AUTOBOGOGRAFIJA

2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365

autobogografija su oboženja autobiografijom

autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije

autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem 

autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom

autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju

 

Ti
si

420084

pupoljak

ne slušam sebe nego šta mi put kaže

20. februar 2025.

27472. dan mog života

 

 

hajmo

krećemo

hodanje za

poeziju u

pesmu

 

 

i ?

 

 

pada kiša stojim u jednom dovratniku

u štokenu. sve je opet zatvoreno. u dva sela

nigde nisam mogao popiti kafu. žena iz zatvorene

gostionice mi iznosi pivo. uzimam ga iako

mi se ne pije. uvek je sve zatvoreno

 

 

i ?

 

 

jedan mladić u kolima kroz otškrinut prozor

istresa pepeo od cigare u ovoj zajedničkoj nam

krivini. kiša pada vetar duva mokar sam ne mogu

glavu da podignem kabanica se bori na vetru. jebi ga

jedan kombi se vraća unazad da me ponese. hvala ja

idem pešice pozdravljaju me. niz štap se sliva voda

niz put se sliva voda niz dlake potkolenice se sliva

voda sa vrha plastične plahte kaplje mi po nosu

 

 

i ?

 

 

šest sati ćutim. trnu mi zubi od tuge

 

 

i ?

 

 

šest je sati uveče. još kiša pada još sam mokar. tako ceo

dan. pomaže mi misao da radim isto što i svi beskućnici sveta

 

 

i ?

 

 

kiša kiša. kuda ja to idem zašto to radim ko

sam ja. naravno da ne znam i naravno da kisnem

 

 

i ?

 

 

depresivno je. prilaze mi telad svi trče lepo

četiri. pet. šest... jedanaest. svi su dotrčali. e drugari

drugari. imaju brojeve u ušima svi su se poređali uz ogradu

jedan do drugog u vrstu. drugari želim vam dug život

 

 

i ?

 

 

spuštam se niz oštru nizbrdicu. u dolini

vidim kako put vijuga i dolazi do sela u kome bih da

prenoćim. vidim ga kako izlazi iz sela i penje se. taj srebrni put

 

 

i ?

 

 

deset je u egentalu nisam uspeo da nađem

prenoćište. primio me pastor u baštensku kuću

prozori ne mogu da se zatvore ćebe je tanko

sve na meni je mokro. nije baš sjajno

 

 

i ?

 

 

šesnaesti dan

 

pola devet je. noćas je bilo hladno krećem sada je takođe

hladno. nadao sam se da će danas biti sunce izgleda ništa od toga

 

 

i ?

 

 

danas je šesnaesti dan i bilo bi sve u

redu da nije ove kiše i hladnoće. sigurno je

i cveću zima mislim dok ga gledam. da bi mi bilo

manje hladno zapalim cigaru. ne. cigaretu

 

 

i ?

 

 

jak vetar kiša patike plivaju u vodi. sat mi je stao. na momenat

sam izgubljen. zemlja je mokra a nebo još prepuno vode u sebi.*** tek

je podne. ne mogu da stanem jer sam mokar i bilo bi mi još hladnije

_____

 

*** dok hodaš ti verovatno imaš zemlju i nebo. ti si verovatno neki

drugi. imaš vodu. tvoj kamion se zanosi silazeći u dolinu. ti si u

njemu indijanac sa šeširom rekao mi je prijatelj o mom hodanju

_____

 

 

i ?

 

 

šest je sati. tri sata nije padala kiša i sve se na meni osušilo

 

ne bih voleo više da kisnem kažem

 

forma moje umetnosti je kratka šetnja 

u pejzažu kaže hamiš fulton

 

 

i ?

 

 

sedamnaesti dan

 

memingen pola deset opet kiša. nigde nikoga a onda

pogledam lasta je tu. vrabac je tu. leti. golubovi su tu u travi šetaju

 

 

i ?

 

 

u hodu se oslonim o štap da bih bolje zevnuo

 

 

i ?

 

 

dva i petnaest je tmurno je. kiša pada i prestaje i pada

ulazim u mesto berkhajm. prazno je ali sve je tu. i ja sam

tu. i kiša je tu rominja. parče hleba i mleko. sve je onako kako

jeste. već sam stigao nigde nisam ni kretao. ništa ne razumem

i sve je jasno. donosim odluku neću hodati 1.500.000 koraka

za poeziju nego korak manje 1.499.999 koraka. zaustaviću se pre

helderlinovog groba negde u prirodi gde je on mogao biti. ova odluka

me raduje oslobađa jer put nema cilja. nema pobednika i pobeđenih

jer ću vaskrsnuti helderlina vraćajući ga prirodi.*** jer ostavljajući

korak do cilja ostavljam ga nekome kome će biti dovoljno samo

jedan korak. jer ne odlazim kod helderlina nego kod žarka

radakovića koga ne poznajem i on postaje helderlin

jer ne slušam sebe nego šta mi put kaže

_____

 

*** kada sam se vratio sa hodanja prva stranica

koju sam otvorio u helderlinovoj knjizi bila je o blažena

prirodo. ja ne znam kako mi to biva kada podignem pogled

pred tvojom lepotom no sva je radost neba u suzama što ih 

plačem pred tobom ljubljeni pred ljubljenom. celo moje biće

zanemi i osluškuje kada mi se nežni talas vazdušni igra oko

grudi. izgubljen u daleku plavet često bacam pogled gore ka

eteru i u sveto more pa mi je kao da mi srodni neki duh širi

naručje kao da se bol usamljeništva raspliće u život božanstva

biti jedno sa svime to je život božanstva to je nebo čovečije

biti jedno sa svime što živi u blaženom samozaboravu vratiti

se u svemir prirode to je vrhunac misli i radosti to je vrh

planinski stanište večnog mira gde podne gubi svoju

jaru a grmljavina glas i ključalo je more kao

talas žitnog polja. biti jedno sa svime

što živi. sa ovim rečima...

_____

 

 

i ?

 

radostan sam. radujem se radosti u meni. radujem se jer

mogu da gledam kako se radost raduje radujući se radosti

 

 

i ?

 

 

mislim šta bih uradio kada bih čuo da mi je

umrla majka. nastavio bih jer umrla je samo jedna

od majki kao što sam i ja samo jedan od sinova a

kaja moja majka bi želela da nastavim put

 

 

i ?

 

 

sa jedne strane puta četinarska šuma

sa druge listopadna. ne znam koja je lepša

vreme se malo smirilo možda će i sunce. posle tri

dana mogu da stavim štap na ramena i oko njega raširim

ruke. jedna srna je iskočila iz trave i otrčala u šumu

 

 

i ?

 

 

malo pre sam stojeći pojeo parče hleba sa

puterom i popio pola litra mleka i setio se kako sam

kao dečak gledao više puta šiptare koji su nam ručnom

testerom sekli drva po celo prepodne skoro bez prestanka

samo povremeno podmazujući testeru slaninom a onda bi na

kraju izvadili malo hleba iz svojih torbi i posle tolikog napora

i znojenja vrlo malo jeli. sada mislim na njih diveći im se

i pomišljajući kako su sigurno i oni moji prvi učitelji

 

 

i ?

 

 

gledam u pticu kako se poskakujući kandžama hvata za drvo i cvrkuće

voleo bih da se bavim posmatranjem ptica mada verovatno to nikada neću činiti

 

 

i ?

 

 

mislim i zamišljam ljude koji su hodali

ovim putevima i predelima pre stotinak godina

i na one pre njih i one pre njih. kakvo je to vreme

bilo šta je bilo u vazduhu kako su oni videli svet koji

ja sada gledam. mislim put se rodio pre svih nas

 

 

i ?

 

 

sinulo je sunce stalno pišam jer sam se nahladio

 

 

i ?

 

 

malo pre dok sam u kafani pio kafu i doslikavao male pejsaže

koje sam svih ovih dana crtao ljudi sa susednih stolova su mi pri

izlasku bez povoda dali sitniš osam maraka. već pedesetak metara

ne mogu da zaustavim smeh. smejem se od radosti jer sam prosjak

 

 

i ?

 

 

pozdravljaju me ovce. iza mene velika duga nikad lepšu nisam video

staje jedan auto da me poveze zahvaljujem se i znam da ću im doneti sreću

 

 

i ?

 

 

osam je sati uveče u ohenhauzenu. okupan sam

soba je topla. opet sam kisnuo. žena je ljubazna. kada

sam se vratio u sobu posle tuširanja na stolu je bila kafa i 

tri kolača. zadrhtao sam od prizora. svih ovih dana hodanja se

završavalo u sobi i smiraju bez pokreta i put bez prirode i napora

a ja sam bio pun nesmirujuće energije koja je kao pipci počinjala da

se prostire po tom malom prostoru sedeo bih nem sa bolovima u

telu pisao gledao u kartu prao i sušio odeću i uvek bih se setio

mislim melvilovog filma samuraj sa alenom delonom. ko je

gledao taj film znaće o čemu govorim

 

 

i ?

 

 

osamnaesti dan

 

pošao sam i već me je kiša zaustavila

 

 

i ?

 

 

opet sam stao. vreme je šleht

tmurno sa kišom i vetrom. pušim preko

puta moje autobuske kuće hristovo znamenje između

dva drveta. hrist je prisutan i lepo se družimo. pomislim na

veliku žrtvu bezbrojnih koja ga je stvorila i sve one druge koji

ga stvaraju. razumem da ne razumem i otvaram se. ne koleba me

mada rastužuje misao da je on i nasiljem ustoličen i nametnut

ne koleba me jer znam da to nije hrist. gasim cigaru o kapi

vode što se slivaju niz gvozdeni stub autobuske stanice

 

 

i ?

 

 

pesnici nisu uglednici. oni su dole jer

se sa dna može bolje videti i govoriti o nebu

i istrošenom upaljaču bačenom iz kola na put

 

 

i ?

 

 

pevaju ptice. hodam tužan

i prazan. polako. tako je najbolje

čovek u fijakeru me poziva da se vozim sa

njim. jedan od konja nasred raskrsnice

elegantno izbacuje govna

 

 

i ?

 

 

tužan sam rasplinut

ne postojim samo hodam

u daljini vidim dugačko ravno

brdo ispod kojeg teče dunav

i svinje trče za mnom

 

 

i ?

 

 

nogom pred nogu

tugom uvećavam tugu

i praznim je. štap sam stavio

pod mišku. strpljivo zarezujem

olovke. ništa ne gledam

 

 

i ?

 

 

zarezao sam svih tridesetak

olovaka. noge nastavljaju. ja sam

ustvari jako umoran svi ovi dani su me

iscrpili. put izvlači snagu. putovanje te

treba predeli te uzimaju. sve je jedno

sve jedno je svejedno

 

 

i

 

 

hodanje

za poeziju jer

je i kaja sve vreme

bila sa mnom i kad sam

pomislio da je umrla i da joj

neću ići na sahranu nego da

ću nastaviti sve dok je ne

proglasim majkom

svih bića

 

 

i

 

 

sve 

je jedno

sve jedno

je

svejedno

 

sve

jedno je

svejedno

je jedna od

najdubljih misli

koja mi se otkrila

na hodanju za

poeziju

 

 

i

 

 

hodanje

za poeziju

je moja žrtva

kojom i danas

jako uživam 

hodanju

za

poeziju

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

u daljini se sve pretvara u jedno

19. februar 2025.

27471. dan mog života

 

 

hajmo

krećemo

hodanje za

poeziju u

pesmu

 

 

gde sam ja to krenuo sa štapom u ruci

hodam li onoj koju volim a ni video je nikad

nisam. možda me neka meka tuga gura u leđa i više

ne mogu da stanem. hodam li ja to u naručje bogovima

korak po korak koračajući koračam li ja to da bih bezbrojnim

koracima iskoračio tek korak jedini. hiljade slika nosim u

sebi takav je on putnik bezbrižni putnik korak po

korak nogu pred nogu šeta on u svom vrtu...***

_____

 

*** ričard long putanje mojih šetnji su jedinstvene i originalne

nisu sleđenje dobro utabanih staza koje putnike vode od jednog

do drugog mesta. ponekad se penjem oko planina umesto na vrh

koristim rečna korita kao pešačke staze. preduzimam šetnje koje se

dotiču sporosti. šetnje koje se dotiču kamenja i vode. preduzimam

šetnje unutar mesta kao suprotnosi linearnom putovanju

šetnja bez putovanja. reči nakon činjenica

 

ričard long prelazak reke. mnogo sreće

sedi. skini čizme i čarape. veži čarape za

ruksak. odloži čizme. zagazi popreko. sedi

isprazni čizme. obuci čarape i čizme

na redu je nova šetnja

_____

 

 

i ?

 

 

sedim oslonjen o tablu sela zove se bil tu ću prenoćiti. iz jednog kombija sviraju

mi i svi prijateljski mašu. mora da su me videli negde na putu i sada me prepoznali

 

 

i ?

 

 

na kraju dana opet kiša. čekam pod strehom i pušim. pekar izlazi iz radnje

i gleda u nebo. koliko će još kiša padati. uživam u ovoj kiši. rosite nebesa

odozgo pravednošću. strpljivo stojim. u nekoj od kuća čeka me kupljeni krevet

 

 

i ?

 

 

trinaesti dan

 

petnaest do deset krećem. kupio sam hranu za danas i sutra. sutra

je opet opera tužna nedelja. dve litre soka. litar mleka hleb i puter

 

 

i ?

 

 

voleo bih jednom jedno vreme da prosim

 

 

i ?

 

 

vrućina mi isušuje grlo i usta. ranac sa hranom tuče u potiljak

pijem kafu u praznom restoranu. dva nemca pričaju o gorbačovu

 

 

i ?

 

 

na raskršću devojka sa biciklom gleda u kartu. prolazi pored mene i

kaže mi ja sam brža. i jeste brža je. odmiče. već je daleko. više je ne vidim

 

 

i ?

 

 

pored puta kutija niške crvene drine bez filtera

 

 

i ?

 

tražeći mesto za odmor u nekom

hladu mislim na zadovoljstvo u tekstu

rolana barta. svih ovih dvanaest noći spavam

plitkim snom a oko tri noću ustajem i pijem vodu

 

 

i ?

 

 

u svim selima u centru sela je visoki drveni stub sa opletenim vencem

od cveća pri vrhu. pri dnu stuba se nalazi po desetak tabli sa simboličkim

crtežima poslova koji se obavljaju u tom mestu. jednostavna i lepa lična karta

 

 

i ?

 

 

najlepše i najlakše je hodati po pokošenoj travi. mislim kako je

kravama volovima i konjima kad po ovakvoj vrućini upregnuti vuku kola

 

 

i ?

 

 

okrenem glavu u levo jer odatle duva vetar

 

 

i ?

 

 

setim se devojke od pre tri godine koju sam zamolio za pastu

za cipele a ona ih uzela i sama očistila. vidim njeno lice i setim

se koliko mi je to pomoglo da po vrelini nastavim dalje hodanje

 

 

i ?

 

 

između dva velika drveta gvozdeno raspeće hrista na

raskršću pet puteva. svi putevi su paralelni. stojim i gledam

 

 

i ?

 

 

dva snažna konja stoje u popodnevnoj hladovini. sve što 

me okružuje je jednostavno i lepo. kaplje znoj sa lica i pada na put

imam 37 godina i putujem svojim životom kroz život i život umetnosti***

_____

 

*** volt vitmen

ja sada 27

godina star i

savršena zdravlja

počinjem u nadi da

ne prestanem

do smrti

_____

 

 

i ?

 

 

petnaestak krava stoji i gleda kako hodam. grmi

 

 

i ?

 

 

na razmaku od pedeset metara na šljunku pored puta

leže dva kurtona. počinje da pada kiša. vadim plastični plašt

 

 

i ?

 

 

pljušti kiša. seo sam na štap ceo se prekrio

kabanicom i pevam. krupne kišne kapi dobuju po leđima

 

 

i ?

 

 

opet počinje da pada kiša. posle kiše plavičasto presijavanje po putu. nemam načina

da opišem lepotu puta. njegova vitkost valovitost u kretanju nagibanja nestajanja...

 

 

i ?

 

 

iza mene preko šume i neba velika duga posle kiše. čujem zvona u selu

u koje ulazim. užurbano mi prilaze tri krave s pažnjom me posmatraju. stao

sam i gledam ih. oko očiju su im muve. na vratovima im vise veliki kožni nabori

polako preživaju i povremeno muču. u levom uhu su im zakačene zlatne značke

 

 

i ?

 

 

devet je. žena u pansionu prvo odbija da me primi. kad joj kažem da već trinaesti

dan hodam ona samo sa osmehom klimne glavom i odvodi me u sobu. u sobi tišina

širim stvari po podu stolici i krevetu da se suše. jedem gledam u kartu spavam

 

 

i ?

 

 

četrnaesti dan

 

devet i petnaest je oblačno je krećem. celu noć je padala kiša. muti mi se pred očima

ne mogu da rasteram mrlju u pogledu. to me čini nesigurnim. pretiče me devojka na konju

 

 

i ?

 

 

šutiram kamenčić po putu. šutnem ga i onda predviđam da li ću do 

njega doći sa punim korakom kojim ga mogu odmah šutnuti ili u raskoraku

 

 

i ?

 

 

valjda smrt oca u ranom detinjstvu i smrt najboljeg

druga dečaka učinili su da život osećam kao odlaženje

ka životu a ne stajanje i prizivanje života. i od onda sam

čovek bez korena i uporišta bez pripadanja bez zaštite

bez sigurnosti bez sebe sa nepoznatim i nepoznatima

 

 

i ?

 

 

pozdravljaju me ovce prelazim reku

 

 

i ?

 

 

pajsenberg. jednu devojčicu u žutom mantilu otac

šalje da sama produži niz ulicu do kuće. pokazuje joj

put i ona veselo potrči okrećući se ka njemu. on stoji i

gleda je ona polako prestaje da trči. hoda stane okreće

se ka njemu uspaničeno ga tražeći. rasplače se stoji

u mestu ni tamo ni ovamo i potrči nazad ka ocu

 

 

i ?

 

 

dva sata je zvone zvona u selu. planine u

daljini se rasprostrle po celom horizontu. daljina

im je poravnala vrhove i zaplavila ih bojom neba koje

se daljinom povećava. u daljini se sve pretvara u jedno

 

 

i ?

 

 

bole me oči čini mi se od samoće i ćutanja

mrtva srna bez glave leži pored puta. nekome

su trebali mladi rogovi. za sve ove dane video sam

mnogo motoraša ali ni jednog usamljenog vuka svi

su u grupama valjda se štite od velikih brzina šta li

 

 

i ?

 

 

popodne pored železničkih šina između pajtinga i

šongaua jedem sir i hleb. u travi malo nisko znamenje hrista

na metar od mojih stopala koja se suše na železničkom suncu

 

 

i ?

 

 

danas je nedelja pola osam uveče počinje snažan vetar

hladno mi je pevam svaka nedelja je tužna nedelja. stisnem

usta i sviram džezirajući kao pratnja bili holidej. boli praznični dan

žedan sam pa okrećem glavu unazad ka vetru da ga pijem mesto vode

 

 

i ?

 

 

obilaze me muž žena i desetogodišnji dečak na biciklima prepunih bisaga

muškarac još vuče prikolicu sa stvarima. lepo se pozdravljamo mi beskućnici

stali su po strani puta i večeraju verujem im više nego porodici u kućama

 

 

i ?

 

 

petnaesti dan

 

devet je krećem. dve patke se kupaju u malom kanalu. jako duva vetar i oblačno je

žena iz automobila mi se lepo nasmešila skoro me je rasplakala svojom pažljivošću

 

 

i ?

 

 

smračilo se. plakate po drveću upozoravaju na besnu lisicu. opet

ću zaglaviti u kiši na ovom prevoju vetar briše i navlači oblake prema

meni. više ne pevam sad urlam pevajući i vitlajući štap po vazduhu

 

 

i ?

 

 

ulazim u šumu vetar se skoro ne oseća i dalje pevam

 

 

i ?

 

 

jedan dan jedna noć. o dugi dan o duga noć

 

drugi dan druga noć. o dugi dan o duga noć

 

treći dan treća noć. o dugi dan o duga noć

 

četvrti dan četvrta noć. o dugi dan o duga noć

 

peti dan peta noć. o dugi dan o duga noć

 

šesti dan šesta noć. o dugi dan o duga noć

 

sedmi dan sedma noć. o dugi dan o duga noć

 

osmi dan osma noć. o dugi dan o duga noć

 

deveti dan deveta noć. o dugi dan o duga noć

 

deseti dan deseta noć. o dugi dan o duga noć

 

jedanaesti dan jedanaesta noć. o dugi dan o duga noć

 

dvanaesti dan dvanaesta noć. o dugi dan o duga noć

 

trinaesti dan trinaesta noć. o dugi dan o duga noć

 

četrnaesti dan četrnaesta noć. o dugi dan o duga noć

 

petnaesti dan...

 

 

i

 

 

baš

sam kisnuo

i pevao jedan dan

jedna noć. o dugi dan o

duga noć. drugi dan druga

noć. o dugi dan o duga noć

treći dan treća noć. o

dugi dan o duga

noć...

 

 

i

 

 

hodam li

ja to u naručje

bogovima korak po

korak koračajući koračam

li ja to da bih bezbrojnim

koracima iskoračio

tek korak jedini

 

 

i

 

 

hodam

li ja to i sad

da bi hodanje

za poeziju

hodalo

zauvek

 

 

i

 

 

poezija 

hodanja za

poeziju me je

otvorila pesmi

pesmi svake

reči a svaka

reč telu

boga

 

 

i

 

 

telo

boga

pesma

je

moja

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

dok si na nogama koračaćeš

18. februar 2025.

27470. dan mog života

 

 

hajmo

krećemo

hodanje za

poeziju u

pesmu

 

 

ne put u večnost nego put večnosti. putovanje večnošću

 

 

i ?

 

 

jedan je. pet vrabaca izleću iz velikog grma i saleću se u zajedničko klupko koje leti

 

 

i ?

 

 

čovek na traktoru razbacuje pokošenu travu da se suši

ljudi mnogo rade da bi nahranili svoju stoku koja ih hrani

 

 

i ?

 

 

zašto je ovaj čovek toliko raširo noge dok piša. njegova žena me je

primetila dok je nadizala suknju i sklonila se iza drveća da to na miru obavi

 

 

i ?

 

 

prvi put se krećem nizvodno sa jednom rekom. do sada je uvek bilo uzvodno

 

 

i ?

 

 

pokušavam da se setim pesme padajuća zvezda koju

peva li marvin. jedan me stolar malo pre podsetio na njega

 

 

i ?

 

 

saginjem se da bih mirisao balu sena

 

 

i ?

 

 

beli zemljani put ide pravo u plavo brdo. setio sam se liove pesme i pevam je. nisam sam

 

 

i ?

 

 

hej kako da napišem koliko i kako su planine plave

 

 

i ?

 

 

hej ne znam to. ali mislim na ludviga vitgenštajna vidim ga

kako sedi pred svojom kolibom (u norveškoj) i gleda u more***

_____

 

*** uvek sam na njega mislio kao na pesnika. prijalo mi je da se

družim sa bilo kojom njegovom rečenicom. možda i zato što je on rekao

308. šta je tvoj cilj u filozofiji - da pokažem muvi izlaz iz flaše za hvatanje muva

_____

 

 

i ?

 

 

sedim na kamenoj ogradi na sred mosta reke in

 

 

i ?

 

 

ulazim u vajzing. prazan sam. krećem se sporo. to je to

 

 

i ?

 

 

prilazim prozoru da vidim da li pada kiša vidim sija pun mesec

 

 

i ?

 

 

jedanaesti dan

 

brijem se isušenu kožu mažem margarinom

 

 

i ?

 

 

ulazim u šumu. odbijam da gledam sa tačke pogleda

panoramu u koju svi gledaju. hodam po šumskoj stazici i tvrdim

i ovo je panorama kraljevski puž na poljskoj stazi. ne. na šumskoj stazi

 

 

i ?

 

 

hajmo noge***

_____

 

*** to tvoje hodanje mi liči na slike hironimusa boša - rekla mi je ista žena danas

_____

 

 

i ?

