AUTOBOGOGRAFIJA
2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365
autobogografija su oboženja autobiografijom
autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije
autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem
autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom
autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju
Ti
si
420084
pupoljak
ne slušam sebe nego šta mi put kaže
20. februar 2025.
27472. dan mog života
hajmo
krećemo
hodanje za
poeziju u
pesmu
i ?
pada kiša stojim u jednom dovratniku
u štokenu. sve je opet zatvoreno. u dva sela
nigde nisam mogao popiti kafu. žena iz zatvorene
gostionice mi iznosi pivo. uzimam ga iako
mi se ne pije. uvek je sve zatvoreno
i ?
jedan mladić u kolima kroz otškrinut prozor
istresa pepeo od cigare u ovoj zajedničkoj nam
krivini. kiša pada vetar duva mokar sam ne mogu
glavu da podignem kabanica se bori na vetru. jebi ga
jedan kombi se vraća unazad da me ponese. hvala ja
idem pešice pozdravljaju me. niz štap se sliva voda
niz put se sliva voda niz dlake potkolenice se sliva
voda sa vrha plastične plahte kaplje mi po nosu
i ?
šest sati ćutim. trnu mi zubi od tuge
i ?
šest je sati uveče. još kiša pada još sam mokar. tako ceo
dan. pomaže mi misao da radim isto što i svi beskućnici sveta
i ?
kiša kiša. kuda ja to idem zašto to radim ko
sam ja. naravno da ne znam i naravno da kisnem
i ?
depresivno je. prilaze mi telad svi trče lepo
četiri. pet. šest... jedanaest. svi su dotrčali. e drugari
drugari. imaju brojeve u ušima svi su se poređali uz ogradu
jedan do drugog u vrstu. drugari želim vam dug život
i ?
spuštam se niz oštru nizbrdicu. u dolini
vidim kako put vijuga i dolazi do sela u kome bih da
prenoćim. vidim ga kako izlazi iz sela i penje se. taj srebrni put
i ?
deset je u egentalu nisam uspeo da nađem
prenoćište. primio me pastor u baštensku kuću
prozori ne mogu da se zatvore ćebe je tanko
sve na meni je mokro. nije baš sjajno
i ?
šesnaesti dan
pola devet je. noćas je bilo hladno krećem sada je takođe
hladno. nadao sam se da će danas biti sunce izgleda ništa od toga
i ?
danas je šesnaesti dan i bilo bi sve u
redu da nije ove kiše i hladnoće. sigurno je
i cveću zima mislim dok ga gledam. da bi mi bilo
manje hladno zapalim cigaru. ne. cigaretu
i ?
jak vetar kiša patike plivaju u vodi. sat mi je stao. na momenat
sam izgubljen. zemlja je mokra a nebo još prepuno vode u sebi.*** tek
je podne. ne mogu da stanem jer sam mokar i bilo bi mi još hladnije
_____
*** dok hodaš ti verovatno imaš zemlju i nebo. ti si verovatno neki
drugi. imaš vodu. tvoj kamion se zanosi silazeći u dolinu. ti si u
njemu indijanac sa šeširom rekao mi je prijatelj o mom hodanju
_____
i ?
šest je sati. tri sata nije padala kiša i sve se na meni osušilo
ne bih voleo više da kisnem kažem
forma moje umetnosti je kratka šetnja
u pejzažu kaže hamiš fulton
i ?
sedamnaesti dan
memingen pola deset opet kiša. nigde nikoga a onda
pogledam lasta je tu. vrabac je tu. leti. golubovi su tu u travi šetaju
i ?
u hodu se oslonim o štap da bih bolje zevnuo
i ?
dva i petnaest je tmurno je. kiša pada i prestaje i pada
ulazim u mesto berkhajm. prazno je ali sve je tu. i ja sam
tu. i kiša je tu rominja. parče hleba i mleko. sve je onako kako
jeste. već sam stigao nigde nisam ni kretao. ništa ne razumem
i sve je jasno. donosim odluku neću hodati 1.500.000 koraka
za poeziju nego korak manje 1.499.999 koraka. zaustaviću se pre
helderlinovog groba negde u prirodi gde je on mogao biti. ova odluka
me raduje oslobađa jer put nema cilja. nema pobednika i pobeđenih
jer ću vaskrsnuti helderlina vraćajući ga prirodi.*** jer ostavljajući
korak do cilja ostavljam ga nekome kome će biti dovoljno samo
jedan korak. jer ne odlazim kod helderlina nego kod žarka
radakovića koga ne poznajem i on postaje helderlin
jer ne slušam sebe nego šta mi put kaže
_____
*** kada sam se vratio sa hodanja prva stranica
koju sam otvorio u helderlinovoj knjizi bila je o blažena
prirodo. ja ne znam kako mi to biva kada podignem pogled
pred tvojom lepotom no sva je radost neba u suzama što ih
plačem pred tobom ljubljeni pred ljubljenom. celo moje biće
zanemi i osluškuje kada mi se nežni talas vazdušni igra oko
grudi. izgubljen u daleku plavet često bacam pogled gore ka
eteru i u sveto more pa mi je kao da mi srodni neki duh širi
naručje kao da se bol usamljeništva raspliće u život božanstva
biti jedno sa svime to je život božanstva to je nebo čovečije
biti jedno sa svime što živi u blaženom samozaboravu vratiti
se u svemir prirode to je vrhunac misli i radosti to je vrh
planinski stanište večnog mira gde podne gubi svoju
jaru a grmljavina glas i ključalo je more kao
talas žitnog polja. biti jedno sa svime
što živi. sa ovim rečima...
_____
i ?
radostan sam. radujem se radosti u meni. radujem se jer
mogu da gledam kako se radost raduje radujući se radosti
i ?
mislim šta bih uradio kada bih čuo da mi je
umrla majka. nastavio bih jer umrla je samo jedna
od majki kao što sam i ja samo jedan od sinova a
kaja moja majka bi želela da nastavim put
i ?
sa jedne strane puta četinarska šuma
sa druge listopadna. ne znam koja je lepša
vreme se malo smirilo možda će i sunce. posle tri
dana mogu da stavim štap na ramena i oko njega raširim
ruke. jedna srna je iskočila iz trave i otrčala u šumu
i ?
malo pre sam stojeći pojeo parče hleba sa
puterom i popio pola litra mleka i setio se kako sam
kao dečak gledao više puta šiptare koji su nam ručnom
testerom sekli drva po celo prepodne skoro bez prestanka
samo povremeno podmazujući testeru slaninom a onda bi na
kraju izvadili malo hleba iz svojih torbi i posle tolikog napora
i znojenja vrlo malo jeli. sada mislim na njih diveći im se
i pomišljajući kako su sigurno i oni moji prvi učitelji
i ?
gledam u pticu kako se poskakujući kandžama hvata za drvo i cvrkuće
voleo bih da se bavim posmatranjem ptica mada verovatno to nikada neću činiti
i ?
mislim i zamišljam ljude koji su hodali
ovim putevima i predelima pre stotinak godina
i na one pre njih i one pre njih. kakvo je to vreme
bilo šta je bilo u vazduhu kako su oni videli svet koji
ja sada gledam. mislim put se rodio pre svih nas
i ?
sinulo je sunce stalno pišam jer sam se nahladio
i ?
malo pre dok sam u kafani pio kafu i doslikavao male pejsaže
koje sam svih ovih dana crtao ljudi sa susednih stolova su mi pri
izlasku bez povoda dali sitniš osam maraka. već pedesetak metara
ne mogu da zaustavim smeh. smejem se od radosti jer sam prosjak
i ?
pozdravljaju me ovce. iza mene velika duga nikad lepšu nisam video
staje jedan auto da me poveze zahvaljujem se i znam da ću im doneti sreću
i ?
osam je sati uveče u ohenhauzenu. okupan sam
soba je topla. opet sam kisnuo. žena je ljubazna. kada
sam se vratio u sobu posle tuširanja na stolu je bila kafa i
tri kolača. zadrhtao sam od prizora. svih ovih dana hodanja se
završavalo u sobi i smiraju bez pokreta i put bez prirode i napora
a ja sam bio pun nesmirujuće energije koja je kao pipci počinjala da
se prostire po tom malom prostoru sedeo bih nem sa bolovima u
telu pisao gledao u kartu prao i sušio odeću i uvek bih se setio
mislim melvilovog filma samuraj sa alenom delonom. ko je
gledao taj film znaće o čemu govorim
i ?
osamnaesti dan
pošao sam i već me je kiša zaustavila
i ?
opet sam stao. vreme je šleht
tmurno sa kišom i vetrom. pušim preko
puta moje autobuske kuće hristovo znamenje između
dva drveta. hrist je prisutan i lepo se družimo. pomislim na
veliku žrtvu bezbrojnih koja ga je stvorila i sve one druge koji
ga stvaraju. razumem da ne razumem i otvaram se. ne koleba me
mada rastužuje misao da je on i nasiljem ustoličen i nametnut
ne koleba me jer znam da to nije hrist. gasim cigaru o kapi
vode što se slivaju niz gvozdeni stub autobuske stanice
i ?
pesnici nisu uglednici. oni su dole jer
se sa dna može bolje videti i govoriti o nebu
i istrošenom upaljaču bačenom iz kola na put
i ?
pevaju ptice. hodam tužan
i prazan. polako. tako je najbolje
čovek u fijakeru me poziva da se vozim sa
njim. jedan od konja nasred raskrsnice
elegantno izbacuje govna
i ?
tužan sam rasplinut
ne postojim samo hodam
u daljini vidim dugačko ravno
brdo ispod kojeg teče dunav
i svinje trče za mnom
i ?
nogom pred nogu
tugom uvećavam tugu
i praznim je. štap sam stavio
pod mišku. strpljivo zarezujem
olovke. ništa ne gledam
i ?
zarezao sam svih tridesetak
olovaka. noge nastavljaju. ja sam
ustvari jako umoran svi ovi dani su me
iscrpili. put izvlači snagu. putovanje te
treba predeli te uzimaju. sve je jedno
sve jedno je svejedno
i
hodanje
za poeziju jer
je i kaja sve vreme
bila sa mnom i kad sam
pomislio da je umrla i da joj
neću ići na sahranu nego da
ću nastaviti sve dok je ne
proglasim majkom
svih bića
i
sve
je jedno
sve jedno
je
svejedno
sve
jedno je
svejedno
je jedna od
najdubljih misli
koja mi se otkrila
na hodanju za
poeziju
i
hodanje
za poeziju
je moja žrtva
kojom i danas
jako uživam
u hodanju
za
poeziju
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
u daljini se sve pretvara u jedno
19. februar 2025.
27471. dan mog života
hajmo
krećemo
hodanje za
poeziju u
pesmu
gde sam ja to krenuo sa štapom u ruci
hodam li onoj koju volim a ni video je nikad
nisam. možda me neka meka tuga gura u leđa i više
ne mogu da stanem. hodam li ja to u naručje bogovima
korak po korak koračajući koračam li ja to da bih bezbrojnim
koracima iskoračio tek korak jedini. hiljade slika nosim u
sebi takav je on putnik bezbrižni putnik korak po
korak nogu pred nogu šeta on u svom vrtu...***
_____
*** ričard long putanje mojih šetnji su jedinstvene i originalne
nisu sleđenje dobro utabanih staza koje putnike vode od jednog
do drugog mesta. ponekad se penjem oko planina umesto na vrh
koristim rečna korita kao pešačke staze. preduzimam šetnje koje se
dotiču sporosti. šetnje koje se dotiču kamenja i vode. preduzimam
šetnje unutar mesta kao suprotnosi linearnom putovanju
šetnja bez putovanja. reči nakon činjenica
ričard long prelazak reke. mnogo sreće
sedi. skini čizme i čarape. veži čarape za
ruksak. odloži čizme. zagazi popreko. sedi
isprazni čizme. obuci čarape i čizme
na redu je nova šetnja
_____
i ?
sedim oslonjen o tablu sela zove se bil tu ću prenoćiti. iz jednog kombija sviraju
mi i svi prijateljski mašu. mora da su me videli negde na putu i sada me prepoznali
i ?
na kraju dana opet kiša. čekam pod strehom i pušim. pekar izlazi iz radnje
i gleda u nebo. koliko će još kiša padati. uživam u ovoj kiši. rosite nebesa
odozgo pravednošću. strpljivo stojim. u nekoj od kuća čeka me kupljeni krevet
i ?
trinaesti dan
petnaest do deset krećem. kupio sam hranu za danas i sutra. sutra
je opet opera tužna nedelja. dve litre soka. litar mleka hleb i puter
i ?
voleo bih jednom jedno vreme da prosim
i ?
vrućina mi isušuje grlo i usta. ranac sa hranom tuče u potiljak
pijem kafu u praznom restoranu. dva nemca pričaju o gorbačovu
i ?
na raskršću devojka sa biciklom gleda u kartu. prolazi pored mene i
kaže mi ja sam brža. i jeste brža je. odmiče. već je daleko. više je ne vidim
i ?
pored puta kutija niške crvene drine bez filtera
i ?
tražeći mesto za odmor u nekom
hladu mislim na zadovoljstvo u tekstu
rolana barta. svih ovih dvanaest noći spavam
plitkim snom a oko tri noću ustajem i pijem vodu
i ?
u svim selima u centru sela je visoki drveni stub sa opletenim vencem
od cveća pri vrhu. pri dnu stuba se nalazi po desetak tabli sa simboličkim
crtežima poslova koji se obavljaju u tom mestu. jednostavna i lepa lična karta
i ?
najlepše i najlakše je hodati po pokošenoj travi. mislim kako je
kravama volovima i konjima kad po ovakvoj vrućini upregnuti vuku kola
i ?
okrenem glavu u levo jer odatle duva vetar
i ?
setim se devojke od pre tri godine koju sam zamolio za pastu
za cipele a ona ih uzela i sama očistila. vidim njeno lice i setim
se koliko mi je to pomoglo da po vrelini nastavim dalje hodanje
i ?
između dva velika drveta gvozdeno raspeće hrista na
raskršću pet puteva. svi putevi su paralelni. stojim i gledam
i ?
dva snažna konja stoje u popodnevnoj hladovini. sve što
me okružuje je jednostavno i lepo. kaplje znoj sa lica i pada na put
imam 37 godina i putujem svojim životom kroz život i život umetnosti***
_____
*** volt vitmen
ja sada 27
godina star i
savršena zdravlja
počinjem u nadi da
ne prestanem
do smrti
_____
i ?
petnaestak krava stoji i gleda kako hodam. grmi
i ?
na razmaku od pedeset metara na šljunku pored puta
leže dva kurtona. počinje da pada kiša. vadim plastični plašt
i ?
pljušti kiša. seo sam na štap ceo se prekrio
kabanicom i pevam. krupne kišne kapi dobuju po leđima
i ?
opet počinje da pada kiša. posle kiše plavičasto presijavanje po putu. nemam načina
da opišem lepotu puta. njegova vitkost valovitost u kretanju nagibanja nestajanja...
i ?
iza mene preko šume i neba velika duga posle kiše. čujem zvona u selu
u koje ulazim. užurbano mi prilaze tri krave s pažnjom me posmatraju. stao
sam i gledam ih. oko očiju su im muve. na vratovima im vise veliki kožni nabori
polako preživaju i povremeno muču. u levom uhu su im zakačene zlatne značke
i ?
devet je. žena u pansionu prvo odbija da me primi. kad joj kažem da već trinaesti
dan hodam ona samo sa osmehom klimne glavom i odvodi me u sobu. u sobi tišina
širim stvari po podu stolici i krevetu da se suše. jedem gledam u kartu spavam
i ?
četrnaesti dan
devet i petnaest je oblačno je krećem. celu noć je padala kiša. muti mi se pred očima
ne mogu da rasteram mrlju u pogledu. to me čini nesigurnim. pretiče me devojka na konju
i ?
šutiram kamenčić po putu. šutnem ga i onda predviđam da li ću do
njega doći sa punim korakom kojim ga mogu odmah šutnuti ili u raskoraku
i ?
valjda smrt oca u ranom detinjstvu i smrt najboljeg
druga dečaka učinili su da život osećam kao odlaženje
ka životu a ne stajanje i prizivanje života. i od onda sam
čovek bez korena i uporišta bez pripadanja bez zaštite
bez sigurnosti bez sebe sa nepoznatim i nepoznatima
i ?
pozdravljaju me ovce prelazim reku
i ?
pajsenberg. jednu devojčicu u žutom mantilu otac
šalje da sama produži niz ulicu do kuće. pokazuje joj
put i ona veselo potrči okrećući se ka njemu. on stoji i
gleda je ona polako prestaje da trči. hoda stane okreće
se ka njemu uspaničeno ga tražeći. rasplače se stoji
u mestu ni tamo ni ovamo i potrči nazad ka ocu
i ?
dva sata je zvone zvona u selu. planine u
daljini se rasprostrle po celom horizontu. daljina
im je poravnala vrhove i zaplavila ih bojom neba koje
se daljinom povećava. u daljini se sve pretvara u jedno
i ?
bole me oči čini mi se od samoće i ćutanja
mrtva srna bez glave leži pored puta. nekome
su trebali mladi rogovi. za sve ove dane video sam
mnogo motoraša ali ni jednog usamljenog vuka svi
su u grupama valjda se štite od velikih brzina šta li
i ?
popodne pored železničkih šina između pajtinga i
šongaua jedem sir i hleb. u travi malo nisko znamenje hrista
na metar od mojih stopala koja se suše na železničkom suncu
i ?
danas je nedelja pola osam uveče počinje snažan vetar
hladno mi je pevam svaka nedelja je tužna nedelja. stisnem
usta i sviram džezirajući kao pratnja bili holidej. boli praznični dan
žedan sam pa okrećem glavu unazad ka vetru da ga pijem mesto vode
i ?
obilaze me muž žena i desetogodišnji dečak na biciklima prepunih bisaga
muškarac još vuče prikolicu sa stvarima. lepo se pozdravljamo mi beskućnici
stali su po strani puta i večeraju verujem im više nego porodici u kućama
i ?
petnaesti dan
devet je krećem. dve patke se kupaju u malom kanalu. jako duva vetar i oblačno je
žena iz automobila mi se lepo nasmešila skoro me je rasplakala svojom pažljivošću
i ?
smračilo se. plakate po drveću upozoravaju na besnu lisicu. opet
ću zaglaviti u kiši na ovom prevoju vetar briše i navlači oblake prema
meni. više ne pevam sad urlam pevajući i vitlajući štap po vazduhu
i ?
ulazim u šumu vetar se skoro ne oseća i dalje pevam
i ?
jedan dan jedna noć. o dugi dan o duga noć
drugi dan druga noć. o dugi dan o duga noć
treći dan treća noć. o dugi dan o duga noć
četvrti dan četvrta noć. o dugi dan o duga noć
peti dan peta noć. o dugi dan o duga noć
šesti dan šesta noć. o dugi dan o duga noć
sedmi dan sedma noć. o dugi dan o duga noć
osmi dan osma noć. o dugi dan o duga noć
deveti dan deveta noć. o dugi dan o duga noć
deseti dan deseta noć. o dugi dan o duga noć
jedanaesti dan jedanaesta noć. o dugi dan o duga noć
dvanaesti dan dvanaesta noć. o dugi dan o duga noć
trinaesti dan trinaesta noć. o dugi dan o duga noć
četrnaesti dan četrnaesta noć. o dugi dan o duga noć
petnaesti dan...
i
baš
sam kisnuo
i pevao jedan dan
jedna noć. o dugi dan o
duga noć. drugi dan druga
noć. o dugi dan o duga noć
treći dan treća noć. o
dugi dan o duga
noć...
i
hodam li
ja to u naručje
bogovima korak po
korak koračajući koračam
li ja to da bih bezbrojnim
koracima iskoračio
tek korak jedini
i
hodam
li ja to i sad
da bi hodanje
za poeziju
hodalo
zauvek
i
poezija
hodanja za
poeziju me je
otvorila pesmi
pesmi svake
reči a svaka
reč telu
boga
i
telo
boga
pesma
je
moja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dok si na nogama koračaćeš
18. februar 2025.
27470. dan mog života
hajmo
krećemo
hodanje za
poeziju u
pesmu
ne put u večnost nego put večnosti. putovanje večnošću
i ?
jedan je. pet vrabaca izleću iz velikog grma i saleću se u zajedničko klupko koje leti
i ?
čovek na traktoru razbacuje pokošenu travu da se suši
ljudi mnogo rade da bi nahranili svoju stoku koja ih hrani
i ?
zašto je ovaj čovek toliko raširo noge dok piša. njegova žena me je
primetila dok je nadizala suknju i sklonila se iza drveća da to na miru obavi
i ?
prvi put se krećem nizvodno sa jednom rekom. do sada je uvek bilo uzvodno
i ?
pokušavam da se setim pesme padajuća zvezda koju
peva li marvin. jedan me stolar malo pre podsetio na njega
i ?
saginjem se da bih mirisao balu sena
i ?
beli zemljani put ide pravo u plavo brdo. setio sam se liove pesme i pevam je. nisam sam
i ?
hej kako da napišem koliko i kako su planine plave
i ?
hej ne znam to. ali mislim na ludviga vitgenštajna vidim ga
kako sedi pred svojom kolibom (u norveškoj) i gleda u more***
_____
*** uvek sam na njega mislio kao na pesnika. prijalo mi je da se
družim sa bilo kojom njegovom rečenicom. možda i zato što je on rekao
308. šta je tvoj cilj u filozofiji - da pokažem muvi izlaz iz flaše za hvatanje muva
_____
i ?
sedim na kamenoj ogradi na sred mosta reke in
i ?
ulazim u vajzing. prazan sam. krećem se sporo. to je to
i ?
prilazim prozoru da vidim da li pada kiša vidim sija pun mesec
i ?
jedanaesti dan
brijem se isušenu kožu mažem margarinom
i ?
ulazim u šumu. odbijam da gledam sa tačke pogleda
panoramu u koju svi gledaju. hodam po šumskoj stazici i tvrdim
i ovo je panorama kraljevski puž na poljskoj stazi. ne. na šumskoj stazi
i ?
hajmo noge***
_____
*** to tvoje hodanje mi liči na slike hironimusa boša - rekla mi je ista žena danas
_____
i ?
sve ovo što sada izgovaram biće izgovoreno na
dužini od dvesta metara i kada se to prepiše na hartiju
moći će se videti koliko bi bilo stranica teksta za celo vreme
hodanja od kranja do tibingena ako bih neprestano govorio i
to je jedan od načina da pokažem kolika je dužina puta u pitanju
mada bi mi bio problem neprestano govoriti jer volim da govorim i
ćutanjem a neprestani govor bi mi ometao i hodanje i gledanje. pravio
pauze. što sada ne činim dok traju ovih dvesta metara. iako me ometaju
automobili i zato skrećem pažnju na štap kojim se služim i koji mi pomaže
na takav način da to ne mogu opisati kao što se teško može nešto više
reći o zagrljajima ali u svakom slučaju on je moj dobar drug i sve više
otkrivam koliko je mudar i to me čini srećnim što imam priliku da
se družim sa takvom mudrošću i dobrotom od koje se nadam
da će nešto i u meni ostati i zato pazim taj štap jer
osećam koliko on pazi na mene i koliko je
snažan a na nikoga ne usmerava
svoju moć***
_____
*** to je tekst sačinjen na dužini od 200 metara
16 redi teksta = 200 m. 1 km. = 80 redova teksta
80 redova teksta × 600 km. = 48000 redova teksta
48000 redova teksta = 1777 stranice teksta od kranja do tibingena
_____
i ?
danas je jako sunce bole me prepone. hodam za antu marinovića
i ?
tesari podižu krovnu gredu laste nadleću. sedim pored potoka
i pušim. jedna mačka gleda u tesare. ptico zašto si tako lepa
i ?
prelazim granicu austrije i nemačke
i ?
već sat jedan u nemačkoj nema nikoga. gde ću
spavati kad kuća nema a moj umor se buni buni i paniči
i ?
sedim. moram. gladan. žedan. opasno sam
i ?
mala ptica leti kao na valovima kroz kanjon u kome
sam kao osamljeno bespuće. vidim je i nisam sam
i ?
već pola sata hodam pored jezera. sednem na kamenu ogradu
puta i crtam nebo planine i jezero. dva čamca sa pecarošima
i ?
devet je. pada mrak. nema kuća. prepešačio sam 35 kilometara. telo boli i
radi plašim se da mu nešto ne otkaže. počeću da stopiram do prvih kuća
i ?
niko neće da stane. u kurcu sam
i ?
