

     

    1093/2560

     

    3362  sa kristinom buza fotografišem polje na kome je posejano

    ružino žito. lepa simbolika je što kristinino prezime znači žito

     

    3363  uzbudilo me je i iznenadilo žito. pa ono je već niklo

    zeleni se polje prošarano vlatima od 4-5 santimetara iznad zemlje

     

    niklo je

    894. hodanje

    kako sam se iznenadio

    kada sam ugledao moje polje

    žita. hej pa na njemu se već zelenilo

    žitno klasje. samo za petnaest dana seme

    je niklo. zaista je to čudo. i zaista ima razloga

    da hodam za to čudo. naslonio sam lice na lice

    zemlje i kristina je fotografisala momenat

    kada ljubim zemlju. takav sam neka

    sam. ko toliko rađa treba ga

    ljubiti

    budimpešta 5.11.1994

     

     

     

    1095/2558

     

    3364  hodam sa ženom koja mi je 953 dana ruže lutanja govorila o mojoj

    knjizi. sada mi ona govori za mene je ruža lutanja samo ono što je sada. predah

    u pokretu. zov da krenem. ove trske. ovo lišće. ovo nebo ovo zelenosve je to

    žena. hodala bih sa tobom da bih stalno vikala: joj vidi ovo

     

    za dva pesnika. za dva pevača

    895. hodanje

    prvi dan stodnevnog hodanja vojvodinom je posvećen

    slavku matkoviću i milanu mladenoviću. na polasku sam

    jednom golubu stavio poruku u kariku golube molim te pozdravi

    sve golubove ovog sveta. osetio sam danas onu otvorenost na

    praznim poljima. osetio sam nebo kako mi pada na grudi. suvu

    trsku. sivu zelenu boju topola. hodao sam sa ženom. bio

    sam radostan jer smo osećali isto. dvoje ljudi na

    putu. ko toliko rađa treba ga ljubiti. vetar

    sa nama između nas

    novi sad 7.11.1994

     

     

     

    1096/2557

     

    3365  ponovo uživati u ovoj praznini. u ovom horizontu

    koji dodiruje nebo. tu spuštam sada moja stopala

     

    3366  danas je drugi dan moga hodanja kroz svih petsto sela vojvodine

     

    3367  kada sam izašao iz popravno vaspitnog zatvora osećao sam: postao

    sam odrastao čovek. devet sam meseci proveo unutra. toliko vremena treba da

    se rodi dete. osećao sam da sam se ponovo rodio. miroslave šaljem ti ovaj citat iz

    knjige john fire /lame deer/ richar erdoes: hromi jelen indijanski šaman iz plemena

    sijuks jer si ti hodao za indijance 1983 kada sam te prvi put video jer si i ti sam

    indijanac jer si na isti način doživeo tvojih devet meseci zatvora u sremskoj

    mitrovici jer završavaš treću knjigu o ruži a ja bih voleo da ove reči budu

    na zadnjoj stranici tvoje knjige. neka ti je veliki duh sijuksa na pomoći

    hromi jelen je jedan od najvećih svetaca XX veka i ne sme da

    padne u zaborav. sledećih sedam godina slaću ti po jedan

    citat za svaku od sedam knjiga ruže lutanja koje

    su pred nama. tvoj zoltan brener

     

    najviše volim reč bog

    896. hodanje

    pola pet je. pada sumrak. sam sam

    na putu. čuješ li moje korake. tu sam

    svete. vetar sa nama između nas

    prošlo je pola pet

    srbobran 8.11.1994

     

     

    kraj

    treće knjige

    ruže lutanja

     

     

     

    objavljivanje ove knjige su omogućili

    vesna milović. mirko radojičić. dragana erdevički. ljuba šain

    vera bajić. igor marinković. nada petronijević-čović. vera varadi

    nebojša b. čović. boba stojšić. rade grbić. srđan valjarević. nenad baturan

    dragoljub dimitrijević. slobodan tišma. ljudmila stratimirović. branislav babić

    sandra stratimirović. milan bjelogrlić-beli. zoran kolundžija. vesna đurđević

    laza crkvenjakov. branka živanović. julijana đeri. rajka sredojević. nenad

    jovanović. zoja karanović. igor lazin. sun mandić. nenad kostić

     

     

    i

     

     

    danas sam govoreći otkrio

    kako je verovanje dublje od mišljenja

     

     

    ova devojčica koja klečeći prosi je moj današnji bog

     

     

    ponovo uživati u ovoj praznini. u ovom horizontu

    koji dodiruje nebo. tu spuštam sada moja stopala

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    jedino

    u

    ljubavi

    nema

    straha

    od

    smrti

    a

    ljubav

    si

    ti

    ružo

    lutanja

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si ruža postelja

    postelja beskućnika

    postelja odbačenih

    postelja zatvorenih

    postelja svakog

    i svih bića

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si hleb

    duše

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    moje srce kuca u ritmu reči

    7. jul 2025.

    27609. dan mog života

     

     

    1074/2579

     

    3324  ja sam učenik reči

    ne znam koju sam prvu reč u životu

    izgovorio. možda mama možda tata. ali

    prva reč me je naučila ostalima i povela putem

    do tebe. sada sam tu i reči izgovaram ja i verujem im

    reči su moj put. možda i sami moji koraci. moje srce kuca

    u ritmu reči. čuo sam i čitao o mnogim dubokim i lepim

    učenjima. mnoga su me privukla. povela. ali nikada nisam

    prihvatao nijedno jer ja sam se učio od reči. učeći se od

    njih predajući se da me vode svojim značenjima otkrio sam

    njihovu lepotu. kada sam sam na putu često su sa mnom

    jedino reči. reč cveće me tada vodi ka cveću. reč humor

    ka humoru pa se po putu gegam kreveljim i smejem

    ako hoću da hodam slobodan ka slobodi pre svega

    ću se učiti od reči sloboda. ne laži kažu mi i

    uče me ove dve reči. kreni kaže mi

    reč i ja krećem

    (iz rečnika hodanja)

     

    ipak

    877. hodanje

    zahladilo je. površine

    su jasne i hladne. samo bih

    da prođem pored njih i da uđem

    u neki topli prostor. da se ugrejem

    jer deo hladne jeseni me vraća u

    sebe. hodajući plivam morem

    ove večeri. ipak uvek volim

    da kažem hej

    novi sad 17.10.1994

     

     

     

    1075/2578

     

    3325  korak

    korak je dah duše. kao što

    je dah telo koraka. korak je jedan

    od prvih sunčevih zraka u danu. kao ni

    disanje ni korak niko ne primećuje ali sa njim

    dođem do punih šaka prve jutarnje vode kojom

    umivam lice. korakom uspravim svoje telo i krenem

    u prostor. načinio sam mnogo koraka hodajući svoja

    hodanja. neke od tih koraka pamtim. bili su meki i tiho

    su se kretali niz put. ili su žurili kao da su hodali po

    žeravicama radosti. sa nekima sam pretrčao ulicu

    sa stotinak sporih koraka sam se približavao

    grobu ludviga vitgenštajna. sa pedeset i pet

    hiljada četiristo osamdeset i sedam koraka

    sam hodao od maratonskog polja do

    atine. koraci su ritam sekcija u ruži

    lutanja. korak je prvo slovo 

    u azbuci tela

    (iz rečnika hodanja)

     

    u praznoj ulici

    878. hodanje

    devet je uveče. hladno. hladno

    koje mi prija. sa hladnoćom se družim

    u praznoj ulici vojvode mišića i mislim ko

    živi iza ovih osvetljenih prozora. ipak

    uvek volim da kažem hej. možda

    tamo živim ja

    novi sad 18.10.1994

     

     

     

    1076/2577

     

    3326  čim sam video popove na televiziji znao sam da će izbiti rat

    zapisao sam prijateljevu rečenicu koji se vraćao sa pecanja. stari

    prijatelj čiju sam jednu rečenicu već zabeležio pod brojem 2332

     

    3327  nežnost iz očiju rajke sredojević me dodiruje i odmara

     

    3328  ima nekog zdravlja u ovoj prijatnoj hladnoći

     

    pun mesec

    879. hodanje

    kako je lep pun mesec

    pravilan krug i svetlost. blaga

    svetlost. u ovoj hladnoj noći mesec

    je dugme koje mi zakopčava košulju

    i kao okrugli mesec i ovi trenuci oko

    ponoći su pun krug kojim se zaokružio

    današnji dan. možda tamo živim ja

    hodam po suvom lišću topole

    novi sad 19.10.1994

     

     

     

    1077/2576

     

    3329  putuj miroslave mandiću rekao mi je boba stojčić na vratima njegovog stana

     

    3330  rečenicu sam počeo u novom sadu a završio u budimpešti

     

    za to žito

    880. hodanje

    mirno veče u budimpešti

    sutra ću posejati 900 kg. žita

    nadam se da će vreme biti mirno i lepo

    za sejanje. obrijaću se večeras i spremiti

    za tu svečanost. to je žito koraka. žito ruže

    žito zajedništva. hrana za ceo kosmos

    hodam po suvom lišću topole. za to

    posejano žito povlačim prstom

    po zelenoj ogradi

    novi sad - budimpešta 20.10.1994

     

     

     

    1078/2575

     

    3331  danas u 11:05 sam bacio prvo seme u zemlju za izložbu žito - ruža

    je hleb duši koja će biti u septembru 1995 u novim prostorijama mucsarnoka

     

    3332  seme je bog. seme je san

     

    setva ružinog žita

    881. hodanje

    bio sam srećan danas. posejali

    smo devetsto kila pšenice. ona je sada

    pod zemljom i radi za nas. bacio sam je na

    sve četiri strane u donje i gornje svetove. za sva

    živa bića na zemlji i kosmosu. sada mi je ostalo da

    hodam za to žito a žitu da raste za hodanje. uveče

    sam sreo ženu koju zovem žena i obradovao joj se

    jer se posle teških trenutaka u svom životu vratila

    u igru. za to posejano žito povlačim prstenom

    po zelenoj ogradi. u koga ćemo ući

    ako ne jedni u druge

    budimpešta 21.10.1994

     

     

     

    1079/2574

     

    3333  subotom što znači mojom nedeljnom srećom

     

    3334  ludilo za kosmosom bogom i običnošću

     

    3335  tuga me je mogla ubiti još u osmoj posle

    smrti moga oca. ali možda zahvaljujući tuzi još živim

     

    svim ženama sveta koje u gradskim

    wc-ima sede i održavaju čistoću za nas

    882. hodanje

    na pola puta sam zastao i svratio u stari restoran hotela

    astorija. bilo mi je prijatno tamo. toplo. lep sto za kojim sam

    pisao dugačko pismo vesni milović u london. udobna stolica

    prazan prostor i velika stakla koja gledaju na ulicu. posle sam

    hodao. fotografisao se u automatu na keleti stanici poslao pismo

    i nastavio da hodam. sreo se sa agneš rajačić i sa njom pričao

    o njenoj mladosti. poklonila mi je maramu za vrat u hladnim

    danima. sada se vraćam kući u krevet. u krevetima ću

    pisati u četvrtom delu ruže lutanja a sada hodam po

    tramvajskoj trasi jer me to odmara. u koga ćemo

    ući ako ne jedni u druge. jedni drugima

    budimpešta 22.10.1994

     

     

     

    1081/2572

     

    3336  na hladnoj kiši čoveku je zima

     

    3337  banka koraka

    nekada nisam mogao da ishodam

    svojih dnevnih dvadeset kilometara. i 

    zato bih u nekim sledećim danima hodao

    i više. jednog takvog dana sam odlučio da

    napravim banku koraka. u banku koraka ostavljao

    bih višak svoga hodanja. nikada u toj banci nisam

    uspeo da skupim mnogo koraka ali su mi oni davali

    neki osećaj sigurnosti u trenucima nemoći da ishodam

    svoj dan. tešilo me je tada saznanje da ću dan nadoknaditi

    koracima iz banke. korake u banci nisam držao sa kamatom

    nije bilo čuvara koji su čuvali ovu banku. nije bilo bankarskih

    transakcija. šaltera ni bankarskih računa. to je bila banka

    u kojoj je čuvana prašina sa mojih patika. znoj mojih

    stopala. smrad čarapa. ugažena zemlja. trulo lišće i

    kamenčići uvučeni u šarama izlizanog đona. bilo

    je u toj banci i mirisa sa ulice. sećanja na

    prohodane trave. šutiranje leda. vode

    rastopljenog snega. korenje velikih

    stabala o koje bi se oslanjao

    poneki moj korak

    (iz rečnika hodanja)

     

    natopila natopila

    883. hodanje

    kiša mi je natopila noge. jedni drugima. dar

    novi sad 24.10.1994

     

     

     

    1082/2571

     

    3338  znam da sam žena posle svih ovih poraza rekla mi je rajka sredojević

     

    3339  u novim mekanim patikama kao...

     

    3340  praskozorje

    ja sam noćni čovek i retko

    sam gledao praskozorje. retko

    ali pamtim. praskozorje dolazi iz

    dubine i tišine noći i u jednom trenutku

    kada se oseti hladnoća i na nebu prepozna

    prva slutnja svetlosti rađa se praskozorje. ima u

    njemu neke iznenadne snage. nešto što direktno

    udara u grudi. baš onako kao što iz grudi isijava

    srce plemenitog čoveka iz jutranjeg sunca isijava

    plemenitost svetlosti. uvek sam u tim trenucima

    bio sasvim sam i nikada nije bilo ljudi oko mene

    samo sam čuo cvrkut. bio sam prvi i jedan

    jedini čovek na ovom svetu. sam

    početak i sami praskozorje i ja

    (iz rečnika hodanja)

     

    kijam

    884. hodanje

    prolazim pored dve

    lepe devojke. miris hladne

    vlage dolazi sa dunava. čujem 

    zvuk mojih drvenih bojica

    koje odzvone svakim

    korakom. dar

    par

    novi sad 25.10.1994

     

     

     

    1083/2570

     

    3341  tišina u mojim koracima

     

    3342  noćno hodanje

    leti volim da hodam noću

    mada su sve noći odlične za

    hodanje. osećam se slično kao u

    noćnoj vožnji bicikla koji sam u mladosti

    vozio gradom u kome sam rođen. vozio sam

    ga bez ruku i osećao u tišini malih ulica i svežini

    noćnog vazduha da klizim kroz noć. kao da me je

    prozračnost vodila. to je od čistog vazduha. tako

    osećam i dok hodam. ili mi je snage više jer mnogo

    manje gledam. kao da je noć nepregledni drvored

    kao da je noć zbir u kome su jedan plus jedan

    jedan. hodajući noću obično se približim

    ponoći a oko ponoći osetim da hodam

    krugom okolo ponoći. osetim da

    svi spavaju i osetim tihu

    radost: pa ja ih sve

    čuvam

    (iz rečnika hodanja)

     

    ne da je lepo

    885. hodanje

    odmaraju me ovi kratki

    zapisi isto onoliko koliko me

    umaraju svi poslovi koji se pletu

    oko mojih nogu. lupim desnom nogom

    o metalni poklopac kanalizacije. neko

    pali automobil. jedna stara žena kaže

    ne da je lep božanstveno je ko

    proleće. par. rečenica i patike 

    novi sad 26.10.1994

     

     

     

    1084/2569

     

    3343  gde letiš leptire

     

    3344  ne treperi lišće tiho je jesenje veče

     

    3345  u hodu čitam u novinama o nevinim žrtvama mađara

    u vojvodini. i pobednici i poraženi uvek zaboravljaju nevine žrtve

     

    pođimo zajedno u san

    886. hodanje

    hodam i gledam u veliku mesečevu

    polovinu. okačila se na nebu kao kriška

    pomorandže. oseti se vlaga u noćnom

    nebu. ako osetiš kako već spavam

    volećeš i ovaj kratak zapis. rečenica

    i patike. pođimo zajedno u san

    novi sad 27.10.1994

     

     

    i

     

     

    čuo sam i čitao o mnogim dubokim

    i lepim učenjima. mnoga su me privukla

    povela. ali nikada nisam prihvatao nijedno jer

    ja sam se učio od reči. učeći se od njih predajući

    se da me vode svojim značenjima otkrio sam

    njihovu lepotu. kada sam sam na putu

    često su sa mnom jedino reči

     

     

    koraci su ritam sekcija u ruži lutanja. korak je prvo slovo u azbuci tela

     

     

    rečenicu sam počeo u novom sadu a završio u budimpešti

     

     

    u koga ćemo ući ako ne jedni u druge

     

     

    ludilo za kosmosom bogom i običnošću

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja tvoja

    bezgraničnost

    i tvoj beskraj bili

    su u svakom

    mom

    koraku

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    moji koraci su neprestajuće brojanice

    5. jul 2025.

    27607. dan mog života

     

     

    1063/2590

     

    3306  rečnik korenja

    jedne majske večeri sam rekao

    prijatelju da pišem rečnik hodanja

    rečnik korenja o kako je to lepo  uskliknuo

    je prijatelj. ova njegova greška me je podsetila

    na sva korenja koja su tako važna i koja nisu važnija

    od semenja. ali da se vratim korenju. volim njihovu

    dubinu. njihovu nevidljivost i njihovu zaštitničku snagu

    nekoliko puta sam se sa korenjem spuštao u najveće dubine

    svedočim: dubinama nema kraja. prošlost je daleka kao plavet

    nedokučiva kao trenutak i neka niko ne gaji pravo i nadu da

    može doseći i posedovati prošlost. svako ko to pokuša nestaće 

    u nepreglednim dubinama. svako ko je naslutio snagu korenove

    žilice njenu veru u beskrajnu hranljivost beskraja rašće njenom

    snagom u neopisivoj sadašnjosti. naši koreni ne postoje jer

    mnoštvo se negde daleko uliva u jedno. u tom jednom

    nestaje i sva prošlost. to korenje zna jer hrani cvet

    koji se svojim mirisom širi ka visinama i nebu

    beskrajnom. rečnik korenja ne postoji jer

    korenje je priča o nespoznatljivom

    čije smo mi voće u vrtu neznanja

    (iz rečnika hodanja)

     

    faraoni svakodnevice

    868. hodanje

    hladnoća. kiša. granica. baš

    to. farovi svakodnevice

    budimpešta - novi sad 6.10.1994

     

     

     

    1064/2589

     

    3307  jednom prijatelju se rađa dete drugom je umro deda

     

    3308  granice

    granice su ograničenje

    debilitet. zastoj u razvoju

    beznačajne i bez značenja

    priznajem da ih se plašim

    i da mi nisu rod

    (iz rečnika hodanja)

     

    sveti dunav

    869. hodanje

    bilo je par lepih trenutaka

    u današnjem hodanju. pomislio

    sam da ću se smrznuti na otvorenom

    putu ali me je unutrašnja toplina otvarala

    i ja sam bio srećan gledajući otvorena polja

    gledajući gornju i donju crkvu u kovilju i padine

    fruške gore tamo preko dunava. svetog dunava

    kako nazvaše časopis za srednjoevropsku

    književnost ovde u zemunu. farovi

    svakodnevice. svetošću

    teče sveti dunav

    novi sad - zemun 7.10.1994

     

     

     

    1065/2588

     

    3309  grožđe je obrano. priroda se smiruje

     

    3310  vrt

    neumoljivom vremenu iz prkosa

    žeđ mi je ljubavna beskrajna

    i ja odlazim već sedih kosa

    u vrt gde cveta ruža sjajna

     

    baš tako. sve se završava u

    vrtu kao u pesmi rubena darija

    vrt je uređenost koja poštuje i slavi

    haos. i zato su svi vrtovi uređeni kao

    ideali beskrajne praznine i bolne očite

    lepote. u vrtovima nema zveri ni zverstva

    nego samo zelenilo proleća. vrtovi su večno

    zelenilo koje ljubi vatru prokletstva što

    plamti iz usta neukrotive zveri. i zato

    smiraj i rumenilo jeseni u njima

    i zato lagani koraci od ruža

    do ruža

    (iz rečnika hodanja)

     

    jesenja ruža

    870. hodanje

    danas posle tri kilometra

    hodanja sam želeo da prekinem

    nisam. nastavio sam. bila je to velika

    herojska borba u meni. sada je već

    osamnaesti kilometar i dobro je zahladilo

    steže me skupljam se. to je promena. noćas

    sam spavao u hladnom i smrznuo se. kako

    će biti ove noći. još kilometar dva. pada

    hladno veče. svetošću teče sveti dunav

    jesenja ruža je hladnim vetrovima

    zalivana

    beograd 8.10.1994

     

     

     

    1067/2586

     

    3311  sunčano jesenje popodne i ja zajedno na putu

     

    3312  u gustoj trsci vrapci me dočekuju pesmom

     

    3313  posle trista metara (prestao sam da zapisujem

    rečenicu jer sam pored puta ugledao mrtvog crvendaća)

     

    postojanje je blaženstvo

    871. hodanje

    prelazim preko mosta na kanalu

    dunav-tisa-dunav. voda je mirna bez kretanja

    nebo se još crveni na zapadu. nekoliko pecaroša

    živi svoj svemir. na ovom mestu sam pre deset godina

    poveo kući jednog psa dozivajući ga odi odi da bih ga

    posle nazvao odin. spuštam se stepenicama zaraslim u

    travu. postojanje je blaženstvo iako je preda mnom velika

    zgrada za proizvodnju veštačkog đubriva. osetim smrad. ali

    me noge odnesu dalje pored visokih trava. posle dvadeset

    minuta izbijam na dunav nad kojim je pala noć. ovde se

    dunav raširio i liči na more. jesenja ruža je hladnim

    vetrovima zalivana. liči na otvorenu šaku

    beograd - novi sad 10.10.1994

     

     

     

    1068/2585

     