 

 

sve ovo što sada izgovaram biće izgovoreno na

dužini od dvesta metara i kada se to prepiše na hartiju

moći će se videti koliko bi bilo stranica teksta za celo vreme

hodanja od kranja do tibingena ako bih neprestano govorio i

to je jedan od načina da pokažem kolika je dužina puta u pitanju

mada bi mi bio problem neprestano govoriti jer volim da govorim i

ćutanjem a neprestani govor bi mi ometao i hodanje i gledanje. pravio

pauze. što sada ne činim dok traju ovih dvesta metara. iako me ometaju

automobili i zato skrećem pažnju na štap kojim se služim i koji mi pomaže

na takav način da to ne mogu opisati kao što se teško može nešto više

reći o zagrljajima ali u svakom slučaju on je moj dobar drug i sve više

otkrivam koliko je mudar i to me čini srećnim što imam priliku da

se družim sa takvom mudrošću i dobrotom od koje se nadam

da će nešto i u meni ostati i zato pazim taj štap jer

osećam koliko on pazi na mene i koliko je

snažan a na nikoga ne usmerava

svoju moć***

_____

 

*** to je tekst sačinjen na dužini od 200 metara

16 redi teksta = 200 m. 1 km. = 80 redova teksta

80 redova teksta × 600 km. = 48000 redova teksta

48000 redova teksta = 1777 stranice teksta od kranja do tibingena

_____

 

 

i ?

 

 

danas je jako sunce bole me prepone. hodam za antu marinovića

 

 

i ?

 

 

tesari podižu krovnu gredu laste nadleću. sedim pored potoka

i pušim. jedna mačka gleda u tesare. ptico zašto si tako lepa

 

 

i ?

 

 

prelazim granicu austrije i nemačke

 

 

i ?

 

 

već sat jedan u nemačkoj nema nikoga. gde ću

spavati kad kuća nema a moj umor se buni buni i paniči

 

 

i ?

 

 

sedim. moram. gladan. žedan. opasno sam

 

 

i ?

 

 

mala ptica leti kao na valovima kroz kanjon u kome

sam kao osamljeno bespuće. vidim je i nisam sam

 

 

i ?

 

 

već pola sata hodam pored jezera. sednem na kamenu ogradu

puta i crtam nebo planine i jezero. dva čamca sa pecarošima

 

 

i ?

 

 

devet je. pada mrak. nema kuća. prepešačio sam 35 kilometara. telo boli i

radi plašim se da mu nešto ne otkaže. počeću da stopiram do prvih kuća

 

 

i ?

 

 

niko neće da stane. u kurcu sam

 

 

i ?

 

 

 

čuju se zvona crkve u lajngrinesu. deset je sati. izlazim iz

kola. čovek koji me je dovezao ovih deset kilometara bio je

jedan od dvojice pecaroša. video me je dok sam sedeo na

zidu inače ne bi ni on stao. ukradenih 10 kilometara mi je

pripalo (umirujem svoju savest) jer sam na onom zidu

sedeo miran i strpljiv kao da sam se tu rodio

 

 

i ?

 

 

prepešačio sam 40 kilometara. prenoćište je

30 maraka u jugoslaviji je prenoćište 3500 dinara

u austriji 150 šilinga u nemačkoj 30 maraka. znači

3500 = 150 = 30. čudna neka matematika. u različitim

krajevima ljudi vole različite količine brojeva

 

 

i ?

 

 

ležim mrtav umoran. da li ću sutra uopšte moći hodati***

_____

 

*** dok si na nogama koračaćeš

_____

 

 

i ?

 

 

dvanaesti dan

 

noćas sam se budio od umora. ustajao masirao i mazao

noge podne je krećem. kupio sam novu kartu južne nemačke

u razmeri 1:300.000 telefonirao žarku radakoviću u tibingen i

nastavljam. prešao sam polovinu puta. do polovine sam jurio cilj

u želji da mu se približim sada u ovoj drugoj polovini bih trebao da

se borim protiv njega da ga udaljujem od sebe da me ne bi ometao

 

 

i ?

 

 

bogatstvo trave. tri krave leže u hladu drveta jedna stoji i gleda ih

 

 

i ?

 

 

u hotelu u kome sam prenoćio radi jedna vršačanka

dušanka. poželela mi je mnogo sreće. hodam za nju

 

 

i ?

 

 

dok hodam milujem biljke i lišće na drveću. mi živimo

u prezaštićenom svetu. nezaštićenost se uvukla u nas

 

 

i ?

 

 

dva dečaka igraju fudbal na jedan gol. dobro šutiraju. kraj

kroz koji prolazim pitomiji je od onih u austriji. drveće razbacano

po proplancima i oko puta pravi senke oko sebe. senke se druže

sa svetlošću. hodam. šta je ispred i šta je ispred i šta je ispred

 

 

i ?

 

 

debela žena se penje na traktor ubacuje ga u brzinu kreće da kupi

travu. trava se žnje. o trave o vi majke vas kao božice pozdravljam

 

 

i ?

 

 

posle telefonskog razgovora sa žarkom radakovićem

bio sam toliko uzbuđen da sam zaboravio štap u pošti

posle desetak minuta sam primetio da sam sam i da mi nije

u ruci. odmah sam potrčao nazad i našao ga u uglu kako me

čeka tako strpljiv i prav. stegao sam ga zagrlio i poljubio

 

 

i

 

 

odmah sam

potrčao nazad

i našao ga u uglu

kako me čeka tako

strpljiv i prav. stegao

sam ga zagrlio i

poljubio

 

 

i

 

 

hodanje

za poeziju je

sam bez seksa

ja sam bio i tad i sad

najjebežljiviji seks samih

kojima je jedino do seksa

ljubavi slobode istine

u svakom trenu

jebačine

svih

bića 

svemira

 

 

i

 

 

hodanje

za poeziju su

tvoj veliki nos i

moje prejake

vilice

 

 

i

 

 

hodanje

za poeziju

je umetnost

plesana nogama

i poezija pevana

stopalima

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja

17. februar 2025.

27469. dan mog života

 

 

hajmo

krećemo

hodanje za

poeziju u

pesmu

 

 

čovek iz kofe hrani krave ponovo zahvati u kofu

i pruža šaku i konju. prilazim bliže da gledam konja i on

me gleda. kobila je mlada kobila. jedna krava se izdvoji 

iz stada priđe blizu stane i gleda me. kažem joj zdravo

 

 

i ?

 

 

mislim na gudrun enslin i urlike majnhof

 

 

i ?

 

 

sva ova količina koraka je neprimećena isto je i sa svetom vidimo samo 

fragmente. nadam se da je dovoljno malo viđenog za mnogo zamišljajućeg

 

 

i ?

 

 

pola osam je. vidim crkvu i selo. sada su nestali iza brda. sve

kao da jeste i nije. promena pleše u promenama. gladan sam sve je

bilo zatvoreno zbog crkvenog praznika i u meni više nema jutarnjeg doručka

 

 

i ?

 

 

kiša opet počinje da pada molim je da sačeka još

ovaj kilometar do sela sad kad sam se osušio u hodanju

 

 

i ?

 

 

soba je 150 šilinga kao i svako veče prepuna je mojih stvari koje se suše

masiram noge. spavam. budim se kao i svake noći jer i noću kao da hodam

 

 

i ?

 

 

deveti dan

 

noćas je ovde u nojekiršenu padao sneg vidim ga kako nov blešti na suncu

šaljem vreću za spavanje u jugoslaviju. ranac će biti lakši i kretaću se sa više lakoće

 

 

i ?

 

 

i pored napora strahova od bola u kolenu i tetivi i pored kiše i

vetra i gladi i pored usamljenosti ipak je sve dobro. i lepo. i to hoće

da ponese kao da je već sve gotovo moram i dalje biti pažljiv i oprezan

 

 

i ?

 

 

oblaci ispod planinskog vrha pod snegom su još belji od 

novog snega. nema kraja u pogledima. nema kraja u čuđenjima

 

 

i ?

 

 

veliko konjsko govno odličnog kvaliteta na sred puta od 17% uspona prema gerlosspasu

 

 

i ?

 

 

jedna baka sa naočarima opasana crvenim džemperom penje se šumskom

stazom u brdo očito iz zadovoljstva težinom uspona i zadovoljstva u pripadanju

 

 

i ?

 

 

na svim vrhovima je novi sneg dole bujna zelena trava preplavljena

žutim cvećem. to je velika suprotnost možda i sukob ali ne i svađa

 

 

i ?

 

 

nosim litru soka koga sam bio željan ova dva dana. nosim ga do vrha da ga tamo popijem

 

 

i ?

 

 

na drugom brdu preko puta doline vidim sličan

put ovom po kome hodam. gledam ga kako se beli i provlači 

kroz šumu. put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja

 

 

i ?

 

 

do vrha je teško stići. najbolji način je da se krećem sporo. da putujem u

svakom koraku zaboravim vrh i odlažem ga lepotom doline. da ćutim saznanje

 

 

i ?

 

 

od jučerašnje kiše put je prepun malih belih glista. mrtvih osušenih na suncu

 

 

i ?

 

 

kraljevi i prosjaci ovog sveta spojili su se u jednom u lepoti cveća

 

 

i ?

 

 

štapom udaram u metalnu ogradu puta i družim se sa njihovom muzikom

 

 

i ?

 

 

stojim na pola puta do vrha na oštroj krivini u njenom

temenu prelepo raspeće hrista u drvetu napravljeno 1971 sa

puno svežeg cveća. na levoj strani krsta ptičica napravila gnezdo

 

 

i ?

 

 

zalutao sam. popeo sam se bezrazložno visoko. šta to znači. opet hristovo raspeće

u drvetu leđima okrenuto putu tako raspeti hrist poleće u dubinu ponora pod nama

 

 

i ?

 

 

ah kako sam zalutao. ne vidim put gazim po visokoj

mokroj travi. patike su opet skroz mokre. ode mi snaga

 

 

i ?

 

 

mnogi se potoci spuštaju u dolinu ka velikim vodama ali ovaj koji

gledam survava se i peni ne znam šta je belje oblaci sneg ili penušasti potok

 

 

i ?

 

 

dvadeset do jedan. košulja i čarape su se osušile na rancu. stavljam i majicu

da nije bilo onog lutanja kroz travu ovaj uspon bi bio pesma ovako su dve pesme

 

 

i ?

 

 

izgubim se zato što ne gledam. panika me hvata jer više ne vidim

 

 

i ?

 

 

čovek u narandžastoj putarskoj jakni i pantalonama sa malim

rancem na leđima lopatom i četkom u rukama hoda i čisti put kao kuću

 

 

i ?

 

 

umoran sam umorio sam se u lutanju i nadanju

da više nema uspona kad ono evo ga. e moj druže

 

 

i ?

 

 

1547 metara nadmorske visine. pijem austrijski jogurt i sveži vazduh. premoren sam

premoren sam jebiga. put se sastoji od uspona padova i ravnog. ostalo sam ja i prihvatanje

 

 

i ?

 

 

priča

u stari drveni alpski restoran ulazi čovek tridesetih godina

sa rancem na leđima očito neka lutalica. restoran je prazan

i on ugleda četrdesetogodišnju ženu kako pije dupli jogurt i

gleda ga. umoran je i on ga pije i gleda je. pakuje se i izlazi

 

 

i ?

 

 

petnaest godina kasnije u primorskom gradiću

neko kuca na njegova vrata. on je prepoznaje ženu 

iz alpskog restorana bez pozdrava ona mu kaže ti si

čovek moga života tražim te već petnaest godina

 

 

i ?

 

 

topi se grudva snega u mojoj šaci

 

 

i ?

 

 

izbezumljen sam od napora. iz dva autobusa izlaze francuski turisti

sindikalci da vide pogled. gledaju i mene razgolićenog i razvaljenog

na klupi. i mene i njih tera kiša mene niz put njih u autobuse

 

 

i ?

 

 

mladić u velikom buldožeru nosi šljunak uzbrdo ja silazim. plav je pitkog

lica sa naočarima nežno mi se javlja i taj mi pozdrav iznese umor iz tela

 

 

i ?

 

 

prvi put vidim ovce crne ovce u austriji. jedan

momak izlazi iz plavog forda i piša odmah pored vrata

 

 

i ?

 

 

u ravnici sam. pet i pet je. tri sata sam se penjao i dva silazio. hodam

po travi dole u gerlosu. kako je to meko i kako odmara umorne noge

 

 

i ?

 

 

sada je pola šest sada je sedam sada je oko pola osam i

stalno pada kiša. dve patke plivaju po jezeru hladno mi je

 

 

i ?

 

 

deseti dan

 

pola deset je krećem. sunce je vrlo hladno. noćas sam se

probudio sa željom da nastavim da hodam samo da hodam

 

 

i ?

 

 

serpentinska spuštanja. dobro sam

 

 

i ?

 

 

počinje briga za bližnje. oni ne znaju gde sam ja i kako sam ali

ni ja ne znam kako su oni. navlače se crne misli i slutnje u glavi. na

momenat mislim da neću izdržati ovu samoću. nailazi autobus sa ženom

vozačem podiže ruku i pozdravlja me. ni ne zna koliko mi je pomogla. a možda i zna

 

 

i ?

 

 

silazim sa puta na šumsku stazu na drvetu slika

hrista na krstu. evo je i druga. to je izgleda niz slika

 

 

i ?

 

 

slika 10

hrist stoji na položenom krstu a radnici

uzimaju čekiće za razapinjanje iz pletene korpe

 

slika 9

hrist je oboren kanapom mu vezuju vrat i vezuju ga za krst

 

slika 8

krst je na leđima hrista njegovi učenici se hvataju za glavu i plaču

 

slika 7

hrist u plavoj odori i crvenoj košulji puzi i vuče krst. vojnici ga udaraju i teraju

 

slika 6

krst je na leđima hrista i drži plašt za koji se drži i devojka

nisam primetio sliku 5. slike su na drveću na svakih pedesetak metara

 

slika 4

hrist vuče krst pognut do zemlje vojnici ga šibaju

 

slika 3

hrist na kolenima sa krstom iza njega. ulazim u malu pećinu

sa statuom majke božije. par drvenih klupa gori sveća. mir je

 

slika 2

vojnici stavljaju krst na leđa hristu ali on se još opire 

 

slika 1

hrist vezanih ruku na leđima stoji pred masom

na suđenju. islednik pokazuje rukom u hrista krivca

 

 

i ?

 

 

tako sam sišao ovom hristovom stazom na sam početak

upiranje prstom prstom osude. staza je bila obeležena brojem

8 znakom večnosti. svaki vrh je stradanje i ljubav kaže mi staza

 

 

i

 

 

ti si čovek

moga života

tražim te već

petnaest

godina

 

 

i

 

 

nailazi autobus

sa ženom vozačem

podiže ruku i pozdravlja

me. ni ne zna koliko mi

je pomogla. a možda

i zna

 

 

i

 

 

hodanje

za poeziju

je

pesma

zavet

 

zavet

pesmi

i

pesma

zavetu

 

 

i

 

 

hodanje

za poeziju

je

odbrana

od

čuvanja

samog

sebe

 

 

i

 

 

hodanje

za poeziju

je zauvek

starica koja je

rukom uradila

ovako

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

 

hodam da bih video sebe kako hodam

15. februar 2025.

27467. dan mog života

 

 

sedmi dan

 

doručkujem pušim cigaru. deca kućevlasnika

devojčice lepo obučene istrčavaju napolje. nedelja

je. jedino se deca mogu nezasluženo radovati

 

 

i ?

 

 

pola deset je krećem. staje mi jedan momak sa

crvenim opelom da me poveze kažem mu da idem

pešice on se smeje i podiže ruku ka glavi pozdravljajući me

 

 

i ?

 

 

plavi leptirić poginuo na putu. religija jeste opijum za narod

ali ideja da je religija opijum za narod je još veći opijum za

narod. hodam i gledam po površini da bih zavoleo sve stvari

 

 

i ?

 

 

plavi leptirić poginuo na putu. najbolje je kada se krećem sporo i

prepustim se sporosti onda čujem muziku u sebi. koraci su ples. životinja

je na nogama. prelazim preko reke isel. subotom samo snovi stižu a nedeljom

je čovek usamljen. družiću se sa rekom. pored reke ugledam van goga

 

 

i ?

 

 

plavi leptirić poginuo na putu. auto je udario srnu

leži mrtva na putu. hodam i okrećem se ka njoj

 

 

i ?

 

reka se tako veselo preliva preko kamenjara kao da uživa u sopstvenom kupanju

 

 

i ?

 

 

čemu me uči ovo hodanje. da sam deo celine

da sve ono što primim treba i da dam. da nikada ništa

ne ostaje u meni nego da samo prolazi kroz mene. sve

što zadržim za sebe je prepreka za nova primanja

 

 

i ?

 

 

mislim na moje stare drugare čedu. mirka. slobodana

slavka. sada jedan od njih puši doživljaj. sada drugi puši

cveće i travu. treći puši udruženi rad. četvrti puši poistovećivanje

hodanje je kao reka-roman u kome svi puše cigare. sve jedno iz

drugog izlazi. hodanje  je ravno ravno koje se poravnava. kraljevski

put. rečenica izlazi iz rečenice. putnici pravi jedino su oni što

zbog putovanja uvek idu na put neočekivano kaže bodler

 

 

i ?

 

 

pola tri je perem noge i lice u reci sušim se na klupi

i jedem.*** žedan sam prijaće mi mleko koje je još jutros

ostalo u rancu. mleko se pokvarilo. sada sam i tužan i žedan

_____

 

*** pre petnaest godina u zatvoru sam zamišljao ovakvu sliku kao sliku slobode

_____

 

 

i ?

 

 

smračilo se usta su mi suva. zatravnjeni nasip

pored reke je lep i ne vidim mu kraja ali mene boli tetiva

 

 

i ?

 

 

u sobi sam. kiša pada po krovu i reklami benzinske pumpe

zurim kroz prozor i mislim na jovin oljenku devojčicu koju sam

prvu poljubio pre 23 godine i više je nikada nisam video sada

bih voleo. tužan sam boli me ćutanje boli me tetiva nedelja je

kiša pada. nedelja je tužna kažu mađari peva bili holidej

 

 

i ?

 

 

osmi dan

 

zvona u selu huben tu sam prespavao krećem. pada

kiša sija se asfalt. dva motoraša u crvenim kišnim kombinezonima

projuriše pored mene eno ih već u drugoj krivini i više ih ne vidim

 

 

i ?

 

 

ne izbacujem šljunak u patici da bi mi to sitno

žuljanje odnelo pažnju od bolova u telu. kad bi mi

pomogla izreka na psu rana rasla na psu i zarasla.***

negde su jorgovani već precvetali i venu ovaj se rascvetao

u punoću svoje prašnjave lila boje. zaboli me od njegove lepote

_____

 

*** pomogla mi je

_____

 

 

i ?

 

 

danas je crkveni praznik i sve je zatvoreno opet ne znam

šta ću jesti. parče hleba namazano prazninom. prazninom

 

 

i ?

 

 

kiša pada silazim prema mitersilu. vetar mi širi

plastičnu kabanicu hodam da bih video sebe kako hodam

 

 

i ?

 

 

otkačena devojka cupkajući sa noge na nogu stopira. čujem

muziku sa groblja. strašno je zima. navlačim svu odeću na sebe i

kolenice. zebu mi ruke od hladne kiše. vetar me probija. liči da će sneg

 

 

i ?

 

 

ja sam kralj ove autobuske stanice. nikad nisam pomislio

da ću biti kralj niti da se kraljevi moraju sklanjati od kiše

 

 

i ?

 

 

tri devojčice jašu male ponije kiša i vetar im raznose kose

 

 

i ?

 

 

jedan konj u daljini kisne u travi

 

 

i ?

 

 

devojčice na ponijima se vraćaju iz sela. jedna zamahne mokrom

kosom unazad. primeti ih konj u daljini i njišti. jedem zadnju koricu hleba

 

 

i ?

 

 

šuma se isparava i oblaci se navlače nad brdom kao da se zapalilo

pada kiša. voda privlači sebi drugu vodu koja s njom se dira.*** navukao

sam plastičnu kabanicu na lice i gledam samo pred noge. put je prepun

vode koja se sliva gazim po njoj. kada mi vetar svuče kabanicu sa lica

vidim začuđene poglede iz automobila koji kao da se pitaju ko je ovaj ludak

___

 

*** kaže leonardo da vinči. i kaže voda kad siđe u vodu više ne teži i

više ne želi ići do središta sveta. i još kaže svi će ljudi pobeći u afriku

___

 

 

i ?

 

 

kiša je stala skinuo sam kabanicu mokar

sam i srećan. svađam se sa prijateljima borim se 

za svoju misao borim se za besmislenost ovog hodanja

 

 

i ?

 

 

odeća se najbolje suši u hodu

i dalje se svađam sa prijateljima

 

 

i ?

 

 

uzbudljivo teče reka umiruje me. svađe

su glupost posledica nedovoljnog gledanja

 

 

i ?

 

 

volim siromaštvo a da ne znam zašto. čini mi se da

koliko više ne znam da ga toliko više i volim. možda je to

i zbog ovih bogatih kuća koje mi nisu lepe u kojima vidim kraj

 

 

i ?

 

 

u naporu se moram čuvati gordosti.*** za svaki slučaj

pljunem možda će bar deo gordosti izaći sa pljuvačkom

_____

 

*** blago tebi ti ćeš se u hodanju osloboditi svoje

taštine rekla mi je ista žena mesec dana ranije

_____

 

 

i

 

 

najbolje je

kada se krećem

sporo i prepustim se

sporosti onda čujem

muziku u sebi. koraci

su ples. evo tu počinje

muzika mojih hodanja

i ples mog hodanja

kojim će se kasnije

na ruži lutanja

ujediniti

u

plesanje

i

pevanje 

 

 

i

 

 

čemu me uči

ovo hodanje. da sam

deo celine. da sve ono što

primim treba i da dam. da nikada

ništa ne ostaje u meni nego da samo

prolazi kroz mene. sve što zadržim za

sebe je prepreka za nova primanja i

tako se polako fiktivna ekonomija

počela preobražavati u

ekonomiju savesti

 

 

i

 

 

hodam

da bih video

sebe kako

hodam

eto

meni

mog

koana

zauvek

 

 

i

 

 

svađam se sa

prijateljima borim se 

za svoju misao borim se za

 besmislenost ovog hodanja

svađe su glupost posledica

nedovoljnog gledanja. svako

svađanje je gađenje pre

svega nad samim

sobom

 

 

i

 

 

meni je

sad 75 a onda

mi je bila 38 skoro

pa duplo više nego

sad ali gle čuda to

onda je i sad

 

 

i

 

 

meni je

tad bilo 4

godine od odluke 

da ću hodati i hodanjem

činiti i učiniti ono što hiljade i

hiljade ljudi čine za hiljade

i hiljade godina

ODLUKA

odluka o velikom hodanju

jedan čovek može i treba da uradi

sve ono što urade hiljade i hiljade

ljudi za hiljade i hiljade godina

1983

 

 

i

 

 

meni je

tad bilo ko i

svakome ko se

bilo kad usudio i

poduhvatio i ko će

se bilo kad usuditi i

poduhvatiti da bude

i čini baš ono i samo

ono što jeste ljubav

sloboda istina za

svako i sva bića

svemira a to da

bude i jeste

bog

i

to

jedan

jedini

bog

 

 

i

 

 

jedan

jedini

bog

je

živi

bog

 

 

i

 

 

živi

i jedan

jedini bog je

bog čedo čedo

bog i to pred

tvojim

očima

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

ideja je uvek stara korak je uvek nov

14. februar 2025.

27466. dan mog života

 

 

krećemo

voljeni

 

 

vrh planine u koji sam gledao i mislio na suna istu i aju sada oblizuju oblaci

 

 

i ?

 

 

skidam sve sa sebe go sam pored reke gejl. ručam pušim masiram

butine i tabane gledam u vodu pružim noge i telo odmaram se na suncu

 

 

i ?

