AUTOBOGOGRAFIJA

2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365

autobogografija su oboženja autobiografijom

autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije

autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem 

autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom

autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju

 

Ti
si

427837

pupoljak

umetnost filozofija i religija zajedno na putu

9. avgust 2025.

27642. dan mog života

 

 

1432/2221

 

4225  kad dođem do blagog otkrio sam to zakopano blago

 

4226  nestali su gotovo svi izazovi. motiv i motivacija su se izgubili

u stalnim traženjima. jedino što mi sada ostaje to je što ničega nema

 

4227  podigao sam iz prašine jednu otkinutu ružu. hodam i gledam je. teška je

njena gustina. miris joj je dubok i jak. mogla se još rascvetavati. svilenost njenih

žutoroza unutrašnjih latica podseća na vrt. sve jedno na drugo liči. liči na moje lutanje

 

zadovoljstva

1181. hodanje

na kraju hodanja se prepuštam

umoru i blagim bolovima u tetivama. puštam

da me noge nose da bih mogao da ih slavim. na

početku hodanja sam pomislio da ću zadnjih dva-tri

kilometra trčati a sada jedva i hodam. tako mi dužina

disciplinuje misao. kad uđem u sobu biće mi veliki ugođaj

da sednem i pružim noge. kad skupim snagu sledeći drugi

ugođaj onaj pod toplom vodom. posle toga treći - hrana

i onda brzi polusatni topli san. u predvečerje blagog

blagog vazduha. a sada sa pažljivošću

još ovaj kilometar

novi sad 10.10.1995

 

 

 

1433/2220

 

4228  nikada ne bih saznao kako je svet nežan kako su ljudi osetljivi da

nisam na put krenuo goloruk i nezaštićen. kroz moju otvorenost i povredljivost

prolazi bol svih povredljivih osetljivih i poniženih. tako sam eto ja takav

 

hodam za katalin kešeri

1182. hodanje

hodam u jeseni. mirno je predvečerje i

svetlost nestaje. iv klajn je voleo prostor bez

granica samo nebo nebo bez oblaka. tako je

nekako i predvečerje. nestaju obrisi. pretvaram

se u usne koje ne vide koga ljube. samo ljube

a sada sa pažljivošću još ovaj kilometar

otvoren sam možeš se ljubiti sa mnom

novi sad 11.10.1995

 

 

 

1434/2219

 

4229  sunčeva prašina sliva se nad panoramom grada

 

4230  hodamo maja mišević i ja. pored dunava su nas izjeli komarci

kad naiđemo na betonske ili velike površine asfalta greje nas toplota

 

slast

1183. hodanje

već nekoliko dana sija

toplo sunce. pridružio sam mu

dvadeset četiri kilometra danas. maji

mišević i meni su se pridružili komarci. predveče

mi se i hodanju pridružila vesna katić. na kraju sam

umoru i gladi pridružio pola kilograma grožđa i sto

grama sira. sunce je osladilo grožđe grožđe mene

to su ti veličanstveni događaji. sasvim je izvesno

da jesu. otvoren sam možeš se ljubiti sa mnom

pokupljene čičkove po letnjim pantalonama

sam skinuo i bacio kroz prozor

novi sad 12.10.1995

 

 

 

1435/2218

 

4231  kao gusto vino su ovi sunčani dani

 

4232  kao da hodam u nečije srce

 

4233  širok asfaltni put ka zrenjaninu. nema automobila. samo staro zlato osušenih

stabala kukuruza. pitam se zajedno sa tobom zašto je tako lepo biti na putu

 

4234  umetnost filozofija i religija zajedno na putu

 

zviždukanje

1184. hodanje

zviždukao sam sam na putu

senka mi se prostirala tridesetak metara

unapred. prethodila mi je. vodila me. setio sam

se kako je mladi čobanin u rumuniji zviždukao predelu

i ovcama. ja sam čobanin jednoj plavoj ruži. večeras ću

zrenjaninu govoriti o jedinstvu svih stvari. o onome što

me je put naučio. o prizorima koje sam gledao danas na

pustarama sa obe strane puta. nastavljam da hodam

pokupljene čičkove po letnjim pantalonama sam

skinuo i bacio kroz prozor. i u miru zviždućem

novi sad - zrenjanin 13.10.1995

 

 

 

1436/2217

 

4235  okretanje unazad

ponekad se okrenem unazad i uvek

tada pomislim - trebalo bi češće ovo da 

radim. iako sam kroz njega prošao pogled

unazad me iznenadi. pogotovo nebo. ne prostire

se ono samo preda mnom nego i iza mene. to je

sada pejzaž sa druge strane. kao da tada gledam

leđa predelu. sve prepoznajem ali se i sve promenilo

pejzaž je meni kao euridika. ali retko se okrećem. nije

to običaj na putu. kada se okrenem unazad vidim sve

ono što je ostalo iza mene. tamo sam ostao. moj miris

tamo su ostali moji koraci. kao što su sada svi mirisi

kroz koji sam prošao sa mnom. ponekad obično na

nekoj uzbrdici okrenem se i hodam unatraške

leđima hodam napred u nepoznato. hodanje

je stalna ravnoteža poznatog i

nepoznatog. zlatni

sjaj iz oka

(iz rečnika hodanja)

 

nema teksta

1185. hodanje

i u miru zviždućem. polako kružim

zrenjanin - novi sad 14.10.1995

 

 

 

1438/2215

 

4236  hodanje mi počinje sa gledanjem tri galeba dok se igraju i nadleću nad vodom dunava

 

4237  najzad sam eto sam na zemlji. nemam više ni brata ni bližnjega ni prijatelja - nikoga

osim sebe tako počinje žan žak ruso svoja sanjarenja usamljenog šetača

 

probušeni džepovi

1186. hodanje

danas mi je ispala bojica iz desnog

džepa pocepao se. levi je pocepan već

dva meseca. polako se završava priča sa

mojim letnjim pantalonama. nije to loša priča

trajala je više od pet meseci. uostalom noći

postaju hladnije. juče je dan osvanuo sa

prvom maglom. stvari se menjaju i odlaze

u večnost baš kao i moji probušeni

džepovi. polako kružim. štaviše

to je odlična priča

novi sad 16.10.1995

 

 

 

1439/2214

 

4238  sa ovim suncem sve se polako priprema za hladnoću. kišu i sneg koji su pred nama

 

4239  kad duboko udahnem i izdahnem protresem se sa celim

svetom u meni. osetim: mozak mi se kupa u vodi vazduha

 

hodač čita šetača

1187. hodanje

danas sam u hodu pročitao prvu šetnju

žan žak rusoa. saosećao sa njegovom odbačenošću

prepoznavao u njegovim rečima slična iskustva. stvarne

muke ne podnosim teško. lako se naviknem na one koje

osećam ali ne i na one od kojih strepim. moja ih uplašena

mašta spaja i obrće širi i uvećava. iščekivanje patnji muči

me sto puta više nego njihovo stvarno prisustvo. živeli smo

zajedno i hodali zajedno nasipom pored reke. oslobođeni

zebnje koju nosi nada pili smo vodu zaborava. dovodili

sebe u stanje čoveka koji tek počinje da živi. prijalo

je. i sutra ćemo se družiti. štaviše to je

odlična priča. u predelu jeseni

novi sad 17.10.1995

 

 

 

1440/2213

 

4240  hodajući ovim peščanim sprudom kroz vrbake

setih se sličnih mirisa i slika pored visle na periferiji varšave

 

4241  zašlo je sunce i već je hladno. telo mi se priprema za zimu

 

4242  topli talas vazduha me za trenutak okrepi

 

4243  hodam po metalnom cevovodu kojim se izbacuje pesak iz

dunava i setim se vratolomija detinjstva i lakih nogu mladićkih godina

 

4244  u predvečerje prelazim stari most i ugledam nad rekom prvu

selidbu ptica. sada ih već predvečerje odnosi daleko ka drugom mostu

 

4245  malo kasnije iza zgrada novo jato nova zima

 

pola šest uveče

1188. hodanje

nedostaje mi ludosti u ovim praznim

danima. nedostaje mi energije zablude u

ovim ponavljajućim danima. nedostaje mi zagrljaja u

svim ovim danima. nedostaju mi tople čarape i jedan topli

džemper. nedostaje mi rodni kraj kaže prijateljica prijateljici

nedostaje mi engleskih reči. nedostaje mi ples. nedostaje mi

smirenost i blagost. nedostaju mi prijatelji rasuti po evropi. nedostaje

mi da znam kako je ove četiri godine živela vesna milović u londonu

nedostaje mi nadovezivanje u mišljenju sa onima koji misle slično

meni. nedostaju mi knjige pisane slično kao ova koju ja pišem

nedostaju mi jela sa kašikom. nedostaje mi tri kilometra do

kraja. u predelu jeseni. ne nedostaje mi pola šest

uveče jer sada je pola šest uveče

novi sad 18.10.1995

 

 

 

1441/2212

 

4246  već nekoliko noći slabo spavam. propadam i drhtim u snu. mišić iznad desne

nadlaktice mi podrhtava. nedostaje mi odmora. rešio sam da danas ne ishodam dvadeset

kilometara nego samo par. i to mi prija. to odsustvo zadatka i prepuštanje sporom hodanju

 

4247  ovih par kilometara prijaju ali u njima nema dvadeset nema napora koji

me iskušava i briše. nema zalaženja iza nemogućeg. sa ovih par kilometara

ne bih mogao da napravim mentalni cvet. prasliku ruže. ružu duše

 

hodačko pletivo

1189. hodanje

navika da se povlačim u sebe

učini najzad da više ne osećam svoje

nevolje pa čak da na njih i zaboravim. iskustvo

mi je tako pokazalo da je izvor istinske sreće u nama

samima i da ljudi ne mogu da učine nesrećnim onoga ko

odista želi da bude srećan. već četiri ili pet godina redovno

uživam u unutrašnjim zadovoljstvima koje blagorodne i nežne

duše nalaze kada se udube u sebe čitam u drugoj rusoovoj šetnji

sve što osećam mislim i činim drugi su već osećali mislili i činili

sve što osećam mislim i činim drugi će tek osećati misliti i

činiti. sve što noć isplete dan opara. sve što dan isplete

noć opara. pletu se. ne nedostaje mi pola šest uveče

jer sada je pola šest uveče. pletu

zadnje rečenice

novi sad 19.10.1995

 

 

i

 

 

kad dođem do blagog

otkrio sam to zakopano blago

 

 

kao da hodam u nečije srce

 

 

kao i prošlog petka hodam ka zrenjaninu da tamo govorim večeras o analogijama

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti si

ponavljanja

moja

tautologije

moje

analogije

moje

i

sve

moje

apriori

 

 

i

 

 

ružo lutanja

ti si bila moja jedina

briga koja me je jedina

oslobađala od svih mojih

briga kojima sam rođen da

se u tvojoj bezbrižnosti

svih briga oslobodim

 

 

i

 

 

ružo lutanja

tvojih četiri pustinjskih

godina koje su sledile su

ohrabrenje svakom da

se upusti u pustinju

oboženja

 

 

i

 

 

ružo lutanja

tobom sam bio

prvi i jedan jedini i

najbolji jer mi je svaka

tvoja latica slavila prvog

i jednog jedinog i

najboljeg

 

 

i

 

 

ružo lutanja

bilo je nepodnošljivo 

teško ali samim tim i

najjebežljivije i zato ti 9

avgusta 2025 kažem

sad je još mnogo teže

ali i još jebežljivije

biti bogom

bog

 

 

i

 

 

ružo lutanja

evo sad osetih

ja sam 10 godina

hodao svakog dana

20 kilometara da bih

9. avgusta 2025

podignutom

rukom i otvorenom

šakom visoko u

nebu šapnuo

 

bog

je

živ

bog

je

živi

život

 

bog

je

živ

bog

je

živa

ljubav

 

bog

je

živ

bog

je

bog

živog

života

i

žive

ljubavi

boga

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

neko me vidi ovde

8. avgust 2025.

27641. dan mog života

 

 

1418/2235

 

4192  sunce mi sija u lice. nije ono letnje koje prži nego

blago jesenje. kao da se smešimo jedno drugome

 

4193  skrenem na šumsku stazu pored vode da mi vreme brže prođe. okružen

šipražjem i drvećem sam samo u vremenu. tu nema prostora i vreme se troši samo

 

4194  ako čuješ da šušti lišće onda vidiš kako me ono dodiruje

po telu dok po ovoj vlažnoj šumskoj stazi pišem ovu rečenicu

 

4195  i onda u jednom trenutku staza izbije iz šume i preda mnom se

otvori široki dunav sa fruškom gorom iza sebe i ogromnim nebom iznad

 

prolaze orasi

1172. hodanje

danas sam primetio da oraha

skoro više nema. pre više od mesec

dana sam ih ugledao kada su počeli zreti i

čekao sam ih i ponekad jeo a evo više ih nema

svi procesi govore o svim ostalim. svaki moj dan

počinje sa prvim korakom i završava se sa nizom od

kojih je jedan poslednji. svi moji dani govore o izvesnosti

prolaženja. početku i kraju. sve je tako jednostavno i sve

je istina. jako sve rekao sam pre neki dan. pale se svetla

jedna devojčica tužnog lica naduvava balon od žvakaće

gume. danas me nije ništa bolelo. ali sad na kraju osetim

bol u tetivi leve prepone. današnjom toplinom koja

mi je ušla u telo grlim tvoje. posle stotinu

metara evo i on je prošao

novi sad 26.9.1995

 

 

 

1419/2234

 

4196  gazim po ovom pesku u kasno jesenje sunčano popodne. hodam

danima ali mi se čini da sam sada prvi put u ovim knjigama rekao reč gazim

 

4197  država po kojoj sad hodam već godinama pada sve niže i niže

osuđena je od čitave međunarodne zajednice. ja volim što sam sada

baš tu jer u toj osudi trpe i mnogi nevini. volim što sam sa njima

 

4198  hodam kao lahor i verujem da on nekima vraća disanje i snagu

 

ponavljanje

1173. hodanje

klapa klapa klapa prošao je i ovaj

dan. čitao sam o ponavljanju kod serena

kjerkegora kada sam se bar usputno duže vremena

bavio problemom da li je moguće neko ponavljanje i kakvo

ono ima značenje da li kroz ponavljanje nešto dobijamo ili

gubimo palo mi je iznenada na pamet: pa ti možeš otputovati 

u berlin tamo si već jednom bio i tada se ubedi da li je moguće

ponavljanje i kakvo ono ima značenje. neka se kaže o tome

štogod se hoće no ponavljanje će imati važnu ulogu u novijoj

filozofiji. kao što su grci učili da je svo saznanje sećanje tako

nova filozofija želi da uči kako je čitav život ponavljanje

ponavljanje i sećanje je isto kretanje samo u suprotnom

smeru. jer ono čega se sećamo bilo je i povratno se ponavlja

nasuprot čemu se stvarno ponavljanje unapred seća. zato

ponavljanje ako je moguće usrećava čoveka dok ga

sećanje čini nesrećnim. posle stotinu metara evo i

on je prošao. ponovilo se ponavljanje

novi sad 27.9.1995

 

 

 

1420/2233

 

4199  i ovako je ceo život veliko hodanje

 

4200  stazica je lepa kažem maji mišević

 

život je veliko hodanje

1174. hodanje

nisam dosad rekao rečenicu život je

veliko hodanje. hodao sam a to je rekao neko

drugi. maja mišević. danas je to bilo hodanje sa

jakim vetrom. očekivali smo pljusak ali smo se uputili

prema rumenki. uzvodno uz kanal sa leve strane pred

rumenkom smo sreli mirka novkovića. gurao je kolica ispred

sebe i nosio sekiru u ruci. idem da kradem drva šta ću rekao je

maja i ja smo prešli most i vratili se drugom stranom. nije bilo

sunca nije bilo ni kiše. vetar je na kraju stao i mi smo ulazili u

sumrak iz sumraka u noć iz noći u grad. ništa posebno ali

blago i lepo. nogu uz nogu razgovor uz put. okrenuo

sam se maja je pokazala grm šipka. gledali smo u

drveće. da li smo mu prijali kao ono nama

ponovilo se ponavljanje. tragovi

ostaju za večnost

novi sad 28.9.1995

 

 

 

1421/2232

 

4201  vlažno je. padala je kiša. kroz probušene patike čarape

su mi već mokre. hodam tražeći to drugo magično biće koje pre

svega ima prednost da poseduje sve ono što ja mogu tek zamisliti

 

4202  čovek ne ide nikada toliko daleko kao onda kad ne zna kamo ide

 

4203  juče sam gledao kako sa vrhova mojih patika svakim

korakom leti prašina peska. danas su prašinu zamenile kapljice vode

 

4204  danas je laslo lantoš u jednom podrumu u budimpešti

počeo četrdesetodnevno gladovanje. laslo umetnik gladovanja

 

kiša pojačava a ja usporavam

1175. hodanje

baš tako. i pitam se gde si sada ti. za tebe slušam

kišu kako dobuje po mojoj plavoj jakni i natapa tamnozeleno

lišće drveća pored reke. za tebe su mi kolena mokra. za tebe

vlažim moju dušu i natapam ružu ljubavi za tebe. ti nisi ovde

a ja sam ti veran. ljubavna čežnja izrasla iz orgijanja i daljine

sporim se hodanjem pretvara u blizinu. oči u oči. naše oči

nestanu u našem jednom oku oku svetlosti. strast se

pretvorila u bezgraničnu milinu i toplinu. tako mislim

dok kiša pojačava a ja usporavam. tragovi

ostaju za večnost. tako pišem za tebe

novi sad 29.9.1995

 

 

 

1422/2231

 

4205  vetar i sunce. još mi je hladno od juče. osećam to u grlu i kolenima

 

4206  na starom sam subotičkom putu. i tek u nekom

trenutku osetim da sam se usaglasio sa okolinom i predao joj se

 

4207  ruža je jedno. jedno je susret

 

4208  to je bio performans u kojem je gladovanje samo sredstvo. jedan od motoa mog života

glasi: ako treba da biraš između života i smrti bez razmišljanja odaberi smrt. to je zen izreka

koja govori o tome da svakog trenutka biramo. u postu postoji jedna granica koju čovek

može da dosegne to je 40-42 dana. na kraju čeka smrt. iz dana u dan sam joj se

približavao gledajući joj pravo u njeno stravično lice. gledajući smrt koja je

ovih godina tako banalizovana. ali ja nisam izabrao smrt nego

suočavanje sa njom. (pisao mi je posle svog

gladovanja laslo lantoš)

 

ka nedelji

1176. hodanje

borba tela sa hladnoćom

pred kraj hodanja sam se usaglasio

sa putem i ritmom se ugrejao. radovao

sam se jer je sutra nedelja. grejaću se u

toplom krevetu opuštajući svoje mišiće

nadam se da će me do ponedeljka

proći grlo i da ću ugrejati kolena

tako pišem za tebe. a sad

ulazim u nedelju

novi sad 30.9.1995

 

 

 

1424/2229

 

4209  samo dva kilometra izvan grada i ovde već nema ljudi

ovde su drvoredi kanal polja otvoreno nebo i mirisi zrele prirode

 

4210  sada već šume moji koraci po suvom opalom lišću

 

4211  miroslave i za četvrti deo tvoje knjige ti šaljem razgovor indijanskih

šamana iz knjige hromi jelen indijanski šaman iz plemena sijuks. jedan od šamana

pit koji uhvati kaže na autoputu ponekad je moguće videti čistokrvnog indijanca kako

stopira. ja to nikada ne radim. na put krećem sa odlukom da ću ga celog prevaliti pešice

to je jedna vrsta ponosa koji je duhovno ukorenjen u meni. jednog lepog dana ću preseliti

i moju brvnaru negde još dalje u planine a možda ću se i kuće odreći. postaću deo šume...

što sam stariji to se povlačim sve dalje sve dublje u planine. njih je veliki duh stvorio

za nas za mene. želim da postanem jedno sa njima. utopiti se u njih na kraju

nestati u njima zauvek. toliko za sad pa vidimo se čujemo se

čitamo se ajd zdravo tvoj zoltan brener. sentandreja

 

ime

1177. hodanje

dan nije bio hladan

ali je meni bilo. to je kiša od

petka i vetar od subote. izloženost

nije mi lako sa samim sobom. možda

me to kiša opominje. i vetar. kupiću

sutra grožđe. a sad ulazim u nedelju

izloženost to drugo ime za ljubav

novi sad 2.10.1995

 

 

 

1425/2228

 

bolestan

izloženost, to drugo

ime za ljubav. curi mi

nos lečim se gvožđem

novi sad 3.10.1995

 

 

 

1426/2227

 

bolestan

curi mi nos lečim

se gvožđem. laž je

zlo zlo je dosadno

novi sad 4.10.1995

 

 

 

1427/2226

 

bolestan

laž je zlo zlo je

dosadno. tišina ruže

novi sad 5.10.1995

 

 

 

1428/2225

 

4212  posle tri dana vraćam se u okrilje hodanja

 

4213  mislim da do sada u knjizi nisam napisao reč okrilje

 

4214  osetih: neko negde baš sada gleda jednu ružu

 

4215  tvoja ruža je dodir kaže bane krstić

 

noge - ritam. ruke - melodija

1178. hodanje

noge su ritam a ruke melodija kaže mi duška

đorđević dok hodamo ka zrenjaninu. večeras ću

pričati o postojanju. sada je duboka noć: četiri ujutro

pričao sam o postojanju. bilo je kao vejanje. reči su

negovanje. tišina ruže. harmonija okrilja

novi sad - zrenjanin 6.10.1995

 

 

 

1429/2224

 

4216  polazim i rukom milujem tisu posađenu 1895 u centru zrenjanina

 

4217  jedanaest kilometara posle zrenjanina prelazim preko mosta

na tisi. sunce se kupa u mirnoj vodi koja polako teče. i uzvodno i nizvodno

tisa krivuda. obrasla je gustim drvećem duž obala. opalo lišće plovi po njoj

 

4218  neko me vidi ovde

 

tiho je subotnje sunce

1179. hodanje

tiho je subotnje sunce. zajedno smo

u tišini na putu. požutela osušena trava na

poljima je tiha. drvoredi požutele topole su tihi. ne

čujem krave koje vidim u daljini na dolmi. i čičkovi

ćute. mirna je pustara kod žablja i mirni su osušeni

suncokreti i prašina traktora na horizontu. mirna

je misao i korak. mirna je bajka i tiha subotnja

harmonija okrilja. tiha latica bordo ruže na

asfaltu u kisačkoj ulici u novom sadu

zrenjanin - novi sad 7.10.1995

 

 

 

1431/2222

 

4219  žurim. ali gde ja to žurim. nigde. to je nestrpljenje. nervoza. nemoć. ali nisu mi oni cilj

 

4220  sada je već bolje. telo se opustilo i prepustilo vremenu kroz koje će i ovoga dana proći

 

4221  gde nestane zadovoljstvo življenja. kako zaboravim da sam sam život

 

4222  grejem se. ipak se spajamo život i ja

 

4223  toplina taj dnevni san 

 

4224  tišina malih ulica me miluje po slepoočnicama

 

jezik pod stopalima

1180. hodanje

svaki dan počinjem iznova. to mi pomaže

da sve što vidim i doživim vidim i osetim kao

da je prvi put. to mi omogućuje da o svemu pišem

jednostavno i po prvi put. jednostavno i nevino. pre

događaja. pre priče. da pišem reči u osnovnom

značenju. na način istine jer svet sada i jeste istina

osetiš li pod jezikom sam jezik. osetiš li da ove reči

trepere kao napor u mojim preponama. avanturom

između nestrpljenja i strpljenja. između snage i

umora stigoh u predvečerje. i tiha latica bordo

ruže na asfaltu u kisačkoj ulici u novom sadu

u predvečerje blagog blagog vazduha

novi sad 9.10.1995

 

 

i

 

 

izloženost to

drugo ime za ljubav

 

 

laž je zlo zlo je dosadno

 

 

svaki dan počinjem iznova. to mi pomaže da sve što vidim i doživim vidim i

osetim kao da je prvi put. to mi omogućuje da o svemu pišem jednostavno

i po prvi put. jednostavno i nevino. pre događaja. pre priče. da pišem

reči u osnovnom značenju. na način istine jer svet sada i jeste

istina. osetiš li pod jezikom sam jezik. osetiš li da ove reči

trepere kao napor u mojim preponama

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

svakog

dana

kad

sam

pomislio

e

više

ne

mogu

ti

si

me

za

sutra

bogom

rodila

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

sresti nekog znači biti srećan

7. avgust 2025.

27640. dan mog života

 

 

1405/2248

 

4154  tvoja pička je najbolji deo mene

 

4155  bori se jako sunce ali ipak se oseća jesen

 

4156  po ulicama semenkari prodaju ovogodišnji rod suncokreta

 

4157  izašao sam iz grada a sada se u njega vraćam

 

4158  tesar na krovu zakiva ekser

 

4159  ne znam šta je istina ali osećam da je ona jedna jedina. biće

 

hoćete li još

1161. hodanje

zaista je umor na kraju dana

neprikosnoven. kruna i znak. hodajući

sam čitao mislio crtao. pokupio par oraha

znojio se. zamolio za čašu vode. hoćete li još

pitala me je žena. patike mi se sve više ližu

letnje pantalone cepaju. znoj se klanja

mom umoru. a danas kako je meni

danas. znoj je blago umoru

novi sad 13.9.1995

 

 

 

1406/2247

 

4160  tužan sam. kako da se oslobodim povređenosti koja živi u mojoj tuzi

 

4161  preda mnom su četiri staze na nasipu. vijugaju. šta će mi doneti današnje hodanje

 

4162  veliki skakavci koji skaču oko mene su svedoci čitanja male knjige koju držim u ruci

i nad čijim rečima na kraju šestog poglavlja plačem utopli se dragi prijatelju reče hafid

 

4163  približavam se. napor koraci voda vetar priroda

knjiga učinili su svoje. umiren sam. žedan. čiste savesti

 

4164  svakim korakom ruža raste i nemoguće postaje moguće

 

4165  auuu što ti patiš zajebavam sebe na kraju hodanja

 

leptir sam

1162. hodanje

staza je bila uska. morao

sam pružati nogu ispred noge

skakavci su skakali oko mene i leteli

prozračni leptiri. voda kanala je preplavljena

drezgom. ponegde se trava sušila. gledao sam

žute vodene cvetiće. u hodanju sam čitao knjigu

najveći trgovac na svetu. vodila me je baš kao i

stazica. na mestu posečenih topola izrasle su

topoline mladice. umesto tuge osećao sam bol u

stomaku. prijalo mi je kada bi me čičak ogrebao

po golim rukama ili kada mi je visoka suva trava

prelazila preko lica. da sam leptir poželeo bih

da ovom uskom stazom hodam kao ovaj

čovek. znoj je blago umoru. pošto

sam leptir po uskoj stazi hodam

novi sad 14.9.1995

 

 

 

1407/2246

 

4166  dva i po sata sam kisnuo. sada je kiša stala čak

sam se i malo prosušio osim nogu koje su i dalje mokre

 

4167  gubim na svim poljima

 

staza trnja

1163. hodanje

ništa nije istinitije od toga

da gubim na svim poljima. ništa

nije iskrenije nego kad kažem da to

jedva podnosim. da li ću to sve poneti

podneti. moje je srce zemno a borba

neprestana. tako uz ružu raste trnje. venac

trnja. leđa su mi se pretvorila u prazninu srce

u bol. pokušavam da se osmehnem ali lice

mi je u grču. pišem ti sve ovo da osetiš

nežnost u svojim očima. pošto sam

leptir po uskoj stazi hodam

suzom se vele natapa

radost

novi sad 15.9.1995

 

 

 

1408/2245

 

4168  topao sunčan dan. tek sam krenuo ali ne mogu da se

izborim sa svojim mislima. u neprestanom sam bolnom razgovoru

sa ženom koja me odbija. ali prve kapi znoja mi donesu malu utehu

 

4169  sunce je poleglo po čistom danu. zelena poljana okružena tamnom šumom

posle jučerašnjih kiša meka zemljana staza. posmatram tu stazu kojom idem na

momente uživam pokušavajući da se odlepim od svojih tuga i očekivanja

 

4170  korakom do sledećeg koraka. to je tajna koju znaju samo koraci srce i disanje

 

ljutim se na sebe

1164. hodanje

nisam uspeo da se oraspoložim

par grozdova koje sam uzbrao su mi

osvežili grlo. orasi koje sam pokupio bili su

karmin boje. nikada takve nisam video. popušio

sam četiri cigare. ali nisam uspeo. ostajem sumoran

odbačen. velika je cena koju plaćam. ako je radost

raskrinkani bol onda nisam uspeo da ga raskrinkam. da

li je on u samosažaljenju tom bednom osećanju ili je on u

nezalečenim ranama ili prekomernim brigama i odgovornosti

ili u suludom očekivanju. pred kraj hodanja sam naglo menjao

ritam koraka i skretao u jednu i u drugu stranu pokušavajući

da izbegnem svoju putanju i da se tako sačuvam a opet

istrajem. ljutim se na sebe zašto ipak nisam zahvalan

i svom telu i svojoj duši i okolini s kojima sam ipak

ishodao dan. suzom se vele natapa radost

utešila me je izvesnost jer ću na kraju

hodanja ugasiti žeđ

novi sad 16.9.1995

 

 

 

1410/2243

 

4171  dohodao sam do sremskih karlovaca do knjižare darka

hohnjeca. tu sam popio čašu zlatnog rizlinga i sada se vraćam

 

4172  hodati kroz svet znači hodati kroz sebe. preobražavati se ljubavlju

 

4173  hodati kroz sebe znači suočiti se sa svojim strahovima. svojim grehom

svojom sujetom. svojim samosažaljenjem. svojim slabostima i svojim ružnoćama

 

4174  hodati kroz sebe znači otkriti u sebi nove izvore snage. otkriti svoju nepoznatu

lepotu. svoje suštastvo i poreklo. otkriti let i pticu koja se rađa. svoj preobražaj

 