čuju se zvona crkve u lajngrinesu. deset je sati. izlazim iz
kola. čovek koji me je dovezao ovih deset kilometara bio je
jedan od dvojice pecaroša. video me je dok sam sedeo na
zidu inače ne bi ni on stao. ukradenih 10 kilometara mi je
pripalo (umirujem svoju savest) jer sam na onom zidu
sedeo miran i strpljiv kao da sam se tu rodio
i ?
prepešačio sam 40 kilometara. prenoćište je
30 maraka u jugoslaviji je prenoćište 3500 dinara
u austriji 150 šilinga u nemačkoj 30 maraka. znači
3500 = 150 = 30. čudna neka matematika. u različitim
krajevima ljudi vole različite količine brojeva
i ?
ležim mrtav umoran. da li ću sutra uopšte moći hodati***
_____
*** dok si na nogama koračaćeš
_____
i ?
dvanaesti dan
noćas sam se budio od umora. ustajao masirao i mazao
noge podne je krećem. kupio sam novu kartu južne nemačke
u razmeri 1:300.000 telefonirao žarku radakoviću u tibingen i
nastavljam. prešao sam polovinu puta. do polovine sam jurio cilj
u želji da mu se približim sada u ovoj drugoj polovini bih trebao da
se borim protiv njega da ga udaljujem od sebe da me ne bi ometao
i ?
bogatstvo trave. tri krave leže u hladu drveta jedna stoji i gleda ih
i ?
u hotelu u kome sam prenoćio radi jedna vršačanka
dušanka. poželela mi je mnogo sreće. hodam za nju
i ?
dok hodam milujem biljke i lišće na drveću. mi živimo
u prezaštićenom svetu. nezaštićenost se uvukla u nas
i ?
dva dečaka igraju fudbal na jedan gol. dobro šutiraju. kraj
kroz koji prolazim pitomiji je od onih u austriji. drveće razbacano
po proplancima i oko puta pravi senke oko sebe. senke se druže
sa svetlošću. hodam. šta je ispred i šta je ispred i šta je ispred
i ?
debela žena se penje na traktor ubacuje ga u brzinu kreće da kupi
travu. trava se žnje. o trave o vi majke vas kao božice pozdravljam
i ?
posle telefonskog razgovora sa žarkom radakovićem
bio sam toliko uzbuđen da sam zaboravio štap u pošti
posle desetak minuta sam primetio da sam sam i da mi nije
u ruci. odmah sam potrčao nazad i našao ga u uglu kako me
čeka tako strpljiv i prav. stegao sam ga zagrlio i poljubio
i
odmah sam
potrčao nazad
i našao ga u uglu
kako me čeka tako
strpljiv i prav. stegao
sam ga zagrlio i
poljubio
i
hodanje
za poeziju je
sam bez seksa
ja sam bio i tad i sad
najjebežljiviji seks samih
kojima je jedino do seksa
ljubavi slobode istine
u svakom trenu
jebačine
svih
bića
svemira
i
hodanje
za poeziju su
tvoj veliki nos i
moje prejake
vilice
i
hodanje
za poeziju
je umetnost
plesana nogama
i poezija pevana
stopalima
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja
17. februar 2025.
27469. dan mog života
hajmo
krećemo
hodanje za
poeziju u
pesmu
čovek iz kofe hrani krave ponovo zahvati u kofu
i pruža šaku i konju. prilazim bliže da gledam konja i on
me gleda. kobila je mlada kobila. jedna krava se izdvoji
iz stada priđe blizu stane i gleda me. kažem joj zdravo
i ?
mislim na gudrun enslin i urlike majnhof
i ?
sva ova količina koraka je neprimećena isto je i sa svetom vidimo samo
fragmente. nadam se da je dovoljno malo viđenog za mnogo zamišljajućeg
i ?
pola osam je. vidim crkvu i selo. sada su nestali iza brda. sve
kao da jeste i nije. promena pleše u promenama. gladan sam sve je
bilo zatvoreno zbog crkvenog praznika i u meni više nema jutarnjeg doručka
i ?
kiša opet počinje da pada molim je da sačeka još
ovaj kilometar do sela sad kad sam se osušio u hodanju
i ?
soba je 150 šilinga kao i svako veče prepuna je mojih stvari koje se suše
masiram noge. spavam. budim se kao i svake noći jer i noću kao da hodam
i ?
deveti dan
noćas je ovde u nojekiršenu padao sneg vidim ga kako nov blešti na suncu
šaljem vreću za spavanje u jugoslaviju. ranac će biti lakši i kretaću se sa više lakoće
i ?
i pored napora strahova od bola u kolenu i tetivi i pored kiše i
vetra i gladi i pored usamljenosti ipak je sve dobro. i lepo. i to hoće
da ponese kao da je već sve gotovo moram i dalje biti pažljiv i oprezan
i ?
oblaci ispod planinskog vrha pod snegom su još belji od
novog snega. nema kraja u pogledima. nema kraja u čuđenjima
i ?
veliko konjsko govno odličnog kvaliteta na sred puta od 17% uspona prema gerlosspasu
i ?
jedna baka sa naočarima opasana crvenim džemperom penje se šumskom
stazom u brdo očito iz zadovoljstva težinom uspona i zadovoljstva u pripadanju
i ?
na svim vrhovima je novi sneg dole bujna zelena trava preplavljena
žutim cvećem. to je velika suprotnost možda i sukob ali ne i svađa
i ?
nosim litru soka koga sam bio željan ova dva dana. nosim ga do vrha da ga tamo popijem
i ?
na drugom brdu preko puta doline vidim sličan
put ovom po kome hodam. gledam ga kako se beli i provlači
kroz šumu. put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja
i ?
do vrha je teško stići. najbolji način je da se krećem sporo. da putujem u
svakom koraku zaboravim vrh i odlažem ga lepotom doline. da ćutim saznanje
i ?
od jučerašnje kiše put je prepun malih belih glista. mrtvih osušenih na suncu
i ?
kraljevi i prosjaci ovog sveta spojili su se u jednom u lepoti cveća
i ?
štapom udaram u metalnu ogradu puta i družim se sa njihovom muzikom
i ?
stojim na pola puta do vrha na oštroj krivini u njenom
temenu prelepo raspeće hrista u drvetu napravljeno 1971 sa
puno svežeg cveća. na levoj strani krsta ptičica napravila gnezdo
i ?
zalutao sam. popeo sam se bezrazložno visoko. šta to znači. opet hristovo raspeće
u drvetu leđima okrenuto putu tako raspeti hrist poleće u dubinu ponora pod nama
i ?
ah kako sam zalutao. ne vidim put gazim po visokoj
mokroj travi. patike su opet skroz mokre. ode mi snaga
i ?
mnogi se potoci spuštaju u dolinu ka velikim vodama ali ovaj koji
gledam survava se i peni ne znam šta je belje oblaci sneg ili penušasti potok
i ?
dvadeset do jedan. košulja i čarape su se osušile na rancu. stavljam i majicu
da nije bilo onog lutanja kroz travu ovaj uspon bi bio pesma ovako su dve pesme
i ?
izgubim se zato što ne gledam. panika me hvata jer više ne vidim
i ?
čovek u narandžastoj putarskoj jakni i pantalonama sa malim
rancem na leđima lopatom i četkom u rukama hoda i čisti put kao kuću
i ?
umoran sam umorio sam se u lutanju i nadanju
da više nema uspona kad ono evo ga. e moj druže
i ?
1547 metara nadmorske visine. pijem austrijski jogurt i sveži vazduh. premoren sam
premoren sam jebiga. put se sastoji od uspona padova i ravnog. ostalo sam ja i prihvatanje
i ?
priča
u stari drveni alpski restoran ulazi čovek tridesetih godina
sa rancem na leđima očito neka lutalica. restoran je prazan
i on ugleda četrdesetogodišnju ženu kako pije dupli jogurt i
gleda ga. umoran je i on ga pije i gleda je. pakuje se i izlazi
i ?
petnaest godina kasnije u primorskom gradiću
neko kuca na njegova vrata. on je prepoznaje ženu
iz alpskog restorana bez pozdrava ona mu kaže ti si
čovek moga života tražim te već petnaest godina
i ?
topi se grudva snega u mojoj šaci
i ?
izbezumljen sam od napora. iz dva autobusa izlaze francuski turisti
sindikalci da vide pogled. gledaju i mene razgolićenog i razvaljenog
na klupi. i mene i njih tera kiša mene niz put njih u autobuse
i ?
mladić u velikom buldožeru nosi šljunak uzbrdo ja silazim. plav je pitkog
lica sa naočarima nežno mi se javlja i taj mi pozdrav iznese umor iz tela
i ?
prvi put vidim ovce crne ovce u austriji. jedan
momak izlazi iz plavog forda i piša odmah pored vrata
i ?
u ravnici sam. pet i pet je. tri sata sam se penjao i dva silazio. hodam
po travi dole u gerlosu. kako je to meko i kako odmara umorne noge
i ?
sada je pola šest sada je sedam sada je oko pola osam i
stalno pada kiša. dve patke plivaju po jezeru hladno mi je
i ?
deseti dan
pola deset je krećem. sunce je vrlo hladno. noćas sam se
probudio sa željom da nastavim da hodam samo da hodam
i ?
serpentinska spuštanja. dobro sam
i ?
počinje briga za bližnje. oni ne znaju gde sam ja i kako sam ali
ni ja ne znam kako su oni. navlače se crne misli i slutnje u glavi. na
momenat mislim da neću izdržati ovu samoću. nailazi autobus sa ženom
vozačem podiže ruku i pozdravlja me. ni ne zna koliko mi je pomogla. a možda i zna
i ?
silazim sa puta na šumsku stazu na drvetu slika
hrista na krstu. evo je i druga. to je izgleda niz slika
i ?
slika 10
hrist stoji na položenom krstu a radnici
uzimaju čekiće za razapinjanje iz pletene korpe
slika 9
hrist je oboren kanapom mu vezuju vrat i vezuju ga za krst
slika 8
krst je na leđima hrista njegovi učenici se hvataju za glavu i plaču
slika 7
hrist u plavoj odori i crvenoj košulji puzi i vuče krst. vojnici ga udaraju i teraju
slika 6
krst je na leđima hrista i drži plašt za koji se drži i devojka
nisam primetio sliku 5. slike su na drveću na svakih pedesetak metara
slika 4
hrist vuče krst pognut do zemlje vojnici ga šibaju
slika 3
hrist na kolenima sa krstom iza njega. ulazim u malu pećinu
sa statuom majke božije. par drvenih klupa gori sveća. mir je
slika 2
vojnici stavljaju krst na leđa hristu ali on se još opire
slika 1
hrist vezanih ruku na leđima stoji pred masom
na suđenju. islednik pokazuje rukom u hrista krivca
i ?
tako sam sišao ovom hristovom stazom na sam početak
upiranje prstom prstom osude. staza je bila obeležena brojem
8 znakom večnosti. svaki vrh je stradanje i ljubav kaže mi staza
i
ti si čovek
moga života
tražim te već
petnaest
godina
i
nailazi autobus
sa ženom vozačem
podiže ruku i pozdravlja
me. ni ne zna koliko mi
je pomogla. a možda
i zna
i
hodanje
za poeziju
je
pesma
zavet
zavet
pesmi
i
pesma
zavetu
i
hodanje
za poeziju
je
odbrana
od
čuvanja
samog
sebe
i
hodanje
za poeziju
je zauvek
starica koja je
rukom uradila
ovako
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodam da bih video sebe kako hodam
15. februar 2025.
27467. dan mog života
sedmi dan
doručkujem pušim cigaru. deca kućevlasnika
devojčice lepo obučene istrčavaju napolje. nedelja
je. jedino se deca mogu nezasluženo radovati
i ?
pola deset je krećem. staje mi jedan momak sa
crvenim opelom da me poveze kažem mu da idem
pešice on se smeje i podiže ruku ka glavi pozdravljajući me
i ?
plavi leptirić poginuo na putu. religija jeste opijum za narod
ali ideja da je religija opijum za narod je još veći opijum za
narod. hodam i gledam po površini da bih zavoleo sve stvari
i ?
plavi leptirić poginuo na putu. najbolje je kada se krećem sporo i
prepustim se sporosti onda čujem muziku u sebi. koraci su ples. životinja
je na nogama. prelazim preko reke isel. subotom samo snovi stižu a nedeljom
je čovek usamljen. družiću se sa rekom. pored reke ugledam van goga
i ?
plavi leptirić poginuo na putu. auto je udario srnu
leži mrtva na putu. hodam i okrećem se ka njoj
i ?
reka se tako veselo preliva preko kamenjara kao da uživa u sopstvenom kupanju
i ?
čemu me uči ovo hodanje. da sam deo celine
da sve ono što primim treba i da dam. da nikada ništa
ne ostaje u meni nego da samo prolazi kroz mene. sve
što zadržim za sebe je prepreka za nova primanja
i ?
mislim na moje stare drugare čedu. mirka. slobodana
slavka. sada jedan od njih puši doživljaj. sada drugi puši
cveće i travu. treći puši udruženi rad. četvrti puši poistovećivanje
hodanje je kao reka-roman u kome svi puše cigare. sve jedno iz
drugog izlazi. hodanje je ravno ravno koje se poravnava. kraljevski
put. rečenica izlazi iz rečenice. putnici pravi jedino su oni što
zbog putovanja uvek idu na put neočekivano kaže bodler
i ?
pola tri je perem noge i lice u reci sušim se na klupi
i jedem.*** žedan sam prijaće mi mleko koje je još jutros
ostalo u rancu. mleko se pokvarilo. sada sam i tužan i žedan
_____
*** pre petnaest godina u zatvoru sam zamišljao ovakvu sliku kao sliku slobode
_____
i ?
smračilo se usta su mi suva. zatravnjeni nasip
pored reke je lep i ne vidim mu kraja ali mene boli tetiva
i ?
u sobi sam. kiša pada po krovu i reklami benzinske pumpe
zurim kroz prozor i mislim na jovin oljenku devojčicu koju sam
prvu poljubio pre 23 godine i više je nikada nisam video sada
bih voleo. tužan sam boli me ćutanje boli me tetiva nedelja je
kiša pada. nedelja je tužna kažu mađari peva bili holidej
i ?
osmi dan
zvona u selu huben tu sam prespavao krećem. pada
kiša sija se asfalt. dva motoraša u crvenim kišnim kombinezonima
projuriše pored mene eno ih već u drugoj krivini i više ih ne vidim
i ?
ne izbacujem šljunak u patici da bi mi to sitno
žuljanje odnelo pažnju od bolova u telu. kad bi mi
pomogla izreka na psu rana rasla na psu i zarasla.***
negde su jorgovani već precvetali i venu ovaj se rascvetao
u punoću svoje prašnjave lila boje. zaboli me od njegove lepote
_____
*** pomogla mi je
_____
i ?
danas je crkveni praznik i sve je zatvoreno opet ne znam
šta ću jesti. parče hleba namazano prazninom. prazninom
i ?
kiša pada silazim prema mitersilu. vetar mi širi
plastičnu kabanicu hodam da bih video sebe kako hodam
i ?
otkačena devojka cupkajući sa noge na nogu stopira. čujem
muziku sa groblja. strašno je zima. navlačim svu odeću na sebe i
kolenice. zebu mi ruke od hladne kiše. vetar me probija. liči da će sneg
i ?
ja sam kralj ove autobuske stanice. nikad nisam pomislio
da ću biti kralj niti da se kraljevi moraju sklanjati od kiše
i ?
tri devojčice jašu male ponije kiša i vetar im raznose kose
i ?
jedan konj u daljini kisne u travi
i ?
devojčice na ponijima se vraćaju iz sela. jedna zamahne mokrom
kosom unazad. primeti ih konj u daljini i njišti. jedem zadnju koricu hleba
i ?
šuma se isparava i oblaci se navlače nad brdom kao da se zapalilo
pada kiša. voda privlači sebi drugu vodu koja s njom se dira.*** navukao
sam plastičnu kabanicu na lice i gledam samo pred noge. put je prepun
vode koja se sliva gazim po njoj. kada mi vetar svuče kabanicu sa lica
vidim začuđene poglede iz automobila koji kao da se pitaju ko je ovaj ludak
___
*** kaže leonardo da vinči. i kaže voda kad siđe u vodu više ne teži i
više ne želi ići do središta sveta. i još kaže svi će ljudi pobeći u afriku
___
i ?
kiša je stala skinuo sam kabanicu mokar
sam i srećan. svađam se sa prijateljima borim se
za svoju misao borim se za besmislenost ovog hodanja
i ?
odeća se najbolje suši u hodu
i dalje se svađam sa prijateljima
i ?
uzbudljivo teče reka umiruje me. svađe
su glupost posledica nedovoljnog gledanja
i ?
volim siromaštvo a da ne znam zašto. čini mi se da
koliko više ne znam da ga toliko više i volim. možda je to
i zbog ovih bogatih kuća koje mi nisu lepe u kojima vidim kraj
i ?
u naporu se moram čuvati gordosti.*** za svaki slučaj
pljunem možda će bar deo gordosti izaći sa pljuvačkom
_____
*** blago tebi ti ćeš se u hodanju osloboditi svoje
taštine rekla mi je ista žena mesec dana ranije
_____
i
najbolje je
kada se krećem
sporo i prepustim se
sporosti onda čujem
muziku u sebi. koraci
su ples. evo tu počinje
muzika mojih hodanja
i ples mog hodanja
kojim će se kasnije
na ruži lutanja
ujediniti
u
plesanje
i
pevanje
i
čemu me uči
ovo hodanje. da sam
deo celine. da sve ono što
primim treba i da dam. da nikada
ništa ne ostaje u meni nego da samo
prolazi kroz mene. sve što zadržim za
sebe je prepreka za nova primanja i
tako se polako fiktivna ekonomija
počela preobražavati u
ekonomiju savesti
i
hodam
da bih video
sebe kako
hodam
eto
meni
mog
koana
zauvek
i
svađam se sa
prijateljima borim se
za svoju misao borim se za
besmislenost ovog hodanja
svađe su glupost posledica
nedovoljnog gledanja. svako
svađanje je gađenje pre
svega nad samim
sobom
i
meni je
sad 75 a onda
mi je bila 38 skoro
pa duplo više nego
sad ali gle čuda to
onda je i sad
i
meni je
tad bilo 4
godine od odluke
da ću hodati i hodanjem
činiti i učiniti ono što hiljade i
hiljade ljudi čine za hiljade
i hiljade godina
ODLUKA
odluka o velikom hodanju
jedan čovek može i treba da uradi
sve ono što urade hiljade i hiljade
ljudi za hiljade i hiljade godina
1983
i
meni je
tad bilo ko i
svakome ko se
bilo kad usudio i
poduhvatio i ko će
se bilo kad usuditi i
poduhvatiti da bude
i čini baš ono i samo
ono što jeste ljubav
sloboda istina za
svako i sva bića
svemira a to da
bude i jeste
bog
i
to
jedan
jedini
bog
i
jedan
jedini
bog
je
živi
bog
i
živi
i jedan
jedini bog je
bog čedo čedo
bog i to pred
tvojim
očima
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ideja je uvek stara korak je uvek nov
14. februar 2025.