 

 

mislim na pisca čije ni ime ne znam. pre tri meseca

pročitao sam tri njegove kratke priče o šetanju u književnoj

reči. atmosferu u tim pričama prepunu mekoće i tihog zračenja

prepoznajem u svakom svom bolnom koraku***

_____

 

*** robert valzer mala šetnja

hodio sam danas planinom

vreme je bilo vlažno a čitav krajolik siv

cesta međutim beše meka tu i tamo vrlo čista

najpre bejah u kaputu ali uskoro ga skinuh preklopih

i prebacih preko ruke. hodanje čudesnom cestom pružalo

mi je sve veće zadovoljstvo čas beše uspinjanje čas opet spuštanje

brda su bila velika i kao da su se okretala. sav taj planinski svet izgledao

mi je kao ogromno pozorište. prekrasno je vijugala cesta preko planinskih

litica. spustih se u duboku klisuru kraj nogu mi je šumela reka voz je proletao

ispuštajući raskošno belu paru. poput glatke vrele struje išla je cesta klisurom i

dok sam prolazio činilo mi se da se uska dolina savija i omotava oko sebe. sivi

oblaci behu nad bregovima kao da su se tamo odmarali. susretoh mladića

putnika sa rancem o leđima koji me upita da li sam video dva druga

momka. ne rekoh. dolazim li iz daleka. da rekoh i nastavih dalje

svojim putem. ubrzo videh i čuh dva putnika prolazili su pevajući

selo je bilo posebno lepo niske kuće odmah pod belim

stenovitim liticama. susretoh nekoliko vozila i ništa više

na poljskom putu videh i decu. nije ti potrebno nešto

naročito da vidiš. i ovako vidiš mnogo

 

priču je preveo žarko radaković čovek koji me

je devetnaestog dana sačekao u hajningenu

_____

 

 

i ?

 

 

moj ujak steva temerinski nikada nije bio van svoje zemlje

jer ne priznaje granice. ja sada hodam za njega bezgranično

 

 

i ?

 

 

igram se sa štapom. on je tako lep i dobar drug

mudar je mudriji je mudriji nego što sam mislio

 

 

i ?

 

 

pola šest je. peku me ruke izgorele su. sunce me ceo dan

iscrpljuje i otežava hodanje. sve je i lako i obično samo hodaš

ipak i teško i začuđujuće. ne znam ni ko sam a hodam. odmičem

a ne odmičem. ne odmičem a odmičem. misao stalno hoće da

pobegne iz tela da postigne bez postignuća da pobedi vreme - jer

vreme je teško ko bog - i da dođe do kraja. zaboravlja

da i telo misli i da su ravnoteža

 

 

i ?

 

 

skinuo sam ranac da se suši na klupu parkinga sa česmom

idem da bacim tetrapak od soka iznenadim se kako sam čudno

lak skoro poskakujem. setim se i ugledam ranac leži na klupi

 

 

i ?

 

 

već pola sata hodam a velika planinska gromada sa moje desne strane se ne pomera

kao da je gledam stalno sa istog mesta kao da nisam pola sata hodao. nikako da je obiđem

 

 

i ?

 

 

osam i petnaest je ljudi se lepo javljaju bože pomozi. umoran sam

ceo postajem bol ne mogu više hodati ni za koga. samo još do ovog sela

 

 

i ?

 

 

nije bilo prenoćišta. kako ću dalje kad ne mogu više a moram. boli me

koleno hladno je put je ravan krećem se sporo da bih se uopšte kretao

 

 

i ?

 

 

devet je. soba je 150 šilinga. žena je ljubazna

 

 

šesti dan

 

devet je sati krećem iz delaha. gledam mladu zelenu travu i mislim na dolores čaće

 

 

i ?

 

 

hodam unazad za kaluđera koji je hodao unatraške od londona

do glazgova zviždeći pri tome jednu staru englesku himnu a hulio

kortasar mu posvetio svoju poslednju knjigu autonauti kosmoputa

 

 

i ?

 

 

priča

susretnu se vitez i samuraj

samuraj pita viteza - ti si vitez

ja sam samuraj - odgovori mu vitez

ti si samuraj - pita vitez samuraja

ja sam vitez - odgovori samuraj

 

 

i ?

 

 

čujem božanska crkvena zvona. podne je u kečbahu. automobil zapara

asfalt. krećem ka jednom vrhu. upeklo sunce zvona ga pozdravljaju. subota

je pretovarao sam ranac sa mlekom i sokom za popodne i sutra. težina ranca mi

udara u mozak. sunce je. nema vazduha. uspon je svi su se sakrili po kućama

niz serpentine dolaze mi u susret kolone vozila mnogi su krenuli na more

 

 

i ?

 

 

znoj curi sa mene. gledam u jedno dupe. dupe

jedne žene i neka struja me tuče kroz slabine. mesto

ovog penjanja bilo bi mi mnogo potrebnije to dupe koje se

pretvorilo u smisao po sebi izvan njega nema ništa ništa i

ne postoji samo ono glatko meko i okruglo dok se polako

pokreće. sve nestaje osim sunca i ranca

 

 

i ?

  

 

uspon još uvek. zauvek. hodam bez vazduha i polako. mislim

na milovana danojlića i njegova hodanja.*** ovakvi usponi i

samoća su najbolji lek protiv agresije moja se pretvara u molitvu

_____

 

*** da li je on u hodanju osetio svoju rečenicu jedino

da nisam bio bio bih bio takav sam želeo da budem

_____

 

 

i ?

 

 

mislim na želimira žilnika. branka hofmana. mislim na zatvorene. mislim

na aleša debeljaka i mihu zadnikara. mislim kako je kupusu bez vode

 

 

i ?

 

 

zaustavlja me policija. gledaju pasoš i potvrdu o

hodanju. all right. gut gut kaže policajac i skida kapu

 

 

i ?

 

 

kad mislim na seljaka kako sad kopa. kad mislim na lopataša-škarpera kako sad

izbacuje zemlju iz rova. kad mislim na livca kako sad u livnici lije svoj znoj. kad mislim

na kesonca kako sad misli na svoj kukuruz. kad mislim na proganjanog kako sad nema

gde da se skloni jer je okružen ležernom javnošću. kad mislim na sve one kojima je sad

teže nego meni na ovom usponu sramota mi oblije lice. ta sramota to je ta poezija

 

 

i ?

 

 

prislonim uvo da slušam lišće kako treperi na vetru

ako pristanem na napor i podignem glavu slobodan sam

 

 

i ?

 

 

jedan savremeni pesnik mislim da se zvao buda rekao je usamljen se kreće kao nosorog

 

 

i ?

 

 

skrećem sa glavnog puta ljubljeni makadam

čujem svoje korake po njemu valjda neću zalutati

 

 

i ?

 

 

zalutao sam. makadamski put vodi u brdo a ja se trebam voditi-spustiti u

obertrauberg. spuštam se niz liticu. malo malo pa skliznem na dupe. vrlo je opasno

za moje koleno patike se keze. uhvatim se za granu i sjurim do sledećeg drveta

 

 

i ?

 

 

spustio sam se u ravnicu prepunu kamenja. valjda će 

me potok odvesti ka dolini. sve se beli od kamenja i sunca

 

 

i ?

 

 

potok me je doveo u kurac. ovde je veliki vodopad. levo i desno se ne

može. vraćam se nazad. zaista je dovoljan samo trenutak da bi se zalutalo***

_____

 

*** ja se užasavam prirode rekla mi je jedna žena tri meseca kasnije

_____

 

 

i ?

 

 

jedva sam se iskobeljao. sav sam mokar od znoja ali još

nisam na pravom putu. konačno evo ga. izreke su zakoni a mi ih

potvrđujemo preče preče naokolo bliže potvrđivao sam to pola sata

 

 

i ?

 

 

mislim na vladimira velimirova i njegova maratonska trčanja. spuštam

se obeleženom šumskom stazom. butine se naprežu i klecaju kolena kao

i pre tri godine dok sam se spuštao crnogorskim kamenjarom ka glavi zeti

 

 

i ?

 

 

odmaram se na kamenitoj obali velikog potoka. u ograđenoj šumi stoji srna i

gleda me. lepa je i počinje iz straha i radosti da skače. kako to lako čini. vitka

je. mlada. naglo i nekako smešno trza vrat. ima lepe uši. sve je kao blagost

 

 

i ?

 

 

ležim na leđima. stvari se suše gledam u daleko nebo. hodanje se sastoji

od viđenog i zamišljenog. odjednom preda mnom ogromni medvedasti žuti

pas prilazi mi. valjda me neće dirati. miran sam. odlazi. zamišljeno je kao voda

 

 

i ?

 

 

mislim kako su doživljaji sa ovog hodanja toliko minimalni i bogati u

teško objašnjivom. neizrecivi. da bi bilo lepo o tome napisati knjigu

 

 

i ?

 

 

prelazim preko mosta reke drau. stotinak kilometara odavde to je 

reka drava. zapravo i sada je. ideja je uvek stara korak je uvek nov

 

 

i ?

 

 

pred jednim hotelom dva motoraša i motorašica. moćni

sa svojim lepim licima kožnim jaknama jakim mašinama. u

odnosu na njih ja sam kao stari radio ili siromašni kaluđer zavetnik

 

 

i ?

 

 

kad istresem patiku uvek ostane još poneki šljunkić. ulazim

u tiroliju piše na kamenom stubu od koga odzvoni udarac štapa

 

 

i ?

 

 

sedim u travi kod nikolsdorfa. crtam pejsaž. mnogo crnih i par žutih

krava u daljini mirno stoje. miris planinskih trava čuju se zvona koja 

se razležu predvečerjem. hladan vetrić mi klizi po licu i golim rukama

 

 

i ?

 

 

put je ravan pala je noć. ponovo nalazim karmin pored

puta. brojim korake između kilometarskih znakova. prve noći

lancovi video sam mlad mesec sada je prešao svoju polovinu

 

 

i ?

 

 

u gostionici pre sela nalazim prenoćište. 120 šilinga. pijem kafu i

pišem pismo žarku radakoviću. gledam u mlado lice konobarice odmara me

penjem se uz široke stepenice boli me tetiva iznad pete desne noge. spavam

 

 

i

 

 

igram se sa štapom

on je tako lep i dobar drug

mudar je mudriji je mudriji

nego što sam mislio

 

 

i

 

 

ovakvi usponi i

samoća su najbolji lek

protiv agresije moja se

pretvara u molitvu

 

 

i

 

 

kad mislim na

sve one kojima je sad

teže nego meni na ovom

usponu sramota mi oblije

lice. ta sramota to

je ta poezija

 

 

i

 

 

ideja

je uvek

stara korak

je uvek

nov

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

ja sam neiscrpna pesma koja se nogama piše

13. februar 2025.

27465. dan mog života

 

 

krenimo

i, izazivati

pažnju

 

 

uz uzbrdicu sunce. pre pola sata kiša. koliko više

puteva toliko više ljudi. mali prst na desnoj nozi žulji

 

 

i ?

 

 

povremeno podižem ruku i pozdravljam prirodu isusa i devicu mariju

makadamski prav put i bogatstvo šume dok se u mestu okrećem u krug

 

 

i ?

 

 

krijem se od kiše pod jednom šupom. dolazi gazda i kaže da će me ubiti ako

nešto iz šupe nestane. ja pijem mleko i jedem hleb. da li se bavim švercom pita me

 

 

i ?

 

 

oko četiri popodne i lako toplo sunce. perem čarape lice i pazuho u reci radgonji

rasprostrem plavi podmetač po drvenom mostu. sednem na njega i palim cigaru. pušim

kao gospodar uživanja. oprane čarape i oznojana majica se suše na ogradi. stavio sam

kamenje na njih da ne odlete u reku. kralj sam ovog mosta. gledam u vodu lepa je. pevam

sa njom. ležim sa nogama podignutim na ogradu. raširim ruke i gledam u nebo

 

 

i ?

 

 

slušam korake i zvuk štapa po makadamu. okružen sam šumom

sa jedne i druge strane a put odlazi pravo. ovde nema nikoga

 

 

i ?

 

 

pušim i pijem sok na ogradi kuće u kojoj su 1944 spaljeni meštani sela radovne

 

 

i ?

 

 

dvostruka krivina na desno reka radgonja puna slapova. probijam se

kroz jedan stari zarasli put. jutros mi je roža mulej rekla da ću hodajući

naći moju intuiciju. da li je ona ovde u ovoj šumi u kojoj put polako nestaje

pod popalim granama iglicama i lišću koje se pretvorilo u rastresiti crni humus

lepo bi bilo naći svoju intuiciju pogotovo dok se savijen provlačim kroz gusto granje

 

 

i ?

 

 

gadi mi se da zapisujem ono što vidim. miriše nana. zapisano

je deo otrgnut od celine i na taj način kao da sebe cepam. zapisivanje

prlja prazninu u meni koja se spaja sa punoćom oko mene

 

 

i ?

 

 

usred zelenog polja odjednom ogromna golet. iza goleti planine pod

snegom među njima je i triglav. priroda me gleda. kupaju se moje oči

 

 

i ?

 

 

ulazim u gostilnu u zgornjoj radovni. gostilna je prepuna radnika

seljaka očito proslavljaju završetak nekog posla. sto je prepun tanjira

pojedenog mesa i još neprobranih žutih kolača sa pekmezom. jedan od

radnika me poziva da krenem sa njim kolima u mojstranu. zahvaljujem se

i kažem da idem pešice u nemačku. drugi me pita da li sam poneo pištolj jer

tamo mogu biti ubijen. ljudi se plaše drugih ljudi. misao se plaši druge misli

ali ja ne hodam... (ne nije to dobro rečeno). ali ja hodam da bih svako tamo

pretvorio u ovde. ali ja hodam da ne bih imao svoju kuću da bih video

kuću kuća kuću beskućnika. da bih pio majčino mleko beskućništva

da bih odhodao tamo i tamo zapalio cigaru

 

 

i ?

 

 

planine su toliko plave da mi ne ostaje ništa drugo nego da kažem planine su crvene

 

 

i ?

 

 

penjem se uz oštru strmen. ravnica podnožja ostaje za

mnom kao i mokra majica od znoja koja se suši okačena o ranac

 

 

i ?

 

 

spuštam se ka mojstrani. dve devojke jedna sa lakoćom a druga sa bolnim naporom na

licu trče u brdo. misli koje mislim neki su već mislili a neki će ih tek misliti sad ih mislim ja

 

 

i ?

 

 

u sobi sam u dovju za trista pedeset hiljada. tuširam se i

masiram noge perem zube košulju čarape i gaće. u krevetu pušim

i studiram noge studiram kartu i današnji pređeni put i onaj koji me sutra

čeka. čekaće me celu noć. danas sam prešao 26 kilometara. spavam

 

 

treći dan

 

budim se boli me telo boli me koleno. to me brine. gazdarica mi kaže

ima raznih putnika. dok doručkujem u njenoj kući na ogradi terase svečano

padne golubije govance gledam ga iako su u pozadini neopisivo lepe planine

 

 

i ?

 

 

pola deset je polako hodam da bih se dodvorio

kolenu koje me opominje tihim bolom. mislim na radost koja 

me očekuje na kraju puta na radost povratka i te misli mi truju hodanje

 

 

i ?

 

 

stara žena sedi pred kućom broj 23 u mestu belca

briše nos pod naočarima i stavlja maramicu u plavu kecelju

 

 

i ?

 

 

gledam potok kako pada niz stenje setim se hajdegera. crni pas se izvalio na

zelenoj travi. put se kreće. žuti cvetovi maslačka. oni su sinovi sunca. pevam i am free...

 

 

i ?

 

 

mirišem jorgovan osvežavam umor. crna i žuta krava mirno leže u travi posutoj

vodenastim žutim cvećem. lasta liže asfalt u selu gozd. planina je planina i zato

hodam jer hodanjem planina postaje hiljadu planina. jedino se duh kreće. koleno boli

na momenat zaboravim i opet boli i hodam i pevam i hodam i zaboravim i hodam i boli

 

 

i ?

 

 

gledaju me krave i laganim pokretom glave i sporim žvakanjem bulje u moje korake

 

 

i ?

 

 

penjem se uz uspon ka korenjskom sedlu. sad

treba biti strpljiv i čuvati koleno. ranjeno koleno***

_____

 

*** tada još nisam znao čemu je sve došao kraj. ali kad danas sa ovog visokog brda moje

starosti gledam unazad vidim pobijene žene i pobijenu decu leže na gomili ili razbacani po

rubovima vijugave jaruge vidim ih isto tako jasno kao što sam ih video i onda kada su moje

oči bile mlade. i vidim kako je u krvavom blatu umrlo još nešto kako je još nešto sahranjeno

u mećavi kod ranjenog kolena umro je i san jednog naroda... beočug je raskinut seme

razvejano. mi više nemamo središte mrtvo je sveto drvo

crni los

_____

 

 

i ?

 

 

hodam polako uz strmen. znoj me obliva. nežno klizi po licu. noga pred nogu noga

pred nogu i koleno prestaje da boli. u strpljenju se kriju velike količine energije. osećam

ako strpljenjem izgubim svoju snagu i svoje ja upoznaću lepotu. tako bih trebao hodati

 

 

i ?

 

 

na ravnom sam noge hodaju same i znoj se odmara

vidim granični prelaz. tmurno je i pijem sok od kruške

 

 

i ?

 

 

prešao sam jugoslovensko-austrijsku granicu pet

minuta je do pola šest. spuštam se i hodam još sporije

 

 

i ?

 

 

priroda je ista promenio se jezik. pregrejali se tabani od kočenja niz

nizbrdicu. prepustio sam se izuzetno sporom hodanju. pola noge pred pola

nogu i tako prepušten itekako odmičem. to je ta strategija puža. to je ta velika brzina

 

 

i ?

 

 

prvo austrijsko selo šau. prenoćište je 140 šilinga. tuširam

se gledam kroz prozor sobe oblaci su se spustili na selo pred

kućom veliko staro drvo. prepešačio sam 23-24 kilometara

 

 

četvrti dan

 

devet i petnaest je krećem ka arnoldštajnu. nasred

poljskog puta sedi zec približavam mu se. otrčao je

 

 

i ?

 

 

prvo sranje u šumi. mrtva žuta ptičica pored puta u lindu. smračilo se i hladno je

 

 

i ?

 

 

pada kiša zaustavlja me. sedim pod nastrešnicom prodavnice obuće u

arnoldštajnu. kamioni prskaju oko sebe sedim kao pokiso miš to je ta poezija

 

 

i ?

 

 

hodam ogrnut kišnom kabanicom prelazim veliku raskrsnicu. saobraćajni znaci i putokazi

još više govore da se daljine više ne prelaze hodanjem i to daje uverenje mojim koracima

 

 

i ?

 

 

kiša je prestala krajolik se lepotom zaokružio u sebi. preko malog brdašca vidim

crkvu u sledećem selu. evo sunca. premeštam stvari u rancu da ih zaštitim od kišnjenja

 

 

i ?

 

 

još jedna mrtva ptica na putu

 

 

i ?

 

 

dvadeset minuta do četiri i stalno pada kiša. sada je gotovo neprimetna ali

neprestana u rominjanju. gledam asfalt i noge koje koračaju jedna pred drugom

 

 

i ?

 

 

mnogo pari očiju dok uspavani brzinom gledaju na put iz svojih

kola skreću pogled na moje hodanje. taj pokret glave i očiju je bar

jedna neizgovorena reč za poeziju. vidim jednu ružu. umetnost je a priori

 

 

i ?

 

 

zamišljam kako su stari grčki i rimski pesnici gledali svet oko sebe kako

su se davali poeziji. mnogo toga je danas isto kao i onda. pre svega kiša

noge štap. i putevi. u ovima je više cementa. u kiši je više otrova. u nogama

više prethodnih nogu. u štapu više znanja i manje mudrosti. hodam i vidim ih

 

 

i ?

 

 

stavim jednu nogu na metalni branik puta i teglim se. dok hodam

u meni nema mana. one žive u stajanju tamo gde nema zanosa

 

 

i ?

 

 

stalno me prate krave i kiša. zajedno smo i ne

znam da li stvaramo poeziju ili smo već poezija

 

 

i ?

 

 

četiri sata neprestano pada kiša. uspon je mokar kao i ja

desno pored puta gleda me glava hrista sa drvene kapelice 

čujem kako mi kaže i ja kisnem kao i ti samo ja već 2000 godina“*** 

_____

 

*** ako se mi možemo od boga odvratiti to se ipak bog ne može nikad odvratiti od nas

majstor ekhart

_____

 

 

i ?

 

 

na vrhu kiša je prestala. premoren i mokar pridružujem se vapaju prirode

koja me poziva na istrajavanje i upornost. kiše stvaraju velike narode

 

 

i ?

 

 

izlazim iz mesta štefan čuju se zvona sa crkve. kiša ponovo pada

 

 

i ?

 

 

holanđanka me odvodi do austrijanke koja me prima na prenoćište za 160 šilinga

kupam se gledam kartu u krevetu pušim prešao sam 30 kilometara čujem kroz prozor kišu

 

 

peti dan

 

laje pas čujem korake i štap kroz mokru travu. domaćica mi je podarila za put

hranu i cigare. sunce je zableštalo od ranog jutra planine se bele po vrhovima

 

 

i ?

 

 

gledam u daljini pravilni piramidalni oblik planine pod snegom kao

da sam u japanskom pejzažu. hodam za borislava mihajlovića-mihiza***

_____

 

*** beograd 30. april 1987. dragi mandiću zahvaljujem vam na hajdegeru i

šaljem vam malo poputbine ovako u pismu kao što starci šalju unuku vojniku

kako sam ja čovek koji se retko kreće i teško i nevoljno putuje molim vas koračajte

malo za mene. želim vam dobru sreću i uzbudljiv hadžiluk pozdravlja vas mihiz

_____

 

 

i ?

 

 

stojim i gledam puža. kako se neprikosnoven kreće

 

 

i ?

 

 

ja sam nomad i tražim svoj narod

 

ja sam nasamareni magarac sa žmirućim očima

 

ja sam slika čoveka koji hoda

 

ja sam ponovo nađeni istrošeni karmin na putu

 

ja sam pozorište koje se kreće

 

ja sam štap u mojoj ruci koja mu pripada

 

ja sam neiscrpna pesma koja se nogama piše

 

ja sam svetlost vodenastih žuljeva koja svetluca po tabanima

 

ja sam ja

 

 

i ?

 

 

deset je do jedanaest. pijem kafu putarski

radnik polako vozi bicikl uz uspon. baš sam umoran

 

 

i ?

 

 

baš sam umoran. jedan biciklista se penje uz uspon ja niz. osmehnemo se jedan

drugome. kada se mimoiđemo okrenem se i gledam mu u leđa da ga malo poguram

 

 

i ?

 

 

pored reke hodam za ninu vranešević i kseniju buštrović

gledam u kameniti vrh planine pod snegom i mislim na suna aju i istu

 

 

i ?

 

 

da sam napao ovaj voz koji se zaustavio i iz njega izašao jedan dečak sa

đačkom torbom na ramenima možda bi to bilo efektnije i javnije za poeziju

 

 

i ?

 

 

uz uspon pevam hajde druže moj hajde druže moj. hodam za žarka radakovića

koga ne poznajem. mislim kako je hodao verner hercog. šta je nosio na sebi

koliko je dnevno pešačio. kakvim je ritmom hodao. kolika mu je dužina koraka

 

 

 

 

ja hodam da

ne bih imao svoju kuću

da bih video kuću kuća

kuću beskućnika. da bih

pio majčino mleko

beskućništva

 

 

i

 

 

ako strpljenjem

izgubim svoju snagu i

svoje ja upoznaću lepotu

tako bih trebao hodati

 

 

i

 

 

ja sam ja

 

ja sam slika čoveka koji hoda

 

ja sam nomad i tražim svoj narod

 

ja sam štap u mojoj ruci koja mu pripada

 

ja sam neiscrpna pesma koja se nogama piše

 

 

i

 

 

divno i

bolno znači

božanski je susretati

se sa samim sobom ko

sa drugim ko sa živom

pesmom i živim

bogom

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

i, izazivati pažnju

12. februar 2025.