    3314  hladni vazduh posle ponoći mi je osmislio ceo današnji dan

     

    sve u hodu

    872. hodanje

    u hodu obavljam mnogo

    poslova da bih mogao dalje da

    hodam. to je ta opasna ivica koja

    me može odvojiti od hodanja. baš kao što

    me i samo hodanje može odvojiti od hodanja

    ako nemam šta da jedem i neafirmišem svoj rad

    u matici srpskoj sam se dogovorio da im napišem

    jednu dokumentarističku knjigu sa svih sela. na

    probi obojenog programa vežbam moju pesmu sa

    grupom. posle nežnog razgovora sa slobodanom

    tišmom vraćam se oko ponoći. već sam napisao

    da mi je hladni vazduh na dunavu bio

    nagrada za današnji dan. liči na

    otvorenu šaku. unutrašnji dan

    novi sad 11.10.1994

     

     

     

    1069/2584

     

    3315  ljubav i nepokretnost su sinonimi  kaže zoran mirković

     

    3316  izmaglica u dubokoj noći tu sam negde i ja

     

    u naslovu je već rečeno

    873. hodanje

    u hodu obavljam mnogo poslova

    da bih mogao da hodam. unutrašnji dan

    ono isto što i u zadnjoj rečenici

    novi sad 12.10.1994

     

     

     

    1070/2583

     

    3317  hodam sa zojom i ona mi priča o predanjima koja su deo urbanog

    folklora. nabraja: autostoperkin duhmačka ispečena na mikrotalasnoj pećnici

    aligatori koji izlaze iz wc šolja. dobrodošli u svet aids-a. mrtva tašta prenešena

    preko granice u mašini za pranje veša. alen delon došao po svoje vanbračno

    dete u novosadsku betaniju. veterinarka kastrirala siledžiju

     

    3318  ono o rukama

     

    odmaranje ruku

    874. hodanje

    pričala mi je vesna katić kako

    je jedna stara seljanka držala svoje

    ruke na stolu i odmarala ih. tako sam

    se i ja sa sporim hodanje odmarao od

    iscrpljenosti. ono isto što i u zadnjoj

    rečenici. odmaranje ruku

    mudrost stara

    novi sad 13.10.1994

     

     

     

    1071/2582

     

    3319  u hodu korak po korak sećam se godine po godine mog života

     

    3320  uživam kada mi telo mirnim hodanjem smiruje duh

     

    3321  ples

    četrdeset i pet mi

    je godina i tek bih sada voleo

    da mi život prođe u plesanju. plesati

    znači biti svugde jer svet nije negde nego

    je u neprestanom plesanju. ne mogu planine

    doći do mora niti se može more spojiti sa

    nebom tamo daleko na pučini da ih radost

    plesanja ne privlači. plesanje je spajanje

    sa tom snagom mi se pokreće svaki

    korak u mom hodanju

    (iz rečnika hodanja)

     

    koraci brojanice

    875. hodanje

    moja hodanja su molitve

    kao i umna molitva svakim

    korakom je izgovaram. moji koraci

    su neprestajuće brojanice. odmaranje

    ruku mudrost stara. molitva

    koraci tri tačke...

    novi sad 14.10.1994

     

     

     

    1072/2581

     

    3322  od tuge sam se napio hladne vode

     

    3323  pijanci

    ako su prosjaci sunce

    gradova pijanci su njihova

    so. od ranog jutra skupljaju se na

    gradskim klupama i tu proslavljaju

    sopstveno propadanje. u bilo kom gradu

    i bilo kojoj državi kada ih ugledam kao da

    vidim jednu jedinu istu grupu. alkohol i

    propadanje ih zbližavaju i čine ih blagim

    i pomirenim. bilo gde da su uočljivi su

    podbuli zamućenih pogleda tela u

    lelujanju. i kao što nas prosjaci

    čuvaju od dna pijanci nas

    čuvaju od propadanja

    piju i propadaju za

    nas pijani čim

    se probude

    (iz rečnika hodanja)

     

    morem ove večeri

    876. hodanje

    vraćam se pored kanala hodajući

    zemljanom utabanom stazom. voda

    kanala je mirna i u vodi se ogledaju topole

    mir koji me okružuje uči me divljenju. ribar

    povlači plovak. meka zemljana staza je

    prava mera mojim koracima. utabana

    glatka je kao koža delfina. molitva

    koraci tri tačke... hodajući

    plivam morem ove

    večeri

    novi sad 15.10.1994

     

     

    i

     

     

    postojanje

    je blaženstvo

     

     

    u hodu korak po korak sećam se godine po godine mog života

     

     

    uživam kada mi telo mirnim hodanjem smiruje duh

     

     

    meka zemljana staza je prava mera mojim koracima

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si

    ja

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ljubio sam

    te i ljubim a

    ti meni si

    dala

    život

    svoj

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    živela si me

    i živiš a ja sam

    tebi dao moju

    ljubav

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    i kad nikog

    ko ni sad nije

    bilo ti si bila

    odano

    tu

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    i kad sam

    pao ti si me

    podigla jer ti

    si želela da

    uspeš

    i

    postaneš

    ruža

    lutanja

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si pesma

    moje

    umetnosti

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si

    umetnost

    moje

    pesme

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    dužnost je u svom srcu promeniti rat u stvaralaštvo

    4. jul 2025.

    27606. dan mog života

     

     

    1051/2602

     

    3280  mladić vadi iz kontejnera stari hleb i

    skuplja ga u najlonske vrećice okačene o stari bicikl

     

    3281  sjajni slobodan tišma mi je doneo tekst autoportret

     

    autoportret

    858. hodanje

    autoportret

    ja sam ti bre prost čovek

    šetam okolo u kariranim zvoncarama

    kao ronnie d. laing

    možda je on umro

    čuli smo nešto o tome

    ali svi se prave ludi

    pročitao sam jednu njegovu knjigu davno

    što je za mene bilo dosta važno

    a poznavao je i timotija lirija

    ali ja nemam pojma ja sam autsajder

    u svakom pogledu

    inferioran tip. paklenski suprug

    čak nisam smeo ni da se drogiram plašio sam se

    svako jutro razvozim pecivo

    to je pravi posao za mene

    lakši fizički rad

    ne govorim nijedan strani jezik

    ne razumem se u računare

    ne znam čak ni na mašinu da kucam

    ali nevolja je u tome

    što sam uvrteo sebi u glavu

    da sam nekakav umetnik

    ima nas dosta takvih nesrećnika

    često mladi ljudi koji ne mogu

    da ovladaju nekom veštinom

    ili nešto da nauče

    opredeljuju se za umetnost za umetničarenje

    za pisanje pesama i slično

    tužne su to prilike koje

    tumaraju okolo po limbu

    posle izvesnog vremena prestaju

    gubi im se svaki trag

    život ih baca na razne strane

    veliki broj ljudi u stvari nema

    pojma ni o čemu. totalna uzaludnost

    da li sam to ja

    m. hajdeger život usamljenika je

    neautentičan

    preko trnja do zvezda

    slobodan tišma je moj najbolji drug

    novi sad 24.9.1994

     

     

     

    1053/2600

     

    3282  sinoć sam došao u budimpeštu. osetio sam blagi strah od

    promene. sada sam već srećan. uostalom počela je i četvrta

    jesen ruže. prvi put ove godine primećujem opalo lišće na zemlji

     

    3283  sloboda zar to nije stvaranje

     

    3284  otvorenost. dobronamernost. kreativnost

     

    3285  dva dečaka su mi sa terase spustili najlonom

    loptu na glavu. mahnuo sam im i pozdravio ih za štos

     

    četvrta jesen ruže

    859. hodanje

    život se brani i čuva u bogu. ostalo

    je ljudska priča. život u bogu je ljubav i

    nije od ovog sveta. živi u srcima svih ljudi

    dok ovo pišem u kafani jedna žena žute rase u

    strogoj konspiraciji pričajući srpski prodaje zlato

    jednom čoveku. slobodan tišma je moj najbolji

    drug. kod oktogona još nije proradila

    tramvajska linija četvorke i šestice

    budimpešta 26.9.1994

     

     

     

    1054/2599

     

    3286  glava mi mota kombinujući kako da preživim

     

    3287  kupujem papir za crteže. portfolija za trave

    evrope. drvene bojice. plavu majicu sa dugačkim rukavima

     

    kišica me

    860. hodanje

    kišica me vraća kući. čujem

    je po lišću i zelenoj tendi zatvorenog 

    restorana. pas njuši po travi. po koja kap

    kiše svetluca na vlatima. zadnjih noći u novom

    sadu sam se vraćao ovako kao sada ovde. ista

    stvar. tišina koraci prazne ulice. jedna jasna misterija

    sva moja stvaralačka dužnost je u tome da budem

    dostojan svemu što me okružuje. kod oktogona još

    nije proradila tramvajska linija četvorke i šestice

    da prođem kroz svet kao da nisam prošao

    budimpešta 27.9.1994

     

     

     

    1055/2598

     

    3288  kako su požutele moje plave pantalone

     

    3289  to je posao te dotrajale požutele pantalone

    hvala vam. radili smo dobro ovog leta kažem im

     

    sto nogu i sto ruku

    861. hodanje

    dok hodam raspoređujem u glavi sve

    obaveze. kad ih sredim lakše hodam. kada

    sa deset ruku ne mogu da obavim dvadeset poslova

    ja hodam kao da imam deset nogu. tako se hodanjem

    pretvaram u razne oblike kojima najlakše mogu da

    podnesem planinu koju premeštam. da prođem

    kroz svet kao da nisam prošao. al je danas

    na trenutak zamirisala zima

    budimpešta 28.9.1994

     

     

     

    1056/2597

     

    3290  kako praviš ružu. pa hodanjem i divljenjem

     

    3291  osmeh jedne devojke me podseti na stefana mladića

    koji mi je pevao pesme u2 dok smo hodali periferijom pireja

     

    3292  možda je važno kupio sam tople dugačke gaće za zimu

     

    3293  deset do šest palo je veče

     

    prozračnost

    862. hodanje

    voleo bih da sve što napišem

    bude prozračno. da možeš da dišeš

    sveži vazduh u ovoj knjizi ili osetiš lepu

    vodu. ako mi to ne uspeva to je od zamora

    to je od brige. to je od želje da ne menjam

    formu da bi u njoj lakše živela promena. al

    je danas na trenutak zamirisala zima

    to je prozračnost koja se događa

    budimpešta 29.9.1994

     

     

     

    1057/2596

     

    3294  u ovoj zgradi u ulici erzsebet kiralyne broj 11 živeo je bela hamvaš

    u stanu kemeny gabora oca njegove žene katalin kemeny. ljubaznošću lasla

    lantoša ja spavam u njegovom iznajmljenom stanu u istoj ulici pod brojem 52

     

    3295  pred tom kućom pročitam hamvaševe reči postoji samo jedna verodostojna zajednica

    čovečanstvo. narod. nacija. klasa. kasta. religija. pogled. na svet. nalaze se samo unutar

    čovečanstva ne kao razdvajanje nego kao bogatstvo kao obilje ali samo u slučaju ako

    su podređeni ideji univerzalnog čovečanstva. baština nije istorijska emocija nije

    društvena revolucija nije osnivanje religije. baština je konačan spokoj istine

     

    3296  dužnost je u svom srcu promeniti rat u stvaralaštvo

     

    raspon ruže

    863. hodanje

    večerao sam lepo ali ostalo 

    mi je novaca još samo za mesec

    dana. ipak mislim da će ih biti. nadam

    se da ću u jednom trenutku stvoriti potrebne

    uslove za rad: kamper telefon kompjuter video

    kamera. jer duhovnost mog hodanja je u vezi i sa

    duhovnošću savremenih medija. moji koraci

    ostavljaju tragove na zemlji a moje misli u nebu. u

    taj raspon ulaze i elektronski mediji. tako je laju mi

    dva psa pored kojih prolazim. to je prozračnost koja

    se događa. zapnem o ispupčenje na asfaltu i

    najlon kesa sa portfolijima mi se očeše o

    nogu i zašušti mi kao prijatelj

    budimpešta 30.9.1994

     

     

     

    1058/2595

     

    3297  lepe su subote

     

    3298  volim da plešem

    volim da plešem hodanjem

    volim da plešem mislima

    volim da plešem osećanjima

    volim da plešem govorom

     

    neka su

    864. hodanje

    ponoć je. subotu sam završio

    u kući plesa u ulici molnarovoj. uvek

    ta ogromna nedokučiva energija za vreme

    plesanja. mladost. žena. muškarac. zanos. trans

    zaborav. muzika. zemlje. nestajanje. vihor. dok

    čekam zoltana brenera gledam ta mlada i oznojena

    tela. zapnem o ispupčenje na asfaltu i najlon

    kesa sa portfolijima mi se očeše o nogu

    i zašušti mi kao prijatelj. neka su

    neka sam

    budimpešta 1.10.1994

     

     

     

    1060/2593

     

    3299  hodam da bih mislio kožom 

     

    3300  ranac

    to je mali crveni ranac sa oznakom kohla. kupio ga je aleksandar

    buštrević svojoj kćerki kseniji u austriji. ksenija mi ga je posudila 1984

    za moje prvo hodanje za poeziju s tim da je on hodao sa mnom sledeća

    tri hodanja za poeziju i dosadašnjih hiljadu dana ruže lutanja. iako je mali

    sve što mi je potrebno mogu da stavim u njega jer on je moja kuća koja se

    kreće. ponekad je veoma težak jer teška su portfolija koja nosim. u prednjem

    džepu ranca nosim drvene bojice. imenik. lenjir. gumicu. rezervne baterije

    rezervni sat. mine za olovku. kalkulator. aktuelne mape. kremu protiv bolova

    selotejp. rezervni pedometar. flašicu s mastilom. u njegovom gornjem džepu

    su mi donji i gornji deo plave kišne kabanice. u unutrašnjosti ranca je veliki

    portfolio. drugi portfolio sa raznim tekstovima. dve tri sveske. blok za crtanje

    knjiga ruža lutanja 1 i 2. mali tranzistor. diktafon. neseser sa higijenskim

    priborom. dva para čarapa (plus jedne na meni). dvoje gaćica (plus jedne

    na meni). dve majice sa kratkim rukavima (plus jedna na meni). jedna

    majica sa dugim rukavima (plus jedna na meni). kupaće gaćice. knjiga

    koju čitam. video kaseta s mojim radovima. na prelazu između

    jeseni i zime i zime i proleća ako nisu na meni u rancu su

    još šal. rukavice. duge gaće i jedna deblja majica. to bi

    otprilike bilo sve ostalo je put hodanje i nošenje

    (iz rečnika hodanja)

     

    nastavak priče iz 763. hodanja

    865. hodanje

    zlokobni momak u crvenoj majici je nekoliko

    puta pomilovao devojku. bilo je to napadno ali ne i 

    mnogo agresivno. ona se svaki put ljutito okrenula ali nije ustala

    i otišla. posle trećeg milovanja jedan mladi čovek mu je prišao i rekao

    nemoj da diraš devojku. zlokobni je takvu reakciju čekao. šta si rekao pitao

    je izazivački. nemoj da diraš devojku. u sledećem deliću sekunde zlokobni je

    skočio uhvatio se za držače u autobusu i sa obe noge ga je udario direktno u lice

    nastala je panika. zlokobni je sa neopisivim besom udarao. žene su vrištale niko

    nije mogao da reaguje. ni ja. osećao sam strah sramotu i glupost. autobus je stao

    na svojoj poslednjoj stanici na zelenom vencu i zlokobni je izašao iz autobusa i

    mirno nastavio da hoda. ja sam krenuo svojim putem i nisam mogao da se smirim

    celog tog dana. agresivnost zlokobnog je bila očita i ružna. ali u njemu je bilo besa

    koji mu se ne može osporiti. u prvom trenutku sam osetio strah i nemoć da mu se

    suprotstavim u sledećem sam ga razumeo. njegova agresivnost i sposobnost za

    tuču je njegov božiji dar. i kao što ovaj svet pripada finima on pripada i zlokobnima

    i kao što sam naučio da se divim boljim od sebe u mišljenju divim se i agresivnijim

    od sebe. mladićeva agresivnost je mnogo manja od agresivnosti jedne države

    i mnogo je manja od udružene agresivnosti finih koji se zgražavaju nad

    svime što je drugačije od njihove finoće. otvorenija je i manje ružna 

    od institucionalnog nasilja. danas se divim obojici i zlokobnom i

    mladom čoveku koji je dobio batine. neka su neka sam

    zlokobni čuvaj se čuvajući druge

    budimpešta 3.10.1994

     

     

     

    1061/2592

     

    3301  al je zahladilo u ovom popodnevu

     

    3302  al je zahladilo

     

    3303  promena vremena je neprestana pesma

     

    volim vas godišnja doba

    866. hodanje

    prepodne je bila kišica a popodne

    oko tri došla je hladnoća. zlokobni

    čuvaj se čuvajući druge. samo to

    budimpešta 4.10.1994

     

     

     

    1062/2591

     

    3304  hodam iza jednog kamiona u parku koji pere prljavštinu pored bankine

     

    3305  dužnost građanina da bude neposlušan

    kao malog majka me je učila dužnostima. osećao sam u njima

    neku ozbiljnost i lepotu. osećao sam bol i trud da ih dosegnem. ali u

    dvadesetoj sam osetio dužnost nad dužnostima. dužnost građanina da

    bude neposlušan. otkrio sam to u zatvoru čitajući gandija baš kao što je i on

    jednoga dana u vozu kao student prava u engleskoj pročitao esej dejvida henrija

    toroa o dužnosti građanina da bude neposlušan. ovih dana dvadeset godina kasnije

    ponovo sam pročitao toroov esej kao i njegovu knjigu valden. toro je bio dovitljiv i

    stidljiv mladić. i danas mislim da je jedna od osnovnih dužnosti svakog građanina

    da bude neposlušan. pitanja nasilja oružja ratova moraju biti prevaziđena

    hrabrost za nove puteve imaju krhka i slaba bića. na nevinosti se

    gradi ovaj svet. u njenu čast pružam svoj sledeći korak

    (iz rečnika hodanja)

     

    osamstošezdesetisedmo hodanje

    867. hodanje

    kamion je oprao jedan kilometar. ja sam

    ishodao dvadeset jedan. samo to. baš to

    budimpešta 5.10.1994

     

     

    i

     

     

    život se brani i čuva u bogu. ostalo je ljudska priča

    život u bogu je ljubav i nije od ovog sveta. živi u srcima svih ljudi

     

     

    sva moja stvaralačka dužnost je u tome da budem dostojan svemu što me okružuje

     

      

    voleo bih da sve što napišem bude prozračno. da možeš da dišeš sveži

    vazduh u ovoj knjizi ili osetiš lepu vodu. ako mi to ne uspeva to je od zamora

    to je od brige. to je od želje da ne menjam formu da bi u njoj lakše živela promena

     

     

    promena vremena je neprestana pesma

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    sve te kiše koje

    si proslavljala su

    od tebe načinile

    spasonosnu

    kap za

    ožednele

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ja sam priča o jednom čoveku

    3. jul 2025.