27466. dan mog života
krećemo
voljeni
vrh planine u koji sam gledao i mislio na suna istu i aju sada oblizuju oblaci
i ?
skidam sve sa sebe go sam pored reke gejl. ručam pušim masiram
butine i tabane gledam u vodu pružim noge i telo odmaram se na suncu
i ?
mislim na pisca čije ni ime ne znam. pre tri meseca
pročitao sam tri njegove kratke priče o šetanju u književnoj
reči. atmosferu u tim pričama prepunu mekoće i tihog zračenja
prepoznajem u svakom svom bolnom koraku***
_____
*** robert valzer mala šetnja
hodio sam danas planinom
vreme je bilo vlažno a čitav krajolik siv
cesta međutim beše meka tu i tamo vrlo čista
najpre bejah u kaputu ali uskoro ga skinuh preklopih
i prebacih preko ruke. hodanje čudesnom cestom pružalo
mi je sve veće zadovoljstvo čas beše uspinjanje čas opet spuštanje
brda su bila velika i kao da su se okretala. sav taj planinski svet izgledao
mi je kao ogromno pozorište. prekrasno je vijugala cesta preko planinskih
litica. spustih se u duboku klisuru kraj nogu mi je šumela reka voz je proletao
ispuštajući raskošno belu paru. poput glatke vrele struje išla je cesta klisurom i
dok sam prolazio činilo mi se da se uska dolina savija i omotava oko sebe. sivi
oblaci behu nad bregovima kao da su se tamo odmarali. susretoh mladića
putnika sa rancem o leđima koji me upita da li sam video dva druga
momka. ne rekoh. dolazim li iz daleka. da rekoh i nastavih dalje
svojim putem. ubrzo videh i čuh dva putnika prolazili su pevajući
selo je bilo posebno lepo niske kuće odmah pod belim
stenovitim liticama. susretoh nekoliko vozila i ništa više
na poljskom putu videh i decu. nije ti potrebno nešto
naročito da vidiš. i ovako vidiš mnogo
priču je preveo žarko radaković čovek koji me
je devetnaestog dana sačekao u hajningenu
_____
i ?
moj ujak steva temerinski nikada nije bio van svoje zemlje
jer ne priznaje granice. ja sada hodam za njega bezgranično
i ?
igram se sa štapom. on je tako lep i dobar drug
mudar je mudriji je mudriji nego što sam mislio
i ?
pola šest je. peku me ruke izgorele su. sunce me ceo dan
iscrpljuje i otežava hodanje. sve je i lako i obično samo hodaš
ipak i teško i začuđujuće. ne znam ni ko sam a hodam. odmičem
a ne odmičem. ne odmičem a odmičem. misao stalno hoće da
pobegne iz tela da postigne bez postignuća da pobedi vreme - jer
vreme je teško ko bog - i da dođe do kraja. zaboravlja
da i telo misli i da su ravnoteža
i ?
skinuo sam ranac da se suši na klupu parkinga sa česmom
idem da bacim tetrapak od soka iznenadim se kako sam čudno
lak skoro poskakujem. setim se i ugledam ranac leži na klupi
i ?
već pola sata hodam a velika planinska gromada sa moje desne strane se ne pomera
kao da je gledam stalno sa istog mesta kao da nisam pola sata hodao. nikako da je obiđem
i ?
osam i petnaest je ljudi se lepo javljaju bože pomozi. umoran sam
ceo postajem bol ne mogu više hodati ni za koga. samo još do ovog sela
i ?
nije bilo prenoćišta. kako ću dalje kad ne mogu više a moram. boli me
koleno hladno je put je ravan krećem se sporo da bih se uopšte kretao
i ?
devet je. soba je 150 šilinga. žena je ljubazna
šesti dan
devet je sati krećem iz delaha. gledam mladu zelenu travu i mislim na dolores čaće
i ?
hodam unazad za kaluđera koji je hodao unatraške od londona
do glazgova zviždeći pri tome jednu staru englesku himnu a hulio
kortasar mu posvetio svoju poslednju knjigu autonauti kosmoputa
i ?
priča
susretnu se vitez i samuraj
samuraj pita viteza - ti si vitez
ja sam samuraj - odgovori mu vitez
ti si samuraj - pita vitez samuraja
ja sam vitez - odgovori samuraj
i ?
čujem božanska crkvena zvona. podne je u kečbahu. automobil zapara
asfalt. krećem ka jednom vrhu. upeklo sunce zvona ga pozdravljaju. subota
je pretovarao sam ranac sa mlekom i sokom za popodne i sutra. težina ranca mi
udara u mozak. sunce je. nema vazduha. uspon je svi su se sakrili po kućama
niz serpentine dolaze mi u susret kolone vozila mnogi su krenuli na more
i ?
znoj curi sa mene. gledam u jedno dupe. dupe
jedne žene i neka struja me tuče kroz slabine. mesto
ovog penjanja bilo bi mi mnogo potrebnije to dupe koje se
pretvorilo u smisao po sebi izvan njega nema ništa ništa i
ne postoji samo ono glatko meko i okruglo dok se polako
pokreće. sve nestaje osim sunca i ranca
i ?
uspon još uvek. zauvek. hodam bez vazduha i polako. mislim
na milovana danojlića i njegova hodanja.*** ovakvi usponi i
samoća su najbolji lek protiv agresije moja se pretvara u molitvu
_____
*** da li je on u hodanju osetio svoju rečenicu jedino
da nisam bio bio bih bio takav sam želeo da budem
_____
i ?
mislim na želimira žilnika. branka hofmana. mislim na zatvorene. mislim
na aleša debeljaka i mihu zadnikara. mislim kako je kupusu bez vode
i ?
zaustavlja me policija. gledaju pasoš i potvrdu o
hodanju. all right. gut gut kaže policajac i skida kapu
i ?
kad mislim na seljaka kako sad kopa. kad mislim na lopataša-škarpera kako sad
izbacuje zemlju iz rova. kad mislim na livca kako sad u livnici lije svoj znoj. kad mislim
na kesonca kako sad misli na svoj kukuruz. kad mislim na proganjanog kako sad nema
gde da se skloni jer je okružen ležernom javnošću. kad mislim na sve one kojima je sad
teže nego meni na ovom usponu sramota mi oblije lice. ta sramota to je ta poezija
i ?
prislonim uvo da slušam lišće kako treperi na vetru
ako pristanem na napor i podignem glavu slobodan sam
i ?
jedan savremeni pesnik mislim da se zvao buda rekao je usamljen se kreće kao nosorog
i ?
skrećem sa glavnog puta ljubljeni makadam
čujem svoje korake po njemu valjda neću zalutati
i ?
zalutao sam. makadamski put vodi u brdo a ja se trebam voditi-spustiti u
obertrauberg. spuštam se niz liticu. malo malo pa skliznem na dupe. vrlo je opasno
za moje koleno patike se keze. uhvatim se za granu i sjurim do sledećeg drveta
i ?
spustio sam se u ravnicu prepunu kamenja. valjda će
me potok odvesti ka dolini. sve se beli od kamenja i sunca
i ?
potok me je doveo u kurac. ovde je veliki vodopad. levo i desno se ne
može. vraćam se nazad. zaista je dovoljan samo trenutak da bi se zalutalo***
_____
*** ja se užasavam prirode rekla mi je jedna žena tri meseca kasnije
_____
i ?
jedva sam se iskobeljao. sav sam mokar od znoja ali još
nisam na pravom putu. konačno evo ga. izreke su zakoni a mi ih
potvrđujemo preče preče naokolo bliže potvrđivao sam to pola sata
i ?
mislim na vladimira velimirova i njegova maratonska trčanja. spuštam
se obeleženom šumskom stazom. butine se naprežu i klecaju kolena kao
i pre tri godine dok sam se spuštao crnogorskim kamenjarom ka glavi zeti
i ?
odmaram se na kamenitoj obali velikog potoka. u ograđenoj šumi stoji srna i
gleda me. lepa je i počinje iz straha i radosti da skače. kako to lako čini. vitka
je. mlada. naglo i nekako smešno trza vrat. ima lepe uši. sve je kao blagost
i ?
ležim na leđima. stvari se suše gledam u daleko nebo. hodanje se sastoji
od viđenog i zamišljenog. odjednom preda mnom ogromni medvedasti žuti
pas prilazi mi. valjda me neće dirati. miran sam. odlazi. zamišljeno je kao voda
i ?
mislim kako su doživljaji sa ovog hodanja toliko minimalni i bogati u
teško objašnjivom. neizrecivi. da bi bilo lepo o tome napisati knjigu
i ?
prelazim preko mosta reke drau. stotinak kilometara odavde to je
reka drava. zapravo i sada je. ideja je uvek stara korak je uvek nov
i ?
pred jednim hotelom dva motoraša i motorašica. moćni
sa svojim lepim licima kožnim jaknama jakim mašinama. u
odnosu na njih ja sam kao stari radio ili siromašni kaluđer zavetnik
i ?
kad istresem patiku uvek ostane još poneki šljunkić. ulazim
u tiroliju piše na kamenom stubu od koga odzvoni udarac štapa
i ?
sedim u travi kod nikolsdorfa. crtam pejsaž. mnogo crnih i par žutih
krava u daljini mirno stoje. miris planinskih trava čuju se zvona koja
se razležu predvečerjem. hladan vetrić mi klizi po licu i golim rukama
i ?
put je ravan pala je noć. ponovo nalazim karmin pored
puta. brojim korake između kilometarskih znakova. prve noći
u lancovi video sam mlad mesec sada je prešao svoju polovinu
i ?
u gostionici pre sela nalazim prenoćište. 120 šilinga. pijem kafu i
pišem pismo žarku radakoviću. gledam u mlado lice konobarice odmara me
penjem se uz široke stepenice boli me tetiva iznad pete desne noge. spavam
i
igram se sa štapom
on je tako lep i dobar drug
mudar je mudriji je mudriji
nego što sam mislio
i
ovakvi usponi i
samoća su najbolji lek
protiv agresije moja se
pretvara u molitvu
i
kad mislim na
sve one kojima je sad
teže nego meni na ovom
usponu sramota mi oblije
lice. ta sramota to
je ta poezija
i
ideja
je uvek
stara korak
je uvek
nov
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ja sam neiscrpna pesma koja se nogama piše
13. februar 2025.
27465. dan mog života
krenimo
u i, izazivati
pažnju
uz uzbrdicu sunce. pre pola sata kiša. koliko više
puteva toliko više ljudi. mali prst na desnoj nozi žulji
i ?
povremeno podižem ruku i pozdravljam prirodu isusa i devicu mariju
makadamski prav put i bogatstvo šume dok se u mestu okrećem u krug
i ?
krijem se od kiše pod jednom šupom. dolazi gazda i kaže da će me ubiti ako
nešto iz šupe nestane. ja pijem mleko i jedem hleb. da li se bavim švercom pita me
i ?
oko četiri popodne i lako toplo sunce. perem čarape lice i pazuho u reci radgonji
rasprostrem plavi podmetač po drvenom mostu. sednem na njega i palim cigaru. pušim
kao gospodar uživanja. oprane čarape i oznojana majica se suše na ogradi. stavio sam
kamenje na njih da ne odlete u reku. kralj sam ovog mosta. gledam u vodu lepa je. pevam
sa njom. ležim sa nogama podignutim na ogradu. raširim ruke i gledam u nebo
i ?
slušam korake i zvuk štapa po makadamu. okružen sam šumom
sa jedne i druge strane a put odlazi pravo. ovde nema nikoga
i ?
pušim i pijem sok na ogradi kuće u kojoj su 1944 spaljeni meštani sela radovne
i ?
dvostruka krivina na desno reka radgonja puna slapova. probijam se
kroz jedan stari zarasli put. jutros mi je roža mulej rekla da ću hodajući
naći moju intuiciju. da li je ona ovde u ovoj šumi u kojoj put polako nestaje
pod popalim granama iglicama i lišću koje se pretvorilo u rastresiti crni humus
lepo bi bilo naći svoju intuiciju pogotovo dok se savijen provlačim kroz gusto granje
i ?
gadi mi se da zapisujem ono što vidim. miriše nana. zapisano
je deo otrgnut od celine i na taj način kao da sebe cepam. zapisivanje
prlja prazninu u meni koja se spaja sa punoćom oko mene
i ?
usred zelenog polja odjednom ogromna golet. iza goleti planine pod
snegom među njima je i triglav. priroda me gleda. kupaju se moje oči
i ?
ulazim u gostilnu u zgornjoj radovni. gostilna je prepuna radnika
seljaka očito proslavljaju završetak nekog posla. sto je prepun tanjira
pojedenog mesa i još neprobranih žutih kolača sa pekmezom. jedan od
radnika me poziva da krenem sa njim kolima u mojstranu. zahvaljujem se
i kažem da idem pešice u nemačku. drugi me pita da li sam poneo pištolj jer
tamo mogu biti ubijen. ljudi se plaše drugih ljudi. misao se plaši druge misli
ali ja ne hodam... (ne nije to dobro rečeno). ali ja hodam da bih svako tamo
pretvorio u ovde. ali ja hodam da ne bih imao svoju kuću da bih video
kuću kuća kuću beskućnika. da bih pio majčino mleko beskućništva
da bih odhodao tamo i tamo zapalio cigaru
i ?
planine su toliko plave da mi ne ostaje ništa drugo nego da kažem planine su crvene
i ?
penjem se uz oštru strmen. ravnica podnožja ostaje za
mnom kao i mokra majica od znoja koja se suši okačena o ranac
i ?
spuštam se ka mojstrani. dve devojke jedna sa lakoćom a druga sa bolnim naporom na
licu trče u brdo. misli koje mislim neki su već mislili a neki će ih tek misliti sad ih mislim ja
i ?
u sobi sam u dovju za trista pedeset hiljada. tuširam se i
masiram noge perem zube košulju čarape i gaće. u krevetu pušim
i studiram noge studiram kartu i današnji pređeni put i onaj koji me sutra
čeka. čekaće me celu noć. danas sam prešao 26 kilometara. spavam
treći dan
budim se boli me telo boli me koleno. to me brine. gazdarica mi kaže
ima raznih putnika. dok doručkujem u njenoj kući na ogradi terase svečano
padne golubije govance gledam ga iako su u pozadini neopisivo lepe planine
i ?
pola deset je polako hodam da bih se dodvorio
kolenu koje me opominje tihim bolom. mislim na radost koja
me očekuje na kraju puta na radost povratka i te misli mi truju hodanje
i ?
stara žena sedi pred kućom broj 23 u mestu belca
briše nos pod naočarima i stavlja maramicu u plavu kecelju
i ?
gledam potok kako pada niz stenje setim se hajdegera. crni pas se izvalio na
zelenoj travi. put se kreće. žuti cvetovi maslačka. oni su sinovi sunca. pevam i am free...
i ?
mirišem jorgovan osvežavam umor. crna i žuta krava mirno leže u travi posutoj
vodenastim žutim cvećem. lasta liže asfalt u selu gozd. planina je planina i zato
hodam jer hodanjem planina postaje hiljadu planina. jedino se duh kreće. koleno boli
na momenat zaboravim i opet boli i hodam i pevam i hodam i zaboravim i hodam i boli
i ?
gledaju me krave i laganim pokretom glave i sporim žvakanjem bulje u moje korake
i ?
penjem se uz uspon ka korenjskom sedlu. sad
treba biti strpljiv i čuvati koleno. ranjeno koleno***
_____
*** tada još nisam znao čemu je sve došao kraj. ali kad danas sa ovog visokog brda moje
starosti gledam unazad vidim pobijene žene i pobijenu decu leže na gomili ili razbacani po
rubovima vijugave jaruge vidim ih isto tako jasno kao što sam ih video i onda kada su moje
oči bile mlade. i vidim kako je u krvavom blatu umrlo još nešto kako je još nešto sahranjeno
u mećavi kod ranjenog kolena umro je i san jednog naroda... beočug je raskinut seme
razvejano. mi više nemamo središte mrtvo je sveto drvo
crni los
_____
i ?
hodam polako uz strmen. znoj me obliva. nežno klizi po licu. noga pred nogu noga
pred nogu i koleno prestaje da boli. u strpljenju se kriju velike količine energije. osećam
ako strpljenjem izgubim svoju snagu i svoje ja upoznaću lepotu. tako bih trebao hodati
i ?
na ravnom sam noge hodaju same i znoj se odmara
vidim granični prelaz. tmurno je i pijem sok od kruške
i ?
prešao sam jugoslovensko-austrijsku granicu pet
minuta je do pola šest. spuštam se i hodam još sporije
i ?
priroda je ista promenio se jezik. pregrejali se tabani od kočenja niz
nizbrdicu. prepustio sam se izuzetno sporom hodanju. pola noge pred pola
nogu i tako prepušten itekako odmičem. to je ta strategija puža. to je ta velika brzina
i ?
prvo austrijsko selo šau. prenoćište je 140 šilinga. tuširam
se gledam kroz prozor sobe oblaci su se spustili na selo pred
kućom veliko staro drvo. prepešačio sam 23-24 kilometara
četvrti dan
devet i petnaest je krećem ka arnoldštajnu. nasred
poljskog puta sedi zec približavam mu se. otrčao je
i ?
prvo sranje u šumi. mrtva žuta ptičica pored puta u lindu. smračilo se i hladno je
i ?
pada kiša zaustavlja me. sedim pod nastrešnicom prodavnice obuće u
arnoldštajnu. kamioni prskaju oko sebe sedim kao pokiso miš to je ta poezija
i ?
hodam ogrnut kišnom kabanicom prelazim veliku raskrsnicu. saobraćajni znaci i putokazi
još više govore da se daljine više ne prelaze hodanjem i to daje uverenje mojim koracima
i ?
kiša je prestala krajolik se lepotom zaokružio u sebi. preko malog brdašca vidim
crkvu u sledećem selu. evo sunca. premeštam stvari u rancu da ih zaštitim od kišnjenja
i ?
još jedna mrtva ptica na putu
i ?
dvadeset minuta do četiri i stalno pada kiša. sada je gotovo neprimetna ali
neprestana u rominjanju. gledam asfalt i noge koje koračaju jedna pred drugom
i ?
mnogo pari očiju dok uspavani brzinom gledaju na put iz svojih
kola skreću pogled na moje hodanje. taj pokret glave i očiju je bar
jedna neizgovorena reč za poeziju. vidim jednu ružu. umetnost je a priori
i ?
zamišljam kako su stari grčki i rimski pesnici gledali svet oko sebe kako
su se davali poeziji. mnogo toga je danas isto kao i onda. pre svega kiša
noge štap. i putevi. u ovima je više cementa. u kiši je više otrova. u nogama
više prethodnih nogu. u štapu više znanja i manje mudrosti. hodam i vidim ih
i ?
stavim jednu nogu na metalni branik puta i teglim se. dok hodam
u meni nema mana. one žive u stajanju tamo gde nema zanosa
i ?
stalno me prate krave i kiša. zajedno smo i ne
znam da li stvaramo poeziju ili smo već poezija
i ?
četiri sata neprestano pada kiša. uspon je mokar kao i ja
desno pored puta gleda me glava hrista sa drvene kapelice
čujem kako mi kaže i ja kisnem kao i ti samo ja već 2000 godina“***
_____
*** ako se mi možemo od boga odvratiti to se ipak bog ne može nikad odvratiti od nas
majstor ekhart
_____
i ?
na vrhu kiša je prestala. premoren i mokar pridružujem se vapaju prirode
koja me poziva na istrajavanje i upornost. kiše stvaraju velike narode
i ?
izlazim iz mesta štefan čuju se zvona sa crkve. kiša ponovo pada
i ?
holanđanka me odvodi do austrijanke koja me prima na prenoćište za 160 šilinga
kupam se gledam kartu u krevetu pušim prešao sam 30 kilometara čujem kroz prozor kišu
peti dan
laje pas čujem korake i štap kroz mokru travu. domaćica mi je podarila za put
hranu i cigare. sunce je zableštalo od ranog jutra planine se bele po vrhovima
i ?
gledam u daljini pravilni piramidalni oblik planine pod snegom kao
da sam u japanskom pejzažu. hodam za borislava mihajlovića-mihiza***
_____
*** beograd 30. april 1987. dragi mandiću zahvaljujem vam na hajdegeru i
šaljem vam malo poputbine ovako u pismu kao što starci šalju unuku vojniku
kako sam ja čovek koji se retko kreće i teško i nevoljno putuje molim vas koračajte
malo za mene. želim vam dobru sreću i uzbudljiv hadžiluk pozdravlja vas mihiz
_____
i ?
stojim i gledam puža. kako se neprikosnoven kreće
i ?
ja sam nomad i tražim svoj narod
ja sam nasamareni magarac sa žmirućim očima
ja sam slika čoveka koji hoda
ja sam ponovo nađeni istrošeni karmin na putu
ja sam pozorište koje se kreće
ja sam štap u mojoj ruci koja mu pripada
ja sam neiscrpna pesma koja se nogama piše
ja sam svetlost vodenastih žuljeva koja svetluca po tabanima
ja sam ja
i ?
deset je do jedanaest. pijem kafu putarski
radnik polako vozi bicikl uz uspon. baš sam umoran
i ?
baš sam umoran. jedan biciklista se penje uz uspon ja niz. osmehnemo se jedan
drugome. kada se mimoiđemo okrenem se i gledam mu u leđa da ga malo poguram
i ?
pored reke hodam za ninu vranešević i kseniju buštrović
gledam u kameniti vrh planine pod snegom i mislim na suna aju i istu
i ?
da sam napao ovaj voz koji se zaustavio i iz njega izašao jedan dečak sa
đačkom torbom na ramenima možda bi to bilo efektnije i javnije za poeziju
i ?
uz uspon pevam hajde druže moj hajde druže moj. hodam za žarka radakovića
koga ne poznajem. mislim kako je hodao verner hercog. šta je nosio na sebi
koliko je dnevno pešačio. kakvim je ritmom hodao. kolika mu je dužina koraka
i
ja hodam da
ne bih imao svoju kuću
da bih video kuću kuća
kuću beskućnika. da bih
pio majčino mleko
beskućništva
i
ako strpljenjem
izgubim svoju snagu i
svoje ja upoznaću lepotu
tako bih trebao hodati
i
ja sam ja
ja sam slika čoveka koji hoda
ja sam nomad i tražim svoj narod
ja sam štap u mojoj ruci koja mu pripada
ja sam neiscrpna pesma koja se nogama piše
i
divno i
bolno znači
božanski je susretati
se sa samim sobom ko
sa drugim ko sa živom
pesmom i živim
bogom
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
i, izazivati pažnju
12. februar 2025.
27464. dan mog života
i, izazivati pažnju
drugo hodanje za poeziju
od prešerna do helderlina
kranj-tibingen
1. juni 1987 - 20. juni 1987
uplašen si i drhte ti kolena** otvorì se i predaj
pogledaj ovo žuto polje uljane repice rekao mi je početak
______
** miroslav mandić je pošao iz parka u kome je prešernov grob u kranju u ponedeljak
1. juna u 12 časova i 15 minuta. pre toga je popušio tri cigarete tražio da mu prišijem alku
na trenerci kako bi o nju mogao da okači sat (mali ženski s dugačkim lancem) poklonio se
prešernu održao kratak govor i zevao. reči su bile pesma nas je održala njojzi hvala a
pevanje nalik crkvenom. dok je stajao kroz trenerku se videlo da mu noge drhte
kada je pošao imao je crnu odeću. crveni ranac na leđima. štap
sive patike sa crvenim znakom. kosu je oprao prethodno veče
njegov polazak mogla je da vidi i žena sa klupe u uglu parka (mada je sve vreme
čitala novine) čistač parka (koji je u međuvremenu prošao) i dugokosa plava devojka
(koja se kasnije vratila da pita šta je to bilo). nikoga drugog nisam primetila
svedok verica rupar, br.l.k. n 3616 sup bgd
_____
i ?