27464. dan mog života

 

 

i, izazivati pažnju

 

drugo hodanje za poeziju

od prešerna do helderlina

kranj-tibingen

1. juni 1987 - 20. juni 1987

 

 

uplašen si i drhte ti kolena** otvorì se i predaj

pogledaj ovo žuto polje uljane repice rekao mi je početak

______

 

** miroslav mandić je pošao iz parka u kome je prešernov grob u kranju u ponedeljak

1. juna u 12 časova i 15 minuta. pre toga je popušio tri cigarete tražio da mu prišijem alku

na trenerci kako bi o nju mogao da okači sat (mali ženski s dugačkim lancem) poklonio se

prešernu održao kratak govor i zevao. reči su bile pesma nas je održala njojzi hvala a

pevanje nalik crkvenom. dok je stajao kroz trenerku se videlo da mu noge drhte

 

kada je pošao imao je crnu odeću. crveni ranac na leđima. štap

sive patike sa crvenim znakom. kosu je oprao prethodno veče

 

njegov polazak mogla je da vidi i žena sa klupe u uglu parka (mada je sve vreme

čitala novine) čistač parka (koji je u međuvremenu prošao) i dugokosa plava devojka

(koja se kasnije vratila da pita šta je to bilo). nikoga drugog nisam primetila

 

svedok verica rupar, br.l.k. n 3616 sup bgd

_____

 

 

i ?

 

 

čujem svoje korake dok ih nesigurno pružam

po makadamu. belo i ljubičasto cveće pored puta

 

 

i ?

 

 

pevam... početak je pola sata iza mene

 

 

i ?

 

 

rečeno je da krava koju vidiš nije krava nego krava

ako je tako moje je viđenje slobodno i ja mu se prepuštam

i tražim ga u svojoj beznačajnosti koja se polako kreće

 

 

i ?

 

 

zatežu i greju se kolena

 

 

i ?

 

 

put putuje. stoji i menja se

takvo bih voleo da mi je i mišljenje

koraci su kao talasi. dolaze i nestaju

takvo bih voleo da mi je i pisanje

 

 

i ?

 

 

već jedan sat sa moje leve strane prati me crkva na samom vrhu brda

 

 

i ?

 

 

ne znam zašto ali podižem ruku. to je nekada dovoljno čini mi se

 

 

i ?

 

 

posle noćašnje kiše upeklo jako sunce. znoje se leđa. na zemlji barice žute vode

 

 

i ?

 

 

setim se mnogi od nas će misliti na tebe a neki

će te i čuvati rekla mi je verica rupar pre jedan sat

 

 

i ?

 

 

zelenilo lišća pored glave. crni leptir me češe o vrat. tabani se mreškaju

prvi odmor pored slovenačkih stogova za seno. skidam i majicu i pantalone

i čarape i patike. go sam. stvari se suše. prijaju dimovi cigare. prvo pišanje

 

 

i ?

 

 

prelazim prvu vodu vodu reke bistrice

čujem štap kako udara o asfalt. prve kapi znoja

na čelu u oštroj krivini praznog puta iznad bistrice

 

 

i ?

 

 

stavim štap horizontalno na šine ranca i laktovima ga gurnem unazad i tako

odvojim ranac od leđa. da se malo ranac i majica suše. prilaze mi mirisi trava

 

 

i ?

 

 

vidim je ostala mi iza leđa crkva sa brda. posle stotinu metara i nekoliko prideva

odustajem od truda da pronađem reč kojom bih opisao glave maslačka pored puta

 

 

i ?

 

 

velika stara trešnja pred selom podbrezje

 

 

i ?

 

 

miris krava

 

 

i ?

 

 

kupio sam četvrt kile hleba i pola litre soka. nosim ih u ruci. niz mali 

nasip slivaju se rojevi majčine dušice. sve je ljubičasto osim pčela po njima

 

 

i ?

 

 

sa leve strane potok. između nas uredne bašte sa povrćem. ako mu

priđem rashladiću u njemu tabane po kojima počinju da se žuljaju žuljevi

 

 

i ?

 

 

ako hoćeš da gledaš svoje prijatelje u lice prvo

pogledaj u oči svojih mana rekla mi je juče manca košir

 

 

i ?

 

 

stojim i gledam četiri ogoljena dugačka stabla bivših zimzelena strovaljena niz

obalu puta. bože kako su prava i ravna. i dok ovako leže u njima živi uspravnost

 

 

i ?

 

 

dve žene pleve veliku navodnjenu baštu. jedna me je primetila i gleda me. u 

drveću se čuju ptice. ona koja me gleda govori nešto onoj drugoj. sada me gledaju obe

 

 

i ?

 

 

čujem šibice u džepu i ranac na leđima. iz betonske cevi kulja voda

stavljam štap u travu. skidam ranac sa leđa. na ranac stavljam hleb i sok iz

ruku. prilazim prepunoj vodi i gledam mahovinu koja se leluja pod padanjem vode

 

 

i ?

 

 

jedem sok i hleb na betonskom zidu izvora. sunce mi suši noge. mravi

se žure. dva dečaka na sportskim biciklima polako voze i razgovaraju

 

 

i ?

 

 

hoću da ti pomognem zato što si drugačiji rekao mi je miodrag jozić

 

 

i ?

 

 

pre dvadeset dana sam stopirao iz beograda za novi sad. stao mi je veseo

ljubazan čovek. kada sam mu rekao da ću za dvadeset dana da krenem hodajući

od kranja do tibingena rekao mi je dođi kod mene i daću ti 10 miliona. to je četvrtina

novca koja mi je potrebna da bih koracima stigao do tibingena. bio je to miodrag jozić

 

 

i ?

 

 

dao mi ih je

 

 

 

i ?

 

 

oko šest je. počela je da pada kiša. sklonio sam se pod autobuskom

drvenom postajom. izuvam čarape i hladim žuljeve. kroz prozor kuće preko

puta iza zavese gleda me jedna žena. u kući je upaljeno svetlo i vidim kako

kuća živi u kući. naslonim se na ranac i pružim noge po klupi kakav je to užitak

 

 

i ?

 

 

izlazim iz kamne gorice. pada suton. blagi umor se šeta po telu

blago se krećem. jedan veliki dečak ulazi u štalu da nahrani krave

 

 

i ?

 

 

lepo je (koliko je) besmisleno

 

 

i ?

 

 

posle kiše livade i šume blešte u zelenilu. od isparavanja oblaci se navlače nad gorom

 

 

i ?

 

 

ko sam ja na ovom svetu

 

 

i ?

 

 

put se isparava preda mnom. iznad šume vrhovi

planina pod snegom. gledam. na momenat sam srećan

 

 

i ?

 

 

pijem kafu kod mladog slovenca. vlasnika automobila kr 150—169

krenem i zaboravim štap. vraćam se po njega on mi je najbolji drug

 

 

i ?

 

 

sad mi je u ruci. osam je sati uveče. večernje sunce

pevam spuštajući se prema lancovi. gde ću naći prenoćište

 

 

i ?

 

 

devet je sati. sumrak je pao stojim na mostu između lancove i radovljice

uzvodno uz savu zelenilo obalnih šuma i vrhovi planina pod tamnim oblacima

sumrak je pao i sada se širi po okolini. svetli moja cigara na prohladnom vazduhu

 

 

i ?

 

 

deset je sati mažem tabane margarinom i strpljivo ih masiram. pripremam ih za sutrašnje

žuljeve. mažem kolena hepatrombinom i navlačim tople široke kolenice. razvlačim plavi

podmetač za spavanje ulazim u vreću prekrivam je najlonom zatvaram cibzar i umirim se

pod ovim kružnim senikom. malo pre sam molio za hranu i dobio hleb sa margarinom i toplo

mleko. levo od mene na nekih tridesetak metara teče sava. ko sam ja na ovom svetu

 

 

drugi dan

 

pola devet je. pakujem ranac. stvari iz njega su prošlo noći ležale rasprostrte

po stolu hladnoća mi je u nosu. stara žena iz kuće me poziva na kafu i mleko. zove

se roža mulei. gledam slike njene snaje. kuhinja je topla liči na rožu a namazani

hleb i mleko prijaju. kafa i cigara me bude i tiho podsećaju na put preda mnom

 

 

i ?

 

 

pola deset je hodam prema bledu tmurno je a u daljini na

snežnim vrhovima bele se osunčani oblaci čuju se cvrčci pored puta

 

 

i ?

 

 

noć je bila hladna osećam je po telu ali se nadam da ću hladnoću izbaciti iz sebe

hodanjem. noćas u spavanju na klupi bolele su me pete. spuštam ranac na zemlju i teglim

noge stavljajući ih na drvenu ogradu pored reke. savijam telo i glavu prema kolenima

 

 

i ?

 

 

umetnost je nenadana i dolazi sama. tako mi kaže reka i most i

kamena litica na drugoj obali i drveće nadneseno nad rekom i zatamnjena

voda u seni drveća i beli sprud i moj pogled koji sve ovo gleda i gleda. sava

je tiha očistili su je kod jesenice kažu. napuštam most i krećem se uzvodno

uz savu uz blagi uspon. sve što sada vidim drugačije je od onoga što sam

video malo pre. šta mene sve gleda. mene od onog malo pre drugačijeg

koji sam bio gledan od drugačijeg od ovog sada viđenog

 

 

i ?

 

 

krećem se da bih gledao. da bih gledao ono što me

gleda. da bih gledao sopstveno gledanje. da bih video kako

se susreću pogledi. umetnost je tamo gde se susretnu viđenja

 

 

i ?

 

 

u selu ribno dve stare žene promiču kroz polje visoke trave. jedna je povijena

i vidim joj kobasičaste bele butine. selo se kupa u poljskom cveću i bogato olistalim

voćkama. okružuje ga lepota zaplavljenih planina i snaga zelenila na proplancima

 

 

i ?

 

 

da li je ovo put za bled pitam ženu dok mi se u glavi vrti

misao da li je moja mana što u svojim manama vidim svemanine

mane osim samog sebe u kome opet vidim sve svoje mane

 

 

i ?

 

 

seljankina pružena ruka u pravcu puta prekida mi

misao. sigurnije i lakše koračam. promiče kišica

 

 

i ?

 

 

da bih olakšao ranac pred polazak sam iz njega izvadio i

helderlinovu knjigu tako da uz sebe nemam saveznika u napisanoj

poeziji. moram se osloniti na nenapisanu kroz koju hodam sa kojom

zajedno hodam. zaista je svuda oko mene. zašto je ljudi tako retko vide

zato što mnogo govore. zar zato što su ono što ih okružuje nazvali

beznačajnim ili zato što je poezija baš taj put kroz beznačajnost

zato i hodam da bih oživeo i da bi me oživela ta snaga

bez značenja. bez značaja

 

 

i ?

 

 

uplašio me i trgnuo pas koji je čuvan lancem oko vrata svom žestinom

poleteo na mene. čujem ga i to je takođe helderlinov glas. stariji par žena i

muškarac preda mnom u planinarskim dubokim cipelama su dovoljna činjenica

za poeziju i zato o njima ne zapisujem ništa nego ih ostavljam njihovom hodanju

 

 

i ?

 

 

pod strehom kuće prečiška cesta 3 iza bleda krijem se od kiše

već po ko zna koji put. u dvorištu kiša pljušti po litarskim flašama

učvršćenim na granama u kojima rastu plodovi kruške za jesenju rakiju

kruškovaču. sklanjajući noge od prskanja sa krova čitam današnju politiku

neočekivano vidim novinarsku crticu o miroslavu mandiću koji korača

još 1.500.000 koraka za poeziju ka helderlinu ili o prijateljstvu***

_____

 

***kad sam par meseci pre polaska na hodanje dobio pismo

od prijatelja u kome se on ljuti na mene zbog sadržaja pisma koje

sam mu uputio sa prijateljskim namerama naljutio sam se i ja. bila je

noć i ja sam 3-4 sata sa mukom hodao pored dunava odgovarajući mu

svađajući se pokušavajući da sukob razrešim u sebi i da ga ne nastavim

i negde oko ponoći posle mnogo varijanata pisma napisao sam mu da na

mesto mog odgovora razlozima za hodanje koje mi predstoji ka helderlinu

dodajem i razlog afirmacije prijateljstva i zato ono ili o prijateljstvu. tako

sam mu ja odgovorio koracima za prijateljstvo koji su ostali nevidljivi

 po putevima. putuje se da bi se ponovo sreli sa prijateljima u sebi

_____

 

 

i

 

 

jako

sam srećan

jer sam otrkio to

hodačko i. i je put i

i je pričalo put i od

svega činilo

muziku

i

pesmu

 

 

i

 

 

lepo je

(koliko je)

besmisleno

 

 

i

 

 

ko sam ja

na ovom svetu

to pitanje me je

činilo pesmom

i bogom

 

 

i

 

 

štap

mi je odan 

i najbolji

drug

 

 

 

 

hodao sam

za poeziju da

bih oživeo i da

bi me oživela

ta

snaga

bez

značenja

i

bez

značaja

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

hodanje za pesmu i to oduvek i zauvek

11. februar 2024.

27463. dan mog života

 

 

hodanje

za poeziju je

postalo i ime moje

četvrte knjige

hodanje za

poeziju

 

 

i

 

 

sve

žudi

jedno za

drugim. krenimo

zajedno ko jedno u to

hodanje za poeziju u tih

zašto sam hodao

2.150.000 koraka

za poeziju

 

 

 

jer je

svaki pokret

i svaka reč zavet

postojanju

 

 

 

da bi

konvertit

kovertirao

dobar potez

 

 

 

da bi

vernik poverovao

i u prevratnikov

kovertirani potez

 

 

 

da bih

se školovao

kod štapa koji

me je vodio

 

 

 

da bih

jednom

diplomirao

na šali

 

 

 

da bih

mogao reći

ja i nagib puta

kao način

nagiba

 

 

 

da bih

u sumraku

oblizao usnu

 

 

 

jer je

lepota snaga

izvan života

 

 

 

jer je

dobrota

gotovo nemoguća

a opčinjavajuća

 

 

 

jer je

istina očita

a nespoznatljiva

može se samo

živeti

 

 

 

jer zašto

moga znoja

ne bi bilo po ovoj

zemlji koja nije

moja i nije

ničija

 

 

 

jer zašto

ne bih pevao

po putevima

na kojima

sam pevao

 

 

 

jer zašto

ne bih vikao 

šumama i vazduhu

reči koje su zabranjene

nepoželjne oskrnavljene

a žive u srcima

ovakvih

kao

ja

 

 

 

jer zašto

svoje telo ne bih

odmarao po kućana

nepoznatih

 

 

 

jer rekla

je mudra žena 

da se i piše za

nepoznate

 

 

 

jer zašto

ne bih svojim

snovima pisao u

njihovim krevetima u

kojima sam njihove

snove sanjao

 

 

 

zato što

sam video

ono što niko

nije video. što

mnogi vide ono

što drugi ne

vide

 

 

 

zato jer

je svaki bes

neiščitana

beseda

 

 

 

zato što

sam video onu

staricu koja je

rukom uradila

ovako

 

 

 

zato što

vrapcu na grani

pod mojim prozorom

evo sada kažem video

sam jednog vrapca u

konatici da li ga

poznaješ

 

 

 

da bih

pre spavanja

mazao margarinom

žuljeve na tabanima

 

 

 

da bih

posle buđenja 

krenuo ne

misleći

 

 

da bih

na pojilu za konje

u bukovici zatalasao

vodu usnama i bio

brdska domaća

krava

 

 

 

da bih

ležao na travama

sa jugoslovenskim

mravima i bubama

 

 

 

da bih

ostavio u ljubljani

iscepane cipele

 

 

 

da bih

molio i dobivao

ljuto ili slatko

mleko

 

 

 

da bih

prosio

 

 

 

jer 

samo

smo

prosjaci

 

 

 

jer je

rizik saveznik

na putevima

 

 

 

jer mnogima

nedostaje sjaj

u očima

 

 

 

jer 

se negde

prepunilo a

negde

ispraznilo

 

 

jer se

snaga uzima od

anonimnih i zabačenih

krajeva a potroše je

predstavnici i

asfalti

 

 

 

jer  se

ni hvala ne kaže 

onima od kojih

se uzima

 

 

 

jer 

ništa nije

tako loše da

ne bi moglo

biti gore

 

 

 

jer ništa

nije odgovor

koliko zahvalnost

i saosećanje

 

 

 

jer je

poezija

identifikacija

 

 

 

jer

nema

vode

i

pesnika

 

 

 

jer se

svako

prihvatio

sebe

 

 

 

jer treba

pisati i

za pse i

mačke

 

 

 

jer se

poezija uvek

i pisala za pse

lavore i osetljivo

kamenje

 

 

 

jer je

mnogo novih

reči po putevima

 

 

 

jer je

svakom

dato

 

 

 

jer se

i tako

umire

 

 

 

da bih

osluškivala

protok krvi

kroz srce

 

 

 

da bih

ponekad

skinula krov sa

kuće i ljubav

bila bliža

nebu

 

 

 

zato što

sam predavanjem

dobijala (i nemoguće)

 

 

 

zato što

sam po vetru u

noći na savi dozivao

skeledžiju dušo dušo

dušo

 

 

 

jer sam

kidao vlati

žita i jeo ga

 

 

 

jer sam

video crne

muve na ranom

suncu kako rade

po svežoj kravljoj

balezi

 

 

 

jer sam

video tamno

plave viline konjice

na vodenom

bilju

 

 

 

jer sam

nosio poeziju 

(svetsku poeziju)

po vrletima

spuštajući se

prema glavi

zeti

 

 

 

jer je

samoća

besprekorna

 

 

 

jer žena

kaže hoću da mi

daš trajnu apsolutnu

sadašnjost

 

 

 

jer se

samo tako

živi

 

 

 

jer sam

hodao 56 dana

od stražilova do lovćena

i kranja da bih video tri krave

i devojčicu u narandžastoj haljini

sa štapom u ruci kako

ulazi u šumu

 

kraj

 

 

i

 

 

56

dana

hodanja

za poeziju kroz

jugoslaviju bilo je ko

da sam leteo i preleteo

jugoslaviju koja će se 7

godina kasnije raspasti u

krvi ali tim pre nad tim

predelom sad hodanje

za poeziju lebdi ko

večni oblak

ljubavi

slobode

istine

 

 

i

 

 

ti

ko

god

da

si

ti

ako

tebe neko

nekad bilo gde

i bilo zašto pita bilo

šta o toj ozarućoj pesmi

zašto sam hodao 2.150.000

koraka za poeziju ti mu molim

te samo reci da je bog pesma

koja peva boga i u pesmi zašto

sam hodao 2.150.000 koraka

za poeziju jer pevati je isto

što i biti bog a bog

isto što i ti

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

hodanje za poeziju

10. februar 2025.

27462. dan mog života

 

 

knjigu

hodanje za

poeziju čini kraći

tekst sa prvog hodanja

za poeziju pod naslovom

zašto sam hodao 2.150.000

koraka za poeziju i drugi duži

tekst sa drugog hodanja za

poeziju pod naslovom

i, izazivati pažnju

 

 

i

 

 

zašto sam

hodao 2.150.000

koraka za poeziju sam

napisao posle hodanja a

i, izazivati pažnju sam

napisao za vreme

hodanja

 

 

i

 

 

jako volim

odmah jer se

iz odmah rađa

postupnost

stvaranja

 

 

i

 

 

miroslav mandić

 

hodanje za poeziju

 

ovu knjigu posvećujem putu i sporom čitanju

 

 

zašto sam hodao 2.150.000 koraka za poeziju

 

prvo hodanje za poeziju

od radičevića do njegoša i prešerna

stražilovo-lovćen-kranj

1. juli 1984 - 26. avgust 1984

 

 

 

jer je

besmisleno

ruža poezije

 

 

 

jer je

hodanje

majka

 

 

 

da bih

nosio i odneo

podsmehivanje

 

 

 

da se

poklonim

onima koji

žive poeziju

 

 

 

da bih

pisao

stopalima

 

 

 

da bih

u naporu 

bio herojska

vedrina

 

 

 

da bi

so moga

znoja nekome

bila inspiracija

 

 

 

da u

pesmu

uđu oni koje

sam sreo na

putevima

 

 

 

da bih

njištanjem

osnažio poljsko

cveće

 

 

 

jer na

putevima

najviše ginu

leptiri ptice i

ježevi

 

 

 

jer

voda ne

pripada

nikome

 

 

 

jer smo

se jebali

put i ja

 

 

 

da bi

sa mnom

hodali i oni

kojima je

onemogućeno

 

 

 

da bi

putnik i

stranac

hodali

slobodno

 

 

 

da bih

činio ono

što bi i drugi

trebalo da

čine

 

 

 

da se

uverim da

je poezija

svuda

 

 

 

zato jer

je poezija

i reč

svuda

 

 

 

zato

jer se i

poezija

osvaja

porazima

i

sporim

mislima

 

 

 

da bih

slučajem sreo

pesnika iz njeguša

koji je 12 godina

ležao na golom

otoku

 

 

 

da bih

bivao pod

nebom sam

kao lopov koji mi

je jednom rekao od

sada ćemo zajedno

krasti samo

mesec i

ja

 

 

 

da bih

video planine

i reke i jeo divlje

višnje pored

puteva

 

 

 

da bih

se družio sa

brankom

 njegošem

i

prešernom

kao

smrtnicima jer i

danas zatvaraju

pesnike

 

 

 

jer i

danas

ljudi

zatvaraju

ljude

 

 

 

jer se

svakodnevno

i u moje ime

kažnjava

 

 

 

jer bih

voleo da

se u moje

ime prašta

 

 

 

jer

jarko

je

jarko

 

 

 

jer me

je zaboleo

stomak od

jugoslavije

 

 

 

jer je

jugoslavija

velika kao

korak

 

 

 

jer sam

noćio po

stolovima i 

plažama

 

 

 

jer

put

spaja

 

 

 

jer žena

kaže hoću

da ti dam

sopstveno

uživanje

 

 

 

da bih

drhtao

od boli za

odbačenima

 

 

 

jer sam

jedan od

odbačenih

 

 

 

da bih

rekao

umetnost

je

 

znoj

 

samoća

 

ritam

 

strpljenje

 

 

 

da bih

dodirivao

ništa i pravio

ni iz čega

 

 

 

jer

ništa nema

od ruske avangarde

vorholovih obućarskih viceva

gertrudinog ponavljanja

rozinih muslinskih haljina

šnablovih groteski

sol levitovih poetskih analiza

nikolsonovog osmeha

sid višjusovog ludila

klajnovog pepela

brehtovog bala

mondrijanovih bugi-vugi slika

godarove ontologije

romana o ljubavi šklovskog

razgovora hajdegera i šara

benzeove tehnološke estetike

malih slika braće limbrug

žive snage lu salome i rilkeovog buđenja uz nju

vigoovog lepog

viljamsovih šljiva

rajhovih energija

bouvijeve šminke

ništa od jednog džoe delasandra

ili

vitgenštajnove kvake

na ovim putevima

nema

 

jebiga

 

 

 

jer sam

video kod

pakovraća monahinju

kako vadi kamenčić

iz sandale

 

 

 

jer me

je na sat i

po (7,5 km) pre

jabuke jedan

čovek upitao

da li hodaš iz

zaveta

 

 

i

 

 

jako sam

srećan zbog

posvete putu

i sporom

čitanju

 

 

i

 

 

hodao

sam

 

jer je

besmisleno

ruža poezije 

 

 

da bih

rekao

umetnost

je

 

znoj

 

samoća

 

ritam

 

strpljenje

 

 

i

 

 

podneti

mi je ono

što sam stvorio

a stvorio sam 

večnu lepotu

pesme

 

 

i

 

 

stvorio

sam večnu

lepotu pesme

jer sam je 

hodao

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje da. ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

8. februar 2025.