    27605. dan mog života

     

    1039/2614

     

    3255  koliko ti imaš godina pita me šestogodišnja nena baturan

     

    vodu smo pili tri puta

    847. hodanje

    teško mi je da se vratim u pisanje. pisanje

    je kao rosa. nestane čim se dan zadani. danas

    sam hodao sa nenom baturan. ona je baš kao kap

    rose. hodala je sa rancem na leđima. poneli smo vodu

    i hleb. jeli smo ga na ulici a vodu smo pili tri puta. rosa

    nestane u nebu baš kao i mala devojčica u pitanjima

    sa tim pitanjima ona raste. sa četiri piva po vrućini

    koliko si ti stariji od mene pitala me je

    beograd 12.9.1994

     

     

     

    1040/2613

     

    3256  dobrota je čarolija kaže petogodišnja anja čović

     

    poslušno skače u vodu po bačeni štap

    848. hodanje

    vraćam se pored reke save. zadnji čamci prevoze putnike

    sa ostrva. letnje mušice mi se motaju oko glave napadaju mi

    oči. jedan doberman poslušno skače u vodu po bačeni štap

    uhvatio ga je i plivao ka gazdi. voda pod čamcima bloboće. veliki

    zeleni bicikli oslonjen između betonskih klupa. dok obilazim četvoro

    ljudi zanesem se i malo im preprečim put. izvinjavam se kažem

    im. ribar nasred save veslom udara po vodi mameći ribu

    koliko si ti stariji od mene pitala me je. ta riba sam ja

    beograd 13.9.1994

     

     

     

    1041/2612

     

    3257  u jednoj nozi mi je muzej u drugoj biblioteka

     

    3258  korak molitva

     

    mnogo je posla preda mnom

    849. hodanje

    prošla je ponoć u sobnoj tišini smirujem svoju

    napetost. mnogo je posla preda mnom tako se pravi

    bajka. bajka o vrtu. vrt u kome se smiruje umor nastao

    kao posledica građenja ruže. umorim se u njemu da bi

    se u njemu odmara̩o. već sam rekao da je moje hodanje

    kopanje. vrt je nedogledan i bez kraja. taj beskraj je

    sada u ovoj tihoj sobi u kojoj moja napetost

    polako mine. ta riba sam ja. prema

    meni hoda san

    beograd 14.9.1994

     

     

     

    1042/2611

     

    3259  jedan korak mi je reka drugi korak mi je most

     

    3260  reka je most između gornjih dalekih i donjih dalekih predela

     

    3261  most je reka života. iz te vode izrasta ruža

     

    3262  ruža most

     

    biće slatko

    850. hodanje

    sa rancem na leđima

    hodam miletićevom ulicom

    novom sadu. malopre sam

    hodao ulicama beograda. ovde

    je suvo. postajem ono što stvaram

    dobrota i ruža. hodam nestajem i

    postajem. postajem i letim po zemlji

    srce mi je srce ovog plavokosog

    dečaka koji mi dolazi u susret

    žedan sam. malopre sam

    popio čašu boze. prema

    meni hoda san

    kupiću grožđe

    beograd - novi sad 15.9.1994

     

     

     

    1043/2610

     

    3263  vrti mi se u glavi. zuji mi u ušima

     

    3264  ja sam priča o jednom čoveku

     

    tabanati uživati

    851. hodanje

    u telu mi je 25 novih kilometara

    u ruci kilogram grožđa. umor i neka

    seta su propratili moje današnje hodanje

    da li je to od jeseni. dugo sam hodao pored

    kanala i gledao strpljive pecaroše kako su uživali

    gledajući u mirna pera na tihoj površini. u kanalu je

    puno trske drezge i mirisa spore vode. sa obe strane

    dolme dugi redovi starih topola. hodao sam kao

    drvo koje hoda. zemljana staza je bila mekana. kao

    duša. po njoj je lako hodati. staze su putevi koje su

    napravili hodači. svako je svojim korakom pravio

    stazu. tako su staze kuća svakom ko po njima

    hoda. tabanati znači živeti. kupiću grožđe

    u društvu bezbroj koji su stazom prošli

    novi sad 16.9.1994

     

     

     

    1044/2609

     

    3265  podne. oseća se jesen u nosu. miriše na sećanje

     

    3266  promene su lepe

     

    3267  ponovo kisnem sa hladnom kišom

     

    voda poslušnosti

    852. hodanje

    posle letnjih vrućina prva hladna

    jesenja kiša. hladno mi je po nogama i

    mokrim leđima. za koji dan počeće četvrta

    jesen na ruži lutanja. četiri jeseni kao četiri

    priče o strpljivosti i promeni. moje hodanje je

    voda poslušnosti kojom zalivam ružu. dobro

    došla jeseni. u društvu bezbroj koji su

    stazom prošli. dobro došlo telo

    koje ulaziš u jesen

    novi sad 17.9.1994

     

     

     

    1046/2607

     

    3268

    prostor - vreme

     

    ja - delo

     

    jedno - promena

     

    vidljivo - nevidljivo

     

    bog - vaška

     

    sad - večnost

     

    vrt - put

     

    služenje - stvaranje

     

    nomad - ratar

     

    stranac - domaćin

     

    ruža - most

     

    lutanje - mit

     

    reč - slika

     

    metamorfoze - metafore

     

    nemam novca

    853. hodanje

    nemam novca i borim se

    da ga nađem da bih i dalje hodao

    hodanje mi je iskidano od jednog do

    drugog razgovora. u jednom govorim koje

    su sve mogućnosti stodnevnog hodanja po

    vojvodini. u drugom govorim o mom radu. to su

    dugi razgovori sa puno kreativnih ideja. prepuna

    glava me zanosi u hodanju. premoren vraćam se

    po hladnoj kišici na spavanje. trudio sam se da

    se opustim u svakom koraku. osetim kako se

    napetost izlazi kroz kožu. udišem sveži ponoćni

    vazduh i ulazim u stan u kome spavam. dobro

    došlo telo koje ulaziš u jesen. da li ću

    noćas sanjati kako se odmaram

    novi sad 19.9.1994

     

     

     

    1047/2606

     

    3269  biografija

    smrt milomira mandića

    fudbaler vojvodine

    slobodan tišma prijateljstvo

    zatvor u sremskoj mitrovici

    rad u lončarskoj radionici

    vesna milović

    ruža lutanja

     

    bez aluzija

    854. hodanje

    vraćam se. jedan crni

    pas ispred mene je znak moga

    hodanja. okrećem se da ga još jednom

    vidim. ostao je sedeći iza ugla a ja pijan

    posle ponoći nastavljam svoj hodački dan

    dan prepun emocija i susreta sa prijateljima iz

    mladosti. to je kao branje cveća. alkohol koji me je

    dizao sada je u meni i treba ga savladati. toplota i

    san će mi možda doneti mir. čujem svoje korake

    kako stružu po kišnom asfaltu. da li ću noćas

    sanjati kako se odmaram. ja verujem

    u nevinost i početak stvari

    novi sad 20.9.1994

     

     

     

    1048/2605

     

    3270  putujem po svemu onome što znam 

     

    3271  misliti misao nemišljenu. misao voljenu

     

    3272  nećemo se zajebavati živećemo

     

    3273  beskrajno nežni i beskrajno nevini

     

    3274  radošću radošću

     

    3275  večeras sam voleo oliveru dragićević basistkinju

    sve može da me izneveri ali muzika nikada rekla mi je

     

    muzički vihor

    855. hodanje

    uši su mi pune snažnog

    zvuka koji sam slušao večeras u

    atrijumu. sava jojić olivera i bubnjar su

    prašili kao vihor u ravnici. njihova svirka

    me je podsećala na  zvuke vojvođanskih

    bičeva. slušajući pisao sam rečenice radosti

    sada se vraćam praznim ulicama u kojima

    i tišina spava. ja verujem u nevinost i

    početak stvari. da li je ovoj tišini

    došao san

    novi sad 21.9.1994

     

     

     

    1049/2604

     

    3276  sa mladim jodal kalmanom prolazim grobljanskom uskom stazom

     

    3277  voleo bih da osetim krik u tvojim rečima kaže mi luka salapura

     

    opustim ramena

    856. hodanje

    strpljivo hodam da bih u strpljenju

    odmorio mozak. opustim ramena i kroz

    kožu mi izlazi baš isto ono što mi u telo ulazi

    dok gledam svet. ovih dana sam mnogo pričao

    jer sam rečima davao drugima snagu da vide

    kako je put nemogućeg jedini put. da li je

    ovoj tišini došao san. put do gnezda

    novi sad 22.9.1994

     

     

     

    1050/2603

     

    3278  jesen je došla u 8 sati 19 minuta i 18 sekundi

     

    3279  samo sto metara preda mnom. ali to su

    sto metara posle kojih ću ugledati dunav u noći

     

    šantam

    857. hodanje

    ja već dugo šantam

    evropom u nadi da ću

    se oporaviti. bolje je i

    šantati nego odustati

    čini mi se. put do

    gnezda. preko

    trnja do zvezda

    novi sad 23.9.1994

     

     

    i

     

     

    korak

    molitva

     

     

    ruža most

     

     

    svako je svojim korakom pravio stazu. tako su staze kuća svakom ko po njima hoda

     

     

    moje hodanje je voda poslušnosti kojom zalivam ružu

     

     

    ovih dana sam mnogo pričao jer sam rečima davao

    drugima snagu da vide kako je put nemogućeg jedini put

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja ti

    si sveto tabananje

    tabani koje hrane

    beskućnike i svakog

    ko daje svoj život

    drugome

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    kiša moj drum

    2. jul 2025.

    27604. dan mog života

     

     

    1011/2642

     

    3229  u budimpešti volim ulicu andraši

     

    3230  siromašne i bedne majka i ćerka stoje pred kafanom i zaviruju u nju

     

    dubine u vazduhu

    835. hodanje

    vraćam se. sam sam. čovek sam

    muškarac. veran ženi. odan svakoj ženi

    u ženi. u mom mirnom hodu je smiraj i divljenje

    ružičasto raspeće. sa ženom koju zovem žena sam

    pričao o henri mileru ekstatičnom budalašu i neopisivom

    mudracu. jedan stariji gospodin odlazeći maše sa ulice

    nekom na prozoru. na kraju hodanja mislim na bedne i

    ponižene ljude. unesrećene životom. osetim neku 

    tajnovitu dubinu življenja i slaveći tu dubinu počnem

    se okretati okolo sebe. u okretu ruke bi mi se širile

    i dizale u vazduhu. poletele bi kao aerodromi. ja

    sam na putu sam kao žena bez muža. to

    sam ja plesao za usamljene

    budimpešta 15.8.1994

     

     

     

    1012/2641

     

    3231  pomilovao sam metalnog psa u izabeli ulici. on stoji i gleda u

    kuću na uglu. tamo je na trećem spratu u požaru ovaj pas spasao jedno dete

    pedeset godina njegove zabrinute oči gledaju u visinu preko ulice. kada dođeš

    budimpeštu idi i pomiluj ga. on je u izabeli ulici u sedmom kvartu

     

    tiho

    836. hodanje

    tiho muvanje ulicama. to

    sam ja plesao za usamljene

    kroz noć se uvukla hladnoća

    u odlazeću vrućinu leta

    budimpešta 16.8.1994

     

     

     

    1013/2640

     

    3232  izlazim iz kuće broj 34 u ulici srce (szív) i 

    odmah sečem ulicu ruže (rozsa) i krećem za novi sad

     

    3233  u kiškunhalašu prolazim pored ovog starog drveta o kome sam pisao pod brojem 1036

     

    3234  u subotici levim dlanom pomilujem obraze deže kostolanija danila kiša i čata geze

     

    pesnička molitva

    837. hodanje

    danas pred polazak za novi sad

    na nugati stanici gde prodaje knjige dao

    mi je zoltan brener prevod predgovora zatvorskih

    pesama 1950 - 1953 đerđa faludija. pesme objavljene

    u ovoj zbirci napravio sam između 1950 i 1953 u podrumu

    zgrade br. 60 u ulici andraši sedištu tadašnje službe državne

    bezbednosti avh i kištarči i u kaznenom logoru avh u rečku

    koristim glagol napraviti jer u rakošijevim zatvorima kao ni u

    hitlerovim logorima uništenja sužnjima papir ni sredstvo za pisanje

    nisu stajali na raspolaganju. tako sam ove pesme napravio u glavi

    najveća briga mi je bila da moje pesme uklešem u pamćenje. do tada

    uvek sam sa strašću učio napamet tuđe pesme ali na svoje nisam

    obraćao pažnju. kada sam završio prva četiri stiha odrecitovao sam

    ih u sebi osam-deset puta. za sledeća četiri stiha učinio sam isto

    a posle svih osam sam ponovio pet-šest puta i tako dalje dok

    nisam završio sa dnevnim zadatkom od 40 stihova. svakog

    jutra recitovao sam sve što sam do tada ispevao. sto

    stihova. petsto. hiljadu... kroz noć se uvukla

    hladnoća u odlazeću vrućinu leta

    isusova molitva u pesmama

    budimpešta - beograd 17.8.1994

     

     

     

    1014/2639

     

    3235  ljubičasto predvečerje liže belinu beograda

     

    3236  posle podnevne jake kiše opet je staza puna belih pužića

     

    3237  sada se beograd plavi obojen vodenim plavetnilom neba. iza mene

    malo udesno od zadnjih blokova novog beograda zapad gori u rumenoj svetlosti

     

    plavi vodeni istok i crveni vatreni zapad

    838. hodanje

    dok sam hodao prema metalnom mostu na savi jedno malo crno

    mače je hodalo ispred mene. ličilo je na jare sa velikim i dugačkim

    krutim nogama. usporio sam hod i gledao ga. otišlo je preko ograde u

    travu. onda sam se prepustio noći nad beogradom u kojoj su se svetlele

    velike bele površine gustih oblaka. iza mojih leđa preko bivše zgrade

    centralnog komiteta saveza komunista jugoslavije zapad je još dogorevao

    u ružičasto crvenoj svetlosti sunca. noć je pala oko osam sati. u ovim vrelim

    danima leta teško je primetiti da se dan već skratio za jedan sat. uvek je sve

    u promeni i to mi puni grudi vazduhom istine. bio sam gladan i hodao sam

    polako. dok sam izgovarao molitvu osetio sam tihu dubinu u mom glasu

    bio sam zaštićeno dete. dete koje je zavolelo ceo svet. isusova molitva

    u pesmama. dete u koga je sve na ovom svetu gledalo

    beograd 18.8.1994

     

     

     

    1015/2638

     

    3238  hodam kroz nepreglednost

     

    3239  dok suši veš na štrikovima u dvorištu starog

    sajmišta ova žena je raširila i luk na ćebetu da se isuši

     

    3240  dunav cveta. na plavoj površini vode cvetanje se zeleni kao mahovina po drveću

     

    ponoć

    839. hodanje

    ponoć je. pun mesec

    stavio sam ruke u džepove

    usporio sam hod. spustio ramena

    podigao sam glavu i gledao ga. okolo

    meseca trče oblaci. žuti prsten okružuje

    ovo belo ogledalo sunca u noći. iz jednog

    parkiranog kamiona čuje se upaljeni radio

    ostalo pripada tišini. dete u koga je sve

    na ovom svetu gledalo. tišini

    koja me vodi

    beograd 19.8.1994

     

     

     

    1016/2637

     

    3241  pisati iz kolena. pisati iz svakog dela tela. iz duše leptirove

     

    3242  ritam

    i kada se umorim

    ritam će mi vratiti snagu

    ritam je večno dete ovog sveta

    nikada ne odraste i uvek mu je sve

    samo igra. mnogo puta ne bih u umoru

    mogao nastaviti da me ritam nije poneo

    dalje. uostalom ritmom se stari i ritam

    nam pomaže da sa njim i umremo

    ritam mi je saveznik u životu

    (iz rečnika hodanja)

     

    zubi hodanja

    840. hodanje

    volim kad neko ishoda

    sa mnom dvadeset kilometara

    iako mu se na kraju pojave tri žulja

    kao nadi petronijević danas. ti žuljevi

    su kao hendriksovo sviranje zubima po

    gitari. ostalo je suva trava. plava reka

    sava. biciklisti. šetači. lutanje ka svom

    umu. tišini koja me vodi. šetnja

    ka srcu sveta

    beograd 20.8.1994

     

     

     

    1018/2635

     

    3243  stranac sam da bih osećao: sva bića su u

    svakom trenutku na svakom mestu dobrodošla

     

    3244  po zimi stao sam jednom čoveku sa ženom čiji je auto ostao

    bez benzina tu kod nadvožnjaka prema staroj pazovi. odšlepao sam ga

    do inđije i na kraju on me je pitao koliko je dužan. dužan si mi da ti takođe

    nekom staneš u nevolji ispričao mi je malopre čovek koga sam ustopirao

     

    3245  a baš kiša jaka

     

    ja sam kalendar vremena

    841. hodanje

    leto se ne da. vratio se jedan vreo dan. nosio

    sam ga na licu i mokrim grudima. žeđ se širila po

    meni. noć je bila spas. pala je posle ponoći. pre toga

    je dugo grmelo i sevalo. svež vazduh je pojurio u nozdrve

    i počela je da pada jaka letnja kiša. bilo je oko tri noću kada

    sam krenuo na krevet kroz kišu. gazio sam po vodi. mokre

    noge su me podsećale na današnji vreli asfalt. bio sam

    voda. jedino su suvi ostali džepovi jer sam ih pokrivao

    rukama. ja proslavljam kišu ja proslavljam vreli

    dan. šetnja ka srcu sveta. kiša moj drum

    beograd - novi sad 22.8.1994

     

     

     

    1019/2634

     

    3246  hej ova se knjiga tka od strpljenja i sporosti

     

    3247  da li je istina      

     

    da li je korektno prema svima kojih se tiče

     

    da li će doprineti uspostavljanju dobre volje i prijateljskih odnosa

     

     da li će biti od koristi za sve kojih se tiče

     

    3248  vrh u sadašnjosti je uvek ugrožen mediokritetima

     

    zujim

    842. hodanje

    zujim po gradu

    sretnem prijatelje

    kiša moj drum. četiri

    rečenice su

    dovoljne

    za bilo šta

    novi sad 23.8.1994

     

     

     

    1020/2633

     

    3249  rat u bosni ubio 15514 dece za dve godine

     

    skitati i biti

    843. hodanje

    opet u noći drum pod

    mojim nogama. opet vetar nosi

    kišu i mokre pantalone mi se lepe za

    butine. lepo je kisnuti i biti. vidim kišu pred

    očima i kišnu prašinu dok ih nosi vetar. ne

    žurim jedino štitim džepove da mi ne pokisnu

    reči koje sam već ispisao u mojoj atinskoj

    svesci. četiri rečenice su dovoljne za

    bilo šta. ne žurim neka kiša

    što duže pada

    novi sad 24.8.1994

     

     

     

    1035/2618

     

    3250  cvilim

     

    ponovo hodam

    844. hodanje

    posle dvanaest dana odmora

    ponovo hodanje. ponovo ruža po

    vrućini. hodao sam sa bobom stojšićem

    menadžerom obojenog programa. motamo

    se po gradu. susrećemo ljude. mlatimo se po

    asfaltu. treba se ponovo odlepiti od zemlje i

    teškim telom hodanjem leteti. ne žurim

    neka kiša što duže pada. ne žurimo

    rastajemo se oko ponoći

    novi sad 8.9.1994

     

     

     

    1036/2617

     

    3251  ako budem u prilici voleo bih da dam za ono što su učinili za mene i ružu lutanja

    vesni milović 10.000 dm

    nenadu baturanu 6.000 dm

    nadi petronijević 10.000 dm

    nebojši čoviću 8.000 dm

    agnješki berger 500 dm

    željku radiću 1.000 dm

    vladimiru maričiću 1.000 dm

     

    pošao sam iz novog sada

    845. hodanje

    septembarska velika vrućina. teme mi

    se ugreje kao asfalt pa kosu raspršujem

    rukom da se rashladim. pored puta se

    prodaju lubenice i benzin. ne žurimo

    rastajemo se oko ponoći. došao

    sam u beograd

    novi sad – beograd 9.9.1994

     

     

     

    1037/2616

     

    3252  sa periferije idem u centar grada da kupim

    subotnje novine. to je jedno malo zadovoljstvo

     

    3253  na sivom asfaltu deo pocepanog crvenog pasoša

    jugoslavije koji se cepaju kao i novac prošle godine

     

    3254  osetim: beograd se plaši vode

     

    briga

    846. hodanje

    sa četiri piva po vrućini

    prebiram po glavi između šansi koje

    rastu i novca koga nema. pre početka ruže

    lutanja od 1.1.1989 do polaska 9.11.1991 skupio

    sam 26975 maraka. prve godine ruže sam skupio

    6305 dm. druge godine 8000 dm. treće godine

    1870 dm. pola novca sam dobio od prijatelja

    ostalu polovinu od institucija i sponzora

    došao sam u beograd. sa četiri

    piva po vrućini

    beograd 10.9.1994

     

     

    i

     

     

    uvek je sve u promeni i to

    mi puni grudi vazduhom istine

     

     

    pisati iz kolena. pisati iz svakog dela tela. iz duše leptirove

     

     

    stranac sam da bih osećao: sva bića su u

    svakom trenutku na svakom mestu dobrodošla

     

     

    hej ova se knjiga tka od strpljenja i sporosti

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    pred tobom i preda

    mnom su se granice u

    evropi zatvarale što je

    bila prilika da se i ti i ja

    sve više otvaramo

    nepoznatom

    i

    svemiru

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    u očima ti se vide hiljade kilometara

    1. jul 2025.

    27603. dan mog života

     

     

    999/2654

     

    3198  sve se raduje na ovoj kišici

     

    3199  ovo je prvo hristovo raspeće koje sam video na kome se on smeši

     

    3200  osamnaest časova. zvone zvona na beloj crkvi u starom popradu

     

    ovih dana

    825. hodanje

    posle kiše nekoliko muva

    leti oko moje glave. opet izbija toplota

    iz zemlje. kiša je padala malo. hodam polako

    teže je izdržati vreme nego napor. priroda se malo

    osvežila. nebo je plavosivo. biće još kiše ovih dana

    najlakše je hodati po sredini puta jer je put na ivicama u

    nagibu i to mi smeta hodanju. dok je padala kiša gledao

    sam kako je suva zemlja upija. osećao sam njenu žeđ u

    mom telu. zemlja je suva kao moje usne ovih dana. na ovoj

    kišici se odmarala koža na mom licu jer je bila izgorela. pet

    sati i sedamnaest minuta prošao je pored mene lokalni

    autobus poprad - nova lesna. na kraju hodanja gledam

    mladog psa kako radoznalo gleda sve oko sebe

    to je kap milosti koja je pala u mene. posle

    hodanja prvo perem čarape gaćice

    i majicu kao svih ovih dana

    poprad 3.8.1994

     

     

     

    1000/2653

     

    3201  čestitam ti zrelost draga ružo

     

    3202  danas je odštampan pasoš čoveka u kretanju na slovačkom pas človeka v pohybe

    proslavljam hiljaditi dan: ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo 20

    vek krikom kojim dozivam osnovno pravo da budem humano biće kome je svaka stopa

    na zemlji njegov dom. kome su svi ljudi i sve životinje i sve bilje i sve vode i svi vetrovi

    i nebo sa suncem mesecom i zvezdama njegovo jedno jedino telo i duša

     

    moj hiljaditi dan

    826. hodanje

    ozarila su me danas sva

    ona mlada telad koja su se u

    krdu polako spuštala niz blagu travnatu

    padinu iza koje se dizala borova šuma. i sada

    mogu da čujem zvona oko njihovih vratova. dva

    čobana goli do pojasa sa psom su vodili mladu telad

    danas je hiljadu dana ruže. hiljadu dana kao hiljadu godina

    hiljadu godina kao hiljaditi deo sekunde hiljaditi deo sekunde

    kao večnost večnost kao trenutak mog tela na ovoj šumskoj

    stazi. tako sam mislio dok sam hodao kroz šumu diveći se

    korenju drveća koje se pružilo po stazi kao vijuge u mozgu

    zemlja i jeste mozak koji me vodi u večnost duše. gde će

    biti ova telad kroz hiljadu sledećih dana. posle hodanja

    prvo perem čarape gaćice i majice kao svih ovih

    dana. ti vidimo se i u dvehiljaditom

    poprad 4.8.1994

     

     

     

    1001/2652

     

    3203  do budimpešte je 260 km. treba ishodati 20 km i stopirati. da li ću danas stići

     

    3204  pola tri. velika vrućina. hodam sporednim...