čujem svoje korake dok ih nesigurno pružam
po makadamu. belo i ljubičasto cveće pored puta
i ?
pevam... početak je pola sata iza mene
i ?
rečeno je da krava koju vidiš nije krava nego krava
ako je tako moje je viđenje slobodno i ja mu se prepuštam
i tražim ga u svojoj beznačajnosti koja se polako kreće
i ?
zatežu i greju se kolena
i ?
put putuje. stoji i menja se
takvo bih voleo da mi je i mišljenje
koraci su kao talasi. dolaze i nestaju
takvo bih voleo da mi je i pisanje
i ?
već jedan sat sa moje leve strane prati me crkva na samom vrhu brda
i ?
ne znam zašto ali podižem ruku. to je nekada dovoljno čini mi se
i ?
posle noćašnje kiše upeklo jako sunce. znoje se leđa. na zemlji barice žute vode
i ?
setim se mnogi od nas će misliti na tebe a neki
će te i čuvati rekla mi je verica rupar pre jedan sat
i ?
zelenilo lišća pored glave. crni leptir me češe o vrat. tabani se mreškaju
prvi odmor pored slovenačkih stogova za seno. skidam i majicu i pantalone
i čarape i patike. go sam. stvari se suše. prijaju dimovi cigare. prvo pišanje
i ?
prelazim prvu vodu vodu reke bistrice
čujem štap kako udara o asfalt. prve kapi znoja
na čelu u oštroj krivini praznog puta iznad bistrice
i ?
stavim štap horizontalno na šine ranca i laktovima ga gurnem unazad i tako
odvojim ranac od leđa. da se malo ranac i majica suše. prilaze mi mirisi trava
i ?
vidim je ostala mi iza leđa crkva sa brda. posle stotinu metara i nekoliko prideva
odustajem od truda da pronađem reč kojom bih opisao glave maslačka pored puta
i ?
velika stara trešnja pred selom podbrezje
i ?
miris krava
i ?
kupio sam četvrt kile hleba i pola litre soka. nosim ih u ruci. niz mali
nasip slivaju se rojevi majčine dušice. sve je ljubičasto osim pčela po njima
i ?
sa leve strane potok. između nas uredne bašte sa povrćem. ako mu
priđem rashladiću u njemu tabane po kojima počinju da se žuljaju žuljevi
i ?
ako hoćeš da gledaš svoje prijatelje u lice prvo
pogledaj u oči svojih mana rekla mi je juče manca košir
i ?
stojim i gledam četiri ogoljena dugačka stabla bivših zimzelena strovaljena niz
obalu puta. bože kako su prava i ravna. i dok ovako leže u njima živi uspravnost
i ?
dve žene pleve veliku navodnjenu baštu. jedna me je primetila i gleda me. u
drveću se čuju ptice. ona koja me gleda govori nešto onoj drugoj. sada me gledaju obe
i ?
čujem šibice u džepu i ranac na leđima. iz betonske cevi kulja voda
stavljam štap u travu. skidam ranac sa leđa. na ranac stavljam hleb i sok iz
ruku. prilazim prepunoj vodi i gledam mahovinu koja se leluja pod padanjem vode
i ?
jedem sok i hleb na betonskom zidu izvora. sunce mi suši noge. mravi
se žure. dva dečaka na sportskim biciklima polako voze i razgovaraju
i ?
hoću da ti pomognem zato što si drugačiji rekao mi je miodrag jozić
i ?
pre dvadeset dana sam stopirao iz beograda za novi sad. stao mi je veseo
ljubazan čovek. kada sam mu rekao da ću za dvadeset dana da krenem hodajući
od kranja do tibingena rekao mi je dođi kod mene i daću ti 10 miliona. to je četvrtina
novca koja mi je potrebna da bih koracima stigao do tibingena. bio je to miodrag jozić
i ?
dao mi ih je
i ?
oko šest je. počela je da pada kiša. sklonio sam se pod autobuskom
drvenom postajom. izuvam čarape i hladim žuljeve. kroz prozor kuće preko
puta iza zavese gleda me jedna žena. u kući je upaljeno svetlo i vidim kako
kuća živi u kući. naslonim se na ranac i pružim noge po klupi kakav je to užitak
i ?
izlazim iz kamne gorice. pada suton. blagi umor se šeta po telu
blago se krećem. jedan veliki dečak ulazi u štalu da nahrani krave
i ?
lepo je (koliko je) besmisleno
i ?
posle kiše livade i šume blešte u zelenilu. od isparavanja oblaci se navlače nad gorom
i ?
ko sam ja na ovom svetu
i ?
put se isparava preda mnom. iznad šume vrhovi
planina pod snegom. gledam. na momenat sam srećan
i ?
pijem kafu kod mladog slovenca. vlasnika automobila kr 150—169
krenem i zaboravim štap. vraćam se po njega on mi je najbolji drug
i ?
sad mi je u ruci. osam je sati uveče. večernje sunce
pevam spuštajući se prema lancovi. gde ću naći prenoćište
i ?
devet je sati. sumrak je pao stojim na mostu između lancove i radovljice
uzvodno uz savu zelenilo obalnih šuma i vrhovi planina pod tamnim oblacima
sumrak je pao i sada se širi po okolini. svetli moja cigara na prohladnom vazduhu
i ?
deset je sati mažem tabane margarinom i strpljivo ih masiram. pripremam ih za sutrašnje
žuljeve. mažem kolena hepatrombinom i navlačim tople široke kolenice. razvlačim plavi
podmetač za spavanje ulazim u vreću prekrivam je najlonom zatvaram cibzar i umirim se
pod ovim kružnim senikom. malo pre sam molio za hranu i dobio hleb sa margarinom i toplo
mleko. levo od mene na nekih tridesetak metara teče sava. ko sam ja na ovom svetu
drugi dan
pola devet je. pakujem ranac. stvari iz njega su prošlo noći ležale rasprostrte
po stolu hladnoća mi je u nosu. stara žena iz kuće me poziva na kafu i mleko. zove
se roža mulei. gledam slike njene snaje. kuhinja je topla liči na rožu a namazani
hleb i mleko prijaju. kafa i cigara me bude i tiho podsećaju na put preda mnom
i ?
pola deset je hodam prema bledu tmurno je a u daljini na
snežnim vrhovima bele se osunčani oblaci čuju se cvrčci pored puta
i ?
noć je bila hladna osećam je po telu ali se nadam da ću hladnoću izbaciti iz sebe
hodanjem. noćas u spavanju na klupi bolele su me pete. spuštam ranac na zemlju i teglim
noge stavljajući ih na drvenu ogradu pored reke. savijam telo i glavu prema kolenima
i ?
umetnost je nenadana i dolazi sama. tako mi kaže reka i most i
kamena litica na drugoj obali i drveće nadneseno nad rekom i zatamnjena
voda u seni drveća i beli sprud i moj pogled koji sve ovo gleda i gleda. sava
je tiha očistili su je kod jesenice kažu. napuštam most i krećem se uzvodno
uz savu uz blagi uspon. sve što sada vidim drugačije je od onoga što sam
video malo pre. šta mene sve gleda. mene od onog malo pre drugačijeg
koji sam bio gledan od drugačijeg od ovog sada viđenog
i ?
krećem se da bih gledao. da bih gledao ono što me
gleda. da bih gledao sopstveno gledanje. da bih video kako
se susreću pogledi. umetnost je tamo gde se susretnu viđenja
i ?
u selu ribno dve stare žene promiču kroz polje visoke trave. jedna je povijena
i vidim joj kobasičaste bele butine. selo se kupa u poljskom cveću i bogato olistalim
voćkama. okružuje ga lepota zaplavljenih planina i snaga zelenila na proplancima
i ?
da li je ovo put za bled pitam ženu dok mi se u glavi vrti
misao da li je moja mana što u svojim manama vidim svemanine
mane osim samog sebe u kome opet vidim sve svoje mane
i ?
seljankina pružena ruka u pravcu puta prekida mi
misao. sigurnije i lakše koračam. promiče kišica
i ?
da bih olakšao ranac pred polazak sam iz njega izvadio i
helderlinovu knjigu tako da uz sebe nemam saveznika u napisanoj
poeziji. moram se osloniti na nenapisanu kroz koju hodam sa kojom
zajedno hodam. zaista je svuda oko mene. zašto je ljudi tako retko vide
zato što mnogo govore. zar zato što su ono što ih okružuje nazvali
beznačajnim ili zato što je poezija baš taj put kroz beznačajnost
zato i hodam da bih oživeo i da bi me oživela ta snaga
bez značenja. bez značaja
i ?
uplašio me i trgnuo pas koji je čuvan lancem oko vrata svom žestinom
poleteo na mene. čujem ga i to je takođe helderlinov glas. stariji par žena i
muškarac preda mnom u planinarskim dubokim cipelama su dovoljna činjenica
za poeziju i zato o njima ne zapisujem ništa nego ih ostavljam njihovom hodanju
i ?
pod strehom kuće prečiška cesta 3 iza bleda krijem se od kiše
već po ko zna koji put. u dvorištu kiša pljušti po litarskim flašama
učvršćenim na granama u kojima rastu plodovi kruške za jesenju rakiju
kruškovaču. sklanjajući noge od prskanja sa krova čitam današnju politiku
neočekivano vidim novinarsku crticu o miroslavu mandiću koji korača
još 1.500.000 koraka za poeziju ka helderlinu ili o prijateljstvu***
_____
***kad sam par meseci pre polaska na hodanje dobio pismo
od prijatelja u kome se on ljuti na mene zbog sadržaja pisma koje
sam mu uputio sa prijateljskim namerama naljutio sam se i ja. bila je
noć i ja sam 3-4 sata sa mukom hodao pored dunava odgovarajući mu
svađajući se pokušavajući da sukob razrešim u sebi i da ga ne nastavim
i negde oko ponoći posle mnogo varijanata pisma napisao sam mu da na
mesto mog odgovora razlozima za hodanje koje mi predstoji ka helderlinu
dodajem i razlog afirmacije prijateljstva i zato ono ili o prijateljstvu. tako
sam mu ja odgovorio koracima za prijateljstvo koji su ostali nevidljivi
po putevima. putuje se da bi se ponovo sreli sa prijateljima u sebi
_____
i
jako
sam srećan
jer sam otrkio to
hodačko i. i je put i
i je pričalo put i od
svega činilo
muziku
i
pesmu
i
lepo je
(koliko je)
besmisleno
i
ko sam ja
na ovom svetu
to pitanje me je
činilo pesmom
i bogom
i
štap
mi je odan
i najbolji
drug
i
hodao sam
za poeziju da
bih oživeo i da
bi me oživela
ta
snaga
bez
značenja
i
bez
značaja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodanje za pesmu i to oduvek i zauvek
11. februar 2024.
27463. dan mog života
hodanje
za poeziju je
postalo i ime moje
četvrte knjige
hodanje za
poeziju
i
sve
žudi
jedno za
drugim. krenimo
zajedno ko jedno u to
hodanje za poeziju u tih
zašto sam hodao
2.150.000 koraka
za poeziju
jer je
svaki pokret
i svaka reč zavet
postojanju
da bi
konvertit
kovertirao
dobar potez
da bi
vernik poverovao
i u prevratnikov
kovertirani potez
da bih
se školovao
kod štapa koji
me je vodio
da bih
jednom
diplomirao
na šali
da bih
mogao reći
ja i nagib puta
kao način
nagiba
da bih
u sumraku
oblizao usnu
jer je
lepota snaga
izvan života
jer je
dobrota
gotovo nemoguća
a opčinjavajuća
jer je
istina očita
a nespoznatljiva
može se samo
živeti
jer zašto
moga znoja
ne bi bilo po ovoj
zemlji koja nije
moja i nije
ničija
jer zašto
ne bih pevao
po putevima
na kojima
sam pevao
jer zašto
ne bih vikao
šumama i vazduhu
reči koje su zabranjene
nepoželjne oskrnavljene
a žive u srcima
ovakvih
kao
ja
jer zašto
svoje telo ne bih
odmarao po kućana
nepoznatih
jer rekla
je mudra žena
da se i piše za
nepoznate
jer zašto
ne bih svojim
snovima pisao u
njihovim krevetima u
kojima sam njihove
snove sanjao
zato što
sam video
ono što niko
nije video. što
mnogi vide ono
što drugi ne
vide
zato jer
je svaki bes
neiščitana
beseda
zato što
sam video onu
staricu koja je
rukom uradila
ovako
zato što
vrapcu na grani
pod mojim prozorom
evo sada kažem video
sam jednog vrapca u
konatici da li ga
poznaješ
da bih
pre spavanja
mazao margarinom
žuljeve na tabanima
da bih
posle buđenja
krenuo ne
misleći
da bih
na pojilu za konje
u bukovici zatalasao
vodu usnama i bio
brdska domaća
krava
da bih
ležao na travama
sa jugoslovenskim
mravima i bubama
da bih
ostavio u ljubljani
iscepane cipele
da bih
molio i dobivao
ljuto ili slatko
mleko
da bih
prosio
jer
samo
smo
prosjaci
jer je
rizik saveznik
na putevima
jer mnogima
nedostaje sjaj
u očima
jer
se negde
prepunilo a
negde
ispraznilo
jer se
snaga uzima od
anonimnih i zabačenih
krajeva a potroše je
predstavnici i
asfalti
jer se
ni hvala ne kaže
onima od kojih
se uzima
jer
ništa nije
tako loše da
ne bi moglo
biti gore
jer ništa
nije odgovor
koliko zahvalnost
i saosećanje
jer je
poezija
identifikacija
jer
nema
vode
i
pesnika
jer se
svako
prihvatio
sebe
jer treba
pisati i
za pse i
mačke
jer se
poezija uvek
i pisala za pse
lavore i osetljivo
kamenje
jer je
mnogo novih
reči po putevima
jer je
svakom
dato
jer se
i tako
umire
da bih
osluškivala
protok krvi
kroz srce
da bih
ponekad
skinula krov sa
kuće i ljubav
bila bliža
nebu
zato što
sam predavanjem
dobijala (i nemoguće)
zato što
sam po vetru u
noći na savi dozivao
skeledžiju dušo dušo
dušo
jer sam
kidao vlati
žita i jeo ga
jer sam
video crne
muve na ranom
suncu kako rade
po svežoj kravljoj
balezi
jer sam
video tamno
plave viline konjice
na vodenom
bilju
jer sam
nosio poeziju
(svetsku poeziju)
po vrletima
spuštajući se
prema glavi
zeti
jer je
samoća
besprekorna
jer žena
kaže hoću da mi
daš trajnu apsolutnu
sadašnjost
jer se
samo tako
živi
jer sam
hodao 56 dana
od stražilova do lovćena
i kranja da bih video tri krave
i devojčicu u narandžastoj haljini
sa štapom u ruci kako
ulazi u šumu
kraj
i
56
dana
hodanja
za poeziju kroz
jugoslaviju bilo je ko
da sam leteo i preleteo
jugoslaviju koja će se 7
godina kasnije raspasti u
krvi ali tim pre nad tim
predelom sad hodanje
za poeziju lebdi ko
večni oblak
ljubavi
slobode
istine
i
ti
ko
god
da
si
ti
ako
tebe neko
nekad bilo gde
i bilo zašto pita bilo
šta o toj ozarućoj pesmi
zašto sam hodao 2.150.000
koraka za poeziju ti mu molim
te samo reci da je bog pesma
koja peva boga i u pesmi zašto
sam hodao 2.150.000 koraka
za poeziju jer pevati je isto
što i biti bog a bog
isto što i ti
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodanje za poeziju
10. februar 2025.
27462. dan mog života
knjigu
hodanje za
poeziju čini kraći
tekst sa prvog hodanja
za poeziju pod naslovom
zašto sam hodao 2.150.000
koraka za poeziju i drugi duži
tekst sa drugog hodanja za
poeziju pod naslovom
i, izazivati pažnju
i
zašto sam
hodao 2.150.000
koraka za poeziju sam
napisao posle hodanja a
i, izazivati pažnju sam
napisao za vreme
hodanja
i
jako volim
odmah jer se
iz odmah rađa
postupnost
stvaranja
i
miroslav mandić
hodanje za poeziju
ovu knjigu posvećujem putu i sporom čitanju
zašto sam hodao 2.150.000 koraka za poeziju
prvo hodanje za poeziju
od radičevića do njegoša i prešerna
stražilovo-lovćen-kranj
1. juli 1984 - 26. avgust 1984
jer je
besmisleno
ruža poezije
jer je
hodanje
majka
da bih
nosio i odneo
podsmehivanje
da se
poklonim
onima koji
žive poeziju
da bih
pisao
stopalima
da bih
u naporu
bio herojska
vedrina
da bi
so moga
znoja nekome
bila inspiracija
da u
pesmu
uđu oni koje
sam sreo na
putevima
da bih
njištanjem
osnažio poljsko
cveće
jer na
putevima
najviše ginu
leptiri ptice i
ježevi
jer
voda ne
pripada
nikome
jer smo
se jebali
put i ja
da bi
sa mnom
hodali i oni
kojima je
onemogućeno
da bi
putnik i
stranac
hodali
slobodno
da bih
činio ono
što bi i drugi
trebalo da
čine
da se
uverim da
je poezija
svuda
zato jer
je poezija
i reč
svuda
zato
jer se i
poezija
osvaja
porazima
i
sporim
mislima
da bih
slučajem sreo
pesnika iz njeguša
koji je 12 godina
ležao na golom
otoku
da bih
bivao pod
nebom sam
kao lopov koji mi
je jednom rekao od
sada ćemo zajedno
krasti samo
mesec i
ja
da bih
video planine
i reke i jeo divlje
višnje pored
puteva
da bih
se družio sa
brankom
njegošem
i
prešernom
kao
smrtnicima jer i
danas zatvaraju
pesnike
jer i
danas
ljudi
zatvaraju
ljude
jer se
svakodnevno
i u moje ime
kažnjava
jer bih
voleo da
se u moje
ime prašta
jer
jarko
je
jarko
jer me
je zaboleo
stomak od
jugoslavije
jer je
jugoslavija
velika kao
korak
jer sam
noćio po
stolovima i
plažama
jer
put
spaja
jer žena
kaže hoću
da ti dam
sopstveno
uživanje
da bih
drhtao
od boli za
odbačenima
jer sam
jedan od
odbačenih
da bih
rekao
umetnost
je
znoj
samoća
ritam
strpljenje
da bih
dodirivao
ništa i pravio
ni iz čega
jer
ništa nema
od ruske avangarde
vorholovih obućarskih viceva
gertrudinog ponavljanja
rozinih muslinskih haljina
šnablovih groteski
sol levitovih poetskih analiza
nikolsonovog osmeha
sid višjusovog ludila
klajnovog pepela
brehtovog bala
mondrijanovih bugi-vugi slika
godarove ontologije
romana o ljubavi šklovskog
razgovora hajdegera i šara
benzeove tehnološke estetike
malih slika braće limbrug
žive snage lu salome i rilkeovog buđenja uz nju
vigoovog lepog
viljamsovih šljiva
rajhovih energija
bouvijeve šminke
ništa od jednog džoe delasandra
ili
vitgenštajnove kvake
na ovim putevima
nema
jebiga
jer sam
video kod
pakovraća monahinju
kako vadi kamenčić
iz sandale
jer me
je na sat i
po (7,5 km) pre
jabuke jedan
čovek upitao
da li hodaš iz
zaveta
i
jako sam
srećan zbog
posvete putu
i sporom
čitanju
i
hodao
sam
jer je
besmisleno
ruža poezije
da bih
rekao
umetnost
je
znoj
samoća
ritam
strpljenje
i
podneti
mi je ono
što sam stvorio
a stvorio sam
večnu lepotu
pesme
i
stvorio
sam večnu
lepotu pesme
jer sam je
hodao
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje da. ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
8. februar 2025.