27460. dan mog života

 

 

i evo

sažete knjige

ne, ne verujem da se

ova rečenica ne čuje

i to samo za

tebe

ti

ko

god

da

si

ti

 

 

crvene

krave vole

ljubičasto

nebo

 

 

kriv sam

bio i ostao ali ja

sam mnogo više kriv

nego što sam bio osuđen

zato i pišem. da bih

vrištao

 

 

čovek

to je samo

samoća. ljudi

su bekstvo

od

samoće

 

 

u zatvoru

sam zavoleo

ptice. ptice su mi

važne ko put i

ruže 

 

 

moja snaga

bolno je mučena

od moje ljubavi je

jedno od najbolnijih

ali i jedno od

najspasonosnijih

iskustava koja

sam imao

u životu

 

 

ako u

moju dušu ne

može da stane i

poslednji insekt onda

jebeš moju dušu i zato

je moja duša postala

duša svakog i

svih bića

 

 

ne-ljudsko

nego

sve-bivajuće

 

 

ljubim

siromaštvo i

prosjake. zamišljam

puteve... željan sam

zelene salate. zelena

salato. muziko. hodanje

vi ste me vodili dalje

u čudo mog života

i posle zatvora

 

 

drveće je

najlepši živi stvor

na svetu. posveta knjige

ne, ne verujem da se ova

rečenica ne čuje životinjama

i biljkama je važna zauvek

 

 

ovde sad

već cveta jorgovan

danas se razvio. tako

je toplo da sam morala

da obučem svoju najlakšu

muslinsku haljinu. ova

rečenica roze luksemburg

je za mene najlepša

rečenica zauvek

 

 

pružim šaku

ka nebu i kažem

to je umetnost. zašto

zato što to niko nije video

ovaj mali umetnički rad koji

sam napravio u zatvoru me

je  vodio i doveo večnoj

umetnosti

 

 

mistični nivo zatvora

mislim da sam ga naslutio

 

 

autobus izlazi

iz krivine. i iznenada

tu. na tom delu puta život

je nestao. ugledao sam nebo

bilo je pred mojim licem. hteo 

sam da uđem u njega. hteo

sam da budem slobodan

 

 

i kada je

ponekad vidim

u svojim očima kako

mi prilazi u plavoj tufnastoj

haljini ja odmah tada krećem

ne želeći da me usamljenost 

sustigne u mestu

dok stojim

 

 

tada bih osetio

da me neko čuva

neki izmišljeni prijatelj

moj drug čuvar zvao

sam ga ekonomija

 

 

uzbudljivo je

kako uvek stvari

nastaju iz malog i

nepredvidljivog

neprimećenog

 

 

zar je on

morao poginuti

da bi me opomenuo

da povratka nema. da je

lutanje večno. da nema

popuštanja. da je kuća

onog koji putuje

putovanje

samo

 

 

i ja

sam to

znao i bio

sam ništa

usamljeni

miroslav

janišta

 

 

vući

ću nežne

poteze

 

 

trebalo

je ići na trgove

trebalo je ići u

zatvore 

 

 

pružim

šaku ka nebu

i kažem to je život

zašto. zato što to

niko nije video

 

 

i

 

 

oh kako mi je

jebežljivo i božanski

bilo ponovo posle 39 godina

proći kroz 14 mojih godina

od 1972 do 1985

zločin i kazna 1971-1988 – ja sam put

 

kazna i sloboda 1988-2005 – ja sam ruža

 

sloboda i ljubav 2005-2017 – ja sam leptir

 

ljubav je bog 2017-večnost – ja sam bog

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

ti si pesma mog života od mog ulaska u zatvor u 23

godini sve do trenutka kad sam te posle 14 godina u

mojoj 37 godini u kojoj se milomir ubio napisao slaveći  

život koji se kaznom preobražava u smrt i smrt koja

se ljubavlju preobražava u boga

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

posle ovih tri nedelja čitanja od 20. januara do 8. februara 2025

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje ja sam te još više zavoleo

jer sam te i pisao sa ljubavlju bluza koji sam slušao dok sam te

pisao na mansardi kuće broj 19 na zemunskom keju

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

je onaj tren užasa koji sam doživeo u felgaškom

odelenju u velelepnom sremskomitrovačkom zatvoru

kad sam u sred tog užasa napisao reči boga ne, ne

verujem da se ova rečenica ne čuje. da, da čuje se

za sva bića i ako ja budem nestao u užasu

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

je užas koji više od bilo koga i čega drugog žudi

za rajem i zato je užas moja ljubav za svakog ko

je užas podneo i svojom ljubavlju pomogao i

jedini pomaže svakom je baš sada u užasu

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

je brat užasa sestri radosti kojom ne, ne verujem da

se ova rečenica ne čuje čuva i neguje detinjstvo. detinjstvo

koje je živa životinja života. detinjstvo koje je biljno obilje

biljnog. detinjstvo koje je kameno kamenjenje večnosti

sloboda životinja biljaka i kamenja u knjizi ne, ne

verujem da se ova rečenica ne čuje

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

je hvala čoveku koji mi je rekao da zoran radi za

policiju. hvala johanu na tome da mržnja je doživotni

zatvor. hvala svakom zatvoreniku u zatvoru u sremskoj

mitrovici koji su od 9. novembra 1972 do 9. avgusta 1973

zajedno sa mnom svedočili da je ljubav živa da je sloboda

živa da je istina živa da je bog živ i da je svačiji zločin suma

svih zločina koje čine svi a često samo oni koji su pali u

zločin imaju šansu da iskupe zločin koji čine svi a da

toga često uopšte nisu ni svesni i još češće misleći

da čine dobro onima nad kojima vrše zločin

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

je knjiga o mladosti provedenoj u zatvoru o životu

obeleženom zatvorom o ljubavi slobodi istini nadahnutim

zatvorom i zato ne verujem da je iko u svemiru niti jači niti

važniji od bilo kog bića nego verujem da se ne, ne verujem

da se ova rečenica ne čuje čuje daleko tamo gde još ni

jedno biće nije došlo pa čak ni sam svemir

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

jer verujem da se ne, ne verujem da se ova rečenica ne

čuje čuje baš tamo gde i sama smrt vrišti za novim životom

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

je poverenje u sebe koji sam niko i ništa ali u

kome živi božije neka bude svetlost

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

ti si moje ludilo koje se borilo da sve ne ode u

kurac pa ni ja koji ne samo da sam bio ni za kurac

nego sam već bio bog iako to još nisam znao

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

je moj oproštaj od književnosti i literature i

preobražavanje književnosti i literature u

večnu umetnost svega onog što je

neizrecivo čudesno i krhko do

nepostojanja

 

 

i

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

je haiku lao cea. kanon ludviga vitgenštajna

koan gertrude stejn. nadahnuće broja 9094

napaljenost svakog broja na svaku reč i

svake reči na pesmu i svake

pesme na ime

bo

mi

bomimabo

ma

bo

koji ne

samo da se ne

odriče svog zatvora

nego ga i toplo preporučuje

svakome kome je zaista stalo

do ljubavi slobode istine za svako

i sva bića svemira da provede neko

božije vreme u zatvoru ili bar da bude

dostojan svih onih koji su u zatvoru

robijali i robijaju za svoje grehe koji

su u većoj ili manjoj meri i gresi svih

drugih koji za svoje grehe nisu

odgovarali nego su ih

pretvorili u pobede

i slovoljublje

 

 

i

 

 

i ako neko zna

mog voljenog slavka

bogdanovića neka mu kaže

da je jedan od najsrećnijih dana

u mom životu bio trenutak kada sam

saznao da je i on došao i zatvor u sremsku

mitroviciu jer je svojim tekstom o tome kako je mrak

pao na tribinu mladih reagovao i na moju osudu za tekst

pesma o filmu. slavkov dolazak u zatvor je za mene trijumf

grupe kod (slobodan tišma. slavko bogdanović mirko radojičić

miroslav mandić) i trijumf konceptualne umetnosti i to baš u

zatvoru. trijumf umetnosti same sobom svima i svakom biću

trijumf novog i nove tvari. trijumf odbačenog. trijumf osuđenog

trijumf zabranjenog. trijumf zatvorenog. trijumf mladih muda

u srcu svih bića. trijumf mladih srca u umu. trijumf mladog

uma u bogu. trijumf mladog boga u slavku bogdanoviću

trijumf i slavkovog i mog bolnog razlaza i to usred

zatvora i to usred uspeha grupe kod i konceptualne

umetnosti u svetu. trijumf i to usred zatvora jer

gde je mesto trijumfa večne ljubavi slobode

istine večne umetnosti nego u zatvoru

zar ne slavko moj. zar ne

bože moj

 

 

i

 

 

ako neko

ovog trenutka

poznaje dolores čaće i

čedu drču neka ih pozdravi

i neka im kaže dolores i čedo

vi živite u sećanju svih bića

oduvek i zauvek to vam

kažem ja 

bo

mi

bomimabo

ma

bo

zatvorenik

sveoslobođenja

svakog

i

svih

bića

svemira

oduvek

i

zauvek

 

 

i

 

 

a

ti

ko

god

da

si

ti

samo

da

znaš

od

ovog

trenutka

u

14:01

8

februara

2025

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

proglašavam

tek

rođenim

živim

bićem

svemira

i

čedom

jednog

jedinog

boga

amin

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje i dobrote i lepote svih bića

7. februar 2025.

27459. dan mog života

 

 

hajdemo

ne odustajmo

nikad

 

 

ponovo

na moru u

piranu želim da

budem more. i kada

sam se vratio sa mora

poginuo je prijatelj. poginuo

je u ranom jutru na železničkom

mostu u novom sadu. bio je rođen

za rukovanje i pesničenje. bio je rođen

za skrivajuću noć a poginuo je u svitanju

bio je lišen sebičnosti i bio je nagrađen

prirodom drugačijih. bio je od onih

koji lako nose prezir drugih

na sebi

 

 

posle

sahrane

ostajem na grobu

sedim na zemlji i ćutimo

dune vetrić i osetim miris šimšira

i bosiljka. komarci ujedaju i ja se

rastanem sa prijateljem i lagano

hodam a osetim kako

nosim leđa

_____

 

da li se otac ubio

zato što je bio usamljen

kako se proizvodi usamljenost

_____

 

 

dani

su prepuni

piva tugujem

za prijateljem. po

zemlji svetlucavo

more zatvarača

od pivskih

flaša

 

 

i ne mogu 

da se načudim

zašto nismo učili u

školi da smo i mi u jugoslaviji

imali logore u kojima smo zatvarali

svoje ratne neprijatelje i u kojima su

svoje višegodišnje dane provodili 

neki nemački očevi i neka 

nemačka braća

 

 

socijalno pranje 

je prilično retko. nekad

ne možeš na ulicu. od toga

posebno smrde oni koji su čisti

negde u istri jedem sunčevo grožđe

čekam jesen koja dolazi kao da

dolazi prvi put. sve što

jeste jeste prvi put

 

 

putujemo u

bajinu baštu preko

debelog brda. u planini

smo. sneg je. padao je ceo

dan i celu noć. u radničkoj

zagušljivoj menzi negde duboko

dole u šumi uz rakiju i čaj čujemo

da je zavedeno ratno stanje u

poljskoj jedan od radnika kaže

nije to ništa gore nego

što je nama ovde

 

 

izađem iz

barake da na snegu

sačekam prijatelja. pustoš

se isprečila pred mojom voljom

mogao bih na mestu klonuti ali

vidim prijatelja kako se pažljivo

spušta niz zaleđenu stazu

 

 

stotinak metara

dalje zajedno pišamo

u beli mekani sneg

 

 

ujutru ulazimo

u tunel sa radnicima

vozimo se pola sata do kamenog

čela koji se kopa. u tunelu hladno i

mrak. cigare se gase jer nema dovoljno

kiseonika. odasvud kaplje. radnici su mirni

i odsutni. jedan kaže nisam ja ovde u tunelu

zbog novca nego zato što sam lud. a lud sam

zato što nemam novca. posle nas u šumi uhvati

krupni sneg. padao je po nama tako jako da smo

mogli izgubiti glavu u snežnoj mećavi. ulećemo 

u malu drvenu kolibu u kojoj stari seljak muze

ovce i vidim askeza je viši oblik muškosti

neposlušnost viši oblik odgovornosti

 

 

jedne noći

pitam dolores

ovakve stvari

 

kad sunce ugreje

i kad te zamori i blago

opije šta voliš da radiš dolores

 

ako ti u životu život smeta

šta radiš onda dolores

 

ako ti novčić

padne na zemlju

da li se sagneš za

njim dolores

 

kad ti se ružan dan

pojavi na prozorima da

li ga psuješ dolores

 

kad ti kažu lepu

reč čitaš li tada stare

pesnike dolores

 

ako te neko pita

za ime da li mu kažeš

ja sam dolores

 

samo mi to reci dolores

 

 

i ja sam otišao

ona je ostala da hrani

golubove. ja sam prelazio

savski most i nisam razmišljao

posle godinu dana most je dobio

ime branko po starom pesniku koji

je skočio sa njega. sunce je izlazilo

i bio je to dobar znak da mi je

vreme spavanju

 

 

kasnije

vežem čamac za

struk i vučem ga po 

sredini dunava plivajući

lagani kraul. a prijatelj u

čamcu kaže samo

magarci vide ono

što se vidi

 

 

novembar je

i ja šetam po suncu

i ne moram u zatvor kao

pre deset godina. jedino

se čudim otkuda toliko

mačaka po ulicama

_____

 

čisto dvorište

zazjapi pred očima

nekoliko zatvorenika gleda

u mene. dvorište je prepuno

cveća. sunce je. boli me koleno

ponašam se normalno. sve mi je

nepoznato. ipak sve liči na zatvor

juče zvezda pobedila valensiju

jedan nula. večeras dejv

brubek svira na

beogradskom

nju portu

_____

 

 

i dolazi

zima i prolazi zima 

a rilkeove pesme o ružama

su žive kao i same ruže. i bukovski

ponovo povraća. i dođe prijatelj i kaže

da nikada u životu nije plakao ali se

zaplakao pre neki dan kada ga je

devojka uhvatila za kurac negde

u cvijićevoj. tek sam tada

shvatio koliko sam

bio sam

 

 

usporavam hodanje

do velike sporosti koja kao 

i velika brzina menja okolinu

došlo je vreme da nam ništa bude

sve. jer sve je moje gde ga mogu naći

i puštam telo da ga traži jer kažu

da je telo jako staro i da

zato puno zna

 

 

go sam i ona je gola

i ljubimo se i gledamo se

i ja joj brojim mladeže po leđima

i levoj guzi. desnu kažemo brojaćemo

drugi put. mislim da sam izbrojao 179

mladeža od kojih sedam većih. a bila je

ukupno lepa i nisam se ništa pitao i

ni u šta nisam sumnjao. bila je

toliko lepa da mi se i

sujeta umirila

 

 

ja joj nikada

nisam izbrojao mladeže

na desnoj guzi. nekad pomislim

da bih voleo to da uradim ali

uradiće to neko drugi

_____

 

velika zatvorska soba

je prepuna. ima tu ukupno

kazne jedno petsto-šesto godina

to je kao neko ogromno teško

zvono od bronze. zvoni

kao večnost

_____

 

 

tih dana u naselju

bangladeš kod novog sada

video sam veliku crnu bradavicu

kako upada i ispada iz dečijih usta

bradavica je bila natečena i modra a

sisa prepuna mleka. mi ostali smo 

zanemeli i bili besmisleni. ponovo

sam bio sam. sam sa hrišćanstvom

i komunizmom oko sebe

 

 

bog

me voli

pustio me je

da na čistom

asfaltu zagazim

u kravlje

govno

 

 

kiša je

letnji pljusak

ti si moj prijatelj

muvamo se po stanu

pijemo kafu

soba je tako čista

nameštaš krevet

čudim se kako si lepa

i kako toliko mnogo

ljubim te celu noć

i opet je kiša

ti si moj prijatelj

muvamo se po stanu

pijemo kafu

mislim o tvojoj pički

kiša je

letnji pljusak

zaista

 

 

jedna krava

je dala 81 litru mleka i

to je za mene prava istorija

kao i laste koje nadleću nad

površinom dunava koji se isparava

na jakom pljusku a žena i ja u čamcu

pričamo da je potrebno misliti na

drugačiji način. za početak

možda uzvodno

 

 

možda

_____

 

presvlačim se

pod toplim kaloriferima

greješ dupe pita ćelavi bik

prezimenjak. grejem dušu kažem

mu. zajebi je i zaboravi. sa dušom

se ne može preživeti

kaže mi

_____

 

 

umetnost je i dalje

sa moćnicima. nemoćna

 

 

u budimpešti

gledam mađare koji

se mole bogu da bog spase

ponosne mađare. u bosni vidim dva

jablana. ne mole se nego ka bogu rastu

ja ih poljubim jer nema istorije a reči

stvaraju predmete. u ravnici gledam stare

žene kako sede skrštenih ruku pored

zemljanih kuća. sede u maramama

i ćute kao zemlja

 

 

bog potkiva

svoje konje kod kovača

iako je bog a hleb kupuje kod

pekara. i dolazi jako da štiti slabo

i došla prijateljica i poklonila mi

ružu i ja je pitam zašto još

niko nije video život

_____

 

to je neko

ogromno teško

zvono od bronze

zvoni kao večnost

_____

 

 

i onda se

napušim hašiša i

uživam u putovanju sa

radnicima u poslednjem autobusu

za melence. u selu kupujem sveže

mirisno mleko i pitam se šta je sloboda

u pisanju i čekam i tanjim živce do kidanja i

pada sneg koji je zatrpao neke ljude na putevima

i napijem se sa pijanom devojkom koji mi peva celu

noć i stara žena mi kaže nemojte nikada psovati majku

otac je za psovanje. i ludim i tugujem po kiši i plačem na

keju kod štranda i znam da je izlaz da ljubim one koje niko

ne ljubi i to da ih ljubim u dupe jer njih niko ne ljubi ni u lice

i stežem se i vrištim i razbolim se od strahova i iskorenjujem

se do poslednjih delova u sebi i udaljavam se od svega što

bi mi bila zaštita jer je u iskorenjenosti i pod golim nebom za

mene jedini spas i slušam prijatelja koga je policija isprebijala

tako da ni bol ne oseća i bio sa onom koja mi je rekla moja

pička je najbolji deo mene i pešačio dva meseca da bih

video da put spaja i ponovo umro prijatelj i jedna mlada

žena a druga koju nisam poznavao očistila mi cipele

i opet se bojao satima i znao da bog je bog i još

jedan prijatelj umro i video tri ruže pred pljusak

i ljuštio se kao malter i opet je bila zima

nasilje je postalo stil življenja i

opet je bilo proleće i

svet je još

boleo

_____

 

pružim

šaku ka nebu

i kažem to je život

zašto. zato što to

niko nije video

_____

 

 

i

 

 

kraj

 

 

i

 

 

kraj knjige 

ne, ne verujem da

se ova rečenica

ne čuje

 

 

i

 

 

pružim

šaku ka nebu

i kažem to je život

zašto. zato što to

niko nije video

baš tako baš

tako

 

 

i

 

 

sutra

ću pevati

tiho na uho

ne, ne verujem

da se ova rečenica

ne čuje svakom ko

želi da čuje bluz ne

ne verujem da se

ova rečenica

ne čuje

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje istine i istine svih bića

6. februar 2025.

27458. dan mog života

 

 

hajdemo

ne odustajmo

 

 

ptice lete

neka. sreća je to

veče je. slušam džez

bili  kobam. garbarek

sitnih je insekata čudo

čitam luksemburgovu

cele zime kapija lupa

noću. ja stavim ciglu

da ne lupa i tako se

to cele zime ponavlja

a uskoro će ponovo

proleće doći će da se

ponovi da se ponovi

a da se ne

ponavlja

 

 

a leti

ujutru kada

je tek svanjivalo

ja sam vozio bicikli po

asfaltnim ulicama i bicikl

je klizio i nije bilo razloga da

ga ne vozim zatvorenih očiju

sve je bilo u skladu i rad nogu i

telo koje je uspravno sedelo

na biciklu i misli koje su bile

u glavi i volja koja se još

nije gasila. bila je to

sreća na biciklu

 

 

sreća na biciklu

 

 

vozio sam pravo u san

 

 

kasnije sam

biciklom kružio po

vojvodini. znojio sam se

na njemu ali i uživao u gledanju

i tako sa kišom ulazim u taroš u kome

je rođena moja majka. prvo nailazim na

seosko groblje na kome svi završimo pa

i ruke koje pišu prvo nailazim na seosko

groblje na kome svi završimo pa i 

mi ruke blago oslonjene na

korman bicikla

 

 

na ulicama

taroša guske svinje

i blato. guske pojedu svu

travu i poseru sve trotoare onim

zelenim guščijim govnima. ja ih

gledam i učim se da pravim

razliku između ahrimanskih

i luciferskih snaga

u meni

 

 

tu u banatu

raste kažu najbolja

kamilica i vidim je kad na

biciklu posle kaljave žabaljske

doline izađem na asfaltni put

vidim je i vičem vući ću

nežne poteze

 

 

trebalo je ići na trgove

trebalo je ići u zatvore

_____

 

ruža i sloboda

ja između

božije ja

rob i ja

_____

 

 

kiša je padala

a ja perem prozore

male knjižare narodne

knjige. oznojim se stakla

su velika. knjižara je

mala i posle po kiši

kisnem do kuće

 

 

i kad mi nije bilo

dovoljno od prozora

išao sam da tresem tepih i

kada nije bilo dovoljno od tepiha

išao sam da perem sudove. i kada

nije bilo dovoljno od sudova išao sam

da čistim podrume. i kada nije bilo

dovoljno od podruma išao sam da

se šetam. tada sam imao barem

dosta vazduha. ako je

bio vazduh

 

 

u decembarskom

jutru u almaškoj ulici dok

pokušavam da brzim hodom

ugrejem svoje ohlađeno telo

ugledam dva mlada došljaka u

grad kako se pridržavaju i greju

u zagrljaju ranojutarnjeg pijanstva

gledao sam ih i nisam imao nikakvog

razloga da preskočim rupu sa vodom

bilo je ugodno ohladiti svoje

gradske noge u tom

jebenom jutru

decembarskom

 

 

a u decembarskom

poslepodnevu slučajno

sretnem onu o kojoj sam

maštao u zatvoru a ona nije

maštala o meni jer mašta živi

u zatvoru. udata je i ne ide joj

kaže mi nemoj ništa da me pitaš

i nemoj ništa da govoriš. htela

bih s tobom da malo ćutimo

i nas dvoje ćutimo i ja je

gledam i ona me gleda

i stoji i tiho plače. i

onda mi kaže

hvala ti

i

okrene

se i ode

 

 

pada sneg

na novom beogradu

belo je u bloku 61. odmara

sneg i otvara neke stegnute delove

podignem glavu ka nebu i sneg mi

pada na lice. tužan sam. ona

kaže lakše je biti tužan

dok pada sneg

 

 

u katoličkoj porti

nosim ugalj staroj ženi

iz podruma svakog dana

ona mi uvek plati duplo više

nego što smo se dogovorili iako

je siromašna. ja uzimam jer znam

trebaće mi. verovatno to zna i ona i

ona zna da me uči dobroti. dobroti

kojoj sve više verujem. više nego 

zlu jer zlo je već 2000 godina 

vrlo moderno i postalo je opšte

mesto i šira okolina. a stara

žena je uža i posebna

 

 

prijatelj mi

pruža papir na

kome je ispisao

glavne rokenrol

grupe tih godina

 

1977 - kleš

 

1978 - stranglersi. džem. bazkoks. magazin. sijuksi end benšis

 

1979 - mejkons. geng of for. mednes. hjuman lig

 

1980 - orkestar manjuel end d dark. džoj divižn

 

kažu da je neophodno

dodati ramonse i kostela

po meni i crnjanskog

bukovskog i šklovskog

 

 

drugi

prijatelj mi

priča kako voli

da se napije i

onda pijan puši

u letnjoj noći

 

 

treći

prijatelj je

bio umoran jer smo

od ranog jutra krečili

njegovu kuću pored dunava i

mi kasno u noći po gustoj magli

opičimo renoom o saobraćajni 

stub pored puta. sva su stakla

popucala na kolima a mi kao 

da smo postali bolji

prijatelji

 

 

četvrti

prijatelj kaže

da je bog svetlost

koja osvetljava sebe u

tihom miru. prijatelj se zove

majstor ekhart. čovek ima 722

godina. sa njim bih sedeo u

kolima pa makar pičili

ravno u pakao

 

 

peti

prijatelj kaže

ono što se suviše

misli misliti se više ne da

lepota od lepote umire a

vrednost od vrednosti

mre

 

 

šesti

prijatelj sedi

sa svojom ženom

teni dišan. on stari

neženja sada pored

žene i flaše kisele

vode. miran je on i

mirna je ona i

kao da svako

u sebi ima onog

drugog više

nego samog

sebe

 

 

sedmi

prijatelj mi kaže

umrla mi je mama

ja mu kažem

žikiću nemoj da plačeš

 

 

čitam

bukovskog

verovatno najbolji

pesnik ovih godina

tip dobro piše. dobro piše

jer ga boli kurac. ne zajebava

se sa nama pizdama. interesuje

ga njegovo piće i da nešto pojebe

sve ostalo ostavlja ozbiljnom

čovečanstvu. dobar tip. govori

što mu se govori. i povraća

kad mu se povraća

 

 

čitam bukovskog

i lestvičnika. spajam

ih sa velikim i. i pišem da

bih sve povezao. i moral prljavih

svetaca i otkačenost pijanih alkosa i

konje koji slobodno žive na dunavskom

ostrvu kod kovilja i mladiće koji uzjašu

konje i pojure ih po peskovitoj zemlji

koja se digne pod topotom konja

i popadne po prljavom

lišću topola

_____

 

ispunio sam se

ponosom kada sam video

u kako sam monumentalan

zatvor došao. konačno sam neko

i nešto. zaista dobar zatvor. čak

su mi se i rešetke svidele

vidim čuvaju me. zaista

dobar zatvor

_____

 

 

kada bi

sve bilo lepo

kao perunike u

oblačnom

majskom

predvečerju

 

 

u zagrebu

sa starim novotalasnim

prijateljima pričamo o tome

kako je u stvari teško biti pizda jer

verovatno nije lako zajebati ljude. i pričamo

kako su muškarci velike kukavice koji se skupljaju

i skrivaju u stadima ideologije u stadima navijača u

stadima običaja u stadima naroda u kojima nadomeštaju

svu prazninu u sebi. kada bi deca znala ko su im roditelji

deca bi ih se odrekla kaže prijateljica. ali deca to nikada

neće saznati jer će ih roditelji vrlo brzo naučiti da i ona budu

kao i oni kaže prijatelj. strašno je to kako ljudi pristaju na

laži i gadosti svoje grupe i ne smeju da im se suprotstave

kaže prijateljica. ma nema nam spasa. kaže prijatelj

hajde da pričamo o godaru. kaže prijateljica

i mi razgovaramo o bresonu

 

 

niz drinu

smo se spuštali

na malom splavu sa

starim sedamdesetogodišnjim

splavarom. on je po profesiji bio

srbin a po rođenju zajebant. novac je

zarađivao na splavovima. kaže nam momci

žene je najbolje jahati otpozadi jer tada bolje

rodi pšenica. znajte ako je godina nerodna

to je zato jer muškarci nisu dovoljno najahali

i kaže za muškarce nije da sede kod kuće

i kaže kad muškarci sede isuviše

kod kuće uskoro će ratovi

 

 

u gradu je

sve užeglo i ruže

se suše. slabo će roditi

pšenica. takva su vremena i

čitam kjerkegora jer kažu svi smo mi

njegova deca i odlučim se za ponavljanje

nasuprot sećanju. jer se ponavljanje unapred

seća. znači opet pijem hladno mleko u vrelim

danima. znači opet preplivam dunav. znači

opet sam na peskovitoj obali oficirske

plaže u novom sadu sa kapljicama

vode koju otresam sa kose

otprilike na način velike

samoće

 

 

i

 

 

vući

ću nežne

poteze. i to

sam činio

i činim

 

 

i

 

 

trebalo

je ići na trgove

trebalo je ići u

zatvore

 

da

 

 

i

 

 

bog je

svetlost koja

osvetljava sebe

u tihom miru

oh kako je

to nežno

i

istinito

 

 

i

 

 

kada bi

sve bilo lepo

kao perunike u

oblačnom

majskom

predvečerju

oh kada

bi kada

bi

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje slobode i slobode svih bića

5. februar 2025.