    (prekinuo sam rečenicu jer mi je stao jedan auto)

     

    3205  kad naiđem na hlad kao da sam sreo brata rođenog

     

    3206  osetio sam ljubav u gestu ovog starog pijanca koji me

    je propustio da prođem pre njega na uzanom delu ulice (thokoly u.)

     

    zavoleh slovačku

    827. hodanje

    zavoleh slovačku pitomu i tihu. postadoh

    slovakom i moje srce je teže za ovu veliku i lepu

    planinu visoke tatre. sa slovačkom u sebi ušao sam

    u mađarsku. ponovo jablani i ponovo topli asfalt koji mi

    je žario lice. znojio sam se i sušio. hodao i stopirao. sada

    u kafani u ulici husar smrdljiv na pešački znoj pijem pivo

    ciganin uz električni pijanino peva tužne pesme. vrućina

    priča svoju priču. ti vidimo se i u dvehiljaditom

    moja je za današnji dan završena

    poprad - budimpešta 5.8.1994

     

     

     

    1002/2651

     

    3207  vrućina

    vrućine su letnji sneg

    od užarenosti tla obrisi se gube

    i nestaju. sve se smiruje u gustoj toploti

    preleću beli leptiri i kamilica miriše. trava se

    suši ponekad i sasvim izgori. ljudi se zavuku po

    kućama. asfalti greju sami sebe i počinju da se tope

    kad hodam po vrućini osećam kao da prolazim kroz

    njeno telo. dok ovo pišem teško dahtanje ovog psa

    najbolje govori o vrućini. kao i ova sahrana. letnje

    sahrane su usamljene baš kao i one jesenje po kiši

    sa vrućinama dolazi i hlad. debeli hlad od velikih

    starih drveća je letnji spas kao i veče ali ako

    strpljivo i polako hodam onda osetim i u

    velikoj vrućini bogatstvo vrelog života

    tu i tamo oseti se dašak vetra neki

    miris zameni prethodni zvuci

    ne prestaju a menjaju se iz

    mesta u mesto tada

    osetim da je

    vazduh neki

    vrt

    vrućine

    (iz rečnika hodanja)

     

    iskusan u tugama

    828. hodanje

    juče mi piše prijateljica o kojoj

    sam pisao u 750 hodanju ljubav

    i želje da istraješ na svom hodanju što

    neko kao ti iskusan u tugama svakako može

    ispadoh majstor tuge a ja ne znam gde sam 

    ni ko sam kada me ščepaju. evo baš i sada

    majku im mangupsku. moja je za današnji

    dan završena. neka žive i tuge

    budimpešta 6.8.1994

     

     

     

    1004/2649

     

    3208  u jožef ulici tri mlade prostitutke u belom rade u pola

    dva po vrućini baš isto kao i tri starija đubretara koji bacaju

    velike crne plastične kante kao vekne hleba u narandžasti kamion

     

    3209  vrućina je. grad je prepun golih ramena. golih grudi. golih

    butina. golih guzeva. temperatura se podigla do ključajuće nadraženosti

     

    tamo ovako ovde onako

    829. hodanje

    hodajući po vrućini zastao sam i gledao

    kako veliki tim radnika betonira rekonstruisanu

    trasu za tramvajske šine. beton se brzo steže i ne

    čeka i oni kao ruke i noge jednog tela svako radeći

    svoj posao odmiču metar po metar. u večernjim satima

    sam zastao i gledao modnu reviju na otvorenom. tamo

    znoj ovde osmeh. tamo umor ovde napetost. tamo su

    svi prljavi ovde sve miriše na čistoću. tako sam hodajući

    nasumice po ovom danu tražeći hlad koji bi mi čuvao

    lice naleteo na dve grupe ljudi. jednu mušku a drugu

    žensku. prve niko nije gledao oko druge smo se svi

    okupili. između njih prepuno ljudi. na poljima oko

    poprada nije bilo nijednog ljudskog stvora a

    ovde su svugde. žive svoj život. neka žive

    tuge. jedni ovako drugi onako

    budimpešta 8.8.1994

     

     

     

    1005/2648

     

    3210  noćas sam sanjao virdžiniju vulf. poruka je bila: svako je jedno jedino

    posebno i neponovljivo seme. umetnost je samo uzgajanje tog semena

     

    3211  u smiraj dana dunav miriše na vodu. i lubenice

     

    3212  i iz najveće praznine neko se pojavi

     

    žeđ

    830. hodanje

    vrućina je. ulazi mi

    u grlo. okačila mi se o noge

    znoji me po celom telu. skupio

    sam oči štiteći se od prejake svetlosti

    neprestana žeđ. jedan kamion nosi pivo

    u drugom je kreč. na ovoj vrućini je uspeh

    slatke vode koka kole tako očit i trajaće u

    večnost baš dok traje i ova omamljujuća

    žeđ. jedni ovako drugi onako. žeđ

    me vodi jednostavnosti

    budimpešta 9.8.1994

     

     

     

    1006/2647

     

    3213  od juče na dva mala prsta žuljevi. kako su došli

    tako će i proći jedino što će me između pratiti bol

     

    3214  sedam sati uveče. vrućina. vrućina je vrlo ozbiljna stvar

     

    3215  četiri lepe reči u mađarskom: šemi (semmi). mindeđ (mindegy)

    perse (persze) kanca (kanca). ništa. svejedno. naravno. kobila

     

    oko pola pet

    831. hodanje

    ljudi prolaze. jedni idu ovamo

    drugi onamo. svi nose nešto u rukama

    ova devojka je u jednom trenutku duboko

    udahnula. ovi dvoje se drže za ruke on u levoj

    nosi cveće. gospodin u zelenoj košulji mirno ispred

    sebe drži već sasvim ispušenu cigaru. neki žure drugi

    hodaju polako. četvorica mladića sa strašću novih pušača

    vade cigare iz jedne kutije marlbora. ova dvojica piju koka

    kolu i na izmučenim licima od žeđi posle prvog gutljaja pojavi

    im se zadovoljstvo. svi hodaju sa jednom nogom napred a

    drugom nazad pa ih promene. niko ne leti niko ne skače

    na jednoj nozi. niko ne pravi korake od pet metara

    niko ne hoda na rukama. oni samo hodaju

    hodaju i hodaju. čine grad. žeđ me

    vodi jednostavnosti. grad ih

    definiše i čuva

    budimpešta 10.8.1994

     

     

     

    1007/2646

     

    3216  kad kažem da volim cigane ja kažem dve stvari: da volim cigane i da ne volim državu

     

    3217  on stoji na brdu da bi gledao a on gleda u sebe da bi video

     

    3218  nasmešim se vidim: idem

     

    hodanje kopanje

    832. hodanje

    idem idem eto šta radim. kuće i

    saobraćajni znaci stoje. mi ostali se

    krećemo. više puta sam prošao ovim

    istim putem. moja hodanja se ponavljaju jer

    nemam novaca da se krećem jer se sada sa

    mojim pasošem teško može i disati. sada ja trpim

    oblikujem se u strpljenju. gajim veru i bezbrižnost

    ta bezbrižnost je vrlo važna. baš kao vera strpljenje i

    trpljenje. sve su to plodovi ljubavi. ja hodam i ponekad

    dohvatim neku od ovih sazrelih voćki. moj vrt je velik

    i u njemu raste mnogo bilja. zapravo ja i ne znam

    da li puno kopam jer je vrt velik i pun bilja ili

    sam puno kopajući napravio veliki vrt sa

    puno bilja. grad ih definiše i čuva

    kopam kopam eto šta radim

    budimpešta 11.8.1994

     

     

     

    1008/2645

     

    3219  danas sam tek primetio da sam svoj tekst na pasošu čoveka u kretanju

    ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo dvadeseti vek...

    napisao prošle godine na stogodišnjicu munkove slike krik

     

    3220  na ovom vetru po lišću i ovom vodenom suncu prvi put osetim da dolazi jesen

     

    3221  opisi su zamenjeni kretanjem

     

    3222  ovde me je prošle godine mogao opičiti voz

     

    3223  kako sam lepo skrenuo iza ćoška

     

    3224  u očima ti se vide hiljade kilometara rekla mi je malopre kristi

     

    telo spas

    833. hodanje

    hodao sam pod drvoredima

    prvi put sam ove godine video da

    dolazi jesen. to je samo jedan trenutak u

    kome osetim kako vreme pada. i danas sam

    čuo da je otpalo jedno obećanje da mi se štampaju

    knjige u mađarskoj. uvek me uplaše ta obećanja koja

    se pretvore u laž. mudro telo me tada čuva i postaje mirno

    i strpljivo. iz njega mi dolazi uteha i telo me vodi i odmara

    hodali smo polako telo i ja i gledali popodnevni život na

    severnoj periferiji budimpešte. gledao sam moje patike

    i mislio da li će izdržati do početka oktobra kada

    bih zbog kiše trebalo da kupim duboke cipele

    kopam kopam eto šta radim. telo

    me vodi i odmara

    budimpešta 12.8.1994

     

     

     

    1009/2643

     

    3225  katalin i ištvan snimaju moj 17107 kilometar

     

    3226  dok žudim prepoznajem lepotu svih bića

     

    3227  plava evropa je još na trgu i danas sam

    video kako joj se ljudi raduju kad je prepoznaju

     

    3228  poslednje pismo

    miroslav se na put kreće ja mu

    želim mnogo sreće. nije kriv što je živ

    i što voli nebo sunce vodu ptice i sve živo

    pored puta jer sa njima neće da zaluta. neka ide

    putem neka leti kao lasta ptica mala. ona će mu

    verna biti i veseliti. a na ruci ruža plava deset puta

    će ti cvati i ti ćeš se radovati. devetog novembra 1991

    subota. sunce sija. tačno u 12 sati sretna sam bila suzu

    nisam pustila. ja i ljubica smo kafu pile i za tvoj rad i

    daleki put nazdravile. ti si sad u londonu daleko od

    mene a danas mi srce kuca samo za tebe. volim te

    i puno i uvek tvoja mama. kada vidiš usput cveće

    da vene ti se onda seti mene. ruža je ruža a ti si

    na putu sam kao žena bez muža. zato i tamo

    daleko kad kiša pada raduj se. kad sunce

    sija veseli se. kad vetar počne da

    duva u leđa biće ti tada lakše

    (iz rečnika hodanja)

     

    kad vetar počne da duva u leđa...

    834. hodanje

    sinoć sam plakao kao dete. stomak mi se tresao

    kao zemljotres. prvi put posle više od dve godine

    sam pročitao zadnje kajino pismo. napisala je

    i pesmu u njemu. telo me vodi i odmara

    ja sam na putu sam kao žena

    bez muža

    budimpešta 13.8.1994

     

     

    i

     

     

    kad kažem da volim cigane

    ja kažem dve stvari: da volim

    cigane i da ne volim državu

     

     

    on stoji na brdu da bi gledao a on gleda u sebe da bi video

     

     

    nasmešim se vidim: idem

     

     

    dok žudim prepoznajem lepotu svih bića

     

     

    ja sam na putu sam kao žena bez muža

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja da

    si nastala

    samo zbog

    kajinog

    poslednjeg

    pisma

    bilo

    bi

    dovoljno

    da

    postojiš

    zauvek

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ja sam kralj bezrazložnosti

    30. jun 2025.

    27602. dan mog života

     

     

    987/2666

     

    3159  lice jednog šofera u velikom kamionu me podseti na lice brus četvina

     

    3160  da li se velika mržnja pokreće snažnom mržnjom

    inspiratora ili njegovom hladnom proračunljivošću

     

    3161  tri devojčice odlaze putem van sela u polje

     

    3162  prvo vetar čujem u granama a onda ga osetim po telu

     

    3163  oprao sam se u hladnom planinskom potoku. ostao je iza mene u šumi

     

    koritom suvog potoka

    815. hodanje

    hodao sam kroz šumu. zastajao. odmarao

    se i uživao. sada hodam koritom presušenog potoka

    osetim mu miris. na nekim mestima je gomila drveća i

    kamenja koji su se tu skupili kao brana vodi. po svakom

    kamenu je presvučena suva zelena mahovina. dok hodam

    setim se da je čovek upoznao sve krupne životinje na ovom

    svetu ali ne male i sitne: insekte bakterije viruse. njihovo

    sopstveno rađanje i množenje čovek ne može da prati. i

    dok hodam kroz ovu šumu uživajući u visokim i pravim

    jelama uživajući u mojim koracima koji šušte po travi

    ovog šumskog puta pišem ove redove u slavu svih

    malih bića. u tvoje zdravlje zdravlje moje

    šumska staza je meka kao duša

    poprad 22.7.1994

     

     

     

    988/2665

     

    3164  volim kad prazna zaravan odseče vedro plavo nebo

     

    3165  hodati šumskim putevima znači biti srećan

     

    3166  na par metara od mene izletela je iz šumskog šiblja srna

     

    na pojilu

    816. hodanje

    hodanje sam počeo sa

    svetlozelenom travom. bila je

    visoka do kolena. iz nekih njenih

    gušćih vlati izrasle su visoke stabljike

    meni do pojasa. hodanje po osušenim

    iglicama popadalim po stazi je najmekše

    posle šume izlazio bih na osunčane poljane

    a sa njih bih ponovo ulazio u tamnu svežinu

    šume. na kraju kao prava životinja naišao sam

    na stočno pojilište. bilo je lepo sa tihim potočićem i

    ostrvcima iz kojih su izrasli stari dudovi. moji tragovi

    su se mešali sa tragovima kopita na osušenoj zemlji

    po crnim balegama su radile crne muve. njima i

    obadima nisam mogao da objasnim da ja nisam

    krava. pojilo je bilo blizu sela. mesto na kome

    se susreću žeđ i opasnost. šumska staza je

    meka kao duša. seoska deca su se

    kupala u potoku i mojim očima

    poprad 23.7.1994

     

     

     

    990/2663

     

    3167  dok gledam u predvečerju na visoke tatre osetim blago je plavo

     

    čuješ li ih

    817. hodanje

    pred kraj hodanja sam

    slušao muziku mojih koraka

    patike i asfalt. mekoća između njih

    i pun blagi zvuk. sedamdeset i šest

    santimetara dug korak. kao da stopalom

    milujem zemlju po licu. predeo je tih. zvuk mojih

    koraka mi se učini da je zvuk nekog ko dolazi ili

    nekog ko odlazi. ali ako duže slušam i prepustim se

    tom jednoličnom zvuku onda osetim da je to neprestana

    šetnja. neki ritual u vrtu nebeskog manastira. druženje

    hodača sa predelom. ritam hodanja me uzbudi i načini

    sretnim. seoska deca su se kupala u potoku i mojim

    očima. prestajem da pišem da bi i ti ostao

    sam sa muzikom ove šetnje

    poprad 25.7.1994

     

     

     

    991/2662

     

    3168  srećan sam što na ovom svetu živim sa pticama

     

    3169  već sat jedan prolazim kroz šumu. liči da nikada neće prestati

     

    3170  pomislio sam da zapišem po ovom širokom vodenom lišću prepoznajem gde

    je voda u šumi i dok sam sastavljao tu rečenicu upao sam u crni šumski mulj do kolena

     

    3171  posle kiše plavičasta izmaglica se diže iznad zelenih polja

     

    plave pantalone

    818. hodanje

    pre nego što sam upao do

    kolena u crno šumsko blato mislio

    sam da ću danas pisati o mojim plavim

    pantalonama. sada ovako crne do kolena su

    razlog više da pišem o njima. uvek imam samo jedne

    pantalone. leti letnje zimi zimske. pola godine nosim jedne

    pola godine druge. posle toga vremena su iskidane i istrošene

    bogme dobro one odrade svoj vek. bez predaha iz dana u dan po

    ceo dan. koristim svaku priliku da ih operem. posle svakog pranja one

    su sve istrošenije i sve su mi draže. ove plave koje sam kupio u novom

    sadu mi se nisu sviđale. sada ih volim. izbledele prljave oko džepova u

    levom džepu mi je novac u desnom ključevi u zadnjem desnom zarezač

    istegljene su oko kolena i sada do pola crne od šumskog blata. sa mnom

    će biti do kraja leta i početka jeseni jedino ako se pre toga sasvim ne

    iscepaju. ja ću nastaviti a one će negde ostati. od početka puta još

    mi je jedino ostala jedna crna majica sa kratkim rukavima

    majica hiljadu dana na putu. prestajem da pišem da bi

    i ti ostao sam sa muzikom ove šetnje. pokloniću

    je grupi znaš slikare svoj dug

    poprad 26.7.1994

     

     

     

    992/2661

     

    3172  umetnost je služenje i spasenje

     

    3173  tadej pogačar mi kaže da ga moja knjiga podseća na rusoovog usamljenog

    hodača. nisam ga čitao a voleo bih kao i sentimentalno vaspitanje lorensa sterna

     

    3174  ističe juli

     

    u slavu šumskih jagoda i večnih krompira

    819. hodanje

    ovih dana sam u šumi brao i jeo kupinice jagodice borovnice

    ali najsočnije i najslađe bile su ove malopre uzbrane crne kupine

    pored groblja u popradu. dok sam ih brao setio sam se priča šalamova 

    o sovjetskim gulazima i spasonosnih šumskih jagoda pod snegom. uvek je

    mnogo nežnosti u strašnim vremenima. volim ovaj vek jer se u njemu rodio

    džez film rokenrol borhes. ali ovaj vek je i vek užasa. vek svetskih ratova i

    logora za ljude. borbe za ljudska prava su ipak počele. čovek je na ivici

    katastrofe i na raskršću spasa. i zbog toga ovaj čovek hoda misleći da je

    budućnost u stvaralaštvu i saradnji svih bića. u prestajanju ubijanja

    hodam u slavu svakog početka koji vodi nenasilju i životu. pokloniću

    je grupi znaš slikare svoj dug. hodam u slavu ovog krompirišta

    koje će nahraniti tako mnogo svinja i ljudi

    poprad 27.7.1994

     

     

     

    993/2660

     

    3175  čeznem za dodirom

     

    to drugo krhko nežno telo

    820. hodanje

    mislio sam da ću pisati o predvečerju ali ja

    u predvečerje pišem o svojoj seksualnosti. bolnoj

    blizina zemlje koju osećam svakim korakom mi uvećava

    potrebu za dodirom. za prožimanjem. za dugim milovanjem od

    čije tišine pucaju grudi. moje telo čezne za drugim telom baš kao

    što duša čezne za svim dušama. kao da je sve u spajanju. posle

    napornog hodanja pogotovo osećam potrebu za zagrljajem. nečijim

    rukama ramenima punim toplim grudima. to drugo krhko nežno telo

    tako jako u bokovima. sunce je zašlo iza visokih tatri. zagasita plavet

    ovog kamenog bića me privlači kao dete. pored mene je ogromno polje

    procvetale deteline. kao što u prašnjavom predgrađu sve počinje sa

    blagim rađanjem sad se sve završava blagim smirajem. sam sam u

    predelu. lepo je biti sam u njemu. predeo me oblikuje. voleo bih da

    je neko sada ovde sa mnom. kada sam suviše sam primetim da

    pružam ruku ka drveću i dodirujem mu grane i lišće. oni bokori

    tamno crvenih ruža mi padaju kao lek na moju potrebu za

    drugim. topli planinski vazduh mi dodiruje umorno telo

    i ja osetim nečiju ljubav. hodam u slavu ovog

    krompirišta koje će nahraniti tako mnogo

    svinja i ljudi. vazduh me ljubi

    poprad 28.7.1994

     

     

     

    994/2659

     

    3176  počinje da mi curi znoj

     

    3177  u sunčanoj magli izblede kameni vrhovi tatra

     

    3178  mala ptičica sleti na šine kao da čeka voz

     

    3179  mislim na ravelov bolero

     

    3180  od gledanja preko zamišljanja do rađanja. tako se vidi moja ruža

     

    3181  ovo je treći mrtav leptir danas na putu

     

    3182  niko ne razume da hodam bez prestanka iz dana u dan

     

    cvet za ovaj vek

    821. hodanje

    bilo je već ovakvih vrućih dana

    kad hodam licem u sunce. za koji dan

    će biti hiljadu dana od kako sam krenuo. nisam

    mogao znati da će biti ovako teško ali ni ovako

    lepo. postajem živa metafora. hrana analogijama

    koraci metamorfozama. metafora metaforama

    svedok vrućim letima. zrenju pšenice. osunčanim

    butinama mladih devojaka. tako raste prva

    nevidljiva ruža. vazduh me ljubi. cvet

    umetnosti dvadesetog veka

    poprad 29.7.1994

     

     

     

    995/2658

     

    3183  subota podne vrelina. polazim na hodanje

     

    3184  posle pet minuta sa čela mi curi znoj

     

    3185  pijem koka kolu u kafani u velikom slavkovu. pivo se secuje za dvanaestoricu

    meštana. čuje se kako krči radio. dobre stare muve se šetaju po stolovima

     

    3186  gazim po vrućini dubokoj do kolena

     

    3187  kako je tek konjima kad vuku kola upregnuti u kožne amove

     

    3188  sazrelo žito po bregu kao peščana pustinjska dolina

     

    3189  ja sam kralj bezrazložnosti 

     

    3190  posle tri sata ponovo u istoj kafani. sada

    je druga seoska postavka. četrnaest ih je u ekipi

     

    3191  proslavljam sve ove mlade ljude. (gledajući pozorišnu grupu do teatra iz lenjingrada)