4175  hodati kroz sebe znači videti svet koji leži u grehu. ali još mnogo

više videti vrtloge i smiraje ljubavi kojim je okupano postojanje

 

jeo sam orahe i čitao berđajeva

1165. hodanje

hodao sam do sremskih karlovaca i nazad. skupio

sam sedamnaest kilometara. preznojio sam se na suncu i

bilo mi je hladno od vetra. jeo sam orahe i čitao berđajeva

jesen je već tu. utešila me je izvesnost jer ću na kraju

hodanja ugasiti žeđ. crvene krave vole ljubičasto nebo

novi sad 18.9.1995

 

 

 

1411/2242

 

4176  svet se pretvara u jesen

 

4177  danas sam saznao da se pre trinaest dana rodila dunja baturan

 

sretni

1166. hodanje

sretni nekog rekla mi je

rajka sredojević danas. i tada

smo otkrili da sresti nekog znači biti

srećan. bilo je to lepo otkriće. kao što je bilo

lepo i tiho hodanje sa majom mišević. kada sam

se posle ponoći vraćao tužan i odbačen. moj mali

savetnik koji nosim u džepu mi je rekao miroslave

život je ovo tu i sada. to mi je izazvalo osmeh pa

sam mahao i milovao rukom šimšire u noći

crvene krave vole ljubičasto nebo. i sada

kada se osećaš odbačen miroslave

baš sada ti voli

novi sad 19.9.1995

 

 

 

1412/2241

 

4178  juče sam dobio pismo od vere varadi. piše mi čovek kada je živ i zdrav

radi i voli. ako mu jedno od ta dva ne štima ili oba loše je. što bolje ume jedno i drugo

zadovoljniji je. ti si u pravu kada podvlačiš disciplinu dvadeset kilometara izvršavanje

obaveza. sto posto si u pravu. (mada mislim da ćeš ovim zaslužiti da će doći dan kad ćeš

biti toliko razrešen od tog problema da ćeš mirno moći da kažeš e danas je dosta samo

deset kilometara.) ali ostaje ovaj drugi problem za koji nemamo pedometar. to jest imamo

on je vrlo savršen. nema laganja. to ti je naše srce. kada smo loše voleli pedometar

kažnjava. upadamo u sranje. veoma teško je hodati ispunjavati svoje kilometre

ali to je dečija šala u odnosu na voljenje

 

4179  željan sam ljubavi. a da li ljubavi u sebi imam

 

da nisam krenuo na put

1167. hodanje

zgadim se nad sobom. prepun sam neuspeha

a opet gord. danas sam čitao vladimira solovjeva. da

nije rata i užasa oko mene i da se ne otvaram svetu i životu

nikada ne bih saznao toliko o sebi. nikada ne bih bio suočen

sa svim svojim manama i slabostima. kako je oduvek rečeno

borba sa sobom je najteža. zlatni vrt. i sada kada se

osećaš odbačen miroslave baš sada ti voli. iako

sam slomljen ne odustajem

novi sad 20.9.1995

 

 

 

1413/2240

 

4180  iskrzale su se moje letnje pantalone. pre svega oko kukova i džepova

krzajući se o prsluk i moje šake. osetim kako smo nešto zajedno radili i prešli neki

put. setim se kako julija knifer već više od trideset godina nosi košulju svoga oca

 

4181  u lepoj maloj ulici augusta cesarca jedna stara žena na otvorenom prozoru

oslonjena bradom o svoju šaku me spokojno gleda. možda je to dovoljno za jedan dan

 

4182  u ulici vase pelagića odjednom zamiriše pečena paprika

 

osim ti

1168. hodanje

reka se ne vraća unazad

nebo više nikada neće biti plavo

(sivoplavo kao danas) kao sada

nikada više neprestano peva

gavran. iako sam slomljen

ne odustajem. nikada

ništa više osim ti

novi sad 21.9.1995

 

 

 

1414/2239

 

4183  nosim pismo rajki sredojević. ja poštar zanosa

 

4184  vreme teče svojim tokom i ritmom ni brže ni sporije. ko se uskladi sa njim

postaje svetlost i zvuk. ponekad mi se to dogodi ali ja ne znam tada da mi se to dogodilo

 

4185  sutra popodne počinje jesen a i danas je već

izlazimo zajedno iz grada ka zrenjaninu. sivo je i mlad vetar

 

4186  tri zgažena vrapca jedan do drugog na otvorenom putu

 

spasenje i stvaralaštvo

1169. hodanje

hodao sam putem ka zrenjaninu. nigde

nije bilo nikoga. polja su se smirivala sa jednom

od prvih hladnoća. uvek kad izađem izvan grada

tamo gde nema kuća ni ljudi osetim svečanost. mleko

prirode. uživao sam u drveću i sporoj tisi. vetar mi je nosio

kosu. bilo mi je hladno. u jednom trenutku sam osetio da

ne brinem. došao sam u zrenjanin da prijateljima govorim

o spasenju i stvaralaštvu. nikada ništa više osim ti. u

zrenjaninu po njegovim skrovitim ulicama

osetim pritajeni grad

novi sad - zrenjanin 22.9.1995

 

 

 

1415/2238

 

4187  želim ti da uvek nađeš drvo pod kojim se možeš odmoriti

 

dvadeset dva kilometra

1170. hodanje

dok sneg na prozor pada i večernje zvono

dugo bruji mnogima je sto zastrven dom ih spreman

čeka. nekog dok luta mračne staze na kapiju vode. zlatno

cveta drvo spasa crpeći iz zemlje hladan sok. putnik unutra

spokojno kroči prag se skamenio od bola. tu u čistom sjaju

nasred stola sijaju hleb i vino. u zrenjaninu po njegovim

skrovitim ulicama osetim pritajeni grad

postoje samo putevi i susret

novi sad 23.9.1995

 

 

 

1417/2236

 

4188  kako su veliki današnjih dvadeset kilometara preda

mnom tako veliki a ja sam tako mali sa svim svojim porazima

 

4189  zvižduknem pod prozorom slobodana tišme i

on se pojavi na terasi sa osmehom. to je tako mnogo

 

4190  skromnost i pažnja to je jedino kaže mi slobodan tišma

 

4191  šest je uveče. pala je noć. ipak osetim smiraj u sebi. ipak je neko sa mnom

 

iako je

1171. hodanje

kako su tihi i lepi bili danas

koraci. iako je u mojoj glavi bilo ružnih

misli i slika izdajstava iako je duša bila uplašena

lažima iako je telo patilo jer nije voljeno iako je sve to

stvaralo osećaj da nema nikakvog smisla sve što radim

da neću izdržati današnje hodanje ipak koraci su me

odveli ka smiraju. to mi je zemlja vraćala snagu. zemlja

koju evo već petu jesen svaki dan koracima ljubim. kao

da mi je neko iz daleka prilazio nepoznat a drag i blag

neko ko me je čuvao i nežno na rame svoju ruku

stavio. postoje samo putevi i susret. današnjom

toplinom koja mi je ušla u telo grlim tvoje

novi sad 25.9.1995

 

 

i

 

 

tvoja pička je

najbolji deo mene

 

 

da sam leptir poželeo bih da ovom uskom stazom hodam

kao ovaj čovek... pošto sam leptir po uskoj stazi hodam

 

 

korakom do sledećeg koraka. to je tajna koju znaju samo koraci srce i disanje

 

 

hodati kroz svet znači hodati kroz sebe. preobražavati se ljubavlju

 

 

zvižduknem pod prozorom slobodana tišme i on

se pojavi na terasi sa osmehom. to je tako mnogo

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

baš onda

kad nema

nikakve

šanse

ti

si

bila

jedina

šansa

20

veka

koja

se

prelila

u

21

vek

ko

šansa

za

sve

vekove

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

svakodnevno krštenje svetom

6. avgust 2025.

27639. dan mog života

 

 

1393/2260

 

4126  bog

moj bog je tvoj bog

jer sve što mislimo da je

bog to on nije. kada god sam u

situaciji koju je vitgenštajn opisao kao

sve ono o čemu se ne može govoriti o tome

se mora ćutati tada u mojim rečenicama zasvetli reč

bog. bog je izvesnost nebo života. od kada sam počeo da

izgovaram ovu reč smireniji sam. osećam prijatnost u mišljenju

svet mi peva. daleko sam ja od boga ali je on blizu mene. ja sam on

sam. ne hodam ja po zemlji nego kroz njega. ako govorim o suštinama

najbolje je da govorim o njemu. sve što je lepo rečeno govori o njemu. on

je najlepša nenapisana pesma. nikad ne bih pošao u borbu sa sobom da

me u nju u dvadesetoj nije poveo bog. desilo se to dok sam čitao knjigu

o njemu. knjiga se zvala tao. čuo sam primedbe da često spominjem

boga i da im to smeta. ako će im biti lepše neka umesto njegovog

imena čuju reč šlep ili krpica i opet će to biti ono što sam

želeo da kažem. bog je ova rečenica. i današnji žulj

ali i sve ono izvan mog razuma. vodopad u mom

srcu. ili leto koje ističe. moj bog je tvoj bog

(iz rečnika hodanja)

 

kaže

1151. hodanje

hodao sam do popovice sa

nenadom kesićem. dvadesetogodišnjim

mladićem. uznemiren je. pun snage. ali istrulio

sam ovoga leta kaže. brali smo šljive. pričao mi

je o svojim prijateljima. o svojoj generaciji koja izlazi

svako veče tražeći ono što nijedno veče ne dobija. i onda

ponovo izlaženje u sledeću noć u kojoj opet ne dobijaju ono

što žele. srljaju kaže mi. droga će ih sve pokositi kaže. hteo

bih da pobegnem u indiju kaže. hteo bih da napravim nešto

veliko kaže. u jednom trenutku sam ga zagrlio. sada se

pitam da li je to bilo dovoljno. dvadeset šest godina

sam stariji od njega ali sve je iz njegovih godina

još u meni. hodali smo zajedno bio je to lep

dan. sa bolom još jedan upisan dan 

kako su ove jeseni šljive slatke

novi sad 1.9.1995

 

 

 

1394/2259

 

4127  blago subotnje popodne. nigde nikog

 

4128  dva grada. sarajevo i beograd su dva metafizička grada čiji se odsjaj i

senke protežu i na druge svetove pa i na one koji će tek nastati u budućnosti

odsjaj sarajeva dolazi iz žive vatre u kojoj gore ljudi i građevine ali uprkos svemu

ne uspeva da im uništi dušu. vatra koja proždire beograd jeste hladna vatra

apatije i ravnodušnosti. dva greha zbog kojih se gubi duša kaže filip david

 

4129  dve ljubičaste ruže u ulici stevana musića na kraju mog hodanja

 

spava se mojim butinama

1152. hodanje

spava se mojim butinama. grli se mom

telu. spaja se mojoj duši. gleda se mojim

očima. razgovara se mojim mislima. ipak sam

ishodao dan. kako su ove jeseni šljive slatke

kako mi je to uspelo ko mi je to pomogao

novi sad 2.9.1995

 

 

 

1396/2257

 

4130  popodnevna kišna tama u futoškom parku me podseti na engleske parkove

 

4131  sve je u vazduhu. zelenilo bi nešto da kaže

 

4132  da li osećaš moje disanje na ovoj stranici. moje korake u ovoj knjizi. mene u tebi

 

4133  ideal pisanja: da pišem kao što dišem

 

šetnja

1153. hodanje

kad kao danas ceo dan

provedem na nogama prekidajući

hodanje da bih se sreo sa ljudima onda na

kraju dana ne znam šta da pišem o hodanju

sve zaboravim. pitao me vladimir kopicl da li baš

svaki dan napišem tekst ili to ponekad učinim

pišući za dva-tri dana unazad. to ne bih mogao jer

onog što je bilo juče više ne mogu da se setim jer 

ova knjiga i ruža lutanja su neprestano bivanje u

sadašnjem. hodajući sporo osetim brzinu vremena

njegovu nezaustavljivost. brzom planinskom

rekom strmoglavljuje se život ka sopstvenim

dubinama. kako mi je to uspelo ko mi

je to pomogao. život šetnja

novi sad 4.9.1995

 

 

 

1397/2256

 

4134  dužinu ruže lutanja vreme u njoj poklanjam bogu

 

4135  ako se brinem znači da ne verujem dovoljno u to da me bog čuva

 

4136  gledam u gunje i ovaj krivi zid. učim se i prepuštam bezbrižnosti

 

4137  sagnem se i poljubim ružin pupoljak koji je izvirio iza ograde

 

4138  setim se žulja od pre neki dan. sada osećam kako ga

ne osećam. kako je nestao odakle je on došao i gde je on nestao

 

voleo bih da im pogledam u lice

1154. hodanje

razmišljam o svojim grehovima. neke je teško prepoznati

druge ne znam ni da sam načinio. treći su mi neprijatni pa mi

beže. voleo bih da im pogledam u lice. da ih shvatim i priznam

misli mi prekidaju reči stare bake preda mnom koja jedva hoda i

pokazuje svom sagovorniku starom dedi ja sam preplivavala

ovaj dunav. mene su zvali devojka sa mora jer ja i jesam došla

sa mora. kad su šlepovi tu ja se popnem na njih pa skačem na

glavu. dunav i jeste more. odhodao sam malo dalje i okrenuo

se da je pogledam. maše štapom kroz vazduh pokazujući ka

dunavu. neću danas više razmišljati o grehovima. dosta

je svakom danu greha svojega. život šetnja. nosim

hleb i mleko pod miškom kao utehu

novi sad 5.9.1995

 

 

 

1398/2255

 

4139  peče sunce posle kiše

 

4140  posle asfalta put se nastavlja po izrovarenoj i utabanoj zemlji. zapalim jednu cigaru

povučem dim levu ruku stavim u džep. primetim kako mi se šaka sa cigarom njiše kroz

vazduh. mislim na sve svoje neuspehe i ljubavne patnje. kao da se ništa nije promenilo. kao

da ništa nisam naučio. rana detinjstva još nije zarasla. mladićka rana se ne smiruje

 

4141  pored staze kojom hodam kočijaš u sportskoj

dvokolici vežba sa svojim konjem. da li to ova lepa životinja želi

 

živa umetnost

1155. hodanje

život je ruža. opojno i nepredvidljivo

miriše. planiram ga a on živi sebi u slavu

opirem mu se a on me ispuni. ponižavam ga

a on buja. uživam u njemu a on boli. život

živa umetnost. nosim hleb i mleko pod

miškom kao utehu. dostojanstvena

nepredvidljivost

novi sad 6.9.1995

 

 

 

1399/2254

 

4142  blešti. hodam. nemam novaca. kad bi barem

ovih dana osim hleba i margarina bilo luka

 

4143  kad zatrepere laste kroz vazduh meni se mozak odmori

 

4144  kad posle hlada spustivši se niz padinu ugledah busen

bordo ruža bi kao da mi neko blago toplim šakama pređe preko očiju

 

svakodnevno krštenje

1156. hodanje

sa nekoliko stabala ubrah po nekoliko

šljiva. pokupih i nekoliko retkih zrelih oraha. i

otkinuh jedan grozd izrastao nisko pri zemlji isprskan

od blata. penjem se malo uzbrdo i malo se spuštam. čitao

sam svoju prvu svesku kojom sam otpočeo u januaru 1989

pripreme za ružu lutanja. popušio sam jednu cigaru. povlačio

ramena unazad da se ispravim. kružio glavom da razgibam

vratne pršljenove. molio se. sa milutinom obradovićem napravio

par snimaka u hodanju. sada na kraju gledam osvetljenu

tvrđavu. sunčeva svetlost je prozirna i slaba. jesenja 

tlo se odbija od tvrđave u dunav i presijava se kao

zlatno ulje. dostojanstvena nepredvidljivost

svakodnevno krštenje svetom

novi sad 7.9.1995

 

 

 

1400/2253

 

4145  došao sam kaji. seo na kamenu ploču groba do nje. pušim. gledam

po neuređenom grobu. jedna muva mali narandžasti cvetić. nekoliko vrsta trave

cveće u flaši koje je neko ostavio. sitni pužići po vlatima trave. drveni krst se suši

na njemu piše katica mandić 1926-1992. zašlo je sunce. duva vetrić. nisam tužan

spokojan sam. spustim glavu i vidim svoje patike. kajo doneo sam ti sve svoje

korake. na dvesta metara pogrebna povorka se vraća

 

sveta služba

1157. hodanje

išao sam kao i svaki

dan. ništa posebno osim te

neposebnosti. pri kraju hodanja

su me bolela oba stopala tetive u

stopalima pete prsti. služio sam danu

to i ništa više. dovoljno. nadam se

svakodnevno krštenje svetom. to

napisah za današnji dan

novi sad 8.9.1995

 

 

 

1401/2252

 

4146  hladna kiša i hladni vetar. posle pola sata sam već mokar. pravi dan za beskućnika

 

4147  ahilova tetiva

jednostavno ona me boli. natekla

je kao zlatni prsten zaveta. kažu mi moraš

mirovati. ali kako kad hodajuća ruža raste u meni

ponekad bol nestane. zaboravim je. hodam dalje sa

vremenom u vreme. ona je opruga koja me nosi. vezivno

tkivo. povezuje me sa svim prostorima. povezuje moju

želju da ishodam jedan cvet sa svetom u kome se rađa

taj cvet. dok ovo pišem slušam džeri maligena. da li

to godi mojoj tetivi. voleo bih. videćemo sutra na

hodanju. sutrašnji dan hoda takođe sa svojom

tetivom. da li je to istorija ili taj slavni mit

(iz rečnika hodanja)

 

časovi kišnjenja

1158. hodanje

mokre letnje pantalone su se

slepile za noge. kroz kišnu jaknu

vlaga je probila i natopila moja ramena

i grudi. vazduh je hladan. vetar je jak. gde

god da krenem kisnuću. i to je nešto. posle

je kiša stala i u hodu sam se osušio. to

napisah za današnji dan. bio je to

još jedan čas iz kišnjenja

novi sad 9.9.1995

 

 

 

1403/2250

 

4148  kako posle onog subotnjeg smrzavanja prija današnje toplo sunce

 

4149  smisao života nije patnja kaže mi balint sombati

i dok prelazimo most pokazuje mi rukom ka šlepu

 

4150  sada prelazim most na drugu stranu. zapadajuće sunce blešti

odsjaj u vodi dunava se spojio sa suncem i sve liči na vatreni vodopad

 

ono isto

1159. hodanje

zadnjih meseci bio sam u

beogradu. evo već više dana sam

novom sadu. možda ću tu ostati dugo

reklo bi se da to nije hodanje po evropi. ali za

mene je to isto. još zagonetnije i teže. i ovde nemam

stan kao ni bilo gde. i ovde hodam kao i tamo. smanjuje

mi se prostor i pretvara u vreme. i danas sam hodao ka

8. novembru 2001 godine hodajući po gradu i okolo grada

imao sam (a to je najvažnije) onaj isti doživljaj o građenju

plavog nevidljivog cveta. ono isto osećanje prostranstva i

bezgraničnosti. ista otvorenost grudima prema nebu. isto

zadovoljstvo da u svemu vidim sve. stanujem kod prijatelja

iz čije sobe gledam dunav. i danas sam u neizvesnosti

koja me okružuje tražio spokoj i mir. i osećao istu

strast za bestrašćem. bio je to još jedan čas iz

kišnjenja. a bilo je lepo i današnje vino

novi sad 11.9.1995

 

 

 

1404/2249

 

4151  sija toplo septembarsko sunce. hodam na metar

od dunava. stavim ruke u njega prinesem ih licu i mirišem ga

 

4152  još je mnogo dana na putu ruže preda mnom (2249 dana) ili

više od šest godina. da li je to zatvor ili sloboda ili je samo o suncu reč

 

4153  spojiti sreću i slobodu

 

jako mi sunce sija u lice

1160. hodanje

kad sam se vraćao još je sijalo sunce. video sam

svoju senku i kosu kako leprša na asfaltu. svoju šaku

kako se kreće po vazduhu. ceo dan sam bio pod utiskom

jučerašnjeg čitanja moje radne sveske pre ruže lutanja i prva

četiri meseca na njoj. danas uopšte ne mogu da shvatim kako

sam sve to podneo. u kojem vrtlogu sam preživeo ko me je to

vodio i dao snagu. ono što me rastužilo je strah da sam tada

nekog povredio. možda vesnu milović. molim je za oproštenje

i svakog drugog koga je kovitlac mog skoka u ponor ozledio

a bilo je lepo i današnje vino. a danas kako je meni danas

novi sad 12.9.1995

 

 

i

 

 

kad zatrepere laste kroz

vazduh meni se mozak odmori

 

 

kad posle hlada spustivši se niz padinu ugledah busen bordo

ruža bi kao da mi neko blago toplim šakama pređe preko očiju

 

 

evo već više dana sam u novom sadu. možda ću tu ostati dugo reklo bi se da to nije

hodanje po evropi. ali za mene je to isto. još zagonetnije i teže. i ovde nemam stan kao

ni bilo gde. i ovde hodam kao i tamo. smanjuje mi se prostor i pretvara u vreme

 

 

spojiti sreću i slobodu

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

ti si sve

onako kako

je bilo a

bilo

je

 

ljudski

nemoguće

 

i

 

božije

jedino

moguće

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

moliti se znači nastaviti

5. avgust 2025.

27638. dan mog života

 

 

1383/2270

 

4080  juče sam posle deset dana u gradu sreo rajku sredojević. kakva radost i kakva bol

 

4081  hodam od banje koviljače do loznice. mala dvorišta male kuće voćnjaci

 

4082  bojim se bojim se bojim se

 

4083  borim se da ostanem veran svim rečima u ovoj knjizi. svim

koracima na ruži. veran idealima. praistorijskim vetrovima. a tako sam slab

a tako sam slab. tako sam sam. tako mi nedostaje nečiji zagrljaj, nečije

razumevanje nečiji hrabar korak. tako sam slab. tako sam sam

 

4084  da li će me spasiti hodanje

 

4085  pokušavam da se osmehnem ali mišići lica pretvore osmeh u plač

 

4086  na izlasku iz loznice skrušeno mi se javila jedna

desetogodišnja devojčica i za trenutak odnela svu moju tugu

 

od do

1142. hodanje

pišem u parku banje koviljače

sveže je veče. neverovatno kako sam

posle užasno napornog dana posle gotovo

totalne nervne iscrpljenosti posle dvadeset

jednog kilometara i posle priče o mom radu

na lokalnoj televiziji loznice sa dajanom

jovanović sada smiren. čudo je čovek. iz

kamena niče cvet. bilo je to fantastično

putovanje od očaja do smiraja

banja koviljača 22.8.1995

 

 

 

1384/2269

 

4087  penjem se kroz šumu putem ka gučevu. lije znoj sa mene. baš je to lepo

 

4088  srećan sam zbog jučerašnjeg dana u kome sam toliko patio. plašio se

mislio da ću poludeti. dan koji sam ipak ishodao i završio u blagoj sreći i smiraju

ko me to spasao. kome to danas vraćam svojim znojem. čiju to baštu spasa zalivam

 

4089  posle 1384 dana ruže lutanja mogu da kažem da mi se ostvarilo mnogo

manje od onoga što sam želeo i mnogo više nego što sam uopšte mogao zamisliti

 

4090  sreća se nalazi iza napora. lepota iza neuglednog. dobrota iza neočekivanog

 

4091  kad kreneš ne plaši se mlakih i onih koji će ti se izrugivati jer znaj da

ovaj današnji napor poklanjam tebi. veruj mi. veruj mi kao što ja verujem svim

onima koji su od postanja do ovog trenutka kroz iskušenja i hrabrost srca načinili

zlatnu nit prapoverenja iz koje i ja pišem ove reči za tebe. (posvećeno vesni milović)

 

4092  malopre sam razumeo (plačem) duboku ulogu jude

 

4093  svi i sve na ovom svetu su po svojoj suštini

nevini i sve i svakoga čeka oproštenje i radost

 

4094  moliti se znači: nastaviti

 

4095  kad u znoju hodam šumskom stazom sam

osećam da me ti vidiš. (posvećeno martinu hajdegeru)

 

4096  da napišem bajku o jednom koraku više

 

4097  griža savesti je odsustvo ljubavi

 

4098  ironija se hrani glupošću i postaje glupost sama

 

4099  veliki svet je u mom koraku

 

otišao sam u planinu po znanje

1143. hodanje

da tako je bilo. iza mene su ostale rečenice koje

sam zapisao u planini. i blagi umor u butinama. na

telu osušena plava majica. iscureli znoj. i slike u

tvojoj glavi. bilo je to fantastično putovanje od

očaja do smiraja. ko god da si ti obožavam te

gučevo 23.8.1995

 

 

 

1385/2268

 

4100  aktuelnost je: večnost. oduvek je aktuelnost bila samo večnost

 

4101  zvuci mojih koraka po šljunkovitoj stazi do vukove kuće u tršiću

 

4102  sa željkom vićentićem božidarom đedovićem

i dajanom jovanović snimam u tršiću 23602 kilometar

 

4103  čovek je samo onda jak ako mu nije osiguran život nego biće poklonila

mi je ovu hamvaševu rečenicu dajana jovanović. to mi liči na vas rekla mi je

 

4104  hodam kroz pustinju u sebi

 

zelenilo šuma ispred mojih očiju

1144. hodanje

hodao sam danas po drvenoj kući vuka karadžića

zemljani pod mali prozori kroz koje se vidi šuma i drveće

osetio sam kako je vuk odatle otišao. kako se iskorenjivao

i ukorenjivao u nepoznato. sedeo sam na drvenoj klupi ispod

starog drveta pred njegovom kućom i gledao. gledati znači

spojiti se i spajati. isprazniti se. zagledao sam se i video vreme

pred mojim očima. u njemu nije bilo ničeg osim jednog leptira

koji je lagano leteo. pio sam vodu sa izvora i čitao narodne

mudrosti urezane na daskama pored puta. ko god da si ti

obožavam te. volim zemljane podove u starim kućama

tršić 24.8.1995

 

 

 

1386/2267

 

4105  na ivicu ponora. tu se baci u spas

 

4106  prvi put posle 1150 dana pozitivna vest: mađarska neće uvesti vize

 

4107  u jednom trenutku nepokolebljivo ne i onda zauvek prolećno da

 

4108  dan

dan je tajna. tajna bez

tajni. čičak života. otvoren i

nepredvidljiv je taj mali deo života

sve se dogodi u danu. tako je kratak

i dug svaki dan. u njemu živi čekanje

koje iscrpljuje. u njemu se događa čudo

neočekivano. da. čudo je neočekivano. baš

kao što je i svaki dan čudo neobjašnjivo

mnogo dana čini život. a u svakom se od

praskozorja do predvečerja dogodi

ceo. hodaju dani ka noći

novog dana

(iz rečnika hodanja)

 

baš tako

1145. hodanje

očima hodam. mirisima

verujem. kožom pamtim. drugim

(ženom) pored sebe svoju slobodu

gradim. volim zemljane podove u

starim kućama. u četrdeset šestoj

sedamnaest mi je godina tek

novi sad 25.8.1995

 

 

 

1387/2266

 

4109  zahlađenje. biće još vrućine i toplih dana. ali vreme neumitno klizi ka jeseni

 

4110  noć je. malopre sam se rastao sa rajkom. dvoumila se da li da se druži sa mnom

ili da ode na žurku. otišla je na žurku. izaći će za jedan sat ako bude želela da se družimo

sledeći sat bih hteo da skratim da ga sabijem. ali vreme se opire. sat je sat. ni više ni

manje. nadam se da ću ga izdržati i da neću poremetiti ritam i istinu vremena

 

4111  ko se navikao na neslobodu guši se od slobode

 

4112  prvi put u životu barem za trenutak bes mi se pretvorio u humor (hvala)

 

4113  još pola sata

 

4114  i veliko more i velika pustinja

 

4115  prošao je jedan sat. stojim i čekam srce mi lupa

 

4116  rajka dolazi. plačem nemoćan

 

jedino

1146. hodanje

čovek žudi za svojom

suštinom. to je jedina istina

i sloboda. u četrdeset šestoj

sedamnaest mi je godina tek

zapevaše strašni

radnici

novi sad 26.8.1995

 

 

 

1389/2264

 

4117  hodam sa rajkom sredojević i ona neprestano ponavlja kako je lepo kako je lepo

 

4118  opet bačena bomba na pijaci u sarajevu. tridesetak mrtvih. užas - užas - užas

 

neumitno

1147. hodanje

hodali smo i brali šljive

kupine. sklanjali se od kiše

pod drvećem. došli do vrha brda

pričali o mogućnostima i nemogućnostima

počeli su da padaju prvi orasi. i padala je prva

hladna kiša. pri povratku smo trčali preko mosta

da bi se ugrejali. ja sam se grejao jer sam

gledao kako rajka lepo trči. zapevaše

strašni radnici. proći kroz

neumitno do slobode

novi sad 28.8.1995

 

 

 

1390/2263

 

4119  ko ti se opire doći će ti 

 

4120  duša

sve što je svetlost

bledo je u odnosu na dušu

sve što je tanano grubo je u odnosu

na dušu. sve što je život smrt je u odnosu

na dušu. sve što postoji nema ga u odnosu na

dušu kaže bela hamvaš. dok hodam spajam svoju

dušu sa dušom sveta. naravno to je jedna duša. svet

je sačinjen od pažljivosti otkrilo mi se to u hodanju kroz

svet. sve što postoji postoji pažljivošću. tako voda dodiruje

zemlju. tako me vazduh prima kroz prostore. sa pažljivošću

olujni kovitlac pravi svoj oblik. samo pažljivošću se prolazi

kroz vreme i stupa na most ka večnosti. pažljivost je duša

duši. sve je prožeto pažljivošću jer sve što postoji je samo

jedna duša bez oblika i trajanja. kada tako osećam mislim

i gledam onda vidim istinu sveta i svet u istini. hodanje

je milovanje duše duša koje me miluje dok hodam

ova nehotična i nesavladiva osetljivost. nemoćna

sklonost. blago predavanje. neodoljivo

priključivanje prema duši to je budnost

duše. istinska budnost. ljubav

kaže bela hamvaš. duša

ljubi. ljubi ljubeći

(iz rečnika hodanja)

 

orasi i grožđe

1148. hodanje

počinjem da pišem u trenutku

kada sam ugledao mrtvog slavuja

na asfaltu. to je trenutak u kome je isticao

dvadeseti kilometar hodanja. današnji umor 

me nije odmorio jer se slepio sa mojim zamorima

osećanjima odbačenosti i nemoći. učitelj mi u ovom

trenutku kaže život je baš ovo sada. mali žuti pas

ispred kola pretrčava ulicu. nebo je bilo prepuno

i danas sam jeo mnogo šljiva. smokava i oraha

proći kroz neumitno do slobode. ko u

jeseni nije pored oraha koji padaju

i grožđa koje zri taj i ne živi

novi sad 29.8.1995

 

 

 

1391/2262

 

4121  počinje kiša. opet kišnjenje i smrzavanje

 

4122  ruža se hrani vremenom. neumitnost pretvara u cvetanje

 

4123  prolazim kroz zaraslo polje. čičkovi. divlje ruže. cikorija. šibljike

mladog drveća. zatravljeni put i sasušene hrastove grane. istruleli šporet

istrulela nekad bela šasija fiće. trnjine i ja koji sam bez ikakvog povoda tu

 

4124  hodam šumskom stazom kroz zeleno šiblje

vidim kako se tamni oblaci nadvijaju i zakriljuju sunce

 

ovih dana kada počinje jesen

1149. hodanje

juče je počeo a danas se nastavio žulj na peti

zašto se pojavi i odakle dođe. tek dobro mi je jer

sam i danas uradio tu stvar. bogme daleko se ode i

svašta prođe za ovih dvadesetak kilometara. ponekad

kao malopre kad ugledam ljude kako voze skupa kola

pitam se kako sam uspeo da posle četrdeset i šest godina

svoga života nemam ništa. kada sam završio ovu rečenicu

ugledao sam grafit na jednoj kući nema hleba tako treba

ko u jeseni nije pored oraha koji padaju i grožđa koje

zri taj i ne živi. žulju hoćeš li me i sutra boleti

novi sad 30.8.1995

 

 

 

1392/2261

 

4125  jeste i danas je tu moj žulj

 

izlizati

1150. hodanje

odlične su bile ove jedanaeste

patike. nosim ih već sto tri dana. koji je

razlog da su mi juče i danas napravile tako

bolan žulj. odakle dođe ta nevolja bez razloga

koja će tako i otići. ceo današnji dan hodam sa

bolom. trpim jer druge mi nema. ipak sam i srećan

jer ovo nije tako strašan bol. koliko je samo u ovim

danima ruže bilo bolova. žuljevi trnje. hodam. kada

bih mogao znati koliko je veliki bol drugih posramio

bih se svog. kad bih mogao u jednom kriku svu tu bol

isplakati isprati. kad bih mogao sve te rane izlizati i

izlečiti. kad bih mogao kad bih mogao. ne mogu ali

zato hodam. i verujem da će jednog dana bol

nestati. žulju hoćeš li me i sutra boleti

sa bolom još jedan upisan dan

novi sad 31.8.1995

 

 

i

 

 

posle 1384 dana ruže lutanja mogu da kažem da mi se ostvarilo mnogo

manje od onoga što sam želeo i mnogo više nego što sam uopšte mogao zamisliti

 

 

sreća se nalazi iza napora. lepota iza neuglednog. dobrota iza neočekivanog

 

 

svi i sve na ovom svetu su po svojoj suštini

nevini i sve i svakoga čeka oproštenje i radost

 

 

oduvek je aktuelnost bila samo večnost

 

 

i

 

 

ružo

lutanja moja

ti si poražena da

bi bila uspeh u  

svakome

ko

je

ruža

lutanja

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

ja sam rokenrol samoće

4. avgust 2025.