27457. dan mog života

 

 

hajdemo

 

 

od kada sam izašao

iz zatvora sva odeća i sve

cipele koje sam nosio bile su nečije

i tako sam se ja družio sa onima koji su

u toj odeći i u toj obući bivali. jednom bih se

prilagođavao dešnjaku jednom levaku. jednom

onom koji je cipele gazio unutra a drugi put onom

koji je gazio napolje. jednom onom koji je a drugi

put onom koji više i nije. po dunavu su plovile sante

leda i ja sam čitao nadeždu mandeljštam i kada više

nisam mogao da razumem šta se to događalo tamo

gde su se strašne stvari događale ja sam tada dugo

slušao roling stounse. slušao sam ih za svaki slučaj a

posle sam se ispod mosta dok su plovile sante leda

muvao sa jednom našom radnicom u nemačkoj koju

sam dugo milovao jer se ona kaže zaželela nekog

jugovića po celoj sebi. jer ju je od kapitalističkih

ruku već bolelo njeno jugoslovensko telo. i ja

sam uradio onako kako je trebalo. i kao

prema nadeždi mandeljštam i prema

roling stounsima i prema njoj ja

sam bio patriota

 

 

i došlo je

proleće i došla 

je bolest i meni je bio

potreban lek a ne socijalno

i zdravstveno osiguranje. ja

sam tek kasnije shvatio da su

humanisti oni koji brane humaniste

da svako priča svoju priču. petlovi

pričaju petlovima. modernisti misle

modernistički. metaprozaisti

obožavaju metaprozu. političari

izučavaju svoju politiku. ironičari

jedino ne dovode sebe u

pitanje. svi smo

u zatvoru

_____

 

buđenje

brojanje. izlaženje

brojanje. posao. brojanje

ulaženje. brojanje. stojanje

brojanje. šetnja. brojanje. ulaženje

brojanje. večera. brojanje

stojanje. brojanje

spavanje

 

buđenje

brojanje. izlaženje

brojanje. posao. brojanje

ulaženje. brojanje. stojanje

brojanje. šetnja. brojanje. ulaženje

brojanje. večera. brojanje

stojanje. brojanje

spavanje

 

buđenje

brojanje. izlaženje

brojanje. posao. brojanje

ulaženje. brojanje. stojanje

brojanje. šetnja. brojanje. ulaženje

brojanje. večera. brojanje

stojanje. brojanje

spavanje

_____

 

 

za svaki slučaj

i dok je još vreme

spominjem moj žuti jorgan

širok je i noću ne moram da

brinem da li sam pokriven ili

ne. barem noću da ne

brinem. barem u snu

da ne mislim

_____

 

gledam u nebo

i očima prelazim po

celom plavom svodu

mislim  možda će

mi trebati

_____

 

 

ponovo sam

išao da kopam glinu

u prolećnim jutrima. i gledao

sam polja zasejana pšenicom a

noge sam držao na šoferšajbni

pokušavajući da zaboravim da ću

kroz koji minut biti sav u znoju

kopajući glinu koja se spustila u

dublje slojeve pa smo morali

da je kopamo dužim

kopanjima

 

 

posle ću se u

lončarskoj radionici dva

puta iseći na mašini. sve u svemu

leđa su me rasturala a živci se tanjili. i

tih dana kao da nije bilo drugih informacija

osim onih o umiranju. bližila se trideseta. a

to je već stotinak života nekih kada i ja

rođenih pčela. ali kriza nije

marila za moje uvide

 

 

i kada

sam prvi put bio

u prilici da vidim orahe

pitao sam prijatelja da li će 

mu smetati ako im pevam. i ja

sam pevao. i pesma i orasi su mi

odneli napetost. kao što su polokove

cipele poloku odnosile napetost sa

kojom on nije znao šta bi a one su

znale. prijatelj mi je pričao da on

svoj vinograd uvek orezuje u

istom džemperu. kaže da je

primetio da vinova loza

voli baš taj džemper

jer je boje

grožđa

 

 

uvek sam voleo luđe od mene

 

 

brao sam

matičnjak i nanu

i kamilicu oko manastira

krušedol. biljke su bile moji

prvi učitelji. pogotovo kada

su onako nemo stajale

na suncu

 

 

putovao sam na more

crvenim kombijem. na putu me

je ustopirao robijaš koga su pustili za

vikend. zaustavili smo se u kupresu i pili

smo piva. obojica krivi. on sadašnji i ja bivši

robijaš. pivo nam je prijalo i on mi na

licu mesta ispeva pesmu

 

život ti je

moj miroslave

miro-slave

sveti miro

život ti je

oh mandiću

mando-mladiću

čudo nad čudima

život ti je robija

neshvatljiv zločin

nad ljudima ako

ljudi jošter ima

jer sprema se

strašna zima

 

eto to ti je

od mene steve tontića

zeničkog robijaša sa stanom

u selu kukavice kod kupresa iz

zemlje bosne ponosne. i putuj 

mi dobro. šta ću ti ja

 

 

posle sam

u novom sadu

upoznao mlade ljude

i mi smo se družili i pričali

po celu noć a dan smo ostavljali

ostalima jer ih je po danu i inače bilo

mnogo a noći su bile prazne i u njima

se moglo lakše uplašiti ali mi nismo imali

zašto da se plašimo. mi smo bili drugačiji

i to nismo krili. naša izloženost je bila

definitivna i ja sam zato odlazio

miran kući. strpljiv kao kada

se zaglaviš u liftu pa

vrištiš ili si miran

kao slučaj

 

 

u

zrenjaninu

na jednom uglu

kažem odjednom

i bez razloga

 

ovaj

ugao je

bog

 

 

i kažem

da ne postoje

dva igora i kažem

ne postoji dvaput

izgovorena reč

svaka se reč

kaže prvi

put

 

 

prao sam

prozore za novac

prao sam ih vodom. praškom

 kristalom. svom dnevno-političkom

štampom. gumom za pranje prozora

 buštrević i svim ostalim razlozima zbog

kojih se peru prozori. prao sam njima za

čistiji pogled meni za hleb. i vežbao

sam da vidim plavu prevrnuta šolju

i kada je vidim napišem

 

plava

prevrnuta

šolja

 

 

počele su

nestašice i svi su

počeli da se plaše

svakog. jedna devojka me

je pitala zašto se ljudi plaše

nisam bio siguran da li to znam

ali sam joj rekao da je to zato

što ne menjaju ritam svojih

koraka. i nas dvoje smo

ga promenili i to nas

je zasmejalo

 

 

u

ritopeku

pored dunava

družio sam se sa

dve devojke koje

su satima pevale

južnoameričke pesme

u noći smo pričali o

kečua indijancima

i teroristkinjama. i

uopšte mnogo o

južnoj americi

nama se ponovo

činilo da smo mi

tamo rođeni

tamo negde

na andima

 

 

moj jezik je hotelski

_____

 

buljim u pljuvačku

pljunem pa buljim

lepota je opšte dobro

_____

 

 

na tom

jeziku vidim kako

sa trinaestogodišnjom

devojčicom mojom najboljom

drugaricom jednog junskog poslepodneva

stojim na peskovitoj dini a vetar je počeo da

duva i sve se smračilo a mi bili goli i željni kupanja

i ona imala lepe male grudi u koje sam sa nežnošću

gledao i rekao joj ljubice da li ti znaš koliko si lepa. a

ona je rekla da to nije važno i uhvatila me za ruku i mi

se sjurili niz pesak i skočili zajedno u vodu i počela je

da pada kiša. ubadala nas je po rukama i licu i cela

površina vode bila  je okupana sa mnogo kapi kiše

a voda je bila topla i mi smo se i u vodi držali za

ruke i nikada se nismo poljubili jer mi smo hteli

da budemo drugovi a drugovi se ne maze

nego čuvaju jedno drugo u ovom

neodgovarajućem svetu i ona

je zaista bila lepa i ja sam

rekao da ću je uvek

voleti

 

 

ona je

umrla mlada

nije imala ni devetnaest

godina i ja mislim o njoj kao

da je živa i sada kada je već

sedamnaest godina nema. ali

ja je ponekad sanjam. i ona

je živa. mislim zaista

je živa

 

 

ja sam budala

kao što vidiš slabo

crtam ove ruže. rekao mi

je u zimu 1980 duško rus. i

to je za mene bila izjava godine

i čitao sam isidoru sekulić jer voleo

sam da čitam žene koje su bile lepše

i pametnije od muškaraca. mada su

muškarci bili veće budale. što i nije

tako lako. i nije bilo problema što

su bili budale i voleli moć

nego što su bili

dosadni

 

 

osećao

sam se vraški

uznemiren. možda

su negde pobili mnogo

ptica ili su legalni radili neke

gadne ilegalne stvari. ili su glupi

naučnici još jednom morali da

proveravaju svoju pamet u dokazima

njima nije bilo dovoljno kao pametnim

ljudima da smisle i zamisle sve u

svojoj glavi. ma jebo budale

reče ovčar oslonjen na

ovčarski štap

 

 

nosio

sam

dugački

kaput

teški i topli

stari i iskrzani

smrdljivi i isflekani

ujakov iberciger kaput

bio je jako težak i jako

topao. bio je iskrzan i

bio je smrdljiv. bio je

star i bio je siv. bio

je propao i još ko

nov za nošenje

bio je gotovo

čudo u

ničemu

 

 

i onda sam

otišao i stopirao po

vojvodini. i vojvodina je

bila široka i ravna i na njoj

je bilo proleće a vrbe su se

zelenile pored bara. ja nisam

želeo da budem samo ja. želeo

sam da budem i neko drugi. po

mogućnosti svi drugi. i nisam

znao kako da to budem. i onda

mi se učinilo da se to postiže na

način na koji je rekao stolar

svaki muškarac želi da

stavi svakoj ženi

dao bog

 

 

kupao sam se

noću u dunavu i bio

sam u dunavu mali i plašio

sam se i trebala mi je muzika. i

otišao sam u piran da u moru ponovo

ostavim svoje strahove a kiša je padala

po šatoru i ja sam se pitao kako tapiri vode

ljubav i ponovo sam za novac razvlačio dugački

metalni metar i zabijao kočiće u tvrdu dolmu

a posle posla smo pili pivo i gledali u dunav

kako svetluca kod mačkovog spruda i ulazio

sam u mračne memljive podrume i čistio

ih a u banatu u jednoj praznoj kući

čitao pesnike

 

 

sve je

to bilo u

godini u kojoj

je rokenrol živeo

svojih 25 godina

ja sam bio od

njega stariji

šest

godina

 

 

te jeseni na

ulicama pod lipama

prijateljica mi je pričala

kako su u njenom selu mađari

ubijali srbe a posle im se srbi istom

merom osvetili i kako su tu u njenom

selu ali i u užoj i široj okolini tukli i

zatvarali seljake i mi iako smo

dugo pričali ništa nismo

razumeli

_____

 

samo

će lenja

mašta pored

ovoliko ljudi biti

zainteresovana

za ljude

_____

 

 

i

 

 

u

zrenjaninu

na jednom uglu

kažem odjednom

i bez razloga

 

ovaj

ugao je

bog

 

i

tako

je bog

ušao u

mene

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje ljubavi i ljubavi svih bića

4. februar 2024.

27456. dan mog života

 

 

krenuli

 

 

nisam znao

kako da dođem

do prava na život

bilo je užasno to

telo i ta pamet. ta

životinjska vrsta

kojoj sam

pripadao

_____

 

nedelja

ćelavi odlazimo na

umivanje nedelja je. božiji

dan. ćelavi smo i krivi a ipak

se umivamo. osećam leđa kako

vise na meni. nosim ih nogama

koje malo hodaju

_____

 

 

i opet su me

pozvali i ja sam otišao

po drugi put u vojsku. otišao

sam po kiši i zagreb je bio kišovit i

prijatelj nije došao i meni je ostalo da

zapišem ono sam kad prikupljaš kišnu

sipljivu tugu. opet sam bio u nevinom bratstvu

vojska mladih nezaštićenih izgubljenih dečaka koje su

učili da napadaju ubijaju i da se brane. dali su im oružje

i rekli vi ste rođeni da ginete i to vam je sveta dužnost. i 

ja nisam mogao da shvatim taj nauk otaca tu potrebu za

poništavanjem kojom će se stvoriti smisao življenja. uvek

sam mislio da je za život potrebno da se živi i da je za život

potrebno učiti živeti a ne umirati. umiranje je mislio sam

potrebno za smrt a ne za život. to mi se nekako činilo

normalnim. ali dobro. dečaci i mladići su bili lepi i sjajni

mada su svi dečaci i lepi i sjajni. i oni dečaci koji su

ovim dečacima bili neprijatelji kao što su i onim

dečacima ovi dečaci bili neprijatelji jer svi njihovi

i svi naši i svi neprijatelji njihovih dečaka i svi

neprijatelji naših dečaka bili su lepi. i svi

su mislio sam rođeni da žive. ali dobro

bili su zaista sjajni i bili su izgubljeni

i hteli su da isplivaju po svaku

cenu jer tako su ih učili

postajali su muškarci

ratnici

 

 

ujutru

su izlazili iz

svojih velikih soba

na kasarnski krug i sve bi

zamirisalo od njihove mlade

muškosti koja se skupljala u

njihovim ugrejanim mošnicama

u očima su im bile ženke a na

usnama njihove devojke. odsustvo

njihovih devojaka. u ustima su im

visile cigare zbog kojih su jako

kašljali i pljuvali po kasarnskom

betonu. te žuto zelene šlajmove

niko nije skupljao nego su se

tako tu sušili i nestajali

kao i svaka mladost

koja je već

otpisana

_____

 

ujutru mokraćni

smrad. gust kao

marmelada. udara

u nozdrve i pecka u

očima. muškarci su

rođeni za zatvor

_____

 

 

leto je

i ovde u

hrvatskoj i ovde

u kasarnama. u sobi

pijani desetar maltretira

vojsku. adresiram pisma

nepismenim vojnicima pa ih

ukrašavam da bi njihove poruke

bile gorke i slatke. kopamo rovove

za stojeći stav pijemo pivo i jedemo

mnogo napolitanki. najbolji među

nama su bili budalaši jer su nas

stalno zasmejavali i mi nismo ni

znali koliko su nas oni vadili iz

naših dubokih bunara u koje

smo se strmoglavljivali 

čim bi smo ostali na

trenutak sami

 

 

na

poligonu

je padala kiša

baš onako kako

je trebalo. mnogo

i neprestano i

padala je i bila

je neprestana

i blata nije

falilo za

obuku

 

 

mi smo

bili u prvom

planu u drugom

planu su bili pacovi koji

su mokri pretrčavali od

barice do barice. a u nekom

jedanaestom planu ali u drugoj

kategoriji pejsaža devojke su plesale

rokernol. setio sam se šta mi je u zatvoru

rekao krupni zatvoreni bivši pop pogledaj

nekad malo bolje u ptice dok lete na nebu ili

dok prelećeu reku i razumećeš u kakvom

si dupetu oh čoveče rođen. i ne da si

rođen nego ćeš u tom dupetu i živeti

i u blatu nas je spasavala rakija i

budalaši. pogotovo budalaši. i

pogotovo rakija i pogotovo

budalaši. i nije tada

bilo problema ni

u dupetu

 

 

mladi vojnik

miodrag roganović

mi je pričao o svojim konjima

sa kojima je izvlačio drva iz šume

konji su se zvali dorat i mrkov. ali

roganović je tugovao za brnjašom. na

brnjaša je palo drvo i ubilo ga. kaže da je

to bilo strašno videti. konj je osetio da drvo

pada ali je bio vezan i nije mogao da pobegne

nego se propeo na zadnje noge i tako uspravno

sačekao teške bukove grane. kaže da je brnjaša

probio šiljak kroz stomak i da on nije mogao da

ga gleda mrtvog. i kaže da su brnjašu oči

ostale otvorene i da se njemu činilo

kao da ga konj gleda sa

osmehom

 

 

tu u sobi 

sa desetak vojnika

ja nastavljam da živim

svoj život po zatvorenim

muškim društvima. i sanjam

noću onu koja je navlačila

svoje crne najlon čarape dok

se moje studentsko telo

izležavalo u sebi

 

 

vojnik

rade mališić

je onaj vojnik pored

čijeg sam imena zapisao

simpatija svih stvari

 

 

mališić priča

kako nema roditelje

jer su ga oni ostavili u

kartonskoj kutiji pred vratima

jedne stare kuće i kaže moja majka

je zapravo kartonska kutija i zato ja

kada me neko priupita kako ti se zovu

roditelji kažem majka mi se zove

kartonska kutija a otac asfalt

rade je lep ali i već jako star

kao da se sa dvadeset

sprema da umre

 

izdrži

rade mališiću

_____

 

život je onoliko koliko možeš da izdržiš

_____

 

 

i žena kaže:

ne morem nič reći

 

 

i više

nisam jeo

na vojničkom

kazanu nego sam

klonfao tepihе da bih

jeo. i dok bih pičio po

tepihu bio sam veseo

jer mi je krv procurila

na zglobovima prstiju

a na krv je padala

fina prašina sa

kojom bih ja

odlazio sve

dalje i

dalje

 

 

i prašnjav

bih skočio u dunav i

održavao se na površini

vode gledajući unazad kako

preko lukova na mostu veliko

sunce zapada na zapad. sunce je

zapadalo a ja sam plivao po tihoj

površini reke na koju su sletale

munjevite plave laste hvatajući

komarce u letu. i tada sam znao

ništa nije dostojno kupanja

ništa osim novog

kupanja

 

 

verovao sam

u nestale tekstove

u zabranjene i izgorele

knjige. verovao sam u

pretučene i nestale građane

verovao sam da mastilo neće

izbledeti. verovao sam u reku iza

okuke u planinu iza planine. da li

je tebe neko gadno nanervirао u

životu pita me pijani bivši dizač

tegova koga je neko takođe

gadno nanervirао

u životu

 

 

i onda je opet

kao i pre dvadeset

godina pala zvezda. kada

zvezde padaju neko umire. kao

pre dvadeset godina moj otac

video sam tek probuđen jednog

jutra iz autobusa negde kod šida

dok smo se vraćali sa mora

zvezda je zasijala i brzo pala

uveče sam saznao da se

otac ubio tog jutra

 

 

od

onda je

prošlo dvadeset

godina i ja sam za to

vreme rastao po svim

pravilima odrastanja. od

svih pravila sam najviše

voleo ono koje mi niko nije

rekao ako hoću nešto da

kažem treba tada da

govorim sporo i

još sporije

mucam

 

 

jedno od umrlih

u kasnom letu bila

je i stara baka koja je

toliko mnogo hvalila srbe

i sve srpsko da je svima

koji su je slušali samo

zgadila to srpstvo

 

 

kiša je

padala u

ljubljani a ja nisam

mogao da ustanem iz

kreveta od jakih bolova u

leđima. od bolova od kojih je

bolovao i bunjuel koji je biće

zbog te vlage u kostima rekao

kiše stvaraju velike narode

 

možda je zbog tih

bolova u leđima oštrih i

iznenadnih tako oštro rezao

svoje priče. sve je u tim pričama

bila sloboda i sloboda da boli

kao i fantomi u krstima koji

su boleli kako su hteli

 

 

pesma o

luisu bunjuelu beskaputašu

 

rekao je

dostojanstvo vidim

samo u ništavnosti

 

rekao je

živeo zaborav

 

rekao je

užas pred razumljivim

 

rekao je

od tada prihvatam

sve i govorim sebi dobro

spavam sa svojom majkom

pa šta. i skoro odmah me slika

zločina i incesta napušta

prognana mojom

ravnodušnošću

 

rekao je

ponavljajući reči

euhemija d'orsa

sve što nije

tradicija

plagijat

je

 

rekao je

kiša stvara

velike narode

 

 

te jeseni sam

video kako je bršljen

ubio jedan orah. iste te

jeseni sam na autobuskoj

stanici u novom sadu video

jedan nos na ženi. jedan koščati

veliki nos. bio je lep kao svi veliki

nosevi. propustio sam svoj

autobus i otputovao

za njim

 

 

počele su

novembarske kiše

brali smo kukuruz. prijatelj

tvrdi kako je izdajstvo u osnovi

svakog stvaranja. igramo fudbal

po kiši. kod ovčara nožem sečemo

ovčije kiselo mleko. idemo u bioskop

i pomislim kako je život ipak velika

stvar ali prijatelj nije tako mislio nego

je najvećom brzinom usmerio auto

u crkvu i ubio se. ja sam posle

godinama nosio njegove

preostale košulje

 

 

a kada mi je

kasnije neko dao

dugačke gaće za spavanje

u kojima je bilo toplije spavati

ja sam im se radovao kao dete i

osetio sam da sam na pravom

putu kada se još radujem

dugačkim gaćama

_____

 

mogao bih se baviti

realizmom ali u njemu nema

dovoljno realnog. prija poniženost

konačno si definisan. nema dilema

nema izbora.konačno nesloboda

sve je jasno kao palica

_____

 

 

padala je kiša

i pričali smo o dimitriju

mitrinoviću. pričali smo o

zemlji i o umetnosti i pitali se

ako smo pravi kako da nismo u

zatvoru. i pili jaku domaću lozovаču

a noću gledali osvetljenim izlozima alate

i knjige. restrikcija struje po izlozima ulicama

i stanovima počela je tek sledeće godine. još

kasnije je došlo do restrikcije vode i hrane ali

tada su ljudi počeli da oboljevaju od strahova ali

to je sasvim neka druga priča i ja se vraćam na

neki stari novi rokenrol. skakali smo po celu

noć a ujutru bismo išli da kupimo novine i

kifle. i gledali smo kako zaposleni žure

na posao a iz usta im izlazi dim-para

nismo mogli raspoznati. tek bili su

toliko naduvani obavezama

da više nisu mogli da

se spuste

 

 

i

 

 

bio

sam veseo jer

mi je krv procurila

na zglobovima prstiju

a na krv je padala fina

prašina sa kojom bih

ja odlazio sve 

dalje i dalje

sve 

dalje

i

dalje

u

beskraj

u

samo

srce

i

um

boga

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do boginje

3. februar 2025.