     

    ja sam kralj bezrazložnosti

    822. hodanje

    bezrazložnost mog hodanja po ovoj pokošenoj

    sivoj travi pored odvodnog kanala me načini kraljem

    postojanja. tatre su plave. livade se zelene i žute. žitna

    polja se zlate. borove šume su zagasito zelene. male planine

    se sunčaju na suncu. poljsko cveće je tu da ga gledam. na ovoj

    vrućini mi smo zajedno verni ovom danu. protrljam prstima po lišću

    nane i osvežavam svoj dah. ne znam kako ću preći ovaj mali potok

    ali kada ga pređem moj život će biti bogatiji za to prelaženje. prešao

    sam ga i posle tri sata hodanja prvi put pronalazim hlad. beli leptir

    mi leti oko lica. kako ne biti srećan kada svako ovo biće postoji

    niko me sada ne vidi ali me vidiš ti. niko ne zna pa ni ja zašto

    sam sada ovde ali znaš ti. da me neko u ovoj samoći ipak

    voli je ne znam ali znaš ti. ima neke svečanosti i časne

    lepote u prirodi. u tom velikom biću sa srcem deteta

    cvet umetnosti dvadesetog veka. tu sam ja

    kralj bezrazložnosti da bi tu bila i ti

    poprad 30.7.1994

     

     

     

    997/2656

     

    3192  al će na ovom putu sečovce - košice biti oraha

     

    3193  zlo se rađa iz odbijanja da priznamo svoje grehe

     

    3194  na požnjevenoj visoravni sada je ostala samo zlatna slama

     

    3195  kad pokušavamo da se sakrijemo od samih sebe mi postajemo zli

     

    hvala ani i samu i skotu peku

    823. hodanje

    sedim u bašti ane i sama u sečovcima. bio je vreo

    dan. i sada u predvečerju toplota izlazi iz zemlje kuća

    i biljaka. ana je pustila mocartov rekvijem. zabacujem glavu u

    nebo da bih oslobodio uzbuđenje u grudima i gledam oblake koji će

    ipak doneti kišu. već je padala u okolini. brisači na kolima nisu mogli da

    sustignu pljusak  kaže anin otac. po vrućini sam hodao svoj današnji duh i

    rast. najbolja mera čovekove veličine je njegova sposobnost za podnošenje

    patnje to je rečenica skota peka iz njegove knjige ljudi laži. ana i samo su

    novosađani koji su došli u sečovce i sada žive ovde. samo mi je danas

    rekao da u deklaraciji o ljudskim pravima nedostaje ona osnovna o

    pravu na zaštitu od straha. ima nekog neodgonetljivog razloga

    zašto je sve tako kako jeste. zbog toga se radujem i mom

    beskućništvu i nadam se da mogu biti bolji. tu sam ja

    kralj bezrazložnosti da bi tu bila i ti. bolji

    bogu drugima i sebi na dar

    sečovce 1.8.1994

     

     

     

    998/2655

     

    3196  čitav svet nosim u sebi

     

    3197  posle mnogo dana vrućine blago zahlađenje. ipak su mi 

    usne suve a hod spor. ali ta sporost je smiraj i afirmacija okoline

     

    afirmacija

    824. hodanje

    kada se lepo pomolim

    celo telo mi se protrese u hodu

    bolji bogu drugima i sebi na dar

    to je kap milosti koja je

    pala u mene

    poprad 2.8.1994

     

     

    i

     

     

    pred kraj hodanja sam slušao muziku

    mojih koraka... sedamdeset i šest santimetara 

    dug korak. kao da stopalom milujem zemlju po licu

     

     

    srećan sam što na ovom svetu živim sa pticama

     

     

    umetnost je služenje i spasenje

     

     

    čovek je na ivici katastrofe i na raskršću spasa. i zbog toga ovaj čovek

    hoda misleći da je budućnost u stvaralaštvu i saradnji svih bića. u prestajanju

    ubijanja. hodam u slavu svakog početka koji vodi nenasilju i životu

     

     

    vazduh me ljubi

     

     

    niko ne razume da hodam bez prestanka iz dana u dan

     

     

    za koji dan će biti hiljadu dana od kako sam krenuo. nisam mogao znati da će biti ovako

    teško ali ni ovako lepo. postajem živa metafora. hrana analogijama. koraci metamorfozama

    metafora metaforama. svedok vrućim letima. zrenju pšenice. osunčanim butinama mladih

    devojaka. tako raste prva nevidljiva ruža... cvet umetnosti dvadesetog veka

     

     

    čitav svet nosim u sebi

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti si

    obnovila ružu

    i preporodila

    lutanje u ruži

    lutanja

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    u prirodi gde god pogledaš možeš ugledati jednog leptira

    28. jun 2025.

    27600. dan mog života

     

     

    978/2675

     

    3121  vrućina je. polazim iznova bez zašto. preda mnom su novih 20 kilometara

     

    3122  dune vetrić osetim neku bezrazložnu sreću

     

    3123  ne mogu da opišem sve što vidim u ovom trenutku. ove

    crepove. oguljeni zid. dubinu dvorišta. mesnati nos starijeg bivšeg lepotana

     

    3124  hodam da bih proslavio sve lepote mladosti koje veruju da su lepe

     

    3125  kiša nosi je vetar. sklonio sam se u jedan ulaz i gledam je

     

    dok ne pljušti

    807. hodanje

    letnji pljuskovi su topli ne donose

    setu jesenjih kiša ni žar kiša u proleću

    letnji pljuskovi su prolazni. padaju u vrelim

    danima. i posle njih odmah zasija sunce. dok ne

    pljušti ja hodam i kisnem. stavim ruke u džepove

    pantalona da bih zaštitio laktovima svesku u džepu

    prsluka. kisnem. hodam i gledam. u kolumbovoj ulici

    dvoje starih ljudi su uživali gledajući kišu koja je padala

    gledali su kišu i ugledali su mene a ja sam ugledao

    njih. bila je to letnja kiša i ruža na kiši. u parku sam

    zastao i gledao mokro lišće. pitao sam se da li

    na svaki list za vreme jake kiše padne po

    koja kap. tamo dalje niz ulicu

    kap vode iz neba

    budimpešta 13.7.1994

     

     

     

    979/2674

     

    3126  i danas sunce pa kiša i opet sunce. i danas bol među nogama i ono mučenje u glavi

     

    korak. dah. elektronski bit

    808. hodanje

    bit je navodno ime za najmanju količinu

    informacije - to je slovo elektronske azbuke koje

     jednostavno može ili da bude ili da ne bude. ova dva

    stanja obično označena kao nula i jedinica dovoljna su

    da predstave najvažnije stvari: bivanje i ne bivanje. dan i noć

    imanje i nemanje. prisustvo i odsustvo. udah i izdah. važnost bita

    je u njegovom postojanju. i njegovo odsustvo i prisustvo imaju

    značenje. isto kao i prvi korak putovanja - sam po sebi nije ništa

    ali samo njegovo činjenje ima značaj koji odgovara celokupnom

    putu. nekoliko bita u nizu je dovoljno da prenese bilo kakvu poruku

    svaki za sebe. opet može da bude ili ne bude. ali niz od osam bitova

    (jedan bajt) već može da označi (opiše predstavi numeriše) sve što smo

    u stanju da zamislimo. koraci miroslava mandića su niz bitova svaki u

    istom stanju - načinjen. svaki pojedinačni korak se ne razlikuje bitno

    od mog ili tvog prvog jutarnjeg koraka ka kupatilu. međutim zajedno

    u nizu koraci miroslava mandića dobijaju sasvim drugo značenje

    i kao što tačkice na novinskoj hartiji svojim prisustvom i

    odsustvom naprave fotografiju miroslavljevi tragovi

    po tlu evrope prave ružu. kap vode iz neba

    piše mi slavko milekić iz amerike

    budimpešta 14.7.1994

     

     

     

    980/2673

     

    3127  liči da gubim na svim poljima

     

    3128  velik braon leptir mi leti iznad glave vidim ga po senci ispred mojih nogu

     

    3129  ja sam leptir

     

    3130  malopre smo zoltan brener i ja izašli iz stana faludi đerđa. stari

    pesnik kao svi dečaci ovog veka. pitao me je kako da sačuvamo ovaj svet

     

    3131  ove večeri sa bolom među nogama posle razgovora sa faludijem sam odgonetnuo

    poruku zadnje rečenice peščanika danila kiša između progonitelja i progonjenog biram

    ulogu progonjenog. poruka je ovom rečenicom treba da počnu sve knjige u budućnosti

     

    3132  svugde žive dobri ljudi i svugde žive velike ličnosti čija je sudbina

    povezana sa sudbinom ostalih živih bića koja naseljavaju ovu planetu. putem

    kojim oni idu ići će i budućnost bez obzira što su to često usamljene staze

     

    kako da sačuvamo ovaj svet

    809. hodanje

    svaka žena koja nosi dete to zna i mnoga majka to zaboravi

    čim njeno dete počne da živi. konfor i egoizam uništavaju sve pred

    sobom. za dvadeset godina biće 5 milijardi ljudi više na zemlji. to znači

    da će biti izgrađeno još ovoliko kuća koliko ih ima danas rekao je faludi

    i rekao je da će u avgustu uzeti slobodno vreme da piše pesme. to mi 

    se čini važnim: to pisanje pesama u starim godinama. možda će u tim

    pesmama biti odgovora. kao što se nadam da se u nežnosti ruže odmara

    svet. nežnost je promena u kojoj materica dvanestogodišnje devojčice

    postaje spremna da rađa ili promena od dečakove boli za izgubljenim

    roditeljima ka radosti sa kojom ću iščekivati sva proleća i sa

    njima rasti. piše mi slavko milekić iz amerike. sa sobom

    sam poneo na svoja hodanja faludijevo pitanje

    kako da sačuvamo ovaj svet

    budimpešta 15.7.1994

     

     

     

    981/2672

     

    3133  vrela subota

     

    3134  agneš rajačić i ja smo preplivavali dunav. veliki i topao. na sredini te

    velike vode nas je pokupila policijska kontrola. platili smo po 1000 forinti kazne

    tako se moja ljubav za dunav uvećala. tako se moja svest o kontroli sveta proširila

     

    3135  na putu leži mrtav mali miš

     

    čičkovi u predvečerju

    810. hodanje

    vraćajući se iz sentandreje velikim delom

    puta su me pratili čičkovi. čičkovi u letnjem

    predvečerju. kada bih se sklonio biciklovima sa

    puta oni su me ubadali kroz pantalone i češali po

    goloj koži ruku. svetla boja njihovih ljubičastih i mekih

    cvetova i jako stablo njihovih bodlji. na nekim mestima bi

    se isprepleli sa cikorijom ili divljom metlom. putovali su

    čičkovi duž biciklističke staze. nikada ih nisam video ovoliko

    mnogo i ovako velike. i za njih i za mene dan je prolazio. ulazili

    smo zajedno polako u noć. iza brda je palo sunce a dunav je

    tekao u tišini. nezaštićen osećao sam se lepo pored njihove

    snage. gledao sam ih i činilo mi se da mi nešto poručuju ti

    čičkovi u predvečerju. sa sobom sam poneo na svoja

    hodanja faludijevo pitanje kako da sačuvamo

    ovaj svet. u tihoj uznemirenosti osećao

    sam i neki blagi spokoj

    budimpešta 17.7.1994

     

     

     

    983/2670

     

    3136  topli dan u slovačkoj mi počinje sa lepom misli sve postaje moguće sa vremenom

     

    3137  da mi nije obrva znoj bi mi se slivao po licu

     

    3138  tri krupne kapi kiše već čine potočić

     

    3139  vidim kišu u brdima. posle tri minuta je bila ovde

     

    3140  put je opasnost kaže persijanska tradicija

     

    3141  sada moraš biti pažljiv. posle kiše tvoja stopala

    su opasnost za puževe na putu kaže mi glas

     

    3142  jedino što imam je to što ništa nemam

     

    idem ka popradu

    811. hodanje

    posle rožnave sam se kupao u

    znoju. šake su mi bile vlažne pa sam

    teško crtao današnju travu. posle pola sata

    sam bio mokar od kiše. došao sam u poprad

    mesto ispod visokih tatri. pozvali su me da i ovde

    uradim akciju molim pasoš čoveka u kretanju. juče

    kada sam prelazio granicu osećao sam se bedno i

    poniženo. gubim snagu na ovom putu kroz pustinju

    koju su stvorile države sa svojim policijama i birokratijom

    gubim snagu ali i verujem u preporod. verujem da i moji

    bolovi mogu prestati. verujem u onu veliku rečenicu na

    psu rana rasla na psu i zarasla. baš ono čemu me

    uče sve ove kiše i ovo sunce. ova godišnja doba

    kroz koja prolazim. u tihoj uznemirenosti osećao

    sam i neki blagi spokoj. treće leto na ruži

    šafarikovo - poprad 18.7.1994

     

     

     

    984/2669

     

    3143  miriše kamilica. kako si danas detinjstvo

     

    3144  veliki beli kamen u polju krompira

     

    3145  izlazim iz sela velky slavkov. uživao sam hodajući kroz njega slušajući slovački jezik

     

    3146  velike lipe natapaju svojim mirisom čitav predeo

     

    3147  u prirodi gde god pogledaš možeš ugledati jednog leptira

     

    3148  u strmoj šumi su mi noge dva puta

    proklizale i dva puta sam padao u visoke koprive

     

    3149  hodam kroz gusto polje kamilice. čujem samo brujanje pčela

     

    3150  blizina je neodgonetljivo beznačajna

     

    crna vragolanka

    812. hodanje

    u jednom trenutku sam ugledao

    svoju penkalu. držao sam je u levoj šaci

    mašući rukom kroz vazduh. u drugom trenutku

    ugledah idem ka planini. penkala mi se činila kao misao

    u predelu. kao da su obrisi u prirodi ispisani njenim crnim

    mastilom. ispisani malom crnom vragolankom u mojoj ruci

    bila je lepa kao i sve bilje. odjednom mi ju je bilo žao što je

    stalno u džepu. prošla je pola sveta a gledala je tako malo

    gledala je samo po sobama u kojima smo se odmarali i u

    trenutku kad bih je u hodu vadio iz džepa da nešto zapišem

    sa mnom je od jednog četvrtka u kome mi ju je pre dve i po

    godine poklonio žarko radaković. sada bih voleo da je ja

    nekome poklonim. nekome ko može da oseti šta se sve

    skupilo u njoj. nekome ko bi je voleo. sa njom ću

    ovih dana pisati o planini. treće leto na ruži

    kao što sam juče pisao o mističkom

    putu ne pominjući ga

    poprad 19.7.1994

     

     

     

    985/2668

     

    3151  svečano obučeni vraćaju se ljudi sa groblja

     

    3152  kroz selo mlynica. selo je malo kao srce

     

    3153  sve ovo vreme dok prolazim kroz ovu ledinu skakavci iskaču iz trave

    kao vodoskoci. ali sam tek sada uzeo da sve to zapišem od kada mi je jedan skočio

    na levu šaku. prelep je. svetlozeleno žut. sada je skupio noge kao da će da poskoči. nije

     

    3154  hodam sa njim

     

    3155  posle deset minuta je skočio u travu

     

    sam sa vetrom

    813. hodanje

    kada sam primetio kako sam

    sam na putu pomislio sam da li sam

    na putu sam sa vetrom ili sa lepotom. no

    to je svejedno. bilo je lepo hodati u ovom danu

    u kome sam već zakasnio za trešnje a preranio za

    jabuke. u selu mlynica sam se osećao kao u bajci. sve

    je bilo tako malo i mirno. neki ljudi žive u tom selu. tu se

    rađaju vole i umiru. obrađuju zemlju. sade voćke. laste

    im doleću u proleće. zaboli ih ako se ubodu na trn ruže

    imaju i crkvu i malo brdo i potok im protiče kroz selo a

    krivina puta je tačno u centru sela. bio sam ponosan

    na sebe jer sam im video čiste krpare koje je neko

    sušio na ogradi malog mosta. kao što sam juče

    pisao o mističkom putu ne pominjući ga

    ponosio sam se njihovim životom i

    tome da pripadamo istoj

    vrsti živih bića

    poprad 20.7.1994

     

     

     

    986/2667

     

    3156  dok sam hodao tamo sunce mi je bilo u licu sada mi je u leđima

     

    3157  sa umetnicima iz drugih zemalja pijem vino. mislim na bruna

    šulca i vitkijeviča koji su se skupljali sa druge strane tatri u zakopanima

     

    3158  sada ništa ne mogu da se setim osim beketa i njegovih istih priča

     

    pišem da bi postojalo

    814. hodanje

    pišem o jednom. o nežnosti. o preporodu

    o ljubavi. pokajanju. oproštenju. o vaskrsenju

    o večnoj dobroti. o neuništivoj lepoti. o savršenstvu

    žene. sve to osećam i svega toga nedostaje u meni i

    zato i pišem baš o tome da bi postojalo. pa kad kažem

    vazduh da vazduha bude više. jer i rečima se stvara

    svet. ponosio sam se njihovim životom i tome da

    pripadamo istoj vrsti živih bića. u tvoje

    zdravlje zdravlje moje

    poprad 21.7.1994

     

     

    i

     

     

    vrućina je. polazim iznova bez zašto

    preda mnom su novih 20 kilometara

     

     

    jedino što imam je to što ništa nemam

     

     

    kada sam primetio kako sam sam na putu pomislio sam da li 

    sam na putu sam sa vetrom ili sa lepotom. no to je svejedno

     

     

    jer i rečima se stvara svet 

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si ono isto

    sad ko i ono

    nekad isto

    tad

     

    sad

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si bila bezmerna

    mera bezmernog u

    svakom mom koraku

    u svačijem dahu

    desetogodišnjeg

    koračanja

    mog

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    sva tvoja očekivanja

    se nisu dogodila i samim

    tim su te načinili događajem

    od koga svi očekuju i sad

    i zauvek

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si recimo otvoreno

    desetogodišnje jebanje

    ne samo za sreću i radost

    svakog i svih bića nego

    posebno za svakog

    odbačenog

    bića

     

     

    i

     

     

     

    ružo

    lutanja

    usne na

    usnama

    savest

    na

    svesti

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti i sad budi svima

    i svakom pobuna u

    harmoniji svačijeg

    podavanja a

    pogotovo

    u

    davanju

    svog

    života

    melodiji

    sveživota

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti mi budi pesma

    u svakoj mojoj pesmi

    ljubav sloboda istina

    u svakoj mojoj

    umetnosti

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    u butinama mi je pesma

    27. jun 2025.

    27599. dan mog života

     

     

    966/2687

     

    3083  vidim hodamo put i ja

     

    3084  sa desne strane ne prestaje čičak. kada 

    mu priđem ljubičasti cvetovi dodiruju mi kukove

     

    3085  ovde je čičak pokošen i sasušen leži kao duvan

     

    baš kao i čičkovi

    797. hodanje

    posle tri kilometra sam želeo

    da se vratim. nisam. ishodao sam

    na kraju sam hodao sporo da bi mi

    uminuo bol u tetivi. između je bilo zelenilo

    šuma i polja. gustina zelenila i žuto cveće

    po nasipima. bio sam umoran od nemoći

    ali mi je bilje davalo snagu baš kao i

    pređeni put koji me je gurao u leđa

    oblaci prate moje prijatelje

    baš kao i čičkovi

    beograd 1.7.1994

     

     

     

    967/2686

     

    3086  na jučerašnji dan pre deset godina sam počeo svoje prvo hodanje

    za poeziju. hodao sam 56 dana i mislio sam da sam preleteo valoviti prostor

    bivše jugoslavije. osećao sam se kao da sam se bacio u ponor i da me je

    prihvatila vazdušna struja koja vodi ka večnosti. noge su mi korak po korak

    milovale zemlju. reči su mi bile u visini kolena. bokovima sam venčavao

    sve oko sebe. stomakom sam ulazio u utrobu sveta. grudima sam

    ljubio. glavom leteo. nogama i srcem sam pevao

     

    srce uski put

    798. hodanje

    uradio sam sve što je

    do mene a ipak je moje srce

    tužno. srce uski put. sada se u noći

    znojim. mislim na trave povlačim šaku

    po dlakavim mokrim grudima. vredelo

    bi živeti. baš kao i čičkovi. letnje

    jabuke jesti

    beograd 2.7.1994

     

     

     

    969/2684

     

    3087  podneti dan

     

    3088  miriše salaš pored kanala. berem zadnje višnje

     

    3089  na ovoj sam dolmi pre deset godina pred svoje prvo

    hodanje pešačio da bih se privikavao na samoću i strpljenje

     

    3090  ljudi pecaju u kanalu. člove im pera među drezgama. vade

    kao šake velike karaše baš kao pre tridesetpet godina moji drugovi 

     

    na kajinom grobu

    799. hodanje

    kaja je moja majka. posetio sam

    joj danas grob. vrućina je kao i avgusta

    1958 kada smo pokopavali oca. sećam se žutog

    peska i mirisa rake. danas je jedna pedesetogodišnja

    žena čučala nad krstačom plakala i dozivala svoju majku

    da ustane. ja nisam plakao samo su mi malo drhtale grudi

    okolo groblja se širila ravnica daljina joj je ličila na drugi svet

    kada su kaju pre dve godine sahranjivali hodao sam atinom

    pljuštala je kiša i niz strme ulice jurili su potoci vode. bile su to

    moje suze. posle kajinog odlaska sam ostao sam na svetu

    sam pod nebom sam sa svetom. u svom gradu nemam više

    ništa. beskućnik sam. spavam kod slobodana tišme. večeras

    smo pričali o satiju i stravinskom. o nežnosti i dobrovoljnom

    siromaštvu satijevom. jedna zlatna nit po plavom putu

    letnje jabuke jesti. sam baš kao što trepere

    zvezde ili zvono bruji u predelu

    novi sad 4.7.1994

     

     

     

    970/2683

     

    3091  tamo se tmuri

     

    3092  prošli put na ovom delu puta su po žitu bile crvene

    bulke sada se mladi žuti suncokret preliva po poljima

     