27637. dan mog života

 

 

1371/2282

 

4046  miroslave kako je to mnogo što tražiš rekla mi je malopre rajka sredojević. više

puta sam to čuo od ljudi u mojoj blizini. kakvi su to nesporazumi ili moje zablude. ja sam

verovao i verujem da dajem ali ispalo je da tražim. ostaje mi: samo dalje dalje i dalje

 

4047  mnogi su me napustili i napuštaju. odlazeći nosim

ljubav za one koje sam voleo. odlazeći ne napuštam nikoga

 

4048  gdegod da tumaram put postaje moja mlada

zbacio sam sve sem ponosa

put me zadovoljava 

daje mi sve što mi je potrebno

čeznem za prašinom u grlu

spasiću samo znanje

veslač lutalica

nomad vagabund

zovi me kako god hoćeš

bilo gde da tumaram

tamo gde položim glavu tamo je moj dom

sam ali ne usamljen

moje veze su pokidane

što manje imam više dobijam

na pustoj stazi ja vladam

 

peva mi tibika varadi pesmu grupe metalika

 

bilo je to veče u kojem je sijao pun mesec

1132. hodanje

da bilo je to veče u kojem je sijao pun mesec. prelazio sam

ulicu. da bilo je to tako. ili ipak: spirala ljubavi nema kraj

dubina i visina su joj mera svakodnevica zavičaj

pisaću ti o tome. nek zvone zvona

u mojoj duši

novi sad 10.8.1995

 

 

 

1372/2281

 

4049  krećem na hodanje i odmah se mimoiđem sa traktorom punim izbeglica

 

4050  krećem sa seksualnom vatrom u sebi sa povređenom muškom sujetom

sa porušenim mostom prema drugome sa leđima koja trepere od odbačenosti

 

4051  kako je lekovit put. vodi me direktno tebi

 

4052  uz vetar i sunce na trenutak osetim sreću i pitam se koga

to slavi moje telo dok hoda grudima ka svetlosti. pitam se koga to

čuva moj um koga drugoga ako ne ponižene i nezaštićene

 

ući u ružu

1133. hodanje

moja zavisnost od žene

je čežnja i krik za jedinstvom za

jednim. žudnja za nevinošću i susretom

strast za prapočetkom. onda kada još nije bilo

ni puteva nego samo vrt. onda kada su suze bile

okeani. kada je osmeh bio večno proleće. zato

žudnja za tobom jer večno žensko živi baš u

tebi. ženi zemaljskoj. ženi koju vidim svojim

očima i dodirujem svojim rukama. ženu

zbog koje sada hodam pored kanala na

vetru i suncu jer nema te. nek zvone

zvona u mojoj duši. budi tu da

uđemo u ružin pupoljak

novi sad 11.8.1995

 

 

 

1373/2280

 

4053  voleo bih i kada gubim da nastavim da ljubim

 

4054  juče sam pomislio: na kraju hodanja ću uzbrati

desetogodišnji cvet plavu ružu i pokloniti je tebi. da li ćeš tada biti tu

 

4055  na ulasku u groblje na česmi pokvasim kosu. umijem lice i napijem se

vode. kroz kapljice na mojoj kosi pogledam ka nebu. iako patim sretan sam

 

humus misli

1134. hodanje

misli i emocije padaju jedne

preko druge. nestaju. gube se. od

svega toga nastaje humus za nove misli

i nova osećanja. priznajem da sam izgubio i

molim se za nežnost i strpljivost da sa njima

prihvatim ono što mi je namenjeno. ne pati

odmori se moja dušo. sve će se smiriti i sve

će ipak biti dobro. budi tu da uđemo u

ružin pupoljak. humus je hrana

za nežne cvetove

novi sad 12.8.1995

 

 

 

1375/2278

 

4056  kadgod osetim besmisao ovoga što radim pitam se zašto

to radim. ali odgovora nemam jer je rečeno ruža cveta bez zašto

cveta jer cveta. tako i ja hodam bez zašto. hodam jer živim

 

4057  svuda traktori. izbeglice. stavili su na prikolice što su mogli poneti i to je sve

 

ista ljubavna patnja

1135. hodanje

pola sata mislim šta da zapišem. sve

sam već rekao. stid me je. ali to je tek trećina

puta. šta je još preda mnom. možda samo avantura

stida. možda ništa više od ovog što jeste. svečano

dramatično i obično. ljubavna patnja ista kao i pre

tridesetak godina. ista kroz sve ove godine. to drugo biće

koje me privlači i koje odlazi od mene. ta neodgonetljiva

i neuhvatljiva anima. ta borba za drugoga. nepoznatog

taj most ka čudesno drugom. taj korak koji me vodi

dalje. humus je hrana za nežne cvetove. oh

koliko te volim svih ovih godina baš tebe

novi sad 14.8.1995

 

 

 

1376/2277

 

4058  pogledam u široki mirni dunav i osetim: preplivao bih ga preplivao

 

4059  pogledah na sat i videh da je 15. avgust i odmah krenuh ka groblju

 

4060  na dvanaestom kilometru sedim na grobu svoga oca. pre 37 godina

u peskovitu raku je pušten u svojoj 37 godini života. sada sam već devet godina

stariji od njega. ja ono dete što vrišti i ne može da razume odakle dolazi toliki bol

i užas. sedim. osećam toplinu u vazduhu i bol dece koja su izgubila svoje

roditelje. sagnem glavu i klanjam se njihovim bolovima

 

4061  sada sam već među visokim korovima i čičkovima oko

železničke stanice. čujem svoje korake po šljunkovitoj stazi

 

4062  u trenutku pomislih: poludeću

 

rokenrol samoće

1136. hodanje

hodao sam ulicama novog sada

ja sam rokenrol samoće. jednostavnost i

uloga leptira. da pomislio sam: poludeću. u

trenutku kad ugledah svoju sliku pod uličnim

svetiljkama osetih nepodnošljivu samoću u njoj

a zapravo sam to bio ja. goloruk bez zaštite i

odbrane. otvoren svetu. oh koliko te volim

svih ovih godina baš tebe. priđi mi

novi sad 15.8.1995

 

 

 

1377/2276

 

4063  neka jedna žena spasi ženskost

 

4064  neka jedan muškarac spasi muškost

 

4065  neka jedna žena spase jednog muškarca

 

4066  neka jedan muškarac spase jednu ženu

 

4067  moja nesreća je tako kompleksna da je teško da je opišem. ali verovatno je glavna

stvar u usamljenosti piše vitgenštajn u maju 1942 opisujući tačno ono što osećam ja danas

 

užas očekivanja

1137. hodanje

kad kažem: spas kažem: detinjstvo

kad kažem: detinjstvo kažem: početak. kad

kažem: početak kažem: sada. vidim svoju veliku

senku na zidu u ulici u kojoj sam proveo detinjstvo

(patrijarha čarnojevića). na ovom mestu u desetoj godini

mi je drug pidža u rvanju polomio nogu (tekelijina). ovde

je moja osnovna škola (gundulićeva). ovde (podbara). iz

svakog dvorišta laju psi a ja u najlon kesi nosim breskve

i kruške koje su mi dali paja i spomenka. priđi

mi. jedna žena i jedan muškarac

novi sad 16.8.1995

 

 

 

1378/2275

 

4068  da da sad se ipak oseća jesen

 

4069  ako sam slobodan slobodan sam jer sam zavisan od svega

 

4070  boliš me. bolim te

 

4071  jaki gromovi čuvaju dušu

 

4072  život nije istorija nego svaki otkucaj srca

 

govore

1138. hodanje

svi mi govore kako su

fascinirani mojom upornošću

a ja mislim da sam samo zemlja

isti kao nebo. isti kao dan i noć. ne

bih to zvao upornošću nego ljubavlju

jednostavnošću paradoksa. ljubavlju

za stariju sestru analogiju. strašću za

mlađu metaforu. jedna žena i jedan

muškarac. upornost je dugi

topli zagrljaj

novi sad 17.8.1995

 

 

 

1379/2274

 

4073  hodam preko mosta. u trenutku primetim: ja plačem

 

4074  izgubljena je svaka noć koju provedeš sam u krevetu

 

4075  hodanje završavam ulicama novog sada. iako sam ovde rođen

to je sada najudaljenija tačka moga puta. to je to čudo: biti u svojoj kući

najveći stranac. ovde bih na trenutak mogao umreti od usamljenosti

 

i pučina i dubina

1139. hodanje

kako sam daleko otišao. do

detinjstva. do rođenja. tamo gde sam

disao prapoverenjem. i sada ga ponovo tražim

u ovim novim prostorima. po ovom gradu u kome

mi je sve poznato a ipak sam samo lađa na beskrajnoj

pučini nepoznatog. u trenucima mi je nepodnošljivo teško

ali to je taj put. to je taj miris. svejedinstvo nedokučive

ukupnosti. nepotkupljive lepote. neizneveravajuće

dobrote. upornost je dugi topli zagrljaj. hvala što

si mi danas pomogla da ti budem veran

novi sad 18.8.1995

 

 

 

1380/2273

 

4076  i danas hodam putem isceljujuće bolne iskrenosti

 

4077  iako hodam istim putem i danas srljam napred

 

potoci

1140. hodanje

pola puta sam hodao

sam a onda mi se pridružila

dora pavlović. sada živi u beču sa

kćerkom marinom. hodali smo ribnjakom

i danas sam uzbrao one jučerašnje slatke

ringlove. dora ih ne voli ali voli kupine. među

zelenim smokvama našao sam jednu veliku. zrelu

dora i ja se nismo videli dugo. ona sutra putuje u

beč a ja sam otišao da kupim hleb. završio sam sa

čistim suzama koje su mi lile niz lice. bile su to

suze neke daleke tuge. suze okeanske tišine

hvala što si mi danas pomogla da ti budem

veran. put do suza put radosti

novi sad 19.8.1995

 

 

 

1382/2271

 

4078  jutros mi se dogodilo nešto veličanstveno. čitajući knjigu mir je svaki korak

otkrio sam jedan svoj stari grč kojim sam povređivao druge ljude i sebe. osvetlivši

ga on je za trenutak popustio. on još neće nestati i još će trajati. ali već sada

mogu da se duboko izvinim onima koje ću povrediti sa njim. već sada

znam da sam se ovog jutra promenio. (posvećeno rajki sredojević)

 

4079  prekinuti lanac ozleđivanja

 

kaplje ljubav u mene

1141. hodanje

hodao sam sa gagom udovičić

pokazivao joj grad. svaki korak je

opasnost. svaki korak je spas

put do suza put radosti. iz

kamena niče cvet

novi sad 21.8.1995

 

 

i

 

 

uz vetar i sunce na trenutak osetim sreću i pitam se koga

to slavi moje telo dok hoda grudima ka svetlosti. pitam se koga 

to čuva moj um koga drugoga ako ne ponižene i nezaštićene

 

 

ja sam rokenrol samoće. jednostavnost i

uloga leptira. da pomislio sam: poludeću

 

 

moja nesreća je tako kompleksna da je teško da je opišem. ali verovatno je glavna stvar

u usamljenosti piše vitgenštajn u maju 1942 opisujući tačno ono što osećam ja danas

 

 

svaki korak je opasnost. svaki korak je spas

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

ti si bila

sve ono što

je bilo nemoguće

ali i još mnogo više

ono što nemoguće

žudi da jeste u

stvorenoj

i

rođenoj

ruži

lutanja

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

moja otadžbina je život. svačiji život

2. avgust 2025.

27635. dan mog života

 

 

1359/2294

 

4011  već nekoliko dana vreme se ne menja. vrelina preko trideset stepeni

bez vetra. ista gustina svetlosti. isti mir. samo se zelenilo pomalo žuti

 

4012  u današnjim novinama puno užasa i pretnji ratom. bojim se rata jer ne

vidim razlog za njega. nikakvog opravdanja nema. borba za teritorije. naciju. ideje

bogatstvo. borba iz osvete. ni u šta od tih stvari ne verujem. bilo šta odbranjeno ili

osvojeno smrću nije ni osvojeno ni odbranjeno. moja otadžbina je život. svačiji život

 

vrućina...

1122. hodanje

vrućina. subotnje novine

brankov most. savski kej. dunavski kej

zemun. voće sa zemlje. kupači i kupačice

pivo i sladoled. beskućnici na klupama. mladi

policajci. krupne breskve na tezgama. gomila

lubenica. prodavačica sladoleda. devojka na

biciklu. bilder i njegov pas buldog. biciklista

poskakuje na biciklu. čovek koji nosi vodu

ženama u hladu. tečem vodom u meni

što manje reči više slika

beograd 29.7.1995

 

 

 

1361/2292

 

4013  miroslave evo ti trideset maraka koje sam ti obećala. volela bih da mogu

da ti dam više i nadam se da ću jednog dana to i uraditi kaže mi gaga udovičić

 

u hramu

1123. hodanje

kako je danas bila bolna

gagina priča o prolaznosti. zašto

da bilo šta učinim radim osećam kad

ću i tako umreti kad će svi nestati pričala

mi je o svojim teškim mislima kojima je

počela da odrasta. što manje reči

više slika. u hramu izgrađenom

od ružinih stopala

beograd 31.7.1995

 

 

 

1362/2291

 

4014  dvadesetog novembra 1972 u zatvoru sam zapisao kada budem hteo

da kažem bilo šta što me boli samo ću reći: crvene krave vole ljubičasto nebo

 

4015  23 godine kasnije kažem crvene krave vole ljubičasto nebo

 

4016  u baricama oko česme u zemunskom parku nekoliko vrapčića se kupa i pije vodu

 

4017  umesto bola da mi srce peva svim živim stvorenjima

 

4018  ja sam samo jedan put

 

kroz telo postojanja

1124. hodanje

moje telo kruži po prostoru. kruži

kroz vreme. oko mene su stalno minerali

biljke životinje ptice boje mirisi. u sve njih

ulazim svojim kretanjem. svi oni prolaze kroz

mene. zajedno smo u neprestanom kruženju

krv u meni pokreće krv koja teče kroz telo

postojanja. u hramu izgrađenom od

ružinih stopala. krv cveta

u harmoniji

beograd 1.8.1995

 

 

 

1363/2290

 

4019  pet minuta je do podne. gubim ali bih ipak zaplakao od sreće

 

4020  vrućina težak ranac. ne mogu da zamislim

kada ću stići do vode i kada ću se osloboditi tereta

 

4021  sinoć sam čitao dnevnike danil harmsa. uvek se uzbudim

dnevničkim zapisima životom koji se nalazi u njima. osetim prisustvo i

čitavu dramu tih ljudi. u svakoj rečenici osetim šaku kojom su ispisane sve te

reči. kao malo dete sam srećan jer osećam da moje srce kuca sa njihovim životima

 

4022  kuća mi je samo stopa na koju stanem ili pička

u koju uđem. ti mali veliki prostori ljubavi i slobode

 

užas sa kojim sam otišao od prijatelja

1125. hodanje

došao je kraj ovom danu. odlazim u njegovu

noć. krv cveta u harmoniji. čekaću jutro

novi sad 2.8.1995

 

 

 

1364/2289

 

4023  jutro je. sveže jutro. sveže sunce ka kome obasjan hodam

 

4024  zašto mi danas toliko nedostaje zagrljaj

 

4025  od ostavljenosti leđa mi se pretvaraju u pustinju

 

4026  hodajući novosadskim grobljem sasvim

slučajno naiđem na polje sa dečijim grobovima. beskraj bola

 

4027  hodam a u meni pustoš. razrušeni put

 

4028  desetak metara posle prethodne rečenice sretnem vladu rajića

kaže jesi čuo da se dule ognjanac ubio. skočio je sa mosta u dunav

 

?

1126. hodanje

ceo dan mi treperi koža

od samoće izgubljenosti

zaboravljenosti. teško mi je

da živim. prijalo bi mi kada bih

se podsmehnuo sebi. pomozi

mi. čekaću jutro. kroz šta

ja to prolazim

novi sad 3.8.1995

 

 

 

1365/2288

 

4029  u novom sadu sam ali ja sam u stvari 23260 kilometara

daleko. iako sam ovde u svemu prepoznatljivom ipak sam negde

daleko. u daljini koja zastrašuje. u daljini koja me blaži

 

4030  cilj mi je potonuo u srcu koje kuca a da 

ne znam ni zašto kuca.~ kuca i kada ne bih želeo

 

4031  ponekad osetim kako zavidim nekim ljudima. počne kao

bol kao nepravda koja mi je naneta. ali vrlo brzo gotovo odmah se

zgadim nad  sobom. pljunuo bih se iznutra mandiću. pljunem se

 

rat

1127. hodanje

hodam po vrućini

odan joj. sunce me peče

odano mi. kažem odanost

je čarobna. kroz šta ja to

prolazim. odan sam ti

novi sad 4.8.1995

 

 

 

1366/2287

 

4032  kroz zelenu i zarđalu ogradu se probila jedna roza ruža

 

4033  jedni koji me ugledaju posle dugo vremena kažu snizio si se. drugi kažu

raširio si se. nisam ja nego godine. hodajući pod nebom širim se ka horizontima

 

jebem ti strah

1128. hodanje

širi se rat. da li će kao velike

vatre da se proširi ili će stati kao što

se zaustave oluje poplave ili zemljotresi

strah me je. u trenutku implozija straha. i zbog

toga izađem oko ponoći u grad da bih ostavio

negde pismo koje svedoči o mom strahu i želji

da ga se oslobodim. svedoči da neću svedočiti o

brutalnosti i agresiji koja se raspomamila i unižava

i uništava sve oko sebe. osećam se bedno jer to

ne mogu da zaustavim. ali imam snage i veru

u sve ono što rađa. odan sam ti. patetika

je patika koja me povremeno žulja

novi sad 5.8.1995

 

 

 

1368/2285

 

4034  i kada sam mrtav doći će meni život

 

4035  izmorile su me ove četiri godine. tuga iz prošlosti. još više me umaraju

sledećih šest. briga o budućnosti. i zbog toga sam čekao odmor u avgustu da

ga provedem kod rajke sredojević u njenom malom iznajmljenom stanu da bih 

se posle dugo vremena opustio i da mi ne bi bilo toliko neprijatno jer sam gost

mislio sam da se kupamo u dunavu i ležimo u pesku. na suncu da je gledam

ali evo u četvrtoj godini se odričem svoga odmora. u 46 godini svoga života

se prvi put neću leti kupati. odlučio sam to danas da bih se odricanjem

pridružio svim odricanjima koja su potrebna da bi prestao

rat na ovim prostorima

 

4036  učim se osmehu. u užasu osmeh je spas

 

4037  hodam po letnjoj prašini na nasipu. sve miriše na sušu

 

malo odricanje

1129. hodanje

telo mi je toplo majica mokra

gledam preko dunava kako se ljudi

kupaju. setio sam se prvog leta na ruži 

lutanja kada sam po isto ovako vrelom danu

hodao tadašnjom čehoslovačkom. tada sam se

za trenutak uplašio svog neprestanog hodanja

u kome nema odmora. od tada je prošlo još tri

godine. navikavam se saosećajući sa onima

kojima je mnogo teže od mene. patetika je

patika koja me povremeno žulja. kupam

se u svom znoju i svojoj savesti

novi sad 7.8.1995

 

 

 

1369/2284

 

4038  željko hajde. ručak je poziva stariji čovek mladića koji mu malteriše kuću

 

4039  hodam pored malog dunavskog rukavca koji je skoro osušio pa se na

površini vode uhvatila drezga i zeleni lišaj. na osušenom delu lopta kante lavori...

 

4040  hodam neravnim travnatim zemljanim puteljkom po preriji baš kao što sam

to zamišljao u detinjstvu dok sam leti bosonog jahao konja po ovakvim mestima

 

4041  znoj na mojoj plavoj košulji je molitva

 

sporo hodanje kroz avgustovsku vrućinu

1130. hodanje

uživao sam u velikim mokrim površinama znoja na košulji

ličilo je na geografiju i plave okeane. setio sam se košulje svog

dede koja je bila mokra posle njegovog hoda po brdima do kuće

to je znoj kontinuiteta i smisla. znoj mi je vlažio košulju u predelu

grudi i spuštao se dole ka stomaku do pupka. znoj je curio iz pazuha

i vlažio košulju u obliku trougla. kad se uveče košulja bude osušila

ostaće po njoj tragovi soli. a u knjizi će ostati trag još na jednoj

stranici. kupam se u svom znoju i svojoj savesti. ostaće

miris plave ruže u avgustovskoj toplini

novi sad 8.8.1995

 

 

 

1370/2283

 

4042  neka ti srce bude mlado. neka ti očekivanja budu visoka i ne

dozvoli da ti umru snovi. to su preduslovi za avanturistu i dobru avanturu

 

4043  bazam gradom

 

4044  da bi išao kroz ove ulice treba imati jake noge kaže mi laslo blašković

 

4045  treba biti nesretan i jak kučkin sin jasmina livada

 

za stolom

1131. hodanje

plava košulja sa tragovima

soli je i danas bila mokra. na pola

hodanja sam svratio kod rade čupić

da pojedem nekoliko smokava. pre podne

pre hodanja sam se uselio u stan prijatelja

vere i tibora varadi. sledećih dana ću pre

hodanja sedeti za radnim stolom posle tri 

i po godine i gledati u dunav. gledaću u

dunav i pisaću o hodanjima novim

sadom. i slušaću džez sa ploča

ostaće miris plave ruže u

avgustovskoj toplini

pisaću ti o tome

novi sad 9.8.1995

 

 

i

 

 

gubim ali bih ipak

zaplakao od sreće

 

 

kuća mi je samo stopa na koju stanem ili pička

u koju uđem. ti mali veliki prostori ljubavi i slobode

 

 

ali evo u četvrtoj godini se odričem svoga odmora. u 46 godini svoga života

se prvi put neću leti kupati. odlučio sam to danas da bih se odricanjem pridružio

svim odricanjima koja su potrebna da bi prestao rat na ovim prostorima

 

 

učim se osmehu. u užasu osmeh je spas

 

 

znoj na mojoj plavoj košulji je molitva

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti

ružo čedna

ženo putu

svom

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti

neizmerni

napore ti

si bila 

neizmerno

odana

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti

koja si svakog 

dana bila sluškinja

večnosti ti si svakog

trena bila jedina

boginja

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti

si

dobrotom

hodala

i

lepotom

pevala

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti

si meni bila

sve a ja sam

tebi bio čedo

koje te i sad

čuva

neguje

i

ljubi

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti

si bila sve

da bi baš

svako bio

bog

 

 

i

 

 

ružo lutanja

ti si bila hrabra

jer hrabrost je bilo

biti baš ono ko si a

ti ružo lutanja jedna

jedina ruža lutanja

bila si i jesi i to

oduvek

i

zauvek

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

oh koliko sam sam

1. avgust 2025.