27455. dan mog života

 

 

krećemo

 

 

učio sam da mislim

na način prirode i način mističara

a to je značilo da nije bilo posredovanja

nego obožavanja. da nije bilo znanja nego

ne-znanja. da nije bilo razloga da ponekad

noć ne provedem u nečijoj mokraći i strpljivo

do jutra sačekam da dođe po mene moj put

da krenem po njemu i da na ravnom delu

hodam ravno a da se na klizavom

delu okliznem

 

 

novi sad je fin grad

nedeljom je prazan i obično je

tada padala neka sitna kiša. i ja sam

obično za ručak jeo običan hleb i obično ništa

više. i onda bih obično izlazio u grad da po kiši

gledam usamljene kako usporeni lutaju gradom

bili su obučeni i vukli se su praznim ulicama čineći

da ulice budu još praznije jer oni su bili prazni i ja

sam bio prazan i ja sam bio sa njima. kako smo se

ludo zabavljali izbegavajući da pogledamo jedni u

druge jer niko nije mislio za sebe da je prazan a

svako je mislio za ostale da su prazni i tu među

praznima svako je mislio da je neko a u

stvari je bio niko i ja sam to znao i 

bio sam ništa. usamljeni

miroslav janišta

 

 

počinjala je jesen i osećao 

sam da je ćutanje velika akcija

 

 

23. septembra 1977 vratio sam se kući i seo na krevet

 

 

živeo sam

na popovici u

fruškoj gori. noću je

vetar jako duvao i udarao

u drvene iskidane šalukatre

kada tako duva po celu noć

skoro si siguran da ga

razumeš zašto toliko

duva kad duva

 

 

tu sam crtao jedno

brdo i video sam u njemu jednu

pticu. noću bih odlazio i krao grožđe. po

danu sam skupljao opale orahe. najeo bih

se grožđa i oraha i napešačio bih se dok se

ne bih zasitio jer u kući nije bilo ničega a

na zemlji je ponekad bilo i suviše

 

 

tu na popovici

saznao sam da su

poubijani gudrun enslin i

andreas bader. i ja sam trčao

po šumskim stazama gledajući u

crveno lišće. i trčao sam po tom lišću i

nisam mogao da ga se nagledam i nisam

mogao da shvatim zar su oni morali biti

ubijeni i zar moraju da umiru najbolji. i gledao

sam u lišće i mislio na njihovu smrt i opet sam

zavoleo ponavljanje. jeseni su se ponavljale. dani

su se ponavljali. more se ponavljalo. lepota se

ponavljala i ponavljanje je ponavljalo. i ja sam

trčao i ponavljao i ponavljao se i ostavljao

svoje stope po šumskim stazama. i

jeo mnogo crvenih jabuka

za gudrun i badera

 

 

negde sam zapisao

što bliže leptiru leptir dalje od tebe

kako i ne bi kada smo leptire skupljali i

od njih pravili kolekcije. a ja bih dao sve

muzeje sveta i sve pisce koji su skupljali

leptire za jednog živog leptira

 

 

putovao sam u beograd

putovao sam u zrenjanin. bio

na fruškoj. ukrali mi bicikl. otpešačio

kanalima do pivnica a na dolmi se derao i

komponovao deranje a kasno novembarsko

sunce mi prljilo lice. zasukao sam rukave

da se i po rukama družim sa

novembrom

 

 

dolazili su hladni dani

i ja sam išao na predavanje

o kafki i pio dosta kafe. oraha

više nije bilo ni grožđa i uskoro

će pasti sneg koji po redu

prvi sneg

 

 

drugi pomreše

ali to se u prošlosti

zbi jer to je doba

(svako to zna)

najpogodnije za smrt

je li moguće da

ja podanik jakuba

almanasura moram

umreti kao što su

ruže i aristotel

morali umreti

 

 

borhesove

sam pesme čitao

u vozu za beograd. u

beogradu sam se napio sa

prijateljem koji je tri godine odležao

u zatvoru. vredelo je napiti se sa prijateljem

u čije sam lice mogao gledati. dugo se nisam

otreznio jer smo uz piće pušili i jake cigare

nisam se istreznio ni u autobusu koji je bio

prepun debelih žena u crnini. kada sam

izašao iz autobusa zamirisala je srbija

i ja sam upao u nabujali potok

jebem ti potok viknuo sam

zapravo meni je bilo

stalo do njega

 

 

davao sam krv

ali krvi je ipak bilo

nije bilo dovoljno slobode

možda ona nikome

nije trebala

 

 

a kako se

sloboda proizvodila

nije bilo recepata. postojao je jedan

klasičan da za slobodu pogineš. ostali su

bili skriveni u nekim pametnim knjigama u nečijim

rukama koje su sa zadovoljstvom pridržavale cigarete u

ustima. slobode je bilo u nijansama svetlosti po predmetima

slobode je bilo u klozetima prepunim govana. slobode je bilo 

u belim zubima nitkova. slobode je bilo u večernjim ritmovima 

i predvečerjima ritova gde su komarci i žabe bile dominantne

pojave. slobode je bilo iza kukavičkih reči koje su izgovorene u

želji da se ostane u naviknutom. jer ljudi su znali da može biti i

gore. i hteli su da sačuvaju makar neslobodu. nekakav komfor

za svoja tela jer su im samo tela i ostala. i jednog jutra je došla

mala žena u moj krevet i bilo je lepo i ja sam poslušao malu

ženu i dugo sam je ljubio a mala je žena ljubila mene i

posle sam dugo ćutao iako sam želeo da ćutim

mnogo duže. i došlo je opet proleće i okrečio

sam moju šumsku kuću i ona se

zabelela na jakom suncu i sve

mi je blještalo pred

očima

 

 

posle smo na

proletnjem suncu pili

vruću rakiju i slušali leonarda

koena. pevao je preko slabih

zvučnika i bio mi je bliži nego

glasovi koje sam slušao

ovde među šajkačama

i čačanskim

šljivama

 

 

posle sam slušao lu rida

pati smit džo vilijamsa i bruka

bentona. bilo je uživanje slušati svoje

zemljake. i došao je pank. radovalo me

je kako je opalio po svemu. a dobro su opalili

bio je to laki zvuk. laki brzi ponavljajući zvuk baš

onakav kakav nam je trebao. bilo je tu mnogo

muzike a mnogi su govorili ali tu nema muzike i

ja sam prvi put video kako su ljudi brzo ostarili

i razumeo sam zašto treba živeti samo do

tridesete. oni više nisu mogli ništa da

prime u sebe. ostalo im je da truju

mladost svoje dece svojom

prošlom mladošću

 

 

onda je došla jedna

drugačija žena. kupila je cigarete

i sok i otišli smo u moju kuću u šumi. voleli

smo se tri dana i tri noći. soka je bilo dosta i ona

je bila pevačica. i njene podatnosti je bilo dosta i

mojih usana za njenom podatnošću je bilo dosta i ona

me je celu noć pokrivala i ja sam je ceo dan ljubio među

noge. jezikom i zubima bio sam svuda po njoj i ušao bih

svuda gde sam stigao. i ja sam je ljubio po njenoj šljivi i

to me je odmaralo i mazio sam je i to me je odmaralo i

pričao sam joj i to me je odmaralo i držao sam je za

ruku i to me je odmaralo i ona me je ljubila i to ju je

odmaralo i grila me je i to ju je odmaralo i bilo ju je

i to ju je odmaralo. i sve smo to dugo i sporo

radili jer mi smo bili umorni. jako umorni

ja robijaš i ona pevačica

 

 

popili smo sve

sokove koji su trebali

našim oznojanim i isušenim

telima i cigara više nije bilo. popušili

smo ih u milovanjima i razgovorima. i mi

smo se rastali. videćemo se još jedne noći

kroz godinu dana. iznenada. i onda smo se voleli

po travi goli na šumskom proplanku sa puno rose i

komaraca i dok je svanjivalo mi smo bili na staroj trešnji

i goli na drvetu jeli slatke vrušteve. kada je sunce počelo

da izlazi ona me je odvezla dole u grad. kupila mi je

burek i poljubila. ostao sam na pločniku kod

miletićevog spomenika u centru novog

sada. bio sam umoran i polako

sam koračao. išao sam

da spavam

 

 

mnogo sam mislio na nju

iako je rekla da to ne radim

mnogo ću razgovarati sa njom i

često ću je tražiti u sebi a kada bih

je našao bilo mi je lakše i nisam mogao

da razumem kako joj je uspelo da mi za

tako kratko vreme da toliko topline i

nežnosti. i pitao sam se zar jedino

kurve imaju ljubavi u sebi

 

 

na nju sam mislio i

kada sam u beogradu pio vodu

iz prljave save da bi tako u sebi i sobom

čistio reku. tu u beogradu sam psovao i jako

sam psovao. zašto je toliko betona i asfalta bačeno

na zemlju. pa ova zemlja nam mora jebati majku

majku prostačku... hej koji nam je vikao sam

koji će magarac njakati za nas. koji će se

konji propinjati i u propinjanju rzati

koji će to mravi u betonu

graditi svoje kuće

 

 

psovao sam

i rešio da ću uvek

psovati jer u psovkama

je jedino još ostalo

molitve

 

 

i

 

 

i ja

sam to

znao i bio

sam ništa

usamljeni

miroslav

janišta

 

 

i

 

 

miroslave

janišta hvala

ti na tvom

životu

 

životu

pesmi

 

 

i

 

 

miroslave

janišta hvala ti

za tvoj život koji je i

sam postao pesma 

o filmu životu koji

se borio da živi

sam život

 

 

i

 

 

miroslave

janišta ti si jedini

bio dostojan onoga

koji se u zatvoru

zvao 9094

 

 

i

 

 

miroslave

janišta da nije bilo

tebe ni miroslav

mandić ne bi

postao

bo

mi

bomimabo

ma

bo

a

bo

mi

bomimabo

ma

bo

 

bog

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje budi svako ko me peva stvara hoda u hrabrosti svojoj

1. februar 2025.

27453. dan mog života

 

 

krećemo

krećemo

 

 

postoje veoma

zli ljudi. i ja ih se plašim i

zato još glasnije vičem da

volim vodene konjice

 

 

na ulicama u

zrenjaninu vidim u

blizini nove autobuske stanice

devojčicu koju su ljudi napili i ona

naslonjena na crveni plastični kiosk prevrnula

oči i besvesna ne-gleda u nebo. malo dalje vidim

kako stidljivi bubuljičavi plavi dečak pokazuje svojoj

majci mesta na kojima on ovde živi za vreme školovanja

sa ponosom pokazuje mesta na kojima je on ostavio

takvu količinu stida iz sebe da mene zaboli celo

telo od njegovog drhtavog hoda kojim se

njegova majka ponosi i ja mislim

dokle

 

 

glad je velika. misli 

se samo onako kako se

jedanput pomislilo

 

 

i mi smo pričali

celu noć. kada je ujutru

ustala sa stolice na stolici je

bilo puno krvi jer nije primetila kako

je dok smo se radovali razumevanjima

dobila svoju obilnu menstruaciju. i ja sam

te zime u njenom malom stanu prvi put osetio

stvarnu prijatnost ženskog sveta. video sam

kako je sve čisto i kako su tanjiri i kašike čisti 

i sve je uvek bilo čisto i mirisalo. i jeli smo 

lepo i ja sam se ubrzo uplašio i izgubio 

u tim mirisima. bio sam u opasnosti

kao pišta

 

 

i ja sam otišao

a prijatelj je rekao

reka je divna stvar

i sišao sam sa puta

i nastavio da hodam

po uskim stazama

jer je tamo bilo

više mesta

 

 

bio sam tužan

jer niko nije video ko je

u meni. u meni je bilo ja. znao

sam da su to osećali osetljivi. možda

njih nije bilo među ljudima ali ih je bilo

među pčelama. insektima. travi i drveću

i ja sam sanjao o jednoj knjizi od koje će

ptice sa većim zadovoljstvom leteti. mene

je interesovalo sve ono što je činilo da

ostrva žive u predstojećem

rasporedu ostrva

 

 

jednog dana sam

pokušao da izbrojim svoja

različita stanja u toku jednog

prepodneva. skoncentrisao sam se i

brojao ih. mislim da ih je bilo oko tri stotine

uplašio sam se od mogućnosti jer to je značilo

da sam ja neka sto na stoti egzistencija. to jest

postojanje ništavila. to jest seo sam na

stolicu i mislio sam kako je

lepa ova stolica

 

 

i zbog svega toga

i ostalog o čemu ne govorim

zapravo uporno ne govorim ja sam

jako lepo razumeo poruku stavi ponegde

zelenu ili tirkizno plavu. razumeo sam je

tako da samo ponegde dodirnem

a da ostalo ostavim tamo

gde i jeste

 

 

zaista mislio sam

kako reka može da ima kraj

pogotovo ako ostane u njenoj kosi

i onda celu noć u mome zagrljaju ona

miriše na nju. pogotovo leti uz

hladno mleko

 

 

kod kuće nema pisama

a poslata su. oni koji ne vole

zvezde trpaju nos u tuđa koverta. na

momente sam ceo u strahu i iz mene lije

znoj. kao da mi neko ulazi u glavu. zašto ne

smem da priznam da su moje misli u mojoj

glavi apsolutno moja stvar. zar samo zato

što je malo onih koji to priznaju

 

 

lagano počinje proleće

i zato razumem dekadenciju

ja siromaški i zatvorski sin

 

 

pojeo si

sve mlade

krompiriće a

ja te ipak

volim

 

 

i nema odavno

krompirića i nema

odavno nje ali je ostala

rečenica. i onda ti dani kada je

sve napor i kada se ljudi razilaze

a da se možda nisu nikad ni spojili ili

da su se spojili a da to nisu ni želeli. i

sada se razilaze iako to ne žele ali ne

mogu da zaustave ono što ih razdvaja

možda zato jer reka više ne miriše

u njihovim nozdrvama

 

 

banalnost je u sitničavoj neodlučnosti

kaže prijatelj

 

 

sve više volim prosjake

oni me oslobađaju strahova

i stida. oni mi otvaraju put ka

nezavisnosti i ja zato krenem

biciklom do tise i bacim u

nju flašu sa porukom

verujem jedino prosjacima

 

 

odem u sremsku mitrovicu. tu

je zatvor. u njemu sam nekad bio i

sada mogu da kažem pustite te ljude. i

namerno dok prolazim pored zatvora čitam

leonarda da vinčija. mislim on je pametniji i

večniji od ovih zidina. a on kaže ako danas ne

možeš da poveruješ u ono u šta juče nisi mogao

poverovati onda ne razumeš život. ako danas

ne možeš verovati u ono u šta si juče verovao

onda si najblaze rečeno loše ostario

 

 

na stolu kasnije vidim

dve ružine stabljike u prozirnoj

flaši kako mirno umiru u prozoru

i mislim kako reči mogu biti bogatije

no što su. a kažu da je jedan muškarac

pitao jednu ženu gde joj je nežnost a da

je ona rekla nemam je. počinjalo je leto

i ja sam posmatrao pesak. fiini pesak

koji dugo dugo. putuje. toliko dugo

a ipak. ne zaboravi. iako se

raspadne. da. je. on

ipak stena

 

 

tih dana sam rekao

uh blizu pa ode i bile su to

možda važne reči. bio je 16. juli

i ja sam živeo u fruškoj gori u šumi

kuća je bila stara i meni su usred

leta zeble i noge i leda

 

 

i tu u fruškoj gori

padala je kiša i to je

sigurno bilo važno

 

 

i onda smo putovali

crvenim folksvagenom na

more i u kolima celim putem

slušali smo mocartove koncerte

za flautu i klarinet. uživali smo u

pričanju iako na našim putevima

još nije bilo panka. u piranu smo

se kupali a prijatelj je vikao

banjarsi banjarsi

 

 

smejali smo se u vodi i

slano more nam je ulazilo u

usta i nije bilo problema jer se

kasetaš nije kvario i mocart je

pičio kao lud i bili smo

ludi i bio je lud

 

 

i u sloveniji je

kiša padala. padala

dobro i obilato i bilo ju je i bila

je. i padala je. a ja sam se dvoumio

da li je mlada ruža stari simbol ili

je ona samo mlada

crvena ruža

 

 

u fruškoj sam

gori i pušim i bole me

pluća i ja se razboljevam

i prestajem da pušim i

tako će biti često

 

 

na rudniku sam

hladovina ublažuje opaku

vrelinu. toplota je spržila travu

sve je tu i prisutno i osećam da postoji

neko ništa koje nije odsutno. i ja mogu da

zapišem ništa je materijalno. i polako se

penjem po jednoj blagoj uzbrdici i osećam

kako pripadam svemu što me okružuje. i

osetim se lepim i uopšte se osetim i

znam da sam dostojan ljubavi

koja me okružuje

 

 

i posle je počela

da pada kiša. neka jako

noćna kiša. i ja sam otvorio prozore

i vrata i šumilo je do posljednje daha. i

kiša se slivala niz travu i nas dvoje smo se

umotali u ćebe. samo bi ponekad sevnulo

i sve bi zatreperilo u svetlosti. i onda bi

odmah sve palo u tamu a kiša je lila

i lila. padala je i lila svu noć

 

 

tu na ovom brdu

prošle zime njoj sa kojom sada

slušam kišu dok smo stajali u snegu

raskopčao sam košulju i iz košulje su ispale

njene grudi i bile su bele kao i sneg. i nju i

grudi i sneg je obasjavao pun beli mesec

i ja sam je gledao i video kako se ona

čudi otkuda toliko grudi na

njenim golim grudima

 

 

i bilo je u nama

tuge i mi smo bili prijatelji

i kiša je lila i padala i padala

i lila lila i padala svu noć

 

 

onda bismo pred jutro

legli jer kiša nije prestajala a

ja sam pljunuo prste i ugasio sveću

i mislio sam kako je to gašenje sasvim

dovoljno za jedan roman. istorijski

čak. historijski baš

 

 

svi su pričali

da se ništa ne može

promeniti i da ništa ne

možeš uraditi sam. ne brini

burazeru svi smo mi ovce i nije

na nama da budemo magarci rekao

mi je jedan pijanac stručnjak u

brzom brojanju lišća na drveću

dok smo čekali 39 kod

autokomande

 

 

vratio sam se u vojvodinu

i video da priroda neprestano radi i

video sam puni žuti mesec nad ravnicom a

okolo je sve bilo plavo. i nisam čuvao tu lepotu

nego sam je izdao i neprijateljima i celom svetu i

nisam mogao da razumem zašto bi ovu rečenicu

i ovu lepotu trebalo čuvati i braniti. kad je baš

nju trebalo svima davati u neograničenim

količinama jer bila je toliko lepa da 

se nije mogla potrošiti

 

 

išao sam u

zrenjanin da se ne

volim i da se ne razumem

nisam bio siguran da sve to

razumem ali sam osećao da će

biti tako i bilo je tako i mi se nismo

voleli i ja sam sve to razumeo. ali

sam ugledao jedan ljubičasti

zrak u hodniku i to mi je

bilo dovoljno

 

 

vreme je trčalo i

ja sam sve više voleo

siromaštvo i pljusnula je kiša

po peskovitoj obali dunava. mi smo

otrčali pod topole i zagrlili se jako i ona

me je uzela na sebe. i bili smo mokri na

mokrom pesku i bilo je razloga da zadovoljimo

ono što smo već tri godine odlagali. posle je

ona vozila preko mosta. kiša je očistila vazduh

i sve se videlo kao na dlanu. ja sam na

mostu gledao prema okuci na

dunavu i mislio

stav = lepo je iz stava

 

 

prijatelj mi je pričao

na terasi kuće u fruškoj gori

gde sam stanovao kako svaku priču

drži nešto posebno drugačije nego u nekoj

drugoj priči i meni su priče ličile na povijene tarabe 

i pomislio sam da napišem priču koja će ličiti na drvenu

tarabu kao baba marinu. da se vidi da je to jedna taraba

ali da se vidi i svaka daska na tarabi i svaki ekser u tarabi

i sve škrabotine po tarabi i sve napukle i iskidane daske

na tarabi. da cela taraba bude iskrivljena i sklona padu

i koliko više sklona padanju  toliko sklonija i pričanju

a i nas dvojica smo pričali cele noći valjda što smo

i mi bili skloni padanju i pred jutro dunuo je blagi

vetar i doneo nam miris bresaka. i otišli

smo u krađu. nije bilo većih razloga

da to ne učinimo

 

 

i

 

 

način na

koji sam živeo

je bio i način na koji

sam pisao ne, ne verujem

da se ova rečenica ne čuje a

onda je baš taj način na koji

sam pisao uticao na to kako

živim a živeo sam kao

da me nema a ko

da sam sve 

 

 

i

 

 

sada osećam

da su te moje pustinjske

godine i nekoliko godina posle

pustinjskih godina bile studije do

poništenja. studije bekorisnosti i

studije nevažnosti i to ko glavnih

pedmeta u svetom ne-znanju i

čednosti ne-nasilja ka kojima

sam krenuo posle izlaska

iz zatvora

 

 

i

 

 

meni je

bilo samo se

prepustiti dobroti

i podati se lepoti

a sve ostalo su

već činile i

dobrota

i

lepota

 

 

i

 

 

bilo je

nepodnošljivo

teško biti ali je od

nepodnošljivo teškog

bilo još mnogo više

uzbudljivo samo biti 

samo biti ono

ko sam

 

 

i

 

 

bivajući

samo ko sam

sve sam više bivao

bog iako ja to tada

još nisam tako

osećao

 

 

i

 

 

bilo mi

je još biti

biti i pevati

pevati

i

stvarati

 

 

i

 

 

bilo mi je

od bolne vere

ne, ne verujem da

se ova rečenica ne čuje

koju sam doživeo u zatvoru

sad van zatvora stvoriti i pevati

jedan roman a više jednu božiju

bluzčinu i pankčinu. jednu nežnu

uspavanku ne, ne verujem

da se ova rečenica

ne čuje

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje su svi moji porazi koji slave orgazme i poraženih jer je u njima ljubav sloboda istina uprkos porazu

31. januar 2025.

27452. dan mog života

 

 

krenimo

krećemo

 

 

kada nisam imao

ni dinara ni jednog jedinog

jebenog dinara i kada nije bilo ni

mogućnosti da ga zaradim i kada sam

bio izložen strahovima umiranja od gladi

i kada sam već počinjao da mirujem da se

ne bih kretanjem istrošio neko bi kucnuo

na prozor i rekao mi doneli su mi tri

tone uglja da li hoćeš

da ih uneseš

 

 

tada bih osetio

da me neko čuva

neki izmišljeni prijatelj

moj drug-čuvar zvao

sam ga ekonomija

 

 

i došla bi žena i rekla

juče je padala kiša i zemlja

iz saksija je isprskala prozore

da li bi došao da mi ih opereš

 

i došao bi čovek i rekao mi

moram da putujem u zagreb

da li hoćeš sa mnom da voziš

 

i došao je moj prijatelj i mi smo išli

da švercujemo preko granice. švercovali 

smo svilene marame i tople pojaseve za

leđa. i došlo je leto i leto je bilo ekonomija

a na pijacama je ostajalo sve ono što

mi je bilo potrebno da bih živeo

 

 

i bolela me

je ta jebena duša

i stare cipele su mi

jako smrdele. bio

sam sam

 

 

družio sam

se sa napuklim asfaltom

koga je stari platan uostalom s

pravom iskrivio i izlomio. družio sam

se sa debelim šrafom u betonu za koji

niko više nije znao zašto je na tom

mestu u betonu zabetoniran

 

 

i koliko sam se

manje družio sa ljudima

toliko sam više bio sa ekserima

i raznim flašama. sa raznim mislima

o broju mehurića u kiseloj vodi sa

pitanjima da li i nokti vole nežnost

i dilema da li se maštom može

nadoknaditi sve ostalo

_____

 

gde su da su

nokti rastu pa rastu

_____

 

 

skupljao sam po

samouslugama papire

zaostale u korpama i kod kuće

bih ih izgužvao i upotrebljavao

umesto toalet papira. mislio sam

dobar sam posao napravio za

dobru zabavu

 

 

nisam pio ali

da jesam dobro bih

cugao. nisam duvao ali

da jesam dobro bih duvao

ovako ostajali su mi sunčevi

zalasci i pitanje kako to da su

oni tako lepi a da je njihovo

prikazivanje tako ružno

tupio sam uglove

 

 

zavoleo sam

poklopce za kanalizaciju

i vodovod. nisam se napijao

ni fiksao ali moje ludilo zbog

toga nije bilo ništa manje

naprotiv. tupio sam uglove

izučavao luk

 

 

bio sam slobodan

i izgubljen. zavlačio sam

prste u mekano telo dobrote

insistirao sam na tome iako

nisam znao zašto. ali tako

je bilo i ja to kažem

 

 

milica je bila mlada

i razorna ali mi se davala

nikad joj nije bilo dosta. kao ni

meni. sve je išlo samo od sebe

a kada je plakala i povraćala od

jakog alkohola ja sam znao

da je društvo uzrok

zločina

 

 

stvari su bile

izoštrene i sklone padu

trebalo je iznositi na svojim

leđima đubre iz samog sebe

bio sam ga prepun i ono mi je

paralo lice. šta je činilo tu

grozotu kada je prljavština

bila samo najmanji

deo mene

 

 

23. maja 1976. video sam jorgovan

 

 

u sloveniji je jednu

devojčicu boleo zub a jedna

amerikanka je plakala kada me

je videla jer sam joj ličio na brata

poginulog u vijetnamu. ona me je posle

pitala zašto se ovde ljudi malo smeju i zašto

su tako prljavi i lenji. ja joj kažem da ljudi ovde

misle da se puno smeju da su čisti i da su vredni

i kažem joj da se ovde još živi na plemenski način 

i da ljudi nemaju predstavu o vremenu u kome

žive da su prilično glupi i netalentovani i da

zbog toga misle kako su pametni i

talentovani i da istina nije nikako

negde na sredini nego ju je

odneo vetar

 

 

i ja mislim neka

svako misli ono što hoće

a ja odoh da gledam koze

jer kažu da koza ima bistru

pamet pa bih mogao od

nje nešto i naučiti

 

 

uhvatim se za glavu

i sve iz nje stavim u džepove

ispraznim je da praznoglav prođem

kroz livadu sa cvećem jer mislim da ću

tada bolje osetiti mirise a da će me cvetno

raznovrsje više naučiti o svemu pa i o ostalom

a mislim da je prava politika ovde u samoći

na livadi među vlatima trave ovde gde

raste cveće zla. tamo to je

dosadno pozorište

 

 

devojčica i ja

ostajemo na livadi da

odspavamo pre nego se popnemo

na vrh brda. trava miriše i zaista lepiri lete

od cveta do cveta. na vrhu brda gledam kako

kiša dolinom iz italije dolazi ka nama. vidim kako iza

sebe ostavlja jedva primetni oblak prašine. približava

nam se i već osećam njen miris u nozdrvama. noću

sam sanjao kenebol ederlija. nisam ga slušao

samo sam sanjao njegovo ime. imena

su čuda i ona su mi dovoljna

 

 

izlazim iz autobusa

na ostrvu sam. malo mesto

nerezine. asfaltiran trg. jedem stari

sendvič osuši me skroz od grla do pete

leto je. pre pet sati na brodu miris mora. spavam

na palubi i mislim kako sam star. dvadeset sedam

godina teče kroz moje žile koje kao i krv kruže po celom

telu. sećam se sećam kako sam kao dete dolazio na

more sada već mnogo pamtim mogu da poredim. čitam u

novinama kako je poginuo jedan od braće alman iz grupe

alman braders bend. prekrižio sam ruke na grudima. glavu

sam stavio na mali zavežljaj. nogama stalno menjam

položaj jer kad se leži na tvrdom vrlo brzo zabole pete

miris mora. ležim a kroz mene piči jedna

od najvećih količina tuge koju

sam u životu popušio

 

 

smokve i velike

količine plave vode. izgoreo

sam na suncu dok sam premoren

spavao na toplom kamenju. pre nego

sam zaspao video sam ženu bez

grudnjaka. bilo je to ponižavajuće

za jednog bednika

 

 

šetam se noću tu

na ostrvu sa žanom francuskinjom

koja živi u jugoslaviji sa jednim varaždincem

uostalom kao i njena majka na barbadosu i njena

baka koja je živela na kubi. kaže da je njihova porodica

takva i da sve njihove žene odlaze da bi živele u drugim

narodima sa drugim ljudima da bi kaže kroz njih prošla

drugačija krv u kojoj će one ostaviti svoju. i ja je volim

celu tu noć iako smo rekli da se nećemo ni dodirnuti

da bi više bolelo i više se pamtilo

 

 

vraćam se kući

i znam da ću pamtiti

to je sve

 

 

tridesetog juna zapisujem

prošao je juni

 

 

gledam krišom

neka hladna metafizika

lutam bosnom. u banja luci

na stanici nije baš prijatno i ja

odlazim na periferiju a pederi se

i ne skrivaju dok se pederišu u

mračnom parku

 

 

spavam u azbestnim

cevima pored vrbasa. neudobno

je ali je noć i malo je opasno i zato je

toplo. nije mi potrebno da tražim svoje korene

znam da stvari počinju ovde (u ovim cevima)

i samo sada (u ovoj bezimenoj noći)

žulja majku mu

 

 

u jajcu buljim u

papirić iz školske sveske

na kocke i vidim na njemu moša

pijade kaže negde u šumi skicira pravila

za jedno novo društvo u kome ja posle

ležim na travi u parku. uzbudljivo je

kako uvek stvari nastaju iz malog i

nepredvidljivog. neprimećenog

 

 

ujutru kod

gornjeg šehera

izgubim džemper i okrećem

se u krug i brojim do deset

stanem i krenem u pravcu u

kojem sam stao. krenuo sam

za suncem kao i onaj dečak iz

najlepše knjige u mom životu

pozdravi nekog. kaže taj

dečak pogledao bih u

sunce i išao u

tom pravcu

 

 

ovakav kakav sam

ja sam sam. hteo bih i ovo

malo što je ostalo da pokidam

toliko mi je teško. i zamišljam da

odem i nestanem. možda bi u

nestanku savest postala plavlja a

crvene krave bi možda zavolele

i ostale boje neba

 

 

jesen je i prijatelj kaže

mislio sam da je život lepši

 

 

kod gospođe olge

tresem tepihe. radim to tri

sata i dobijem 60 dinara. kopam

baštu kod gospođe jele i dobijam 100

dinara. nema razloga da noćas ne gulim

zemlju. kako ću inače osetiti poniženje

poniženih i odbačenost odbačenih

koju i kroz kožu slutim

 

 

i samoća postaje

nežna pod prstima

 

 

u samoći su

sumnje velike. u

sumnjama su samoće

neminovne. a kiše su

svakako. i meseci

utrnuća

 

 

izolacija i novembar

slutim nezavisnost pisanog

jezika. i zato pišem svako veče

svako veče pišem o onome što

sam pisao prošlo veče. i tako

svako veče pišem o istom

 

 

i svako veče je

drugačije ali neprimetno

drugačije. i kako prolaze dani ja

pišem sve više o svemu i o bilo čemu

jer u svakom bilo čemu je reč o svakom

svemu. i više se o ničemu ne brinem jer

vidim da će sve doći na svoje jer

stvari su povezane i među

njima je simpatija

 

 

bio je trideseti novembar

išli smo da trčimo moj pas odin

(tako sam ga nazvao jer kada sam ga

prvi put video i dozivao da sa povređenom

nogom krene za mnom ja sam ga dozivao odi odi

odi i tako je postao odin) i jedan mali pas lutalica koji

se već treći dan odomaćio kod nas u ulici. zvao sam ga

pišta. pišta je uživao kada smo juče sve troje zajedno

trčali i krenuo je sa nama i danas. bio je radostan i u

radovanju se zaboravio. dok smo prelazili put udario ga

je auto. brzo je iskrvario. šofer se nije ni zaustavio

odin je njušio krv. ja sam ga zakopao u visokoj

travi pored puta. zar je on morao poginuti da

bi me opomenuo da povratka nema

da je lutanje večno. da nema

popuštanja. da je kuća

onog koji putuje

putovanje

samo

 

 

i

 

 

tada bih osetio

da me neko čuva. neki

izmišljeni prijatelj. moj drug

čuvar zvao sam ga ekonomija

bila je to fiktivna ekonomija koja

se preobrazila u ekonomiju

savesti a ekonomija savesti

nekonomiju svesti

i savesti

 

 

i

 

 

tridesetog

juna zapisujem

prošao je juni i to

prošao je juni se 

preobrazilo u

opet juni

svake

godine

 

 

i

 

 

uzbudljivo je

kako uvek stvari

nastaju iz malog i

nepredvidljivog

neprimećenog

i to evo baš

i

sad

 

 

i

 

 

zar je on

morao poginuti

da bi me opomenuo

da povratka nema. da je

lutanje večno. da nema

popuštanja. da je kuća

onog koji putuje

putovanje

samo

slava

psu

pišti

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

1279. HODANJE RUŽE PUPOLJKA BOGA

31. januar 2025.

 

 

25934

na

reci

u

svitanju

dok

se

isparavaju

i

zelena

trava

i

sivo

plava

reka

06:58

 

 

25935

preokret

je

kad

se

oduševiš

onim

što

nisi

ni

razumeo

ni

voleo

 

 

25936

preobraženje

je

kad

postaneš

bilo

ko

a

pogotovo

neprijatelj

tvoj

jer

u

pupoljku

svih

bića

koji

sam

stvorio

i

posejao

svemirom

nema

neprijatelja

 

 

25937

ako

si

se

nekad

pitao

zašto

je

bog

pesma

koju

bog

ljudima

i

svim

bićima

peva

ko

priču

odgovor

ćeš

naći

u

svakoj

reči

 

 

25938

svaka

reč

muzikom

peva

svaku

reč

 

 

25939

bilo

jednom

je

pesma

kojom

počinje

svaka

priča

 

 

25940

jeste

sad

je

pesma

kojom

počinje

svaka

pesma

 

 

25941

ja

sam

je

pesma

kojom

sam

bog

 

 

25942

svakom

rečju

pesme

ljubav

sam

svakom

i

svim

bićima

 

 

25943

svakom

idejom

umetnosti

sloboda

sam

svakom

i

svim

bićima

 

 

25944

svakim

korakom

muzike

istina

sam

svakom

i

svim

bićima

 

 

25945

hodam

u

toplom

sunčanom

prolećnom

danu

usred

zime

 

 

25946

umetnost

ko

hodanje

je

poklonjenje

svačijem

podvigu

pogotovo

hodačkom

podvigu

jer

hodanje

je

muzika

jednostavnosti

 

 

25947

hodanje

ko

umetnost

je

divljenje

svačijem

bivanju

pogotovo

umetničkom

bivanju

jer

umetnost

je

jednostavnost

muzike

 

 

25948

ja

sam

pesma

podviga

i

podvig

pesme

 

 

25949

ja

sam

umetnost

podviga

i

podvig

umetnosti

 

 

25950

ja

sam

muzika

podviga

i

podvig

umetnosti

 

 

25951

strujim

 

jesam

 

pevam

 

stvaram

 

hodam

 

ljubim

 

vaskrsavam

 

pesmu

 

 

25952

strujim

 

jesam

 

pevam

 

stvaram

 

hodam

 

ljubim

 

vaskrsavam

 

umetnost

 

 

25953

strujim

 

jesam

 

pevam

 

stvaram

 

hodam

 

ljubim

 

vaskrsavam

 

muziku

 

 

25954

bo

mi

bomimabo

ma

bo

tvoja

ljubav

u

meni

moj

bog

u

tebi

 

 

 

 

 

 

 

ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje budi buda hristu i hrist muhamedu i muhamed ruži

30. januar 2025.

27451. dan mog života

 

 

krenimo

ukorak

u

 

 

promenio sam

gradilište. uspomene

su bile razorne. ove godine

ne cvetaju bagremi. otišli smo u

banat. tamo su duvali jaki vetrovi i

vrućina je tukla po ravnici. sve je treperilo

trčao sam da bih izbegao rojeve komaraca

po rukama licu i vratu a rekao sam da ih

neću više ubijati. zemlja je bila suva i tvrda

i prepuna tvrdoće u sebi. ptice su bile

uznemirene. pljuskovi su

bili neminovni

 

 

banat je

tajanstveno utočište

nekom starom ludilu. u praznini i

ravnici banata živela je tuga francuskih

robijaša koji su ovde nekada dovođeni da

u peščari grade prugu za bukurešt. robijaši

su tu poumirali i postali banaćani. pomešali

se sa rumunima ciganima i srbima koji

su lutali po ravnici bez svojih planina 

i mađarima koji su pucali bičevima

dok su na konjima

terali svinje

 

 

robijaši su

postali čobani i družili

se jedino sa malim nožem

koji je bio dovoljan da na jakom

suncu ili uz prozirnu dudovu

rakiju sevne smrt na

nečijem vratu

 

 

u banatu

je mnogo blata i

deca se golih dupeta

topaju po ulicama. kome jače

pukne zemljani top taj dobija od

ostalih po šaku blata. deca kao

da su znala da se ovde živi

od zemlje i umire u blatu

blatu u slavu

 

 

i pera je došao

sa mnom u banat

i dalje je bio najvredniji

radnik na gradilištu i opet

izdržljiv kao njegova čantra

za eksere. počeo sam da

volim te ljude ali sam

znao da ću uskoro

otići

 

 

u kuću od drveta

poljsku baraku napravljenu

da se u njoj radnici sklone od

hladnoće i kiše ulazi lep visok

nepismen i do-zla-boga vredan

čovek ulazi da pije vodu. gledam

ga. to je ranđel. hoda umornim

korakom. umorio se taj čovek

umornim gutljajima

pije vodu

 

 

bili smo

u banatu i

pljuskovi su bili

neminovni

 

 

ranđel je bio

nekvalifikovani lopataš

blag kao zasluženi odmor. radio

je uvek najvećom lopatom na gradilištu

lopatao je sporo ali je izbacivao najveće

gomile zemlje. imao je lepo široko i krupno

lice i puno bele kose na glavi. govorio mi je

vi iako sam mu mogao biti sin. on nikada

nije saznao da sam ga voleo i često sa

nežnošću gledao. mislio sam ako

bog postoj ovaj čovek je

božiji sin

 

 

bile su

velike i strašne

vrućine u banatu

i nevreme je odnelo

jednog popodneva

ranđela. ubio ga

je grom

 

 

video sam

po pljusku se vratio

po zaostalu lopatu i jako

je sevnulo i jako puklo i

ranđel je pao. zauvek

kažu da je tog dana i

u sečnju grom ubio

ženu i njeno

dete

 

 

ali sunce je

odmah sinulo

blato je bilo veliko

otpadalo je sa japanki

i upadalo u beton

niko nije na to

pazio

 

 

manojlo manić

mi se žali da mu

je čizma šuplja i da ne

može u rov sa vodom. ja

mu kažem da mora jer poso

je poso. evo ga danas nazebao

je i ne ljuti se nego me pita dokle

danas radimo a ja mu kažem

do pet do pet maniću. i onda

se okrenem i odem tamo

negde dalje da plačem

 

 

nekada je bilo

toliko puno da se

presipalo. presipalo

se u ništa jer je tamo

bilo mnogo mesta

i mi smo pevali

o dobro si se setila

kad si vatru palila

suva drva odozdo

a sirova odozgo

 

 

ne znam da

li sam u banatu

zavoleo prašinu ali

vidim da sam zapisao

o ružo čista prašino

 

 

o prašini

sam mnogo

mislio nekoliko

godina kasnije kada

sam živeo od nje udišući

je pri svakom udarcu prahera

o tepih. bilo je mnogo takvih

dana sa prašinom baš

kao što je i nje bilo

mnogo

 

 

i hodao sam pored

odvodnih kanala u koje

su uskakali žapci kada bi osetili 

da im prilazim. i hodao sam ravnim

nedoglednim prugama banatskim koje

su sporo odlazile prema lecu konaku boki

prema sečnju i đulavcu sve do temišvara. i

svi su govorili kako je sve kanale i sve nasipe

izgradila marija terezija ali ona za koju sam kao

dete mislio da je dobra vila jer je tako mnogo to je

izgradila marija terezija. tek sam kasnije saznao da

je marija terezija ubila i hiljade i hiljade mađara i

srba koji su pod obavezom lopatali i lopatali i

toliko su lopatali da to lopatanje neće više ni

politika ušutkati iako će stalno pokušavati

niti će do kraja zavaditi ove ljude da se

međusobno poubijaju i još jednom

pobiju. zaista me mržnja nije

privlačila. bila je dosadna

 

 

uvek sam želeo

da imam druga i zato

sam dao otkaz. a i tako je

bila zima i mi više nismo mogli da

kopamo. kanali su se zaledili i

banat se pretvorio u vetar

 

 

bila je zima

i ja sam otišao u

sloveniju. tamo su kućni

radnici radili i deca jela

pekmez od brusnica

uzbranih po letnjim

vrućinama

 

 

tu u sloveniji

sam shvatio da je

trebalo da ostanem sa

ženom koja mi se dala

pre polaska voza

u ljubljanu

 

 

kada sam se

vratio više je nisam

mogao naći. posle sam

se samo sećao kako mi je na

brzinu ispričala da je jedne zime

rodila u nemačkoj u nekom velikom

napuštenom mlinu na dan svetoga ilije

i da joj se sin zato zove ilija. ja sam se

čudio zašto je ona stalno dok smo posle

jebanja sedeli u restoranu čekajući

voz na mojim cigaretama

pisala 1+1 = 3

 

 

i stopirao sam

te zime po suvim putevima

izbelelim od mraza i soli. ušao bih

u auto i bilo je toplo i pevao je luj armstrong

i dok je toplota ulazila u mene mislio sam kako

je jedina revolucija u dvadesetom veku afirmacija

lepote crnih ljudi njihovih lica i tela njihove muzike

i njihovih šaka. gledao sam kroz šoferšajbnu u

put koji nam se davao i nestajao pod našim

točkovima. u daljini bih ponegde

ugledao male količine te

jebene radosti

 

 

mislio sam na

južnu ameriku. mislio

sam tamo sigurno nema

logike kad su boje na

njihovim pončoima tako

čiste i žestoke

 

 

i sve sam više

voleo da spavam dugo

ujutru jer su mi se tek u jutarnjim

snovima javljali vitgenštajn i godar

da nastave razgovor iz prethodnog jutra

voleo sam da ih slušam jer su razgovarali

pevajući a nisu znali da pevaju. ali nikada

nisam čuo pesama lepših od njihovih

 

 

teglio sam se

i zavetovao snegu

znao sam da dobro

govno dobro smrdi i

sve mi se činilo da

živiš onoliko

koliko hoćeš

 

 

sneg je bio beo

barem u mojim snovima

ja sam čitao kineske pesnike

i čudio se kako je u njihovim

pesmama jabuka toliko

jabuka iako nema

prideva

 

 

putovao sam u

zrenjanin i tamo smo se

svađali oko rudolfa štajnera 

i igrali smo šah i ja sam tvrdo

tvrdio da je ljubav mekana i da je

najbolje da o mesecu govore

vukovi jer oni najviše

laju na njega

 

 

mene je

interesovala psihologija

guštera i ja sam čitao danojlića i

stalno sam zamišljao kako treba 

putovati i putovati bez

cilja i bez mere

 

 

u zrenjaninu je

njen brat ubio dve žene

i ja sam se osećao kriv i nisam

znao zašto je još onda nisam dovoljno

voleo. zašto je moj život meni bio važniji od

njenog. zašto nisam sa njom i raznosio ugalj

da bi ona mogla da plaća podstanarsku sobicu

jer ona je bila lepa. sada znam da sam ja bez

svesti bio zagledan u njene noge na koje je ona

u rana jutra navlačila crne najlon čarape i žurila

iz moje sobe u koju se uvreče kradom uvukla

a ja ostajao da spavam u toplom krevetu kao

svaki praznoglavi student koji više pati

od svog tromog tela nego od bilo

čega drugog

 

 

i otišao sam

u srbiju i tamo se

pokrivao debelim ponjavama

pod kojima nije bilo zima iako je

kroz zidove duvao vetar i pitao

sam se kome da prodam

svoje telo

 

 

tu u srbiji zimi

pod snegom i leti među

šljivama osetio sam da ljudi

ne postoje. to me nije uplašilo

jer sam već osećao lepotu. bila je

svuda. bila je lepa i postojala je

bez ljudi. što je značilo da se bez

njih itekako može. lako može

tačno. potvrdio je

jedan jelen

 

 

opet će proleće

pošli smo da kopamo

glinu. ujutru je još bio mraz

gline je nestajalo pa smo je morali

tražiti u dubljim slojevima. prvo bismo

kopali običnu zemlju i izbacivali je a kada

bismo došli do gline jedan od nas bi je razbijao

krampom a drugi bi je onako raspadnutu krtu i

suvu ubacivao u kombi. kombi bi od tereta seo

na dupe i jedva bi se ispeo na put. ali majstoru

je trebalo mnogo gline u proleće jer su žene

sa prvim lepim danima presađivale cveće

u veće saksije a te veće saksije su

gutale glinu a ta glina je gutala

našu snagu. za novac

i cveće

 

 

na lončarevom

dvorištu smo prvo mešali

belu i crnu zemlju a zatim je

ulupali u veliku tortu koju smo

posle rezali na trupce i unosili ih u

radionicu. trupci su bili teški po tridesetak

kila i otkidali su leđa. u radionici smo ih mleli

pa sabijali o zemlju. pa mesili pa od njih

kidali komade i pravili lonce za saksije

znoj je lio sa nas i ja sam radio

po principu daj sada

dok umirem

 

 

od majstora sam

svakog dana dobio neki

mali novac koji je bio dovoljan

da zamišljam kako je i malom

novcu potrebno da bude neko i

nešto i ja sam se trudio da

taj novac i bude neko

 

 

dani su prolazili

mnogi od njih u mračnoj

lončarskoj radionici. bio sam

nezaštićen. i na momente je to

bolelo i plašilo me. ali je tako trebalo

da bude. ja sam tako želeo. mislio

sam da je prava stvar ne štititi

sebe. to mi se činilo kao uslov

da se bude sličan cveću

 

 

a mene je

zanimalo cveće

život po cveću. ne po

ljudima pogotovo ne po moćnim

ljudima. mene je privlačila slabost a

ne moć. malo a ne veliko. veverice i

vitki konji i traljave reči i zaludne misli 

i uprljani slonovi i april i bilo koji maj i

svaki juni i bilo koje crveno i svako

plavo i svi cvetovi i sve nijanse

u cvetanju

 

 

nisam imao novac

nisam imao posao. nisam

imao narod. nisam imao svoj

klub. nisam želeo da se definišem

nisam želeo naslednika. nisam želeo

misao o uzroku i posledici. i zato sam

izmislio izmišljeni novac. izmišljenu

ekonomiju. nepostojeću zaštitu

 

 

i zamišljeno je zaživelo

 

 

i

 

 

i

zamišljeno

živi i zamišlja

novo i još

nemišljeno

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

Stranice