    3093  počinju krupne kapi. sve iz džepova uvijam u najlon kesu i brzo vadim kabanicu

     

    3094  kada je grunuo pljusak kod vrbasa stao mi je jedan kombi

    i sačuvao me od te velike vode koja bi me natopila do kostiju

     

    3095  u budimpešti sam. istuširao sam se u stanu lasla

    lantoša. petnaest je do sedam hodam ka ženi koju zovem žena

     

    3096  u uzanim ulicama predvečernji vetar još ne može da rashladi vazduh

     

    15 do 9 pale se ulične svetiljke u budimpešti

    800. hodanje

    baš na istom mestu su se upalila kao i u pet do četiri 21. decembra

    ova slučajnost susreta na istom mestu sa paljenjem uličnih svetiljki

    mi ponese duh kojim proslavljam činjenice u postojanju. to zovem

    herojstvom i lepotom. roman postanja o postojanju. teško je

    osloboditi se sveta iluzija i iluzija romana i zato pišem o

    uličnim svetiljkama koje se u letu pale pet sati kasnije

    ovo je roman o svetlosti. sam baš kao što trepere

    zvezde ili zvono bruji u predelu. u budimpešti

    sam kao i svugde kao kod svoje

    kuće: nezaštićen

    novi sad - budimpešta 5.7.1994

     

     

     

    971/2682

     

    3097  naravno i ovaj dan prolazi

     

    3098  volim kada sam među ljudima čiji jezik ne razumem jer biti sa ljudima ne znači samo

    razgovarati nego biti u zajedničkom životu a život nije u istom jeziku nego u istom poreklu

     

    3099  zašto se tako mnogo divim ženi

     

    2. februar 1973

    801. hodanje

    drugog februara 1973. u zatvoru

    sam zapisao moja snaga bolno je mučena

    od ljubavi. odatle dolazi i hodanje. ukrotiti svoju snagu

    boriti se sa sobom. ne saditi svoj korov van sebe. otvoriti se

    delovanju ljubavi koja menja kojom podnosim. bio sam tada

    dvadeset tri godine star. već dvadeset dve godine volim rečenicu

    nikoga ne uplašiti ni u snu povrediti. ne razumem zašto čovek mora

    da pripada jednoj državi. to je tako staromodno i dosadno. država je

    zatvor. države su se formirale kao ratničke zajednice i sve dok bude

    država biće i rata. miroljubivost i kultura države su samo njena maska

    koja prikrivaju ratnička vežbanja i pripreme za nove borbe i osvajanja

    tužno je što duhovni ljudi učestvuju u tome. tužno je što velike

    religije učestvuju u stvaranju rata. tužno je što ruke koje

    ubijaju tuđu decu grle svoju. u budimpešti sam kao i

    svugde kao kod svoje kuće: nezaštićen. teško je

    ukrotiti svoju snagu ali druge nema

    budimpešta 6.7.1994

     

     

     

    972/2681

     

    3100  jedna od velikih stvari u životu je činjenica da su pertle

    koje vežem ujutru vezane sve dok ih ne odvežem uveče

     

    3101  svojim plućima perem vazduh grada

     

    3102  ispred poslastičarnice žerbo čekam vesnu pavlović u

    beogradu smo se dogovorili da se ovde vidimo. da li će doći

     

    3103  kovitlam se u odbijanjima

     

    3104  tiho večernje sunce obasjava krovove

     

    čekanje i ćutanje

    802. hodanje

    vesna nije došla. čekao sam

    čekao sam i otišao. sada sam u

    ulici wesselenyi. uskoro će osam

    uveče. za jedan sat će i veče. čekanje

    mi se pretvorilo u ćutanje. ćutim kao ovi

    šeširi u izlogu. ili kao levo zatvoreno oko

    dečaka dok desnim gađa kišobranom niz

    ulicu pogađajući u centar moje pažnje. svi

    ti mali događaji šaraju sliku ruže. dobijem

    mir na kraju hodanja. dobijem i humor. i

    humor i umor. preda mnom je noć

    teško je ukrotiti svoju snagu ali

    druge nema. pretvoriti snagu

    u snagu ljubavi

    budimpešta 7.7.1994

     

     

     

    973/2680

     

    3105  kako je teško svakog dana uraditi ovu istu jednostavnu stvar

     

    3106  devete patike 6500 forinti

     

    3107  sa agneš rajačić po ulicama posle ponoći. zastanemo i slušamo tišinu velikih zgrada

     

    spajanje nespojivog

    803. hodanje

    u novoj sobi kod livije cases zapisujem

    ovo hodanje. vetar nosi zavesu ja sam tu iza

    nje za stolom. mislio sam danas o mogućnostima

    nemogućeg o spajanju nespojivog. preda mnom je

    mastilo i indijski crtež venčanja vode i vatre. mladić vatra

    gleda devojku vodu. gleda je u usne ona njega u oči. drže

    se sa četvoro njenih i četvoro njegovih ruku da se ne bi

    razdvojili. iz njega bukti plamen iz nje lije voda ali njihov

    brak je božiji i oni zagrljeni u nebu iznad planina žive

    spojeni nespojivošću. vetar nosi grane divljeg oraha

    koji se nadvio nad zid. kroz otvoreni prozor ulazi

    vazduh večeri. moj sto je mali stopalima mu

    milujem noge. put je u meni. pretvoriti

    snagu u snagu ljubavi. devojka

    voda i mladić vatra su u meni

    budimpešta 8.7.1994

     

     

     

    974/2679

     

    3108  kad stupim na most naiđem na jak vetar. vetar i reka se dobro slažu

     

    3109  devet je uveče. jedan čovek sa majicom

    na ramenu hladi svoju kožu subotnjim vetrom

     

    3110  vraćam se na krevet sa kilom crnog hleba pod miškom i flašom belog vina u šaci

     

    nisam ishodao ni današnju ni ovonedeljnu turu hodanja

    804. hodanje

    kada me je prijatnost poslepodneva u sobi žene koju zovem žena odvojila od

    moje svete dužnosti hodanja prepustio sam se prijatnosti kao leku. devojka

    voda i mladić vatra su u meni. prosek dnevnog hodanja mi je sa

    20.561 km pao na 20.533. kilometar

    budimpešta 9.7.1994

     

     

     

    976/2677

     

    3111  gledam starog gospodina kako posmatra dečaka

    koji metlom tera vodu iz ulične bare u kanalizaciju

     

    3112  posmatranje - savršenstvo

     

    3113  vidim vetar po talasima dunava pet šest kilometara

    uzvodno i dok još nisam završio rečenicu evo ga i ovde. letnji vetar

     

    3114  sretan sam što su leptiri i ptice tako lepi

     

    3115  tri metra visoki čičkovi na ulasku u sentandreju

     

    3116  u butinama mi je pesma

     

    slavljenje života

    805. hodanje

    istrošila mi se penkala ali

    još piše. vraćam se iz sentandreje

    mnogo sam hodao danas i mnogo se kupao

    iscrpljenost me odmara. čist sam kao savest

    prepuštao sam se šumskim putevima. gledao sam

    mrave na stazi i ptičice na granama. življenje je čast

    sa agneš rajačić sam preplivao dunav i hodao go i

    bosonog nasipom. od tog vazduha po goloj koži

    nema veće slasti. od te bosonogosti nema udobnije

    obuće. niti ima veće slobode od uživanja u lepoti

    ženskog tela koje gledam dok hoda u predelu

    prosek dnevnog hodanja mi je sa 20.561

    km pao na 20.533 km. žena hoda kao

    savršena lepota mlade kobile

    budimpešta 11.7.1994

     

     

     

    977/2676

     

    3117  odličan gradski pljusak

     

    3118  deset minuta kasnije jaka zapara 

     

    3119  ljudi na ulici. ljudi na ulici

     

    3120  taman sam hteo da ga nagovestim ali pljusak

    me je sustigao. sada osećam mokra leđa kako me hlade

     

    pljuštanje

    806. hodanje

    dvaput kisnuo dva put se

    znojio sa dve žene hodao. popio

    dva piva. to je moj današnji dan. pri jakom

    naletu kiše stajao sam iza jednog stuba i gledao

    kako ulicu prekriva voda i pljuštanje. bio sam sretan u

    prepuštanju. priči koja se zove letnji pljuskovi. ta brzina

    sa kojom se prve krupne kapi pretvore u pljusak taj miris

    koji dolazi iz neba. ta ispražnjenost ulice. sećanje na sve

    kiše koje su padale. pa zvuci. savršeni zvuci kiše o

    asfalt lim lišće vodu. i onda vetar koji ponese

    kišu u kišnu prašinu. žena hoda kao

    savršena lepota mlade kobile

    tamo dalje niz ulicu

    budimpešta 12.7.1994

     

     

    i

     

     

    vidim

    hodamo put i ja

     

     

    na jučerašnji dan pre deset godina sam počeo svoje prvo hodanje za

    poeziju. hodao sam 56 dana i mislio sam da sam preleteo valoviti prostor

    bivše jugoslavije. osećao sam se kao da sam se bacio u ponor i da me je

    prihvatila vazdušna struja koja vodi ka večnosti. noge su mi korak po korak

    milovale zemlju. reči su mi bile u visini kolena. bokovima sam venčavao

    sve oko sebe. stomakom sam ulazio u utrobu sveta. grudima sam

    ljubio. glavom leteo. nogama i srcem sam pevao

     

     

    kako je teško svakog dana uraditi ovu istu jednostavnu stvar

     

     

    sretan sam što su leptiri i ptice tako lepi

     

     

    življenje je čast. sa agneš rajačić sam preplivao dunav i hodao

    go i bosonog nasipom. od tog vazduha po goloj koži nema veće

    slasti. od te bosonogosti nema udobnije obuće. niti ima veće

    slobode od uživanja u lepoti ženskog tela koje gledam

    dok hoda u predelu. žena hoda kao savršena

    lepota mlade kobile

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si

    napijanje

    odricanjima

    i

    trezvenost

    desetogodišnjim

    preterivanjima

    u

    naporu

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    samo napred ka cveću

    26. jun 2025.

    27598. dan mog života

     

     

    953/2700

     

    3055  hajdemo i danas moja dušo. duša taj stidljivi vetar kaže suzan zontag

     

    3056  čim krenuh iza betonskog zida jedna tiha ruža

     

    3057  čuješ li kako levo stopalo povlačim po osušenoj

    zemlji pod čijom se pokoricom oseća voda velikih kiša

     

    3058  vetar podigne hartiju novina i nosi ga duž tramvajskih žica pa gore i sve više ka nebu

     

    3059  čovek živi u modelima sveta. modeli sveta nisu svet. čovek ne živi u svetu

     

    u njenim šakama

    786. hodanje

    hodao sam danas sa jednom

    ženom neću joj reći ime. hodali smo

    pored reke gledali vetar na vodi i svetlost

    dana kako pada u predvečerje. posle hodanja

    seli smo na vino. na stolu su bile dve čaše i moja 

    sveska u kojoj pišem ovu knjigu. za vreme razgovora

    ne otvarajući je uzela ju je u svoje šake i čvrsto je držala

    rečenice koje slede izgovarala je sa dugim pauzama

    osećam je iznutračitam je unutrašnjim očimaknjige se

    gledaju ali nas ne dodiruju kod tvoje knjige je drugačije: ne

    gledam je a ona me dodiruje. to je moja knjiga. njen sadržaj

    preuzimam ne otvarajući je. ona je izvor i kada je u mojim

    šakama ona je moja. tvoja knjiga je toliko otvorena da je

     moja. moja je zato što nema tajni. ulivam se u nju jer

    se ona kupa u meni. hodam u predalekom predelu

    koji se zove tu sam. to je ružina knjiga

    o zlatnom kamenu

    beograd 18.6.1994

     

     

     

    955/2698

     

    3060  vrućina. ljudi stoje u pravougaonom hladu tramvajskih stanica kao i kad pada kiša

     

    3061  tiho predvečerje. hodam pod drvoredom. prljav

    od znoja i umoran plivam po gustom lepljivom mirisu lipe

     

    jedna stvar vodi drugoj. to tako ide. shvataš li

    787. hodanje

    zavalio sam se u sedište i duboko udahnuo uvlačeći u pluća nešto od

    onoga što sam držao da je atmosfera jada koja mi je okruživala glavu piše

    karver u svojoj priči kese. čitam je dok hodam. danas ću je čitati u hodu pomislim

    ja sam čovek bez knjiga. ona koja mi je u džepu ili šakama mnogo mi znači. saputnik

    mi je na drumu ili u ovoj vrućini od sunca. u hodu ne mogu mnogo da čitam jer me

    umaraju kilometri koji ne prestaju. (ispraznila mi se penkala. punim je crnim mastilom

    osetim mu miris. rekao sam da volim da punim penkalu). ali kad je ponekad izvadim

    otvorim i bacim pogled na stranicu osetim radost. smešim se i hodam. u šakama

    mi je nečiji život. pa onda sam je poljubio. položio sam joj glavu na sofu i

    poljubio sam je i još osećam njen jezik ovde kako žuri da stigne u

    moja usta. shvataš šta kažem. to je ružina knjiga o

    zlatnom kamenu. shvatam shvatam

    beograd 20.6.1994

     

     

     

    956/2697

     

    3062  prži ali trava je natopljena noćašnjom kišom

     

    3063  dok čitam knjigu često se na stranici pojavi mušica. nekad su tako

    male sitnije su od tačke na slovu i. ne mogu da se načudim kako su tako sitne

     

    3064  posle noćašnje kiše mnogo je belih pužića po asfaltu. spiralne

    kućice su im bele kao kreč. mnoge smo već zgazili. mislio sam da su na

    suncu već uginuli ali kada sam zastao video sam da se kreću. stavio sam

    knjigu u džep i sad gledam u asfalt da više ne bih zgazio nijednog

     

    3065  danas je počelo leto

     

    stavio sam knjigu u džep

    788. hodanje

    i danas sa karverom. to su priče o ljudima

    ja ne pišem o ljudima. ponekad mi je žao što ne

    pišem o njima. i ljudi su zanimljivi. žive operetski

    (da ne zaboravim posle je puževa bilo mnogo kao

    sitnog cveća). ja pišem o vetru i pužićima. ali i ljudi su

    zgodni. seru. samo seru. vole se i proždiru se. nesporazum

    do nesporazuma. čine grozne stvari. koncentracioni logori

    mnogo oružja za ubijanje. posipaju vreli asfalt na zemlju

    izmislili su apokalipsu kao opravdanje. govore da ih

    čuju sve zvezde. ljudi vrsta moja. shvatam

    shvatam. samo napred ka cveću

    beograd 21.6.1994

     

     

     

    957/2696

     

    3066  i na kraju dana u sred noći pun mesec beli se kao sunce

     

    3067  lipe mi mirišu na spas

     

    vitmenova opomena

    789. hodanje

    bol u tetivi vrućina i suva trava. danas

    sam beskrajno sam i bez ikakve šanse. ruža je

    u strahu. novac nestaje. ne vidim izlaz. telo mi plače

    setim se kako je završio vitmenov kosmički vitalizam

    crnilu početka. snagom trava i radošću svoje duše

    vitmen nas je ponovo rodio rodio i ponovo se vratio u

    bol. verujem da bol ponovo leči. tu sam danas i ja

    bio sa svojim koracima u zavičaju svoga lutanja

    samo napred ka cveću. u koraku koji

    mi bridi u desnom uhu

    beograd 22.6.1994

     

     

     

    958/2695

     

    3068  zapara

     

    3069  i još jedan dan

     

    epiktetova želja

    790. hodanje

    u jednom trenutku mi se pojavila

    lepa ideja za buduća hodanja. učinilo mi

    se da bih za to mogao dobiti pare. uspinjao sam

    se zemljanom stazom na asfaltni put i osetio sam spas

    osetio sam da će ruža i dalje rasti. to me je umirilo. odmorilo

    mi mozak. u džepu mi je bila lepa knjiga branka maširevića

    novi monasi. pre večeri zapara je počela da uminjuje grad je

    bio miran. prelazio sam most i gledao njegov dugi rukohvat koga

    je bog zna šta na nekim mestima ulubilo izvitoperilо. volim kad

    svetlost dana osećam na slepоočnicama. volim jer telom milujеm

    prоstore. volim epiktetovu želju da ga smrt zatekne u trenucima

    dok se predaje plemenitom i korisnom poslu za čovečanstvo

    ili još bolje ako bi i u zadnjim trenucima života pokušavao

    da ispravi samoga sebe. volim što je njegova mudrost

    došla do mene i posle hiljadu godina. da o suncu i

    ne govorim. u koraku koji mi bridi u desnom

    uhu. u uhu se začinje oblik

    beograd 23.6.1994

     

     

     

    959/2694

     

    3070  sumrak. znojim se

     

    3071  u društvu. na vrhu društva. izvan društva

     

    to su tri osnovna načina egzistencije ličnosti sa društvom. ja sam odabrao treći jer je to

    najbolja pozicija za prihvatanje celog društva i jedini prostor za most između društva i sveta

     

    tri dana

    791. hodanje

    tri dana stara brada

    tek sada vidim koliko je mnogo

    sedih. da. vrućina. prijatelj nenad

    baturan mi je rekao da će mi dati novac

    za ružu. posle toga sam hodao kao na krilima

    gledao sam sumrak i gradilišta. dan se završio u

    jutru sledećeg dana. hodali smo dragana erdevički

    i ja. hodali smo po jakom jutarnjem suncu. dan se

    i ovoga puta pojavio. još je mirisala svežina noći

    u uhu se začinje oblik. u koraku put

    beograd 24.6.1994

     

     

     

    960/2693

     

    3072  telo mi se smiruje

     

    3073  godišnja doba

    najlepša stvar na ovom svetu

    su godišnja doba. (i cveće.) i sve na

    ovom svetu i svako dete ih zna. i životinje

    i biljke im se prepuštaju da ih kroz život vode

    godišnja doba se ponavljaju i uvek su ista. zato

    što ih tako dobro poznajemo ona nas uvek iznenade

    kao da ih vidimo prvi put. nikada nećeš u proleću

    otkriti staro proleće uvek će to biti proleće prvi put

    i grožđe koje će dobiti jesenju slast biće zrelost ali

    prvi put. četiri godišnja doba su tako različita ali

    ništa na ovom svetu nije složnije od njih i njihovog

    smenjivanja. u sva godišnja doba sam uhodao

    dobrodošao. sva su me primala kao njihovog

    i sva su me predavala jedno drugome

    bezbedno. sačuvanog u

    lekovitosti njihove

    promene

     (iz rečnika hodanja)

     

    lepo nemoguće

    792. hodanje

    godinu dana od smrti dolores

    čaće. hodali smo joj na grob. u

    tišini. u koraku put. prašina

    pored puta dolores

    zauvek

    beograd 25.6.1994

     

     

     

    962/2691

     

    3074  jedno dete gleda mrtvog goluba 

     

    3075  afirmacija stida

    u stidu žive i strah i strepnja. u

    stidu žive čežnja i nemoć. prvo osećanje

    koje me je skroz obuzelo u životu bio je stid. on je

    moje detinjstvo. osećam ga u telu kako me čuva od

    života ne dajući mi da živim. stid je život u odsustvu

    življenja. veliki rajski život jer u njemu živi pravo na

    život. pravo na život ne može biti oduzeto. svi oni koji

    su živeli strastveni život i pri tome oduzimali život

    drugome nikada zapravo život nisu ni osetili. i zato je

    stid čuđenje i poklonjenje životu. danas hodajući ja

    ljubim svoj stid jer ljubim stid svih onih koji ga nose

    duboko u sebi i koji još ne mogu da zažive jer

    u njihovom stidu živi večnost i raj

    (iz rečnika hodanja)

     

    ništa

    793. hodanje

    vrućina. prašina pored

    puta dolores zauvek

    ugrejali beton leto

    u gradu

    beograd 27.6.1994

     

     

     

    963/2690

     

    3076  komarci. privodim umor kraju

     

    3077  prošlu noć sam proveo sa novim prijateljem rajkom

    kapetanom. godinu i po dana je ratovao. samo sam slušao

     

    anđeli hodači

    794. hodanje

    pri kraju hodanja osetim mir

    u telu mi je. zaista mi je potrebno

    strpljenje. mnogo toga me sprečava da

    punom snagom hranim ružu. ali strpljenjem

    ruža i ja ćemo preživeti. strpljenjem kojim svako

    jutro broj preostalih hodanja sa desne strane prelazi

    na levu stranu gde su moji do sada ishodani dani. veći

    broj sipi manjem. šušti kao šaš. zvuk tog sipljenja je

    tihi dah lepote koja udiše vazduh strpljenja. polako

    miroslave ne boj se siromaštva nekih zapisa. baš

    u njima žive tvoji anđeli strpljivosti bodrim

    sam sebe. ugrejali beton leto u

    gradu. anđeli

    hodači

    beograd 28.6.1994

     

     

     

    964/2689

     

    3078  tako se i s bogom sjedinjujemo. ne možemo mu se približiti. udaljenost je duša lepote

     

    3079  žena

    uvek me uzbudi

    kada čujem sve je bog

    to je baš ono isto uzbuđenje

    koje osetim kada čujem reč žena

    ja ne znam to da objasnim ali to osećam

    gdegod da krenem, krećem da bih sreo ženu

    vodu ženu. zemlju ženu. slobodu ženu. istinu

    ženu. ženu žene. ne mogu nigde stići ako

    već nisam u njoj. ako nisam u njoj kako

    bih mogao biti u svetu. žena mi je

    drug koji sa mnom pruža iste

    korake po ovoj zemlji

    (iz rečnika hodanja)

     

    nezastajkujući

    795. hodanje

    lepo sam hodao sa draganom

    erdevički. nezastajkujući vratili smo

    se sa 21.5 kilometrom. hodali smo po vrućini

    pola puta smo ćutali pola puta pričali. na kraju

    hodanja prošli smo pored krupnih roza ruža. bile

    su poklon za naš znoj. izrasle su na visokim

    stabljikama. više od nas okrugle kao jabuka

    ili otvorena šaka. kroz topli vazduh širile

    su svoj duboki miris. anđeli hodači

    ruža u vrućini

    beograd 29.6.1994

     

     

     

    965/2688

     

    3080  lije mi štipajući znoj sa lica. majica je natopljena nema kraja hodanju

     

    3081  devojka koja odgleda kako cveta cvet od zametka do uvenuća

    imaće sreće u životu i njen dragi je nikad neće napustiti. azerbejdžanska

     

    3082  čineći dobro činim zlo. osloboditi se činjenja

    za činjenje uči me mladi dejan tomanović

     

    zamena

    796. hodanje

    vrućina me zaustavlja

    bolovi me rastužuju. neka

    umesto mene pevaju stari

    pesnici. ruža u vrućini

    oblaci prate moje

    prijatelje

    beograd 30.6.1994

     

     

    i

     

     

    volim jer telom

    milujеm prоstore

     

     

    u uhu se začinje oblik. u koraku put

     

     

    strpljenjem kojim svako jutro broj preostalih hodanja sa desne strane prelazi

    na levu stranu gde su moji do sada ishodani dani. veći broj sipi manjem. šušti

    kao šaš. zvuk tog sipljenja je tihi dah lepote koja udiše vazduh strpljenja

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si i sad

    vihor koji

    vihori

    i

    vir

    koji

    uvire

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

                                                                                                                

     

     

     

     

     

     

    uvek kažem pljusak je moje detinjstvo

    25. jun 2025.