27634. dan mog života

 

 

1345/2308

 

3980  iz vedra neba se prolomi grom. posle jednog minuta počnu krupne

kapi kiše. posle deset sekundi miriše vreli asfalt. hladna kiša mi umiva lice

 

3981  hodam osećam: nebo i zemlja su spojeni

 

3982  hodam osećam: otvorena sam vrata

 

3983  osećam hodam: središte sam

 

3984  osećam hodam: lutam i menjam se

 

prijateljstvo

1110. hodanje

ne interesujem se za

svoje poreklo svoje korene. ne

interesujem se za svoj astral svoje

duhovno. moj koren je bog. moj duh je

bog. i zato jedino verujem u njega i sebe jer

nas dvoje smo jedno. sve između nas i sve okolo

nas i sve u nama samo potvrđuje njega i mene. sve to

je pesma o njemu i meni. svemu tome pripadamo on i ja

svemu se radujemo on i ja. svu bol sveta nosimo on i ja

veru u razumevanje. saradnju svega nosimo on i ja

tako osećam često dok hodam. tako sam osećao

i danas dok sam prelazio most i zbog toga sam

spokojan i spokoj drugima. i zato su drugi

spokoj meni. hodanjem odlazim ka svom

poreklu. prilaziš mi prilazim ti

beograd 15.7.1995

 

 

 

1347/2306

 

3985  ovaj rat za teritorije je besmislen i liči na

šizofreniju o kojoj smo učili u školi kaže mi gaga udovičić

 

ponekad gubim veru

1111. hodanje

vrućina i voda. hodao sam sa gagom

udovičić. sa tobom lako ishodam dvadeset

kilometara a kada sam sama ne mogu ni dvesta

metara rekla mi je. i ja ne bih mogao ni dvadeset

metara da mi ne pomaže ruža lutanja. a i pored nje

ponekad gubim veru. osećam se totalno nemoćan i

izgubljen. bez igde ikoga. nepotreban bilo kome. u

promeni kojoj ne znam meru. u pustinji čuda čudo

koje me pustinji. sve to pišem da bi me to spasilo

i baš to ulepšalo plavu ružu. prilaziš mi prilazim

ti. ruža je u mojim nogama i božjim rukama

beograd 17.7.1995

 

 

 

1348/2305

 

3986  svih deset godina hodanja se ogledaju u današnjem u današnjoj

vrućini u današnjem bolu levog stopala u današnjem osećanju preskupe

nezaštićenosti. stupam nogama na most. ponavljam: u svakom danu su svi

ostali. u svim danima je i ovaj. i ova vrućina i moja radost da je tako kako jeste

 

3987  u dosadašnja tri odštampana dela ruže lutanja ima slovnih grešaka. gramatičkih

nepravilnosti. zamora u tekstu. noćas mi je od svega toga bilo muka i nisam mogao da

spavam. ali to je cena lepotama u ovim knjigama. snage u ovim rečima. budućnosti u njima

 

3988  prošle godine na današnji dan hodao sam slovačkom. pod brojem

3137 sam zapisao da mi nije obrva znoj bi mi se slivao po licu. isto je tako i

danas. a pod brojem 3142  jedino što imam je to što ništa nemam. tako je i danas

 

slio sam se

1112. hodanje

kada bih kao danas

hodao strpljivo i sporo gde bi

mi bio kraj. tek u strpljivosti nastaje

lakoća. brišu se oblici u prostoru. brišu se

periodi u vremenu jednostavno klizim bez

trenja. hladna voda sa dve česme. kvašenje

lica i kose bili su samo dodatak. ruža je u

mojim nogama i božjim rukama. slio

sam se sa samim sobom

beograd 18.7.1995

 

 

 

1349/2304

 

3989  dva vrapca sleću na osušene tragove automobilske

gume na zemlji. vrapčići liče na zemlju kao što zemlja liči na njih

 

3990  ova knjiga se bori za život. put je nepoznat. ako mi bog i zdravlje dozvole neću

odustati. a to je još tako mnogo. posle tri i po godine je još šest i po preda mnom. sada se

nalazim na početku sredine koja je monotona kao žar pustinje. upuštam se jer verujem u

istinu dobrotu lepotu ljubav u sve večne vrednosti koje i u ovim danima čine večnost

 

3991  ne odustati sada kada svi odustaju i dižu ruke od vrednosti požrtvovanja i

ideala. ne odustati sada ne znači biti fanatik tvrdoglav sumanut sujetan. ne odustati

sada znači disati dahom tek rođene bebe najskupljim dahom kojim se pokreće život

 

kako da se podsmehnem strahu

1113. hodanje

osećam nekoliko bolova. nemam zdravstveno

osiguranje. ipak mi je za sutra zakazan pregled

plašim se. radujem se što to kažem jer me strah

zamara omalovažava. prijalo bi mi kada bih sada

prsnuo i kukao. istisnuo gnoj svojih strahova

i briga. slio sam se sa samim sobom

lepo je biti slab i odmarati se

beograd 19.7.1995

 

 

 

1350/2303

 

3992  hodam sa šestogodišnjom anjom čović. učim je da prelazi ulicu

ostavim je na jednoj strani a ona sama pređe podzemnim prolazom na

drugu. uživa u svojoj samostalnosti i svojim prvim potezima. i ja sa njom

 

3993  voleo bih da više pišem o ovoj knjizi koju

pišem. o njenom obliku o njenoj unutrašnjosti

 

3994  voleo bih da više pišem o vrsti jezika koji volim

onog koji se udaljio od iskaza književnost to je pre svega jezik

 

3995  ne bih voleo da pišem o postojanju državne bezbednosti o špijunaži i

kontrašpijunaži o tajnim organizacijama centrima moći i postojećem društvenom

moralu. o tome ne pišem jer smatram da je to za sam život i stvaralaštvo beznačajno

 

nalaz

1114. hodanje

jetra uglavnom dobra

sitnozrnaste grublje strukture nije

uvećana. žučna kesa homogena. pankreas

i slezina bez patoloških promena. levi bubreg 

lako niže položen. prostata okruglasta homogena

na gornjoj granici veličine promera 38x36 mm

lepo je biti slab i odmarati se. uglavnom

dalje na put

beograd 20.7.1995

 

 

 

1351/2302

 

3996  i juče i danas na lekarskim pregledima ipak je hvala bogu sve

u redu. pij samo mnogo tečnosti. sa olakšanjem hodam po ovoj vrućini

 

3997  zdravlje je svemir

 

nervi i mišići

1115. hodanje

ni ti ni ja nismo mogli znati

da ću 1351 dana ruže lutanja pisati

o mišićnim vlaknima i nervima. povlačim

svoju šaku gore i dole po goloj butini i osećam

kako mi dodiri nedostaju kako su strune mišića

i strune nerava ustreptale u otvorenom i samoći

mišići su kao put. nervi znakovi na putu. tako

hodam po samome sebi kroz dan koji

žubori. uglavnom dalje na put

slivaju se strune i snopovi

beograd 21.7.1995

 

 

 

1352/2301

 

3998  jedna vrana se kupa u barici vode

 

3999  voleo bih da otvoriš ovu knjigu na ovoj stranici na kojoj te susreću

moje tople butine ugrejane sa dosadašnjih 23022 prepešačenih kilometara

 

leto u gradu

1116. hodanje

danas je subota i leto u

gradu. pored reke starije krupne

žene se sunčaju. leže na peškirima

hlade se vodom i čitaju. pregrejali tramvaj

prelazi uzavreli gvozdeni most. trava je

suva i dalje se suši. ah leto. svi opisi su

suvišni. i ja samo prolazim bivajući i sam 

leto. slivaju se strune i snopovi. leto na

autobuskoj stanici u beogradu

beograd 22.7.1995

 

 

 

1354/2299

 

4000  anarhizam je meni najbliži. znači potpuno negiranje autoriteta ljudi sa strane

prihvatanje onoga što nudi priroda. inspirisana sam prudonom kropotkinom bakunjinom

džim morisonom milanom mladenovićem kaže mi devetnaestogodišnja tanja arsenov

 

4001  tanja i ja se slažemo u tome da su svi ljudi dobri. to je osnovno. zlo je

nešto sekundarno nešto što dolazi posle kaže mi prokopije a. postolović

 

sa tanjom i prokopijem

1117. hodanje

hodao sam sa devetnaestogodišnjacima

tanjom i prokopijem. kod radeckog smo popili

pivo. mladi su i lepi. slušao sam ih sa uživanjem

prokopijeva znanja iz pročitanih religijskih knjiga

i tanjin andergraund temperament. leto na

autobuskoj stanici u beogradu

jedan blag dan je prošao

beograd 24.7.1995

 

 

 

1355/2298

 

4002  tamne mrlje znoja na plavoj košulji

 

4003  pas ispod trokolice i dečak koji jede sitan crveni

paradajz. majka mu dole u šumi skuplja suvo granje

 

4004  po ovoj vrućini se skuplja drvo za toplu vatru zimi

 

sada ih nema

1118. hodanje

i danas sam na zemunskoj

pijaci sa mokrog asfalta pokupio

nekoliko trulih i udarenih bresaka. na toj pijaci

sam godinu dana sa vesnom milović skupljao voće

i povrće. vraćali bi se na mansardu sa dva-tri kilograma

bačenog voća i povrća. vesnine čorbe su bile više nego

melem. sada ih nema. ali zato mi je izašla groznica na

donjoj usni. današnjih trideset stepeni su bili moj

put. ni danas ne mogu da dogledam gde je

8. novembar 2001. jedan blag dan je

prošao. i danas je isparilo danas

beograd 25.7.1995

 

 

 

1356/2297

 

4005  u svim vremenima moramo težiti ćutanju

 

hodaj polako i daleko ćeš stići

1119. hodanje

sve vreme sam hodao strpljivo. to mi je pomoglo

da prođem kroz vrelinu. strpljenje je najviša umetnost

središnji ritam. hodaj polako i daleko ćeš stići savetovala

me je majka. kada sam strpljiv onda je cilj već ostvaren

svakog trenutka biti tu baš sada baš u stanju u kakvom

jesam u svetu takvom kakav je. neprimećen ulazio

sam u grad. i danas je isparilo danas. živimo

sa toplotom i čekamo kišu

beograd 26.7.1995

 

 

 

1357/2296

 

4006  prepodnevna svetlost je mlada čvrsta jasna i sveža

popodnevna se ugreje raspline uvuče u predmete briše granice

 

4007  miriše na toplinu sporost i mir

 

4008  oh koliko sam sam

 

4009  sve mi se srušilo danas. nepristojno je da govorim o svom jadu. samo krik...

 

samo krik

1120. hodanje

ne vidim nikakvo rešenje

ni izlaz. da li ću ih sutra osetiti

živimo sa toplotom i čekamo

kišu. samo krik

beograd 27.7.1995

 

 

 

1358/2295

 

4010  zbunjen sam izgubljen. ćutim. peče me sunce. gledam travu. oči

mi se lepe za asfalt. vrapci se lelujaju na grani korova. trava se suši. ljudi se

u parku sunčaju. svuda opušci od cigara. krevet - ta večna briga. žena - bol i radost

i uvek žudnja. u hladu mi je lakše. bojim se rata. bol među nogama. groznica na usnama

se suši. i danas sam skupljao šljive i breskve sa zemlje na pijaci. grlio bih se. kada sam je

juče u hodu slučajno dodirnuo po boku osetio sam sav svoj umor i nagomilanu čežnju

pijem vodu po česmama. samo da ostanem bez gorčine. da nikog ne osuđujem

 

ja sam službenik

1121. hodanje

hodanje prekidam na česmama i

pijem vodu kao konj. kao da ispijam reku

kao da sam službenik vodi. kada sam napisao

da sam službenik vodi prvi put mi se u životu

svidela reč službenik. pa da ja sam službenik

ruži i postojanju. samo krik. tečem

vodom u meni

beograd 28.7.1995

 

 

i

 

 

moj koren je bog. moj duh je bog. i zato jedino

verujem u njega i sebe jer nas dvoje smo jedno

 

 

u pustinji čuda čudo koje me pustinji

 

 

ne odustati sada znači disati dahom tek rođene

bebe najskupljim dahom kojim se pokreće život

 

 

strpljenje je najviša umetnost... kada sam strpljiv onda je cilj već ostvaren

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

bog

ti

i

ja

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

uzor mi je nepoznatost preda mnom

31. jul 2025.

27633. dan mog života

 

 

1334/2319

 

3940  pobegao sam sa šumske staze jer su me napali

komarci. zapara je pred kišu komarci su podivljali

 

3941  umoran. žedan. nestrpljiv. borim se tako što usporavam

 

3942  oblaci sa zapada donose rashlađujući vetar

 

3943  a u stvari sam i gladan

 

3944  penjem se uz zapuštene stepenice sa puno

stakla konzervi blata osušenog lišća nahvatanog lišaja

 

3945  sada mi vetar hladi ugrejano telo. liči na vodu

 

3946  kiša se pridružuje vetru

 

3947  grmi

 

koraci mostovi

1100. hodanje

juče je odštampan treći deo

knjige ruže lutanja. tri knjige su iza

mene ja sam u četvrtoj. iako su sada iza

u prošlosti ove knjige govore o onome što 

je ispred u budućnosti. jer nema hodanja bez

budućnosti. hteo ne hteo ka njoj me vuče svaki

korak. pruženi korak se nadvija nad budućnost

ove knjige pričaju o hiljadama o stotinu hiljada

o milion dana koji su pred nama. njima idemo

ili oni ka nama dolaze. osećam današnju

vrućinu u svom telu. svaki korak je most

beograd 4.7.1995

 

 

 

1335/2318

 

3948  najdublji koreni se gaje u budućnosti

 

3949  jedan korak je reč. drugi korak je slika. tako su u hodanju zajedno. spojeni

 

3950  neprestana pretnja ratom ubija duh i tako

se sve priprema za pokoravanje i ubijanje tela

 

3951  geografija mog hodanja se promenila. evropski krajolik je zamenjen

evropskom istorijom ratovanja. istorijom velikih sukoba materije i duha

 

3952  ja sam učenik hladne zime i vrelog leta rađajućeg proleća i umiruće jeseni

 

zavoleh metal

1101. hodanje

dok sam prelazio brankov

most radovao sam se jer sam

video kako gvožđe rđa i trune. kako

polagano propada i nestaje baš kao i

lišće u jesen. prvi put sam osetio da i gvožđe

živi. metal mi nije kao do sada ličio na užasnu

istrulelu rugobu nego sam video kako i u njemu

živi nežna promena. nedokučivo slavlje što

razum muti. svaki korak je most. osetio

sam to u 1101 hodanju

beograd 5.7.1995

 

 

 

1336/2317

 

3953  suše se bokori crvenih ruža. višnje i trešnje prolaze

 

3954  plave hortenzije ispred manastira vavedenja

 

3955  bolna tetiva mi nosi težinu

 

hladna voda

1102. hodanje

hodao sam sa gagom udovičić

po košutnjaku kroz šumu. na dva mesta

pili smo sa izvora hladnu planinsku vodu. leti

na vrućini ova hladna voda je isto što i lek. u

njenoj hladnoći osećam snagu zemlje. na zapari

je lakše hodati kroz šumu. ispod bujno olistalog

starog platana smo samo prošli. osetio sam

njegovu krošnju kao smiraj. povremeno bih

osetio prigušen bol u ahilovoj tetivi. osetio

sam to u 1101 hodanju. a sada

na spavanje

beograd 6.7.1995

 

 

 

1337/2316

 

3956  kada sam prekjuče u deliblatskoj peščari sa tek dozrelim jabukama

iz bakinog voćnjaka krenuo na pešačenje po jednom osunčanom peščanom putu

pitao sam se da li se i ti dok hodaš miroslave osećaš tako dobro kao što sam se

ja osećao. noseći dakle te jabuke kakve i peter handke pominje u pouci planine

sent viktoar i sa belom majicom prebačenom preko leđa da bi mi teme zaštitila

od sunca pevao sam jednu pesmu mercedes sose priča mi nenad jovanović

 

gvožđe humus

1103. hodanje

dok smo prelazili most

pokazivao sam nenadu njegove

zarđale delove. otkinuo sam jedan istruleli

deo i lako ga kidao i drobio u ruci. ličio je na

humus. vekovi su mi bili u šaci. iz njega sada

može ponovo da raste bilje rekao sam nenadu

posle mosta smo se rastali i ja sam nastavio sam

nadao sam se da me tetiva neće boleti ali na

par kilometara pred kraj sam počeo osećati

zamor i blagi bol u njoj. a sada na

spavanje. lepo je jer nema

povratka

beograd 7.7.1995

 

 

 

1338/2315

 

3957  što želimo od ovog života nije toliko da živimo

koliko da budemo življeni. da nas život upotrebi za svoje vlastite

svrhe. šta možemo drugo dati osim sebe samih kaže džejms meril

 

3958  poštrcala bih svoju krv po zelenim zidovima čujem

kako iskaljuje svoj bes u priči jedna prolaznica pričajući drugoj

 

kruženje

1104. hodanje

skoro celim putem

sam čitao današnje novine

politiku i našu borbu. zarezivao olovke i

crtao travu. kupio sam jedan sladoled i branio

se od komaraca. sklanjao se od sunca i brisao

rukavima znoj. držao brojanicu u ruci. razmišljao

o tome kako da svežem kosu da mi ne pada 

po očima. prolazeći već dugo kroz beograd

iscrtavam mnogo kružnih latica po njemu

lepo je jer nema povratka. leto je

osvojilo grad

beograd 8.7.1995

 

 

 

1340/2313

 

3959  izlazim iz segedina. trideset stepeni. blizu podne. malopre sam u

novinama pročitao da će mađarska država možda uvesti vize za jugoslovene

da bi sprečila crno tržište. još jedno stezanje obruča. u prvom trenutku to

osetim kao smrt ali sada me je već popustilo. koraci uvek pomažu

 

3960  kao da je sve ovo moje hodanje borba između jednog cveta i ostalog

sveta. borba vizije i realnosti. nadahnuća i grubosti. spokoja i nervoze

 

3961  ne želim da se borim za svoj položaj. želim samo da

sledim put lutanje i plavu ružu. želim samo da hodam preko

desetogodišnjeg mosta čiju sam trećinu za ove tri i po godine prešao

 

3962  žito je požnjeveno. moja izložba u mučarnoku je otkazana pre mesec dana. promenila

se politika i nema novaca. nije me to onespokojilo jer znam da je ružino žito izraslo

 

juče je bio četrdeseti rođendan rokenrola

1105. hodanje

u budimpešti sam sa etelom merk i nenadom kostićem sutra

ćemo preneti moje radove iz pomaza malog sela između sent

andreje i budimpešte. tu su bili dve godine kod roditelja petra

miloševića. i danas sam uspeo da hodam 21 kilometar

vrućina se uvukla u sve. ni noću ne jenjava. svuda se

osećam kao kod svoje kuće jer svuda je moj radni

prostor. atelje u kome oblikujem ružu. leto je

osvojilo grad. krstarim letnjim ulicama

budimpešta 10.7.1995.

 

 

 

1341/2312

 

3963  dobro jutro vrućino u budimpešti

 

3964  hodam polako po mojoj plavoj mapi evrope po kojoj sam prošle godine hodao 36 dana

 

3965  andraši ulica koju volim je u rekonstrukciji kao i mali žuti metro pod njom

 

3966  danas sam u budimpešti našao papirić sa prevodom

teksta koji mi je poklonio prijatelj pre četiri godine u londonu

 

stope

1106. hodanje

jedne noći čovek je usnio

sanjao je da je hodao duž obale sa

gospodom. preko neba su bleštali prizori

iz njegovog života. u svakom prizoru primetio je

dva traga stopala u pesku. jedan je pripadao njemu

a drugi gospodu. kada je poslednji prizor njegovog života

blesnuo pred njim on se okrenu da pogleda stopala u pesku

i tada primeti da je mnogo puta duž staze njegovog života samo

jedan trag stopala. primeti takođe da se to dešavalo u najtežim i

najtužnijim vremenima njegovog života. ovo mu zasmeta i on upita

gospoda o tome: gospode ti reče da kada odlučim da te sledim da ćeš

hodati sa mnom čitav put ali sam primetio da u najtežim vremenima u

mom životu ima samo jedan trag stopala. ne razumem zašto me

ostavljaš kada si mi najpotrebniji. gospod mu odgovori: drago

drago moje dete ja te volim i ne ostavljam. kroz vreme

tvoje kušnje i patnje kada vidiš samo jedan trag

stopa to je tada kada sam te nosio. krstarim

letnjim ulicama. sa engleskog preveo

miroslavu mandiću da ga čuva

marko n. stepanov utorak

29. oktobar 1991

budimpešta 11.7.1995

 

 

 

1342/2311

 

3967  uzor mi je nepoznatost preda mnom

 

3968  juče po vrelim budimpeštanskim ulicama a sada u vrelom 

danu kroz šumski hlad na košutnjaku. prate me ovi leptiri. na stazama nema

nikoga. cvrčci su po celoj šumi. zazuji i po koja muva nervozna od vrućine. neka

drveća su kriva i istrulila. na samo nekoliko kilometara dole u vrelom gradu je

više od milion ljudi. ovde sam sam na zemljanoj stazi sa drvećem

 

3969  dole pod stazom je hladna planinska voda. napiću je se

 

3970  leto u mojim nogama

 

biti šumar

1107. hodanje

vrlo retko sam imao snage da

napišem duži tekst na kraju dana

da bih mogao posle da ga skraćujem

pročistim osvežim. i tako sam često napisao

samo par reči. sa njima sam govorio više od ovoga

ne mogu jer lutanje me iscrpljuje. vrlo često u meni

nema ništa drugo sem tih par reči o velikoj nemoći

srčanoj samoći. ali osećam da baš u tim rečima živi

lepota. samoća lepote. sa engleskog preveo

miroslavu mandiću da ga čuva marko n.

stepanov utorak 29. oktobar 1991

lepota koja se u umoru odmara

beograd 12.7.1995

 

 

 

1343/2310

 

3971  prepodne je upeklo sunce. malopre je padala kiša

sada je velika zapara. teško je za disanje. znoj me obliva

 

3972  razlog hodanja je sve više duboko u meni. u toj dubini se gubim jer ta dubina nisam ja

 

3973  svaki dan u novinama čitam o užasima rata

koji se vodi u blizini. taj užas užasno poništava

 

3974  stojim čekajući da me prođe bol u tetivi. osetim ga kako kljuca u ritmu mog bila

 

3975  malopre me je ohrabrila ideja o hodanju i ljubljenju zemlje

 

ja sam poniženi

1108. hodanje

ne znam šta me više iscrpljuje

vrućina. briga o budućnosti ruže lutanja

ili prisustvo nasilja i rata. vrućina me isušuje i

oduzima svežinu i u mislima. budućnost ruže

mi se mota po glavi i u tom se motanju gubim i

lutam. nasilje i rat me ponižavaju poništavaju

ali sad kada sam sve ovo zapisao pojavljuje

mi se trunka vere da baš sve to čini lepotu

lepota koja se u umoru odmara 

pomilovah šakama

moje butine

beograd 13.7.1995

 

 

 

1344/2309

 

3976  dan mi počinje sa velikom letnjom vrućinom pesmama lu rida i

rečenicom poglavice žozefa mera zemlje i mera naših tela je ista mera

 

3977  postoje oni koji se ispovedaju ali i oni koji hodaju i

umesto da versifikacijski raznoliko ritmizuju govor raspoloženja

i misli unose u korak kaže danijel dragojević u knjizi cvjetni trg

 

3978  desetak metara iza mene je ostalo mesto na zemlji u prečniku

stopala na kome se okupilo stotinak belih leptira. kad sam prošao pored njih

oni su zalepršali kao opadajuće latice bele ruže (posvećeno danijelu dragojeviću)

 

3979  kao i pre neki dan i danas sam morao pobeći sa

šumske staze pored dunava od roja pobesnelih komaraca

 

ka svom poreklu

1109. hodanje

na kraju hodanja sam skinuo

košulju da bi pljuštalo po meni. kiša je

hladila toplu kožu. sve to zovem neodgonetljivim

savršenstvom. pet minuta posle pljuska asfalt je već

bio suv. vetar pokrenut grmljavinom je duvao kroz mokro

lišće i hladio vazduh. nad oblačnim nebom beograda je sinulo

sunce a iz daljine su se čuli gromovi. cilj mojih hodanja u ovim

danima je otklanjanje bola u ahilovoj tetivi. ostali bolovi će

nadam se i sami proći. pomilovah šakama moje butine

hodanjem odlazim ka svom poreklu

beograd 14.7.1995

 

 

i

 

 

juče je odštampan treći deo knjige ruže lutanja. tri knjige su iza mene

ja sam u četvrtoj. iako su sada iza u prošlosti ove knjige govore o onome

što je ispred u budućnosti. jer nema hodanja bez budućnosti. hteo ne hteo

ka njoj me vuče svaki korak. pruženi korak se nadvija nad budućnost

 

 

najdublji koreni se gaje u budućnosti

 

 

lepo je jer nema povratka

 

 

kao da je sve ovo moje hodanje borba između jednog cveta i ostalog

sveta. borba vizije i realnosti. nadahnuća i grubosti. spokoja i nervoze

 

 

ne želim da se borim za svoj položaj. želim samo da sledim put lutanje i plavu ružu

 

 

na kraju hodanja sam skinuo košulju da bi pljuštalo po meni. kiša

je hladila toplu kožu. sve to zovem neodgonetljivim savršenstvom

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

od reči

brojeva

i

koraka

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

svaki dan je svetinja

30. jul 2025.

27632. dan mog života

 

 

1321/2332

 

3896  vrućina je. hodam sa etelom. zastanem i osvežavam

se mirisom jedne bordo ruže. miris joj je dubok kao krv

 

3897  etela i ja smo se dogovorili da na kraju popijemo pivo kod

radeckog. na ovoj vrućini ta želja raste i naš cilj postaje velik

 

3898  neodgonetljiva količina energije nas opčinjava

 

3899  sutra počinje leto

 

3900  sunce je još visoko ali u grudima osećam predvečerje

 

3901  jedan ribar ispred mene nosi veliku ribu. bosonog je

moja senka je dugačka deset-petnaest metara. život je kompanija

 

3902  sve uvažiti i sve obožavati da bih postao jednostavnost

ove devojčice sa crvenim šeširom i loptom u ruci

 

miris lipe teče ulicama beograda

1089. hodanje

hodanje vrućinom je kao hodanje kroz led. i kao što

me zimi zavetrina čuva od hladnih i jakih vetrova leti me

spašava hladovina. nekoliko puta smo danas etela i ja

izlazili na dunav i gledali ga. dunav je tekao mirno siguran

u sebe. gledao sam ga celim telom. tri hladna piva su me

lako opila kao i etelu. oko ponoći pijanstvo je još u meni

osećam umor u butinama i mirišem lipe čiji miris teče

ulicama baš kao i dunav. pevam ti veliku pesmu

kupam se u mirisima dunava slatkih

lipa i dubokih ruža

beograd 21.6.1995

 

 

 

1322/2331

 

3903  oči

oči slikaju predele

govore ljudima. prilaze

životinjama i biljkama. gledanje je

hodanje. u jednom oku su moje misli u

drugom moja duša. oči su odeća mojim

namerama one vide svu raznolikost ovog

sveta. oči su nevidljive noge koje me vode

uživam da gledam kako gledaju moji oči. vidim

sebe kako gledam i gledajući se zavetujem svetu

vidim sebe kako gledam a ništa ne vidim nego

samo zurim. u zurenju nestaju i oči a sa očima

nestajem i ja. sve nestaje u blаženoj praznini iz

koje se rađa svet. vidim sebe u dubоkoj prošlosti

stojim i tamo. vidim pružio sam stopalo koje ne

može bliže da se spusti nego u daleku duboku

budućnost. kada su oči mirne i blago

gledaju iz njih se čuje tiha muzika

(iz rečnika hodanja)

 

samo život

1090. hodanje

kada sam posle hodanja

ušao u praznu sobu osetio sam

tugu. bila je u vazduhu. u ovoj sobi

su živeli bog zna koji ljudi. neki sigurno

nisu više živi. sada sam u sobi ja. posle

mene biće neki drugi. lepljiva nepoznatost

sutra treba nastaviti. kupam se u mirisima

dunava slatkih lipa i dubokih ruža

čujem kišu na prozorskom limu

beograd 22.6.1995

 

 

 

1323/2330

 

3904  tiho bez kiše i sunca

 

3905  kako su božanske ove laste. mnogo ih je. obleću nas

lete nisko i nepredvidljivo. kako je plava njihova tamno plava

 

3906  voleo bih da mislim neočekivano kao što lete laste

 

geografija ruže

1091. hodanje

lako je bilo današnje hodanje

nije bilo sunca i sparine nego oblaci

i svežina. meko smo prošli kroz dan. kada

hodam sa nekim mnogo mi vremena prođe

gledajući ga u lice. nadam se da moji sahodači

na mom licu vide sve pejzaže i krajоlike kroz koje

sam prošao. da vide geografiju moje duše. roj

plavih lasta oko naših tela. čujem kišu na

prozorskom limu. toliko je sve bilo

jednostavno da je ličilo

na serpentine

beograd 23.6.1995

 

 

 

1324/2329

 

3907  uskoro će pored tebe biti jedna pametna. mudra. požrtvovana. jaka. nežna. hrabra

lepa. skromna. darovita za stvaranje novca. puna seksualnosti. kuvarica. duhovna umetnica

života. iskrena. maserka. večni prijatelj. sestrinski nežna. jedna koja će umesto tebe tvoje

snove sanjati. jedna jednostavna obična žena - žena čarolija kaže mi etela merk

 

3908  vrabac se kupa u prašini

 

grli me

1092. hodanje

hodali smo etela i ja iz

centra batajnice do beograda

dvadeset kilometara po oblačnom danu

gledali kukuruzna polja sklanjali se od automobila

razgovarali o planovima za ružu lutanja. mnogo je

lakše hodati u jednom pravcu kojim se stiže do cilja

nego odlaziti i vraćati se. sada dok zapisujem ovaj

tekst duboko u noći sedim na terasi i slušam kako

pljušti kiša i kako munje osvetljavaju nebo. gromovi

su kao duboki uzdasi. ozon mi napaja nozdrve a

nebo grudi. kišo padaj. noći budi noć. toliko je

sve bilo jednostavno da je ličilo na

serpentine. uspavala

me kiša grli me

beograd 24.6.1995

 

 

 

1326/2327

 

3909  pada letnja kiša. kišu smenjuje sunce

 

3910  već nekoliko dana bole me jaja. bol se širi u stomak u noge. povremeno

osetim oštar bol u glavi. već godinu dana imam otok na ahilovoj tetivi. ponekad osetim

da me boli jetra. noću se probudim u strahu od teških bolesti i smrti. to me iznuruje

 

3911  kiša je stala. blešti asfalt preda mnom

 

3912 noćas sam sanjao dušku moju veliku ljubav u

dvadeset četvrtoj. rastočilo me je osećanje topline u snu

 

3913  vidi dugu vikne nenad kostić

 

3914  hodam sa svojim bolom. nosim ga kao milost

i opomenu. i nadam se da će proći i nestati

 

iscediti dan

1093. hodanje

posle kiše je sijalo sunce i

duvao prohladan vetar. mirisalo je

na snagu čistoću i svetlost. uvek se radujem

kad primetim svetlost. svetlost je put ka večnosti

ono što oblikuje prazninu. na pola puta su mi se

pridružili nenad kostić i etela merk. ožedneli na

kraju smo pili sok od kajsija. jedan od sinonima

za hodanje su voćni sokovi. uspavala me

kiša grli me. iz bola iscediti dan

beograd 26.6.1995

 

 

 

1327/2326

 

3915  nekoliko puta je danas pljuštalo i sijalo sunce. sada sunce blešti i peče

 

3916  hodam pored tramvajskih šina u njima voda

 

3917  miroslave ovo su moji prvi kolači. napravila sam ih za tebe

najjednostavniji su - patišpanj sa malinama kaže mi gaga udovičić

 

misli mi postaju meke

1094. hodanje

hodao sam sa gagom udovičić. pridružila

mi se na pola puta i donela svoje prve kolače

u životu. bol me je deprimirao i uzimao snagu. bio

sam neraspoložen pored vesele mlade devojke

dodirivao sam se sa bolom. u bolu živi ozbiljnost

i priča o avanturi postojanja. misli mi postaju

meke pogled tih korak blag. iz bola

iscediti dan. bolu ljubim te

beograd 27.6.1995

 

 

 

1328/2325

 

3918  meni je uvek teško da kažem ono što osećam prema

drugima kaže mi sedamnaestogodišnja borjana jovanović. zašto

ne mogu da se otvorim. ne znam. bojim se da me taj neko ne povredi

da uđe u moju dušu i da je onda ostavi i da mene moja duša boli

 

3919  prolazimo kroz veslarsku ulicu i onda skrećemo na desno u čumarsku

 

3920  isparavaj se borjana kao zemlja kažem borjani dok hodamo posle kiše

 

pljuštalo je

1095. hodanje

pljuštalo je a borjana i ja

smo uspeli da se sklonimo na splav

voda se spojila sa vodom. pljusak je bio

kratak. krenuli smo i ponovo se pojavilo sunce

često hodam sa mladima. svakom ponešto dam

oni mi daju nevinost. oni su život koji gledam kako

se menja i razvija pred mojim očima. oni su slika

mogućnosti. slika u kojoj se vidi kakav je svet

nekada bio. u kojoj se vidi kakav bi svet mogao

biti. borjana budi ono što možeš biti. bolu

ljubim te. volim laste kad prelete

ispred mojih nogu

beograd 28.6.1995

 

 

 

1329/2324

 

3921  ovih dana je umro emil sioran

 

3922  mi samo seremo i pričamo a vraćamo se u

praistorijsko doba kaže jedan kupač ostalim kupačima

 

3923  gledam osušene slivove kojima je kiša noćas jurila na put

 

3924  u jednom trenutku posle današnje jednoličnosti koja se ponavlja kao i svih

ovih stotinu dana osetim uzbudljivost ovoga što je oko mene baš takvo kakvo je

 

3925  trese me groznica jednoličnosti

 

monotonija svetinje

1096. hodanje

ne odustajem hodam onako kako

mi situacija nalaže. čuvam transparentnost i

unutrašnjost rada. bratstvo koje slutim sestrinstvo

koje osećam. ovih stotinu dana liče na središnji deo

ruže lutanja. da bih se približio poslednjoj desetoj godini

preda mnom su središnje četiri. pustinjske. svaki dan je

svetinja. svaki korak molitva. računam da računaš na

monotoniju. monotoniju koja je najjednostavniji i

najvažniji ritam. volim laste kad prelete ispred

mojih nogu. na monotoniju i sve laste 

koje me svaki dan okružuju

beograd 29.6.1995

 

 

 

1330/2323

 

3926  vrapčić skakuće kroz karmin muškatle

 

3927  mali busen majčine dušice pored kamenog

stepeništa. čast mi je da stavim stopalo pored njega

 

3928  prelazim preko mosta sunce mi peče u leđa

znoj mi lije sa lica. preda mnom su pedeset toplih dana

 

kao da sam bandera u polju

1097. hodanje

volim kada se dan završava kao danas u

ćutanju umoru i smiraju. sve se izjednači poravna

kroz sve to prolazim nečujan neviđen i oznojen. krećem

se a kao da sam bez pokreta. ruke mi vise niz telo kao

duge grane na drveću. glava mi drži pogled ali ja ništa

ne vidim samo prolazim. samo sam prisustvo. svedok

o ostalom. na monotoniju i sve laste koje me svaki

dan okružuju. volim kad na kraju dana

ostanem bez teksta

beograd 30.6.1995

 

 

 

1331/2322

 

3929  u sremskim karlovcima toplota teče kao reka

 

3930  na fudbalskom stadionu slavije u novom sadu

na travi fotografišemo deset patika sa ruže lutanja

 

3931  hristo je u berlinu zapakovao rajhstag

 

dan u životu

1098. hodanje

ovaj dan je prošao kao

kap u vodi. bio je i sada ga

više nema. to je spirala. večna

prolaznost. volim kad na kraju

dana ostanem bez teksta

kapnula je noć na dan

beograd 1.6.1995

 

 

 

1333/2320

 

3932  vrućina se može mazati na hleb

 

3933  gledajući detalje u građenju grada osetim da novac vrti gde burgija

neće ali se setim reči prijatelja sve što se za novac može kupiti jeftino je

 

3934  polivač velikim crevom zaliva površinu sa cvećem. žedna zemlja proždire vodu

 

3935  sve ovo što pišem i sve ovo što ti čitaš je moguće

jer si ti živa. samo život piše knjige. smrt je nepismena

 

3936  what i'm doing is very simple. i hope you see

this. it is only the way in the wood where i'm walking

 

3937  prelazim most preko save. sunce je malo

utihnulo. primetim da sam izgubio plavu majicu

 

3938  osetim: geografske granice su granice u našem srcu i našem umu

 

3939  razmislim: geografske granice su samo u našem umu

 

tužna radost

1099. hodanje

i sinoć i večeras beograđani

se raduju jer je njihova košarkaška 

reprezentacija prvak evrope. katarza. puko

čir. palo zvono. pražnjenje. radost ruši pred

sobom četvorogodišnju potisnutost. mladost jauče

pred izgubljenom budućnošću. očevi su pojeli život

svoje dece. dok ovo pišem duboka je noć i još se

ulicom čuju sirene automobila i povici mladića i

devojaka. kapnula je noć na dan. osećam

današnju vrućinu u svom telu

beograd 3.6.1995

 

 

i

 

 

voleo bih da mislim

neočekivano kao što lete laste

 

 

ovih stotinu dana liče na središnji deo ruže lutanja

da bih se približio poslednjoj desetoj godini preda mnom

su središnje četiri. pustinjske. svaki dan je svetinja. svaki

korak molitva. računam da računaš na monotoniju

 

 

i

 

 

ružo lutanja

ti koja čuvaš sva

bića i mene si sačuvala

da i ja ne samo čuvam

nego i negujem svako

i sva bića

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

pevam ti veliku pesmu

29. jul 2025.