27460. dan mog života
i evo
sažete knjige
ne, ne verujem da se
ova rečenica ne čuje
i to samo za
tebe
ti
ko
god
da
si
ti
crvene
krave vole
ljubičasto
nebo
kriv sam
bio i ostao ali ja
sam mnogo više kriv
nego što sam bio osuđen
zato i pišem. da bih
vrištao
čovek
to je samo
samoća. ljudi
su bekstvo
od
samoće
u zatvoru
sam zavoleo
ptice. ptice su mi
važne ko put i
ruže
moja snaga
bolno je mučena
od moje ljubavi je
jedno od najbolnijih
ali i jedno od
najspasonosnijih
iskustava koja
sam imao
u životu
ako u
moju dušu ne
može da stane i
poslednji insekt onda
jebeš moju dušu i zato
je moja duša postala
duša svakog i
svih bića
ne-ljudsko
nego
sve-bivajuće
ljubim
siromaštvo i
prosjake. zamišljam
puteve... željan sam
zelene salate. zelena
salato. muziko. hodanje
vi ste me vodili dalje
u čudo mog života
i posle zatvora
drveće je
najlepši živi stvor
na svetu. posveta knjige
ne, ne verujem da se ova
rečenica ne čuje životinjama
i biljkama je važna zauvek
ovde sad
već cveta jorgovan
danas se razvio. tako
je toplo da sam morala
da obučem svoju najlakšu
muslinsku haljinu. ova
rečenica roze luksemburg
je za mene najlepša
rečenica zauvek
pružim šaku
ka nebu i kažem
to je umetnost. zašto
zato što to niko nije video
ovaj mali umetnički rad koji
sam napravio u zatvoru me
je vodio i doveo večnoj
umetnosti
mistični nivo zatvora
mislim da sam ga naslutio
autobus izlazi
iz krivine. i iznenada
tu. na tom delu puta život
je nestao. ugledao sam nebo
bilo je pred mojim licem. hteo
sam da uđem u njega. hteo
sam da budem slobodan
i kada je
ponekad vidim
u svojim očima kako
mi prilazi u plavoj tufnastoj
haljini ja odmah tada krećem
ne želeći da me usamljenost
sustigne u mestu
dok stojim
tada bih osetio
da me neko čuva
neki izmišljeni prijatelj
moj drug čuvar zvao
sam ga ekonomija
uzbudljivo je
kako uvek stvari
nastaju iz malog i
nepredvidljivog
neprimećenog
zar je on
morao poginuti
da bi me opomenuo
da povratka nema. da je
lutanje večno. da nema
popuštanja. da je kuća
onog koji putuje
putovanje
samo
i ja
sam to
znao i bio
sam ništa
usamljeni
miroslav
janišta
vući
ću nežne
poteze
trebalo
je ići na trgove
trebalo je ići u
zatvore
pružim
šaku ka nebu
i kažem to je život
zašto. zato što to
niko nije video
i
oh kako mi je
jebežljivo i božanski
bilo ponovo posle 39 godina
proći kroz 14 mojih godina
od 1972 do 1985
zločin i kazna 1971-1988 – ja sam put
kazna i sloboda 1988-2005 – ja sam ruža
sloboda i ljubav 2005-2017 – ja sam leptir
ljubav je bog 2017-večnost – ja sam bog
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
ti si pesma mog života od mog ulaska u zatvor u 23
godini sve do trenutka kad sam te posle 14 godina u
mojoj 37 godini u kojoj se milomir ubio napisao slaveći
život koji se kaznom preobražava u smrt i smrt koja
se ljubavlju preobražava u boga
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
posle ovih tri nedelja čitanja od 20. januara do 8. februara 2025
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje ja sam te još više zavoleo
jer sam te i pisao sa ljubavlju bluza koji sam slušao dok sam te
pisao na mansardi kuće broj 19 na zemunskom keju
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
je onaj tren užasa koji sam doživeo u felgaškom
odelenju u velelepnom sremskomitrovačkom zatvoru
kad sam u sred tog užasa napisao reči boga ne, ne
verujem da se ova rečenica ne čuje. da, da čuje se
za sva bića i ako ja budem nestao u užasu
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
je užas koji više od bilo koga i čega drugog žudi
za rajem i zato je užas moja ljubav za svakog ko
je užas podneo i svojom ljubavlju pomogao i
jedini pomaže svakom je baš sada u užasu
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
je brat užasa sestri radosti kojom ne, ne verujem da
se ova rečenica ne čuje čuva i neguje detinjstvo. detinjstvo
koje je živa životinja života. detinjstvo koje je biljno obilje
biljnog. detinjstvo koje je kameno kamenjenje večnosti
sloboda životinja biljaka i kamenja u knjizi ne, ne
verujem da se ova rečenica ne čuje
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
je hvala čoveku koji mi je rekao da zoran radi za
policiju. hvala johanu na tome da mržnja je doživotni
zatvor. hvala svakom zatvoreniku u zatvoru u sremskoj
mitrovici koji su od 9. novembra 1972 do 9. avgusta 1973
zajedno sa mnom svedočili da je ljubav živa da je sloboda
živa da je istina živa da je bog živ i da je svačiji zločin suma
svih zločina koje čine svi a često samo oni koji su pali u
zločin imaju šansu da iskupe zločin koji čine svi a da
toga često uopšte nisu ni svesni i još češće misleći
da čine dobro onima nad kojima vrše zločin
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
je knjiga o mladosti provedenoj u zatvoru o životu
obeleženom zatvorom o ljubavi slobodi istini nadahnutim
zatvorom i zato ne verujem da je iko u svemiru niti jači niti
važniji od bilo kog bića nego verujem da se ne, ne verujem
da se ova rečenica ne čuje čuje daleko tamo gde još ni
jedno biće nije došlo pa čak ni sam svemir
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
jer verujem da se ne, ne verujem da se ova rečenica ne
čuje čuje baš tamo gde i sama smrt vrišti za novim životom
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
je poverenje u sebe koji sam niko i ništa ali u
kome živi božije neka bude svetlost
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
ti si moje ludilo koje se borilo da sve ne ode u
kurac pa ni ja koji ne samo da sam bio ni za kurac
nego sam već bio bog iako to još nisam znao
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
je moj oproštaj od književnosti i literature i
preobražavanje književnosti i literature u
večnu umetnost svega onog što je
neizrecivo čudesno i krhko do
nepostojanja
i
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
je haiku lao cea. kanon ludviga vitgenštajna
koan gertrude stejn. nadahnuće broja 9094
napaljenost svakog broja na svaku reč i
svake reči na pesmu i svake
pesme na ime
bo
mi
bomimabo
ma
bo
koji ne
samo da se ne
odriče svog zatvora
nego ga i toplo preporučuje
svakome kome je zaista stalo
do ljubavi slobode istine za svako
i sva bića svemira da provede neko
božije vreme u zatvoru ili bar da bude
dostojan svih onih koji su u zatvoru
robijali i robijaju za svoje grehe koji
su u većoj ili manjoj meri i gresi svih
drugih koji za svoje grehe nisu
odgovarali nego su ih
pretvorili u pobede
i slovoljublje
i
i ako neko zna
mog voljenog slavka
bogdanovića neka mu kaže
da je jedan od najsrećnijih dana
u mom životu bio trenutak kada sam
saznao da je i on došao i zatvor u sremsku
mitroviciu jer je svojim tekstom o tome kako je mrak
pao na tribinu mladih reagovao i na moju osudu za tekst
pesma o filmu. slavkov dolazak u zatvor je za mene trijumf
grupe kod (slobodan tišma. slavko bogdanović mirko radojičić
miroslav mandić) i trijumf konceptualne umetnosti i to baš u
zatvoru. trijumf umetnosti same sobom svima i svakom biću
trijumf novog i nove tvari. trijumf odbačenog. trijumf osuđenog
trijumf zabranjenog. trijumf zatvorenog. trijumf mladih muda
u srcu svih bića. trijumf mladih srca u umu. trijumf mladog
uma u bogu. trijumf mladog boga u slavku bogdanoviću
trijumf i slavkovog i mog bolnog razlaza i to usred
zatvora i to usred uspeha grupe kod i konceptualne
umetnosti u svetu. trijumf i to usred zatvora jer
gde je mesto trijumfa večne ljubavi slobode
istine večne umetnosti nego u zatvoru
zar ne slavko moj. zar ne
bože moj
i
ako neko
ovog trenutka
poznaje dolores čaće i
čedu drču neka ih pozdravi
i neka im kaže dolores i čedo
vi živite u sećanju svih bića
oduvek i zauvek to vam
kažem ja
bo
mi
bomimabo
ma
bo
zatvorenik
sveoslobođenja
svakog
i
svih
bića
svemira
oduvek
i
zauvek
i
a
ti
ko
god
da
si
ti
samo
da
znaš
od
ovog
trenutka
u
14:01
8
februara
2025
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje
proglašavam
tek
rođenim
živim
bićem
svemira
i
čedom
jednog
jedinog
boga
amin
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje i dobrote i lepote svih bića
7. februar 2025.
27459. dan mog života
hajdemo
ne odustajmo
nikad
ponovo
na moru u
piranu želim da
budem more. i kada
sam se vratio sa mora
poginuo je prijatelj. poginuo
je u ranom jutru na železničkom
mostu u novom sadu. bio je rođen
za rukovanje i pesničenje. bio je rođen
za skrivajuću noć a poginuo je u svitanju
bio je lišen sebičnosti i bio je nagrađen
prirodom drugačijih. bio je od onih
koji lako nose prezir drugih
na sebi
posle
sahrane
ostajem na grobu
sedim na zemlji i ćutimo
dune vetrić i osetim miris šimšira
i bosiljka. komarci ujedaju i ja se
rastanem sa prijateljem i lagano
hodam a osetim kako
nosim leđa
_____
da li se otac ubio
zato što je bio usamljen
kako se proizvodi usamljenost
_____
dani
su prepuni
piva tugujem
za prijateljem. po
zemlji svetlucavo
more zatvarača
od pivskih
flaša
i ne mogu
da se načudim
zašto nismo učili u
školi da smo i mi u jugoslaviji
imali logore u kojima smo zatvarali
svoje ratne neprijatelje i u kojima su
svoje višegodišnje dane provodili
neki nemački očevi i neka
nemačka braća
socijalno pranje
je prilično retko. nekad
ne možeš na ulicu. od toga
posebno smrde oni koji su čisti
negde u istri jedem sunčevo grožđe
čekam jesen koja dolazi kao da
dolazi prvi put. sve što
jeste jeste prvi put
putujemo u
bajinu baštu preko
debelog brda. u planini
smo. sneg je. padao je ceo
dan i celu noć. u radničkoj
zagušljivoj menzi negde duboko
dole u šumi uz rakiju i čaj čujemo
da je zavedeno ratno stanje u
poljskoj jedan od radnika kaže
nije to ništa gore nego
što je nama ovde
izađem iz
barake da na snegu
sačekam prijatelja. pustoš
se isprečila pred mojom voljom
mogao bih na mestu klonuti ali
vidim prijatelja kako se pažljivo
spušta niz zaleđenu stazu
stotinak metara
dalje zajedno pišamo
u beli mekani sneg
ujutru ulazimo
u tunel sa radnicima
vozimo se pola sata do kamenog
čela koji se kopa. u tunelu hladno i
mrak. cigare se gase jer nema dovoljno
kiseonika. odasvud kaplje. radnici su mirni
i odsutni. jedan kaže nisam ja ovde u tunelu
zbog novca nego zato što sam lud. a lud sam
zato što nemam novca. posle nas u šumi uhvati
krupni sneg. padao je po nama tako jako da smo
mogli izgubiti glavu u snežnoj mećavi. ulećemo
u malu drvenu kolibu u kojoj stari seljak muze
ovce i vidim askeza je viši oblik muškosti
neposlušnost viši oblik odgovornosti
jedne noći
pitam dolores
ovakve stvari
kad sunce ugreje
i kad te zamori i blago
opije šta voliš da radiš dolores
ako ti u životu život smeta
šta radiš onda dolores
ako ti novčić
padne na zemlju
da li se sagneš za
njim dolores
kad ti se ružan dan
pojavi na prozorima da
li ga psuješ dolores
kad ti kažu lepu
reč čitaš li tada stare
pesnike dolores
ako te neko pita
za ime da li mu kažeš
ja sam dolores
samo mi to reci dolores
i ja sam otišao
ona je ostala da hrani
golubove. ja sam prelazio
savski most i nisam razmišljao
posle godinu dana most je dobio
ime branko po starom pesniku koji
je skočio sa njega. sunce je izlazilo
i bio je to dobar znak da mi je
vreme spavanju
kasnije
vežem čamac za
struk i vučem ga po
sredini dunava plivajući
lagani kraul. a prijatelj u
čamcu kaže samo
magarci vide ono
što se vidi
novembar je
i ja šetam po suncu
i ne moram u zatvor kao
pre deset godina. jedino
se čudim otkuda toliko
mačaka po ulicama
_____
čisto dvorište
zazjapi pred očima
nekoliko zatvorenika gleda
u mene. dvorište je prepuno
cveća. sunce je. boli me koleno
ponašam se normalno. sve mi je
nepoznato. ipak sve liči na zatvor
juče zvezda pobedila valensiju
jedan nula. večeras dejv
brubek svira na
beogradskom
nju portu
_____
i dolazi
zima i prolazi zima
a rilkeove pesme o ružama
su žive kao i same ruže. i bukovski
ponovo povraća. i dođe prijatelj i kaže
da nikada u životu nije plakao ali se
zaplakao pre neki dan kada ga je
devojka uhvatila za kurac negde
u cvijićevoj. tek sam tada
shvatio koliko sam
bio sam
usporavam hodanje
do velike sporosti koja kao
i velika brzina menja okolinu
došlo je vreme da nam ništa bude
sve. jer sve je moje gde ga mogu naći
i puštam telo da ga traži jer kažu
da je telo jako staro i da
zato puno zna
go sam i ona je gola
i ljubimo se i gledamo se
i ja joj brojim mladeže po leđima
i levoj guzi. desnu kažemo brojaćemo
drugi put. mislim da sam izbrojao 179
mladeža od kojih sedam većih. a bila je
ukupno lepa i nisam se ništa pitao i
ni u šta nisam sumnjao. bila je
toliko lepa da mi se i
sujeta umirila
ja joj nikada
nisam izbrojao mladeže
na desnoj guzi. nekad pomislim
da bih voleo to da uradim ali
uradiće to neko drugi
_____
velika zatvorska soba
je prepuna. ima tu ukupno
kazne jedno petsto-šesto godina
to je kao neko ogromno teško
zvono od bronze. zvoni
kao večnost
_____
tih dana u naselju
bangladeš kod novog sada
video sam veliku crnu bradavicu
kako upada i ispada iz dečijih usta
bradavica je bila natečena i modra a
sisa prepuna mleka. mi ostali smo
zanemeli i bili besmisleni. ponovo
sam bio sam. sam sa hrišćanstvom
i komunizmom oko sebe
bog
me voli
pustio me je
da na čistom
asfaltu zagazim
u kravlje
govno
kiša je
letnji pljusak
ti si moj prijatelj
muvamo se po stanu
pijemo kafu
soba je tako čista
nameštaš krevet
čudim se kako si lepa
i kako toliko mnogo
ljubim te celu noć
i opet je kiša
ti si moj prijatelj
muvamo se po stanu
pijemo kafu
mislim o tvojoj pički
kiša je
letnji pljusak
zaista
jedna krava
je dala 81 litru mleka i
to je za mene prava istorija
kao i laste koje nadleću nad
površinom dunava koji se isparava
na jakom pljusku a žena i ja u čamcu
pričamo da je potrebno misliti na
drugačiji način. za početak
možda uzvodno
možda
_____
presvlačim se
pod toplim kaloriferima
greješ dupe pita ćelavi bik
prezimenjak. grejem dušu kažem
mu. zajebi je i zaboravi. sa dušom
se ne može preživeti
kaže mi
_____
umetnost je i dalje
sa moćnicima. nemoćna
u budimpešti
gledam mađare koji
se mole bogu da bog spase
ponosne mađare. u bosni vidim dva
jablana. ne mole se nego ka bogu rastu
ja ih poljubim jer nema istorije a reči
stvaraju predmete. u ravnici gledam stare
žene kako sede skrštenih ruku pored
zemljanih kuća. sede u maramama
i ćute kao zemlja
bog potkiva
svoje konje kod kovača
iako je bog a hleb kupuje kod
pekara. i dolazi jako da štiti slabo
i došla prijateljica i poklonila mi
ružu i ja je pitam zašto još
niko nije video život
_____
to je neko
ogromno teško
zvono od bronze
zvoni kao večnost
_____
i onda se
napušim hašiša i
uživam u putovanju sa
radnicima u poslednjem autobusu
za melence. u selu kupujem sveže
mirisno mleko i pitam se šta je sloboda
u pisanju i čekam i tanjim živce do kidanja i
pada sneg koji je zatrpao neke ljude na putevima
i napijem se sa pijanom devojkom koji mi peva celu
noć i stara žena mi kaže nemojte nikada psovati majku
otac je za psovanje. i ludim i tugujem po kiši i plačem na
keju kod štranda i znam da je izlaz da ljubim one koje niko
ne ljubi i to da ih ljubim u dupe jer njih niko ne ljubi ni u lice
i stežem se i vrištim i razbolim se od strahova i iskorenjujem
se do poslednjih delova u sebi i udaljavam se od svega što
bi mi bila zaštita jer je u iskorenjenosti i pod golim nebom za
mene jedini spas i slušam prijatelja koga je policija isprebijala
tako da ni bol ne oseća i bio sa onom koja mi je rekla moja
pička je najbolji deo mene i pešačio dva meseca da bih
video da put spaja i ponovo umro prijatelj i jedna mlada
žena a druga koju nisam poznavao očistila mi cipele
i opet se bojao satima i znao da bog je bog i još
jedan prijatelj umro i video tri ruže pred pljusak
i ljuštio se kao malter i opet je bila zima
nasilje je postalo stil življenja i
opet je bilo proleće i
svet je još
boleo
_____
pružim
šaku ka nebu
i kažem to je život
zašto. zato što to
niko nije video
_____
i
kraj
i
kraj knjige
ne, ne verujem da
se ova rečenica
ne čuje
i
pružim
šaku ka nebu
i kažem to je život
zašto. zato što to
niko nije video
baš tako baš
tako
i
sutra
ću pevati
tiho na uho
ne, ne verujem
da se ova rečenica
ne čuje svakom ko
želi da čuje bluz ne
ne verujem da se
ova rečenica
ne čuje
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje istine i istine svih bića
6. februar 2025.
27458. dan mog života
hajdemo
ne odustajmo
ptice lete
neka. sreća je to
veče je. slušam džez
bili kobam. garbarek
sitnih je insekata čudo
čitam luksemburgovu
cele zime kapija lupa
noću. ja stavim ciglu
da ne lupa i tako se
to cele zime ponavlja
a uskoro će ponovo
proleće doći će da se
ponovi da se ponovi
a da se ne
ponavlja
a leti
ujutru kada
je tek svanjivalo
ja sam vozio bicikli po
asfaltnim ulicama i bicikl
je klizio i nije bilo razloga da
ga ne vozim zatvorenih očiju
sve je bilo u skladu i rad nogu i
telo koje je uspravno sedelo
na biciklu i misli koje su bile
u glavi i volja koja se još
nije gasila. bila je to
sreća na biciklu
sreća na biciklu
vozio sam pravo u san
kasnije sam
biciklom kružio po
vojvodini. znojio sam se
na njemu ali i uživao u gledanju
i tako sa kišom ulazim u taroš u kome
je rođena moja majka. prvo nailazim na
seosko groblje na kome svi završimo pa
i ruke koje pišu prvo nailazim na seosko
groblje na kome svi završimo pa i
mi ruke blago oslonjene na
korman bicikla
na ulicama
taroša guske svinje
i blato. guske pojedu svu
travu i poseru sve trotoare onim
zelenim guščijim govnima. ja ih
gledam i učim se da pravim
razliku između ahrimanskih
i luciferskih snaga
u meni
tu u banatu
raste kažu najbolja
kamilica i vidim je kad na
biciklu posle kaljave žabaljske
doline izađem na asfaltni put
vidim je i vičem vući ću
nežne poteze
trebalo je ići na trgove
trebalo je ići u zatvore
_____
ruža i sloboda
ja između
božije ja
rob i ja
_____
kiša je padala
a ja perem prozore
male knjižare narodne
knjige. oznojim se stakla
su velika. knjižara je
mala i posle po kiši
kisnem do kuće
i kad mi nije bilo
dovoljno od prozora
išao sam da tresem tepih i
kada nije bilo dovoljno od tepiha
išao sam da perem sudove. i kada
nije bilo dovoljno od sudova išao sam
da čistim podrume. i kada nije bilo
dovoljno od podruma išao sam da
se šetam. tada sam imao barem
dosta vazduha. ako je
bio vazduh
u decembarskom
jutru u almaškoj ulici dok
pokušavam da brzim hodom
ugrejem svoje ohlađeno telo
ugledam dva mlada došljaka u
grad kako se pridržavaju i greju
u zagrljaju ranojutarnjeg pijanstva
gledao sam ih i nisam imao nikakvog
razloga da preskočim rupu sa vodom
bilo je ugodno ohladiti svoje
gradske noge u tom
jebenom jutru
decembarskom
a u decembarskom
poslepodnevu slučajno
sretnem onu o kojoj sam
maštao u zatvoru a ona nije
maštala o meni jer mašta živi
u zatvoru. udata je i ne ide joj
kaže mi nemoj ništa da me pitaš
i nemoj ništa da govoriš. htela
bih s tobom da malo ćutimo
i nas dvoje ćutimo i ja je
gledam i ona me gleda
i stoji i tiho plače. i
onda mi kaže
hvala ti
i
okrene
se i ode
pada sneg
na novom beogradu
belo je u bloku 61. odmara
sneg i otvara neke stegnute delove
podignem glavu ka nebu i sneg mi
pada na lice. tužan sam. ona
kaže lakše je biti tužan
dok pada sneg
u katoličkoj porti
nosim ugalj staroj ženi
iz podruma svakog dana
ona mi uvek plati duplo više
nego što smo se dogovorili iako
je siromašna. ja uzimam jer znam
trebaće mi. verovatno to zna i ona i
ona zna da me uči dobroti. dobroti
kojoj sve više verujem. više nego
zlu jer zlo je već 2000 godina
vrlo moderno i postalo je opšte
mesto i šira okolina. a stara
žena je uža i posebna
prijatelj mi
pruža papir na
kome je ispisao
glavne rokenrol
grupe tih godina
1977 - kleš
1978 - stranglersi. džem. bazkoks. magazin. sijuksi end benšis
1979 - mejkons. geng of for. mednes. hjuman lig
1980 - orkestar manjuel end d dark. džoj divižn
kažu da je neophodno
dodati ramonse i kostela
po meni i crnjanskog
bukovskog i šklovskog
drugi
prijatelj mi
priča kako voli
da se napije i
onda pijan puši
u letnjoj noći
treći
prijatelj je
bio umoran jer smo
od ranog jutra krečili
njegovu kuću pored dunava i
mi kasno u noći po gustoj magli
opičimo renoom o saobraćajni
stub pored puta. sva su stakla
popucala na kolima a mi kao
da smo postali bolji
prijatelji
četvrti
prijatelj kaže
da je bog svetlost
koja osvetljava sebe u
tihom miru. prijatelj se zove
majstor ekhart. čovek ima 722
godina. sa njim bih sedeo u
kolima pa makar pičili
ravno u pakao
peti
prijatelj kaže
ono što se suviše
misli misliti se više ne da
lepota od lepote umire a
vrednost od vrednosti
mre
šesti
prijatelj sedi
sa svojom ženom
teni dišan. on stari
neženja sada pored
žene i flaše kisele
vode. miran je on i
mirna je ona i
kao da svako
u sebi ima onog
drugog više
nego samog
sebe
sedmi
prijatelj mi kaže
umrla mi je mama
ja mu kažem
žikiću nemoj da plačeš
čitam
bukovskog
verovatno najbolji
pesnik ovih godina
tip dobro piše. dobro piše
jer ga boli kurac. ne zajebava
se sa nama pizdama. interesuje
ga njegovo piće i da nešto pojebe
sve ostalo ostavlja ozbiljnom
čovečanstvu. dobar tip. govori
što mu se govori. i povraća
kad mu se povraća
čitam bukovskog
i lestvičnika. spajam
ih sa velikim i. i pišem da
bih sve povezao. i moral prljavih
svetaca i otkačenost pijanih alkosa i
konje koji slobodno žive na dunavskom
ostrvu kod kovilja i mladiće koji uzjašu
konje i pojure ih po peskovitoj zemlji
koja se digne pod topotom konja
i popadne po prljavom
lišću topola
_____
ispunio sam se
ponosom kada sam video
u kako sam monumentalan
zatvor došao. konačno sam neko
i nešto. zaista dobar zatvor. čak
su mi se i rešetke svidele
vidim čuvaju me. zaista
dobar zatvor
_____
kada bi
sve bilo lepo
kao perunike u
oblačnom
majskom
predvečerju
u zagrebu
sa starim novotalasnim
prijateljima pričamo o tome
kako je u stvari teško biti pizda jer
verovatno nije lako zajebati ljude. i pričamo
kako su muškarci velike kukavice koji se skupljaju
i skrivaju u stadima ideologije u stadima navijača u
stadima običaja u stadima naroda u kojima nadomeštaju
svu prazninu u sebi. kada bi deca znala ko su im roditelji
deca bi ih se odrekla kaže prijateljica. ali deca to nikada
neće saznati jer će ih roditelji vrlo brzo naučiti da i ona budu
kao i oni kaže prijatelj. strašno je to kako ljudi pristaju na
laži i gadosti svoje grupe i ne smeju da im se suprotstave
kaže prijateljica. ma nema nam spasa. kaže prijatelj
hajde da pričamo o godaru. kaže prijateljica
i mi razgovaramo o bresonu
niz drinu
smo se spuštali
na malom splavu sa
starim sedamdesetogodišnjim
splavarom. on je po profesiji bio
srbin a po rođenju zajebant. novac je
zarađivao na splavovima. kaže nam momci
žene je najbolje jahati otpozadi jer tada bolje
rodi pšenica. znajte ako je godina nerodna
to je zato jer muškarci nisu dovoljno najahali
i kaže za muškarce nije da sede kod kuće
i kaže kad muškarci sede isuviše
kod kuće uskoro će ratovi
u gradu je
sve užeglo i ruže
se suše. slabo će roditi
pšenica. takva su vremena i
čitam kjerkegora jer kažu svi smo mi
njegova deca i odlučim se za ponavljanje
nasuprot sećanju. jer se ponavljanje unapred
seća. znači opet pijem hladno mleko u vrelim
danima. znači opet preplivam dunav. znači
opet sam na peskovitoj obali oficirske
plaže u novom sadu sa kapljicama
vode koju otresam sa kose
otprilike na način velike
samoće
i
vući
ću nežne
poteze. i to
sam činio
i činim
i
trebalo
je ići na trgove
trebalo je ići u
zatvore
da
i
bog je
svetlost koja
osvetljava sebe
u tihom miru
oh kako je
to nežno
i
istinito
i
kada bi
sve bilo lepo
kao perunike u
oblačnom
majskom
predvečerju
oh kada
bi kada
bi
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje slobode i slobode svih bića
5. februar 2025.