    27597. dan mog života

     

     

    942/2711

     

    3016  gurajući me u leđa i hladeći mi ruke vetar me pojednostavljuje

     

    3017  uticati na kvalitet dana najviša je umetnost pročitao sam danas ovu toroovu rečenicu

     

    3018  već četrdesetipet godina nosim svoja leđa svetom

    a da ih nikad nisam video. leđa su moja vrata u nepoznato

     

    radnja u kojoj sam želeo da kupim drvene bojice bila je

    zatvorena posle 17 h a ja sam došao pred nju u 17 i 50

    776. hodanje

    sve me pojednostavljuje. gradeći ružu postajem ruža sa svim njenim trnjem

    hodajući po putevima postajem samo put sa svom njegovom samoćom. osećajući

    jedno postajem postajući. ništa drugo do jedan zrak. nestaju reči iz mene. reč lišće mi

    nestaje u lišću. složenost udahnem jednim dahom. reč radost sam video u ženi koju zovem

    žena. video sam ljude sa praznim korpama dok ulaze u prodavnice i iz njih izlaze sa punim

    i danas sam čuo jednu priču. priču o ljubavi i neverstvu. žena koja mi ju je pričala rekla je

    jedino što trebam je njegova ljubav ali ne verujem ljudima koji pričaju samo o ljubavi oni

    su kao sekta zatvoreni u iluziju od koje jedino žive. bilo je to dovoljno za današnji

    dan. i kad stane vetar da ostanu samo radost i nežnost. pred sumrak

    je sijalo mlado zeleno sunce

    budimpešta 7.6.1994

     

     

     

    943/2710

     

    3019  kako volim pružene ruke sa otvorenim šakama. prosjaci su sunce gradova

     

    3020  kako lako nosi svoje pune grudi ova mlada devojka

     

    3021  kupio sam novu flašicu crnog pelikanovog mastila. volim da ga

    trošim. volim ga kad nestaje u slovima kojima ispisujem reči sa kojima

    se ređa rečenica u kojoj se divim majstorima koji su ih pisali i koje su

    me uzbuđivale dok sam ih čitao učeći me da su one pre svega trag

     

    živela pijem u tvoje ime plava ružo

    777. hodanje

    blizu je ponoć sedamstosedamdesetedmog hodanja. hodanja

    u slavu postojanja šta god da je postojanje. sedim u jednoj vinariji

    pijem dva deci belog a kao da zalivam ružu koja raste iz ničega. uskoro

    ću ustati i nastaviti hodanje. preći ću dunav hodati pored kuća radovati se

    nastajanju. pomisliću na plave prostore u mom mozgu. setiću se mrtvih i

    pokušaću da budem drag smrti. prvo hodanje je bilo obeleženo mladim

    mesecom u londonskoj jeseni. sedamstosedamdesetedma šetnja prolazi

    u slavu helderlinovog vina u toploj letnjoj noći. u ovoj rečenici ispijam

    predzadnji gutljaj. leva šaka mi leži na svesci prekrivajući rečenicu

    o mastilu a desna piše novu. pred sumrak je sijalo mlado zeleno

    sunce. u zadnjem gutljaju bog mi se osmehuje jer

    bog je vinogradar kaže hamvaš

    budimpešta 8.6.1994

     

     

     

    944/2709

     

    3022  noć prethodi zori

     

    3023  dok hodam pored ovog braon zida (geislereta u.) sa znojem

    na čelu i dve koštice višanja u ustima nadam se da me vidiš

     

    3024  novi bol u telu

     

    3025  sa livijom i zoltanom brenerom u kupatilu szechenyi. posle saune mi se pomuti u glavi

     

    pred veliku kišu

    778. hodanje

    čednost je cvetanje čoveka a

    ono što se naziva genije junaštvo

    svetost i slično samo su različiti plodovi

    tog cvetanja volim ove reči tridesetogodišnjeg

    toroa. sa njim delim njegov savet o dužnosti građanina

    da bude neposlušan. samo ova neposlušnost je način da

    nasledimo i predamo čednost životu naravno boreći se sa

    svojom lenjošću svojim samoljubljem i svojom agresivnošću

    brao sam trešnje i višnje dok sam hodao periferijom. jedan

    mladić je sa motorom istrčavao svoja dva vučjaka. kasnije

    sam razgovarao sa zoltanom brenerom. kao i uvek pričali

    smo o indijancima i životima u americi. etika nam je

    takođe bila na usnama a pod nogama asfalt sa kojim

    smo zajedno očekivali veliku kišu u noći. u zadnjem

    gutljaju bog mi se osmehuje jer bog je vinogradar

    kaže hamvaš. posle svakog koraka sledio

    je sledeći korak

    budimpešta 9.6.1994

     

     

     

    945/2708

     

    3026  sve oživi mojim životom osetim to dok gledam u jako lice skulpture

    anonimusa ranog hroničara mađara. ovo isto osećanje oživljavanja

    sam imao dok sam gledao hristova raspećа u temišvaru i holandiji

     

    3027  na trgu heroja svih četrnaest velikih mađara od svetog ištvana 997-1038 do

    košut lajoša 1848-1849 nosi u jednoj ruci oružje (mač ili buzdovan). najveći mađar

    sečenji nije među njima možda zato jer je mrzeo oružje kaže mi zoltan brener

     

    pljak

    779. hodanje

    juče posle saune

    sam osetio vrtoglavicu

    kada savijem glavu osetim ponor

    kao da mi je pomeren centar za ravnotežu

    tako je i sa ružom. danas sam čuo tako loše

    vesti po mene i projekat. kako da sada hodam

    dozvoli mi da ostanem sam u svojoj nevolji

    sutra će imati svoju snagu. posle svakog

    koraka sledio je sledeći korak. ružo

    pomozi pute vodi me

    budimpešta 10.10.1994

     

     

     

    946/2707

     

    3028  posle pet i po kilometara sedim za stolom u restoranu pikaso

    pijem američku kafu. obrve su mi se posvetlile od sunca. vrtoglavica

    me još drži. toalet je pristojan onaj na prenoćištu je bio prezauzet pa

    sam ga potražio u gradu. iz tihe potištenosti osetim biće sve u redu

     

    3029  prazne subotnje ulice poštuju moje hodanje

     

    3030  mislim na gusto zelenilo šuma i snagu planinskih potoka

     

    3031  devojčica vodi svoju mladu slepu majku za ruku

     

    subotnja meditacija

    780. hodanje

    ako nije o potištenosti onda je o

    večnosti. znači o mom telu. sećam

    ga se bilo je mlado i lepo na pokret i

    avanturu uvek spremno. pljuštala je kiša

    u julu po njemu a ono je kisnulo na dunavu i

    činilo se da ga ništa ne može upropastiti. sve je

    bilo činjeniсa i detalj. cveće u prozoru sestara starica

    vlaga u sobama siromašnih. takvo je bilo telo. žedno i

    konkretno. od onda je to telo umrlo. ja sam živ i sada

    živim u drugom sačinjenom od novih ćelija. njemu

    verujem ove subotnje večeri. iz nestalog tela moja

    usta osećaju ukus piva. ružo pomozi pute vodi

    me. prolaznost je trava u vrtu večnosti

    budimpešta 11.6.1994

     

     

     

    948/2705

     

    3032  svratim do dunava da ga mirišem

     

    3033  poklonila mi vera varadi svoj prevod hamvaševog eseja o torou

    dok ga je prevodila ja sam ponovo čitao toroovog valdena. toro i hamvaš

    pišu o šetnji. o svetom lutanju. bravo dečaci beskućništvo moje

     

    3034  bosiljak i letnja žeđ. biber i miris mora

     

    3035  otisnuo sam se u okean nepoznatosti. jezik neiskazani. pustinju ljubavi

     

    draga ludo

    781. hodanje

    da li me išta više može

    naučiti o spasonosnoj nežnosti nego

    sopstvena tvrdoća. ne može jer ona je

    neophodna. čvrstina je napolje na pašnjak

    dosta ste jeli sena. tvrdoća je bleštavilo taštine

    obučene u principe. zaborav samoismevanja

    tvrdoća me lovi na svakom uglu u svakom

    postupku moje uobraženosti. ironija parodija

    ismevanje drugih više nije lek. ko si ti u predelu

    priznajem luda sam ja. ostaje mi da pasem

    svežu travu radosti. da nikad ne zaboravim

    bulke i da mi pljuvačka u vrtu bude

    hranljiva sluz. prolaznost je trava

    u vrtu večnosti. put je u

    krajnjoj liniji

    bog

    budimpešta 13.6.1994

     

     

     

    949/2704

     

    3036  kliznuo sam niz put

     

    3037  ceo dan je moj

     

    3038  raste kukuruz skoro mi je do kolena

     

    3039  posle subotice jedem prvo mlado žito

     

    3040  vetar je čujem gugutke sa bagrema oko usamljenih salaša

     

    3041  a u beogradu noću mirišu lipe

     

    lilo je

    782. hodanje

    došao iz budimpešte u

    beograd. ispratilo me je sunce

    dočekala laka kiša. lipe su mirisale do

    bola. stajao sam na tramvajskim šinama ne

    znajući gde ću. i ja sam beskućnik govorila mi 

    je noć. i ja sam govorio mi je svet. prešao sam most

    bilo mi je hladno po golim rukama. jedan čovek je pecao

    sa mosta. pod drugim mostom menjala se policijska straža

    na čistini novog beograda počeo je jak pljusak. to je moj današnji

    tekst pomislio sam. na vreme sam izvadio kabanicu i prebacio

    je preko ranca i glave. sve ostalo je istorija. jedan kilometar

    strastvenog kišnjenja. za jedan minut sve na meni je bilo

    voda. lako sam pristao (nadao sam se da će mi kabanica

    sačuvati papire u rancu) i bio sam srećan. osetio sam

    se počastvovan ovim pljuskom. bila je to večera

    za beskućnika. put je u krajnjoj liniji bog

    kiša je jezero u dubokoj ruži

    budimpešta - beograd 14.6.1994

     

     

     

    950/2703

     

    3042  kako sam nemoćan! baš kao i petrarka hodam zamišljen

    i u tom mišljenju me obuzima tako veliko sažaljenje sebe sama

    da često moram glasno plakati što inače nije moj običaj

     

    3043  došao sam u beograd po plakat-pismo federiku

    majoru ali on nije još ni počet. to me baci u nesagledivi očaj

     

    3044  knjiga koju pišem ruža lutanja I i II je sva

    u magacinu. zatvorena. pomislim da ih sve spalim

     

    3045  ni nebo danas ne saučestvuje sa mnom

     

    3046  leđa mi trepere. očaj nema mere

     

    3047  koji sam ja to čovek

     

    nema teksta

    783. hodanje

    nema teksta. apsolutna

    nemoć. kiša je jezero u

    dubokoj ruži. nemoći

    spasi me

    beograd 15.6.1994

     

     

     

    951/2702

     

    3048  otvorio sam prozor

     

    3049  tešim se onim petrarkinim: ako neko celog dana pešači pa stigne

    naveče svome cilju dosta je tako se i ja tešim ovim šopenhauerovim tešenjem

     

    3050  ciglice. crepići. staklo. šuga u barici. šiblje topole. suva trava. gomile šuta

    konzervica. iskidan strip. to je moj put dok čitam getea ja sam prijatelj biljke

    volim ružu kao nešto najsavršenije što priroda može da pruži u cveću

     

    3051  ponoć je i pljusak nad beogradom. uvek kažem pljusak je moje detinjstvo. sada

    sam u jednom ulazu. provučem šaku kroz kosu i niz ulicu gledam zagrljaj nevremena

     

    živeti

    784. hodanje

    naslov ovog hodanja

    je bio pošteno živeti. onda sam

    osetio da živeti jedino i znači pošteno

    živeti. hodao sam pred tvojim licem

    laktovima sam pokrivao džepove da mi

    ne pokisne sveska pasoš novac knjiga. i

    sada vidim sebe kako skromno odlazim

    beležeći svojim koracima toplinu i

    složenost. nemoći spasi me. kiša

    su nebeske suze rosa bola

    beograd 16.6.1994

     

     

     

    952/2701

     

    3052  izgleda da će opet da pljusne kaže tanja mladenović koju sam upoznao malopre

     

    3053  bol među nogama

     

    3054  volim rečenice kao predmete koji se mogu držati u ruci

     

    bol peva

    785. hodanje

    tridesetipet godina sam

    živeo u novom sadu. posle

    toga šest godina u beogradu i

    zadnje tri godine u pokretu. isti sam

    sa svim svojim stidovima (osećanje stida

    stvara svoju suprotnost - sujetu pročitao sam

    baš danas) brigama i strahom od života. isti sam

    ali se i menjam. moj mozak pliva u vodi kretanja. moje

    telo postaje domaćin svetu. moja duša u samom životu

    traži dan. to ja hodam dišući nepovratni vetar. hodam

    predelom u kojima rastu ruže lutanja. ruže koje lutaju

    svetom i svojim mirisima pričaju stare priče i pevaju

    nove pesme. i danas sam osećao bol. uzimao mi 

    je snagu i plašio me je ali verujem da je i bol

    samo pesma. odhodao sam predaleko

    kao izgubljeno dete. kiša su nebeske

    suze rosa bola. hodam u

    predalekom predelu

    koji se zove

    tu sam

    beograd 17.6.1994

     

     

    i

     

     

    sve me pojednostavljuje. gradeći ružu

    postajem ruža sa svim njenim trnjem hodajući po

    putevima postajem samo put sa svom njegovom samoćom

     

     

    pomisliću na plave prostore u mom mozgu. setiću

    se mrtvih i pokušaću da budem drag smrti

     

     

    otisnuo sam se. u okean nepoznatosti. jezik neiskazani. pustinju ljubavi

     

     

    kliznuo sam niz put

     

     

    ceo dan je moj

     

     

    na čistini novog beograda počeo je jak pljusak. to je moj današnji tekst pomislio

    sam. na vreme sam izvadio kabanicu i prebacio je preko ranca i glave. sve ostalo

    je istorija. jedan kilometar strastvenog kišnjenja. za jedan minut sve na meni je

    bilo voda. lako sam pristao (nadao sam se da će mi kabanica sačuvati papire

    u rancu) i bio sam srećan. osetio sam se počastvovan ovim pljuskom

    bila je to večera za beskućnika

     

     

    moj mozak pliva u vodi kretanja. moje telo postaje domaćin svetu

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si bila

    moj

    brat

    svih

    odanosti

    sestrama

    mojim

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    bili smo sretni jer se u našim kostima i krvi odmarao bog

    24. jun 2025.

    27596. dan mog života

     

     

    930/2723

     

    2982  pesme nastaju u trenutku kada počinje priča

    i završavaju se u trenutku dok priča još nije ni počela

     

    2983  dok sam prolazio kroz park bio sam uzbuđen njegovom lepotom

    i nisam ništa o njoj zapisao. sada sam na mostu i o ovoj lepoti ćutim

     

    2984  sada sam u šumi

     

    park

    766. hodanje

    novo hodanje po

    vrućini. žao mi je što se

    nisam danas kupao. gledam

    ljude svi žive na jednom mestu. ja

    prolazim baš kao što prolazi i život. to je

    dovoljno da slavim bogove heroje sile

    i seni umrlih. teci dunave. razlivaj se

    nebeska plaveti po meni. bio sam

    svedočanstvo o jednom čoveku

    koji je hodao u praskozorju. u

    predvečerju su me umirili

    bokori mladih ruža

    novi sad 26.5.1994

     

     

     

    931/2722

     

    2985  pogledam u daljinu niz put i pomislim put je

    savest. osetim je u grudima u znoju među nožnim prstima

     

    2986  kad vidim kako se pored puta leluja trava slutim život je večnost

     

    2987  zašto sam radostan dok hodam po putu. jer

    nema nikakve razlike između mene i celine koja me okružuje

     

    žena koju zovem žena

    767. hodanje

    krenuo sam iz novog sada i stigao u

    budimpeštu. prepešačio 21 kilometar dan

    završio duboko u noć u dubokom razgovoru

    sa ženom koju zovem žena. ona je sve zanosnija

    kao nebo. pričali smo o smrti kao obliku sreće. žena

    koju zovem žena je bila lepa kao potoci jarko crvenih 

    bulki koji su tekli na nekim mestima pored puta. ne znam

    ništa o bulkama i ne znam zašto su toliko lepe. možda jer

    nemaju mirisa i cvetaju sa korovom. žena koju zovem

    žena mi je pričala o vozaču hitne pomoći jednom od

    mudraca koji čuvaju ovaj svet. nostradamus više ne

    važi radovao sam se ovoj rečenici koju je rekao

    vozač. u predvečerju su me umirili bokori

    mladih ruža. žena koju zovem žena je

    bezbrižnost za mene

    novi sad - budimpešta 27.5.1994

     

     

     

    932/2721

     

    2988  otvorim penkalu otvorim svesku ali mi

    ništa ne dolazi na pamet. koraci bi da samo hodaju

     

    2989  tako mnogo ljubavi među polovima propada. tako je mnogo 

    sukoba među njima. to me boli rastužuje ta najveća pukotina ovog sveta

     

    2990  da budem veran lišću i travama. da me ptice nauče večnoj radosti

     

    cvetam je ruža postoji

    768. hodanje

    da baš tako da budem radostan

    slobodi na dar. ja to nisam i zato pišem

    i hodam. cvetam ružu. oblikujem je da bi me

    oblikovala. da u meni bude vrt i rečni vir i vihor u

    vazduhu. da se u meni nemogućnosti pretvore u slatki

    zalogaj bezuslovnog življenja. baš onako kako sam kao

    mladić u zatvoru zamišljao plave planine u daljini i noćni

    izlazak iz grada. baš onako kako su oduvek pevali pevači

    ovog sveta. pevali su ga i pevanjem ga stvarali. žena

    koju zovem žena je bezbrižnost za mene. pevali

    su ga sa glasom u devojačkom srcu

    budimpešta 28.5.1994

     

     

     

    934/2719

     

    2991  nova forma je znak nezavisnosti. poljubac slobode

     

    2992  vetroviti ponedeljak. hodam sa setom. pust i sam. ipak zviždućem

     

    2993  pust lepa reč. pust. biti slobodan. pust. biti prazan. kao vetar otvoren vetrovima

     

    2994  hodam sa ženom koju zovem žena vitka kao da se cela pretvorila u vrat

     

    2995  beznačajnost ove večeri me uči finoći

     

    tisa u njenim očima

    769. hodanje

    hodao sam sa ženom koju zovem žena

    pričala mi je o svom pevanju i o večnosti

    pogrešno je reći da je hrist vaskrsao on nije 

    ni umro rekla mi je dok nam je bagremovo lišće

    putovalo po našim kosama. hodala je svojim dugim

    nogama i svakim svojim korakom upijala je moje reči

    hodanje je ples. koraci pevanje. žena koju zovem žena

    zna da je žena put. muškarac hodao sam po tom putu

    izdaleka. bio sam bezbrižan. bio sam ruža ko zna iz kojih

    dalekih vremena dohodala ruža. bez dodira bio sam u

    zagrljaju žene koju zovem žena. biti u zagrljaju žene

    je za mene sreća. spokoj. novi pronađeni dom. vrt

    kuća boga. gledao sam je u oči dok smo hodali i

    naše hodanje je bilo kuća svetu. njene zelene oči

    boje reke tise su se razlivale po meni. svakom

    svojom rečju me je slavila. bili smo sretni jer

    se u našim kostima i krvi odmarao bog

    pevali su ga sa glasom u devojačkom

    srcu. odmarao se i pevušio u

    našim koracima

    budimpešta 30.5.1994

     

     

     

    935/2718

     

    2996  po poljima bulke u gradovima ruže. malo malo pa izbijaju iz tihih dvorišta

     

    2997  evo krupne već osušenih gornjih latica modro crvene

    rasplamsale ruže sa još nedozrelim trešnjama u pozadini

     

    2998  zvizne me snaga mladog oraha

     

    2999  kasno popodnevno sunce miluje mlečnu travu u parku 

     

    3000  u ime svih brojeva u ovoj knjizi čestitam ti trihiljaditi broj

     

    3001  u noći sami ulicom andraši budimpešta i ja

     

    tiho hodanje. spajanje. osećanje beskrajne radosti

    770. hodanje

    hodao sam malim ulicama u naselju zuglo. tihi život pun drveća i cveća

    čitao sam u hodu i podizao pogled da bih gledao ruže u dvorištima. svuda

    je bilo zelenilo. prolećno zelenilo bez letnje prašine po lišću i travama. mislio

    sam o ekstatičnosti u mojim hodanjima. ekstatičnost u smirenju. kao vatra koja

    se smiruje u zelenilu trava. kao sva proleća koja su procvetala u ovogodišnjem

    kao svaki treptaj lista koji će napustiti grane u jesen onda kada bude padalo

    lišće. baš tako: promena i ponavljanje. ekstatični smiraj. smiraj u sjedinjenju

    sa bogom. baš kao što iza mojih smirenih koraka utihne lavež pasa i

    ulica se ponovo pretvori u tišinu. odmarao se i pevušio u

    našim koracima. ulice su se pretvarale u vrt

    budimpešta 31.5.1994

     

     

     

    936/2717

     

    3002  sunčano sa vetrom. uzbudljiv dan. grane prepune lišća lete gore dole

     

    3003  ovo nije proleće. ovo je dan pred leto. nekoliko

    ulica u potpunom hladu me je sačuvalo od jarkog sunca

     

    3004  posle šest godina jedna kučka se prvi put danas porađa. noćas

    je počela da drhti. sličan njenom drhtanju drhtim i ja u svojoj samoći

     

    ako bi čeprkao po mom današnjem hodanju

    našao bih samo korake sunce vetar i moju tugu

    771. hodanje

    sad sedim uz čašu vina u maloj sobici i pišem o svojoj tuzi. ona je kao

    mlada ruža. gori sećanjima. na umrlog oca u ranom detinjstvu kada sam

    obožavao letnje pljuskove. tuga je moje veliko telo izraslo do svih uglova

    kosmosa. živeo kos-mo-se. pozdrav vladanu radovanoviću. nije slučajno 

    da sam ljubavnik ružama. i danas sam ih ljubio svakim svojim korakom

    dvadeset jedan i po kilometar kaže mi moj mali pedometar koji leži na

    plavom posteljskom čaršavu. moj verni drug. dok ja hodam on

    broji. u čaši mi je ostao još jedan gutljaj. gledam te u oči

    ispijam ga za tvoju tugu. ulice su se pretvarale

    u vrt. prvog juna 1994 godine

    budimpešta 1.6.1994

     

     

     

    937/2716

     

    3005  hodam jedan sat. krenuo sam tužan i bespomoćan. besmislen

    onako kako je još samo uobraženost besmislena. ćuti mi se žvaćem

    zgađenost nad sobom ali idem idem. ulicama pored fabrika pored kanala

    i sada sam dospeo do ovog puteljka. zastao sam i sve ovo zapisao njemu

    u čast. puteljak je uzan kao pola moje stope. zemlja mu je dobro utabana

    pružio se prav pored kanala. iza nas su ostala dva stara bagrema

     

    3006  lipe ruže orasi eto šta su te ulice

     

    3007  ova lipa je tako lepa i mirisom i krošnjom. stojim pod njom već nekoliko minuta

     

    3008  na ovom mestu mi je mahnuo dečak kome je asfalt krvlju

    orosio dlanove. večna dečačka bol. noćas sam pročitao ispovest

    frenka rejnoldsa sekretara motociklističkog kluba anđela pakla

     

    rejnoldsove suze

    772. hodanje

    onda je došao dan kada je moja

    majka zla - kako je baka zvala zbog toga 

    što je pušila cigarete i plesne dvorane pretvarala

    u neobuzdani haos - došla u ozark i odvela moju

    sestru. pretpostavljam da se konačno istutnјala pa

    je zato došla po svoju decu. došla je po oboje u žutom

    taksiju koji nikada do tada nije bio viđen u ovim zabačenim

    brdima sa pijanim taksistom. miris viskija je okadio kola kad

    je prišao moj sedokosi deda s religioznošću stenоvite zemlje

    on je trenutno pošizio i počeo da proklinje i psuje i onda otišao

    i doveo moju sestru ali mene nije hteo da pusti. ovo mi je

    pocepalo mozak i ostavilo me u stanju potpune zbrke kad su

    se oni odvezli putem. stajao sam na drumu kad je žuti taksi

    nestao sa vidika. sve što mi je ostalo bila je kornјača s uzicom

    oko vrata i obilje suza koje su tekle iz očiju. potpuno sam

    pobesneo kad je zašlo sunce a kad su se oči osušile osećao

    sam se kao da mi se oči nikad više neće zatvoriti jer znao

    sam da sam ostavljen dok su moja majka i sestra išle

    ka nečem što ja neću videti. prvog juna1994

    rejnoldsu je tada bilo dvanaest godina

    budimpešta 2.6.1994

     

     

     

    938/2715

     

    3009  dan

     

    prašina na asfaltu

    773. hodanje

    povremeno bih povukao nogu

    po prašini na asfaltu. čuo sam joj zvuk i

    video trag. u jednom trenutku sam zastao i

    zapisao dan. uzbudila me je lepota te rečenice

    nisam želeo više ništa da zapišem. želeo sam da

    ona bude okružena belinom hartije da bi se jasnije

    videla njena lepota. sve je u njoj osim snova

    rejnoldsu je tada bilo dvanaest godina

    bilo je neke tišine na kraju dana

    budimpešta 3.6.1994

     

     

     

    939/2714

     

    3010  uvek primetim subotu. postoji neki smiraj u njoj i šestodnevni umor u meni

     

    3011  ne mogu da opravdam čoveka kaže žena

    čovek sam jer volim boga rekao je muškarac

     

    3012  zlo je posebno

     

    uostalom

    774. hodanje

    jučerašnji dan je prošao

    a prošao je i današnji. ne postoji

    zaustavljanje. u istom ritmu se odvija

    neprestajanje. to me uči hodanju. tome se

    učim od hodanja. hodamo zajedno promena i

    ja i gledamo kako se sve oko nas menja i kako se

    mi menjamo. nikad nisam mislio da ću ovako živeti niti

    sam mislio da ću pisati ovakvu knjigu i koracima slikati

    plavu ružu. priznajem da ne volim moć jednostavno

    nije mi ni lepa ni zanimljiva. i život i umetnost vidim

    kao poštenje i savest. slično igri i žrtvi. slično

    snu. bilo je neke tišine na kraju dana

    uostalom ja sam slikar lišća i trava

    budimpešta 4.6.1994

     

     

     

    941/2712

     

    3013  zagazio sam i danas u večitu sadašnjost

     

    3014  u vetar večne sadašnjosti koji liviju cases i mene udara po telu dok prelazimo

    margit most. dok zapisujem prethodnu rečenicu livija me pita hoćeš li da staneš da pišeš

     

    3015  svaka moja reč je dozivanje baš tih reči

     

    nedozrele trešnje i prezreli vetar

    775. hodanje

    često poredim stvari sa vetrom. razlog je u njegovoj

    prisutnosti sličnoj svetlosti. vetar je nestalan kao nestašna

    deca. kao da se sam sebi raduje dok duva. vetar se seli kao

    i ptice. putuje potocima i rekama. liže krovove kuća. mrsi se u

    drveću. sustiže samog sebe u vrtlozima. oblači se prašinom i

    mirisima. vetar sejač. video se danas na svim ljudima i njihovoj

    odeći. zanosio ih je i savijao. nadimao ih je kao penu na vodenim

    talasima. malo ga je suviše rekla je livija sa kojom sam hodao

    veliki krug oko budimpešte. brali smo trešnje po ulicama i

    prestali da ih beremo u ulici trešnja. sa slatkom vodom

    trešanja ishodali smo mirisni krug vetra. očistiće

    vazduh rekla je livija. uostalom ja sam slikar

    lišća i trava. i kad stane vetar da

    ostanu samo radost i nežnost

    budimpešta 6.6.1994

     

     

    i

     

     

    pogledam u daljinu niz

    put i pomislim put je savest

     

     

    zašto sam radostan dok hodam po putu. jer nema

    nikakve razlike između mene i celine koja me okružuje

     

     

    da se u meni nemogućnosti pretvore u slatki zalogaj bezuslovnog življenja

     

     

    nova forma je znak nezavisnosti. poljubac slobode

     

     

    hodanje je ples. koraci pevanje

     

     

    zagazio sam i danas u večitu sadašnjost

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si bila

    sestra

    svih

    mojih

    bratstava

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    hodanje je nebo

    23. jun 2025.

    27595. dan mog života

     

     

    918/2735

     

    2956  apsolutna nežnost večernje topline

     

    2957  činim ono što mogu (jer to je sve). činim sve (jer to je ono što mogu)

     

    hodao sam sa ženom bulkom

    756. hodanje

    hodao sam sa draganom erdevički. ona već

    dve godine ukucava moje reči u kompjuter. prva

    se susreće sa njima. prva oseti njihov znoj. sada smo

    prvi put hodali i tamo na kraju puta popili pivo. stari ribar

    nam je pričao da som voli da jede cvetove vrbe i da se od

    njih opije. sve ima svoje rekao je. sada će uskoro i dunav da

    cveta rekao nam je uz pivo. mi smo se vraćali kroz visoku

    travu i rojeve komaraca. sada se oseća smiraj rekla je

    dragana. pa kad napišem da me je strah strah će

    i proći. jedan dan je kao i jedan život

    beograd 14.5.1994

     

     

     

    920/2733

     

    2958  osetim radost jer život prolazi

     

    vrućina i komarci

    757. hodanje

    vrućina po ulicama. komarci po vratu

    i laktovima. znoj me je učio podnošenju

    izdašnosti. sve ostalo je oponašanje. gomila

    odbačene zemlje je obrasla gustom visokom

    travom. kada sam prolazio pored nje osetio

    sam punoću tog malog zelenog brega

    zatravljeni breg je ličio na komšiluk

    jedan dan je kao i jedan život 

    bili su to gradski komarci

    beograd 16.5.1994

     

     

     

    921/2732

     

    2959  upeklo je. asfalt i katran uživaju

     

    2960  prosjaci

    iz neke uplašene noći

    detinjstva prepoznajem dno 

    i neotklonjivi pad. osećam u takvoj

    sudbini suze koje liju kroz moje telo. zbog

    tih suza od kad znam za sebe sa uzbuđenjem

    primećujem prosjake. da nisam krenuo na hodanje

    ne bih znao da ih je tako mnogo i da je svet tako velik

    toliko je velik da je svugde isti. prosjaci su svetlost

    gradova njihove sestre i braća pijanci žive i po selima

    prosjaci u gradske ulice donose sunce. tom suncu se

    otvaramo i sa zahvalnošću udeljujemo po koji dinar ili

    bežimo od njih kao od sunca u hlad. oni čine nešto

    veoma lepo. oni su tu. oni su tu sa ispruženim šakama

    oni su tu sa ispruženim šakama u kojima možemo

    ugledati sopstvenu bedu bolest poniženost ranjenost

    sopstvenu nakaznost i pritvorenost. prosjaci su tu na

    dnu dna tu pored nas. oni su tu na ulicama i danju i

    noću. oni su tu u svim starosnim dobima. sećam

    se onog malog veličanstvenog prosjaka od

    godinu i po dana na ulici istanbula. oni su

    tu. muškarci žene i deca. oni su tu. učitelji

    sada i ovde. prosjaci me uče da je svaki

    novčić zlato u mojim džepovima. zlato

    moje sudbine koja je izbegla

    prosjačenje. prosjaci

    prijatelji dragi

    duboko vam

    hvala

    (iz rečnika hodanja)

     

    sasvim dovoljno

    758. hodanje

    dan koji je prošao je sličan

    danima koji su prošli. to je

    sasvim dovoljno za poklonjenje

    to je jednostavnost koju volim. u

    kojoj uživam kojoj se prepuštam

    baš kako kažu i ove reči. bili 

    su to gradski komarci. to je

    jednostavnost koja mi

    daje snagu

    beograd 17.5.1994

     

     

     

    922/2731

     

    2961  po onom brdu se posule bulke i neko sitno ljubičasto cveće

     

    2962  poezija je asfalt pod mojim nogama john trudell

     

    2963  i ovi koraci su ruža

     

    blatom do večnosti

    759. hodanje

    topli dan bez vazduha. od jutra

    se očekivala kiša i oluja koji su počeli

    tek oko ponoći. hodao sam sa anom milović

    nasipom. na kraju puta smo gazili po blatu u savi

    u džepu mi je bila hartija koju mi je dala biserka rajčić

    na njoj je bio tekst slikara hokusaja načinio sam nekoliko

    slika i verovao da su dobre kad mi je bilo 50 godina ali sve

    što sam uradio pre svoje sedamdesete nije imalo nikakve

    vrednosti. kad mi je bilo 73 godina stekao sam sposobnost da

    uhvatim sve pojave prirode: oblik ptica riba životinja drveća

    svega. kada mi bude 80 poći ću još dalje ali ću pravu tajnu

    umetnosti osvojiti kada mi bude 90. kad napunim 100 godina

    moja umetnost će biti istinski uzvišena ali svoj krajnji cilj

    ostvariću oko 110 godine svoga života tada će svaka

    crtica i svaka tačka koje nacrtam biti prožete

    životom. to je jednostavnost koja mi

    daje snagu. oko ponoći mirisao

    sam ozon

    beograd 18.5.1994

     

     

     

    923/7230

     

    2964  u visokoj pegavoj devojci koja mi dolazi u susret osetim

    strah od ljudi i stid od same sebe. ako joj ikada ova knjiga dođe u

    ruke želeo bih da oseti da joj moje hodanje i moja ruža pripadaju

     

    2965  uzbuđuju me bulke

     

    2966  hodanje je nebo

     

    boja trske i soko poleteo iz trave

    760. hodanje

    sa vesnom pavlović sam hodao po dolmi. vesna me 

    je fotografisala dok hodam. sve više primećujem ptice

    put do dolme nas je vodio preko blata od noćašnje kiše

    okolo su bile bare sa lokvanjima. na jednom mestu izrasla

    je visoka zelena trska. suvo granje popadalo po blatu nas je

    spašavalo od gliba. nekoliko puta smo pokušali da skratimo

    put do dolme ali smo morali da se vraćamo jer se nije moglo

    dalje od vode. bili smo sami u predelu. sve je bilo kao pesma

    o konjima nema više konja koji jure a u stvari nikuda ne žure

    nigde nije bilo ulice duge kao moje tuge. samo visoke trave

    i mi kroz visoku travu. i široko plavo nebo. oko ponoći

    mirisao sam ozon. volim kad mi pored

    lica proleti leptir

    beograd 19.5.1994

     

     

     

    924/2729

     

    2967  najvažnije za mene ovih dana su bulke

     

    2968  čim krenem orosi se majica u predelu mojih grudi

     

    2969  dok mi dragana erdevički vinom puni čašu koja stoji

    ispod ruža kaže mi crveno vino se crveni ispod crvenih ruža

     

    2970  obeležen sam nežnošću vetrovima travama

     

    obeležen

    761. hodanje

    vraćajući se u toploj noći

    zapisao sam obeležen sam nežnošću

    vetrovima travama. podamnom se crnila

    reka i sijala gradskom svetlošću. nežnošću

    gledam kako se vetar kupa u travi. kad prikazuješ

    vetar sem savijanja grana i okretanja lišća u pravcu

    vetra treba da naslikaš i oblake sitne prašine pomešane

    sa uzvitlanim vazduhom kaže mi leonardo. u ljubavi u kojoj

    bog sam sebe ljubi u njoj on ljubi (i) stvorenja ne kao stvorenja

    nego stvorenja kao boga. u toj ljubavi u kojoj bog sebe ljubi

    u njoj on ljubi sve stvari miluje me rečima majstor ekhart

    hodaj miroslave mi imamo misiju: mi smo pozvani da

    oblikujemo zemlju kaže mi novalis. hodam obeležen

    prijateljstvima. volim kad mi pored lica proleti

    leptir. hodam oblikujući oblik kojim hodam

    beograd 20.5.1994

     

     

     

    925/2728

     

    2971  prolazim pored pijace da bih mirisao jagode

     

    oblikovati zemlju

    762. hodanje

    nasleđe. seobe. običaji. verovanja

    raskršća. svetilišta. drvoredi. tabui. vetrovi

    klima. jezici. prognanstva. utočišta. bogatstvo

    budućnosti. opasnost budućnosti. ideje kosmosa

    priča o čoveku koji piše roman o sebi. roman o čoveku

    koji svojim koracima pravi plavu ružu da bi je poklonio ženi

    koju traži. vetrovi duvaju. kiše padaju. po poljima raste žito i

    kukuruz. po gradovima se živi brzo i bučno. prsti na njegovim

    nogama ga vode da pogledom miluje sve. on je nasleđe. u

    njemu su sve seobe svi običaji i sva verovanja. on je raskršće

    i svetilište. drvoredi su zasađeni u njemu. vetrovi duvaju iz

    njega. on je klima. on je progonstvo i utočište. on je

    budućnost. on je svemir priča o čoveku koji na tlu

    rađa kosmički plavi cvet. vetrovi duvaju. kiše

    padaju. sunce se rađa u praskozorju i

    zapada u predvečerju. on voli i

    hoda. hodam oblikujući oblik

    kojim hodam. dolazim

    do tebe

    beograd 21.5.1994

     

     

     

    927/2726

     

    2972  sveska u kojoj pišem je debela i kad mi padne kao malopre pukne joj povez

     

    ranac

    763. hodanje

    gotovo ništa više. samo

    hodanje sa teškim rancem nilsovim

    nils je hodao od pariza do ljubljane za mir

    na prostoru balkana. ranac mu je težak baš kao

    i mir. možda je ranac i malo teži od mira jer se u

    njemu nalazi i uzaludnost. a svaka uzaludnost je

    teška jer uzaludnost pretvara nemoguće u moguće

    i pored ovog teškog ranca dan sam proveo u šoku

    od jučerašnje tuče u gradskom autobusu. bila je

    nedelja autobus nije bio prepun. ispred mene su

    sedela tri opasna momka. pogotovo je momak

    u crvenoj majici bio zlokobno agresivan. jedna

    devojka sa lepom dugačkom kosom je sedela

    ispred njih. dolazim do tebe. ako bude

    prilike priču ću ispričati drugi put

    beograd 23.5.1994

     

     

     

    928/2725

     

    2973  toplota izbija iz trava a znoj sa moga čela. verujem u opstanak

     

    2974  hodam znači u ovim rečima kuca srce

     

    2975  znoj mi štipa oči brišem ga sa rukavima plave majice

     

    2976  na obrvama mi se skupe kaplje znoja. ljuljaju se u hodu i onda padnu na asfalt

     

    2977  penjem se uz brdo. trave mirišu kao čitava prošlost

     

    svedočanstvo o žeđi

    764. hodanje

    hodanje kroz vrućinu. znojio sam

    se ćutao i trpeo. nisam još kupio letnje

    pantalone pa mi se butine ugreju kao gomila

    peska. na nekoliko mesta bulke su rasle kao nešto

    najlepše na svetu. video sam uzane kanale obrasle

    trskom. osetio sam kako je čitav veliki svet svuda oko

    nas. u svakom puteljku koji vodi iz sela u svakom polju

    zasađenom hranljivim biljem. bilo gde da odem osetiću

    istu čar koja će me opiti blagom jezom nesigurnosti

    blagom jezom nepoznatog ka kome čezne moja

    duša. jer sve nepoznato je takođe deo jednog

    kako ih je moja žeđ danas slavila i to poznato

    i to nepoznato. ako bude prilike priču ću

    ispričati drugi put. ožednelo

    svedočanstvo

    beograd - novi sad 24.5.1994

     

     

     

    929/2724

     

    2978  ti niti se šiješ niti paraš rekla mi je svetlana koja je pod brojem (2338) tražila hleb

     

    2979  dok hodam kroz sumrak ka narandžastoj

    svetlosti osetim da svet ulazi u mene kroz oči

     

    2980  mistral

    o ne zna nijedan čovek

    posle lutanja kroz koje divlje krajeve

    vraća se ta ruža 

     

    2981  kad mi u prostor detinjstva upadne čitav svet

     

    lelujaju se travke

    765. hodanje

    hodam kroz noć. pijan u četiri

    ujutru završavam dan. šta imam da kažem

    ništa više nego da je sve lepo. tajna jutra nestaje

    pod mojim koracima. hodam kroz vazduh kroz koji još

    niko ovog jutra nije prošao. pažljivo hodanje i jeste ostavljanje

    tragova u vazduhu. prelazim prazni bulevar i osetim moju ljubav

    prema poštenju. poštenje je uslov za svaku igru. pogotovo za

    život tu igru nad igrama. jer šta je drugo nego igra ovo hodanje

    kroz rano jutro posle pijane noći sa laslom blaškovićem. igra u

    kome se jutarnje rumenilo rađa sa istoka isto onako kao

    što je u sumraku zapadalo ka zapadu. ožednelo

    svedočanstvo. bio sam svedočanstvo o

    jednom čoveku koji je hodao u

    praskozorju

    novi sad 25.5.1994

     

     

    i

     

     

    to je jednostavnost

    koja mi daje snagu

     

     

    i ovi koraci su ruža

     

     

    volim kad mi pored lica proleti leptir

     

     

     hodam oblikujući oblik kojim hodam

     

     

    svaka uzaludnost je teška jer uzaludnost pretvara nemoguće u moguće

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti ne da si

    živo biće ti si

    najjebežljivije

    živo biće jer

    sve što si

    bila

    i

    jesi

    je

    jebežljivo

    do

    najobičnije

    nespoznatljivosti

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    Stranice