27631. dan mog života

 

 

1307/2346

 

3863  u blizini sam vode gde munja preseca nebo. uskoro grmljavina

 

3864  kiša kiša kiša

volim kad pada kiša. još ako tada

ugledam neku pticu koja leti kroz kišnjenje

ne volim mnogo da kisnem ali je kišnjenje lepo

liči na prihvatanje. starija je kiša od mene i sigurno

je da ona zna mnogo toga što ja ni slutiti ne mogu. ona

me uostalom slutnji i uči. stiša me i načini setnim. dušom bih

tada zapevao. kiša kao i sunčevi zraci spaja nebo i zemlju. govori

mi nešto o onome gore. o jedinstvu gornjeg i donjeg sveta. kiša me

napaja nebom kao biljku. volim da je slušam. uvek. u svim godišnjim

dobima. i onda kada je hladna i onda kad rashlađuje vrelinu. kao mladić

pisao sam tekstove koje sam želeo da liče na kišu. svaka reč je bila kap

tako sam ih pisao. kap po kap dok rečenica ne bi bila vlažna kao ljudski

sok. volim je kada pada noću. često sam kisnuo na hodanju. nekada

sam se od nje sklanjao nekada ne. leti bih skinuo i majicu i padala

bi po mojoj goloj koži. bio sam tada sličan lišću. kada kisnem

više sati neprestano onda kad se nebo spoji sa zemljom

nikakva odeća ni obuća ne mogu sprečiti da mi voda

dođe do kože. hladna kiša je neprijatna. udružena

sa vetrom na otvorenom liči na potop

lepo je kisnuti i biti

(iz rečnika hodanja)

 

sa gromovima

1077. hodanje

krenuo sam sa gromovima

prelazio metalni most i plašio se. bio

sam neraspoložen. uvlačio se u teške korake

hteo sam da prekinem hodanje. ali nisam. oko

ponoći sam hodao sa etelom merk. ništa lepše od

ponoćnog hodanja dok kišica pada po kosi i telu. na

golim etelinim grudima video sam kapi kiše. zastajali

smo u nekim ulicama. stajali i kisnuli. mirisala je lipa

držao sam ruke u džepovima hodali smo a kao da

smo spavali bezbrižnost je veliki cilj. u sporoj

šetnji nestaju bore sa lica

beograd 7.6.1995

 

 

 

1308/2345

 

3865  na okretnici tramvajske linije 7 9 11 se pitam šta ja to radim

 

3866  čekam etelu merk. priključiće mi se na polovini hodanja. dok

je čekam u ruci mi je mala končana brojanica. vunenu sam izgubio

 

mirišem na tvoj znoj

1078. hodanje

oznojen i umoran. sasušeni znoj mi

zatežе lice. od zamora žamor u butinama

vrata su zaključana i ja već sat jedan posle dvadeset

kilometara hodanja stojim na ulici i čekam. ja hodočasnik

i lutalica. ja luda i pesnik. ja mirišući na tvoj znoj. ja koji

izgovaram tvoje reči. ja u čiji se umor pridružio tvoj

umor. u sporoj šetnji nestaju bore sa lica. nebo

i zemlja puni su milosti tvoje

beograd 8.6.1995

 

 

 

1309/2344

 

3867  stopala šume po putu. uzan je on

 

3868  živ sam i hodam. moji roditelji više nisu živi. vidljivi uzrok

mog postojanja više ne postoji. srećan sam. moja ljubav prema

roditeljima je postala most između vidljivog i nevidljivog

 

vetar mi miluje lice

1079. hodanje

topla je noć. vraćam se polako

vetar mi miluje lice i grudi. sporost me

odmara. zelenilo u noći. odlaganje sna

anđeli saveznici. nebo i zemlja puni su

milosti tvoje. um u pete pete u srce

beograd 9.6.1995

 

 

 

1310/2343

 

3869  već pola sata mislim o vezi između vlasti i muzike. misao se

produbljuje ali je ostavljam. dan je sunčan i bolje će mi biti bez mišljenja

 

pasoš duše

1080. hodanje

tužan sam hodao kroz dan

bilo je ljudi oblaka trava. i ja sam

bilo je gradskih autobusa zgrada u gradnji

toplog asfalta. i ja sam. bilo je subote znoja

ratnih pretnji površnosti u novinama. i ja sam

samoća je pasoš duše. geografija uma

miroljubivost zavađenih. ljubim vas tetive

moje. um u pete,. pete u srce. tvoj sam

znoj pod pazuhom i guzevima tvojim

beograd 10.6.1995

 

 

 

1312/2341

 

3870  sabiram se. prepuštam. otvarаm se

nepredvidljivom. odgovornost pretvarаm u prisutnost

 

3871  gledam svoju izduženu senku na asfaltu

vetar mi nosi košulju i širi prsluk nabora nogavice

 

ta izdužena senka

1081. hodanje

već danima se ponavlja moje

hodаnje beogradom. nije teško ali

je mučno. bog zna na kojem sam ispitu

kao da se cela spoljašnost preselila unutra

uostalom duva i sveži vetar i nije na meni

da sudim ni da se pitаm. tvoj sam znoj

pod pazuhom i guzevima tvojim

nego samo da othodam

beograd 12.6.1995

 

 

 

1313/2340

 

3872  sklonio sam se pod jedan balkon sa etelom merk. kiša

pada po zelenilu i automobilima. sa eteline kose curi voda

 

3873  etela neće ništa da kaže o mirisima

 

3874  posle hodanja pićemo sok

 

3875  tvoja hodanja su sokovi mirisa kaže mi etela merk

 

sokovi mirisa

1082. hodanje

posle hodanja pokazivao

sam svoje radove eteli merk i

nenadu kostiću. svi ti radovi su količine

kao okeani. osetio sam mir i spokoj. sva

lepota u njima je posledica čežnje za

jednostavnošću skromnošću i običnošću

u kojima živi veličanstveno. nego

samo da othodam. samo jedan

korak više ne dva

beograd 13.6.1995

 

 

 

1314/2339

 

3876  planina od bulki. zri žito

 

3877  ispred mene zeleni korov. ljubičasto i žuto

cveće. a polje kukuruza do kolena. kukuruzi. žita

 

3878  operi patike kaže mi etela merk

 

bulke i žito

1083. hodanje

vrućina po poljima. košulja

mi je mokra od znoja. skinem prsluk

da mi ga sunce osuši. negde usput me je

pokupila etela merk pa smo otišli do novog

sada. na putu sam brao višnje. prskale su

svojim sokom. na putu pod nogama odmah

osetim večnost. večnost mi ispuni kičmu i

sve nerve. samo jedan korak više ne

dva. u telu se obnavlja večnost

beograd 14.6.1995

 

 

 

1325/2338

 

3879  etela plače i ja kroz njene suze gledam stado ovaca

u polju. neke su zajedno a neke same kaže etela

 

3880  jel se to vetar čuje pita etela

 

njeno spajanje

1084. hodanje

hodali smo etela i ja. hodali i

razgovarali. hodanje pomaže razgovoru

razgovor hodanju. zastao sam i gledao etelu

kako se kreće. video sam je u pejzažu i video

njenu buduću promenu. njeno spajanje. milost

koja će ući u nju. video sam zelenu zemlju i

plavo nebo iznad nje. u telu se obnavlja

večnost. hodala je pravo a ja sam je

video kako se vrti u pirueti

svoje budućnosti

beograd 15.6.1995

 

 

 

1316/2337

 

3881  ženstvenost je žensko u meni koje me osvaja kaže mi jelena jovanović

 

veliko drvo u vodi

1085. hodanje

hodali smo jelena i ja. kada

mislim na to hodanje pre svega

vidim veliko drvo u vodi koje plovi

dunavom. plovi polako. ja hodam kao

što reka plovi. ja sam drvo u vodi. ja sam

u tebi i hodam tvojim damarima. hodala 

je pravo a ja sam je video kako se vrti 

u pirueti svoje budućnosti. dani

prolaze kao ploveće

drvo u vodi

beograd 16.6.1995

 

 

 

1317/2336

 

3882  istrošili me dani u ovoj nedelji i sad dok pričam sa etelom glas mi je iscurio

 

3883  danas je 1317 dan ružе lutanja i zadnji dan eteline menstruacije

 

3884  kako su sinoć u predvečerju letele laste

 

kiša po vodi

1086. hodanje

kako sam bio iscrpljen sa

nekoliko bolova u telu. etela me

je bodrila. volim da hodam sa njom

jer ona oseća i vidi ružu koju pravim. raširi

ruke kroz vazduh i govori o tome. na pola puta

smo legli na travu i gledali pecaroše. i počela je

blaga topla kiša. gledali smo je kako pravi

krugove po vodi. sa kišom je počinjao

miris svežine. dani prolaze kao

ploveće drvo u vodi. kako je

prijala litra soka na

kraju hodanja

beograd 17.6.1995

 

 

 

1319/2334

 

3885  lepo se piše u hodu kada sve drhti

 

3886  put. magla. strah. hladnoća. blago meni sa mojim psom cokom

 

3887  morаm da pazim kako hodam da ne bih zgazila ove mnoge mrtve i žive žabice

 

3888  osmeh i mir miroslavu

 

3889  kod zadnjeg plasta sena je 10 kilometara i tu sam izgubila zelenu olovku

 

danas je umesto mene hodala etela merk

1087. hodanje

nisam ja hodala umesto tebe nego sam ja hodala kao tvoja šaka

na primer ili tvoje stopalo kao tvoja energija. to što ti radiš nije individualni

čin nego je žrtva koja pripada svakome i iz koje onda izrasta plavi cvet. osećala

sam to i pre ali danas dok sam hodala mi se to potvrdilo. osetila sam to u strahu. u

zecu koji istrčava. u hladnoći. u zgaženim žabama i pužićima. u mučnini (dvaput mi

se povraćalo). osetila sam to kada je asfaltni put prestao i kada sam ostala sama u

prirodi. osetila sam da smo tu samo priroda i ja. ali sam osetila da je moje ja malo

da ne postoji i da nestaje. iz tog nestajanja se rodilo to osećanje o velikoj slici. u

trenutku sam ti zavidela jer sam osetila da se tebi svaki dan priroda otvara kao

najlepša žena. zadnji korak sam napravila kod onih cevi na kojima smo

jednom sedeli. volela bih da ti sutra svoj prvi korak napraviš

odatle. kako je prijala litra soka na kraju hodanja

lepše je biti umoran nego mudar

beograd 19.6.1995

 

 

 

1320/2333

 

3890  posle nedelje i jučerašnjeg etelinog hodanja ponovo na nogama

 

3891  pre polaska uhvatio me je strah od novih 20 kilometara. taj

strah dolazi iz bolova. iz 22421 prepešačenih i 38000 kilometara

preda mnom. to je pustinjski strah. strah od napuštenosti

 

3892  da li kolena tetive stopala mišići mogu podneti dužinu ove ruže

da li glava prostata stomak jetra srce mogu podneti lepotu plave ruže

 

3893  u zemunu u ulici pregradica u krošnji

crvene krupne trešnje izrasla jedna crvena ruža

 

3894  par uzbranih višanja ne samo da su mi osvežile

osušeno grlo nego su me razvedrile i osmislile hodanje

 

3895

 

višnje

1088. hodanje

ribari se polako spuštaju

niz savu baš kao i ja na kraju

dana. ostao je još jedan kilometar

hodanja. već vidim kako sam ispružio

naše telo i napio se tvoje vode. lepše 

je biti umoran nego mudar. pevam

ti veliku pesmu

beograd 20.6.1995

 

 

i

 

 

sabiram se. prepuštam. otvarаm se

nepredvidljivom. odgovornost pretvarаm u prisutnost

 

 

posle hodanja pokazivao sam svoje radove eteli merk i nenadu kostiću

svi ti radovi su količine kao okeani. osetio sam mir i spokoj. sva lepota

u njima je posledica čežnje za jednostavnošću skromnošću i

običnošću u kojima živi veličanstveno

 

 

na putu pod nogama odmah osetim večnost. večnost mi ispuni kičmu

i sve nerve. samo jedan korak više ne dva. u telu se obnavlja večnost

 

 

lepše je biti umoran nego mudar

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

pluća moja

na koja sam

zaboravljao

dok sam

dahtao

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

sporost je čarobna i lekovita

28. jul 2025.

27630. dan mog života

 

 

1294/2359

 

3825  petog maja 1992 pod brojem 647 sam u knjizi ostavio jednu rečenicu

pitajući se da li ću je se nekada setiti. setio sam se nekoliko puta ali je nisam

mogao naći u knjizi. sasvim slučajno danas mi se knjiga sama otvorila. od te

rečenice pod brojem 647 prošlo je 1113 dana. sada je ona već mlado drvo

 

3826  molim te napiši nešto nežno o svojim nogama kaže mi

olivera đurđević. zaslužuju više nežnosti nego što im poklanjaš dodaje 

 

3827  ne pristajući da budu lude pametni su budale

 

ponovo

1066. hodanje

ponovo vrućine. ponovo

znoj. i ponovo svet. raduje me

čini bezbrižnim. oh bezbrižni humor

da i humor. noge u lavoru. oh kako

će mi na kraju prijati. sve to što 

se zove ti. posle duge

tišine rečenica

beograd 25.5.1995

 

 

 

1295/2358

 

3828  u kratkoj rečenici

 

tužan i spokojan

1067. hodanje

ponovo u budimpešti. vrućina

ceo dan. počinje leto. posle siromašnih

dana u beogradu bogatstvo u budimpešti

me čini tužnim i spokojnim. tuga i spokoj idu

zajedno. zelena tuga i plavi spokoj. mir sa

kojim osećam kako raste unutrašnji svet

posle duge tišine rečenica

sve je isto

budimpešta 26.5.1995

 

 

 

1296/2357

 

3829  ni u letnjim pantalonama koje sam danas kupio mi nije svežije

 

3830  još me prati miris ruže koja je ostala iza mene. bio

je to grm bordo-ljubičastih ruža iz kojih se vazduh plavio

 

3831  ponekad mi kažu neki ljudi izabrao si najteži trenutak za ružu

lutanja sada kada se za tebe granice zatvaraju kada u delovima prostora

kojima se krećeš tinja rat. ali ja nisam birao trenutak ni vreme. ono je izabralo mene

 

3832  ja sam ovisnik od ivane kaže mi nenad baturan

 

3833  sujeta je ogromna. osećam je pod nogama u prijateljima u knjigama u slikama

u idejama u ljubavi i parama. ali sujeta sam pre svega ja. i zato te molim zagrli me

 

krilonogi

1068. hodanje

prošla je ponoć. budimpešta

koračam. drukčije ne znam. a

ti. jedna ruka mi je u džepu. pod

uličnim svetiljkama vidim svoju senku

po ugrejanom telu osećam svežinu noći

sve je isto. pljusnem nogama po barici

ostavljajući svoj trag za tebe

budimpešta 27.5.1995

 

 

 

1298/2355

 

3834  iz budimpešte sam doneo fasciklu u kojoj sam godinama sakupljao

rečenice iz pročitanih knjiga. sada ću ih privremeno ostavljati po ovoj knjizi

 

igrač

1069. hodanje

svemiru pripada igrač

amin. onaj koji ne igra na zna

šta se dešava. amin. nauči kako

da podnosiš muke i bićeš u stanju

da ne patiš. patnja je skretanje sa

pravog puta. ona nas samo opominje

pljusnem nogama po barici ostavljajući

svoj trag za tebe. i u ovoj iznurenosti

i tromosti osećam ples u sebi

beograd 29.5.1995

 

 

 

1299/2354

 

3835  velika vrućina me znoji

 

3836  iznurenost

 

 

 

indijanac iz plemena probušeni nosevi

1070. hodanje

moji mladi ljudi neće nikada raditi. ljudi koji rade ne sanjaju a

mudrost se objavljuje u snovima. tražite od mene da orem zemlju

da li treba da uzmem nož i razderem grudi svoje majke. ako to učinim

ona me neće primiti u sebe kada umrem. tražite od mene da kopam da

bih video kamenje. da li treba da tražim kosti ispod njene kože. ako to

učinim kada umrem neću moći da uđem u njeno telo da bih se ponovo

rodio. tražite od mene da sečem travu pravim seno i prodajem ga da

bih postao bogat kao beli ljudi. ali kako bih se ja odvažio da sečem

kosu svoje majke. i u ovoj iznurenosti i tromosti osećam

ples u sebi. neka govore indijanci umesto mene

beograd 30.5.1995

 

 

 

1300/2353

 

3837  kaplje današnji dan u ovu knjigu

 

3838  dečaci se kupaju u dunavu. skaču. bacaju loptu u vodu i doplivavaju do nje. prevrću

se u vodi. vrište. guraju jedni druge. stresaju glavama vodu sa lica. rastu kupanjem

 

3839  jedna svraka nadleće nada mnom i grakće. natera me da zapišem ovu rečenicu o njoj

 

poglavica žozef

1071. hodanje

svet je stvoren uz pomoć sunca 

i treba da ostane onakav kakav je

oduvek bio. ova zemlja je stvorena bez

graničnih linija i nije čovekovo da je deli. ja vidim

kako se belci bogatе u celoj zemlji i vidim koliko

žude da nam dodelе golu neplodnu zemlju. zemlja i

ja smo jedno. mera zemlje i mera naših tela ista je

mera. dokažite nam ako možete da vas je ovamo

poslao tvorac. možda vi samo mislite da vas je poslao

ovamo da sa nama radite šta hoćete. da ja verujem

da vas šalje tvorac možda bih poverovao u vaše

pravo da raspolažete mnome. neka govore

indijanci umesto mene. ja ovako govorim

zato što volim zemlju

beograd 31.5.1995

 

 

 

1301/2352

 

3840  ponovo prvi juni

 

3841  zapara. a pomalo i vetar. hodam sa jelenom jovanović po ostrvu

 

3842  počinje oluja. još hodamo uskom stazom pored reke

 

3843  stazi je kraj. ili ćemo gore na nasip ili se negde

skloniti od jakog vetra. dilemu rešava pljusak koji počinje 

 

3844  prelazimo preko malog mostića do splava-kućice. jelena viče led led

 

3845  stojimo zaklonjeni od vetra pod malom

nadstrešnicom i grejemo se telom o telo. i gledamo

 

3846  vetar nosi kišu i diže talase po reci 

 

3847  kiša se pretvara u kišnu prašinu iznad vode

bela zavesa od vode zakrivljuje drugu stranu obale

 

3848  počinje i grmljavina ovde iznad šume i tamo na drugoj obali 

 

3849  po koja munja sevne nebom do vode

 

3850  u vetru i kiši jedan galeb 

 

3851  kiša se smiruje. vetar je još jači i talasi su još veći

 

munja nad vodom

1072. hodanje

kako je bilo lepo u polusatnom

nevremenu. u žestokoj snazi prirode

sivilu i sivom zelenilu vode i šuma. kako

je bilo lepo biti deo tog vrtloženja. menjanja

snage. sve se razularilo i u neobuzdanost

pretvorilo. snage čiste i blage. otvorilo se nebo

pljuskom vetrom i gromovima. ja ovako

govorim zato što volim zemlju

snaga je svemu bila mera

beograd 1.6.1995

 

 

 

1302/2351

 

3852  opet pljusak

 

3853  puž se raširio na putu kao ruža

 

3854  i danas je padala kiša i sada je predvečerje čisto

sunce je blago. makadamski put iza mene čujem eteline korake

 

3855  etela je otišla u dvorište da pije vodu a ja sam seo na velike panjeve u blizini krave

 

puževi

1073. hodanje

hodao sam sa etelom merk

dunavskim nasipom. deonice nasipa

su se razlikovale. na jednoj je bio makadam

na drugoj pokošena trava. na trećoj visoka trava

do kolena. u gustoj travi sam zgazio nekoliko puževa

što je bilo strašno bolno. evo i sada mi se grči lice od

tog užasa koji sam napravio pod svojim nogama. svi

puževi koje sam video i preskočio su bili moćni. veliki

otvoreni kao cvetovi. jedan mali pas je hodao sa

nama. u predelu nije bilo ljudi. samo nas dvoje

snaga je svemu bila mera. krotkost je drugo

koje me čini rekla mi je etela

beograd 2.6.1995

 

 

 

1303/2350

 

3856  hodamo sporo etela i ja. pričam joj o oplemenjavanju. sporost je

čarobna i lekovita i zbog toga je tako nedokučiva i teška. tako strana ljudima

 

3857  u usporavanju se iz prošlosti vraćaju slike. to je ponavljanje

 

sporost je čarobna

1074. hodanje

hodao sam sa etelom merk i njenom

dogom. dvogodišnjom dogom koja je hodala

između nas. dahtala je. ožednela. baš kao i mi

spuštala se niz nasip ka vodi da ugasi žeđ

krotkost je drugo koje me čini rekla mi je

etelažedneli smo svakim korakom

beograd 3.6.1995

 

 

 

1305/2348

 

3858  uminjuje današnja toplota. približavam se

 

3859  pretnje ratom se stišavaju i uvećavaju

 

sve oko mene je u meni

1075. hodanje

ponekad u hodu naglаs izgovaram reči

tada osetim njihovu sporost i seme spokoja

prepoznajem umor u glasu. prepolovio se. peva

i moli. noge još hodaju. telo se prepušta hodu i

okolini. hodam kao svilena buba ili pauk koji plete

svoju mrežu. nevidljivi tragovi ostaju za mene a

sve oko mene je u meni. ponekad naglаs

izgovaram reči. žedneli smo svakim

korakom. golorukost me hrani

beograd 5.6.1995

 

 

 

1306/2347

 

3860  zamoren sam od ponavljanja. zamoren a tek sam pošao. ali slika u

parku me je oraspoložila: u senkama današnjeg toplog dana sedi mnogo ljudi

 

3861  krhki beli pužići su se ispeli na suve i zelene travke. bele se kao cvetovi

 

3862  danas mi je bilo teško da krenem. sada je ostalo još 6.5

kilometara. dani me sustižu. tražimo zajedno meru. naš troje: svet telo i ja

 

žena na vratima

1076. hodanje

prolazim sarajevskom ulicom

kišica je. osam je sati i dvadeset minuta

ali je još dan. iz jednog kafića peva šade. preko

puta natpis hotel vertikalno turist. a dole crvenim

neonskim slovima šljašti casino. jedna žena na

vratima cokne zubima i kaže ne nema šanse

oblaci se kotrljaju nad gradom. iz svih bifea

miriše pijanstvo. golorukost me hrani

bezbrižnost je veliki cilj

beograd 6.6.1995

 

 

i

 

 

ponovo

prvi juni

 

 

puž se raširio na putu kao ruža

 

 

u gustoj travi sam zgazio nekoliko puževa što

je bilo strašno bolno. evo i sada mi se grči lice od

tog užasa koji sam napravio pod svojim nogama

svi puževi koje sam video i preskočio su bili

moćni. veliki otvoreni kao cvetovi

 

 

sporost je čarobna i lekovita i zbog toga je tako nedokučiva i teška. tako strana ljudima

 

 

nevidljivi tragovi ostaju za mene a sve oko mene je u meni

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ja

sam jebanje

sa ružom

lutanja

amin

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

kućni prag je u nepoznatim predelima

26. jul 2025.