27457. dan mog života
hajdemo
od kada sam izašao
iz zatvora sva odeća i sve
cipele koje sam nosio bile su nečije
i tako sam se ja družio sa onima koji su
u toj odeći i u toj obući bivali. jednom bih se
prilagođavao dešnjaku jednom levaku. jednom
onom koji je cipele gazio unutra a drugi put onom
koji je gazio napolje. jednom onom koji je a drugi
put onom koji više i nije. po dunavu su plovile sante
leda i ja sam čitao nadeždu mandeljštam i kada više
nisam mogao da razumem šta se to događalo tamo
gde su se strašne stvari događale ja sam tada dugo
slušao roling stounse. slušao sam ih za svaki slučaj a
posle sam se ispod mosta dok su plovile sante leda
muvao sa jednom našom radnicom u nemačkoj koju
sam dugo milovao jer se ona kaže zaželela nekog
jugovića po celoj sebi. jer ju je od kapitalističkih
ruku već bolelo njeno jugoslovensko telo. i ja
sam uradio onako kako je trebalo. i kao
prema nadeždi mandeljštam i prema
roling stounsima i prema njoj ja
sam bio patriota
i došlo je
proleće i došla
je bolest i meni je bio
potreban lek a ne socijalno
i zdravstveno osiguranje. ja
sam tek kasnije shvatio da su
humanisti oni koji brane humaniste
da svako priča svoju priču. petlovi
pričaju petlovima. modernisti misle
modernistički. metaprozaisti
obožavaju metaprozu. političari
izučavaju svoju politiku. ironičari
jedino ne dovode sebe u
pitanje. svi smo
u zatvoru
_____
buđenje
brojanje. izlaženje
brojanje. posao. brojanje
ulaženje. brojanje. stojanje
brojanje. šetnja. brojanje. ulaženje
brojanje. večera. brojanje
stojanje. brojanje
spavanje
buđenje
brojanje. izlaženje
brojanje. posao. brojanje
ulaženje. brojanje. stojanje
brojanje. šetnja. brojanje. ulaženje
brojanje. večera. brojanje
stojanje. brojanje
spavanje
buđenje
brojanje. izlaženje
brojanje. posao. brojanje
ulaženje. brojanje. stojanje
brojanje. šetnja. brojanje. ulaženje
brojanje. večera. brojanje
stojanje. brojanje
spavanje
_____
za svaki slučaj
i dok je još vreme
spominjem moj žuti jorgan
širok je i noću ne moram da
brinem da li sam pokriven ili
ne. barem noću da ne
brinem. barem u snu
da ne mislim
_____
gledam u nebo
i očima prelazim po
celom plavom svodu
mislim možda će
mi trebati
_____
ponovo sam
išao da kopam glinu
u prolećnim jutrima. i gledao
sam polja zasejana pšenicom a
noge sam držao na šoferšajbni
pokušavajući da zaboravim da ću
kroz koji minut biti sav u znoju
kopajući glinu koja se spustila u
dublje slojeve pa smo morali
da je kopamo dužim
kopanjima
posle ću se u
lončarskoj radionici dva
puta iseći na mašini. sve u svemu
leđa su me rasturala a živci se tanjili. i
tih dana kao da nije bilo drugih informacija
osim onih o umiranju. bližila se trideseta. a
to je već stotinak života nekih kada i ja
rođenih pčela. ali kriza nije
marila za moje uvide
i kada
sam prvi put bio
u prilici da vidim orahe
pitao sam prijatelja da li će
mu smetati ako im pevam. i ja
sam pevao. i pesma i orasi su mi
odneli napetost. kao što su polokove
cipele poloku odnosile napetost sa
kojom on nije znao šta bi a one su
znale. prijatelj mi je pričao da on
svoj vinograd uvek orezuje u
istom džemperu. kaže da je
primetio da vinova loza
voli baš taj džemper
jer je boje
grožđa
uvek sam voleo luđe od mene
brao sam
matičnjak i nanu
i kamilicu oko manastira
krušedol. biljke su bile moji
prvi učitelji. pogotovo kada
su onako nemo stajale
na suncu
putovao sam na more
crvenim kombijem. na putu me
je ustopirao robijaš koga su pustili za
vikend. zaustavili smo se u kupresu i pili
smo piva. obojica krivi. on sadašnji i ja bivši
robijaš. pivo nam je prijalo i on mi na
licu mesta ispeva pesmu
život ti je
moj miroslave
miro-slave
sveti miro
život ti je
oh mandiću
mando-mladiću
čudo nad čudima
život ti je robija
neshvatljiv zločin
nad ljudima ako
ljudi jošter ima
jer sprema se
strašna zima
eto to ti je
od mene steve tontića
zeničkog robijaša sa stanom
u selu kukavice kod kupresa iz
zemlje bosne ponosne. i putuj
mi dobro. šta ću ti ja
posle sam
u novom sadu
upoznao mlade ljude
i mi smo se družili i pričali
po celu noć a dan smo ostavljali
ostalima jer ih je po danu i inače bilo
mnogo a noći su bile prazne i u njima
se moglo lakše uplašiti ali mi nismo imali
zašto da se plašimo. mi smo bili drugačiji
i to nismo krili. naša izloženost je bila
definitivna i ja sam zato odlazio
miran kući. strpljiv kao kada
se zaglaviš u liftu pa
vrištiš ili si miran
kao slučaj
u
zrenjaninu
na jednom uglu
kažem odjednom
i bez razloga
ovaj
ugao je
bog
i kažem
da ne postoje
dva igora i kažem
ne postoji dvaput
izgovorena reč
svaka se reč
kaže prvi
put
prao sam
prozore za novac
prao sam ih vodom. praškom
kristalom. svom dnevno-političkom
štampom. gumom za pranje prozora
buštrević i svim ostalim razlozima zbog
kojih se peru prozori. prao sam njima za
čistiji pogled meni za hleb. i vežbao
sam da vidim plavu prevrnuta šolju
i kada je vidim napišem
plava
prevrnuta
šolja
počele su
nestašice i svi su
počeli da se plaše
svakog. jedna devojka me
je pitala zašto se ljudi plaše
nisam bio siguran da li to znam
ali sam joj rekao da je to zato
što ne menjaju ritam svojih
koraka. i nas dvoje smo
ga promenili i to nas
je zasmejalo
u
ritopeku
pored dunava
družio sam se sa
dve devojke koje
su satima pevale
južnoameričke pesme
u noći smo pričali o
kečua indijancima
i teroristkinjama. i
uopšte mnogo o
južnoj americi
nama se ponovo
činilo da smo mi
tamo rođeni
tamo negde
na andima
moj jezik je hotelski
_____
buljim u pljuvačku
pljunem pa buljim
lepota je opšte dobro
_____
na tom
jeziku vidim kako
sa trinaestogodišnjom
devojčicom mojom najboljom
drugaricom jednog junskog poslepodneva
stojim na peskovitoj dini a vetar je počeo da
duva i sve se smračilo a mi bili goli i željni kupanja
i ona imala lepe male grudi u koje sam sa nežnošću
gledao i rekao joj ljubice da li ti znaš koliko si lepa. a
ona je rekla da to nije važno i uhvatila me za ruku i mi
se sjurili niz pesak i skočili zajedno u vodu i počela je
da pada kiša. ubadala nas je po rukama i licu i cela
površina vode bila je okupana sa mnogo kapi kiše
a voda je bila topla i mi smo se i u vodi držali za
ruke i nikada se nismo poljubili jer mi smo hteli
da budemo drugovi a drugovi se ne maze
nego čuvaju jedno drugo u ovom
neodgovarajućem svetu i ona
je zaista bila lepa i ja sam
rekao da ću je uvek
voleti
ona je
umrla mlada
nije imala ni devetnaest
godina i ja mislim o njoj kao
da je živa i sada kada je već
sedamnaest godina nema. ali
ja je ponekad sanjam. i ona
je živa. mislim zaista
je živa
ja sam budala
kao što vidiš slabo
crtam ove ruže. rekao mi
je u zimu 1980 duško rus. i
to je za mene bila izjava godine
i čitao sam isidoru sekulić jer voleo
sam da čitam žene koje su bile lepše
i pametnije od muškaraca. mada su
muškarci bili veće budale. što i nije
tako lako. i nije bilo problema što
su bili budale i voleli moć
nego što su bili
dosadni
osećao
sam se vraški
uznemiren. možda
su negde pobili mnogo
ptica ili su legalni radili neke
gadne ilegalne stvari. ili su glupi
naučnici još jednom morali da
proveravaju svoju pamet u dokazima
njima nije bilo dovoljno kao pametnim
ljudima da smisle i zamisle sve u
svojoj glavi. ma jebo budale
reče ovčar oslonjen na
ovčarski štap
nosio
sam
dugački
kaput
teški i topli
stari i iskrzani
smrdljivi i isflekani
ujakov iberciger kaput
bio je jako težak i jako
topao. bio je iskrzan i
bio je smrdljiv. bio je
star i bio je siv. bio
je propao i još ko
nov za nošenje
bio je gotovo
čudo u
ničemu
i onda sam
otišao i stopirao po
vojvodini. i vojvodina je
bila široka i ravna i na njoj
je bilo proleće a vrbe su se
zelenile pored bara. ja nisam
želeo da budem samo ja. želeo
sam da budem i neko drugi. po
mogućnosti svi drugi. i nisam
znao kako da to budem. i onda
mi se učinilo da se to postiže na
način na koji je rekao stolar
svaki muškarac želi da
stavi svakoj ženi
dao bog
kupao sam se
noću u dunavu i bio
sam u dunavu mali i plašio
sam se i trebala mi je muzika. i
otišao sam u piran da u moru ponovo
ostavim svoje strahove a kiša je padala
po šatoru i ja sam se pitao kako tapiri vode
ljubav i ponovo sam za novac razvlačio dugački
metalni metar i zabijao kočiće u tvrdu dolmu
a posle posla smo pili pivo i gledali u dunav
kako svetluca kod mačkovog spruda i ulazio
sam u mračne memljive podrume i čistio
ih a u banatu u jednoj praznoj kući
čitao pesnike
sve je
to bilo u
godini u kojoj
je rokenrol živeo
svojih 25 godina
ja sam bio od
njega stariji
šest
godina
te jeseni na
ulicama pod lipama
prijateljica mi je pričala
kako su u njenom selu mađari
ubijali srbe a posle im se srbi istom
merom osvetili i kako su tu u njenom
selu ali i u užoj i široj okolini tukli i
zatvarali seljake i mi iako smo
dugo pričali ništa nismo
razumeli
_____
samo
će lenja
mašta pored
ovoliko ljudi biti
zainteresovana
za ljude
_____
i
u
zrenjaninu
na jednom uglu
kažem odjednom
i bez razloga
ovaj
ugao je
bog
i
tako
je bog
ušao u
mene
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje ljubavi i ljubavi svih bića
4. februar 2024.
27456. dan mog života
krenuli
nisam znao
kako da dođem
do prava na život
bilo je užasno to
telo i ta pamet. ta
životinjska vrsta
kojoj sam
pripadao
_____
nedelja
ćelavi odlazimo na
umivanje nedelja je. božiji
dan. ćelavi smo i krivi a ipak
se umivamo. osećam leđa kako
vise na meni. nosim ih nogama
koje malo hodaju
_____
i opet su me
pozvali i ja sam otišao
po drugi put u vojsku. otišao
sam po kiši i zagreb je bio kišovit i
prijatelj nije došao i meni je ostalo da
zapišem ono sam kad prikupljaš kišnu
sipljivu tugu. opet sam bio u nevinom bratstvu
vojska mladih nezaštićenih izgubljenih dečaka koje su
učili da napadaju ubijaju i da se brane. dali su im oružje
i rekli vi ste rođeni da ginete i to vam je sveta dužnost. i
ja nisam mogao da shvatim taj nauk otaca tu potrebu za
poništavanjem kojom će se stvoriti smisao življenja. uvek
sam mislio da je za život potrebno da se živi i da je za život
potrebno učiti živeti a ne umirati. umiranje je mislio sam
potrebno za smrt a ne za život. to mi se nekako činilo
normalnim. ali dobro. dečaci i mladići su bili lepi i sjajni
mada su svi dečaci i lepi i sjajni. i oni dečaci koji su
ovim dečacima bili neprijatelji kao što su i onim
dečacima ovi dečaci bili neprijatelji jer svi njihovi
i svi naši i svi neprijatelji njihovih dečaka i svi
neprijatelji naših dečaka bili su lepi. i svi
su mislio sam rođeni da žive. ali dobro
bili su zaista sjajni i bili su izgubljeni
i hteli su da isplivaju po svaku
cenu jer tako su ih učili
postajali su muškarci
ratnici
ujutru
su izlazili iz
svojih velikih soba
na kasarnski krug i sve bi
zamirisalo od njihove mlade
muškosti koja se skupljala u
njihovim ugrejanim mošnicama
u očima su im bile ženke a na
usnama njihove devojke. odsustvo
njihovih devojaka. u ustima su im
visile cigare zbog kojih su jako
kašljali i pljuvali po kasarnskom
betonu. te žuto zelene šlajmove
niko nije skupljao nego su se
tako tu sušili i nestajali
kao i svaka mladost
koja je već
otpisana
_____
ujutru mokraćni
smrad. gust kao
marmelada. udara
u nozdrve i pecka u
očima. muškarci su
rođeni za zatvor
_____
leto je
i ovde u
hrvatskoj i ovde
u kasarnama. u sobi
pijani desetar maltretira
vojsku. adresiram pisma
nepismenim vojnicima pa ih
ukrašavam da bi njihove poruke
bile gorke i slatke. kopamo rovove
za stojeći stav pijemo pivo i jedemo
mnogo napolitanki. najbolji među
nama su bili budalaši jer su nas
stalno zasmejavali i mi nismo ni
znali koliko su nas oni vadili iz
naših dubokih bunara u koje
smo se strmoglavljivali
čim bi smo ostali na
trenutak sami
na
poligonu
je padala kiša
baš onako kako
je trebalo. mnogo
i neprestano i
padala je i bila
je neprestana
i blata nije
falilo za
obuku
mi smo
bili u prvom
planu u drugom
planu su bili pacovi koji
su mokri pretrčavali od
barice do barice. a u nekom
jedanaestom planu ali u drugoj
kategoriji pejsaža devojke su plesale
rokernol. setio sam se šta mi je u zatvoru
rekao krupni zatvoreni bivši pop pogledaj
nekad malo bolje u ptice dok lete na nebu ili
dok prelećeu reku i razumećeš u kakvom
si dupetu oh čoveče rođen. i ne da si
rođen nego ćeš u tom dupetu i živeti
i u blatu nas je spasavala rakija i
budalaši. pogotovo budalaši. i
pogotovo rakija i pogotovo
budalaši. i nije tada
bilo problema ni
u dupetu
mladi vojnik
miodrag roganović
mi je pričao o svojim konjima
sa kojima je izvlačio drva iz šume
konji su se zvali dorat i mrkov. ali
roganović je tugovao za brnjašom. na
brnjaša je palo drvo i ubilo ga. kaže da je
to bilo strašno videti. konj je osetio da drvo
pada ali je bio vezan i nije mogao da pobegne
nego se propeo na zadnje noge i tako uspravno
sačekao teške bukove grane. kaže da je brnjaša
probio šiljak kroz stomak i da on nije mogao da
ga gleda mrtvog. i kaže da su brnjašu oči
ostale otvorene i da se njemu činilo
kao da ga konj gleda sa
osmehom
tu u sobi
sa desetak vojnika
ja nastavljam da živim
svoj život po zatvorenim
muškim društvima. i sanjam
noću onu koja je navlačila
svoje crne najlon čarape dok
se moje studentsko telo
izležavalo u sebi
vojnik
rade mališić
je onaj vojnik pored
čijeg sam imena zapisao
simpatija svih stvari
mališić priča
kako nema roditelje
jer su ga oni ostavili u
kartonskoj kutiji pred vratima
jedne stare kuće i kaže moja majka
je zapravo kartonska kutija i zato ja
kada me neko priupita kako ti se zovu
roditelji kažem majka mi se zove
kartonska kutija a otac asfalt
rade je lep ali i već jako star
kao da se sa dvadeset
sprema da umre
izdrži
rade mališiću
_____
život je onoliko koliko možeš da izdržiš
_____
i žena kaže:
ne morem nič reći
i više
nisam jeo
na vojničkom
kazanu nego sam
klonfao tepihе da bih
jeo. i dok bih pičio po
tepihu bio sam veseo
jer mi je krv procurila
na zglobovima prstiju
a na krv je padala
fina prašina sa
kojom bih ja
odlazio sve
dalje i
dalje
i prašnjav
bih skočio u dunav i
održavao se na površini
vode gledajući unazad kako
preko lukova na mostu veliko
sunce zapada na zapad. sunce je
zapadalo a ja sam plivao po tihoj
površini reke na koju su sletale
munjevite plave laste hvatajući
komarce u letu. i tada sam znao
ništa nije dostojno kupanja
ništa osim novog
kupanja
verovao sam
u nestale tekstove
u zabranjene i izgorele
knjige. verovao sam u
pretučene i nestale građane
verovao sam da mastilo neće
izbledeti. verovao sam u reku iza
okuke u planinu iza planine. da li
je tebe neko gadno nanervirао u
životu pita me pijani bivši dizač
tegova koga je neko takođe
gadno nanervirао
u životu
i onda je opet
kao i pre dvadeset
godina pala zvezda. kada
zvezde padaju neko umire. kao
pre dvadeset godina moj otac
video sam tek probuđen jednog
jutra iz autobusa negde kod šida
dok smo se vraćali sa mora
zvezda je zasijala i brzo pala
uveče sam saznao da se
otac ubio tog jutra
od
onda je
prošlo dvadeset
godina i ja sam za to
vreme rastao po svim
pravilima odrastanja. od
svih pravila sam najviše
voleo ono koje mi niko nije
rekao ako hoću nešto da
kažem treba tada da
govorim sporo i
još sporije
mucam
jedno od umrlih
u kasnom letu bila
je i stara baka koja je
toliko mnogo hvalila srbe
i sve srpsko da je svima
koji su je slušali samo
zgadila to srpstvo
kiša je
padala u
ljubljani a ja nisam
mogao da ustanem iz
kreveta od jakih bolova u
leđima. od bolova od kojih je
bolovao i bunjuel koji je biće
zbog te vlage u kostima rekao
kiše stvaraju velike narode
možda je zbog tih
bolova u leđima oštrih i
iznenadnih tako oštro rezao
svoje priče. sve je u tim pričama
bila sloboda i sloboda da boli
kao i fantomi u krstima koji
su boleli kako su hteli
pesma o
luisu bunjuelu beskaputašu
rekao je
dostojanstvo vidim
samo u ništavnosti
rekao je
živeo zaborav
rekao je
užas pred razumljivim
rekao je
od tada prihvatam
sve i govorim sebi dobro
spavam sa svojom majkom
pa šta. i skoro odmah me slika
zločina i incesta napušta
prognana mojom
ravnodušnošću
rekao je
ponavljajući reči
euhemija d'orsa
sve što nije
tradicija
plagijat
je
rekao je
kiša stvara
velike narode
te jeseni sam
video kako je bršljen
ubio jedan orah. iste te
jeseni sam na autobuskoj
stanici u novom sadu video
jedan nos na ženi. jedan koščati
veliki nos. bio je lep kao svi veliki
nosevi. propustio sam svoj
autobus i otputovao
za njim
počele su
novembarske kiše
brali smo kukuruz. prijatelj
tvrdi kako je izdajstvo u osnovi
svakog stvaranja. igramo fudbal
po kiši. kod ovčara nožem sečemo
ovčije kiselo mleko. idemo u bioskop
i pomislim kako je život ipak velika
stvar ali prijatelj nije tako mislio nego
je najvećom brzinom usmerio auto
u crkvu i ubio se. ja sam posle
godinama nosio njegove
preostale košulje
a kada mi je
kasnije neko dao
dugačke gaće za spavanje
u kojima je bilo toplije spavati
ja sam im se radovao kao dete i
osetio sam da sam na pravom
putu kada se još radujem
dugačkim gaćama
_____
mogao bih se baviti
realizmom ali u njemu nema
dovoljno realnog. prija poniženost
konačno si definisan. nema dilema
nema izbora.konačno nesloboda
sve je jasno kao palica
_____
padala je kiša
i pričali smo o dimitriju
mitrinoviću. pričali smo o
zemlji i o umetnosti i pitali se
ako smo pravi kako da nismo u
zatvoru. i pili jaku domaću lozovаču
a noću gledali osvetljenim izlozima alate
i knjige. restrikcija struje po izlozima ulicama
i stanovima počela je tek sledeće godine. još
kasnije je došlo do restrikcije vode i hrane ali
tada su ljudi počeli da oboljevaju od strahova ali
to je sasvim neka druga priča i ja se vraćam na
neki stari novi rokenrol. skakali smo po celu
noć a ujutru bismo išli da kupimo novine i
kifle. i gledali smo kako zaposleni žure
na posao a iz usta im izlazi dim-para
nismo mogli raspoznati. tek bili su
toliko naduvani obavezama
da više nisu mogli da
se spuste
i
bio
sam veseo jer
mi je krv procurila
na zglobovima prstiju
a na krv je padala fina
prašina sa kojom bih
ja odlazio sve
dalje i dalje
sve
dalje
i
dalje
u
beskraj
u
samo
srce
i
um
boga
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do boginje
3. februar 2025.