27628. dan mog života

 

 

1284/2369

 

3807  ja

ja. to sam ja. to

izgleda logično. ali kako

sam ja ja kad ima toliko mnogo

ja. neizbrojivo. nepojmljivo. ja sam

samo ja. ja sam samo jedno ja. neko

malo ja. ja jutra. ja jata. kao da je ja samo

let. lepet krila. korak hodanja. izvor hladne

planinske vode. znači okean. ali da počnemo

ponovo. ja sam se rodio. zašto ne znam ali to

je izvesno. ja ću umreti. zašto ne znam ali i to je

izvesno. znači nisam. opet nisam otišao daleko

da počnem sa hodanjem. pružam nogu za nogom

mašem rukama. gledam. mičem se. osećam sebe

čini mi se sasvim izvesno ovaj čovek sam ja

prepoznajem svoje nevolje. ahilova tetiva. kako

ću danas ishodati dan. i danas osećam da sam u

nevolji. to je onaj isti jučerašnji žulj. prepoznajem

istu zabrinutost oko novca kojeg nemam. to je

ono isto osećanje sujete koje me je i malo pre

obuzelo. ja koje se spaja sa drugim ja. sa

svakim ja. ja k ja. ja semena - seme ja

i tako redom korak za korakom

svakim korakom umire ja

i rađa se novo ja. ja - ja

(iz rečnika hodanja)

 

ponedeljak

1057. hodanje

bog je bog sadašnjosti

prima te i uzima kakav jesi

a ne kakav si bio. bog je

svetlost koja osvetljava

sebe u tihom miru

beograd 15.5.1995

 

 

 

1285/2368

 

3808  budi beskrajno dobra kao što je plavet plava

jer dobrota je beskrajna. nema joj mere. nema joj ni sestre ni brata

sama je. sama živeći za druge. dobrota je svetlost na putu. ima u njoj

prostranstva kao u plaveti. dobrota je tajna postojanja. jedne zime kada je

bio prolećni dan u atini gledao sam u pirejski zaliv i mislio na  prijateljicu u

londonu. osećao sam je i sećao se kako je u jesenjim danima londona uživala

u mirisima lavande. zurio sam u daljinu i rekao joj budi beskrajno dobra kao

što je plavet plava. da li je ona čula šta joj tad rekoh. ne znam ali znam da

ne bih mogao ni jedan jedini korak pružiti nijednu travu zgaziti da ne

osećam da mogu biti beskrajno dobar kao što je plavet plava

(iz rečnika hodanja)

 

utorak

1058. hodanje

bog je svetlost koja osvetljava

sebe u tihom miru. ono što se kaže

da je bog to on nije ono što neko ne

kaže za njega više je od onog

što neko kaže da on jeste

beograd 16.5.1995

 

 

 

1286/2367

 

3809  ponavljanje

oduvek sam voleo ponavljanje

da li sam ga zavoleo zbog neba koje

je svaki dan tu. ili sam ga osetio u majčinim

rukama i njenom telu koji me nisu nikad ostavili u

prvoj godini u kojoj bejah pupoljak. ili je ponavljanje

dolazilo od čarobne svetlosti svakog dana. ili od sna

koji me je redovno se ponavljajući odvodio svako veče

ponovo u tamu i dubinu postojanja. zamisli samo pčelu

koju opet vidiš. ili sedefasto u vazduhu koje ne znam ni

da opišem a opet je tu. ili ogledalo koje te svaki dan mami

ili svečanost dodira koja se neprestano ponavlja u žudnji

usamljenih. ili neprimetni prvi korak svakog jutra. šta je

drugo hodanje nego svečanost ponavljanja. jedan za

drugim nižu se neponovljivi koraci ponavljajući

neponovljivo ponavljanje

(iz rečnika hodanja)

 

sreda

1059. hodanje

ono što se kaže da je bog

to on nije ono što neko ne

kaže za njega više je od onog

što neko kaže da on jeste

ako ga (boga) ne tražiš

naći ćeš ga

beograd 17.5.1995

 

 

 

1287/2366

 

3810  žuljevi

žuljevi saradnici. prate

me. obično mi se pojavljuju na

malom prstu stopala. nekad leve

nekad desne. a ponekad i na peti. obično

levoj. traju. hodaju sa mnom par dana i onda

nestaju. bol nije velik ali je neprestano prisutan

čim ih osetim počinjem da ih mažem nekom kremom

i to posle hodanja. preko noći i posebno pre hodanja

tako smanjujem trenje. obično se pojavljuju sa novim

patikama ili zimskim cipelama. ponekad i u već staroj i

udobnoj obući. dolaze iz dubine hodanja i ne uznemiruju

me mnogo. pristajem na njih kao na svedočanstvo. skreću

mi pažnju. pomere me iz ustaljenosti. podsećaju me na

to kako je hodanje bez njih prijatno. više žuljeva više

žuljanja. bez njih mi je prijatnije ali ah da su u životu

problem samo žuljevi. rekoh već žuljevi saradnici

u pesmi radnici. rovovi kopača. rudara sveta

koji seje zlatni prah u vrtu plavih ruža

(iz rečnika hodanja)

 

četvrtak

1060. hodanje

ako ga (boga) ne tražiš

naći ćeš ga. bog je razumna

sfera čiji je centar svuda a

čija periferija nije nigde

beograd 18.5.1995

 

 

 

1288/2365

 

3811  kreveti

mnogo ih je bilo. svi su oni

moj jedan jedini krevet. u njih legne

moje telo i zaspi moja duša. pođimo zajedno

u san kažem snu. ugasim svetlo i okrenem se u

položaj u kome mi se duboki izdah pretvori u molitvu

predajem se svetovima sna da me odvedu u svoje

poreklo. da se obnovim kroz noć. kreveti su mi verni

i pomažu mi da se sačuvam do jutra. prazni su. hotelski

svedeni na meru prolaznosti. domаći sa neodgonetljivim

mirisima. udobni i prostrani. tesni i zaboravljeni. u svima

njima je bilo nade. u nekima sam se smrzavao u nekima

nisam dugo dolazio do sna. u nekima sam osećao tugu

mojih prethodnika u drugima sam osećao melanholiju

poraženih ili slast ljubavnika. pamtim ih u svom 

telu. sve sam ih poneo na svoja hodanja i

svetlost i širinu dana

(iz rečnika hodanja)

 

petak

1061. hodanje

bog je razumna sfera

čiji je centar svuda a čija

periferija nije nigde. ja znam

da bez mene bog ni trenutka

ne može živeti svedem li

se ja na ništa on nužno

mora duh ispustiti

novi sad 19.5.1995

 

 

 

1289/2364

 

3812  jedanaeste patike hej

 

3813  to što ovaj pas ide sa nama to je pre starih grka

 

3814  moj život: krenuo sam na (u) put. otisnuo sam se u (na) vreme

 

3815  kućni prag je u nepoznatim predelima

 

pored jedne gliste

1062. hodanje

blizu je ponoć. stojim na kiši

sa dvadeset tri prepešačena kilometra

čekam gradski autobus. ja čovek od 46

godina koji je danas kupio patike. luda i pesnik

stavljajući nogu na vlažni asfalt pored jedne

gliste gledajući kako leluja svoje telo mimoilazeći

moje stopalo. tužan kao veličina. drhtim. kao pas

koji je danas sve vreme hodao sa rajkom sredojević

i sa mnom. kada smo nas dvoje ušli u autobus trčao

je za nama sve dok ga nismo izgubili iz vidika. njemu

posvećujem ovaj tekst. to je ta sreća nezaštićenih

anđeoske lutalice. ja znam da bez mene bog ni

trenutka ne može živeti svedem li se ja na

ništa on nužno mora duh ispustiti. telo

se zove čežnja

novi sad 20.5.1995

 

 

 

1291/2362

 

3816  kad pada kiša dobar je pazar čujem u prolazu u novom sadu

 

3817  najbolje je ići bos. kaže postane odmah svetac čim ide mesec

dana bos čujem razgovor dvojice starih muškaraca na zemunskom keju

 

knjiga - biblioteka

1063. hodanje

ova knjiga je muzej. živi muzej u

muzeju je biblioteka. u biblioteci knjiga u

knjizi biblioteka. u biblioteci muzej. u muzeju

koraci. sa majskom kišom. knjiga biblioteka

biblioteka kiša i vetrova. biblioteka dana i noći

biblioteka svetlosti svakodnevne svetlosti. biblioteka

svih udaha i izdaha. i svih vrabaca. i svih asfalta i

svih trava. i zemljanih staza. biblioteka noći oko

ponoći. biblioteka oraha i šljiva. biblioteka hodača

i citata. biblioteka plave niti kojom se spajaju

sve zadnje rečenice. telo se zove čežnja

zlatne zadnje rečenice

beograd 22.5.1995

 

 

 

1292/2361

 

3818  zelenilo nabujalo kao vodopad

 

3819  savršenstvom se rađa

 

3820  kôd korak

 

3821  i nestajući žuljevi pamte

 

3822  biti ruža. oplemeniti divljinu u sebi

 

 

mišljenje koje trne

1064. hodanje

kada se kao danas susretnem sa

zanimljivim provokativnim mišljenjem u

meni se rađaju nove ideje. susret dvaju mišljenja

je plodan. ali mene više zanima mišljenje koje trne

nestaje. pretvara se u pevanje koje se susreće sa

životom svih bića koja ne misle kao ljudi. zbog toga

volim prazninu i jednostavnost u kojima se i ekstaza

odmara. zlatne zadnje rečenice. na kraju dana

sam rukom dodirivao bele cvetove u noći

beograd 23.5.1995

 

 

 

1293/2360

 

3823  moje hodanje je i lek protiv sopstvene agresivnosti

 

3824  moje srce je otvoreno za sve svetove - piše srednjovekovni sufista ibn arabi - za

hrišćane ja sam manastir. za idole crkva. prerija za gazele i čaba za hodočasnike. ja sam

kamen ploča za mojsijev zakon i kuran za vernike. a moja religija i vera jeste: ljubav

 

kad raskošno ja

1065. hodanje

topao dan pun zapare koju je

popodne očistio vetar. vode su visoke

dolaze poplave. ponovo strpljenje. ponovo

realizacija. volim kad raskošno ja susretne

drugo raskošno ja. ja k ja. na kraju dana

sam rukom dodirivao bele cvetove

u noći. sve to što se zove ti

beograd 24.5.1995

 

 

i

 

 

to što ovaj pas ide sa

nama to je pre starih grka

 

 

moj život: krenuo sam na (u) put. otisnuo sam se u (na) vreme

 

 

biti ruža. oplemeniti divljinu u sebi

 

 

mene više zanima mišljenje koje trne. nestaje. pretvara se u pevanje

koje se susreće sa životom svih bića koja ne misle kao ljudi. zbog toga

volim prazninu i jednostavnost u kojima se i ekstaza odmara

 

 

volim kad raskošno ja susretne drugo raskošno ja

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti si

mi tek sada

prilika da

tobom

pevam

neizgovorljivo

 

 

i

 

 

ružo lutanja

ti si mi tek sada

šansa da budem onaj

koji jesam a bog sam jer

sam zajedno sa bogom

deset godina hodao

stvarajući plavu

ružu lutanja

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti

si prosjakinja

koja se podaje

pesniku svom

koji peva 

jedino

o

svojoj

prosjakinji

 

 

i

 

 

ružo lutanja

dužnost kojom smo

šipčili pevali stvarali

trpeli ponižavani

zabranjeni

ismevani

nas

je

dovela

do

protivrečja

kome

smo

se

podavali

 

 

i

 

 

ružo

ti si svi oni

trenuci kojima

su te moje reči ne

samo slavile nego i

obavezivale da te i

sutra ishodam i

budućnosti

lutanja

sačuvam

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

prosjak je 

emancipacija

pametnog

čoveka

i

svih

znanja

 

 

i

 

 

ružo

lutanja baš

ti malena i

voljena

moja

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

moje šanse su u postojanju

25. jul 2025.

27627. dan mog života

 

 

1272/2381

 

3779  vreme se menja svaki dan

 

3780  svaki dan ljudi menjaju vreme

 

3781  svaki dan prelazim mostove 

 

3782  pomiriš se sa sudbinom i lako gineš čujem glas na železničkoj stanici

 

3783  ma neće da bude rata. ovi su se već svi napljačkali. sada

im je stalo da to očuvaju pričaju na klupi pored koje prolazim

 

ni između

1047. hodanje

slučajno sam se sreo sa

igorom marinkovićem i sa njim

hodao. pričao mi je o jednima i drugima

beogradu. padala je sitna kiša. igor je gurao

pored sebe bicikl. jedni su za nacionalnu umetnost

drugi za svetsku. posle mi je pričao o jednima koji

voze sportske bicikle i drugima koji voze mauntin bajk

između jednih i drugih ne postoji ni između te ja

nastavljam da hodam kuda me vodi put

struna. flora i fauna hodanja

beograd 3.5.1995

 

 

 

1273/2380

 

3784  u beogradu spavam kod prijatelja koji stanuju kod prijatelja

povremeno osećam veliku nelagodu zbog svog beskućništva

 

3785  jutros u snu rečenica trajanje oduzima i sprečava odluku

 

3786  mnogo poslova i problema me vezuje. hteo bih da to sve presečem. ubrzam

prsnem. razbijem. i onda iz nataloženog iskustva dolazi savet samo polako samo polako

 

pričajući o sebi govorim o njima

1048. hodanje

hodao sam sa slobodankom stupar. posetili smo

grob dolores čaće. pričali o lazarovu miodragu pashu

prijatelju. kompozitoru. o detinjstvu. o plakanju u detinjstvu

kada je slobodanka otišla hodao sam po tramvajskim šinama

po zelenoj travi. spuštao se niz strme ulice. gledao ljude na

autobuskim stanicama. sve ljude koje vidim unosim u ovu

knjigu. oni su ja. pričajući o sebi govorim o njima. svaki dan

ih je puno na ovim stranicama. na kraju sam čitao razgovor

sa peterom handkeom tako da i svih hiljade stranica

njegove nove knjige ulazi u ovu. ova knjiga je kuća

knjigama. flora i fauna hodanja. knjiga knjiga

beograd 4.5.1995

 

 

 

1274/2379

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

beskućništvo

1049. hodanje

knjiga knjiga. praznina

stranice kao moje

beskućništvo

beograd 5.5.1995

 

 

 

1275/2378

 

3787  prethodna stranica je upila u sebe moju jučerašnju nezaštićenost

stid i nesigurnost jer nemam ni krevet. osećao sam da nemam pravo da

živim. da nema nijednog jedinog mesta u kome bih bio spokojan. pružio

sam korak da bih prevladao to osećanje. i umor ga je prevladao

 

3788  beli oblaci na nebu su velika rascvetala bela ruža

 

3789  hodam za današnje nebo. hodam grudima

 

3790  prošao sam pored starog gospodina. jednu košulju je okačio o drvo

da se sunča drugoj ovlaži pljuvačkom kragnu i trlja je isterujući joj prljavštinu

 

trava

1050. hodanje

na kraju hodanja posmatrao

sam travu koja je izrasla između

ploča na savskom keju. negde je bila gušća

negde ređa. bilo je mnogo vrsta trava. ponegde

pokoji maslačak. mlada trava. nezaustavljiva. rasla

je ka suncu. zelena od vlage. na gvozdenom mostu

je nije bilo ali ja sam je nosio u glavi gledajući u

zelenilo drveća koje se probijalo u panorami grada

podnevna ruža oblaka je nestala. mislio sam zašto

je nebo plavo i kakav bi svet bio da je ono crno

crveno žuto ili belo. praznina stranice kao moje

beskućništvo. zelene trave i bela ruža

beograd 6.5.1995

 

 

 

1277/2376

 

3791  krenuo sam šumskom stazom pored vode. naježio se od lepote

 

3792  sve oko mene je živo u slojevima. u preplitanju jednog u drugo

 

3793  sunce obаsjava travu. zelenilo svetli

 

3794  miriše kosa prirode. mir

 

oblikovanje

1051. hodanje

ako se oslobodim opštih

mesta koja se vrte po ljudskim

glavama malo toga ostaje. ali to malo

je ogromno. zove se ne-ljudsko. hiljadama

puta je veće od ljudskog. ne-ljudsko. kroz to

prolazim svaki dan i živim sa njim. ovo je knjiga

za sva godišnja doba. sve trave i cveće. leptire i

skakavce. za sve kiše. vetrove i ljude koji sa

radošću žive sa celom planetom. zelene

trave i bela ruža. oblikujući svoju

ulogu na zemlji

beograd 8.5.1995

 

 

 

1278/2375

 

3795  šumska staza se zabelila od pamučastih maca koje lete

 

3796  za mali prst me je ujeo jedan komarac

 

3797  vetar ih nosi mace lete kao milovanje

 

3798  umorno telo odbija tekst

 

odbijanje teksta

1052. hodanje

na kraju hodanja pod toplim

suncem sam uživao u umoru koji

me je obuzimao. telo je imalo još snage

i vuklo me napred. između tog umora i te

snage meškoljila se moja radost. počinju

toplote. umor osiromašenjem obogati

razveje mi snagu. oblikujući svoju

ulogu na zemlji. siromaštvo

je bogatstvo

beograd 9.5.1995

 

 

 

1279/2374

 

3799  pa te reči kurac pička jebanje snaga. ali ne onako kao što ljudi rade

nego slično kao psi. onako skroz iz sebe. kao parenje. kao nadražaj. kao oslobađanje

telane treba tu ljubav u socijalnom smislu nego samo kurac i pička. spoj i snaga i onda

dobiješ oslobađanje. e to je isto kao i umetnost. da tako rade kao kučići i mačići ljudi bi

naravno bili srećniji slobodniji i mirniji. više bi shvatali sebe. pošto to ne rade onda

ratuju. da su se više jebali ne bi sada ratovali priča mi etela merk

 

3800  hodamo kao jedno. kao da se držim za granu i hodam pravim

putem kaže sanja atanasković koja me drži pod ruku dok hodamo

 

procvetao bagrem

1053. hodanje

hodao sam dolmom sa etelom merk

sanjom atanasković i etelinim psom. ptice su

pevale. žabe kreketale. trava se zelenila. na pola

puta smo sreli ljude koji su doveli svoje pse da se

bore. jedan mladi i jedan stari pit bul terijer. kad smo

se vratili stariji je bio obliven penom i krvlju a mlađi je

ostao u šumi raskomadan. u povratku smo hodali donjim

putem koji se prostirao prav kao moja potreba za pravom

linijom. čarobna jednostavnost. siromaštvo je bogatstvo

procvetali su bagremi uzviknula je etela

beograd 10.5.1995

 

 

 

1280/2373

 

3801  biti budan. budnost je: zanos san i humor kaže hamvaš

 

3802  humor je umor. potrošenost. blaga ironija sa samim sobom

 

ispunjenost ritmom hodanja

1054. hodanje

današnje hodanje je bilo tiho. ravnomerno bez

zastoja. osetio sam kako telo traži sebi ugođaj. taj

ugođaj je odgovarajući ritam kojim se lakše hoda u

kome telo zabоravi na sebe. stopi se sa životom. slije

u reku postojanja. na kraju hodanja mi je ispunjenost

davala snagu. osetio sam to u ubrzanom hodanju uz

uličnu uzbrdicu. procvetali su bagremi uzviknula je

etela. razveje me hodanje kao vetar maslačak

beograd 11.5.1995

 

 

 

1281/2372

 

3803  steže se obruč sve manje je šansi. kažem šansa je u tome

 

3804  ako ne ti ko onda. ako ne sada kada

 

3805  svetlost

pišem o dnevnoj svetlosti

sa kojom se družim svakog dana

na hodanju. svetlost je vazduh za očí

očima mi postajemo svetlost i živimo

svetlost. teško je primetiti kako se ona menja

u svakom trenutku. da nisam krenuo na hodanje i

da nisam svaki dan napolju nikada to ne bih video

kada krenem pre podne svetlost me prati dok ne

završim hodanje. svetlost je most koji se diže iz

praskozorja i završava u predvečerju. sada je već

osećam u telu. kao da hodam po njoj. svetlost

nema boju kao ni život. ona je samo intenzitet

koji raste pulsira i pada. svetlost me uči

neuhvatljivom nedodirljivom

neopipljivom. svetlost me

uči svetlosti u meni

(iz rečnika hodanja)

 

ipak spokoj

1055. hodanje

na kraju hodanja je duvao

topli vetar. pomagao mi je. ako

nemam šanse i ako sam nemoćan

ipak kažem osećam topli vetar. to me

čini spokojnim. razveje me hodanje

kao vetar maslačak. moje šanse

su u postojanju

beograd 12.5.1995

 

 

 

1282/2371

 

3806  bol

kao i svet bol dolazi

i odlazi. teško je prihvatiti i

razumeti da pripada meni. da je to

moj bol. u svojoj suštini bol mi je saveznik

bol me moli da ga oslobodim bola. da ga pretvorim

u blаženstvo i smiraj. da li to mogu ili mi ostaje da trpim i

podnosim. da podnosim strah koji dolazi sa njim. poniženje

kojim me definiše. na jednom hodanju dok sam osećao bol

setio sam se (kako sam se to setio) spasonosne mudrosti

na psu rana rasla na psu i zarasla. i bilo je tako. bol je

nestao. bol uništava moju oholost i glupost. vrati me

zdravlju. postoje teška vremena u kojima se širi

zaraza bola. tada je bol u vazduhu i ne može se

izbeći. nismo hteli da se suočimo sa patnjama

drugih. bezosećajnost nas je opustošila

pustoš popunjava bol. bol umiruće

savesti. bol popunjava pustoš

i sutra ću pružiti svoj

korak

(iz rečnika hodanja)

 

subota

1056. hodanje

moje šanse su u

postojanju. bog je bog

sadašnjosti prima te i

uzima kakav jesi a

ne kakav si bio

beograd 13.5.1995

 

 

i

 

 

ali to malo je ogromno. zove se ne-ljudsko

hiljadama puta je veće od ljudskog. ne-ljudsko. kroz

to prolazim svaki dan i živim sa njim. ovo je knjiga

za sva godišnja doba. sve trave i cveće. leptire i

skakavce. za sve kiše. vetrove i ljude koji sa

radošću žive sa celom planetom

 

 

umor osiromašenjem obogati

 

 

svetlost me uči neuhvatljivom nedodirljivom neopipljivom. svetlost me uči svetlosti u meni

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

ti

si

ja

sam

ti

si

ja

sam

bog

ruže

lutanja

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

jedan je posle ponoći krećem da hodam ka praskozorju

24. jul 2025.

27626. dan mog života

 

 

1257/2396

 

3749  siromašan čovek skinuo cipele i čarape. pere noge na suncu

 

3750  lep dan lepa stazica. ipak borba u meni gorčina koje bih hteo da se oslobodim

 

otac tadej

1034. hodanje

gordost je veliki porok ljudski. a

kako se on prepoznaje u čoveku. po

vređanju drugih i naše reakcije na njihovo

vređanje. kadgod se osetimo pogođenim

uvređenim kada nam je neko nešto rekao

što nam se ne dopada bez obzira da li je taj

čovek u pravu ili nije u vlasti smo gordosti

ovako me leči svojim rečima otac tadej na

kraju dana. u dubokim cipelama me

boli tetiva. najdublje reči su blage

beograd 18.4.1995

 

 

 

1258/2395

 

3751  preko dvadeset stepeni. na suvom ne propuštaju vodu moje probušene patike

 

3752  više volim kurve nego neverne žene kaže mi miroljub stojanović

 

3753  lepo veče kaže se uobičajeno. tako je i lepo reći

 

3754  lepo je biti živ

 

primam se

1035. hodanje

imam 46 godina. nisam

dete ali se primam. primam se

na ovu noć. primam se na lepotu

dok hodam. primam se na hladan

vazduh. primam se na radost koja

dolazi sama. primam se na stovarište

pored koga prolazim. najdublje reči

su blage. primam se primam te

beograd 19.4.1995

 

 

 

1259/2394

 

3755  tvoje hodanje je veroispovest kroz prostor kaže mi zorica jevremović

 

3756  ja nisam ja. onaj sam koji nevidljiv pored mene hoda i kog nekada

nazrem. nekada zaboravim. koji prašta kad mrzim. koji ide kad ne idem

i koji će ostati uspravan kad umrem govori mi himeneza ivana vlajić

 

kao što vidiš

1036. hodanje

ovo je knjiga za čitanje. da bi

ti čitala ja je pišem. da bi ti pročitala

jednu jedinu rečenicu možda ovu ja pišem

i sve druge. tajna tvog čitanja je u mom pisanju

lepota i istina ovih rečenica je tvoja lepota i istina

sve oživi tobom. sve je tako jednostavno kao

što vidiš. jednostavno da jednostavnije ne može

biti. primam se primam te. nisam znao ništa o

knjigama kada sam izašao iz majčinog krila

i hoću da umrem bez knjiga s rukom

čoveka u mojoj ruci martin buber

beograd 20.4.1995

 

 

 

1260/2393

 

3757  hodopis

 

3758  rukopis

 

3759  putopis

 

3760  ružopis

 

1037. hodanje

1037. hodanje

nisam znao ništa o knjigama

kada sam izašao iz majčinog krila

i hoću da umrem bez knjiga s rukom

čoveka u mojoj ruci martin buber

ka rumenom zelenilu

beograd 21.4.1995

 

 

 

1261/2392

 

3761  jedan je posle ponoći krećem da hodam ka praskozorju

 

3762  rukom dodirujem drvo na početku pešačke staze ka

zemunu. prislanjam lice na njegovu koru. odlazim ono hoda sa mnom

 

3763  u gardošu sam. noć miriše na svežinu i tišinu

 

3764  svitanje najavljuju vrapci. vrapci su ptičje trave

 

3765  čudo noći se pretvorilo u čudo dana

 

praskozorje

1038. hodanje

krenuo sam na hodanje

odmah posle ponoći. želeo

sam da hodam noću i da korak

po korak stignem do praskozorja da

vidim kako počinje dan. kako nestaje

tama i kako se rađa svetlost. nigde nije

bilo nikoga. u dubokoj noći san mi se spuštao

u telo i onda su počele ptice. nisam video kako

se rodio dan. neprimećeno je došao i odjednom

bio tu. sa svetlošću ptice su bile nezaustavljive

baš kao i dan. čuo sam samo ritam njihovog

pevanja. dan se rađao sa pesmom. ka

rumenom zelenilu. hodao sam

pod zvezdama

beograd 22.4.1995

 

 

 

1263/2390

 

3766  dragana erdevički je prevela za ružu lutanja tekst ježi grotovskog

performer. u sledećih šest dana ću prepisati delove tog teksta u knjigu

 

3767  performer kisne

 

performer

1039. hodanje

performer pisano velikim

slovom je čovek akcije. on nije

neko ko glumi nekog drugog. on je

plesač sveštenik ratnik i izvan je estetskih

žanrova. ritual je performans. jedna ostvarena

akcija. čin. degradirani ritual je spektakl. ne želim

da otkrivam nešto novo nego nešto zaboravljeno

nešto što je tako staro da razlike među estetskim

žanrovima nisu više ni od kakve važnosti

hodao sam pod zvezdama. znanje

je stvar delanja

beograd 24.4.1995

 

 

 

1264/2389

 

3768  performer usnama dodiruje i ljubi ružin pupoljak

 

opasnost i šansa

1040. hodanje

opasnost i šansa idu zajedno

nema pravog kvaliteta ako nema prave

opasnosti. u trenutku izazova javlja se ritmizacija

ljudskih impulsa. ritual je moment velikog intenziteta

izazvanog intenziteta. u njemu život postaje ritmičan

performer zna kako da kretanje tela spoji sa jasnoćom

svedoci tada zapadaju u intenzivna stanja jer su pre

svega osetili prisutnost. za to treba zahvaliti performeru

koji je most između svedoka i nebeskog. znanje je

stvar delanja. u tom smislu performer je

graditelj mostova

beograd 25.4.1995

 

 

 

1265/2388

 

3769  performer piše pismo prijatelju

 

savest

1041. hodanje

suština me interesuje jer

u njoj nema ničeg sociološkog

to je nešto što niste primili od drugih

što nije došlo spolja što nije naučeno. na

primer savest je nešto što pripada suštini

različita je od moralnog pravila koje pripada

samo društvu. ako prekršite neko moralno pravilo

osećate se krivim a to je glas društva u vama. ali

ako uradite nešto što je u suprotnosti sa vašom

savešću vi osećate grižu savesti. u tom smislu

performer je graditelj mostova. to je između

vas i vaše savesti a ne između

vas i društva

beograd 26.4,1995

 

 

 

1266/2387

 

3770  performer u običnosti dodiruje zanos

 

ja-ja

1042. hodanje

mi smo dvoje. ptica koja

kljuca i ptica koja to posmatra. jedna će

umreti jedna će živeti. zaokupljeni kljucanjem

opijeni životom unutar vremena zaboravljamo da

oživimo onaj deo nas koji posmatra. tako se tu krije

opasnost da se živi samo unutar vremena. ja-ja ne znači

biti podeljen na dva dela nego biti dvojak. stvar je u tome da

treba biti pasivan u akciji a aktivan u posmatranju. menjati

navike. pasivan: biti prijemčiv. aktivan: biti prisutan. da bi

održao život ja-ja performer treba da razvije ne telo-masu

telo mišić nego telo-kanal kojim sile kruže. to je između

vas i vaše savesti a ne između vas i društva

ne improvizujte molim vas

beograd 27.4.1995

 

 

 

1267/2386

 

3771  performer gleda u oči mlade devojke 

 

čega se sećam

1043. hodanje

pristup kreativnom putu se sastoji

u otkrivanju drevne telesnosti u sebi sa

kojom ste snažno povezani sa vašim precima

počinjući od detalja u sebi možete otkriti nekog

drugog - vašeg dedu vašu majku. jedna fotografija

sećanje na nečije bore. udaljeni odjek boje nečijeg

glasa može vam omogućiti da rekonstruišete njegovu

telesnost. prvo telesnost nekog poznatog a potom sve

udaljeniju i udaljeniju telesnost nekog nepoznatog čoveka

vašeg pretka. možete otići vrlo daleko unazad. to je kao

da vam se sećanje probudilo. to je fenomen sećanja

kao da se prisećate performera iz prastarog rituala

ne improvizujte molim vas. svaki put kad nešto

otkrijem osećam da je to ono čega se sećam

beograd 28.4.1995

 

 

 

1268/2385

 

3772  performer pije vino sa prijateljem

 

poreklo

1044. hodanje

otkrovenja su iza nas

i moramo putovati nazad da

bismo ih dosegli. u prodiranju - kao

u povratku iz progonstva - čovek može

da dodirne nešto što više nije povezano sa

poreklima nego ako mogu tako da kažem sa

poreklom. prodiranje je plemenitije nego isticanje

u prodiranju sam ja nad svim stvorenjima. ni bog ni

stvorenja nego samo ono što bejah i što ću ostati sada

i zauvek jer meni u ovom proboju pada u deo da smo

bog i ja jedno. tu sam ja ono što bejah a tu ja niti se

smanjujem niti rastem. svaki put kada nešto otkrijem

osećam da je to ono čega se sećam. jer sam tu

nepokretni uzrok koji pokreće sve stvari

beograd 29.4.1995

 

 

 

1270/2383

 

3773  neka blaga kiša kaže rajka sredojević

 

3774  hodamo pored nekoliko zakonom zaštićenih evropskih bukava

 

3775  beli se beli platan u noći

 

izrasla porasla

1045. hodanje

hodam i mislim na ružu. kao

i svaki dan. izrasla je. porasla nežna

skrivena u mojim koracima podaje se. voli

da je gledam. uživa u sebi. nestaje i gubi se

u svojoj snazi i lepoti. jača je od sebe

unutrašnja geografija. geografija podavanja

jer sam tu nepokretni uzrok koji pokreće

sve stvariružа je put ka sebi

beograd 1.5.1995

 

 

 

1271/2382

 

3776  ne čuvati život. živeti ga

 

3777  većinu saznanja na putovanju čini umetnost predavanja

 

3778  gubljenje reči na putu

sve što napisah napisah na putu. sa puta

reči sa puta. pokupio bih reči i hodao dalje. i

onda ih opet kupio i hodao dalje. koliko sam više

išao bilo ih je sve manje. ali to manje je bilo više

naravno misterij. naravno paradoks. nebo je sve

više bilo samo nebo. koliko sam više gledao ptice

one su sve više bile ptice. moje telo je sve više bilo

samo telo i sve manje je bilo moje. o tome govorim

sve se pretvarа u put. iz moštva puteva u jedan

jedini. onaj koji ne zna za reči put. iz muzike

u njoj. nestanu sve reči u jednoj jedinoj

jedinoj koju neću ni izgovoriti

(iz rečnika hodanja)

 

lišće

1046. hodanje

lišće. ruža je put

ka sebi. struna

beograd 2.5.1995

 

 

i

 

 

svitanje najavljuju vrapci

vrapci su ptičje trave

 

 

dan se rađao sa pesmom

 

 

performer u običnosti dodiruje zanos

 

 

ružа je put ka sebi

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

tvoj sam

jer ti si

svačija

da bi

bila

samo

moja

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

telo je san koji se kreće

23. jul 2025.

27625. dan mog života

 

 

1242/2411

 

3712  kupa se sava u suncu. svaki joj talas blešti. (posvećeno dragani erdevički)

 

3713  stari prosjak sedi na betonu i viče onima koji mu daju novac bog da

vam da zdravlje. bog da vam da zdravlje. ove reči odjekuju kao zvona

 

prvi put ove godine

1021. hodanje

prvi put sam ove godine skinuo majicu

i košulju i sunčao kožu u hodu. hodao sam sa

draganom erdevički. već treću godinu ona unosi

 tekstove knjige ruža lutanja u kompjuter. dragana

hvala ti. dnevna toplota se nastavila u noći. prijala 

mi je. ulice su bile polivene i prazne. samo poneka

grupa mladih i osvetljeni izlozi. neko je vikao u

noći. na kiosku je pisalo imamo hladno pivo i

sokove. vetrovi duvaju mojom dolinom

u susret mi dolaze perači ulica

beograd 3.4.1995

 

 

 

1243/2410

 

3714  sa ratkom nadom i lazarom obuhvatam 160-godišnji platan na

topčideru. tek kad nam priđe jedan čovek nas petoro ga obuhvatimo rukama

 

3715  topli zrak. telo mi se kupa u njemu 

 

3716  zahvaljujem se kaji i miletu mojim roditeljima. radostan sam i slavim. slavlje je molitva

 

3717  osećam telo. osećam ga svaki dan. telo je san koji se kreće

 

3718  niz potiljak i kičmu sliva mi se nebo. spuštam ga u noge i hodam po zemlji

 

3719  tišina koja me okružuje je dar

 

3720  hvala milosti. hodam i gledam preko mog ramena vidim te u

praznini. hodaš sa mnom. poskakujem od radosti. srna sam u pokretu

 

ja radim gradove

1022. hodanje

hodao sam sa prijateljima dedinjem

(nove kuće za nove ljude). košutnjakom kroz

šumu (šumska staza za retke korake). prijatelji

su brali koprive. sa vrha brda gledali smo grad

kroz noć smo se vraćali šumom. mrak je bio

topao. poskakivao sam kao srna u pokretu

u susret mi dolaze perači ulica. pa

da ja radim gradove

beograd 4.4.1995

 

 

 

1244/2409

 

3721  na pola puta na zatravljenoj kosini nasipa ležimo

gaga udovičić i ja. zemlja je topla počinje da pada kišica

 

3722  gaga je ponela jabuku i krušku. polovinu jabuke i polovinu

kruške pojede gaga onda ostatke zamenimo. i dalje pada kišica 

 

3723  prelazimo most. ptica gnjurac zaroni na sredini

dunava i nestane. malo uzvodno se ponovo pojavi. pada kišica

 

3724  hodam ulicama i tražim koprivu da je pokažem gagi. pada kišica

 

ležanje na zemlji

1023. hodanje

dvadeset minuta ležanja na zemlji

na pola hodanja odnelo mi je umor

zemlja je upila moju napetost. zatvorio

sam oči i prepustio se. mirisala je trava. čuo

sam zemlju. sitne kapi kiše su mi padale po

licu i šakama. volim nasipe odmaraju me

dunav se razlio po vrbama. pa da ja

radim gradove. rastu mlade

koprive kao i mlade

devojke

beograd 5.4.1995

 

 

 

1245/2408

 

3725  posle 15 kilometara ulaziš u nežnost ili ćeš popizdeti kaže slobodan ilić

 

3726  hodamo kao talasi. ukorak

 

3727  nogu pred nogu. ukorak 

 

3728  sve se produžava u hodanju. topli vazduh se nastavlja u predvečerje

 

miris knjige

1024. hodanje

u hodanju čitam roman

emanuele bernam. njegova žena

kler je slušala tomino disanje. po prvi

put zaboravljajući na vreme on će možda

zaspati pored nje. nije se micala. koža joj je

postajala znojava na mestima gde su im se

tela dodirivala. zatvorila je oči. provešće noć

zajedno i sutra će zajedno doručkovati. toma

sigurno dosta jede ujutru. imala je jaja sir i

dva režnja šunke. to će biti dovoljno. neće

otvarati prozor i stan će ceo dan mirisati

na pečen hleb. rastu mlade koprive

kao i mlade devojke. lekovita

jednostavnost

beograd 6.4.1995

 

 

 

1246/2407

 

zavoleti je najtužnije

1025. hodanje

rekla je malopre ljubica marić

lekovita jednostavnost. samo

nežnost beskrajna

beograd 7.4.1995

 

 

 

1247/2406

 

3729  za mene je ovo hodanje kao manastir kaže nada petronijević

 

manastir

1026. hodanje

kao mladić želeo sam

da odem u neki manastir. ova

hodanja su danas to. otvoreni

manastiri u predelu. manastir u

kiši nadi i meni. dok kiša kišuje

nada naduje ja miroslavljujem

stisnеm rukave od jakne iz njih

curi voda. manastir koji se

kreće. samo nežnost

beskrajna. manastir

promene

i

ponavljanja

beograd 8.4.1995

 

 

 

1249/1404

 

3730  suze mi oči od vetra i hladnog vazduha. možda ja to plačem

 

3731  napuštenost

napuštenost je danak pričanju

priče do kraja. ko ne želi da bude

napušten odustaje od priče postojanja

odustaje od toga da mu na kraju mala ptica

sleti na rame. da bude prihvaćen i od vatre i od

vode i od beskraja i od uzglavlja. hodajući kroz svet

mnogo puta sam se osećao odbačen i napušten. oh

kako je to bolelo. bolelo je kao znamen. kao prva reč

sve je tu ali nema njene ruke na mom ramenu. na

putu sam a ne vidim put preda mnom. u jasnoći

zemljinog šara ne vidim ni prst pred očima

plemenitost se tek rađa u meni

(iz rečnika hodanja)

 

četiri dugmeta

1027. hodanje

vetar je hladan priča mi telu

telo ga oseća. zajedno duvamo niz

vodu. kupio sam četiri mala dugmeta za

novi prsluk. fotografisao sam se za rad

jedаn čovek. to činim već dvadeset četiri

godine. dvadeset četiri godine kao jedan

dan. manastir promene i ponavljanja

da budem zadovoljan ovim kako je

beograd 10.4.1995

 

 

 

1250/2403

 

3732  na današnji dan prve godine ruže lutanja u istanbulu

sam zapisao zaista je svet ono što ne mora da se vidi

 

3733  svako biće je slobodno i u vezi je sa svim ostalim bićima

 

trideset pesama o moru

1028. hodanje

celu prošlu noć sam sa nebojšom

pisao projekat za konkurs ministarstva

kulture. iscrpljen sa bolom u stomaku vratio

sam se u krevet. to nije hodanje. bilo je to

čuvanje da bi se hodalo. moj prijatelj je

napisao lepu knjigu. zove se marinizmi

moj prijatelj slobodan tišma. da

budem zadovoljan ovim

kako je. knjigu

o moru

beograd 11.4.1995

 

 

 

1251/2402

 

3734  skroz smo mokri dragana erdevički i ja

 

3735  bome je hladno!

 

3736  jedemo jabuku i pušimo sklonjeni pod jednim svodom

 

kako ne voleti

1029. hodanje

kisnuli smo kisnuli i hodali

kada pada kiša nema nikoga

tada je lepo prolaziti i biti sa kišom

gladni i ugrejani vratili smo se dragana

erdevički i ja u grad. draganu je na mostu

zaboleo stomak. kleknula je i držala se za

ogradu. bila je kao gnezdo. ja sam gledao

niz vodu. bila je zamućena žuta od kiše

kako ne voleti onog koji je kisnuo

sa tobom. knjigu o moru. kiša

nebesko more

beograd 12.4.1995

 

 

 

1252/2401

 

3737  greje me sunce na pola puta. mokra šumska staza. do malopre je padala kiša

 

3738  iz šume izbijam na kola u kojima dvojе ljudi vode

ljubav. vidim samo njegova leđa i njena gola stopala u šoferšajbni

 

3739  hodam i čitam virginiju vulf pored šlepova. boli me stomak

 

3740  bol me utišаvа i plаši

 

3741  vreme se stаlno menjа. to me sve više uzbuđuje

 

3742  vreme to su prostori. vetrovi koji duvаju iz dаleka. okeani koji

se hlade i greju. zemlja koja se spira. led što se topi. voda koja isparava

 

3743  navukao sam kapu na čelo i spustio oči

 

zamisli

1030. hodanje

hodao sam po ostrvu

adi ciganliji. ne mogu da

se načudim koliko je svet lep

da postoji u tako lepim oblicima

zamisli voda preplavila šumsku

stazu. zamisli miriše posečeno

drveće. neverovatno ptica na

grani. zamisli staza je utabana

kiša nebesko more. zamisli

i danas sam hodao

beograd 13.4.1995

 

 

 

1253/2400

 

3744  putovanje je surovost. ono te primorava da veruješ strancima

i da se lišiš poznate udobnosti doma i prijatelja. stalno si izvan ravnoteže

ništa nije tvoje osim suštinskih stvari - vazduha. spavanja. snova. neba

mora - stvari koje teže večnost ili mi tako zamišljamo čezare paveze

 

izvor ravnoteže

1031. hodanje

kako da sačuvam kontinuitet a

da se odmarаm. kako dа mnogo

rаdim а dа lenstvujem. kako da ne

maknem ni prstom a da premeštam

planine. ova knjiga je knjiga svežine i

zamora. raskršće čuda i nemogućeg

zamisli i danаs sаm hodаo

slede letenja

beograd 14.4.1995

 

 

 

1254/2399

 

3745  u ovoj kući sam napisao ne, ne verujem da se

ova rečenica ne čuje pokazujem rukom rajki sredojević

 

kao dete

1032. hodanje

skoro mesec dana sam

pušio i svakog dana povećavao

broj cigareta i kafa. sve više me je

boleo stomak. kulminiralo je to u sredu

u četvrtak sam prestao sa cigaretama i

kafom. sada se osećam kao dete. dete

u subotu. čekam nedelju. slede

letenja. čeka me ponedeljak

beograd 15.4.1995

 

 

 

1256/2397

 

3746  nikada dovoljno ponovo iznova: strpljenje

 

3747  narasli dunav je potopio stazu kroz šumu. ovo je nova

staza nastala ovih dana od onih koji su prošli tik iznad vode

 

3748  lepe mi se noge za mokru blatnjavu zemlju

sunčeva svetlost se preliva po bojama zemlje

 

jedini na mostu

1033. hodanje

jedino sam ja na mostu

ostalo su automobili. i brzina

veliki mesec iznad puta završio se

zavukao između redova neonskih svetiljki

u meni živi čovek od pre milion godina. u meni

žive svi odnosi i sve simpatije. u meni živi put

kojim smo došli iz boga. put kojim ponovo kružeći

dolazimo do njega. sve sam to osećao kada sam

primetio kako sam hodam preko mosta. čeka

me ponedeljak. u dubokim cipelama

me boli tetiva

beograd 17.4.1995

 

 

i

 

 

niz potiljak i kičmu sliva mi se nebo

spuštam ga u noge i hodam po zemlji

 

 

ja radim gradove

 

 

svako biće je slobodno i u vezi je sa svim ostalim bićima

 

 

kako ne voleti onog koji je kisnuo sa tobom

 

 

u meni živi čovek od pre milion godina. u meni žive svi odnosi i sve simpatije. u

meni živi put kojim smo došli iz boga. put kojim ponovo kružeći dolazimo do njega

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

hrani

jer

hleb

si

nasušni

poji

jer

krv

si

božija

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

ružom ka bogu

22. jul 2025.

27624. dan mog života

 

 

1229/2424

 

3672  danas počinje proleće

 

3673  posle 1228 dana opet sve kreće iznova. od nule

svaki deo puta i jeste početak. pa onda hajdemo početku

 

3674  izlazim iz osunčanog grada. ka rumenci se nebo natmurilo. modro je kao more

 

3675  pada led nošen jakim vetrom. sačekujem ga licem

 

3676  moć je bedan cilj

 

3677  korak je pupoljak

 

3678  posebnost je afirmacija mnoštva

 

3679  lepota je iskupljenje

 

smenjivanja

1010. hodanje

danas su se smenjivali

sunce modri oblaci i kiša. sećam

ih se. povremeno bih osetio miris

propupelog drveća. pupoljci nas bude

iz sna. pupim sa njima i ja. kiša je oprala

put. uživao sam u njemu. čist put mi je

čistio um. počelo je četvrto proleće na

ruži lutanja. kroz prozore se plavi

svetlost nečijih televizora

proleće ponesi me

novi sad 21.3.1995

 

 

 

1230/2423

 

3680  i danas posle sunca jak vetar i led. uh kakav led

 

3681  ja osećam strah od tih starih žena posle tridesete. one su tako udešene a u stvari

su zapuštene. reci mi šta je u njima lepo pita me sedamnaestogodišnja ivana stupina

 

3682  neću da završim školu. neću da popustim u svojim

principima. ispisaću se kaže sedamnaestogodišnji anđelković robert

 

3683  neću da budem kao drugi. neću da budem prirodna hoću

da budem svojа kaže sedamnaestogodišnja ćiraković dragana

 

postoji izlaz

1011. hodanje

tek je oko ponoći malo

otoplilo. ceo dan je bio ovakav

i onakav. hladno toplo. sunce kiša

oblačno sneg. pa opet hladno toplo sunce

kiša oblačno sneg. pušim. boli me stomak. ovih

dana sam mnogo razgovarao sa prijateljima o

moći vlasti nasilju manipulaciji. na momente se

sve učini užasnim. groznim i onda odjednom

vidim rešenje i izlaz. sveštenik ratnik i pesnik

govorio je bodler. proleće ponesi me

voleo bih da slušam ornet kolmana

novi sad 22.3.1995

 

 

 

1231/2422

 

3684  vetar i kišica. zakopčam jaknu i osetim u kući sam

 

3685  izlazim iz novog sada. nemam novaca. imam

vetra. osećam radost življenja. ružom ka bogu

 

3686  u kolima koja su prošla prepoznao sam prijatelja

zorana kolundžiju. mahnuo mi je mahnuo sam mu

 

detalji i dalje

1012. hodanje

mokre noge. prilazi mi

mačka. klozet papiri u izlogu

žuti folcvagen se parkira. francuska

kapa na glavi starog gospodina. autobus

47 škripi i pristiže. prodavačica cigara sama

na ulici. puši mi se. temperatura jedan stepen

iznad nule. 22 časa i 52 minuta. plavi trolejbus

pretrčavam ispred automobila bg-901-248

zasvetli električna sklopka tramvaja baš kao i

temišvaru. reklamni transparenti na slaviji

na jednom piše evropa pleše. na drugom

premijera žilnikovog filma marble ass

voleo bih da slušam ornet kolmana

evropa u mojim mokrim stopalima

beograd 23.3.1995

 

 

 

1232/2421

 

3687  svet se nudi našim mislima u bujici čiste svetlosti. moja 

želja je da se ujedinim sa duhom sveta kaže mi dejvid henri toro 

 

3688  rečima dodirivati

 

3689  iznenaditi sebe

 

crta

1013. hodanje

u liftu sam. sve ostalo

je ponavljanje. hodanje

vreme ruža. evropa u mojim

mokrim stopama. evropa

otisnutа na mojim

tabanima

beograd 24.3.1995

 

 

 

1233/2420

 

3690  na dnu sam bez snage

 

3691  hodam polako po toplom danu ulicama vračara

obični tihi prolaznik. opasnost vreba na svakom delu puta

 

crtica

1014. hodanje

šta je činilo današnju

ružu. tišina zemlje i tišina

neba. evropa otisnuta

na mojim tabanima

nastaviti i biti tih

beograd 25.3.1995

 

 

 

1235/2418

 

3692  ima nas dobrih i ima vas loših kaže starija seda žena prijatelju s kojim se razilazi

 

3693  pola sedam je uveče. sunce mi sija iza leđa. svetlost

se zaustavlja po kalemegdanu i belim zgradama beograda

 

3694  nemam pare da platim ni krevet ni hranu. to plaši. ali i čudo: bezrazložna bezbrižnost

maloprе sam pomislio: ovo je trenutak za opuštanje za razumevanje drugih

 

3695  ja kome je adresa svaka stopa u evropi nemam ni za krevet

ja koji patikama hodam u treći milenijum nemam ni za patike

 

apokalipsa kaže

1015. hodanje

hodao sam sa darkom sa

kojim sam se danas upoznao. pričali

smo o njegovom učešću u ratu. apokalipsa

kaže. lakše je razvaliti gvozdene okove nego

vеnac cvеća. drugu polovinu hodanja sam

hodao sam. stvarima sam. nastaviti i

biti tih. lutati i biti cvеće

beograd 27.3.1995

 

 

 

1236/2417

 

3696  kako bih volela da zagrlim reku kaže mi sedamnnaestogodišnja

gaga udovičić na 14 kilometru dok smo gledali reku

 

3697  ponekad je kamen jezgro

instančani oštar profil

stidljivost je bolest blaga

jako toplih prihvatanja

mišljenja su sukob strasti

zavidnost im dušu cepa

vatrometi i to je london

verujem ti jer smo isti

obuzet sam silnom snagom

uživam u tvojoj sreći

okrećem se tebe tražim

zidovi su moja reka

vremena su ovde stala

prazan prostor koji slikam

tvoje reči mene hrabre

tvoje reči meni znače

 

pevuši mi gaga obojeni program

 

tvoje reči mene hrabre

1016. hodanje

hodao sam sa gagom. upoznali smo

se danas. voli obojeni program. lako je

ishodala 20 kilometara. ponela je dve

jabuke i dala mi je tri bombone. pričala mi je

o dizelašicama. prijateljicama iz razreda. prošli

smo kroz krdo ovaca. pratilo nas je petoro pasa

sava je nadošla i raširila se do nasipa. lutati i

biti cveće. uživam da slušam druge

beograd 28.3.1995

 

 

 

1237/2416

 

3698  današnje hodanje posvećujem ernst jingeru čestitajući mu stogodišnji rođendan

 

3699  sreda je popodne. u susret mi dolazi stari bogalj

 

3700  hodam srbijom dragi ernste danas ti je rođendan. slavlje življenja. slavlje

je vrsta molitve. hodam sa tvojom knjigom u džepu. u dva velika svetska rata

srbija i nemačka su bile na suprotnim stranama. neprijatelji. u svojoj levoj i desnoj

nozi ne osećam neprijatelje nego hodanje. ono me vodi dalje niz put. dalje niz tekst

 

3701  uz uzbrdicu dignem glavu ka suncu. svetlost mi zatvara oči

 

3702  dragi ernste svedoci današnjeg hodanja za tebe su bili psi koji su

me gledali ćulili uši prilazili mi i njušili me. razumeli su da hodam za život

 

danas je sto godina ernst jingeru

1017. hodanje

pre sto godina 29. marta 1895 si se rodio. trenutak 

je obeležio večnost. danas sam krenuo da hodam za tebe

sa svog 20981 kilometra i posle 28 kilometara završio dan

hodao sam kroz beograd i mali mokri lug. kada sam se

vraćao osećao sam umor u butinama. blago umora. u njima

sam nosio tvoje godine tvoj vek i moje kilometre. da li su to

bile butine srce života ili taj mozak beskrajni. taj kosmički

um u mojoj glavi. još jednom ti se poklanjam klanjajući 

se svima i svemu koji su živeli u ovom veku. uživam

da slušam druge. umor taj slatki mir

beograd 29.3.1995

 

 

 

1238/2415

 

3703  danas sneg

 

3704  hodamo jelena jovanović vetar i ja. vetar kaže:...

 

3705  malopre dok smo prelazili most dva puta su nas

autobusi poprskali i zalili vodom. uvek kažem ima sreće

 

nagrada

1018. hodanje

hodao sam sa jelenom jovanović

23 kilometra u snežnom kišnom danu

nekoliko puta se vreme menjalo. oblaci su

dolazili. vlažni plavi modri i teški. sve je mirisalo

na vodu. hodali smo u zajedničkom ritmu. zamolili

dva mladića za po cigaru. jelena mi je pričala ja sam

slušao. ja sam pričao jelena slušala. oči sam odmarao

u tihoj vodi reke save. dugo nas je pratio jedan pas

bacao sam mu pohovani hleb koji je jelena spremila

bilo mu je lepo sa nama i nama sa njim. i na kraju

na mostu za nagradu autobusi su nas

poprskali i okupali. umor taj slatki

mir. ne delo nego smirenje

beograd 30.3.1995

 

 

 

1239/2414

 

3706  skelet stopala sastoji se iz 26 kostiju poređanih u tri grupe. zadnju

grupu čine sedam kostiju koje grade nožje. to su skočna kost. najviša zglobnjava

sa golenjačom i lišnjačom. petna kost koja se nalazi ispod skočne. ispred ove dve

kost nalazi se kockasta kost spolja. čunasta kost koja se zglobljava sa skočnom kosti

i donjim krajkom golenjače unutra. a ispred njih tri klinaste kosti. ispred kostiju nožja

nalazi se pet kostiju donožja. to su sitne koščice građe slične dugim kostima a imaju

telo bazu i glavicu. ispred ovih kostiju nalaze se kosti prstiju sastavljene iz tri reda

članaka ili falangi. jedino palac ima dve falange dok svi ostali prsti imaju po tri

 

skelet stopala

1019. hodanje

produvao nas vetar gagu

udovičić i mene. gaga je napravila

medenjake i ponela ih u svom malom

rancu. u drugoj polovini hodanja sinulo

je sunce i kao prethodnih dana sa

predvečerjem vetar je stao. to put u

meni izaziva saosećanje drugih. ne

delo nego smirenje. hvala putu

beograd 31.3.1995

 

 

 

1241/2412

 

3707  u jednom trenutku naleti sneg ali posle toga odmah sunce

 

3708  šetam železničkom stanicom ne očekujući nikoga. ne odlazeći nikamo

sada je to samo zgrada i tehnika putovanja. bez emocija. ali ima mirisa. i sećanja

 

3709  blistavo lišće na granama pupi. to i više ništa ne reći

 

3710  prva bolest vere: nišlijske kafane. druga bolest vere

odoh u tuđinu. treća bolest vere: umirem za tebe

 

3711  kad krene ona monotonija koraka onda se nešto iznutra rađa kaže mi dragan stajić

 

tri rečenice

1020. hodanje

cvetaj ružo. hvala putu

vetrovi duvaju mojom

dolinom

beograd 2.4.1995

 

 

i

 

 

korak je

pupoljak

 

 

lepota je iskupljenje

 

 

rečima dodirivati

 

 

iznenaditi sebe

 

 

put u meni izaziva saosećanje drugih

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

ti si 

prapoverenje

lutanjem

i

apriori

podavanje

ružom

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

sve što podvigu stremi u podvigu i luta

21. jul 2025.

27623. dan mog života

 

 

1215/2438

 

3637  vi ćete sa vama raščistiti i onda ste odmah bog kaže mi mirjana jovanović

 

3638  hodam grobljanskom ulicom. ovde na ovom groblju je sahranjena moja drugarica iz

osnovne škole kosovac ljubica. pored mene prolazi mlada žena sa dva dečaka. vraćaju se

sa priredbe koja je napravljena u školi za osmi mart. ovde je bio kiosk u kome je '85 '86

gavra ubio dva milicionera. ovde rastrgnut glasački plakat đinđić i bašić. vučem prst

po zidu dok mi se vatra ne upali na koži. i kažem sve je to ruža lutanja

 

3639  čuješ li svoje plaho srce. srce rosom umiveno. čuješ li. ja sam tvoj. veličanstveno tvoj

 

3640  u naselju satelit skrećem sa glavnog asfaltnog puta na zemljanu usku stazu kojom

se prelazi preko zatravnjenog polja. zastаjem da je opišem. to je čudo krivudave lepote

anonimni put. delo svih koraka koji su prešli poljanu po njoj. ovih par koraka čini kraj staze

 

da se odmorim od teksta na kraju dana

998. hodanje

to je povod današnjeg zapisa. danas smo pričali

o doživljaju boga. spajaju se šake i tabani

novi sad 7.3.1995

 

 

 

1216/2437

 

3641  danas sam sa milošem vlaškim i vladom tupanjcem snimio 20640 kilometar

 

3642  stojim i gledam galebove kako plove dunavom

miran sam i mirna je reka. najlepše je gledati

 

mirisi zajedništva

999. hodanje

opet tekst na kraju dana. noć dolazi

brzo. sija dan za danom. višednevni

boravak u jednom mestu me zapliće. ljudi

bi želeli da ostаnem tu sa njima. u njihovim

jazbinama u njihovim mirisima u njihovoj kiši

zaplićem se i posrćem menjajući svoje navike

koji je moj miris. mirišem li na oblake. ili

svetlost koja se menja. mirišem li na

siromaštvo ili sporost. spajaju se

šake i tabani. mirišem li

na ulaženje

novi sad 8.3.1995

 

 

 

1217/2436

 

3643  snimam hodački film po novom sadu sa savom kuzmanovićem

tupanjcem vladimirom. nenadom kesićem. zlatkom kusturicom i milošem vlaškim

 

3644  kažem ti da sam prestao da radim sva ta stanja kada sam video

prijatelja koji je na artanima pokušavao sebi da polomi kičmu zalećući

se na šipku koja služi za trešenje tepiha. sa dvadeset metara skoči u letu

se okrene naleti na šipku i onda padne. leži pet minuta ustane i ponovo. to

hoće da radi i ajde sad. ajde da lomim sam sebi kičmu priča mi vlaški miloš

 

3645  šta si radio sad pitam devetnaestogodišnjeg nenada kesića dok se vozimo liftom

odvezivao pertle da ne bih morao u stanu. ako hoćeš da se rešiš neke nevolje najbolje

je da je izneseš na leđima najkraćim putem rekao mi je ulazeći u svoj mali stan

 

hodamo i pijemo

1000. hodanje

hodao sam sa momcima pijani

krug oko grada. bilo je to hiljadito hodanje

hodali smo pili vino i sunce i stare vozove. momci

su bili krajnje dobri. puni početka i mogućnosti. hodali

smo u grupi koja dolazi prolazi i odlazi. koja se ne vraća

na jednom delu puta smo hodali po prašini koja se

dizala iza nas. bili smo mnogo filmova. mnogo

krupnih kadrova. mnogo koraka. mirišem li

na ulaženje. lako smo utrošili dan

novi sad 9.3.1995

 

 

 

1218/2435

 

3646  danas je trećina desetogodišnjeg hodanja

 

3647  hodam zemunom i osećam: ne smisao nego spokoj

 

3648  beli se napupelo drveće. mirišem ga. gledam

sitno plavo cveće u travi. radujem se što sam u beogradu

 

3649  sve je sve i ništa. dobro je dobro i zlo

 

3650  ne privlači me da znam kako se kaže ruža na mnogim jezicima. uzbuđuje

me da budem ruža. da je kažem i pevam na jednom jedinom jeziku. njenom

 

hiljadu i jedno hodanje

1001. hodanje

bane krstić je ostao u kolima iza mene

i gledao kako odlazim. ja sam gledao tamo

gde ću otići i nestati. biti znači nestati. biti list u

jutru na mirnim granama. istovetnost koja hrani

nestao sam na putu i pojavio se u zemunu

lako smo utrošili dan. iz ulice niz put

beograd 10.3.1995

 

 

 

1219/2434

 

3651  danas mi je dragan stajić pričao o satanu panonskom i užasu rata. večnom

klanju mladića koje se zove herojstvosreća je ipak samo običan život kaže mi

 

3652  ipak samo

 

tiho sabiranje

1002. hodanje

dvesta preostalih maraka su

jedini novac koji imam (izuzimajući

lavež ovog psa). ne pušim sreću. nisam

uspeo da nabavim pare za sledećih sto dana

hodanja od grčke do nemačke za ernst jingera

treći deo ruže lutanja nije izašao iz štampe i više

se niko ne brine o njemu. prvog i drugog dela ni

posle tri godine nema u knjižarama. sve su to

iskušenja. sve je to put. iz ulice niz put

sve ono o čemu se ne može

govoriti o tome se

može pevati

beograd 11.3.1995

 

 

 

1221/2432

 

3653  polazim. iscrpljen sam kao gvožđe

 

učenje sajdžije

1003. hodanje

u svojim beleškama sam

našao listić sa citatom iz knjiga faludi

đerda i erika džonsona beleške iz prašume

putovanje ima pet uzroka kako mi je to sajdžija said

abdalah objasnio. da svoje nevolje i brige ostavimo za

sobom. da bismo svoj hleb mogli zaraditi na nove načine

da steknemo nova iskustva i da učimo. da prisvojimo

uljudnost prijaznost i čestite običaje. da sklopimo

poznаnstva sa vrsnim ličnostima. sve ono o

čemu se ne može govoriti o tome se

može pevati. odmarаm se u

nemoći i izgubljenosti

beograd 13.3.1995

 

 

 

1222/2431

 

3654  smrzavam se. zebu mi ruke. samo ruke

 

3655  ruke su lišće na granama

 

gole šake

1004. hodanje

juče i danas me je

produvalo. hladno mi je

drhtim. vetar nosi sitne pahuljice

taj sam kome je hladno. na ulicama

je malo ljudi. sklonili su se. budite

unutri ja sam napolju. odmaram

se u nemoći i izgubljenosti

ružo gde me vodiš

beograd 14.3.1995

 

 

 

1223/2430

 

3656  da li je ova hladnoća po rukama od danas ili je to i ona jučerašnja

 

3657  pod belim starim platnom na topčideru duboko se poklonimo slobodan ilić i ja

 

3658  nekog inače moraš voleti kaže mi slobodan ilić dok hodamo

banovim brdomzašto pitam ga. moraš da voliš moraš da voliš

 

sutra je danas

1005. hodanje

kotrljaju se dani i ja sa njima

kotrljanje nam je mera. jedva stižem

da ih naslovim i opišem. ponavljaju se. isti

su. teški. sa mukom pronađem nekoliko reči

ali to su te reči. reči za današnji dan a već sam

u sutrašnjem u kome takođe iz pete izvučem

nekoliko reči. taj sutrašnji dan je danas i u

njemu napišem o nekoliko kamenčića i travki

to su te reči. pomaže mi vera da je to

dovoljno. dovoljno i lepo. ružo gde

me vodiš. smiri se gordi čoveče

beograd 15.3.1995

 

 

 

1224/2429

 

3659  mart

 

3660  pala je noć i ovde po šlepovima na savi

 

3661  tramvaj prelazi preko železničkog mosta. sve

bruji. sve se trese. lepa buka za nečujni pozdrav

 

3662  sve je u ovoj zemlji teraj dok ide

 

tamo gde reka vri

1006. hodanje

mimo je veče. umoran sam

smiren. vidimo se sutra u pola

dvanajst kaže prijateljica prijatelju na

rastanku. spavam kod prijatelja. oni me

hrane. u džepu nemam ni dinara. kakvi su to

džepovi. trubi jedan auto. kao da me nemoć 

odmara. onesvešćen plutam po vodi. da li su preda

mnom grebeni. ili vodopadi koji će me baciti duboko

tamo gde reka vri. ili se reka smiruje pred velikim

morem. okeanom milosti. pustio sam se vodi. nek

lutanje pluta. obnavlja i luta. na njegovoj sam

strani. smiri se gordi čoveče. sve što

podvigu stremi u podvigu i luta

beograd 16.3.1995

 

 

 

1225/2428

 

3663  pomalja se ispred mene moja senka na putu

i odmah osetim da mi je od sunca malo toplije

 

3664  isparava se i crni zemlja

 

3665  blagi vetar nosi vlagu i ona se kao sitni sneg širi po poljima

 

3666  uhvati sada

 

mesec i ja

1007. hodanje

vraćam se posle ponoći

mislim kako da pišem o današnjem

danu. i onda ugledam pun mesec. šta mi

kažeš meseče. mesec ćuti. ćutim i ja. sada

ga zakriljuje dizalica. sam je na vedrom nebu

bez zvezda. sam zvezda. mesec i ja. ti si mesec

a ja. sa tobom sam nisi sam. a ja. koliko mi je

dana potrebno da hodam i stignem do tebe

a tebi. sve što podvigu stremi u podvigu

i luta. ljubim ti sunce meseče

novi sad 17.3.1995

 

 

 

1226/2427

 

3667  sa prolećem se sve iznova pojavljuje baš

kao i ova zemljana staza kojom se spuštam

 

3668  jesenas me bolela ahilova tetiva. bolela pa prošla. sada je osećam. dobro došla boli

 

prolećno čišćenje

1008. hodanje

đubre je centralni problem

đubre svih vrsta. sa prolećem se to

najbolje vidi. izlazimo iz svojih jazbina. da

nam zimi ne bi bilo hladno napunili smo ih svim

i svačim. pogotovu svojim strahovima i lenjošću

nagomilali su se radovi na ruži lutanja ostavljao sam

ih kod prijatelja po raznim gradovima evrope. voleo

bih da ih sakupim i sredim. prestajem da govorim o

tome jer me uzbudila vatra u kontejneru na koji sam

naišao. prilazim mu i setim se priče da je ovih dana

jedan čovek poginuo kada je bacio đubre u kontejner

i aktivirao bombu u njemu. (kasnije sam saznao da je

to bio velimir ujfaluši brat moje prijateljice). ljubim

ti sunce meseče. o tome da već više od mesec

dana pušim po koju cigaru još ne govorim

novi sad 18.3.1995

 

 

 

1228/2425

 

3669  temperatura se strmoglavljuje. kiša počinje. hladno mi je

 

3670  bacim pogled niz vlažnu mladu travu

 

3671  koni mane velo

 

između rečenica

1009. hodanje

žurim. to su sukobi i brige u

meni. napravio sam dugu pauzu

posle prethodne rečenice i hodao

hodanjem pričao. ispričao svoje brige 

i sukobe. koraci su odradili svoje. da li to

osećaš. o tome da već više od mesec

dana pušim po koju cigaru još ne

govorim. kroz prozore se plavi

svetlost nečijeg televizora

novi sad 20.3.1995

 

 

i

 

 

vi ćete sa vama raščistiti i onda ste

odmah bog kaže mi mirjana jovanović

 

 

hodam zemunom i osećam: ne smisao nego spokoj

 

 

sve je sve i ništa. dobro je dobro i zlo

 

 

ne privlači me da znam kako se kaže ruža na mnogim jezicima. uzbuđuje

me da budem ruža. da je kažem i pevam na jednom jedinom jeziku. njenom

 

 

sve ono o čemu se ne može govoriti o tome se može pevati

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

mistika

ruže

i

mistika

lutanja

je

mistika

boga

i

bog

mistike

ruže

lutanja

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

tek će se roditi oni koji će voleti ovu jednostavnost

19. jul 2025.

27621. dan mog života

 

 

1204/2449

 

3614  preksinoć sam u jednom trenutku osetio: pa ja nemam više ni oca ni

majku. to je osećanje deteta ali ja sam kao dete došao na ovaj svet. taj svet su

mi prvo činili majka i otac. uz njih sam počeo da živim a gde su sada oni a ko sam ja

 

3615  nemam ni četvrtinu sobe ni vrata za četvrtinu sobe. moji radovi

su u londonu. pomazu. beogradu. pragu. novom sadu. budimpešti. sve što

uradim ostavljam. ne mogu da pokažem bilo kome to šta sam uradio. ranac je

mali. moj svakodnevni hleb je skup. borim se da preživim. u borbi cveta plava ruža

 

3616  pada topla kiša. kažem joj padaj

 

ponavljam

989. hodanje

prošla je noć. iz kanalizacije

se isparava topla voda. sve se

presijava. hodam tihim parkom. mislim

na parkove kojima sam hodao u budimpešti

temišvaru. beču. pragu. londonu. varšavi. u berlinskom

parku sam patio jer sam tada saznao da će moja majka

uskoro umreti. sada hodam osvetljenom alejom. radujem se

što pada kiša. ne smeta mi što su mi noge mokre preko

noći će se patike osušiti. biti dobar na ovom svetu napisao

sam na prvoj stranici prvog dela knjige ruže lutanja

krupna kap kiše mi je pala na kosu. tako je

plav ovaj i onaj svet. ponavljam biti

dobar na ovom svetu

budimpešta 24.2.1995

 

 

 

1205/2448

 

3617  približava se proleće. tu je. u zemlji u biljkama

 

3618  po ovoj plavoj mapi evrope sam prošle godine hodao

36 dana. masirao joj leđa. ulazio joj pod kožu. merio joj dobrotu

 

tamo amo

990. hodanje

kraj nedelje. švrljao sam

gradom tamo-amo. prešao

24 kilometra. šmrkćem. mislio sam

o tome da simbol nastaje iz realnog

a realno iz simbola. i dalje šmrkćem

još stotinak metara pa sam u krevetu

trebaće mi noćas. ponavljam biti

dobar na ovom svetu. krevet

je brat umoru

budimpešta 25.2.1995

 

 

 

1207/2446

 

3619  tek će se roditi oni koji će voleti ovu jednostavnost

 

3620  ...u duši je dalje i moć kojom ona misli. ova moć predstavlja stvari koje nisu

prisutne. tako da ja te stvari isto tako dobro spoznajem kao da ih očima vidim pa čak i

bolje - ja mogu misleći jako dobro sebi predstaviti jednu ružu (i) zimi majstor ekhart

 

3621  rat je dobar zato što ostaje samo ono što zaista jeste. ostaje sama realnost

odpadaju sve iluzije. sve varke. odpadaju obziri. sve lažno. ostaju samo istine. ostaje

ljubavi onoliko koliko je. onoliko obzira koliko je. onoliko pažnje koliko je zaista. sve

ono što je preforsirano što je preko toga to otpada kaže žena koju zovem žena

 

ali i uz

991. hodanje

posle jučerašnje kiše

danas je bio čist hladan sunčan

dan. nosio sam svoje sedme i osme

patike iz stana lasla lantoša u stan vere

varadi. patike su moj alat. ljubav. zavet

umetnost. delo. sve ostalo su noći i dani. ove

koje su na meni sinoć sam oprao. dobro su

smrdele. ove zime kisnule su i hodale po

mokrom snegu. velika pesma se piše i

sama ali (i) uz pomoć patika. krevet

je brat umoru. u patikama živi

duša pevača

budimpešta 27.2.1995

 

 

 

1208/2445

 

3622  tri sata sam stopirao na hladnom vetru i niko mi nije

stao. to je apsolutna beda od koje naravno ima i mnogo gore

 

3623  keleti stanica. polazi voz gledam kako se

ljudi opraštaju. zasuzile su oči jednom pedesetogodišnjaku

 

3624  punim penkalu u vozu. hodnik voza mi je atelje. tuga

zavičaj. jedno tele zaostalo u polju. ovako sam gledao dok je

padalo veče u poljskoj. to je ta ista zemlja. ista koža. isti tabani

 

3625  gledam i uživam u malim kućama one su ogledalo skromnosti siromašnog čoveka

 

zaspah

992. hodanje

na kraju me je zabolela

glava. za tri sata stopiranja

na izlazu iz budimpešte vetar

me je produvao. važnije od svega

ipak je bilo što mi je slobodan tišma u

novom sadu dao da pročitam ničeovu

pesmu jedino luda. jedino pesnik. čitao

sam je pred san luda sam i ništa drugo

pesnik jedino. u patikama živi duša

pevača. mirno zaspah taj

pesnik luda sam i

ja

novi sad 28.2.1995

 

 

 

1209/2444

 

3626  dolazi proleće. u ovim krajevima sa prolećem dolazi i strah od mogućeg rata

 

3627  hladna voda pa sa vode duva hladno kaže

stariji čovek ženi dok se dižu sa klupe pored dunava

 

penjem se

993. hodanje

ulazim u kuću broj 31

fruškogorskoj ulici. penjem

se stepenicama na četvrti sprat

tu živi moj prijatelj. kod njega mi je

ležaj. stari dobri prijatelji. stepenice su

u senkama. malo se zadišem. to su koraci

posle ponoći. otključavam vrata. ulazim tiho

da ne probudim prijateljevu majku. kuća

mi je pažljivost sa kojom se krećem po

svetu. mirno zaspah taj pesnik

luda sam i ja. ja u četrdeset

i šestoj godini

novi sad 1.3.1995

 

 

 

1210/2443

 

3628  evo me i danas na ovoj stranici i ovom malom

zemljanom usponu kod đačkog igrališta u novom sadu

 

3629  uzrok izvitoperivanju reči božije leži u tome što su se same

sluge reči izdvojile u posebnu stalež kaže mi nikolaj fjodorov

 

3630  ramena

ramena nose nebo

ramena su vrh tela. proplanаk

izvor su sopstvenim rukama i prostor

u koji se plasiraju šake nečijeg zagrljaja. u

hodu ramena su mi krila. ramenima osećam

da se moj let zove molitva ili spokој. sve se smiri

na ramenima. i nebo i zemlja po kojoj hodam. na

ramenima otpočinje melodija sveta. po ramenima

sleću ptice i anđeli. a po hladnoći se kače zimski

kaputi. o njih okačim svoj težak ranac. u levom

ramenu me steže reuma. po ramenima vidim

tragove prvih kapi kiše dok hodam. preko

ramena gledam drugoga u lice

(iz rečnika hodanja)

 

svečanost bola

994. hodanje

najbоlnije je što me najviše

bole najbliži. što njih bolim ja. to

je svečanost prećutkivanja. ja u

četrdeset i šestoj godini

svečanost bola

novi sad 2.3.1995

 

 

 

1211/2442

 

3631  religija nauka umetnost - sve su to bila okupljanja. međutim uzete odvojeno

one su nemoćne... zbog toga i biblioteka kao zbirka knjiga nije područje mira već

polemike i borbe. njena odeljenja i rubrike kataloga odgovaraju podelama unutar svakog

društva. i sama klasifikacija knjiga je zasnovana na istom načelu neprijateljstva na

kome počivaju nebratski staleži u društvu nastavlja mi jučerašnju priču nikolaj fjodorov

 

kišni dane moga života

995. hodanje

polazim to je čarolija. sada kada se

današnja čarolija završila mogu reći današnje

hodanje je bilo kišnjenje. dva puta sam pokisao

bila mi je mokra kragna od košulje (krza se već). i

postava. na kiši mi prvo budu mokre kosa i noge. oba

puta sam hodаo mirno i oba puta je kiša padala tiho

nadаm se da će se do sutra osušiti i košulja i jakna

tražio si najteže breme: našao si samog sebe

sebe kišnjenog. svečanost bola

kišni dane moga života

novi sad 3.3.1995

 

 

 

1212/2441

 

3632  današnje zeleno. subota 4. marta 1995 godine kroz koju

prolazi pesnik i prosjak držeći se za tugu što oku i ruci je na dohvatu

 

3633  bolovima se klanjam i molim ih da me poštede

 

3634  spuštа se veče počinje da duva vetar. uzbuđuju me nedovršene rečenice

 

3635  nedovršene rečenice su otvorene. u njima

je sve jednostavno. primaju sve u sebe. i tebe

 

vetar mi raznosi kosu

996. hodanje

sejati sejati sejati. trepere talasi

po baricama. vetar mi raznosi kosu. pivo

mi zatupljuje misao. plavi neoni mi uzbuđuju

oči. ti si taj koji udiše moj dan. život je mera

životu. duvaj vetre. kišni dane moga života

za jedan sat će ponovo dan 

novi sad 4.3.1995

 

 

 

1214/2439

 

3636  bog je živ

 

prijatelj

997. hodanje

već nekoliko dana pre

hodanja u sobi razgovaram sa

slobodanom tišmom. kakvi su to

razgovori. kakvo je to slavlje. mišljenje

pevanje. prijateljstvo. srce k srcu. sunce i

luna. radost u slaganju. nežnost dopunjavanja

kroz razgovor. prolazi vreme-dodirujem večnost

niko tako nežno ne misli kao slobodan. u hodanju

prepoznajem sve ono o čemu smo razgovarali

osetim naše reči u toplom vazduhu. u mirnoj vodi

dunava. u strpljivim pecarošima. đubretu pored

puta. starim ulicama. znoju koji me sustigne

posle žurnog hodanja. za jedan sat će

ponovo dan. danas smo pričali

o doživljaju boga

novi sad 6.3.1995

 

 

i

 

 

važnije od svega ipak je bilo što mi je slobodan tišma

novom sadu dao da pročitam ničeovu pesmu jedino luda

jedino pesnik... mirno zaspah taj pesnik luda sam i ja

 

 

uzbuđuju me nedovršene rečenice

 

 

bog je živ

 

 

već nekoliko dana pre hodanja u sobi razgovaram sa slobodanom tišmom. kakvi su 

to razgovori. kakvo je to slavlje. mišljenje-pevanje. prijateljstvo. srce k srcu. sunce i luna

radost u slaganju. nežnost dopunjavanja kroz razgovor. prolazi vreme-dodirujem večnost

niko tako nežno ne misli kao slobodan. danas smo pričali o doživljaju boga

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti

si sve više

boginja

bogu

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

ti si večna

inspiracija da

sve počinje

tek u

iznemoglosti

i

odbačenosti

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ja i

sad neodustajući

svedočim ne toliko

o tvojim

neodustajanjima

koliko

o

milinama

tvojih

podavanja

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti si

nestvarna i

baš zato

jesi

 

 

i

 

 

ružo

lutanja ti si

nemoguća i

baš zato

 

ljubiš

 

oslobađaš

 

istinuješ

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

svaki tvoj

trenutak je

potvrđivao

i

slavio

svačiji

trenutak

i

sve

trenutke

svih

trenutaka

od

kada

je

sveta

i

veka

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

ti tek sad

u

12:59

19

jula

2025

potvrđuješ

i

slaviš

svačiji

trenutak

i

sve

trenutke

svih

trenutaka

koji

će

se

tek

dogoditi

do

kada

je

sveta

i

veka

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

ne pitam se da li bog postoji jer dao mi je svoje ja

18. jul 2025.

27620. dan mog života

 

 

1189/2464

 

3583  oprao sam jučerašnje blatnjave patike i sada iz bele

crkve krećem uz graktanje vrana i sivilo današnjeg dana

 

3584  pet do tri u selu parti sa dvadeset pet kilometara u

nogama. dan je siv. i na to umor i glad. neko cepa drva u dvorištu

 

krevet sam za noćas platio

976. hodanje

pada kiša u vršcu. stojim u jednom dovratku

i uživam. izašao sam malopre iz hotela. okupano

telo sa trideset današnjih kilometara je srećno. osećam

umor u mišićima kolenima tetivi i osećam kišicu. izašao sam

da večeram nešto toplo ali kafana je zatvorena. već više od

godinu i po dana nedostatak novca mi zaustavlja kretanje a

ipak se krećem. u dilemama sam. da li da put nastavim samo

po vojvodini jer bih tu nalazio besplatna prenoćišta i hranu

sve bi ostalo isto jedino ne bi bilo evrope. ili bi to bila evropa

u malom. osećam bezrazložnu sreću. sreću u neizvesnosti

ipak krevet sam za noćas platio. soba je topla. jučerašnja

je bila hladna. a i u ovom dovratku mi prija. nije hladno

kišica sporo pada. poneki prolaznik. sada je krevet još

bliži a u ruci su mi sir i sok. izlazim iz dovratka

kao treći čovek krećem niz ulicu

vršac 9.2.1995

 

 

 

1190/2463

 

3585  sunčan hladan vetrovit dan. krećem iz vršca

trske sa obe strane puta. od noćašnje kiše put se beli

 

3586  grakću crne vrane u plavom nebu. nekoliko puta sam na ruži lutanja video ovo

kovitlanje ptica kao sada. najlepša slika koju sam ikada video je to kruženje hiljada ptica

u nebeskom prostranstvu. video sam ih nad jednim mlinom u holandiji nekoliko puta u

temišvaru. sada ovde iznadkonaka. kovitlaju se u tri grupe. tri ruže u nebeskom prostoru

 

stranac stranac

977. hodanje

dvadeset pet do pet vidim

na crkvi u novom sadu. umoran

sam ali i spokojan. u ovom gradu

uvek prepoznajem svoju mladost. vidim

prolaznost kao na dlanu i osećam sve je

jedno. podižem glavu sada je na osunčanom

satu dvadeset do pet. iznad drveta u crkvenoj

porti je izašao mesec. izlazim iz dovratka

kao treći čovek krećem niz ulicu

ja sam potpuni stranac

novi sad 10.2.1995

 

 

 

1191/2462

 

3587  osećam kako mi se od razdraganosti napinju mišići kaže mi viktor segalen

 

mošorin

978. hodanje

posle desetak godina

ponovo sam posetio mošorin

titelski breg. jedan obli breg bez

drveća. samo trava. u ravnici breg liči

na misao. mošorin je slepo crevo. posle

mošorina nemaš gde dalje. dugačke ulice

stare kuće i prazne klupe. poneko iz vrata

izgleda na ulicu. sve što proživim zvoni

ja sam potpuni stranac. priroda je to

novi sad 11.2.1995

 

 

 

1193/2460

 

3588  vodeno nebo se ogleda u vodi kanala. danas je devedeset deveti dan

hodanja kroz vojvodinu. to hodanje sam nazvao sva sela. miris svih sela me je

opio i ničega se više ne sećam. samo zanos. samo telo u kome sada žive sva sela

 

3589  umetnost kretanja samo uz pomoć donjih udova

i jeste osnova žive spontane umetnosti nikolaj fjodorov

 

sva sela

979. hodanje

sunčan topao dan i onda

polako smiraj i zahlađenje. crkva

i ravnica. zabačena sela. knežević

pavle iz šurjana. trske i dolme i ponovo

zelenilo na poljima zelenilo mladog žita. i

ponovo oranja i ponovo proleće. priroda

je to. sa predvečerjem nestaje dan

novi sad 13.2.1995

 

 

 

1194/2459

 

3590  stoti dan hodanja vojvodinom završavam hodanjem od sremske kamenice prvog

uzvodnog sela od novog sada na desnoj obali dunava do kovilja prvog nizvodnog sela od

novog sada na levoj obali dunava. u prvom je rođen j. j. zmaj u drugom laza kostić. moje

hodanje simboliše prelazak sa obale na obalu iz srema u bačku kao spajanje zmajeve i

kostićeve linije čija razdvojenost i danas suštinski ugrožava kulturu ovog podneblja

 

3591  trideset treći kilometar. nebojša nada i ja po kiši ulazimo u kovilj

 

3592  na trideset četvrtom kilometru današnjeg hodanja

čudesna belina gornje koviljske crkve. otme mi se joj kako si lepa

 

stoti dan

980. hodanje

hodanje sa jedne obale

dunava na drugu sa nadom petronijević

i nebojšom dabićem. u širokom luku koviljska

dolma se pružala u nedogled. videli smo crkve

preko njivautabana mekana staza nas je nosila

ka noći. padina nasipa u luku je podsećala na grudi

i zagrljaj. u kovilju smo ušli u mrak. dve bele crkve su

bile kruna mog stodnevnog hodanja po vojvodini. tu

smo popili vino. u kovilju sam stavio tačku na sto

dana hodanja vojvodinom. sa predvečerjem

nestaje dan. sutra nastavljam sa

1195-tim danom ruže lutanja

novi sad 14.2.1995

 

 

 

1195/2458

 

3593  hodajući sto dana vojvodinom prošao sam kroz 447 sela. za realizaciju

ovog rada sam dobio od zorana kolundžije: 4.000 dinara. 20 prenoćišta u hotelu

putnik u novom sadu. 17 kolor filmova. 11 crno belih. 20 audio kaseta

 

3594  spavao bih samo bih spavao. skupio bih se sklupčao

ne bih izlazio. da mi je toplo nežno blago. sporo i tiho

 

3595  šezdeset i jedna mi je. mamu mu kako je samo život brzo prošao

brzo. jako brzo. kao da sam juče bio dete govori pecaroš svom mlađem

drugu dok pecaju na desnoj obali dunava među šlepovima

 

preći preko stvari

981. hodanje

dužina ovih tekstova zavisi od mog

umora. od veličine stranice svеske u kojoj

pišem. od želje da budu jednostavni smireni

kao more. puni i prazni kao ravnica. da u njima reči

budu reči. da nema treptaja nego gledanja. nekada u

tome uspevam nekada ne ali i kada ne uspem ostaje

svedočanstvo. ovaj tekst govori o kraju mog današnjeg

hodanja u kome sam bezrazložno sretan. jedni mi kažu

suviše si srećan. drugi kažu suviše kukaš. i prelazim ulicu

ulazim u pijacu na satelitu. tebe će u dom kaže dečak

dečaku sa kojima se mimoilazim. sutra nastavljam sa

1195-tim danom ruže lutanja. nеžno prelaziti

preko svih stvari

novi sad 15.2.1995

 

 

 

1196/2457

 

3596  ove reči su tu i ova meka zemlja po kojoj hodam

 

3597  tužan usamljen uplašen ogorčen. trebalo bi to ispljunuti

 

3598  dok mislim o čemu da pišem izleću dva psa pored

kanala i napadaju me. telo mi je još šokirano strahom

 

3599  očaj mi se ceo dan skuplja i sada ga već pretvarаm u pusto tursko

 

trajanje

982. hodanje

hodao sam sa aleksandrom

reljićem. pričao mu o ruži lutanja o našem

zajedničkom hodanju koje se nadovezuje na

sva prethodna kao dan na noć noć na dan. prilazili

smo gomilama peska i šljunka. prilazili smo betonskom

zidu. sve što smo videli trajalo je i bilo lepo. podajem se

tom trajanju. zagasitosti tmurnog dana. predajem se blatu

preko koga smo prelazili. onda sam ostao sam i nastavio

zabrinut i usamljen. pesnik iz praznine. nežno

prelaziti preko svih stvari. samo koraci

novi sad 16.2.1995

 

 

 

1197/2456

 

3600  kako je miran dunav i čist vazduh. sve se sija u jasnoći. prelazim

preko mosta pored mene prolazi stari zeleni prljavi voz. oseti li kako hodam

 

3601  stojim i gledam puževe kako se uspinju uz potporni zid mosta

i setih se kad bejah mlad bejah kažnjen i odbačen od društva

 

3602  dok hodam po ovoj stazi pored dunava dodirujući šiblje osetim sve je umetnost

 

3603  poezija je pevanje

 

3604  ne pitam se da li bog postoji jer dao mi je svoje ja

 

strah dno i sreća

983. hodanje

ja koji hodam evropom nemam

ni dinara da se pomerim. osećam

sreću i strah od dna. to je snaga

života. samo koraci. mirno hodam

ka sledećem što me čeka

novi sad 17.2.1995

 

 

 

1198/2455

 

3605  super dan. to što pada kiša. što pomažeš čoveku gurajući mu žuta rasklimatana

kolica prepuna drva za ogrev. kolica kojima je pukla lamela kaže rajka sredojević

 

dah za dar

984. hodanje

othodao i obavio posao

ređaju se porazi za porazima

porazi su ljuta rana. hrana za dobar

plod. samo da izdržim samo da izdržim

da u svim povređivanjima ostanem mek i

da nikog ne ozledim. pada kiša. mokar sam

osećam: noć ću provesti u košmaru. da to

je ruža lutanja. odricanja. mirno hodam

ka sledećem što me čeka. padaj

kišo padaj

novi sad 18.2.1995

 

 

 

1200/2453

 

3606  posle stotinu dana hodanja od sela do sela vojvodine sada na sunčanom putu

hodam ka budimpešti. veliki put uzbuđuje svojom snagom. brzinom i daljinom. sunce

je na njemu intenzivnije. čujem korake kako škripuću po sitnom šljunku pored puta 

 

3607  svečanim

 

čelom dodirujem svetlost

985. hodanje

toplo veče u budimpešti. prelazim preko

margit mosta. dunav je na istom mestu na

kome sam ga ostavio. noć je ista kakva je

oduvek i bila. čelom dodirujem svetlost u

budimu. uz tamu dunava bacam svoj

pogled. padaj kišo padaj. sestra

sam bratu svom brat sam

sestri svojoj

budimpešta 20.2.1995

 

 

 

1201/2452

 

3608  proleće u budimpešti. penzioneri sede po klupama u

parku i igraju šah. majke guraju decu u kolicima. bake izvode pse

 

3609  pola šest je još je dan. sumrakom se sve nad budimpeštom plavi. sa margit mosta

gledam veliki dunav i veliko nebo nad budimpeštom. sa zadnjom sunčevom svetlošću i

uličnim svetiljkama koje su se upalile sve liči na svečanost. istorija. prolaznost

 

očaj

986. hodanje

ceo dan mi je prošao

u brizi i spokoju. brinuo sam

se do očaja. očaj me je obuzimao

rušio i grlio. vrteo sam glavom drhtao

telom da mi izađe ta velika nevolja. nevolja

u kojoj su se ujedinili sujeta. neuspesi. gorčina

nemoć. jad. ali onda bi neočekivano i polako

nailazio spokoj. tihi koraci su ulazili u mene i

činili sve lepim u meni i oko mene. dok se

vraćam posle ponoći ova borba između

očaja i spokoja još tinja. sestra sam

bratu svom brat sam sestri svojoj

baš tu između učinjenog i

koraka koji činim

budimpešta 21.2.1995

 

 

 

1202/2451

 

3610  prose prosjak i njegov ker u rakoci ulici

 

3611  u džepu mi je sapun večeras ću oprati i jučerašnje čarape

 

3612  do sada mi je najviše snage otišlo na emocije

i brigama o novcu. ali ne vredi i bez jednog sam i bez drugog

 

moji tuđi stanovi

987. hodanje

kišica. nosim ljute paprike

u najlon kesi. večeraću ih sa margarinom

i sokom. i onda ću spavati. u tuđim stanovima

jedino se u krevetu osećam slobodnim. u njima

osećam telo mi je nevino. dok ovo pišem osećam

grč u ramenima i nadlakticama ruku. to je od umora

i samoće. ulazim u tramvaj 69 da me odbaci jednu

stanicu. to je uglavnom to. baš tu između učinjenog

i koraka koji činim. hodaju hodaju moja ramena

budimpešta 22.2.1995

 

 

 

1203/2450

 

3613  umetnost se u životu uči a životu u umetničkom delu kaže mi fridrih helderlin

 

krik put

988. hodanje

sinoć mi je pukla zubna

proteza. pukla na korici hleba po

tradiciji. ceo dan mi prolazi u krezubavom

sramu. skupljam se u sebi da se sačuvam

sam na ovom svetu. moje je hodanje tiho

i nečujno. krik. krik put. vikao bih plakao

da budem to što jesam. i plakaću i ići i

ljubiću. hodaju hodaju moja ramena

tako je plav ovaj i onaj svet

budimpešta 23.2.1995

 

 

i

 

 

ove reči su tu i ova

meka zemlja po kojoj hodam

 

 

stojim i gledam puževe kako se uspinju uz potporni zid mosta

i setih se kad bejah mlad bejah kažnjen i odbačen od društva

 

 

dok hodam po ovoj stazi pored dunava dodirujući šiblje osetim sve je umetnost

 

 

i

 

 

ružo

lutanja

nema ama

baš ničeg

napaljenijeg

od tvojih

deset

godina

osim

tvoje

jebežljivosti

i

sad

 

 

i

 

 

bože

nežno nežno

nežno nežno nežno 

nežno nežno nežno te

ljuljam na mojim

grudima

 

 

 

 

 

 

 

Stranice