27455. dan mog života
krećemo
učio sam da mislim
na način prirode i način mističara
a to je značilo da nije bilo posredovanja
nego obožavanja. da nije bilo znanja nego
ne-znanja. da nije bilo razloga da ponekad
noć ne provedem u nečijoj mokraći i strpljivo
do jutra sačekam da dođe po mene moj put
da krenem po njemu i da na ravnom delu
hodam ravno a da se na klizavom
delu okliznem
novi sad je fin grad
nedeljom je prazan i obično je
tada padala neka sitna kiša. i ja sam
obično za ručak jeo običan hleb i obično ništa
više. i onda bih obično izlazio u grad da po kiši
gledam usamljene kako usporeni lutaju gradom
bili su obučeni i vukli se su praznim ulicama čineći
da ulice budu još praznije jer oni su bili prazni i ja
sam bio prazan i ja sam bio sa njima. kako smo se
ludo zabavljali izbegavajući da pogledamo jedni u
druge jer niko nije mislio za sebe da je prazan a
svako je mislio za ostale da su prazni i tu među
praznima svako je mislio da je neko a u
stvari je bio niko i ja sam to znao i
bio sam ništa. usamljeni
miroslav janišta
počinjala je jesen i osećao
sam da je ćutanje velika akcija
23. septembra 1977 vratio sam se kući i seo na krevet
živeo sam
na popovici u
fruškoj gori. noću je
vetar jako duvao i udarao
u drvene iskidane šalukatre
kada tako duva po celu noć
skoro si siguran da ga
razumeš zašto toliko
duva kad duva
tu sam crtao jedno
brdo i video sam u njemu jednu
pticu. noću bih odlazio i krao grožđe. po
danu sam skupljao opale orahe. najeo bih
se grožđa i oraha i napešačio bih se dok se
ne bih zasitio jer u kući nije bilo ničega a
na zemlji je ponekad bilo i suviše
tu na popovici
saznao sam da su
poubijani gudrun enslin i
andreas bader. i ja sam trčao
po šumskim stazama gledajući u
crveno lišće. i trčao sam po tom lišću i
nisam mogao da ga se nagledam i nisam
mogao da shvatim zar su oni morali biti
ubijeni i zar moraju da umiru najbolji. i gledao
sam u lišće i mislio na njihovu smrt i opet sam
zavoleo ponavljanje. jeseni su se ponavljale. dani
su se ponavljali. more se ponavljalo. lepota se
ponavljala i ponavljanje je ponavljalo. i ja sam
trčao i ponavljao i ponavljao se i ostavljao
svoje stope po šumskim stazama. i
jeo mnogo crvenih jabuka
za gudrun i badera
negde sam zapisao
što bliže leptiru leptir dalje od tebe
kako i ne bi kada smo leptire skupljali i
od njih pravili kolekcije. a ja bih dao sve
muzeje sveta i sve pisce koji su skupljali
leptire za jednog živog leptira
putovao sam u beograd
putovao sam u zrenjanin. bio
na fruškoj. ukrali mi bicikl. otpešačio
kanalima do pivnica a na dolmi se derao i
komponovao deranje a kasno novembarsko
sunce mi prljilo lice. zasukao sam rukave
da se i po rukama družim sa
novembrom
dolazili su hladni dani
i ja sam išao na predavanje
o kafki i pio dosta kafe. oraha
više nije bilo ni grožđa i uskoro
će pasti sneg koji po redu
prvi sneg
drugi pomreše
ali to se u prošlosti
zbi jer to je doba
(svako to zna)
najpogodnije za smrt
je li moguće da
ja podanik jakuba
almanasura moram
umreti kao što su
ruže i aristotel
morali umreti
borhesove
sam pesme čitao
u vozu za beograd. u
beogradu sam se napio sa
prijateljem koji je tri godine odležao
u zatvoru. vredelo je napiti se sa prijateljem
u čije sam lice mogao gledati. dugo se nisam
otreznio jer smo uz piće pušili i jake cigare
nisam se istreznio ni u autobusu koji je bio
prepun debelih žena u crnini. kada sam
izašao iz autobusa zamirisala je srbija
i ja sam upao u nabujali potok
jebem ti potok viknuo sam
zapravo meni je bilo
stalo do njega
davao sam krv
ali krvi je ipak bilo
nije bilo dovoljno slobode
možda ona nikome
nije trebala
a kako se
sloboda proizvodila
nije bilo recepata. postojao je jedan
klasičan da za slobodu pogineš. ostali su
bili skriveni u nekim pametnim knjigama u nečijim
rukama koje su sa zadovoljstvom pridržavale cigarete u
ustima. slobode je bilo u nijansama svetlosti po predmetima
slobode je bilo u klozetima prepunim govana. slobode je bilo
u belim zubima nitkova. slobode je bilo u večernjim ritmovima
i predvečerjima ritova gde su komarci i žabe bile dominantne
pojave. slobode je bilo iza kukavičkih reči koje su izgovorene u
želji da se ostane u naviknutom. jer ljudi su znali da može biti i
gore. i hteli su da sačuvaju makar neslobodu. nekakav komfor
za svoja tela jer su im samo tela i ostala. i jednog jutra je došla
mala žena u moj krevet i bilo je lepo i ja sam poslušao malu
ženu i dugo sam je ljubio a mala je žena ljubila mene i
posle sam dugo ćutao iako sam želeo da ćutim
mnogo duže. i došlo je opet proleće i okrečio
sam moju šumsku kuću i ona se
zabelela na jakom suncu i sve
mi je blještalo pred
očima
posle smo na
proletnjem suncu pili
vruću rakiju i slušali leonarda
koena. pevao je preko slabih
zvučnika i bio mi je bliži nego
glasovi koje sam slušao
ovde među šajkačama
i čačanskim
šljivama
posle sam slušao lu rida
pati smit džo vilijamsa i bruka
bentona. bilo je uživanje slušati svoje
zemljake. i došao je pank. radovalo me
je kako je opalio po svemu. a dobro su opalili
bio je to laki zvuk. laki brzi ponavljajući zvuk baš
onakav kakav nam je trebao. bilo je tu mnogo
muzike a mnogi su govorili ali tu nema muzike i
ja sam prvi put video kako su ljudi brzo ostarili
i razumeo sam zašto treba živeti samo do
tridesete. oni više nisu mogli ništa da
prime u sebe. ostalo im je da truju
mladost svoje dece svojom
prošlom mladošću
onda je došla jedna
drugačija žena. kupila je cigarete
i sok i otišli smo u moju kuću u šumi. voleli
smo se tri dana i tri noći. soka je bilo dosta i ona
je bila pevačica. i njene podatnosti je bilo dosta i
mojih usana za njenom podatnošću je bilo dosta i ona
me je celu noć pokrivala i ja sam je ceo dan ljubio među
noge. jezikom i zubima bio sam svuda po njoj i ušao bih
svuda gde sam stigao. i ja sam je ljubio po njenoj šljivi i
to me je odmaralo i mazio sam je i to me je odmaralo i
pričao sam joj i to me je odmaralo i držao sam je za
ruku i to me je odmaralo i ona me je ljubila i to ju je
odmaralo i grila me je i to ju je odmaralo i bilo ju je
i to ju je odmaralo. i sve smo to dugo i sporo
radili jer mi smo bili umorni. jako umorni
ja robijaš i ona pevačica
popili smo sve
sokove koji su trebali
našim oznojanim i isušenim
telima i cigara više nije bilo. popušili
smo ih u milovanjima i razgovorima. i mi
smo se rastali. videćemo se još jedne noći
kroz godinu dana. iznenada. i onda smo se voleli
po travi goli na šumskom proplanku sa puno rose i
komaraca i dok je svanjivalo mi smo bili na staroj trešnji
i goli na drvetu jeli slatke vrušteve. kada je sunce počelo
da izlazi ona me je odvezla dole u grad. kupila mi je
burek i poljubila. ostao sam na pločniku kod
miletićevog spomenika u centru novog
sada. bio sam umoran i polako
sam koračao. išao sam
da spavam
mnogo sam mislio na nju
iako je rekla da to ne radim
mnogo ću razgovarati sa njom i
često ću je tražiti u sebi a kada bih
je našao bilo mi je lakše i nisam mogao
da razumem kako joj je uspelo da mi za
tako kratko vreme da toliko topline i
nežnosti. i pitao sam se zar jedino
kurve imaju ljubavi u sebi
na nju sam mislio i
kada sam u beogradu pio vodu
iz prljave save da bi tako u sebi i sobom
čistio reku. tu u beogradu sam psovao i jako
sam psovao. zašto je toliko betona i asfalta bačeno
na zemlju. pa ova zemlja nam mora jebati majku
majku prostačku... hej koji nam je vikao sam
koji će magarac njakati za nas. koji će se
konji propinjati i u propinjanju rzati
koji će to mravi u betonu
graditi svoje kuće
psovao sam
i rešio da ću uvek
psovati jer u psovkama
je jedino još ostalo
molitve
i
i ja
sam to
znao i bio
sam ništa
usamljeni
miroslav
janišta
i
miroslave
janišta hvala
ti na tvom
životu
životu
pesmi
i
miroslave
janišta hvala ti
za tvoj život koji je i
sam postao pesma
o filmu životu koji
se borio da živi
sam život
i
miroslave
janišta ti si jedini
bio dostojan onoga
koji se u zatvoru
zvao 9094
i
miroslave
janišta da nije bilo
tebe ni miroslav
mandić ne bi
postao
bo
mi
bomimabo
ma
bo
a
bo
mi
bomimabo
ma
bo
bog
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje budi svako ko me peva stvara hoda u hrabrosti svojoj
1. februar 2025.
27453. dan mog života
krećemo
krećemo
postoje veoma
zli ljudi. i ja ih se plašim i
zato još glasnije vičem da
volim vodene konjice
na ulicama u
zrenjaninu vidim u
blizini nove autobuske stanice
devojčicu koju su ljudi napili i ona
naslonjena na crveni plastični kiosk prevrnula
oči i besvesna ne-gleda u nebo. malo dalje vidim
kako stidljivi bubuljičavi plavi dečak pokazuje svojoj
majci mesta na kojima on ovde živi za vreme školovanja
sa ponosom pokazuje mesta na kojima je on ostavio
takvu količinu stida iz sebe da mene zaboli celo
telo od njegovog drhtavog hoda kojim se
njegova majka ponosi i ja mislim
dokle
glad je velika. misli
se samo onako kako se
jedanput pomislilo
i mi smo pričali
celu noć. kada je ujutru
ustala sa stolice na stolici je
bilo puno krvi jer nije primetila kako
je dok smo se radovali razumevanjima
dobila svoju obilnu menstruaciju. i ja sam
te zime u njenom malom stanu prvi put osetio
stvarnu prijatnost ženskog sveta. video sam
kako je sve čisto i kako su tanjiri i kašike čisti
i sve je uvek bilo čisto i mirisalo. i jeli smo
lepo i ja sam se ubrzo uplašio i izgubio
u tim mirisima. bio sam u opasnosti
kao pišta
i ja sam otišao
a prijatelj je rekao
reka je divna stvar
i sišao sam sa puta
i nastavio da hodam
po uskim stazama
jer je tamo bilo
više mesta
bio sam tužan
jer niko nije video ko je
u meni. u meni je bilo ja. znao
sam da su to osećali osetljivi. možda
njih nije bilo među ljudima ali ih je bilo
među pčelama. insektima. travi i drveću
i ja sam sanjao o jednoj knjizi od koje će
ptice sa većim zadovoljstvom leteti. mene
je interesovalo sve ono što je činilo da
ostrva žive u predstojećem
rasporedu ostrva
jednog dana sam
pokušao da izbrojim svoja
različita stanja u toku jednog
prepodneva. skoncentrisao sam se i
brojao ih. mislim da ih je bilo oko tri stotine
uplašio sam se od mogućnosti jer to je značilo
da sam ja neka sto na stoti egzistencija. to jest
postojanje ništavila. to jest seo sam na
stolicu i mislio sam kako je
lepa ova stolica
i zbog svega toga
i ostalog o čemu ne govorim
zapravo uporno ne govorim ja sam
jako lepo razumeo poruku stavi ponegde
zelenu ili tirkizno plavu. razumeo sam je
tako da samo ponegde dodirnem
a da ostalo ostavim tamo
gde i jeste
zaista mislio sam
kako reka može da ima kraj
pogotovo ako ostane u njenoj kosi
i onda celu noć u mome zagrljaju ona
miriše na nju. pogotovo leti uz
hladno mleko
kod kuće nema pisama
a poslata su. oni koji ne vole
zvezde trpaju nos u tuđa koverta. na
momente sam ceo u strahu i iz mene lije
znoj. kao da mi neko ulazi u glavu. zašto ne
smem da priznam da su moje misli u mojoj
glavi apsolutno moja stvar. zar samo zato
što je malo onih koji to priznaju
lagano počinje proleće
i zato razumem dekadenciju
ja siromaški i zatvorski sin
pojeo si
sve mlade
krompiriće a
ja te ipak
volim
i nema odavno
krompirića i nema
odavno nje ali je ostala
rečenica. i onda ti dani kada je
sve napor i kada se ljudi razilaze
a da se možda nisu nikad ni spojili ili
da su se spojili a da to nisu ni želeli. i
sada se razilaze iako to ne žele ali ne
mogu da zaustave ono što ih razdvaja
možda zato jer reka više ne miriše
u njihovim nozdrvama
banalnost je u sitničavoj neodlučnosti
kaže prijatelj
sve više volim prosjake
oni me oslobađaju strahova
i stida. oni mi otvaraju put ka
nezavisnosti i ja zato krenem
biciklom do tise i bacim u
nju flašu sa porukom
verujem jedino prosjacima
odem u sremsku mitrovicu. tu
je zatvor. u njemu sam nekad bio i
sada mogu da kažem pustite te ljude. i
namerno dok prolazim pored zatvora čitam
leonarda da vinčija. mislim on je pametniji i
večniji od ovih zidina. a on kaže ako danas ne
možeš da poveruješ u ono u šta juče nisi mogao
poverovati onda ne razumeš život. ako danas
ne možeš verovati u ono u šta si juče verovao
onda si najblaze rečeno loše ostario
na stolu kasnije vidim
dve ružine stabljike u prozirnoj
flaši kako mirno umiru u prozoru
i mislim kako reči mogu biti bogatije
no što su. a kažu da je jedan muškarac
pitao jednu ženu gde joj je nežnost a da
je ona rekla nemam je. počinjalo je leto
i ja sam posmatrao pesak. fiini pesak
koji dugo dugo. putuje. toliko dugo
a ipak. ne zaboravi. iako se
raspadne. da. je. on
ipak stena
tih dana sam rekao
uh blizu pa ode i bile su to
možda važne reči. bio je 16. juli
i ja sam živeo u fruškoj gori u šumi
kuća je bila stara i meni su usred
leta zeble i noge i leda
i tu u fruškoj gori
padala je kiša i to je
sigurno bilo važno
i onda smo putovali
crvenim folksvagenom na
more i u kolima celim putem
slušali smo mocartove koncerte
za flautu i klarinet. uživali smo u
pričanju iako na našim putevima
još nije bilo panka. u piranu smo
se kupali a prijatelj je vikao
banjarsi banjarsi
smejali smo se u vodi i
slano more nam je ulazilo u
usta i nije bilo problema jer se
kasetaš nije kvario i mocart je
pičio kao lud i bili smo
ludi i bio je lud
i u sloveniji je
kiša padala. padala
dobro i obilato i bilo ju je i bila
je. i padala je. a ja sam se dvoumio
da li je mlada ruža stari simbol ili
je ona samo mlada
crvena ruža
u fruškoj sam
gori i pušim i bole me
pluća i ja se razboljevam
i prestajem da pušim i
tako će biti često
na rudniku sam
hladovina ublažuje opaku
vrelinu. toplota je spržila travu
sve je tu i prisutno i osećam da postoji
neko ništa koje nije odsutno. i ja mogu da
zapišem ništa je materijalno. i polako se
penjem po jednoj blagoj uzbrdici i osećam
kako pripadam svemu što me okružuje. i
osetim se lepim i uopšte se osetim i
znam da sam dostojan ljubavi
koja me okružuje
i posle je počela
da pada kiša. neka jako
noćna kiša. i ja sam otvorio prozore
i vrata i šumilo je do posljednje daha. i
kiša se slivala niz travu i nas dvoje smo se
umotali u ćebe. samo bi ponekad sevnulo
i sve bi zatreperilo u svetlosti. i onda bi
odmah sve palo u tamu a kiša je lila
i lila. padala je i lila svu noć
tu na ovom brdu
prošle zime njoj sa kojom sada
slušam kišu dok smo stajali u snegu
raskopčao sam košulju i iz košulje su ispale
njene grudi i bile su bele kao i sneg. i nju i
grudi i sneg je obasjavao pun beli mesec
i ja sam je gledao i video kako se ona
čudi otkuda toliko grudi na
njenim golim grudima
i bilo je u nama
tuge i mi smo bili prijatelji
i kiša je lila i padala i padala
i lila lila i padala svu noć
onda bismo pred jutro
legli jer kiša nije prestajala a
ja sam pljunuo prste i ugasio sveću
i mislio sam kako je to gašenje sasvim
dovoljno za jedan roman. istorijski
čak. historijski baš
svi su pričali
da se ništa ne može
promeniti i da ništa ne
možeš uraditi sam. ne brini
burazeru svi smo mi ovce i nije
na nama da budemo magarci rekao
mi je jedan pijanac stručnjak u
brzom brojanju lišća na drveću
dok smo čekali 39 kod
autokomande
vratio sam se u vojvodinu
i video da priroda neprestano radi i
video sam puni žuti mesec nad ravnicom a
okolo je sve bilo plavo. i nisam čuvao tu lepotu
nego sam je izdao i neprijateljima i celom svetu i
nisam mogao da razumem zašto bi ovu rečenicu
i ovu lepotu trebalo čuvati i braniti. kad je baš
nju trebalo svima davati u neograničenim
količinama jer bila je toliko lepa da
se nije mogla potrošiti
išao sam u
zrenjanin da se ne
volim i da se ne razumem
nisam bio siguran da sve to
razumem ali sam osećao da će
biti tako i bilo je tako i mi se nismo
voleli i ja sam sve to razumeo. ali
sam ugledao jedan ljubičasti
zrak u hodniku i to mi je
bilo dovoljno
vreme je trčalo i
ja sam sve više voleo
siromaštvo i pljusnula je kiša
po peskovitoj obali dunava. mi smo
otrčali pod topole i zagrlili se jako i ona
me je uzela na sebe. i bili smo mokri na
mokrom pesku i bilo je razloga da zadovoljimo
ono što smo već tri godine odlagali. posle je
ona vozila preko mosta. kiša je očistila vazduh
i sve se videlo kao na dlanu. ja sam na
mostu gledao prema okuci na
dunavu i mislio
stav = lepo je iz stava
prijatelj mi je pričao
na terasi kuće u fruškoj gori
gde sam stanovao kako svaku priču
drži nešto posebno drugačije nego u nekoj
drugoj priči i meni su priče ličile na povijene tarabe
i pomislio sam da napišem priču koja će ličiti na drvenu
tarabu kao baba marinu. da se vidi da je to jedna taraba
ali da se vidi i svaka daska na tarabi i svaki ekser u tarabi
i sve škrabotine po tarabi i sve napukle i iskidane daske
na tarabi. da cela taraba bude iskrivljena i sklona padu
i koliko više sklona padanju toliko sklonija i pričanju
a i nas dvojica smo pričali cele noći valjda što smo
i mi bili skloni padanju i pred jutro dunuo je blagi
vetar i doneo nam miris bresaka. i otišli
smo u krađu. nije bilo većih razloga
da to ne učinimo
i
način na
koji sam živeo
je bio i način na koji
sam pisao ne, ne verujem
da se ova rečenica ne čuje a
onda je baš taj način na koji
sam pisao uticao na to kako
živim a živeo sam kao
da me nema a ko
da sam sve
i
sada osećam
da su te moje pustinjske
godine i nekoliko godina posle
pustinjskih godina bile studije do
poništenja. studije bekorisnosti i
studije nevažnosti i to ko glavnih
pedmeta u svetom ne-znanju i
čednosti ne-nasilja ka kojima
sam krenuo posle izlaska
iz zatvora
i
meni je
bilo samo se
prepustiti dobroti
i podati se lepoti
a sve ostalo su
već činile i
dobrota
i
lepota
i
bilo je
nepodnošljivo
teško biti ali je od
nepodnošljivo teškog
bilo još mnogo više
uzbudljivo samo biti
samo biti ono
ko sam
i
bivajući
samo ko sam
sve sam više bivao
bog iako ja to tada
još nisam tako
osećao
i
bilo mi
je još biti
biti i pevati
pevati
i
stvarati
i
bilo mi je
od bolne vere
ne, ne verujem da
se ova rečenica ne čuje
koju sam doživeo u zatvoru
sad van zatvora stvoriti i pevati
jedan roman a više jednu božiju
bluzčinu i pankčinu. jednu nežnu
uspavanku ne, ne verujem
da se ova rečenica
ne čuje
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje su svi moji porazi koji slave orgazme i poraženih jer je u njima ljubav sloboda istina uprkos porazu
31. januar 2025.
27452. dan mog života
krenimo
krećemo
kada nisam imao
ni dinara ni jednog jedinog
jebenog dinara i kada nije bilo ni
mogućnosti da ga zaradim i kada sam
bio izložen strahovima umiranja od gladi
i kada sam već počinjao da mirujem da se
ne bih kretanjem istrošio neko bi kucnuo
na prozor i rekao mi doneli su mi tri
tone uglja da li hoćeš
da ih uneseš
tada bih osetio
da me neko čuva
neki izmišljeni prijatelj
moj drug-čuvar zvao
sam ga ekonomija
i došla bi žena i rekla
juče je padala kiša i zemlja
iz saksija je isprskala prozore
da li bi došao da mi ih opereš
i došao bi čovek i rekao mi
moram da putujem u zagreb
da li hoćeš sa mnom da voziš
i došao je moj prijatelj i mi smo išli
da švercujemo preko granice. švercovali
smo svilene marame i tople pojaseve za
leđa. i došlo je leto i leto je bilo ekonomija
a na pijacama je ostajalo sve ono što
mi je bilo potrebno da bih živeo
i bolela me
je ta jebena duša
i stare cipele su mi
jako smrdele. bio
sam sam
družio sam
se sa napuklim asfaltom
koga je stari platan uostalom s
pravom iskrivio i izlomio. družio sam
se sa debelim šrafom u betonu za koji
niko više nije znao zašto je na tom
mestu u betonu zabetoniran
i koliko sam se
manje družio sa ljudima
toliko sam više bio sa ekserima
i raznim flašama. sa raznim mislima
o broju mehurića u kiseloj vodi sa
pitanjima da li i nokti vole nežnost
i dilema da li se maštom može
nadoknaditi sve ostalo
_____
gde su da su
nokti rastu pa rastu
_____
skupljao sam po
samouslugama papire
zaostale u korpama i kod kuće
bih ih izgužvao i upotrebljavao
umesto toalet papira. mislio sam
dobar sam posao napravio za
dobru zabavu
nisam pio ali
da jesam dobro bih
cugao. nisam duvao ali
da jesam dobro bih duvao
ovako ostajali su mi sunčevi
zalasci i pitanje kako to da su
oni tako lepi a da je njihovo
prikazivanje tako ružno
tupio sam uglove
zavoleo sam
poklopce za kanalizaciju
i vodovod. nisam se napijao
ni fiksao ali moje ludilo zbog
toga nije bilo ništa manje
naprotiv. tupio sam uglove
izučavao luk
bio sam slobodan
i izgubljen. zavlačio sam
prste u mekano telo dobrote
insistirao sam na tome iako
nisam znao zašto. ali tako
je bilo i ja to kažem
milica je bila mlada
i razorna ali mi se davala
nikad joj nije bilo dosta. kao ni
meni. sve je išlo samo od sebe
a kada je plakala i povraćala od
jakog alkohola ja sam znao
da je društvo uzrok
zločina
stvari su bile
izoštrene i sklone padu
trebalo je iznositi na svojim
leđima đubre iz samog sebe
bio sam ga prepun i ono mi je
paralo lice. šta je činilo tu
grozotu kada je prljavština
bila samo najmanji
deo mene
23. maja 1976. video sam jorgovan
u sloveniji je jednu
devojčicu boleo zub a jedna
amerikanka je plakala kada me
je videla jer sam joj ličio na brata
poginulog u vijetnamu. ona me je posle
pitala zašto se ovde ljudi malo smeju i zašto
su tako prljavi i lenji. ja joj kažem da ljudi ovde
misle da se puno smeju da su čisti i da su vredni
i kažem joj da se ovde još živi na plemenski način
i da ljudi nemaju predstavu o vremenu u kome
žive da su prilično glupi i netalentovani i da
zbog toga misle kako su pametni i
talentovani i da istina nije nikako
negde na sredini nego ju je
odneo vetar
i ja mislim neka
svako misli ono što hoće
a ja odoh da gledam koze
jer kažu da koza ima bistru
pamet pa bih mogao od
nje nešto i naučiti
uhvatim se za glavu
i sve iz nje stavim u džepove
ispraznim je da praznoglav prođem
kroz livadu sa cvećem jer mislim da ću
tada bolje osetiti mirise a da će me cvetno
raznovrsje više naučiti o svemu pa i o ostalom
a mislim da je prava politika ovde u samoći
na livadi među vlatima trave ovde gde
raste cveće zla. tamo to je
dosadno pozorište
devojčica i ja
ostajemo na livadi da
odspavamo pre nego se popnemo
na vrh brda. trava miriše i zaista lepiri lete
od cveta do cveta. na vrhu brda gledam kako
kiša dolinom iz italije dolazi ka nama. vidim kako iza
sebe ostavlja jedva primetni oblak prašine. približava
nam se i već osećam njen miris u nozdrvama. noću
sam sanjao kenebol ederlija. nisam ga slušao
samo sam sanjao njegovo ime. imena
su čuda i ona su mi dovoljna
izlazim iz autobusa
na ostrvu sam. malo mesto
nerezine. asfaltiran trg. jedem stari
sendvič osuši me skroz od grla do pete
leto je. pre pet sati na brodu miris mora. spavam
na palubi i mislim kako sam star. dvadeset sedam
godina teče kroz moje žile koje kao i krv kruže po celom
telu. sećam se sećam kako sam kao dete dolazio na
more sada već mnogo pamtim mogu da poredim. čitam u
novinama kako je poginuo jedan od braće alman iz grupe
alman braders bend. prekrižio sam ruke na grudima. glavu
sam stavio na mali zavežljaj. nogama stalno menjam
položaj jer kad se leži na tvrdom vrlo brzo zabole pete
miris mora. ležim a kroz mene piči jedna
od najvećih količina tuge koju
sam u životu popušio
smokve i velike
količine plave vode. izgoreo
sam na suncu dok sam premoren
spavao na toplom kamenju. pre nego
sam zaspao video sam ženu bez
grudnjaka. bilo je to ponižavajuće
za jednog bednika
šetam se noću tu
na ostrvu sa žanom francuskinjom
koja živi u jugoslaviji sa jednim varaždincem
uostalom kao i njena majka na barbadosu i njena
baka koja je živela na kubi. kaže da je njihova porodica
takva i da sve njihove žene odlaze da bi živele u drugim
narodima sa drugim ljudima da bi kaže kroz njih prošla
drugačija krv u kojoj će one ostaviti svoju. i ja je volim
celu tu noć iako smo rekli da se nećemo ni dodirnuti
da bi više bolelo i više se pamtilo
vraćam se kući
i znam da ću pamtiti
to je sve
tridesetog juna zapisujem
prošao je juni
gledam krišom
neka hladna metafizika
lutam bosnom. u banja luci
na stanici nije baš prijatno i ja
odlazim na periferiju a pederi se
i ne skrivaju dok se pederišu u
mračnom parku
spavam u azbestnim
cevima pored vrbasa. neudobno
je ali je noć i malo je opasno i zato je
toplo. nije mi potrebno da tražim svoje korene
znam da stvari počinju ovde (u ovim cevima)
i samo sada (u ovoj bezimenoj noći)
žulja majku mu
u jajcu buljim u
papirić iz školske sveske
na kocke i vidim na njemu moša
pijade kaže negde u šumi skicira pravila
za jedno novo društvo u kome ja posle
ležim na travi u parku. uzbudljivo je
kako uvek stvari nastaju iz malog i
nepredvidljivog. neprimećenog
ujutru kod
gornjeg šehera
izgubim džemper i okrećem
se u krug i brojim do deset
stanem i krenem u pravcu u
kojem sam stao. krenuo sam
za suncem kao i onaj dečak iz
najlepše knjige u mom životu
pozdravi nekog. kaže taj
dečak pogledao bih u
sunce i išao u
tom pravcu
ovakav kakav sam
ja sam sam. hteo bih i ovo
malo što je ostalo da pokidam
toliko mi je teško. i zamišljam da
odem i nestanem. možda bi u
nestanku savest postala plavlja a
crvene krave bi možda zavolele
i ostale boje neba
jesen je i prijatelj kaže
mislio sam da je život lepši
kod gospođe olge
tresem tepihe. radim to tri
sata i dobijem 60 dinara. kopam
baštu kod gospođe jele i dobijam 100
dinara. nema razloga da noćas ne gulim
zemlju. kako ću inače osetiti poniženje
poniženih i odbačenost odbačenih
koju i kroz kožu slutim
i samoća postaje
nežna pod prstima
u samoći su
sumnje velike. u
sumnjama su samoće
neminovne. a kiše su
svakako. i meseci
utrnuća
izolacija i novembar
slutim nezavisnost pisanog
jezika. i zato pišem svako veče
svako veče pišem o onome što
sam pisao prošlo veče. i tako
svako veče pišem o istom
i svako veče je
drugačije ali neprimetno
drugačije. i kako prolaze dani ja
pišem sve više o svemu i o bilo čemu
jer u svakom bilo čemu je reč o svakom
svemu. i više se o ničemu ne brinem jer
vidim da će sve doći na svoje jer
stvari su povezane i među
njima je simpatija
bio je trideseti novembar
išli smo da trčimo moj pas odin
(tako sam ga nazvao jer kada sam ga
prvi put video i dozivao da sa povređenom
nogom krene za mnom ja sam ga dozivao odi odi
odi i tako je postao odin) i jedan mali pas lutalica koji
se već treći dan odomaćio kod nas u ulici. zvao sam ga
pišta. pišta je uživao kada smo juče sve troje zajedno
trčali i krenuo je sa nama i danas. bio je radostan i u
radovanju se zaboravio. dok smo prelazili put udario ga
je auto. brzo je iskrvario. šofer se nije ni zaustavio
odin je njušio krv. ja sam ga zakopao u visokoj
travi pored puta. zar je on morao poginuti da
bi me opomenuo da povratka nema
da je lutanje večno. da nema
popuštanja. da je kuća
onog koji putuje
putovanje
samo
i
tada bih osetio
da me neko čuva. neki
izmišljeni prijatelj. moj drug
čuvar zvao sam ga ekonomija
bila je to fiktivna ekonomija koja
se preobrazila u ekonomiju
savesti a ekonomija savesti
u nekonomiju svesti
i savesti
i
tridesetog
juna zapisujem
prošao je juni i to
prošao je juni se
preobrazilo u
opet juni
svake
godine
i
uzbudljivo je
kako uvek stvari
nastaju iz malog i
nepredvidljivog
neprimećenog
i to evo baš
i
sad
i
zar je on
morao poginuti
da bi me opomenuo
da povratka nema. da je
lutanje večno. da nema
popuštanja. da je kuća
onog koji putuje
putovanje
samo
slava
psu
pišti
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
1279. HODANJE RUŽE PUPOLJKA BOGA
31. januar 2025.
25934
na
reci
u
svitanju
dok
se
isparavaju
i
zelena
trava
i
sivo
plava
reka
06:58
25935
preokret
je
kad
se
oduševiš
onim
što
nisi
ni
razumeo
ni
voleo
25936
preobraženje
je
kad
postaneš
bilo
ko
a
pogotovo
neprijatelj
tvoj
jer
u
pupoljku
svih
bića
koji
sam
stvorio
i
posejao
svemirom
nema
neprijatelja
25937
ako
si
se
nekad
pitao
zašto
je
bog
pesma
koju
bog
ljudima
i
svim
bićima
peva
ko
priču
odgovor
ćeš
naći
u
svakoj
reči
25938
svaka
reč
muzikom
peva
svaku
reč
25939
bilo
jednom
je
pesma
kojom
počinje
svaka
priča
25940
jeste
sad
je
pesma
kojom
počinje
svaka
pesma
25941
ja
sam
je
pesma
kojom
sam
bog
25942
svakom
rečju
pesme
ljubav
sam
svakom
i
svim
bićima
25943
svakom
idejom
umetnosti
sloboda
sam
svakom
i
svim
bićima
25944
svakim
korakom
muzike
istina
sam
svakom
i
svim
bićima
25945
hodam
u
toplom
sunčanom
prolećnom
danu
usred
zime
25946
umetnost
ko
hodanje
je
poklonjenje
svačijem
podvigu
pogotovo
hodačkom
podvigu
jer
hodanje
je
muzika
jednostavnosti
25947
hodanje
ko
umetnost
je
divljenje
svačijem
bivanju
pogotovo
umetničkom
bivanju
jer
umetnost
je
jednostavnost
muzike
25948
ja
sam
pesma
podviga
i
podvig
pesme
25949
ja
sam
umetnost
podviga
i
podvig
umetnosti
25950
ja
sam
muzika
podviga
i
podvig
umetnosti
25951
strujim
jesam
pevam
stvaram
hodam
ljubim
vaskrsavam
pesmu
25952
strujim
jesam
pevam
stvaram
hodam
ljubim
vaskrsavam
umetnost
25953
strujim
jesam
pevam
stvaram
hodam
ljubim
vaskrsavam
muziku
25954
bo
mi
bomimabo
ma
bo
tvoja
ljubav
u
meni
moj
bog
u
tebi
ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje budi buda hristu i hrist muhamedu i muhamed ruži
30. januar 2025.
27451. dan mog života
krenimo
ukorak
u
promenio sam
gradilište. uspomene
su bile razorne. ove godine
ne cvetaju bagremi. otišli smo u
banat. tamo su duvali jaki vetrovi i
vrućina je tukla po ravnici. sve je treperilo
trčao sam da bih izbegao rojeve komaraca
po rukama licu i vratu a rekao sam da ih
neću više ubijati. zemlja je bila suva i tvrda
i prepuna tvrdoće u sebi. ptice su bile
uznemirene. pljuskovi su
bili neminovni
banat je
tajanstveno utočište
nekom starom ludilu. u praznini i
ravnici banata živela je tuga francuskih
robijaša koji su ovde nekada dovođeni da
u peščari grade prugu za bukurešt. robijaši
su tu poumirali i postali banaćani. pomešali
se sa rumunima ciganima i srbima koji
su lutali po ravnici bez svojih planina
i mađarima koji su pucali bičevima
dok su na konjima
terali svinje
robijaši su
postali čobani i družili
se jedino sa malim nožem
koji je bio dovoljan da na jakom
suncu ili uz prozirnu dudovu
rakiju sevne smrt na
nečijem vratu
u banatu
je mnogo blata i
deca se golih dupeta
topaju po ulicama. kome jače
pukne zemljani top taj dobija od
ostalih po šaku blata. deca kao
da su znala da se ovde živi
od zemlje i umire u blatu
blatu u slavu
i pera je došao
sa mnom u banat
i dalje je bio najvredniji
radnik na gradilištu i opet
izdržljiv kao njegova čantra
za eksere. počeo sam da
volim te ljude ali sam
znao da ću uskoro
otići
u kuću od drveta
poljsku baraku napravljenu
da se u njoj radnici sklone od
hladnoće i kiše ulazi lep visok
nepismen i do-zla-boga vredan
čovek ulazi da pije vodu. gledam
ga. to je ranđel. hoda umornim
korakom. umorio se taj čovek
umornim gutljajima
pije vodu
bili smo
u banatu i
pljuskovi su bili
neminovni
ranđel je bio
nekvalifikovani lopataš
blag kao zasluženi odmor. radio
je uvek najvećom lopatom na gradilištu
lopatao je sporo ali je izbacivao najveće
gomile zemlje. imao je lepo široko i krupno
lice i puno bele kose na glavi. govorio mi je
vi iako sam mu mogao biti sin. on nikada
nije saznao da sam ga voleo i često sa
nežnošću gledao. mislio sam ako
bog postoj ovaj čovek je
božiji sin
bile su
velike i strašne
vrućine u banatu
i nevreme je odnelo
jednog popodneva
ranđela. ubio ga
je grom
video sam
po pljusku se vratio
po zaostalu lopatu i jako
je sevnulo i jako puklo i
ranđel je pao. zauvek
kažu da je tog dana i
u sečnju grom ubio
ženu i njeno
dete
ali sunce je
odmah sinulo
blato je bilo veliko
otpadalo je sa japanki
i upadalo u beton
niko nije na to
pazio
manojlo manić
mi se žali da mu
je čizma šuplja i da ne
može u rov sa vodom. ja
mu kažem da mora jer poso
je poso. evo ga danas nazebao
je i ne ljuti se nego me pita dokle
danas radimo a ja mu kažem
do pet do pet maniću. i onda
se okrenem i odem tamo
negde dalje da plačem
nekada je bilo
toliko puno da se
presipalo. presipalo
se u ništa jer je tamo
bilo mnogo mesta
i mi smo pevali
o dobro si se setila
kad si vatru palila
suva drva odozdo
a sirova odozgo
ne znam da
li sam u banatu
zavoleo prašinu ali
vidim da sam zapisao
o ružo čista prašino
o prašini
sam mnogo
mislio nekoliko
godina kasnije kada
sam živeo od nje udišući
je pri svakom udarcu prahera
o tepih. bilo je mnogo takvih
dana sa prašinom baš
kao što je i nje bilo
mnogo
i hodao sam pored
odvodnih kanala u koje
su uskakali žapci kada bi osetili
da im prilazim. i hodao sam ravnim
nedoglednim prugama banatskim koje
su sporo odlazile prema lecu konaku boki
prema sečnju i đulavcu sve do temišvara. i
svi su govorili kako je sve kanale i sve nasipe
izgradila marija terezija ali ona za koju sam kao
dete mislio da je dobra vila jer je tako mnogo to je
izgradila marija terezija. tek sam kasnije saznao da
je marija terezija ubila i hiljade i hiljade mađara i
srba koji su pod obavezom lopatali i lopatali i
toliko su lopatali da to lopatanje neće više ni
politika ušutkati iako će stalno pokušavati
niti će do kraja zavaditi ove ljude da se
međusobno poubijaju i još jednom
pobiju. zaista me mržnja nije
privlačila. bila je dosadna
uvek sam želeo
da imam druga i zato
sam dao otkaz. a i tako je
bila zima i mi više nismo mogli da
kopamo. kanali su se zaledili i
banat se pretvorio u vetar
bila je zima
i ja sam otišao u
sloveniju. tamo su kućni
radnici radili i deca jela
pekmez od brusnica
uzbranih po letnjim
vrućinama
tu u sloveniji
sam shvatio da je
trebalo da ostanem sa
ženom koja mi se dala
pre polaska voza
u ljubljanu
kada sam se
vratio više je nisam
mogao naći. posle sam
se samo sećao kako mi je na
brzinu ispričala da je jedne zime
rodila u nemačkoj u nekom velikom
napuštenom mlinu na dan svetoga ilije
i da joj se sin zato zove ilija. ja sam se
čudio zašto je ona stalno dok smo posle
jebanja sedeli u restoranu čekajući
voz na mojim cigaretama
pisala 1+1 = 3
i stopirao sam
te zime po suvim putevima
izbelelim od mraza i soli. ušao bih
u auto i bilo je toplo i pevao je luj armstrong
i dok je toplota ulazila u mene mislio sam kako
je jedina revolucija u dvadesetom veku afirmacija
lepote crnih ljudi njihovih lica i tela njihove muzike
i njihovih šaka. gledao sam kroz šoferšajbnu u
put koji nam se davao i nestajao pod našim
točkovima. u daljini bih ponegde
ugledao male količine te
jebene radosti
mislio sam na
južnu ameriku. mislio
sam tamo sigurno nema
logike kad su boje na
njihovim pončoima tako
čiste i žestoke
i sve sam više
voleo da spavam dugo
ujutru jer su mi se tek u jutarnjim
snovima javljali vitgenštajn i godar
da nastave razgovor iz prethodnog jutra
voleo sam da ih slušam jer su razgovarali
pevajući a nisu znali da pevaju. ali nikada
nisam čuo pesama lepših od njihovih
teglio sam se
i zavetovao snegu
znao sam da dobro
govno dobro smrdi i
sve mi se činilo da
živiš onoliko
koliko hoćeš
sneg je bio beo
barem u mojim snovima
ja sam čitao kineske pesnike
i čudio se kako je u njihovim
pesmama jabuka toliko
jabuka iako nema
prideva
putovao sam u
zrenjanin i tamo smo se
svađali oko rudolfa štajnera
i igrali smo šah i ja sam tvrdo
tvrdio da je ljubav mekana i da je
najbolje da o mesecu govore
vukovi jer oni najviše
laju na njega
mene je
interesovala psihologija
guštera i ja sam čitao danojlića i
stalno sam zamišljao kako treba
putovati i putovati bez
cilja i bez mere
u zrenjaninu je
njen brat ubio dve žene
i ja sam se osećao kriv i nisam
znao zašto je još onda nisam dovoljno
voleo. zašto je moj život meni bio važniji od
njenog. zašto nisam sa njom i raznosio ugalj
da bi ona mogla da plaća podstanarsku sobicu
jer ona je bila lepa. sada znam da sam ja bez
svesti bio zagledan u njene noge na koje je ona
u rana jutra navlačila crne najlon čarape i žurila
iz moje sobe u koju se uvreče kradom uvukla
a ja ostajao da spavam u toplom krevetu kao
svaki praznoglavi student koji više pati
od svog tromog tela nego od bilo
čega drugog
i otišao sam
u srbiju i tamo se
pokrivao debelim ponjavama
pod kojima nije bilo zima iako je
kroz zidove duvao vetar i pitao
sam se kome da prodam
svoje telo
tu u srbiji zimi
pod snegom i leti među
šljivama osetio sam da ljudi
ne postoje. to me nije uplašilo
jer sam već osećao lepotu. bila je
svuda. bila je lepa i postojala je
bez ljudi. što je značilo da se bez
njih itekako može. lako može
tačno. potvrdio je
jedan jelen
opet će proleće
pošli smo da kopamo
glinu. ujutru je još bio mraz
gline je nestajalo pa smo je morali
tražiti u dubljim slojevima. prvo bismo
kopali običnu zemlju i izbacivali je a kada
bismo došli do gline jedan od nas bi je razbijao
krampom a drugi bi je onako raspadnutu krtu i
suvu ubacivao u kombi. kombi bi od tereta seo
na dupe i jedva bi se ispeo na put. ali majstoru
je trebalo mnogo gline u proleće jer su žene
sa prvim lepim danima presađivale cveće
u veće saksije a te veće saksije su
gutale glinu a ta glina je gutala
našu snagu. za novac
i cveće
na lončarevom
dvorištu smo prvo mešali
belu i crnu zemlju a zatim je
ulupali u veliku tortu koju smo
posle rezali na trupce i unosili ih u
radionicu. trupci su bili teški po tridesetak
kila i otkidali su leđa. u radionici smo ih mleli
pa sabijali o zemlju. pa mesili pa od njih
kidali komade i pravili lonce za saksije
znoj je lio sa nas i ja sam radio
po principu daj sada
dok umirem
od majstora sam
svakog dana dobio neki
mali novac koji je bio dovoljan
da zamišljam kako je i malom
novcu potrebno da bude neko i
nešto i ja sam se trudio da
taj novac i bude neko
dani su prolazili
mnogi od njih u mračnoj
lončarskoj radionici. bio sam
nezaštićen. i na momente je to
bolelo i plašilo me. ali je tako trebalo
da bude. ja sam tako želeo. mislio
sam da je prava stvar ne štititi
sebe. to mi se činilo kao uslov
da se bude sličan cveću
a mene je
zanimalo cveće
život po cveću. ne po
ljudima pogotovo ne po moćnim
ljudima. mene je privlačila slabost a
ne moć. malo a ne veliko. veverice i
vitki konji i traljave reči i zaludne misli
i uprljani slonovi i april i bilo koji maj i
svaki juni i bilo koje crveno i svako
plavo i svi cvetovi i sve nijanse
u cvetanju
nisam imao novac
nisam imao posao. nisam
imao narod. nisam imao svoj
klub. nisam želeo da se definišem
nisam želeo naslednika. nisam želeo
misao o uzroku i posledici. i zato sam
izmislio izmišljeni novac. izmišljenu
ekonomiju. nepostojeću zaštitu
i zamišljeno je zaživelo
i
i
zamišljeno
živi i zamišlja
novo i još
nemišljeno
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima