AUTOBOGOGRAFIJA
2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365
autobogografija su oboženja autobiografijom
autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije
autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem
autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom
autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju
Ti
si
427837
pupoljak
umetnost filozofija i religija zajedno na putu
9. avgust 2025.
27642. dan mog života
1432/2221
4225 kad dođem do blagog otkrio sam to zakopano blago
4226 nestali su gotovo svi izazovi. motiv i motivacija su se izgubili
u stalnim traženjima. jedino što mi sada ostaje to je što ničega nema
4227 podigao sam iz prašine jednu otkinutu ružu. hodam i gledam je. teška je
njena gustina. miris joj je dubok i jak. mogla se još rascvetavati. svilenost njenih
žutoroza unutrašnjih latica podseća na vrt. sve jedno na drugo liči. liči na moje lutanje
zadovoljstva
1181. hodanje
na kraju hodanja se prepuštam
umoru i blagim bolovima u tetivama. puštam
da me noge nose da bih mogao da ih slavim. na
početku hodanja sam pomislio da ću zadnjih dva-tri
kilometra trčati a sada jedva i hodam. tako mi dužina
disciplinuje misao. kad uđem u sobu biće mi veliki ugođaj
da sednem i pružim noge. kad skupim snagu sledeći drugi
ugođaj onaj pod toplom vodom. posle toga treći - hrana
i onda brzi polusatni topli san. u predvečerje blagog
blagog vazduha. a sada sa pažljivošću
još ovaj kilometar
novi sad 10.10.1995
1433/2220
4228 nikada ne bih saznao kako je svet nežan kako su ljudi osetljivi da
nisam na put krenuo goloruk i nezaštićen. kroz moju otvorenost i povredljivost
prolazi bol svih povredljivih osetljivih i poniženih. tako sam eto ja takav
hodam za katalin kešeri
1182. hodanje
hodam u jeseni. mirno je predvečerje i
svetlost nestaje. iv klajn je voleo prostor bez
granica samo nebo nebo bez oblaka. tako je
nekako i predvečerje. nestaju obrisi. pretvaram
se u usne koje ne vide koga ljube. samo ljube
a sada sa pažljivošću još ovaj kilometar
otvoren sam možeš se ljubiti sa mnom
novi sad 11.10.1995
1434/2219
4229 sunčeva prašina sliva se nad panoramom grada
4230 hodamo maja mišević i ja. pored dunava su nas izjeli komarci
kad naiđemo na betonske ili velike površine asfalta greje nas toplota
slast
1183. hodanje
već nekoliko dana sija
toplo sunce. pridružio sam mu
dvadeset četiri kilometra danas. maji
mišević i meni su se pridružili komarci. predveče
mi se i hodanju pridružila vesna katić. na kraju sam
umoru i gladi pridružio pola kilograma grožđa i sto
grama sira. sunce je osladilo grožđe grožđe mene
to su ti veličanstveni događaji. sasvim je izvesno
da jesu. otvoren sam možeš se ljubiti sa mnom
pokupljene čičkove po letnjim pantalonama
sam skinuo i bacio kroz prozor
novi sad 12.10.1995
1435/2218
4231 kao gusto vino su ovi sunčani dani
4232 kao da hodam u nečije srce
4233 širok asfaltni put ka zrenjaninu. nema automobila. samo staro zlato osušenih
stabala kukuruza. pitam se zajedno sa tobom zašto je tako lepo biti na putu
4234 umetnost filozofija i religija zajedno na putu
zviždukanje
1184. hodanje
zviždukao sam sam na putu
senka mi se prostirala tridesetak metara
unapred. prethodila mi je. vodila me. setio sam
se kako je mladi čobanin u rumuniji zviždukao predelu
i ovcama. ja sam čobanin jednoj plavoj ruži. večeras ću
u zrenjaninu govoriti o jedinstvu svih stvari. o onome što
me je put naučio. o prizorima koje sam gledao danas na
pustarama sa obe strane puta. nastavljam da hodam
pokupljene čičkove po letnjim pantalonama sam
skinuo i bacio kroz prozor. i u miru zviždućem
novi sad - zrenjanin 13.10.1995
1436/2217
4235 okretanje unazad
ponekad se okrenem unazad i uvek
tada pomislim - trebalo bi češće ovo da
radim. iako sam kroz njega prošao pogled
unazad me iznenadi. pogotovo nebo. ne prostire
se ono samo preda mnom nego i iza mene. to je
sada pejzaž sa druge strane. kao da tada gledam
leđa predelu. sve prepoznajem ali se i sve promenilo
pejzaž je meni kao euridika. ali retko se okrećem. nije
to običaj na putu. kada se okrenem unazad vidim sve
ono što je ostalo iza mene. tamo sam ostao. moj miris
tamo su ostali moji koraci. kao što su sada svi mirisi
kroz koji sam prošao sa mnom. ponekad obično na
nekoj uzbrdici okrenem se i hodam unatraške
leđima hodam napred u nepoznato. hodanje
je stalna ravnoteža poznatog i
nepoznatog. zlatni
sjaj iz oka
(iz rečnika hodanja)
nema teksta
1185. hodanje
i u miru zviždućem. polako kružim
zrenjanin - novi sad 14.10.1995
1438/2215
4236 hodanje mi počinje sa gledanjem tri galeba dok se igraju i nadleću nad vodom dunava
4237 najzad sam eto sam na zemlji. nemam više ni brata ni bližnjega ni prijatelja - nikoga
osim sebe tako počinje žan žak ruso svoja sanjarenja usamljenog šetača
probušeni džepovi
1186. hodanje
danas mi je ispala bojica iz desnog
džepa pocepao se. levi je pocepan već
dva meseca. polako se završava priča sa
mojim letnjim pantalonama. nije to loša priča
trajala je više od pet meseci. uostalom noći
postaju hladnije. juče je dan osvanuo sa
prvom maglom. stvari se menjaju i odlaze
u večnost baš kao i moji probušeni
džepovi. polako kružim. štaviše
to je odlična priča
novi sad 16.10.1995
1439/2214
4238 sa ovim suncem sve se polako priprema za hladnoću. kišu i sneg koji su pred nama
4239 kad duboko udahnem i izdahnem protresem se sa celim
svetom u meni. osetim: mozak mi se kupa u vodi vazduha
hodač čita šetača
1187. hodanje
danas sam u hodu pročitao prvu šetnju
žan žak rusoa. saosećao sa njegovom odbačenošću
prepoznavao u njegovim rečima slična iskustva. stvarne
muke ne podnosim teško. lako se naviknem na one koje
osećam ali ne i na one od kojih strepim. moja ih uplašena
mašta spaja i obrće širi i uvećava. iščekivanje patnji muči
me sto puta više nego njihovo stvarno prisustvo. živeli smo
zajedno i hodali zajedno nasipom pored reke. oslobođeni
zebnje koju nosi nada pili smo vodu zaborava. dovodili
sebe u stanje čoveka koji tek počinje da živi. prijalo
je. i sutra ćemo se družiti. štaviše to je
odlična priča. u predelu jeseni
novi sad 17.10.1995
1440/2213
4240 hodajući ovim peščanim sprudom kroz vrbake
setih se sličnih mirisa i slika pored visle na periferiji varšave
4241 zašlo je sunce i već je hladno. telo mi se priprema za zimu
4242 topli talas vazduha me za trenutak okrepi
4243 hodam po metalnom cevovodu kojim se izbacuje pesak iz
dunava i setim se vratolomija detinjstva i lakih nogu mladićkih godina
4244 u predvečerje prelazim stari most i ugledam nad rekom prvu
selidbu ptica. sada ih već predvečerje odnosi daleko ka drugom mostu
4245 malo kasnije iza zgrada novo jato nova zima
pola šest uveče
1188. hodanje
nedostaje mi ludosti u ovim praznim
danima. nedostaje mi energije zablude u
ovim ponavljajućim danima. nedostaje mi zagrljaja u
svim ovim danima. nedostaju mi tople čarape i jedan topli
džemper. nedostaje mi rodni kraj kaže prijateljica prijateljici
nedostaje mi engleskih reči. nedostaje mi ples. nedostaje mi
smirenost i blagost. nedostaju mi prijatelji rasuti po evropi. nedostaje
mi da znam kako je ove četiri godine živela vesna milović u londonu
nedostaje mi nadovezivanje u mišljenju sa onima koji misle slično
meni. nedostaju mi knjige pisane slično kao ova koju ja pišem
nedostaju mi jela sa kašikom. nedostaje mi tri kilometra do
kraja. u predelu jeseni. ne nedostaje mi pola šest
uveče jer sada je pola šest uveče
novi sad 18.10.1995
1441/2212
4246 već nekoliko noći slabo spavam. propadam i drhtim u snu. mišić iznad desne
nadlaktice mi podrhtava. nedostaje mi odmora. rešio sam da danas ne ishodam dvadeset
kilometara nego samo par. i to mi prija. to odsustvo zadatka i prepuštanje sporom hodanju
4247 ovih par kilometara prijaju ali u njima nema dvadeset nema napora koji
me iskušava i briše. nema zalaženja iza nemogućeg. sa ovih par kilometara
ne bih mogao da napravim mentalni cvet. prasliku ruže. ružu duše
hodačko pletivo
1189. hodanje
navika da se povlačim u sebe
učini najzad da više ne osećam svoje
nevolje pa čak da na njih i zaboravim. iskustvo
mi je tako pokazalo da je izvor istinske sreće u nama
samima i da ljudi ne mogu da učine nesrećnim onoga ko
odista želi da bude srećan. već četiri ili pet godina redovno
uživam u unutrašnjim zadovoljstvima koje blagorodne i nežne
duše nalaze kada se udube u sebe čitam u drugoj rusoovoj šetnji
sve što osećam mislim i činim drugi su već osećali mislili i činili
sve što osećam mislim i činim drugi će tek osećati misliti i
činiti. sve što noć isplete dan opara. sve što dan isplete
noć opara. pletu se. ne nedostaje mi pola šest uveče
jer sada je pola šest uveče. pletu
zadnje rečenice
novi sad 19.10.1995
i
kad dođem do blagog
otkrio sam to zakopano blago
kao da hodam u nečije srce
kao i prošlog petka hodam ka zrenjaninu da tamo govorim večeras o analogijama
i
ružo
lutanja ti si
ponavljanja
moja
tautologije
moje
analogije
moje
i
sve
moje
apriori
i
ružo lutanja
ti si bila moja jedina
briga koja me je jedina
oslobađala od svih mojih
briga kojima sam rođen da
se u tvojoj bezbrižnosti
svih briga oslobodim
i
ružo lutanja
tvojih četiri pustinjskih
godina koje su sledile su
ohrabrenje svakom da
se upusti u pustinju
oboženja
i
ružo lutanja
tobom sam bio
prvi i jedan jedini i
najbolji jer mi je svaka
tvoja latica slavila prvog
i jednog jedinog i
najboljeg
i
ružo lutanja
bilo je nepodnošljivo
teško ali samim tim i
najjebežljivije i zato ti 9
avgusta 2025 kažem
sad je još mnogo teže
ali i još jebežljivije
biti bogom
bog
i
ružo lutanja
evo sad osetih
ja sam 10 godina
hodao svakog dana
20 kilometara da bih
9. avgusta 2025
podignutom
rukom i otvorenom
šakom visoko u
nebu šapnuo
bog
je
živ
bog
je
živi
život
bog
je
živ
bog
je
živa
ljubav
bog
je
živ
bog
je
bog
živog
života
i
žive
ljubavi
boga
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
neko me vidi ovde
8. avgust 2025.
27641. dan mog života
1418/2235
4192 sunce mi sija u lice. nije ono letnje koje prži nego
blago jesenje. kao da se smešimo jedno drugome
4193 skrenem na šumsku stazu pored vode da mi vreme brže prođe. okružen
šipražjem i drvećem sam samo u vremenu. tu nema prostora i vreme se troši samo
4194 ako čuješ da šušti lišće onda vidiš kako me ono dodiruje
po telu dok po ovoj vlažnoj šumskoj stazi pišem ovu rečenicu
4195 i onda u jednom trenutku staza izbije iz šume i preda mnom se
otvori široki dunav sa fruškom gorom iza sebe i ogromnim nebom iznad
prolaze orasi
1172. hodanje
danas sam primetio da oraha
skoro više nema. pre više od mesec
dana sam ih ugledao kada su počeli zreti i
čekao sam ih i ponekad jeo a evo više ih nema
svi procesi govore o svim ostalim. svaki moj dan
počinje sa prvim korakom i završava se sa nizom od
kojih je jedan poslednji. svi moji dani govore o izvesnosti
prolaženja. početku i kraju. sve je tako jednostavno i sve
je istina. jako sve rekao sam pre neki dan. pale se svetla
jedna devojčica tužnog lica naduvava balon od žvakaće
gume. danas me nije ništa bolelo. ali sad na kraju osetim
bol u tetivi leve prepone. današnjom toplinom koja
mi je ušla u telo grlim tvoje. posle stotinu
metara evo i on je prošao
novi sad 26.9.1995
1419/2234
4196 gazim po ovom pesku u kasno jesenje sunčano popodne. hodam
danima ali mi se čini da sam sada prvi put u ovim knjigama rekao reč gazim
4197 država po kojoj sad hodam već godinama pada sve niže i niže
osuđena je od čitave međunarodne zajednice. ja volim što sam sada
baš tu jer u toj osudi trpe i mnogi nevini. volim što sam sa njima
4198 hodam kao lahor i verujem da on nekima vraća disanje i snagu
ponavljanje
1173. hodanje
klapa klapa klapa prošao je i ovaj
dan. čitao sam o ponavljanju kod serena
kjerkegora kada sam se bar usputno duže vremena
bavio problemom da li je moguće neko ponavljanje i kakvo
ono ima značenje da li kroz ponavljanje nešto dobijamo ili
gubimo palo mi je iznenada na pamet: pa ti možeš otputovati
u berlin tamo si već jednom bio i tada se ubedi da li je moguće
ponavljanje i kakvo ono ima značenje. neka se kaže o tome
štogod se hoće no ponavljanje će imati važnu ulogu u novijoj
filozofiji. kao što su grci učili da je svo saznanje sećanje tako
nova filozofija želi da uči kako je čitav život ponavljanje
ponavljanje i sećanje je isto kretanje samo u suprotnom
smeru. jer ono čega se sećamo bilo je i povratno se ponavlja
nasuprot čemu se stvarno ponavljanje unapred seća. zato
ponavljanje ako je moguće usrećava čoveka dok ga
sećanje čini nesrećnim. posle stotinu metara evo i
on je prošao. ponovilo se ponavljanje
novi sad 27.9.1995
1420/2233
4199 i ovako je ceo život veliko hodanje
4200 stazica je lepa kažem maji mišević
život je veliko hodanje
1174. hodanje
nisam dosad rekao rečenicu život je
veliko hodanje. hodao sam a to je rekao neko
drugi. maja mišević. danas je to bilo hodanje sa
jakim vetrom. očekivali smo pljusak ali smo se uputili
prema rumenki. uzvodno uz kanal sa leve strane pred
rumenkom smo sreli mirka novkovića. gurao je kolica ispred
sebe i nosio sekiru u ruci. idem da kradem drva šta ću rekao je
maja i ja smo prešli most i vratili se drugom stranom. nije bilo
sunca nije bilo ni kiše. vetar je na kraju stao i mi smo ulazili u
sumrak iz sumraka u noć iz noći u grad. ništa posebno ali
blago i lepo. nogu uz nogu razgovor uz put. okrenuo
sam se maja je pokazala grm šipka. gledali smo u
drveće. da li smo mu prijali kao ono nama
ponovilo se ponavljanje. tragovi
ostaju za večnost
novi sad 28.9.1995
1421/2232
4201 vlažno je. padala je kiša. kroz probušene patike čarape
su mi već mokre. hodam tražeći to drugo magično biće koje pre
svega ima prednost da poseduje sve ono što ja mogu tek zamisliti
4202 čovek ne ide nikada toliko daleko kao onda kad ne zna kamo ide
4203 juče sam gledao kako sa vrhova mojih patika svakim
korakom leti prašina peska. danas su prašinu zamenile kapljice vode
4204 danas je laslo lantoš u jednom podrumu u budimpešti
počeo četrdesetodnevno gladovanje. laslo umetnik gladovanja
kiša pojačava a ja usporavam
1175. hodanje
baš tako. i pitam se gde si sada ti. za tebe slušam
kišu kako dobuje po mojoj plavoj jakni i natapa tamnozeleno
lišće drveća pored reke. za tebe su mi kolena mokra. za tebe
vlažim moju dušu i natapam ružu ljubavi za tebe. ti nisi ovde
a ja sam ti veran. ljubavna čežnja izrasla iz orgijanja i daljine
sporim se hodanjem pretvara u blizinu. oči u oči. naše oči
nestanu u našem jednom oku oku svetlosti. strast se
pretvorila u bezgraničnu milinu i toplinu. tako mislim
dok kiša pojačava a ja usporavam. tragovi
ostaju za večnost. tako pišem za tebe
novi sad 29.9.1995
1422/2231
4205 vetar i sunce. još mi je hladno od juče. osećam to u grlu i kolenima
4206 na starom sam subotičkom putu. i tek u nekom
trenutku osetim da sam se usaglasio sa okolinom i predao joj se
4207 ruža je jedno. jedno je susret
4208 to je bio performans u kojem je gladovanje samo sredstvo. jedan od motoa mog života
glasi: ako treba da biraš između života i smrti bez razmišljanja odaberi smrt. to je zen izreka
koja govori o tome da svakog trenutka biramo. u postu postoji jedna granica koju čovek
može da dosegne to je 40-42 dana. na kraju čeka smrt. iz dana u dan sam joj se
približavao gledajući joj pravo u njeno stravično lice. gledajući smrt koja je
ovih godina tako banalizovana. ali ja nisam izabrao smrt nego
suočavanje sa njom. (pisao mi je posle svog
gladovanja laslo lantoš)
ka nedelji
1176. hodanje
borba tela sa hladnoćom
pred kraj hodanja sam se usaglasio
sa putem i ritmom se ugrejao. radovao
sam se jer je sutra nedelja. grejaću se u
toplom krevetu opuštajući svoje mišiće
nadam se da će me do ponedeljka
proći grlo i da ću ugrejati kolena
tako pišem za tebe. a sad
ulazim u nedelju
novi sad 30.9.1995
1424/2229
4209 samo dva kilometra izvan grada i ovde već nema ljudi
ovde su drvoredi kanal polja otvoreno nebo i mirisi zrele prirode
4210 sada već šume moji koraci po suvom opalom lišću
4211 miroslave i za četvrti deo tvoje knjige ti šaljem razgovor indijanskih
šamana iz knjige hromi jelen indijanski šaman iz plemena sijuks. jedan od šamana
pit koji uhvati kaže na autoputu ponekad je moguće videti čistokrvnog indijanca kako
stopira. ja to nikada ne radim. na put krećem sa odlukom da ću ga celog prevaliti pešice
to je jedna vrsta ponosa koji je duhovno ukorenjen u meni. jednog lepog dana ću preseliti
i moju brvnaru negde još dalje u planine a možda ću se i kuće odreći. postaću deo šume...
što sam stariji to se povlačim sve dalje sve dublje u planine. njih je veliki duh stvorio
za nas za mene. želim da postanem jedno sa njima. utopiti se u njih na kraju
nestati u njima zauvek. toliko za sad pa vidimo se čujemo se
čitamo se ajd zdravo tvoj zoltan brener. sentandreja
ime
1177. hodanje
dan nije bio hladan
ali je meni bilo. to je kiša od
petka i vetar od subote. izloženost
nije mi lako sa samim sobom. možda
me to kiša opominje. i vetar. kupiću
sutra grožđe. a sad ulazim u nedelju
izloženost to drugo ime za ljubav
novi sad 2.10.1995
1425/2228
bolestan
izloženost, to drugo
ime za ljubav. curi mi
nos lečim se gvožđem
novi sad 3.10.1995
1426/2227
bolestan
curi mi nos lečim
se gvožđem. laž je
zlo zlo je dosadno
novi sad 4.10.1995
1427/2226
bolestan
laž je zlo zlo je
dosadno. tišina ruže
novi sad 5.10.1995
1428/2225
4212 posle tri dana vraćam se u okrilje hodanja
4213 mislim da do sada u knjizi nisam napisao reč okrilje
4214 osetih: neko negde baš sada gleda jednu ružu
4215 tvoja ruža je dodir kaže bane krstić
noge - ritam. ruke - melodija
1178. hodanje
noge su ritam a ruke melodija kaže mi duška
đorđević dok hodamo ka zrenjaninu. večeras ću
pričati o postojanju. sada je duboka noć: četiri ujutro
pričao sam o postojanju. bilo je kao vejanje. reči su
negovanje. tišina ruže. harmonija okrilja
novi sad - zrenjanin 6.10.1995
1429/2224
4216 polazim i rukom milujem tisu posađenu 1895 u centru zrenjanina
4217 jedanaest kilometara posle zrenjanina prelazim preko mosta
na tisi. sunce se kupa u mirnoj vodi koja polako teče. i uzvodno i nizvodno
tisa krivuda. obrasla je gustim drvećem duž obala. opalo lišće plovi po njoj
4218 neko me vidi ovde
tiho je subotnje sunce
1179. hodanje
tiho je subotnje sunce. zajedno smo
u tišini na putu. požutela osušena trava na
poljima je tiha. drvoredi požutele topole su tihi. ne
čujem krave koje vidim u daljini na dolmi. i čičkovi
ćute. mirna je pustara kod žablja i mirni su osušeni
suncokreti i prašina traktora na horizontu. mirna
je misao i korak. mirna je bajka i tiha subotnja
harmonija okrilja. tiha latica bordo ruže na
asfaltu u kisačkoj ulici u novom sadu
zrenjanin - novi sad 7.10.1995
1431/2222
4219 žurim. ali gde ja to žurim. nigde. to je nestrpljenje. nervoza. nemoć. ali nisu mi oni cilj
4220 sada je već bolje. telo se opustilo i prepustilo vremenu kroz koje će i ovoga dana proći
4221 gde nestane zadovoljstvo življenja. kako zaboravim da sam sam život
4222 grejem se. ipak se spajamo život i ja
4223 toplina taj dnevni san
4224 tišina malih ulica me miluje po slepoočnicama
jezik pod stopalima
1180. hodanje
svaki dan počinjem iznova. to mi pomaže
da sve što vidim i doživim vidim i osetim kao
da je prvi put. to mi omogućuje da o svemu pišem
jednostavno i po prvi put. jednostavno i nevino. pre
događaja. pre priče. da pišem reči u osnovnom
značenju. na način istine jer svet sada i jeste istina
osetiš li pod jezikom sam jezik. osetiš li da ove reči
trepere kao napor u mojim preponama. avanturom
između nestrpljenja i strpljenja. između snage i
umora stigoh u predvečerje. i tiha latica bordo
ruže na asfaltu u kisačkoj ulici u novom sadu
u predvečerje blagog blagog vazduha
novi sad 9.10.1995
i
izloženost to
drugo ime za ljubav
laž je zlo zlo je dosadno
svaki dan počinjem iznova. to mi pomaže da sve što vidim i doživim vidim i
osetim kao da je prvi put. to mi omogućuje da o svemu pišem jednostavno
i po prvi put. jednostavno i nevino. pre događaja. pre priče. da pišem
reči u osnovnom značenju. na način istine jer svet sada i jeste
istina. osetiš li pod jezikom sam jezik. osetiš li da ove reči
trepere kao napor u mojim preponama
i
ružo
lutanja
svakog
dana
kad
sam
pomislio
e
više
ne
mogu
ti
si
me
za
sutra
bogom
rodila
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
sresti nekog znači biti srećan
7. avgust 2025.
27640. dan mog života
1405/2248
4154 tvoja pička je najbolji deo mene
4155 bori se jako sunce ali ipak se oseća jesen
4156 po ulicama semenkari prodaju ovogodišnji rod suncokreta
4157 izašao sam iz grada a sada se u njega vraćam
4158 tesar na krovu zakiva ekser
4159 ne znam šta je istina ali osećam da je ona jedna jedina. biće
hoćete li još
1161. hodanje
zaista je umor na kraju dana
neprikosnoven. kruna i znak. hodajući
sam čitao mislio crtao. pokupio par oraha
znojio se. zamolio za čašu vode. hoćete li još
pitala me je žena. patike mi se sve više ližu
letnje pantalone cepaju. znoj se klanja
mom umoru. a danas kako je meni
danas. znoj je blago umoru
novi sad 13.9.1995
1406/2247
4160 tužan sam. kako da se oslobodim povređenosti koja živi u mojoj tuzi
4161 preda mnom su četiri staze na nasipu. vijugaju. šta će mi doneti današnje hodanje
4162 veliki skakavci koji skaču oko mene su svedoci čitanja male knjige koju držim u ruci
i nad čijim rečima na kraju šestog poglavlja plačem utopli se dragi prijatelju reče hafid
4163 približavam se. napor koraci voda vetar priroda
knjiga učinili su svoje. umiren sam. žedan. čiste savesti
4164 svakim korakom ruža raste i nemoguće postaje moguće
4165 auuu što ti patiš zajebavam sebe na kraju hodanja
leptir sam
1162. hodanje
staza je bila uska. morao
sam pružati nogu ispred noge
skakavci su skakali oko mene i leteli
prozračni leptiri. voda kanala je preplavljena
drezgom. ponegde se trava sušila. gledao sam
žute vodene cvetiće. u hodanju sam čitao knjigu
najveći trgovac na svetu. vodila me je baš kao i
stazica. na mestu posečenih topola izrasle su
topoline mladice. umesto tuge osećao sam bol u
stomaku. prijalo mi je kada bi me čičak ogrebao
po golim rukama ili kada mi je visoka suva trava
prelazila preko lica. da sam leptir poželeo bih
da ovom uskom stazom hodam kao ovaj
čovek. znoj je blago umoru. pošto
sam leptir po uskoj stazi hodam
novi sad 14.9.1995
1407/2246
4166 dva i po sata sam kisnuo. sada je kiša stala čak
sam se i malo prosušio osim nogu koje su i dalje mokre
4167 gubim na svim poljima
staza trnja
1163. hodanje
ništa nije istinitije od toga
da gubim na svim poljima. ništa
nije iskrenije nego kad kažem da to
jedva podnosim. da li ću to sve poneti
podneti. moje je srce zemno a borba
neprestana. tako uz ružu raste trnje. venac
trnja. leđa su mi se pretvorila u prazninu srce
u bol. pokušavam da se osmehnem ali lice
mi je u grču. pišem ti sve ovo da osetiš
nežnost u svojim očima. pošto sam
leptir po uskoj stazi hodam
suzom se vele natapa
radost
novi sad 15.9.1995
1408/2245
4168 topao sunčan dan. tek sam krenuo ali ne mogu da se
izborim sa svojim mislima. u neprestanom sam bolnom razgovoru
sa ženom koja me odbija. ali prve kapi znoja mi donesu malu utehu
4169 sunce je poleglo po čistom danu. zelena poljana okružena tamnom šumom
posle jučerašnjih kiša meka zemljana staza. posmatram tu stazu kojom idem na
momente uživam pokušavajući da se odlepim od svojih tuga i očekivanja
4170 korakom do sledećeg koraka. to je tajna koju znaju samo koraci srce i disanje
ljutim se na sebe
1164. hodanje
nisam uspeo da se oraspoložim
par grozdova koje sam uzbrao su mi
osvežili grlo. orasi koje sam pokupio bili su
karmin boje. nikada takve nisam video. popušio
sam četiri cigare. ali nisam uspeo. ostajem sumoran
odbačen. velika je cena koju plaćam. ako je radost
raskrinkani bol onda nisam uspeo da ga raskrinkam. da
li je on u samosažaljenju tom bednom osećanju ili je on u
nezalečenim ranama ili prekomernim brigama i odgovornosti
ili u suludom očekivanju. pred kraj hodanja sam naglo menjao
ritam koraka i skretao u jednu i u drugu stranu pokušavajući
da izbegnem svoju putanju i da se tako sačuvam a opet
istrajem. ljutim se na sebe zašto ipak nisam zahvalan
i svom telu i svojoj duši i okolini s kojima sam ipak
ishodao dan. suzom se vele natapa radost
utešila me je izvesnost jer ću na kraju
hodanja ugasiti žeđ
novi sad 16.9.1995
1410/2243
4171 dohodao sam do sremskih karlovaca do knjižare darka
hohnjeca. tu sam popio čašu zlatnog rizlinga i sada se vraćam
4172 hodati kroz svet znači hodati kroz sebe. preobražavati se ljubavlju
4173 hodati kroz sebe znači suočiti se sa svojim strahovima. svojim grehom
svojom sujetom. svojim samosažaljenjem. svojim slabostima i svojim ružnoćama
4174 hodati kroz sebe znači otkriti u sebi nove izvore snage. otkriti svoju nepoznatu
lepotu. svoje suštastvo i poreklo. otkriti let i pticu koja se rađa. svoj preobražaj
4175 hodati kroz sebe znači videti svet koji leži u grehu. ali još mnogo
više videti vrtloge i smiraje ljubavi kojim je okupano postojanje
jeo sam orahe i čitao berđajeva
1165. hodanje
hodao sam do sremskih karlovaca i nazad. skupio
sam sedamnaest kilometara. preznojio sam se na suncu i
bilo mi je hladno od vetra. jeo sam orahe i čitao berđajeva
jesen je već tu. utešila me je izvesnost jer ću na kraju
hodanja ugasiti žeđ. crvene krave vole ljubičasto nebo
novi sad 18.9.1995
1411/2242
4176 svet se pretvara u jesen
4177 danas sam saznao da se pre trinaest dana rodila dunja baturan
sretni
1166. hodanje
sretni nekog rekla mi je
rajka sredojević danas. i tada
smo otkrili da sresti nekog znači biti
srećan. bilo je to lepo otkriće. kao što je bilo
lepo i tiho hodanje sa majom mišević. kada sam
se posle ponoći vraćao tužan i odbačen. moj mali
savetnik koji nosim u džepu mi je rekao miroslave
život je ovo tu i sada. to mi je izazvalo osmeh pa
sam mahao i milovao rukom šimšire u noći
crvene krave vole ljubičasto nebo. i sada
kada se osećaš odbačen miroslave
baš sada ti voli
novi sad 19.9.1995
1412/2241
4178 juče sam dobio pismo od vere varadi. piše mi čovek kada je živ i zdrav
radi i voli. ako mu jedno od ta dva ne štima ili oba loše je. što bolje ume jedno i drugo
zadovoljniji je. ti si u pravu kada podvlačiš disciplinu dvadeset kilometara izvršavanje
obaveza. sto posto si u pravu. (mada mislim da ćeš ovim zaslužiti da će doći dan kad ćeš
biti toliko razrešen od tog problema da ćeš mirno moći da kažeš e danas je dosta samo
deset kilometara.) ali ostaje ovaj drugi problem za koji nemamo pedometar. to jest imamo
on je vrlo savršen. nema laganja. to ti je naše srce. kada smo loše voleli pedometar
kažnjava. upadamo u sranje. veoma teško je hodati ispunjavati svoje kilometre
ali to je dečija šala u odnosu na voljenje
4179 željan sam ljubavi. a da li ljubavi u sebi imam
da nisam krenuo na put
1167. hodanje
zgadim se nad sobom. prepun sam neuspeha
a opet gord. danas sam čitao vladimira solovjeva. da
nije rata i užasa oko mene i da se ne otvaram svetu i životu
nikada ne bih saznao toliko o sebi. nikada ne bih bio suočen
sa svim svojim manama i slabostima. kako je oduvek rečeno
borba sa sobom je najteža. zlatni vrt. i sada kada se
osećaš odbačen miroslave baš sada ti voli. iako
sam slomljen ne odustajem
novi sad 20.9.1995
1413/2240
4180 iskrzale su se moje letnje pantalone. pre svega oko kukova i džepova
krzajući se o prsluk i moje šake. osetim kako smo nešto zajedno radili i prešli neki
put. setim se kako julija knifer već više od trideset godina nosi košulju svoga oca
4181 u lepoj maloj ulici augusta cesarca jedna stara žena na otvorenom prozoru
oslonjena bradom o svoju šaku me spokojno gleda. možda je to dovoljno za jedan dan
4182 u ulici vase pelagića odjednom zamiriše pečena paprika
osim ti
1168. hodanje
reka se ne vraća unazad
nebo više nikada neće biti plavo
(sivoplavo kao danas) kao sada
nikada više neprestano peva
gavran. iako sam slomljen
ne odustajem. nikada
ništa više osim ti
novi sad 21.9.1995
1414/2239
4183 nosim pismo rajki sredojević. ja poštar zanosa
4184 vreme teče svojim tokom i ritmom ni brže ni sporije. ko se uskladi sa njim
postaje svetlost i zvuk. ponekad mi se to dogodi ali ja ne znam tada da mi se to dogodilo
4185 sutra popodne počinje jesen a i danas je već
izlazimo zajedno iz grada ka zrenjaninu. sivo je i mlad vetar
4186 tri zgažena vrapca jedan do drugog na otvorenom putu
spasenje i stvaralaštvo
1169. hodanje
hodao sam putem ka zrenjaninu. nigde
nije bilo nikoga. polja su se smirivala sa jednom
od prvih hladnoća. uvek kad izađem izvan grada
tamo gde nema kuća ni ljudi osetim svečanost. mleko
prirode. uživao sam u drveću i sporoj tisi. vetar mi je nosio
kosu. bilo mi je hladno. u jednom trenutku sam osetio da
ne brinem. došao sam u zrenjanin da prijateljima govorim
o spasenju i stvaralaštvu. nikada ništa više osim ti. u
zrenjaninu po njegovim skrovitim ulicama
osetim pritajeni grad
novi sad - zrenjanin 22.9.1995
1415/2238
4187 želim ti da uvek nađeš drvo pod kojim se možeš odmoriti
dvadeset dva kilometra
1170. hodanje
dok sneg na prozor pada i večernje zvono
dugo bruji mnogima je sto zastrven dom ih spreman
čeka. nekog dok luta mračne staze na kapiju vode. zlatno
cveta drvo spasa crpeći iz zemlje hladan sok. putnik unutra
spokojno kroči prag se skamenio od bola. tu u čistom sjaju
nasred stola sijaju hleb i vino. u zrenjaninu po njegovim
skrovitim ulicama osetim pritajeni grad
postoje samo putevi i susret
novi sad 23.9.1995
1417/2236
4188 kako su veliki današnjih dvadeset kilometara preda
mnom tako veliki a ja sam tako mali sa svim svojim porazima
4189 zvižduknem pod prozorom slobodana tišme i
on se pojavi na terasi sa osmehom. to je tako mnogo
4190 skromnost i pažnja to je jedino kaže mi slobodan tišma
4191 šest je uveče. pala je noć. ipak osetim smiraj u sebi. ipak je neko sa mnom
iako je
1171. hodanje
kako su tihi i lepi bili danas
koraci. iako je u mojoj glavi bilo ružnih
misli i slika izdajstava iako je duša bila uplašena
lažima iako je telo patilo jer nije voljeno iako je sve to
stvaralo osećaj da nema nikakvog smisla sve što radim
da neću izdržati današnje hodanje ipak koraci su me
odveli ka smiraju. to mi je zemlja vraćala snagu. zemlja
koju evo već petu jesen svaki dan koracima ljubim. kao
da mi je neko iz daleka prilazio nepoznat a drag i blag
neko ko me je čuvao i nežno na rame svoju ruku
stavio. postoje samo putevi i susret. današnjom
toplinom koja mi je ušla u telo grlim tvoje
novi sad 25.9.1995
i
tvoja pička je
najbolji deo mene
da sam leptir poželeo bih da ovom uskom stazom hodam
kao ovaj čovek... pošto sam leptir po uskoj stazi hodam
korakom do sledećeg koraka. to je tajna koju znaju samo koraci srce i disanje
hodati kroz svet znači hodati kroz sebe. preobražavati se ljubavlju
zvižduknem pod prozorom slobodana tišme i on
se pojavi na terasi sa osmehom. to je tako mnogo
i
ružo
lutanja
baš onda
kad nema
nikakve
šanse
ti
si
bila
jedina
šansa
20
veka
koja
se
prelila
u
21
vek
ko
šansa
za
sve
vekove
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
svakodnevno krštenje svetom
6. avgust 2025.
27639. dan mog života
1393/2260
4126 bog
moj bog je tvoj bog
jer sve što mislimo da je
bog to on nije. kada god sam u
situaciji koju je vitgenštajn opisao kao
sve ono o čemu se ne može govoriti o tome
se mora ćutati tada u mojim rečenicama zasvetli reč
bog. bog je izvesnost nebo života. od kada sam počeo da
izgovaram ovu reč smireniji sam. osećam prijatnost u mišljenju
svet mi peva. daleko sam ja od boga ali je on blizu mene. ja sam on
sam. ne hodam ja po zemlji nego kroz njega. ako govorim o suštinama
najbolje je da govorim o njemu. sve što je lepo rečeno govori o njemu. on
je najlepša nenapisana pesma. nikad ne bih pošao u borbu sa sobom da
me u nju u dvadesetoj nije poveo bog. desilo se to dok sam čitao knjigu
o njemu. knjiga se zvala tao. čuo sam primedbe da često spominjem
boga i da im to smeta. ako će im biti lepše neka umesto njegovog
imena čuju reč šlep ili krpica i opet će to biti ono što sam
želeo da kažem. bog je ova rečenica. i današnji žulj
ali i sve ono izvan mog razuma. vodopad u mom
srcu. ili leto koje ističe. moj bog je tvoj bog
(iz rečnika hodanja)
kaže
1151. hodanje
hodao sam do popovice sa
nenadom kesićem. dvadesetogodišnjim
mladićem. uznemiren je. pun snage. ali istrulio
sam ovoga leta kaže. brali smo šljive. pričao mi
je o svojim prijateljima. o svojoj generaciji koja izlazi
svako veče tražeći ono što nijedno veče ne dobija. i onda
ponovo izlaženje u sledeću noć u kojoj opet ne dobijaju ono
što žele. srljaju kaže mi. droga će ih sve pokositi kaže. hteo
bih da pobegnem u indiju kaže. hteo bih da napravim nešto
veliko kaže. u jednom trenutku sam ga zagrlio. sada se
pitam da li je to bilo dovoljno. dvadeset šest godina
sam stariji od njega ali sve je iz njegovih godina
još u meni. hodali smo zajedno bio je to lep
dan. sa bolom još jedan upisan dan
kako su ove jeseni šljive slatke
novi sad 1.9.1995
1394/2259
4127 blago subotnje popodne. nigde nikog
4128 dva grada. sarajevo i beograd su dva metafizička grada čiji se odsjaj i
senke protežu i na druge svetove pa i na one koji će tek nastati u budućnosti
odsjaj sarajeva dolazi iz žive vatre u kojoj gore ljudi i građevine ali uprkos svemu
ne uspeva da im uništi dušu. vatra koja proždire beograd jeste hladna vatra
apatije i ravnodušnosti. dva greha zbog kojih se gubi duša kaže filip david
4129 dve ljubičaste ruže u ulici stevana musića na kraju mog hodanja
spava se mojim butinama
1152. hodanje
spava se mojim butinama. grli se mom
telu. spaja se mojoj duši. gleda se mojim
očima. razgovara se mojim mislima. ipak sam
ishodao dan. kako su ove jeseni šljive slatke
kako mi je to uspelo ko mi je to pomogao
novi sad 2.9.1995
1396/2257
4130 popodnevna kišna tama u futoškom parku me podseti na engleske parkove
4131 sve je u vazduhu. zelenilo bi nešto da kaže
4132 da li osećaš moje disanje na ovoj stranici. moje korake u ovoj knjizi. mene u tebi
4133 ideal pisanja: da pišem kao što dišem
šetnja
1153. hodanje
kad kao danas ceo dan
provedem na nogama prekidajući
hodanje da bih se sreo sa ljudima onda na
kraju dana ne znam šta da pišem o hodanju
sve zaboravim. pitao me vladimir kopicl da li baš
svaki dan napišem tekst ili to ponekad učinim
pišući za dva-tri dana unazad. to ne bih mogao jer
onog što je bilo juče više ne mogu da se setim jer
ova knjiga i ruža lutanja su neprestano bivanje u
sadašnjem. hodajući sporo osetim brzinu vremena
njegovu nezaustavljivost. brzom planinskom
rekom strmoglavljuje se život ka sopstvenim
dubinama. kako mi je to uspelo ko mi
je to pomogao. život šetnja
novi sad 4.9.1995
1397/2256
4134 dužinu ruže lutanja vreme u njoj poklanjam bogu
4135 ako se brinem znači da ne verujem dovoljno u to da me bog čuva
4136 gledam u gunje i ovaj krivi zid. učim se i prepuštam bezbrižnosti
4137 sagnem se i poljubim ružin pupoljak koji je izvirio iza ograde
4138 setim se žulja od pre neki dan. sada osećam kako ga
ne osećam. kako je nestao odakle je on došao i gde je on nestao
voleo bih da im pogledam u lice
1154. hodanje
razmišljam o svojim grehovima. neke je teško prepoznati
druge ne znam ni da sam načinio. treći su mi neprijatni pa mi
beže. voleo bih da im pogledam u lice. da ih shvatim i priznam
misli mi prekidaju reči stare bake preda mnom koja jedva hoda i
pokazuje svom sagovorniku starom dedi ja sam preplivavala
ovaj dunav. mene su zvali devojka sa mora jer ja i jesam došla
sa mora. kad su šlepovi tu ja se popnem na njih pa skačem na
glavu. dunav i jeste more. odhodao sam malo dalje i okrenuo
se da je pogledam. maše štapom kroz vazduh pokazujući ka
dunavu. neću danas više razmišljati o grehovima. dosta
je svakom danu greha svojega. život šetnja. nosim
hleb i mleko pod miškom kao utehu
novi sad 5.9.1995
1398/2255
4139 peče sunce posle kiše
4140 posle asfalta put se nastavlja po izrovarenoj i utabanoj zemlji. zapalim jednu cigaru
povučem dim levu ruku stavim u džep. primetim kako mi se šaka sa cigarom njiše kroz
vazduh. mislim na sve svoje neuspehe i ljubavne patnje. kao da se ništa nije promenilo. kao
da ništa nisam naučio. rana detinjstva još nije zarasla. mladićka rana se ne smiruje
4141 pored staze kojom hodam kočijaš u sportskoj
dvokolici vežba sa svojim konjem. da li to ova lepa životinja želi
živa umetnost
1155. hodanje
život je ruža. opojno i nepredvidljivo
miriše. planiram ga a on živi sebi u slavu
opirem mu se a on me ispuni. ponižavam ga
a on buja. uživam u njemu a on boli. život
živa umetnost. nosim hleb i mleko pod
miškom kao utehu. dostojanstvena
nepredvidljivost
novi sad 6.9.1995
1399/2254
4142 blešti. hodam. nemam novaca. kad bi barem
ovih dana osim hleba i margarina bilo luka
4143 kad zatrepere laste kroz vazduh meni se mozak odmori
4144 kad posle hlada spustivši se niz padinu ugledah busen
bordo ruža bi kao da mi neko blago toplim šakama pređe preko očiju
svakodnevno krštenje
1156. hodanje
sa nekoliko stabala ubrah po nekoliko
šljiva. pokupih i nekoliko retkih zrelih oraha. i
otkinuh jedan grozd izrastao nisko pri zemlji isprskan
od blata. penjem se malo uzbrdo i malo se spuštam. čitao
sam svoju prvu svesku kojom sam otpočeo u januaru 1989
pripreme za ružu lutanja. popušio sam jednu cigaru. povlačio
ramena unazad da se ispravim. kružio glavom da razgibam
vratne pršljenove. molio se. sa milutinom obradovićem napravio
par snimaka u hodanju. sada na kraju gledam osvetljenu
tvrđavu. sunčeva svetlost je prozirna i slaba. jesenja
tlo se odbija od tvrđave u dunav i presijava se kao
zlatno ulje. dostojanstvena nepredvidljivost
svakodnevno krštenje svetom
novi sad 7.9.1995
1400/2253
4145 došao sam kaji. seo na kamenu ploču groba do nje. pušim. gledam
po neuređenom grobu. jedna muva mali narandžasti cvetić. nekoliko vrsta trave
cveće u flaši koje je neko ostavio. sitni pužići po vlatima trave. drveni krst se suši
na njemu piše katica mandić 1926-1992. zašlo je sunce. duva vetrić. nisam tužan
spokojan sam. spustim glavu i vidim svoje patike. kajo doneo sam ti sve svoje
korake. na dvesta metara pogrebna povorka se vraća
sveta služba
1157. hodanje
išao sam kao i svaki
dan. ništa posebno osim te
neposebnosti. pri kraju hodanja
su me bolela oba stopala tetive u
stopalima pete prsti. služio sam danu
to i ništa više. dovoljno. nadam se
svakodnevno krštenje svetom. to
napisah za današnji dan
novi sad 8.9.1995
1401/2252
4146 hladna kiša i hladni vetar. posle pola sata sam već mokar. pravi dan za beskućnika
4147 ahilova tetiva
jednostavno ona me boli. natekla
je kao zlatni prsten zaveta. kažu mi moraš
mirovati. ali kako kad hodajuća ruža raste u meni
ponekad bol nestane. zaboravim je. hodam dalje sa
vremenom u vreme. ona je opruga koja me nosi. vezivno
tkivo. povezuje me sa svim prostorima. povezuje moju
želju da ishodam jedan cvet sa svetom u kome se rađa
taj cvet. dok ovo pišem slušam džeri maligena. da li
to godi mojoj tetivi. voleo bih. videćemo sutra na
hodanju. sutrašnji dan hoda takođe sa svojom
tetivom. da li je to istorija ili taj slavni mit
(iz rečnika hodanja)
časovi kišnjenja
1158. hodanje
mokre letnje pantalone su se
slepile za noge. kroz kišnu jaknu
vlaga je probila i natopila moja ramena
i grudi. vazduh je hladan. vetar je jak. gde
god da krenem kisnuću. i to je nešto. posle
je kiša stala i u hodu sam se osušio. to
napisah za današnji dan. bio je to
još jedan čas iz kišnjenja
novi sad 9.9.1995
1403/2250
4148 kako posle onog subotnjeg smrzavanja prija današnje toplo sunce
4149 smisao života nije patnja kaže mi balint sombati
i dok prelazimo most pokazuje mi rukom ka šlepu
4150 sada prelazim most na drugu stranu. zapadajuće sunce blešti
odsjaj u vodi dunava se spojio sa suncem i sve liči na vatreni vodopad
ono isto
1159. hodanje
zadnjih meseci bio sam u
beogradu. evo već više dana sam
u novom sadu. možda ću tu ostati dugo
reklo bi se da to nije hodanje po evropi. ali za
mene je to isto. još zagonetnije i teže. i ovde nemam
stan kao ni bilo gde. i ovde hodam kao i tamo. smanjuje
mi se prostor i pretvara u vreme. i danas sam hodao ka
8. novembru 2001 godine hodajući po gradu i okolo grada
imao sam (a to je najvažnije) onaj isti doživljaj o građenju
plavog nevidljivog cveta. ono isto osećanje prostranstva i
bezgraničnosti. ista otvorenost grudima prema nebu. isto
zadovoljstvo da u svemu vidim sve. stanujem kod prijatelja
iz čije sobe gledam dunav. i danas sam u neizvesnosti
koja me okružuje tražio spokoj i mir. i osećao istu
strast za bestrašćem. bio je to još jedan čas iz
kišnjenja. a bilo je lepo i današnje vino
novi sad 11.9.1995
1404/2249
4151 sija toplo septembarsko sunce. hodam na metar
od dunava. stavim ruke u njega prinesem ih licu i mirišem ga
4152 još je mnogo dana na putu ruže preda mnom (2249 dana) ili
više od šest godina. da li je to zatvor ili sloboda ili je samo o suncu reč
4153 spojiti sreću i slobodu
jako mi sunce sija u lice
1160. hodanje
kad sam se vraćao još je sijalo sunce. video sam
svoju senku i kosu kako leprša na asfaltu. svoju šaku
kako se kreće po vazduhu. ceo dan sam bio pod utiskom
jučerašnjeg čitanja moje radne sveske pre ruže lutanja i prva
četiri meseca na njoj. danas uopšte ne mogu da shvatim kako
sam sve to podneo. u kojem vrtlogu sam preživeo ko me je to
vodio i dao snagu. ono što me rastužilo je strah da sam tada
nekog povredio. možda vesnu milović. molim je za oproštenje
i svakog drugog koga je kovitlac mog skoka u ponor ozledio
a bilo je lepo i današnje vino. a danas kako je meni danas
novi sad 12.9.1995
i
kad zatrepere laste kroz
vazduh meni se mozak odmori
kad posle hlada spustivši se niz padinu ugledah busen bordo
ruža bi kao da mi neko blago toplim šakama pređe preko očiju
evo već više dana sam u novom sadu. možda ću tu ostati dugo reklo bi se da to nije
hodanje po evropi. ali za mene je to isto. još zagonetnije i teže. i ovde nemam stan kao
ni bilo gde. i ovde hodam kao i tamo. smanjuje mi se prostor i pretvara u vreme
spojiti sreću i slobodu
i
ružo
lutanja
ti si sve
onako kako
je bilo a
bilo
je
ljudski
nemoguće
i
božije
jedino
moguće
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
moliti se znači nastaviti
5. avgust 2025.
27638. dan mog života
1383/2270
4080 juče sam posle deset dana u gradu sreo rajku sredojević. kakva radost i kakva bol
4081 hodam od banje koviljače do loznice. mala dvorišta male kuće voćnjaci
4082 bojim se bojim se bojim se
4083 borim se da ostanem veran svim rečima u ovoj knjizi. svim
koracima na ruži. veran idealima. praistorijskim vetrovima. a tako sam slab
a tako sam slab. tako sam sam. tako mi nedostaje nečiji zagrljaj, nečije
razumevanje nečiji hrabar korak. tako sam slab. tako sam sam
4084 da li će me spasiti hodanje
4085 pokušavam da se osmehnem ali mišići lica pretvore osmeh u plač
4086 na izlasku iz loznice skrušeno mi se javila jedna
desetogodišnja devojčica i za trenutak odnela svu moju tugu
od do
1142. hodanje
pišem u parku banje koviljače
sveže je veče. neverovatno kako sam
posle užasno napornog dana posle gotovo
totalne nervne iscrpljenosti posle dvadeset
jednog kilometara i posle priče o mom radu
na lokalnoj televiziji loznice sa dajanom
jovanović sada smiren. čudo je čovek. iz
kamena niče cvet. bilo je to fantastično
putovanje od očaja do smiraja
banja koviljača 22.8.1995
1384/2269
4087 penjem se kroz šumu putem ka gučevu. lije znoj sa mene. baš je to lepo
4088 srećan sam zbog jučerašnjeg dana u kome sam toliko patio. plašio se
mislio da ću poludeti. dan koji sam ipak ishodao i završio u blagoj sreći i smiraju
ko me to spasao. kome to danas vraćam svojim znojem. čiju to baštu spasa zalivam
4089 posle 1384 dana ruže lutanja mogu da kažem da mi se ostvarilo mnogo
manje od onoga što sam želeo i mnogo više nego što sam uopšte mogao zamisliti
4090 sreća se nalazi iza napora. lepota iza neuglednog. dobrota iza neočekivanog
4091 kad kreneš ne plaši se mlakih i onih koji će ti se izrugivati jer znaj da
ovaj današnji napor poklanjam tebi. veruj mi. veruj mi kao što ja verujem svim
onima koji su od postanja do ovog trenutka kroz iskušenja i hrabrost srca načinili
zlatnu nit prapoverenja iz koje i ja pišem ove reči za tebe. (posvećeno vesni milović)
4092 malopre sam razumeo (plačem) duboku ulogu jude
4093 svi i sve na ovom svetu su po svojoj suštini
nevini i sve i svakoga čeka oproštenje i radost
4094 moliti se znači: nastaviti
4095 kad u znoju hodam šumskom stazom sam
osećam da me ti vidiš. (posvećeno martinu hajdegeru)
4096 da napišem bajku o jednom koraku više
4097 griža savesti je odsustvo ljubavi
4098 ironija se hrani glupošću i postaje glupost sama
4099 veliki svet je u mom koraku
otišao sam u planinu po znanje
1143. hodanje
da tako je bilo. iza mene su ostale rečenice koje
sam zapisao u planini. i blagi umor u butinama. na
telu osušena plava majica. iscureli znoj. i slike u
tvojoj glavi. bilo je to fantastično putovanje od
očaja do smiraja. ko god da si ti obožavam te
gučevo 23.8.1995
1385/2268
4100 aktuelnost je: večnost. oduvek je aktuelnost bila samo večnost
4101 zvuci mojih koraka po šljunkovitoj stazi do vukove kuće u tršiću
4102 sa željkom vićentićem božidarom đedovićem
i dajanom jovanović snimam u tršiću 23602 kilometar
4103 čovek je samo onda jak ako mu nije osiguran život nego biće poklonila
mi je ovu hamvaševu rečenicu dajana jovanović. to mi liči na vas rekla mi je
4104 hodam kroz pustinju u sebi
zelenilo šuma ispred mojih očiju
1144. hodanje
hodao sam danas po drvenoj kući vuka karadžića
zemljani pod mali prozori kroz koje se vidi šuma i drveće
osetio sam kako je vuk odatle otišao. kako se iskorenjivao
i ukorenjivao u nepoznato. sedeo sam na drvenoj klupi ispod
starog drveta pred njegovom kućom i gledao. gledati znači
spojiti se i spajati. isprazniti se. zagledao sam se i video vreme
pred mojim očima. u njemu nije bilo ničeg osim jednog leptira
koji je lagano leteo. pio sam vodu sa izvora i čitao narodne
mudrosti urezane na daskama pored puta. ko god da si ti
obožavam te. volim zemljane podove u starim kućama
tršić 24.8.1995
1386/2267
4105 na ivicu ponora. tu se baci u spas
4106 prvi put posle 1150 dana pozitivna vest: mađarska neće uvesti vize
4107 u jednom trenutku nepokolebljivo ne i onda zauvek prolećno da
4108 dan
dan je tajna. tajna bez
tajni. čičak života. otvoren i
nepredvidljiv je taj mali deo života
sve se dogodi u danu. tako je kratak
i dug svaki dan. u njemu živi čekanje
koje iscrpljuje. u njemu se događa čudo
neočekivano. da. čudo je neočekivano. baš
kao što je i svaki dan čudo neobjašnjivo
mnogo dana čini život. a u svakom se od
praskozorja do predvečerja dogodi
ceo. hodaju dani ka noći
novog dana
(iz rečnika hodanja)
baš tako
1145. hodanje
očima hodam. mirisima
verujem. kožom pamtim. drugim
(ženom) pored sebe svoju slobodu
gradim. volim zemljane podove u
starim kućama. u četrdeset šestoj
sedamnaest mi je godina tek
novi sad 25.8.1995
1387/2266
4109 zahlađenje. biće još vrućine i toplih dana. ali vreme neumitno klizi ka jeseni
4110 noć je. malopre sam se rastao sa rajkom. dvoumila se da li da se druži sa mnom
ili da ode na žurku. otišla je na žurku. izaći će za jedan sat ako bude želela da se družimo
sledeći sat bih hteo da skratim da ga sabijem. ali vreme se opire. sat je sat. ni više ni
manje. nadam se da ću ga izdržati i da neću poremetiti ritam i istinu vremena
4111 ko se navikao na neslobodu guši se od slobode
4112 prvi put u životu barem za trenutak bes mi se pretvorio u humor (hvala)
4113 još pola sata
4114 i veliko more i velika pustinja
4115 prošao je jedan sat. stojim i čekam srce mi lupa
4116 rajka dolazi. plačem nemoćan
jedino
1146. hodanje
čovek žudi za svojom
suštinom. to je jedina istina
i sloboda. u četrdeset šestoj
sedamnaest mi je godina tek
zapevaše strašni
radnici
novi sad 26.8.1995
1389/2264
4117 hodam sa rajkom sredojević i ona neprestano ponavlja kako je lepo kako je lepo
4118 opet bačena bomba na pijaci u sarajevu. tridesetak mrtvih. užas - užas - užas
neumitno
1147. hodanje
hodali smo i brali šljive
kupine. sklanjali se od kiše
pod drvećem. došli do vrha brda
pričali o mogućnostima i nemogućnostima
počeli su da padaju prvi orasi. i padala je prva
hladna kiša. pri povratku smo trčali preko mosta
da bi se ugrejali. ja sam se grejao jer sam
gledao kako rajka lepo trči. zapevaše
strašni radnici. proći kroz
neumitno do slobode
novi sad 28.8.1995
1390/2263
4119 ko ti se opire doći će ti
4120 duša
sve što je svetlost
bledo je u odnosu na dušu
sve što je tanano grubo je u odnosu
na dušu. sve što je život smrt je u odnosu
na dušu. sve što postoji nema ga u odnosu na
dušu kaže bela hamvaš. dok hodam spajam svoju
dušu sa dušom sveta. naravno to je jedna duša. svet
je sačinjen od pažljivosti otkrilo mi se to u hodanju kroz
svet. sve što postoji postoji pažljivošću. tako voda dodiruje
zemlju. tako me vazduh prima kroz prostore. sa pažljivošću
olujni kovitlac pravi svoj oblik. samo pažljivošću se prolazi
kroz vreme i stupa na most ka večnosti. pažljivost je duša
duši. sve je prožeto pažljivošću jer sve što postoji je samo
jedna duša bez oblika i trajanja. kada tako osećam mislim
i gledam onda vidim istinu sveta i svet u istini. hodanje
je milovanje duše duša koje me miluje dok hodam
ova nehotična i nesavladiva osetljivost. nemoćna
sklonost. blago predavanje. neodoljivo
priključivanje prema duši to je budnost
duše. istinska budnost. ljubav
kaže bela hamvaš. duša
ljubi. ljubi ljubeći
(iz rečnika hodanja)
orasi i grožđe
1148. hodanje
počinjem da pišem u trenutku
kada sam ugledao mrtvog slavuja
na asfaltu. to je trenutak u kome je isticao
dvadeseti kilometar hodanja. današnji umor
me nije odmorio jer se slepio sa mojim zamorima
osećanjima odbačenosti i nemoći. učitelj mi u ovom
trenutku kaže život je baš ovo sada. mali žuti pas
ispred kola pretrčava ulicu. nebo je bilo prepuno
i danas sam jeo mnogo šljiva. smokava i oraha
proći kroz neumitno do slobode. ko u
jeseni nije pored oraha koji padaju
i grožđa koje zri taj i ne živi
novi sad 29.8.1995
1391/2262
4121 počinje kiša. opet kišnjenje i smrzavanje
4122 ruža se hrani vremenom. neumitnost pretvara u cvetanje
4123 prolazim kroz zaraslo polje. čičkovi. divlje ruže. cikorija. šibljike
mladog drveća. zatravljeni put i sasušene hrastove grane. istruleli šporet
istrulela nekad bela šasija fiće. trnjine i ja koji sam bez ikakvog povoda tu
4124 hodam šumskom stazom kroz zeleno šiblje
vidim kako se tamni oblaci nadvijaju i zakriljuju sunce
ovih dana kada počinje jesen
1149. hodanje
juče je počeo a danas se nastavio žulj na peti
zašto se pojavi i odakle dođe. tek dobro mi je jer
sam i danas uradio tu stvar. bogme daleko se ode i
svašta prođe za ovih dvadesetak kilometara. ponekad
kao malopre kad ugledam ljude kako voze skupa kola
pitam se kako sam uspeo da posle četrdeset i šest godina
svoga života nemam ništa. kada sam završio ovu rečenicu
ugledao sam grafit na jednoj kući nema hleba tako treba
ko u jeseni nije pored oraha koji padaju i grožđa koje
zri taj i ne živi. žulju hoćeš li me i sutra boleti
novi sad 30.8.1995
1392/2261
4125 jeste i danas je tu moj žulj
izlizati
1150. hodanje
odlične su bile ove jedanaeste
patike. nosim ih već sto tri dana. koji je
razlog da su mi juče i danas napravile tako
bolan žulj. odakle dođe ta nevolja bez razloga
koja će tako i otići. ceo današnji dan hodam sa
bolom. trpim jer druge mi nema. ipak sam i srećan
jer ovo nije tako strašan bol. koliko je samo u ovim
danima ruže bilo bolova. žuljevi trnje. hodam. kada
bih mogao znati koliko je veliki bol drugih posramio
bih se svog. kad bih mogao u jednom kriku svu tu bol
isplakati isprati. kad bih mogao sve te rane izlizati i
izlečiti. kad bih mogao kad bih mogao. ne mogu ali
zato hodam. i verujem da će jednog dana bol
nestati. žulju hoćeš li me i sutra boleti
sa bolom još jedan upisan dan
novi sad 31.8.1995
i
posle 1384 dana ruže lutanja mogu da kažem da mi se ostvarilo mnogo
manje od onoga što sam želeo i mnogo više nego što sam uopšte mogao zamisliti
sreća se nalazi iza napora. lepota iza neuglednog. dobrota iza neočekivanog
svi i sve na ovom svetu su po svojoj suštini
nevini i sve i svakoga čeka oproštenje i radost
oduvek je aktuelnost bila samo večnost
i
ružo
lutanja moja
ti si poražena da
bi bila uspeh u
svakome
ko
je
ruža
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ja sam rokenrol samoće
4. avgust 2025.
27637. dan mog života
1371/2282
4046 miroslave kako je to mnogo što tražiš rekla mi je malopre rajka sredojević. više
puta sam to čuo od ljudi u mojoj blizini. kakvi su to nesporazumi ili moje zablude. ja sam
verovao i verujem da dajem ali ispalo je da tražim. ostaje mi: samo dalje dalje i dalje
4047 mnogi su me napustili i napuštaju. odlazeći nosim
ljubav za one koje sam voleo. odlazeći ne napuštam nikoga
4048 gdegod da tumaram put postaje moja mlada
zbacio sam sve sem ponosa
put me zadovoljava
daje mi sve što mi je potrebno
čeznem za prašinom u grlu
spasiću samo znanje
veslač lutalica
nomad vagabund
zovi me kako god hoćeš
bilo gde da tumaram
tamo gde položim glavu tamo je moj dom
sam ali ne usamljen
moje veze su pokidane
što manje imam više dobijam
na pustoj stazi ja vladam
peva mi tibika varadi pesmu grupe metalika
bilo je to veče u kojem je sijao pun mesec
1132. hodanje
da bilo je to veče u kojem je sijao pun mesec. prelazio sam
ulicu. da bilo je to tako. ili ipak: spirala ljubavi nema kraj
dubina i visina su joj mera svakodnevica zavičaj
pisaću ti o tome. nek zvone zvona
u mojoj duši
novi sad 10.8.1995
1372/2281
4049 krećem na hodanje i odmah se mimoiđem sa traktorom punim izbeglica
4050 krećem sa seksualnom vatrom u sebi sa povređenom muškom sujetom
sa porušenim mostom prema drugome sa leđima koja trepere od odbačenosti
4051 kako je lekovit put. vodi me direktno tebi
4052 uz vetar i sunce na trenutak osetim sreću i pitam se koga
to slavi moje telo dok hoda grudima ka svetlosti. pitam se koga to
čuva moj um koga drugoga ako ne ponižene i nezaštićene
ući u ružu
1133. hodanje
moja zavisnost od žene
je čežnja i krik za jedinstvom za
jednim. žudnja za nevinošću i susretom
strast za prapočetkom. onda kada još nije bilo
ni puteva nego samo vrt. onda kada su suze bile
okeani. kada je osmeh bio večno proleće. zato
žudnja za tobom jer večno žensko živi baš u
tebi. ženi zemaljskoj. ženi koju vidim svojim
očima i dodirujem svojim rukama. ženu
zbog koje sada hodam pored kanala na
vetru i suncu jer nema te. nek zvone
zvona u mojoj duši. budi tu da
uđemo u ružin pupoljak
novi sad 11.8.1995
1373/2280
4053 voleo bih i kada gubim da nastavim da ljubim
4054 juče sam pomislio: na kraju hodanja ću uzbrati
desetogodišnji cvet plavu ružu i pokloniti je tebi. da li ćeš tada biti tu
4055 na ulasku u groblje na česmi pokvasim kosu. umijem lice i napijem se
vode. kroz kapljice na mojoj kosi pogledam ka nebu. iako patim sretan sam
humus misli
1134. hodanje
misli i emocije padaju jedne
preko druge. nestaju. gube se. od
svega toga nastaje humus za nove misli
i nova osećanja. priznajem da sam izgubio i
molim se za nežnost i strpljivost da sa njima
prihvatim ono što mi je namenjeno. ne pati
odmori se moja dušo. sve će se smiriti i sve
će ipak biti dobro. budi tu da uđemo u
ružin pupoljak. humus je hrana
za nežne cvetove
novi sad 12.8.1995
1375/2278
4056 kadgod osetim besmisao ovoga što radim pitam se zašto
to radim. ali odgovora nemam jer je rečeno ruža cveta bez zašto
cveta jer cveta. tako i ja hodam bez zašto. hodam jer živim
4057 svuda traktori. izbeglice. stavili su na prikolice što su mogli poneti i to je sve
ista ljubavna patnja
1135. hodanje
pola sata mislim šta da zapišem. sve
sam već rekao. stid me je. ali to je tek trećina
puta. šta je još preda mnom. možda samo avantura
stida. možda ništa više od ovog što jeste. svečano
dramatično i obično. ljubavna patnja ista kao i pre
tridesetak godina. ista kroz sve ove godine. to drugo biće
koje me privlači i koje odlazi od mene. ta neodgonetljiva
i neuhvatljiva anima. ta borba za drugoga. nepoznatog
taj most ka čudesno drugom. taj korak koji me vodi
dalje. humus je hrana za nežne cvetove. oh
koliko te volim svih ovih godina baš tebe
novi sad 14.8.1995
1376/2277
4058 pogledam u široki mirni dunav i osetim: preplivao bih ga preplivao
4059 pogledah na sat i videh da je 15. avgust i odmah krenuh ka groblju
4060 na dvanaestom kilometru sedim na grobu svoga oca. pre 37 godina
u peskovitu raku je pušten u svojoj 37 godini života. sada sam već devet godina
stariji od njega. ja ono dete što vrišti i ne može da razume odakle dolazi toliki bol
i užas. sedim. osećam toplinu u vazduhu i bol dece koja su izgubila svoje
roditelje. sagnem glavu i klanjam se njihovim bolovima
4061 sada sam već među visokim korovima i čičkovima oko
železničke stanice. čujem svoje korake po šljunkovitoj stazi
4062 u trenutku pomislih: poludeću
rokenrol samoće
1136. hodanje
hodao sam ulicama novog sada
ja sam rokenrol samoće. jednostavnost i
uloga leptira. da pomislio sam: poludeću. u
trenutku kad ugledah svoju sliku pod uličnim
svetiljkama osetih nepodnošljivu samoću u njoj
a zapravo sam to bio ja. goloruk bez zaštite i
odbrane. otvoren svetu. oh koliko te volim
svih ovih godina baš tebe. priđi mi
novi sad 15.8.1995
1377/2276
4063 neka jedna žena spasi ženskost
4064 neka jedan muškarac spasi muškost
4065 neka jedna žena spase jednog muškarca
4066 neka jedan muškarac spase jednu ženu
4067 moja nesreća je tako kompleksna da je teško da je opišem. ali verovatno je glavna
stvar u usamljenosti piše vitgenštajn u maju 1942 opisujući tačno ono što osećam ja danas
užas očekivanja
1137. hodanje
kad kažem: spas kažem: detinjstvo
kad kažem: detinjstvo kažem: početak. kad
kažem: početak kažem: sada. vidim svoju veliku
senku na zidu u ulici u kojoj sam proveo detinjstvo
(patrijarha čarnojevića). na ovom mestu u desetoj godini
mi je drug pidža u rvanju polomio nogu (tekelijina). ovde
je moja osnovna škola (gundulićeva). ovde (podbara). iz
svakog dvorišta laju psi a ja u najlon kesi nosim breskve
i kruške koje su mi dali paja i spomenka. priđi
mi. jedna žena i jedan muškarac
novi sad 16.8.1995
1378/2275
4068 da da sad se ipak oseća jesen
4069 ako sam slobodan slobodan sam jer sam zavisan od svega
4070 boliš me. bolim te
4071 jaki gromovi čuvaju dušu
4072 život nije istorija nego svaki otkucaj srca
govore
1138. hodanje
svi mi govore kako su
fascinirani mojom upornošću
a ja mislim da sam samo zemlja
isti kao nebo. isti kao dan i noć. ne
bih to zvao upornošću nego ljubavlju
jednostavnošću paradoksa. ljubavlju
za stariju sestru analogiju. strašću za
mlađu metaforu. jedna žena i jedan
muškarac. upornost je dugi
topli zagrljaj
novi sad 17.8.1995
1379/2274
4073 hodam preko mosta. u trenutku primetim: ja plačem
4074 izgubljena je svaka noć koju provedeš sam u krevetu
4075 hodanje završavam ulicama novog sada. iako sam ovde rođen
to je sada najudaljenija tačka moga puta. to je to čudo: biti u svojoj kući
najveći stranac. ovde bih na trenutak mogao umreti od usamljenosti
i pučina i dubina
1139. hodanje
kako sam daleko otišao. do
detinjstva. do rođenja. tamo gde sam
disao prapoverenjem. i sada ga ponovo tražim
u ovim novim prostorima. po ovom gradu u kome
mi je sve poznato a ipak sam samo lađa na beskrajnoj
pučini nepoznatog. u trenucima mi je nepodnošljivo teško
ali to je taj put. to je taj miris. svejedinstvo nedokučive
ukupnosti. nepotkupljive lepote. neizneveravajuće
dobrote. upornost je dugi topli zagrljaj. hvala što
si mi danas pomogla da ti budem veran
novi sad 18.8.1995
1380/2273
4076 i danas hodam putem isceljujuće bolne iskrenosti
4077 iako hodam istim putem i danas srljam napred
potoci
1140. hodanje
pola puta sam hodao
sam a onda mi se pridružila
dora pavlović. sada živi u beču sa
kćerkom marinom. hodali smo ribnjakom
i danas sam uzbrao one jučerašnje slatke
ringlove. dora ih ne voli ali voli kupine. među
zelenim smokvama našao sam jednu veliku. zrelu
dora i ja se nismo videli dugo. ona sutra putuje u
beč a ja sam otišao da kupim hleb. završio sam sa
čistim suzama koje su mi lile niz lice. bile su to
suze neke daleke tuge. suze okeanske tišine
hvala što si mi danas pomogla da ti budem
veran. put do suza put radosti
novi sad 19.8.1995
1382/2271
4078 jutros mi se dogodilo nešto veličanstveno. čitajući knjigu mir je svaki korak
otkrio sam jedan svoj stari grč kojim sam povređivao druge ljude i sebe. osvetlivši
ga on je za trenutak popustio. on još neće nestati i još će trajati. ali već sada
mogu da se duboko izvinim onima koje ću povrediti sa njim. već sada
znam da sam se ovog jutra promenio. (posvećeno rajki sredojević)
4079 prekinuti lanac ozleđivanja
kaplje ljubav u mene
1141. hodanje
hodao sam sa gagom udovičić
pokazivao joj grad. svaki korak je
opasnost. svaki korak je spas
put do suza put radosti. iz
kamena niče cvet
novi sad 21.8.1995
i
uz vetar i sunce na trenutak osetim sreću i pitam se koga
to slavi moje telo dok hoda grudima ka svetlosti. pitam se koga
to čuva moj um koga drugoga ako ne ponižene i nezaštićene
ja sam rokenrol samoće. jednostavnost i
uloga leptira. da pomislio sam: poludeću
moja nesreća je tako kompleksna da je teško da je opišem. ali verovatno je glavna stvar
u usamljenosti piše vitgenštajn u maju 1942 opisujući tačno ono što osećam ja danas
svaki korak je opasnost. svaki korak je spas
i
ružo
lutanja
ti si bila
sve ono što
je bilo nemoguće
ali i još mnogo više
ono što nemoguće
žudi da jeste u
stvorenoj
i
rođenoj
ruži
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
moja otadžbina je život. svačiji život
2. avgust 2025.
27635. dan mog života
1359/2294
4011 već nekoliko dana vreme se ne menja. vrelina preko trideset stepeni
bez vetra. ista gustina svetlosti. isti mir. samo se zelenilo pomalo žuti
4012 u današnjim novinama puno užasa i pretnji ratom. bojim se rata jer ne
vidim razlog za njega. nikakvog opravdanja nema. borba za teritorije. naciju. ideje
bogatstvo. borba iz osvete. ni u šta od tih stvari ne verujem. bilo šta odbranjeno ili
osvojeno smrću nije ni osvojeno ni odbranjeno. moja otadžbina je život. svačiji život
vrućina...
1122. hodanje
vrućina. subotnje novine
brankov most. savski kej. dunavski kej
zemun. voće sa zemlje. kupači i kupačice
pivo i sladoled. beskućnici na klupama. mladi
policajci. krupne breskve na tezgama. gomila
lubenica. prodavačica sladoleda. devojka na
biciklu. bilder i njegov pas buldog. biciklista
poskakuje na biciklu. čovek koji nosi vodu
ženama u hladu. tečem vodom u meni
što manje reči više slika
beograd 29.7.1995
1361/2292
4013 miroslave evo ti trideset maraka koje sam ti obećala. volela bih da mogu
da ti dam više i nadam se da ću jednog dana to i uraditi kaže mi gaga udovičić
u hramu
1123. hodanje
kako je danas bila bolna
gagina priča o prolaznosti. zašto
da bilo šta učinim radim osećam kad
ću i tako umreti kad će svi nestati pričala
mi je o svojim teškim mislima kojima je
počela da odrasta. što manje reči
više slika. u hramu izgrađenom
od ružinih stopala
beograd 31.7.1995
1362/2291
4014 dvadesetog novembra 1972 u zatvoru sam zapisao kada budem hteo
da kažem bilo šta što me boli samo ću reći: crvene krave vole ljubičasto nebo
4015 23 godine kasnije kažem crvene krave vole ljubičasto nebo
4016 u baricama oko česme u zemunskom parku nekoliko vrapčića se kupa i pije vodu
4017 umesto bola da mi srce peva svim živim stvorenjima
4018 ja sam samo jedan put
kroz telo postojanja
1124. hodanje
moje telo kruži po prostoru. kruži
kroz vreme. oko mene su stalno minerali
biljke životinje ptice boje mirisi. u sve njih
ulazim svojim kretanjem. svi oni prolaze kroz
mene. zajedno smo u neprestanom kruženju
krv u meni pokreće krv koja teče kroz telo
postojanja. u hramu izgrađenom od
ružinih stopala. krv cveta
u harmoniji
beograd 1.8.1995
1363/2290
4019 pet minuta je do podne. gubim ali bih ipak zaplakao od sreće
4020 vrućina težak ranac. ne mogu da zamislim
kada ću stići do vode i kada ću se osloboditi tereta
4021 sinoć sam čitao dnevnike danil harmsa. uvek se uzbudim
dnevničkim zapisima životom koji se nalazi u njima. osetim prisustvo i
čitavu dramu tih ljudi. u svakoj rečenici osetim šaku kojom su ispisane sve te
reči. kao malo dete sam srećan jer osećam da moje srce kuca sa njihovim životima
4022 kuća mi je samo stopa na koju stanem ili pička
u koju uđem. ti mali veliki prostori ljubavi i slobode
užas sa kojim sam otišao od prijatelja
1125. hodanje
došao je kraj ovom danu. odlazim u njegovu
noć. krv cveta u harmoniji. čekaću jutro
novi sad 2.8.1995
1364/2289
4023 jutro je. sveže jutro. sveže sunce ka kome obasjan hodam
4024 zašto mi danas toliko nedostaje zagrljaj
4025 od ostavljenosti leđa mi se pretvaraju u pustinju
4026 hodajući novosadskim grobljem sasvim
slučajno naiđem na polje sa dečijim grobovima. beskraj bola
4027 hodam a u meni pustoš. razrušeni put
4028 desetak metara posle prethodne rečenice sretnem vladu rajića
kaže jesi čuo da se dule ognjanac ubio. skočio je sa mosta u dunav
?
1126. hodanje
ceo dan mi treperi koža
od samoće izgubljenosti
zaboravljenosti. teško mi je
da živim. prijalo bi mi kada bih
se podsmehnuo sebi. pomozi
mi. čekaću jutro. kroz šta
ja to prolazim
novi sad 3.8.1995
1365/2288
4029 u novom sadu sam ali ja sam u stvari 23260 kilometara
daleko. iako sam ovde u svemu prepoznatljivom ipak sam negde
daleko. u daljini koja zastrašuje. u daljini koja me blaži
4030 cilj mi je potonuo u srcu koje kuca a da
ne znam ni zašto kuca.~ kuca i kada ne bih želeo
4031 ponekad osetim kako zavidim nekim ljudima. počne kao
bol kao nepravda koja mi je naneta. ali vrlo brzo gotovo odmah se
zgadim nad sobom. pljunuo bih se iznutra mandiću. pljunem se
rat
1127. hodanje
hodam po vrućini
odan joj. sunce me peče
odano mi. kažem odanost
je čarobna. kroz šta ja to
prolazim. odan sam ti
novi sad 4.8.1995
1366/2287
4032 kroz zelenu i zarđalu ogradu se probila jedna roza ruža
4033 jedni koji me ugledaju posle dugo vremena kažu snizio si se. drugi kažu
raširio si se. nisam ja nego godine. hodajući pod nebom širim se ka horizontima
jebem ti strah
1128. hodanje
širi se rat. da li će kao velike
vatre da se proširi ili će stati kao što
se zaustave oluje poplave ili zemljotresi
strah me je. u trenutku implozija straha. i zbog
toga izađem oko ponoći u grad da bih ostavio
negde pismo koje svedoči o mom strahu i želji
da ga se oslobodim. svedoči da neću svedočiti o
brutalnosti i agresiji koja se raspomamila i unižava
i uništava sve oko sebe. osećam se bedno jer to
ne mogu da zaustavim. ali imam snage i veru
u sve ono što rađa. odan sam ti. patetika
je patika koja me povremeno žulja
novi sad 5.8.1995
1368/2285
4034 i kada sam mrtav doći će meni život
4035 izmorile su me ove četiri godine. tuga iz prošlosti. još više me umaraju
sledećih šest. briga o budućnosti. i zbog toga sam čekao odmor u avgustu da
ga provedem kod rajke sredojević u njenom malom iznajmljenom stanu da bih
se posle dugo vremena opustio i da mi ne bi bilo toliko neprijatno jer sam gost
mislio sam da se kupamo u dunavu i ležimo u pesku. na suncu da je gledam
ali evo u četvrtoj godini se odričem svoga odmora. u 46 godini svoga života
se prvi put neću leti kupati. odlučio sam to danas da bih se odricanjem
pridružio svim odricanjima koja su potrebna da bi prestao
rat na ovim prostorima
4036 učim se osmehu. u užasu osmeh je spas
4037 hodam po letnjoj prašini na nasipu. sve miriše na sušu
malo odricanje
1129. hodanje
telo mi je toplo majica mokra
gledam preko dunava kako se ljudi
kupaju. setio sam se prvog leta na ruži
lutanja kada sam po isto ovako vrelom danu
hodao tadašnjom čehoslovačkom. tada sam se
za trenutak uplašio svog neprestanog hodanja
u kome nema odmora. od tada je prošlo još tri
godine. navikavam se saosećajući sa onima
kojima je mnogo teže od mene. patetika je
patika koja me povremeno žulja. kupam
se u svom znoju i svojoj savesti
novi sad 7.8.1995
1369/2284
4038 željko hajde. ručak je poziva stariji čovek mladića koji mu malteriše kuću
4039 hodam pored malog dunavskog rukavca koji je skoro osušio pa se na
površini vode uhvatila drezga i zeleni lišaj. na osušenom delu lopta kante lavori...
4040 hodam neravnim travnatim zemljanim puteljkom po preriji baš kao što sam
to zamišljao u detinjstvu dok sam leti bosonog jahao konja po ovakvim mestima
4041 znoj na mojoj plavoj košulji je molitva
sporo hodanje kroz avgustovsku vrućinu
1130. hodanje
uživao sam u velikim mokrim površinama znoja na košulji
ličilo je na geografiju i plave okeane. setio sam se košulje svog
dede koja je bila mokra posle njegovog hoda po brdima do kuće
to je znoj kontinuiteta i smisla. znoj mi je vlažio košulju u predelu
grudi i spuštao se dole ka stomaku do pupka. znoj je curio iz pazuha
i vlažio košulju u obliku trougla. kad se uveče košulja bude osušila
ostaće po njoj tragovi soli. a u knjizi će ostati trag još na jednoj
stranici. kupam se u svom znoju i svojoj savesti. ostaće
miris plave ruže u avgustovskoj toplini
novi sad 8.8.1995
1370/2283
4042 neka ti srce bude mlado. neka ti očekivanja budu visoka i ne
dozvoli da ti umru snovi. to su preduslovi za avanturistu i dobru avanturu
4043 bazam gradom
4044 da bi išao kroz ove ulice treba imati jake noge kaže mi laslo blašković
4045 treba biti nesretan i jak kučkin sin jasmina livada
za stolom
1131. hodanje
plava košulja sa tragovima
soli je i danas bila mokra. na pola
hodanja sam svratio kod rade čupić
da pojedem nekoliko smokava. pre podne
pre hodanja sam se uselio u stan prijatelja
vere i tibora varadi. sledećih dana ću pre
hodanja sedeti za radnim stolom posle tri
i po godine i gledati u dunav. gledaću u
dunav i pisaću o hodanjima novim
sadom. i slušaću džez sa ploča
ostaće miris plave ruže u
avgustovskoj toplini
pisaću ti o tome
novi sad 9.8.1995
i
gubim ali bih ipak
zaplakao od sreće
kuća mi je samo stopa na koju stanem ili pička
u koju uđem. ti mali veliki prostori ljubavi i slobode
ali evo u četvrtoj godini se odričem svoga odmora. u 46 godini svoga života
se prvi put neću leti kupati. odlučio sam to danas da bih se odricanjem pridružio
svim odricanjima koja su potrebna da bi prestao rat na ovim prostorima
učim se osmehu. u užasu osmeh je spas
znoj na mojoj plavoj košulji je molitva
i
ružo
lutanja ti
ružo čedna
ženo putu
svom
i
ružo
lutanja ti
neizmerni
napore ti
si bila
neizmerno
odana
i
ružo
lutanja ti
koja si svakog
dana bila sluškinja
večnosti ti si svakog
trena bila jedina
boginja
i
ružo
lutanja ti
si
dobrotom
hodala
i
lepotom
pevala
i
ružo
lutanja ti
si meni bila
sve a ja sam
tebi bio čedo
koje te i sad
čuva
neguje
i
ljubi
i
ružo
lutanja ti
si bila sve
da bi baš
svako bio
bog
i
ružo lutanja
ti si bila hrabra
jer hrabrost je bilo
biti baš ono ko si a
ti ružo lutanja jedna
jedina ruža lutanja
bila si i jesi i to
oduvek
i
zauvek
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
oh koliko sam sam
1. avgust 2025.
27634. dan mog života
1345/2308
3980 iz vedra neba se prolomi grom. posle jednog minuta počnu krupne
kapi kiše. posle deset sekundi miriše vreli asfalt. hladna kiša mi umiva lice
3981 hodam osećam: nebo i zemlja su spojeni
3982 hodam osećam: otvorena sam vrata
3983 osećam hodam: središte sam
3984 osećam hodam: lutam i menjam se
prijateljstvo
1110. hodanje
ne interesujem se za
svoje poreklo svoje korene. ne
interesujem se za svoj astral svoje
duhovno. moj koren je bog. moj duh je
bog. i zato jedino verujem u njega i sebe jer
nas dvoje smo jedno. sve između nas i sve okolo
nas i sve u nama samo potvrđuje njega i mene. sve to
je pesma o njemu i meni. svemu tome pripadamo on i ja
svemu se radujemo on i ja. svu bol sveta nosimo on i ja
veru u razumevanje. saradnju svega nosimo on i ja
tako osećam često dok hodam. tako sam osećao
i danas dok sam prelazio most i zbog toga sam
spokojan i spokoj drugima. i zato su drugi
spokoj meni. hodanjem odlazim ka svom
poreklu. prilaziš mi prilazim ti
beograd 15.7.1995
1347/2306
3985 ovaj rat za teritorije je besmislen i liči na
šizofreniju o kojoj smo učili u školi kaže mi gaga udovičić
ponekad gubim veru
1111. hodanje
vrućina i voda. hodao sam sa gagom
udovičić. sa tobom lako ishodam dvadeset
kilometara a kada sam sama ne mogu ni dvesta
metara rekla mi je. i ja ne bih mogao ni dvadeset
metara da mi ne pomaže ruža lutanja. a i pored nje
ponekad gubim veru. osećam se totalno nemoćan i
izgubljen. bez igde ikoga. nepotreban bilo kome. u
promeni kojoj ne znam meru. u pustinji čuda čudo
koje me pustinji. sve to pišem da bi me to spasilo
i baš to ulepšalo plavu ružu. prilaziš mi prilazim
ti. ruža je u mojim nogama i božjim rukama
beograd 17.7.1995
1348/2305
3986 svih deset godina hodanja se ogledaju u današnjem u današnjoj
vrućini u današnjem bolu levog stopala u današnjem osećanju preskupe
nezaštićenosti. stupam nogama na most. ponavljam: u svakom danu su svi
ostali. u svim danima je i ovaj. i ova vrućina i moja radost da je tako kako jeste
3987 u dosadašnja tri odštampana dela ruže lutanja ima slovnih grešaka. gramatičkih
nepravilnosti. zamora u tekstu. noćas mi je od svega toga bilo muka i nisam mogao da
spavam. ali to je cena lepotama u ovim knjigama. snage u ovim rečima. budućnosti u njima
3988 prošle godine na današnji dan hodao sam slovačkom. pod brojem
3137 sam zapisao da mi nije obrva znoj bi mi se slivao po licu. isto je tako i
danas. a pod brojem 3142 jedino što imam je to što ništa nemam. tako je i danas
slio sam se
1112. hodanje
kada bih kao danas
hodao strpljivo i sporo gde bi
mi bio kraj. tek u strpljivosti nastaje
lakoća. brišu se oblici u prostoru. brišu se
periodi u vremenu jednostavno klizim bez
trenja. hladna voda sa dve česme. kvašenje
lica i kose bili su samo dodatak. ruža je u
mojim nogama i božjim rukama. slio
sam se sa samim sobom
beograd 18.7.1995
1349/2304
3989 dva vrapca sleću na osušene tragove automobilske
gume na zemlji. vrapčići liče na zemlju kao što zemlja liči na njih
3990 ova knjiga se bori za život. put je nepoznat. ako mi bog i zdravlje dozvole neću
odustati. a to je još tako mnogo. posle tri i po godine je još šest i po preda mnom. sada se
nalazim na početku sredine koja je monotona kao žar pustinje. upuštam se jer verujem u
istinu dobrotu lepotu ljubav u sve večne vrednosti koje i u ovim danima čine večnost
3991 ne odustati sada kada svi odustaju i dižu ruke od vrednosti požrtvovanja i
ideala. ne odustati sada ne znači biti fanatik tvrdoglav sumanut sujetan. ne odustati
sada znači disati dahom tek rođene bebe najskupljim dahom kojim se pokreće život
kako da se podsmehnem strahu
1113. hodanje
osećam nekoliko bolova. nemam zdravstveno
osiguranje. ipak mi je za sutra zakazan pregled
plašim se. radujem se što to kažem jer me strah
zamara omalovažava. prijalo bi mi kada bih sada
prsnuo i kukao. istisnuo gnoj svojih strahova
i briga. slio sam se sa samim sobom
lepo je biti slab i odmarati se
beograd 19.7.1995
1350/2303
3992 hodam sa šestogodišnjom anjom čović. učim je da prelazi ulicu
ostavim je na jednoj strani a ona sama pređe podzemnim prolazom na
drugu. uživa u svojoj samostalnosti i svojim prvim potezima. i ja sa njom
3993 voleo bih da više pišem o ovoj knjizi koju
pišem. o njenom obliku o njenoj unutrašnjosti
3994 voleo bih da više pišem o vrsti jezika koji volim
onog koji se udaljio od iskaza književnost to je pre svega jezik
3995 ne bih voleo da pišem o postojanju državne bezbednosti o špijunaži i
kontrašpijunaži o tajnim organizacijama centrima moći i postojećem društvenom
moralu. o tome ne pišem jer smatram da je to za sam život i stvaralaštvo beznačajno
nalaz
1114. hodanje
jetra uglavnom dobra
sitnozrnaste grublje strukture nije
uvećana. žučna kesa homogena. pankreas
i slezina bez patoloških promena. levi bubreg
lako niže položen. prostata okruglasta homogena
na gornjoj granici veličine promera 38x36 mm
lepo je biti slab i odmarati se. uglavnom
dalje na put
beograd 20.7.1995
1351/2302
3996 i juče i danas na lekarskim pregledima ipak je hvala bogu sve
u redu. pij samo mnogo tečnosti. sa olakšanjem hodam po ovoj vrućini
3997 zdravlje je svemir
nervi i mišići
1115. hodanje
ni ti ni ja nismo mogli znati
da ću 1351 dana ruže lutanja pisati
o mišićnim vlaknima i nervima. povlačim
svoju šaku gore i dole po goloj butini i osećam
kako mi dodiri nedostaju kako su strune mišića
i strune nerava ustreptale u otvorenom i samoći
mišići su kao put. nervi znakovi na putu. tako
hodam po samome sebi kroz dan koji
žubori. uglavnom dalje na put
slivaju se strune i snopovi
beograd 21.7.1995
1352/2301
3998 jedna vrana se kupa u barici vode
3999 voleo bih da otvoriš ovu knjigu na ovoj stranici na kojoj te susreću
moje tople butine ugrejane sa dosadašnjih 23022 prepešačenih kilometara
leto u gradu
1116. hodanje
danas je subota i leto u
gradu. pored reke starije krupne
žene se sunčaju. leže na peškirima
hlade se vodom i čitaju. pregrejali tramvaj
prelazi uzavreli gvozdeni most. trava je
suva i dalje se suši. ah leto. svi opisi su
suvišni. i ja samo prolazim bivajući i sam
leto. slivaju se strune i snopovi. leto na
autobuskoj stanici u beogradu
beograd 22.7.1995
1354/2299
4000 anarhizam je meni najbliži. znači potpuno negiranje autoriteta ljudi sa strane
prihvatanje onoga što nudi priroda. inspirisana sam prudonom kropotkinom bakunjinom
džim morisonom milanom mladenovićem kaže mi devetnaestogodišnja tanja arsenov
4001 tanja i ja se slažemo u tome da su svi ljudi dobri. to je osnovno. zlo je
nešto sekundarno nešto što dolazi posle kaže mi prokopije a. postolović
sa tanjom i prokopijem
1117. hodanje
hodao sam sa devetnaestogodišnjacima
tanjom i prokopijem. kod radeckog smo popili
pivo. mladi su i lepi. slušao sam ih sa uživanjem
prokopijeva znanja iz pročitanih religijskih knjiga
i tanjin andergraund temperament. leto na
autobuskoj stanici u beogradu
jedan blag dan je prošao
beograd 24.7.1995
1355/2298
4002 tamne mrlje znoja na plavoj košulji
4003 pas ispod trokolice i dečak koji jede sitan crveni
paradajz. majka mu dole u šumi skuplja suvo granje
4004 po ovoj vrućini se skuplja drvo za toplu vatru zimi
sada ih nema
1118. hodanje
i danas sam na zemunskoj
pijaci sa mokrog asfalta pokupio
nekoliko trulih i udarenih bresaka. na toj pijaci
sam godinu dana sa vesnom milović skupljao voće
i povrće. vraćali bi se na mansardu sa dva-tri kilograma
bačenog voća i povrća. vesnine čorbe su bile više nego
melem. sada ih nema. ali zato mi je izašla groznica na
donjoj usni. današnjih trideset stepeni su bili moj
put. ni danas ne mogu da dogledam gde je
8. novembar 2001. jedan blag dan je
prošao. i danas je isparilo danas
beograd 25.7.1995
1356/2297
4005 u svim vremenima moramo težiti ćutanju
hodaj polako i daleko ćeš stići
1119. hodanje
sve vreme sam hodao strpljivo. to mi je pomoglo
da prođem kroz vrelinu. strpljenje je najviša umetnost
središnji ritam. hodaj polako i daleko ćeš stići savetovala
me je majka. kada sam strpljiv onda je cilj već ostvaren
svakog trenutka biti tu baš sada baš u stanju u kakvom
jesam u svetu takvom kakav je. neprimećen ulazio
sam u grad. i danas je isparilo danas. živimo
sa toplotom i čekamo kišu
beograd 26.7.1995
1357/2296
4006 prepodnevna svetlost je mlada čvrsta jasna i sveža
popodnevna se ugreje raspline uvuče u predmete briše granice
4007 miriše na toplinu sporost i mir
4008 oh koliko sam sam
4009 sve mi se srušilo danas. nepristojno je da govorim o svom jadu. samo krik...
samo krik
1120. hodanje
ne vidim nikakvo rešenje
ni izlaz. da li ću ih sutra osetiti
živimo sa toplotom i čekamo
kišu. samo krik
beograd 27.7.1995
1358/2295
4010 zbunjen sam izgubljen. ćutim. peče me sunce. gledam travu. oči
mi se lepe za asfalt. vrapci se lelujaju na grani korova. trava se suši. ljudi se
u parku sunčaju. svuda opušci od cigara. krevet - ta večna briga. žena - bol i radost
i uvek žudnja. u hladu mi je lakše. bojim se rata. bol među nogama. groznica na usnama
se suši. i danas sam skupljao šljive i breskve sa zemlje na pijaci. grlio bih se. kada sam je
juče u hodu slučajno dodirnuo po boku osetio sam sav svoj umor i nagomilanu čežnju
pijem vodu po česmama. samo da ostanem bez gorčine. da nikog ne osuđujem
ja sam službenik
1121. hodanje
hodanje prekidam na česmama i
pijem vodu kao konj. kao da ispijam reku
kao da sam službenik vodi. kada sam napisao
da sam službenik vodi prvi put mi se u životu
svidela reč službenik. pa da ja sam službenik
ruži i postojanju. samo krik. tečem
vodom u meni
beograd 28.7.1995
i
moj koren je bog. moj duh je bog. i zato jedino
verujem u njega i sebe jer nas dvoje smo jedno
u pustinji čuda čudo koje me pustinji
ne odustati sada znači disati dahom tek rođene
bebe najskupljim dahom kojim se pokreće život
strpljenje je najviša umetnost... kada sam strpljiv onda je cilj već ostvaren
i
ružo
lutanja
bog
ti
i
ja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
uzor mi je nepoznatost preda mnom
31. jul 2025.
27633. dan mog života
1334/2319
3940 pobegao sam sa šumske staze jer su me napali
komarci. zapara je pred kišu komarci su podivljali
3941 umoran. žedan. nestrpljiv. borim se tako što usporavam
3942 oblaci sa zapada donose rashlađujući vetar
3943 a u stvari sam i gladan
3944 penjem se uz zapuštene stepenice sa puno
stakla konzervi blata osušenog lišća nahvatanog lišaja
3945 sada mi vetar hladi ugrejano telo. liči na vodu
3946 kiša se pridružuje vetru
3947 grmi
koraci mostovi
1100. hodanje
juče je odštampan treći deo
knjige ruže lutanja. tri knjige su iza
mene ja sam u četvrtoj. iako su sada iza
u prošlosti ove knjige govore o onome što
je ispred u budućnosti. jer nema hodanja bez
budućnosti. hteo ne hteo ka njoj me vuče svaki
korak. pruženi korak se nadvija nad budućnost
ove knjige pričaju o hiljadama o stotinu hiljada
o milion dana koji su pred nama. njima idemo
ili oni ka nama dolaze. osećam današnju
vrućinu u svom telu. svaki korak je most
beograd 4.7.1995
1335/2318
3948 najdublji koreni se gaje u budućnosti
3949 jedan korak je reč. drugi korak je slika. tako su u hodanju zajedno. spojeni
3950 neprestana pretnja ratom ubija duh i tako
se sve priprema za pokoravanje i ubijanje tela
3951 geografija mog hodanja se promenila. evropski krajolik je zamenjen
evropskom istorijom ratovanja. istorijom velikih sukoba materije i duha
3952 ja sam učenik hladne zime i vrelog leta rađajućeg proleća i umiruće jeseni
zavoleh metal
1101. hodanje
dok sam prelazio brankov
most radovao sam se jer sam
video kako gvožđe rđa i trune. kako
polagano propada i nestaje baš kao i
lišće u jesen. prvi put sam osetio da i gvožđe
živi. metal mi nije kao do sada ličio na užasnu
istrulelu rugobu nego sam video kako i u njemu
živi nežna promena. nedokučivo slavlje što
razum muti. svaki korak je most. osetio
sam to u 1101 hodanju
beograd 5.7.1995
1336/2317
3953 suše se bokori crvenih ruža. višnje i trešnje prolaze
3954 plave hortenzije ispred manastira vavedenja
3955 bolna tetiva mi nosi težinu
hladna voda
1102. hodanje
hodao sam sa gagom udovičić
po košutnjaku kroz šumu. na dva mesta
pili smo sa izvora hladnu planinsku vodu. leti
na vrućini ova hladna voda je isto što i lek. u
njenoj hladnoći osećam snagu zemlje. na zapari
je lakše hodati kroz šumu. ispod bujno olistalog
starog platana smo samo prošli. osetio sam
njegovu krošnju kao smiraj. povremeno bih
osetio prigušen bol u ahilovoj tetivi. osetio
sam to u 1101 hodanju. a sada
na spavanje
beograd 6.7.1995
1337/2316
3956 kada sam prekjuče u deliblatskoj peščari sa tek dozrelim jabukama
iz bakinog voćnjaka krenuo na pešačenje po jednom osunčanom peščanom putu
pitao sam se da li se i ti dok hodaš miroslave osećaš tako dobro kao što sam se
ja osećao. noseći dakle te jabuke kakve i peter handke pominje u pouci planine
sent viktoar i sa belom majicom prebačenom preko leđa da bi mi teme zaštitila
od sunca pevao sam jednu pesmu mercedes sose priča mi nenad jovanović
gvožđe humus
1103. hodanje
dok smo prelazili most
pokazivao sam nenadu njegove
zarđale delove. otkinuo sam jedan istruleli
deo i lako ga kidao i drobio u ruci. ličio je na
humus. vekovi su mi bili u šaci. iz njega sada
može ponovo da raste bilje rekao sam nenadu
posle mosta smo se rastali i ja sam nastavio sam
nadao sam se da me tetiva neće boleti ali na
par kilometara pred kraj sam počeo osećati
zamor i blagi bol u njoj. a sada na
spavanje. lepo je jer nema
povratka
beograd 7.7.1995
1338/2315
3957 što želimo od ovog života nije toliko da živimo
koliko da budemo življeni. da nas život upotrebi za svoje vlastite
svrhe. šta možemo drugo dati osim sebe samih kaže džejms meril
3958 poštrcala bih svoju krv po zelenim zidovima čujem
kako iskaljuje svoj bes u priči jedna prolaznica pričajući drugoj
kruženje
1104. hodanje
skoro celim putem
sam čitao današnje novine
politiku i našu borbu. zarezivao olovke i
crtao travu. kupio sam jedan sladoled i branio
se od komaraca. sklanjao se od sunca i brisao
rukavima znoj. držao brojanicu u ruci. razmišljao
o tome kako da svežem kosu da mi ne pada
po očima. prolazeći već dugo kroz beograd
iscrtavam mnogo kružnih latica po njemu
lepo je jer nema povratka. leto je
osvojilo grad
beograd 8.7.1995
1340/2313
3959 izlazim iz segedina. trideset stepeni. blizu podne. malopre sam u
novinama pročitao da će mađarska država možda uvesti vize za jugoslovene
da bi sprečila crno tržište. još jedno stezanje obruča. u prvom trenutku to
osetim kao smrt ali sada me je već popustilo. koraci uvek pomažu
3960 kao da je sve ovo moje hodanje borba između jednog cveta i ostalog
sveta. borba vizije i realnosti. nadahnuća i grubosti. spokoja i nervoze
3961 ne želim da se borim za svoj položaj. želim samo da
sledim put lutanje i plavu ružu. želim samo da hodam preko
desetogodišnjeg mosta čiju sam trećinu za ove tri i po godine prešao
3962 žito je požnjeveno. moja izložba u mučarnoku je otkazana pre mesec dana. promenila
se politika i nema novaca. nije me to onespokojilo jer znam da je ružino žito izraslo
juče je bio četrdeseti rođendan rokenrola
1105. hodanje
u budimpešti sam sa etelom merk i nenadom kostićem sutra
ćemo preneti moje radove iz pomaza malog sela između sent
andreje i budimpešte. tu su bili dve godine kod roditelja petra
miloševića. i danas sam uspeo da hodam 21 kilometar
vrućina se uvukla u sve. ni noću ne jenjava. svuda se
osećam kao kod svoje kuće jer svuda je moj radni
prostor. atelje u kome oblikujem ružu. leto je
osvojilo grad. krstarim letnjim ulicama
budimpešta 10.7.1995.
1341/2312
3963 dobro jutro vrućino u budimpešti
3964 hodam polako po mojoj plavoj mapi evrope po kojoj sam prošle godine hodao 36 dana
3965 andraši ulica koju volim je u rekonstrukciji kao i mali žuti metro pod njom
3966 danas sam u budimpešti našao papirić sa prevodom
teksta koji mi je poklonio prijatelj pre četiri godine u londonu
stope
1106. hodanje
jedne noći čovek je usnio
sanjao je da je hodao duž obale sa
gospodom. preko neba su bleštali prizori
iz njegovog života. u svakom prizoru primetio je
dva traga stopala u pesku. jedan je pripadao njemu
a drugi gospodu. kada je poslednji prizor njegovog života
blesnuo pred njim on se okrenu da pogleda stopala u pesku
i tada primeti da je mnogo puta duž staze njegovog života samo
jedan trag stopala. primeti takođe da se to dešavalo u najtežim i
najtužnijim vremenima njegovog života. ovo mu zasmeta i on upita
gospoda o tome: gospode ti reče da kada odlučim da te sledim da ćeš
hodati sa mnom čitav put ali sam primetio da u najtežim vremenima u
mom životu ima samo jedan trag stopala. ne razumem zašto me
ostavljaš kada si mi najpotrebniji. gospod mu odgovori: drago
drago moje dete ja te volim i ne ostavljam. kroz vreme
tvoje kušnje i patnje kada vidiš samo jedan trag
stopa to je tada kada sam te nosio. krstarim
letnjim ulicama. sa engleskog preveo
miroslavu mandiću da ga čuva
marko n. stepanov utorak
29. oktobar 1991
budimpešta 11.7.1995
1342/2311
3967 uzor mi je nepoznatost preda mnom
3968 juče po vrelim budimpeštanskim ulicama a sada u vrelom
danu kroz šumski hlad na košutnjaku. prate me ovi leptiri. na stazama nema
nikoga. cvrčci su po celoj šumi. zazuji i po koja muva nervozna od vrućine. neka
drveća su kriva i istrulila. na samo nekoliko kilometara dole u vrelom gradu je
više od milion ljudi. ovde sam sam na zemljanoj stazi sa drvećem
3969 dole pod stazom je hladna planinska voda. napiću je se
3970 leto u mojim nogama
biti šumar
1107. hodanje
vrlo retko sam imao snage da
napišem duži tekst na kraju dana
da bih mogao posle da ga skraćujem
pročistim osvežim. i tako sam često napisao
samo par reči. sa njima sam govorio više od ovoga
ne mogu jer lutanje me iscrpljuje. vrlo često u meni
nema ništa drugo sem tih par reči o velikoj nemoći
srčanoj samoći. ali osećam da baš u tim rečima živi
lepota. samoća lepote. sa engleskog preveo
miroslavu mandiću da ga čuva marko n.
stepanov utorak 29. oktobar 1991
lepota koja se u umoru odmara
beograd 12.7.1995
1343/2310
3971 prepodne je upeklo sunce. malopre je padala kiša
sada je velika zapara. teško je za disanje. znoj me obliva
3972 razlog hodanja je sve više duboko u meni. u toj dubini se gubim jer ta dubina nisam ja
3973 svaki dan u novinama čitam o užasima rata
koji se vodi u blizini. taj užas užasno poništava
3974 stojim čekajući da me prođe bol u tetivi. osetim ga kako kljuca u ritmu mog bila
3975 malopre me je ohrabrila ideja o hodanju i ljubljenju zemlje
ja sam poniženi
1108. hodanje
ne znam šta me više iscrpljuje
vrućina. briga o budućnosti ruže lutanja
ili prisustvo nasilja i rata. vrućina me isušuje i
oduzima svežinu i u mislima. budućnost ruže
mi se mota po glavi i u tom se motanju gubim i
lutam. nasilje i rat me ponižavaju poništavaju
ali sad kada sam sve ovo zapisao pojavljuje
mi se trunka vere da baš sve to čini lepotu
lepota koja se u umoru odmara
pomilovah šakama
moje butine
beograd 13.7.1995
1344/2309
3976 dan mi počinje sa velikom letnjom vrućinom pesmama lu rida i
rečenicom poglavice žozefa mera zemlje i mera naših tela je ista mera
3977 postoje oni koji se ispovedaju ali i oni koji hodaju i
umesto da versifikacijski raznoliko ritmizuju govor raspoloženja
i misli unose u korak kaže danijel dragojević u knjizi cvjetni trg
3978 desetak metara iza mene je ostalo mesto na zemlji u prečniku
stopala na kome se okupilo stotinak belih leptira. kad sam prošao pored njih
oni su zalepršali kao opadajuće latice bele ruže (posvećeno danijelu dragojeviću)
3979 kao i pre neki dan i danas sam morao pobeći sa
šumske staze pored dunava od roja pobesnelih komaraca
ka svom poreklu
1109. hodanje
na kraju hodanja sam skinuo
košulju da bi pljuštalo po meni. kiša je
hladila toplu kožu. sve to zovem neodgonetljivim
savršenstvom. pet minuta posle pljuska asfalt je već
bio suv. vetar pokrenut grmljavinom je duvao kroz mokro
lišće i hladio vazduh. nad oblačnim nebom beograda je sinulo
sunce a iz daljine su se čuli gromovi. cilj mojih hodanja u ovim
danima je otklanjanje bola u ahilovoj tetivi. ostali bolovi će
nadam se i sami proći. pomilovah šakama moje butine
hodanjem odlazim ka svom poreklu
beograd 14.7.1995
i
juče je odštampan treći deo knjige ruže lutanja. tri knjige su iza mene
ja sam u četvrtoj. iako su sada iza u prošlosti ove knjige govore o onome
što je ispred u budućnosti. jer nema hodanja bez budućnosti. hteo ne hteo
ka njoj me vuče svaki korak. pruženi korak se nadvija nad budućnost
najdublji koreni se gaje u budućnosti
lepo je jer nema povratka
kao da je sve ovo moje hodanje borba između jednog cveta i ostalog
sveta. borba vizije i realnosti. nadahnuća i grubosti. spokoja i nervoze
ne želim da se borim za svoj položaj. želim samo da sledim put lutanje i plavu ružu
na kraju hodanja sam skinuo košulju da bi pljuštalo po meni. kiša
je hladila toplu kožu. sve to zovem neodgonetljivim savršenstvom
i
ružo
lutanja
od reči
brojeva
i
koraka
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
svaki dan je svetinja
30. jul 2025.
27632. dan mog života
1321/2332
3896 vrućina je. hodam sa etelom. zastanem i osvežavam
se mirisom jedne bordo ruže. miris joj je dubok kao krv
3897 etela i ja smo se dogovorili da na kraju popijemo pivo kod
radeckog. na ovoj vrućini ta želja raste i naš cilj postaje velik
3898 neodgonetljiva količina energije nas opčinjava
3899 sutra počinje leto
3900 sunce je još visoko ali u grudima osećam predvečerje
3901 jedan ribar ispred mene nosi veliku ribu. bosonog je
moja senka je dugačka deset-petnaest metara. život je kompanija
3902 sve uvažiti i sve obožavati da bih postao jednostavnost
ove devojčice sa crvenim šeširom i loptom u ruci
miris lipe teče ulicama beograda
1089. hodanje
hodanje vrućinom je kao hodanje kroz led. i kao što
me zimi zavetrina čuva od hladnih i jakih vetrova leti me
spašava hladovina. nekoliko puta smo danas etela i ja
izlazili na dunav i gledali ga. dunav je tekao mirno siguran
u sebe. gledao sam ga celim telom. tri hladna piva su me
lako opila kao i etelu. oko ponoći pijanstvo je još u meni
osećam umor u butinama i mirišem lipe čiji miris teče
ulicama baš kao i dunav. pevam ti veliku pesmu
kupam se u mirisima dunava slatkih
lipa i dubokih ruža
beograd 21.6.1995
1322/2331
3903 oči
oči slikaju predele
govore ljudima. prilaze
životinjama i biljkama. gledanje je
hodanje. u jednom oku su moje misli u
drugom moja duša. oči su odeća mojim
namerama one vide svu raznolikost ovog
sveta. oči su nevidljive noge koje me vode
uživam da gledam kako gledaju moji oči. vidim
sebe kako gledam i gledajući se zavetujem svetu
vidim sebe kako gledam a ništa ne vidim nego
samo zurim. u zurenju nestaju i oči a sa očima
nestajem i ja. sve nestaje u blаženoj praznini iz
koje se rađa svet. vidim sebe u dubоkoj prošlosti
stojim i tamo. vidim pružio sam stopalo koje ne
može bliže da se spusti nego u daleku duboku
budućnost. kada su oči mirne i blago
gledaju iz njih se čuje tiha muzika
(iz rečnika hodanja)
samo život
1090. hodanje
kada sam posle hodanja
ušao u praznu sobu osetio sam
tugu. bila je u vazduhu. u ovoj sobi
su živeli bog zna koji ljudi. neki sigurno
nisu više živi. sada sam u sobi ja. posle
mene biće neki drugi. lepljiva nepoznatost
sutra treba nastaviti. kupam se u mirisima
dunava slatkih lipa i dubokih ruža
čujem kišu na prozorskom limu
beograd 22.6.1995
1323/2330
3904 tiho bez kiše i sunca
3905 kako su božanske ove laste. mnogo ih je. obleću nas
lete nisko i nepredvidljivo. kako je plava njihova tamno plava
3906 voleo bih da mislim neočekivano kao što lete laste
geografija ruže
1091. hodanje
lako je bilo današnje hodanje
nije bilo sunca i sparine nego oblaci
i svežina. meko smo prošli kroz dan. kada
hodam sa nekim mnogo mi vremena prođe
gledajući ga u lice. nadam se da moji sahodači
na mom licu vide sve pejzaže i krajоlike kroz koje
sam prošao. da vide geografiju moje duše. roj
plavih lasta oko naših tela. čujem kišu na
prozorskom limu. toliko je sve bilo
jednostavno da je ličilo
na serpentine
beograd 23.6.1995
1324/2329
3907 uskoro će pored tebe biti jedna pametna. mudra. požrtvovana. jaka. nežna. hrabra
lepa. skromna. darovita za stvaranje novca. puna seksualnosti. kuvarica. duhovna umetnica
života. iskrena. maserka. večni prijatelj. sestrinski nežna. jedna koja će umesto tebe tvoje
snove sanjati. jedna jednostavna obična žena - žena čarolija kaže mi etela merk
3908 vrabac se kupa u prašini
grli me
1092. hodanje
hodali smo etela i ja iz
centra batajnice do beograda
dvadeset kilometara po oblačnom danu
gledali kukuruzna polja sklanjali se od automobila
razgovarali o planovima za ružu lutanja. mnogo je
lakše hodati u jednom pravcu kojim se stiže do cilja
nego odlaziti i vraćati se. sada dok zapisujem ovaj
tekst duboko u noći sedim na terasi i slušam kako
pljušti kiša i kako munje osvetljavaju nebo. gromovi
su kao duboki uzdasi. ozon mi napaja nozdrve a
nebo grudi. kišo padaj. noći budi noć. toliko je
sve bilo jednostavno da je ličilo na
serpentine. uspavala
me kiša grli me
beograd 24.6.1995
1326/2327
3909 pada letnja kiša. kišu smenjuje sunce
3910 već nekoliko dana bole me jaja. bol se širi u stomak u noge. povremeno
osetim oštar bol u glavi. već godinu dana imam otok na ahilovoj tetivi. ponekad osetim
da me boli jetra. noću se probudim u strahu od teških bolesti i smrti. to me iznuruje
3911 kiša je stala. blešti asfalt preda mnom
3912 noćas sam sanjao dušku moju veliku ljubav u
dvadeset četvrtoj. rastočilo me je osećanje topline u snu
3913 vidi dugu vikne nenad kostić
3914 hodam sa svojim bolom. nosim ga kao milost
i opomenu. i nadam se da će proći i nestati
iscediti dan
1093. hodanje
posle kiše je sijalo sunce i
duvao prohladan vetar. mirisalo je
na snagu čistoću i svetlost. uvek se radujem
kad primetim svetlost. svetlost je put ka večnosti
ono što oblikuje prazninu. na pola puta su mi se
pridružili nenad kostić i etela merk. ožedneli na
kraju smo pili sok od kajsija. jedan od sinonima
za hodanje su voćni sokovi. uspavala me
kiša grli me. iz bola iscediti dan
beograd 26.6.1995
1327/2326
3915 nekoliko puta je danas pljuštalo i sijalo sunce. sada sunce blešti i peče
3916 hodam pored tramvajskih šina u njima voda
3917 miroslave ovo su moji prvi kolači. napravila sam ih za tebe
najjednostavniji su - patišpanj sa malinama kaže mi gaga udovičić
misli mi postaju meke
1094. hodanje
hodao sam sa gagom udovičić. pridružila
mi se na pola puta i donela svoje prve kolače
u životu. bol me je deprimirao i uzimao snagu. bio
sam neraspoložen pored vesele mlade devojke
dodirivao sam se sa bolom. u bolu živi ozbiljnost
i priča o avanturi postojanja. misli mi postaju
meke pogled tih korak blag. iz bola
iscediti dan. bolu ljubim te
beograd 27.6.1995
1328/2325
3918 meni je uvek teško da kažem ono što osećam prema
drugima kaže mi sedamnaestogodišnja borjana jovanović. zašto
ne mogu da se otvorim. ne znam. bojim se da me taj neko ne povredi
da uđe u moju dušu i da je onda ostavi i da mene moja duša boli
3919 prolazimo kroz veslarsku ulicu i onda skrećemo na desno u čumarsku
3920 isparavaj se borjana kao zemlja kažem borjani dok hodamo posle kiše
pljuštalo je
1095. hodanje
pljuštalo je a borjana i ja
smo uspeli da se sklonimo na splav
voda se spojila sa vodom. pljusak je bio
kratak. krenuli smo i ponovo se pojavilo sunce
često hodam sa mladima. svakom ponešto dam
oni mi daju nevinost. oni su život koji gledam kako
se menja i razvija pred mojim očima. oni su slika
mogućnosti. slika u kojoj se vidi kakav je svet
nekada bio. u kojoj se vidi kakav bi svet mogao
biti. borjana budi ono što možeš biti. bolu
ljubim te. volim laste kad prelete
ispred mojih nogu
beograd 28.6.1995
1329/2324
3921 ovih dana je umro emil sioran
3922 mi samo seremo i pričamo a vraćamo se u
praistorijsko doba kaže jedan kupač ostalim kupačima
3923 gledam osušene slivove kojima je kiša noćas jurila na put
3924 u jednom trenutku posle današnje jednoličnosti koja se ponavlja kao i svih
ovih stotinu dana osetim uzbudljivost ovoga što je oko mene baš takvo kakvo je
3925 trese me groznica jednoličnosti
monotonija svetinje
1096. hodanje
ne odustajem hodam onako kako
mi situacija nalaže. čuvam transparentnost i
unutrašnjost rada. bratstvo koje slutim sestrinstvo
koje osećam. ovih stotinu dana liče na središnji deo
ruže lutanja. da bih se približio poslednjoj desetoj godini
preda mnom su središnje četiri. pustinjske. svaki dan je
svetinja. svaki korak molitva. računam da računaš na
monotoniju. monotoniju koja je najjednostavniji i
najvažniji ritam. volim laste kad prelete ispred
mojih nogu. na monotoniju i sve laste
koje me svaki dan okružuju
beograd 29.6.1995
1330/2323
3926 vrapčić skakuće kroz karmin muškatle
3927 mali busen majčine dušice pored kamenog
stepeništa. čast mi je da stavim stopalo pored njega
3928 prelazim preko mosta sunce mi peče u leđa
znoj mi lije sa lica. preda mnom su pedeset toplih dana
kao da sam bandera u polju
1097. hodanje
volim kada se dan završava kao danas u
ćutanju umoru i smiraju. sve se izjednači poravna
kroz sve to prolazim nečujan neviđen i oznojen. krećem
se a kao da sam bez pokreta. ruke mi vise niz telo kao
duge grane na drveću. glava mi drži pogled ali ja ništa
ne vidim samo prolazim. samo sam prisustvo. svedok
o ostalom. na monotoniju i sve laste koje me svaki
dan okružuju. volim kad na kraju dana
ostanem bez teksta
beograd 30.6.1995
1331/2322
3929 u sremskim karlovcima toplota teče kao reka
3930 na fudbalskom stadionu slavije u novom sadu
na travi fotografišemo deset patika sa ruže lutanja
3931 hristo je u berlinu zapakovao rajhstag
dan u životu
1098. hodanje
ovaj dan je prošao kao
kap u vodi. bio je i sada ga
više nema. to je spirala. večna
prolaznost. volim kad na kraju
dana ostanem bez teksta
kapnula je noć na dan
beograd 1.6.1995
1333/2320
3932 vrućina se može mazati na hleb
3933 gledajući detalje u građenju grada osetim da novac vrti gde burgija
neće ali se setim reči prijatelja sve što se za novac može kupiti jeftino je
3934 polivač velikim crevom zaliva površinu sa cvećem. žedna zemlja proždire vodu
3935 sve ovo što pišem i sve ovo što ti čitaš je moguće
jer si ti živa. samo život piše knjige. smrt je nepismena
3936 what i'm doing is very simple. i hope you see
this. it is only the way in the wood where i'm walking
3937 prelazim most preko save. sunce je malo
utihnulo. primetim da sam izgubio plavu majicu
3938 osetim: geografske granice su granice u našem srcu i našem umu
3939 razmislim: geografske granice su samo u našem umu
tužna radost
1099. hodanje
i sinoć i večeras beograđani
se raduju jer je njihova košarkaška
reprezentacija prvak evrope. katarza. puko
čir. palo zvono. pražnjenje. radost ruši pred
sobom četvorogodišnju potisnutost. mladost jauče
pred izgubljenom budućnošću. očevi su pojeli život
svoje dece. dok ovo pišem duboka je noć i još se
ulicom čuju sirene automobila i povici mladića i
devojaka. kapnula je noć na dan. osećam
današnju vrućinu u svom telu
beograd 3.6.1995
i
voleo bih da mislim
neočekivano kao što lete laste
ovih stotinu dana liče na središnji deo ruže lutanja
da bih se približio poslednjoj desetoj godini preda mnom
su središnje četiri. pustinjske. svaki dan je svetinja. svaki
korak molitva. računam da računaš na monotoniju
i
ružo lutanja
ti koja čuvaš sva
bića i mene si sačuvala
da i ja ne samo čuvam
nego i negujem svako
i sva bića
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
pevam ti veliku pesmu
29. jul 2025.
27631. dan mog života
1307/2346
3863 u blizini sam vode gde munja preseca nebo. uskoro grmljavina
3864 kiša kiša kiša
volim kad pada kiša. još ako tada
ugledam neku pticu koja leti kroz kišnjenje
ne volim mnogo da kisnem ali je kišnjenje lepo
liči na prihvatanje. starija je kiša od mene i sigurno
je da ona zna mnogo toga što ja ni slutiti ne mogu. ona
me uostalom slutnji i uči. stiša me i načini setnim. dušom bih
tada zapevao. kiša kao i sunčevi zraci spaja nebo i zemlju. govori
mi nešto o onome gore. o jedinstvu gornjeg i donjeg sveta. kiša me
napaja nebom kao biljku. volim da je slušam. uvek. u svim godišnjim
dobima. i onda kada je hladna i onda kad rashlađuje vrelinu. kao mladić
pisao sam tekstove koje sam želeo da liče na kišu. svaka reč je bila kap
tako sam ih pisao. kap po kap dok rečenica ne bi bila vlažna kao ljudski
sok. volim je kada pada noću. često sam kisnuo na hodanju. nekada
sam se od nje sklanjao nekada ne. leti bih skinuo i majicu i padala
bi po mojoj goloj koži. bio sam tada sličan lišću. kada kisnem
više sati neprestano onda kad se nebo spoji sa zemljom
nikakva odeća ni obuća ne mogu sprečiti da mi voda
dođe do kože. hladna kiša je neprijatna. udružena
sa vetrom na otvorenom liči na potop
lepo je kisnuti i biti
(iz rečnika hodanja)
sa gromovima
1077. hodanje
krenuo sam sa gromovima
prelazio metalni most i plašio se. bio
sam neraspoložen. uvlačio se u teške korake
hteo sam da prekinem hodanje. ali nisam. oko
ponoći sam hodao sa etelom merk. ništa lepše od
ponoćnog hodanja dok kišica pada po kosi i telu. na
golim etelinim grudima video sam kapi kiše. zastajali
smo u nekim ulicama. stajali i kisnuli. mirisala je lipa
držao sam ruke u džepovima hodali smo a kao da
smo spavali bezbrižnost je veliki cilj. u sporoj
šetnji nestaju bore sa lica
beograd 7.6.1995
1308/2345
3865 na okretnici tramvajske linije 7 9 11 se pitam šta ja to radim
3866 čekam etelu merk. priključiće mi se na polovini hodanja. dok
je čekam u ruci mi je mala končana brojanica. vunenu sam izgubio
mirišem na tvoj znoj
1078. hodanje
oznojen i umoran. sasušeni znoj mi
zatežе lice. od zamora žamor u butinama
vrata su zaključana i ja već sat jedan posle dvadeset
kilometara hodanja stojim na ulici i čekam. ja hodočasnik
i lutalica. ja luda i pesnik. ja mirišući na tvoj znoj. ja koji
izgovaram tvoje reči. ja u čiji se umor pridružio tvoj
umor. u sporoj šetnji nestaju bore sa lica. nebo
i zemlja puni su milosti tvoje
beograd 8.6.1995
1309/2344
3867 stopala šume po putu. uzan je on
3868 živ sam i hodam. moji roditelji više nisu živi. vidljivi uzrok
mog postojanja više ne postoji. srećan sam. moja ljubav prema
roditeljima je postala most između vidljivog i nevidljivog
vetar mi miluje lice
1079. hodanje
topla je noć. vraćam se polako
vetar mi miluje lice i grudi. sporost me
odmara. zelenilo u noći. odlaganje sna
anđeli saveznici. nebo i zemlja puni su
milosti tvoje. um u pete pete u srce
beograd 9.6.1995
1310/2343
3869 već pola sata mislim o vezi između vlasti i muzike. misao se
produbljuje ali je ostavljam. dan je sunčan i bolje će mi biti bez mišljenja
pasoš duše
1080. hodanje
tužan sam hodao kroz dan
bilo je ljudi oblaka trava. i ja sam
bilo je gradskih autobusa zgrada u gradnji
toplog asfalta. i ja sam. bilo je subote znoja
ratnih pretnji površnosti u novinama. i ja sam
samoća je pasoš duše. geografija uma
miroljubivost zavađenih. ljubim vas tetive
moje. um u pete,. pete u srce. tvoj sam
znoj pod pazuhom i guzevima tvojim
beograd 10.6.1995
1312/2341
3870 sabiram se. prepuštam. otvarаm se
nepredvidljivom. odgovornost pretvarаm u prisutnost
3871 gledam svoju izduženu senku na asfaltu
vetar mi nosi košulju i širi prsluk nabora nogavice
ta izdužena senka
1081. hodanje
već danima se ponavlja moje
hodаnje beogradom. nije teško ali
je mučno. bog zna na kojem sam ispitu
kao da se cela spoljašnost preselila unutra
uostalom duva i sveži vetar i nije na meni
da sudim ni da se pitаm. tvoj sam znoj
pod pazuhom i guzevima tvojim
nego samo da othodam
beograd 12.6.1995
1313/2340
3872 sklonio sam se pod jedan balkon sa etelom merk. kiša
pada po zelenilu i automobilima. sa eteline kose curi voda
3873 etela neće ništa da kaže o mirisima
3874 posle hodanja pićemo sok
3875 tvoja hodanja su sokovi mirisa kaže mi etela merk
sokovi mirisa
1082. hodanje
posle hodanja pokazivao
sam svoje radove eteli merk i
nenadu kostiću. svi ti radovi su količine
kao okeani. osetio sam mir i spokoj. sva
lepota u njima je posledica čežnje za
jednostavnošću skromnošću i običnošću
u kojima živi veličanstveno. nego
samo da othodam. samo jedan
korak više ne dva
beograd 13.6.1995
1314/2339
3876 planina od bulki. zri žito
3877 ispred mene zeleni korov. ljubičasto i žuto
cveće. a polje kukuruza do kolena. kukuruzi. žita
3878 operi patike kaže mi etela merk
bulke i žito
1083. hodanje
vrućina po poljima. košulja
mi je mokra od znoja. skinem prsluk
da mi ga sunce osuši. negde usput me je
pokupila etela merk pa smo otišli do novog
sada. na putu sam brao višnje. prskale su
svojim sokom. na putu pod nogama odmah
osetim večnost. večnost mi ispuni kičmu i
sve nerve. samo jedan korak više ne
dva. u telu se obnavlja večnost
beograd 14.6.1995
1325/2338
3879 etela plače i ja kroz njene suze gledam stado ovaca
u polju. neke su zajedno a neke same kaže etela
3880 jel se to vetar čuje pita etela
njeno spajanje
1084. hodanje
hodali smo etela i ja. hodali i
razgovarali. hodanje pomaže razgovoru
razgovor hodanju. zastao sam i gledao etelu
kako se kreće. video sam je u pejzažu i video
njenu buduću promenu. njeno spajanje. milost
koja će ući u nju. video sam zelenu zemlju i
plavo nebo iznad nje. u telu se obnavlja
večnost. hodala je pravo a ja sam je
video kako se vrti u pirueti
svoje budućnosti
beograd 15.6.1995
1316/2337
3881 ženstvenost je žensko u meni koje me osvaja kaže mi jelena jovanović
veliko drvo u vodi
1085. hodanje
hodali smo jelena i ja. kada
mislim na to hodanje pre svega
vidim veliko drvo u vodi koje plovi
dunavom. plovi polako. ja hodam kao
što reka plovi. ja sam drvo u vodi. ja sam
u tebi i hodam tvojim damarima. hodala
je pravo a ja sam je video kako se vrti
u pirueti svoje budućnosti. dani
prolaze kao ploveće
drvo u vodi
beograd 16.6.1995
1317/2336
3882 istrošili me dani u ovoj nedelji i sad dok pričam sa etelom glas mi je iscurio
3883 danas je 1317 dan ružе lutanja i zadnji dan eteline menstruacije
3884 kako su sinoć u predvečerju letele laste
kiša po vodi
1086. hodanje
kako sam bio iscrpljen sa
nekoliko bolova u telu. etela me
je bodrila. volim da hodam sa njom
jer ona oseća i vidi ružu koju pravim. raširi
ruke kroz vazduh i govori o tome. na pola puta
smo legli na travu i gledali pecaroše. i počela je
blaga topla kiša. gledali smo je kako pravi
krugove po vodi. sa kišom je počinjao
miris svežine. dani prolaze kao
ploveće drvo u vodi. kako je
prijala litra soka na
kraju hodanja
beograd 17.6.1995
1319/2334
3885 lepo se piše u hodu kada sve drhti
3886 put. magla. strah. hladnoća. blago meni sa mojim psom cokom
3887 morаm da pazim kako hodam da ne bih zgazila ove mnoge mrtve i žive žabice
3888 osmeh i mir miroslavu
3889 kod zadnjeg plasta sena je 10 kilometara i tu sam izgubila zelenu olovku
danas je umesto mene hodala etela merk
1087. hodanje
nisam ja hodala umesto tebe nego sam ja hodala kao tvoja šaka
na primer ili tvoje stopalo kao tvoja energija. to što ti radiš nije individualni
čin nego je žrtva koja pripada svakome i iz koje onda izrasta plavi cvet. osećala
sam to i pre ali danas dok sam hodala mi se to potvrdilo. osetila sam to u strahu. u
zecu koji istrčava. u hladnoći. u zgaženim žabama i pužićima. u mučnini (dvaput mi
se povraćalo). osetila sam to kada je asfaltni put prestao i kada sam ostala sama u
prirodi. osetila sam da smo tu samo priroda i ja. ali sam osetila da je moje ja malo
da ne postoji i da nestaje. iz tog nestajanja se rodilo to osećanje o velikoj slici. u
trenutku sam ti zavidela jer sam osetila da se tebi svaki dan priroda otvara kao
najlepša žena. zadnji korak sam napravila kod onih cevi na kojima smo
jednom sedeli. volela bih da ti sutra svoj prvi korak napraviš
odatle. kako je prijala litra soka na kraju hodanja
lepše je biti umoran nego mudar
beograd 19.6.1995
1320/2333
3890 posle nedelje i jučerašnjeg etelinog hodanja ponovo na nogama
3891 pre polaska uhvatio me je strah od novih 20 kilometara. taj
strah dolazi iz bolova. iz 22421 prepešačenih i 38000 kilometara
preda mnom. to je pustinjski strah. strah od napuštenosti
3892 da li kolena tetive stopala mišići mogu podneti dužinu ove ruže
da li glava prostata stomak jetra srce mogu podneti lepotu plave ruže
3893 u zemunu u ulici pregradica u krošnji
crvene krupne trešnje izrasla jedna crvena ruža
3894 par uzbranih višanja ne samo da su mi osvežile
osušeno grlo nego su me razvedrile i osmislile hodanje
3895
višnje
1088. hodanje
ribari se polako spuštaju
niz savu baš kao i ja na kraju
dana. ostao je još jedan kilometar
hodanja. već vidim kako sam ispružio
naše telo i napio se tvoje vode. lepše
je biti umoran nego mudar. pevam
ti veliku pesmu
beograd 20.6.1995
i
sabiram se. prepuštam. otvarаm se
nepredvidljivom. odgovornost pretvarаm u prisutnost
posle hodanja pokazivao sam svoje radove eteli merk i nenadu kostiću
svi ti radovi su količine kao okeani. osetio sam mir i spokoj. sva lepota
u njima je posledica čežnje za jednostavnošću skromnošću i
običnošću u kojima živi veličanstveno
na putu pod nogama odmah osetim večnost. večnost mi ispuni kičmu
i sve nerve. samo jedan korak više ne dva. u telu se obnavlja večnost
lepše je biti umoran nego mudar
i
ružo
lutanja
pluća moja
na koja sam
zaboravljao
dok sam
dahtao
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
sporost je čarobna i lekovita
28. jul 2025.
27630. dan mog života
1294/2359
3825 petog maja 1992 pod brojem 647 sam u knjizi ostavio jednu rečenicu
pitajući se da li ću je se nekada setiti. setio sam se nekoliko puta ali je nisam
mogao naći u knjizi. sasvim slučajno danas mi se knjiga sama otvorila. od te
rečenice pod brojem 647 prošlo je 1113 dana. sada je ona već mlado drvo
3826 molim te napiši nešto nežno o svojim nogama kaže mi
olivera đurđević. zaslužuju više nežnosti nego što im poklanjaš dodaje
3827 ne pristajući da budu lude pametni su budale
ponovo
1066. hodanje
ponovo vrućine. ponovo
znoj. i ponovo svet. raduje me
čini bezbrižnim. oh bezbrižni humor
da i humor. noge u lavoru. oh kako
će mi na kraju prijati. sve to što
se zove ti. posle duge
tišine rečenica
beograd 25.5.1995
1295/2358
3828 u kratkoj rečenici
tužan i spokojan
1067. hodanje
ponovo u budimpešti. vrućina
ceo dan. počinje leto. posle siromašnih
dana u beogradu bogatstvo u budimpešti
me čini tužnim i spokojnim. tuga i spokoj idu
zajedno. zelena tuga i plavi spokoj. mir sa
kojim osećam kako raste unutrašnji svet
posle duge tišine rečenica
sve je isto
budimpešta 26.5.1995
1296/2357
3829 ni u letnjim pantalonama koje sam danas kupio mi nije svežije
3830 još me prati miris ruže koja je ostala iza mene. bio
je to grm bordo-ljubičastih ruža iz kojih se vazduh plavio
3831 ponekad mi kažu neki ljudi izabrao si najteži trenutak za ružu
lutanja sada kada se za tebe granice zatvaraju kada u delovima prostora
kojima se krećeš tinja rat. ali ja nisam birao trenutak ni vreme. ono je izabralo mene
3832 ja sam ovisnik od ivane kaže mi nenad baturan
3833 sujeta je ogromna. osećam je pod nogama u prijateljima u knjigama u slikama
u idejama u ljubavi i parama. ali sujeta sam pre svega ja. i zato te molim zagrli me
krilonogi
1068. hodanje
prošla je ponoć. budimpešta
koračam. drukčije ne znam. a
ti. jedna ruka mi je u džepu. pod
uličnim svetiljkama vidim svoju senku
po ugrejanom telu osećam svežinu noći
sve je isto. pljusnem nogama po barici
ostavljajući svoj trag za tebe
budimpešta 27.5.1995
1298/2355
3834 iz budimpešte sam doneo fasciklu u kojoj sam godinama sakupljao
rečenice iz pročitanih knjiga. sada ću ih privremeno ostavljati po ovoj knjizi
igrač
1069. hodanje
svemiru pripada igrač
amin. onaj koji ne igra na zna
šta se dešava. amin. nauči kako
da podnosiš muke i bićeš u stanju
da ne patiš. patnja je skretanje sa
pravog puta. ona nas samo opominje
pljusnem nogama po barici ostavljajući
svoj trag za tebe. i u ovoj iznurenosti
i tromosti osećam ples u sebi
beograd 29.5.1995
1299/2354
3835 velika vrućina me znoji
3836 iznurenost
indijanac iz plemena probušeni nosevi
1070. hodanje
moji mladi ljudi neće nikada raditi. ljudi koji rade ne sanjaju a
mudrost se objavljuje u snovima. tražite od mene da orem zemlju
da li treba da uzmem nož i razderem grudi svoje majke. ako to učinim
ona me neće primiti u sebe kada umrem. tražite od mene da kopam da
bih video kamenje. da li treba da tražim kosti ispod njene kože. ako to
učinim kada umrem neću moći da uđem u njeno telo da bih se ponovo
rodio. tražite od mene da sečem travu pravim seno i prodajem ga da
bih postao bogat kao beli ljudi. ali kako bih se ja odvažio da sečem
kosu svoje majke. i u ovoj iznurenosti i tromosti osećam
ples u sebi. neka govore indijanci umesto mene
beograd 30.5.1995
1300/2353
3837 kaplje današnji dan u ovu knjigu
3838 dečaci se kupaju u dunavu. skaču. bacaju loptu u vodu i doplivavaju do nje. prevrću
se u vodi. vrište. guraju jedni druge. stresaju glavama vodu sa lica. rastu kupanjem
3839 jedna svraka nadleće nada mnom i grakće. natera me da zapišem ovu rečenicu o njoj
poglavica žozef
1071. hodanje
svet je stvoren uz pomoć sunca
i treba da ostane onakav kakav je
oduvek bio. ova zemlja je stvorena bez
graničnih linija i nije čovekovo da je deli. ja vidim
kako se belci bogatе u celoj zemlji i vidim koliko
žude da nam dodelе golu neplodnu zemlju. zemlja i
ja smo jedno. mera zemlje i mera naših tela ista je
mera. dokažite nam ako možete da vas je ovamo
poslao tvorac. možda vi samo mislite da vas je poslao
ovamo da sa nama radite šta hoćete. da ja verujem
da vas šalje tvorac možda bih poverovao u vaše
pravo da raspolažete mnome. neka govore
indijanci umesto mene. ja ovako govorim
zato što volim zemlju
beograd 31.5.1995
1301/2352
3840 ponovo prvi juni
3841 zapara. a pomalo i vetar. hodam sa jelenom jovanović po ostrvu
3842 počinje oluja. još hodamo uskom stazom pored reke
3843 stazi je kraj. ili ćemo gore na nasip ili se negde
skloniti od jakog vetra. dilemu rešava pljusak koji počinje
3844 prelazimo preko malog mostića do splava-kućice. jelena viče led led
3845 stojimo zaklonjeni od vetra pod malom
nadstrešnicom i grejemo se telom o telo. i gledamo
3846 vetar nosi kišu i diže talase po reci
3847 kiša se pretvara u kišnu prašinu iznad vode
bela zavesa od vode zakrivljuje drugu stranu obale
3848 počinje i grmljavina ovde iznad šume i tamo na drugoj obali
3849 po koja munja sevne nebom do vode
3850 u vetru i kiši jedan galeb
3851 kiša se smiruje. vetar je još jači i talasi su još veći
munja nad vodom
1072. hodanje
kako je bilo lepo u polusatnom
nevremenu. u žestokoj snazi prirode
sivilu i sivom zelenilu vode i šuma. kako
je bilo lepo biti deo tog vrtloženja. menjanja
snage. sve se razularilo i u neobuzdanost
pretvorilo. snage čiste i blage. otvorilo se nebo
pljuskom vetrom i gromovima. ja ovako
govorim zato što volim zemlju
snaga je svemu bila mera
beograd 1.6.1995
1302/2351
3852 opet pljusak
3853 puž se raširio na putu kao ruža
3854 i danas je padala kiša i sada je predvečerje čisto
sunce je blago. makadamski put iza mene čujem eteline korake
3855 etela je otišla u dvorište da pije vodu a ja sam seo na velike panjeve u blizini krave
puževi
1073. hodanje
hodao sam sa etelom merk
dunavskim nasipom. deonice nasipa
su se razlikovale. na jednoj je bio makadam
na drugoj pokošena trava. na trećoj visoka trava
do kolena. u gustoj travi sam zgazio nekoliko puževa
što je bilo strašno bolno. evo i sada mi se grči lice od
tog užasa koji sam napravio pod svojim nogama. svi
puževi koje sam video i preskočio su bili moćni. veliki
otvoreni kao cvetovi. jedan mali pas je hodao sa
nama. u predelu nije bilo ljudi. samo nas dvoje
snaga je svemu bila mera. krotkost je drugo
koje me čini rekla mi je etela
beograd 2.6.1995
1303/2350
3856 hodamo sporo etela i ja. pričam joj o oplemenjavanju. sporost je
čarobna i lekovita i zbog toga je tako nedokučiva i teška. tako strana ljudima
3857 u usporavanju se iz prošlosti vraćaju slike. to je ponavljanje
sporost je čarobna
1074. hodanje
hodao sam sa etelom merk i njenom
dogom. dvogodišnjom dogom koja je hodala
između nas. dahtala je. ožednela. baš kao i mi
spuštala se niz nasip ka vodi da ugasi žeđ
krotkost je drugo koje me čini rekla mi je
etela. žedneli smo svakim korakom
beograd 3.6.1995
1305/2348
3858 uminjuje današnja toplota. približavam se
3859 pretnje ratom se stišavaju i uvećavaju
sve oko mene je u meni
1075. hodanje
ponekad u hodu naglаs izgovaram reči
tada osetim njihovu sporost i seme spokoja
prepoznajem umor u glasu. prepolovio se. peva
i moli. noge još hodaju. telo se prepušta hodu i
okolini. hodam kao svilena buba ili pauk koji plete
svoju mrežu. nevidljivi tragovi ostaju za mene a
sve oko mene je u meni. ponekad naglаs
izgovaram reči. žedneli smo svakim
korakom. golorukost me hrani
beograd 5.6.1995
1306/2347
3860 zamoren sam od ponavljanja. zamoren a tek sam pošao. ali slika u
parku me je oraspoložila: u senkama današnjeg toplog dana sedi mnogo ljudi
3861 krhki beli pužići su se ispeli na suve i zelene travke. bele se kao cvetovi
3862 danas mi je bilo teško da krenem. sada je ostalo još 6.5
kilometara. dani me sustižu. tražimo zajedno meru. naš troje: svet telo i ja
žena na vratima
1076. hodanje
prolazim sarajevskom ulicom
kišica je. osam je sati i dvadeset minuta
ali je još dan. iz jednog kafića peva šade. preko
puta natpis hotel vertikalno turist. a dole crvenim
neonskim slovima šljašti casino. jedna žena na
vratima cokne zubima i kaže ne nema šanse
oblaci se kotrljaju nad gradom. iz svih bifea
miriše pijanstvo. golorukost me hrani
bezbrižnost je veliki cilj
beograd 6.6.1995
i
ponovo
prvi juni
puž se raširio na putu kao ruža
u gustoj travi sam zgazio nekoliko puževa što
je bilo strašno bolno. evo i sada mi se grči lice od
tog užasa koji sam napravio pod svojim nogama
svi puževi koje sam video i preskočio su bili
moćni. veliki otvoreni kao cvetovi
sporost je čarobna i lekovita i zbog toga je tako nedokučiva i teška. tako strana ljudima
nevidljivi tragovi ostaju za mene a sve oko mene je u meni
i
ružo
lutanja ja
sam jebanje
sa ružom
lutanja
amin
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
kućni prag je u nepoznatim predelima
26. jul 2025.
27628. dan mog života
1284/2369
3807 ja
ja. to sam ja. to
izgleda logično. ali kako
sam ja ja kad ima toliko mnogo
ja. neizbrojivo. nepojmljivo. ja sam
samo ja. ja sam samo jedno ja. neko
malo ja. ja jutra. ja jata. kao da je ja samo
let. lepet krila. korak hodanja. izvor hladne
planinske vode. znači okean. ali da počnemo
ponovo. ja sam se rodio. zašto ne znam ali to
je izvesno. ja ću umreti. zašto ne znam ali i to je
izvesno. znači nisam. opet nisam otišao daleko
da počnem sa hodanjem. pružam nogu za nogom
mašem rukama. gledam. mičem se. osećam sebe
čini mi se sasvim izvesno ovaj čovek sam ja
prepoznajem svoje nevolje. ahilova tetiva. kako
ću danas ishodati dan. i danas osećam da sam u
nevolji. to je onaj isti jučerašnji žulj. prepoznajem
istu zabrinutost oko novca kojeg nemam. to je
ono isto osećanje sujete koje me je i malo pre
obuzelo. ja koje se spaja sa drugim ja. sa
svakim ja. ja k ja. ja semena - seme ja
i tako redom korak za korakom
svakim korakom umire ja
i rađa se novo ja. ja - ja
(iz rečnika hodanja)
ponedeljak
1057. hodanje
bog je bog sadašnjosti
prima te i uzima kakav jesi
a ne kakav si bio. bog je
svetlost koja osvetljava
sebe u tihom miru
beograd 15.5.1995
1285/2368
3808 budi beskrajno dobra kao što je plavet plava
jer dobrota je beskrajna. nema joj mere. nema joj ni sestre ni brata
sama je. sama živeći za druge. dobrota je svetlost na putu. ima u njoj
prostranstva kao u plaveti. dobrota je tajna postojanja. jedne zime kada je
bio prolećni dan u atini gledao sam u pirejski zaliv i mislio na prijateljicu u
londonu. osećao sam je i sećao se kako je u jesenjim danima londona uživala
u mirisima lavande. zurio sam u daljinu i rekao joj budi beskrajno dobra kao
što je plavet plava. da li je ona čula šta joj tad rekoh. ne znam ali znam da
ne bih mogao ni jedan jedini korak pružiti nijednu travu zgaziti da ne
osećam da mogu biti beskrajno dobar kao što je plavet plava
(iz rečnika hodanja)
utorak
1058. hodanje
bog je svetlost koja osvetljava
sebe u tihom miru. ono što se kaže
da je bog to on nije ono što neko ne
kaže za njega više je od onog
što neko kaže da on jeste
beograd 16.5.1995
1286/2367
3809 ponavljanje
oduvek sam voleo ponavljanje
da li sam ga zavoleo zbog neba koje
je svaki dan tu. ili sam ga osetio u majčinim
rukama i njenom telu koji me nisu nikad ostavili u
prvoj godini u kojoj bejah pupoljak. ili je ponavljanje
dolazilo od čarobne svetlosti svakog dana. ili od sna
koji me je redovno se ponavljajući odvodio svako veče
ponovo u tamu i dubinu postojanja. zamisli samo pčelu
koju opet vidiš. ili sedefasto u vazduhu koje ne znam ni
da opišem a opet je tu. ili ogledalo koje te svaki dan mami
ili svečanost dodira koja se neprestano ponavlja u žudnji
usamljenih. ili neprimetni prvi korak svakog jutra. šta je
drugo hodanje nego svečanost ponavljanja. jedan za
drugim nižu se neponovljivi koraci ponavljajući
neponovljivo ponavljanje
(iz rečnika hodanja)
sreda
1059. hodanje
ono što se kaže da je bog
to on nije ono što neko ne
kaže za njega više je od onog
što neko kaže da on jeste
ako ga (boga) ne tražiš
naći ćeš ga
beograd 17.5.1995
1287/2366
3810 žuljevi
žuljevi saradnici. prate
me. obično mi se pojavljuju na
malom prstu stopala. nekad leve
nekad desne. a ponekad i na peti. obično
levoj. traju. hodaju sa mnom par dana i onda
nestaju. bol nije velik ali je neprestano prisutan
čim ih osetim počinjem da ih mažem nekom kremom
i to posle hodanja. preko noći i posebno pre hodanja
tako smanjujem trenje. obično se pojavljuju sa novim
patikama ili zimskim cipelama. ponekad i u već staroj i
udobnoj obući. dolaze iz dubine hodanja i ne uznemiruju
me mnogo. pristajem na njih kao na svedočanstvo. skreću
mi pažnju. pomere me iz ustaljenosti. podsećaju me na
to kako je hodanje bez njih prijatno. više žuljeva više
žuljanja. bez njih mi je prijatnije ali ah da su u životu
problem samo žuljevi. rekoh već žuljevi saradnici
u pesmi radnici. rovovi kopača. rudara sveta
koji seje zlatni prah u vrtu plavih ruža
(iz rečnika hodanja)
četvrtak
1060. hodanje
ako ga (boga) ne tražiš
naći ćeš ga. bog je razumna
sfera čiji je centar svuda a
čija periferija nije nigde
beograd 18.5.1995
1288/2365
3811 kreveti
mnogo ih je bilo. svi su oni
moj jedan jedini krevet. u njih legne
moje telo i zaspi moja duša. pođimo zajedno
u san kažem snu. ugasim svetlo i okrenem se u
položaj u kome mi se duboki izdah pretvori u molitvu
predajem se svetovima sna da me odvedu u svoje
poreklo. da se obnovim kroz noć. kreveti su mi verni
i pomažu mi da se sačuvam do jutra. prazni su. hotelski
svedeni na meru prolaznosti. domаći sa neodgonetljivim
mirisima. udobni i prostrani. tesni i zaboravljeni. u svima
njima je bilo nade. u nekima sam se smrzavao u nekima
nisam dugo dolazio do sna. u nekima sam osećao tugu
mojih prethodnika u drugima sam osećao melanholiju
poraženih ili slast ljubavnika. pamtim ih u svom
telu. sve sam ih poneo na svoja hodanja i
svetlost i širinu dana
(iz rečnika hodanja)
petak
1061. hodanje
bog je razumna sfera
čiji je centar svuda a čija
periferija nije nigde. ja znam
da bez mene bog ni trenutka
ne može živeti svedem li
se ja na ništa on nužno
mora duh ispustiti
novi sad 19.5.1995
1289/2364
3812 jedanaeste patike hej
3813 to što ovaj pas ide sa nama to je pre starih grka
3814 moj život: krenuo sam na (u) put. otisnuo sam se u (na) vreme
3815 kućni prag je u nepoznatim predelima
pored jedne gliste
1062. hodanje
blizu je ponoć. stojim na kiši
sa dvadeset tri prepešačena kilometra
čekam gradski autobus. ja čovek od 46
godina koji je danas kupio patike. luda i pesnik
stavljajući nogu na vlažni asfalt pored jedne
gliste gledajući kako leluja svoje telo mimoilazeći
moje stopalo. tužan kao veličina. drhtim. kao pas
koji je danas sve vreme hodao sa rajkom sredojević
i sa mnom. kada smo nas dvoje ušli u autobus trčao
je za nama sve dok ga nismo izgubili iz vidika. njemu
posvećujem ovaj tekst. to je ta sreća nezaštićenih
anđeoske lutalice. ja znam da bez mene bog ni
trenutka ne može živeti svedem li se ja na
ništa on nužno mora duh ispustiti. telo
se zove čežnja
novi sad 20.5.1995
1291/2362
3816 kad pada kiša dobar je pazar čujem u prolazu u novom sadu
3817 najbolje je ići bos. kaže postane odmah svetac čim ide mesec
dana bos čujem razgovor dvojice starih muškaraca na zemunskom keju
knjiga - biblioteka
1063. hodanje
ova knjiga je muzej. živi muzej u
muzeju je biblioteka. u biblioteci knjiga u
knjizi biblioteka. u biblioteci muzej. u muzeju
koraci. sa majskom kišom. knjiga biblioteka
biblioteka kiša i vetrova. biblioteka dana i noći
biblioteka svetlosti svakodnevne svetlosti. biblioteka
svih udaha i izdaha. i svih vrabaca. i svih asfalta i
svih trava. i zemljanih staza. biblioteka noći oko
ponoći. biblioteka oraha i šljiva. biblioteka hodača
i citata. biblioteka plave niti kojom se spajaju
sve zadnje rečenice. telo se zove čežnja
zlatne zadnje rečenice
beograd 22.5.1995
1292/2361
3818 zelenilo nabujalo kao vodopad
3819 savršenstvom se rađa
3820 kôd korak
3821 i nestajući žuljevi pamte
3822 biti ruža. oplemeniti divljinu u sebi
mišljenje koje trne
1064. hodanje
kada se kao danas susretnem sa
zanimljivim provokativnim mišljenjem u
meni se rađaju nove ideje. susret dvaju mišljenja
je plodan. ali mene više zanima mišljenje koje trne
nestaje. pretvara se u pevanje koje se susreće sa
životom svih bića koja ne misle kao ljudi. zbog toga
volim prazninu i jednostavnost u kojima se i ekstaza
odmara. zlatne zadnje rečenice. na kraju dana
sam rukom dodirivao bele cvetove u noći
beograd 23.5.1995
1293/2360
3823 moje hodanje je i lek protiv sopstvene agresivnosti
3824 moje srce je otvoreno za sve svetove - piše srednjovekovni sufista ibn arabi - za
hrišćane ja sam manastir. za idole crkva. prerija za gazele i čaba za hodočasnike. ja sam
kamen ploča za mojsijev zakon i kuran za vernike. a moja religija i vera jeste: ljubav
kad raskošno ja
1065. hodanje
topao dan pun zapare koju je
popodne očistio vetar. vode su visoke
dolaze poplave. ponovo strpljenje. ponovo
realizacija. volim kad raskošno ja susretne
drugo raskošno ja. ja k ja. na kraju dana
sam rukom dodirivao bele cvetove
u noći. sve to što se zove ti
beograd 24.5.1995
i
to što ovaj pas ide sa
nama to je pre starih grka
moj život: krenuo sam na (u) put. otisnuo sam se u (na) vreme
biti ruža. oplemeniti divljinu u sebi
mene više zanima mišljenje koje trne. nestaje. pretvara se u pevanje
koje se susreće sa životom svih bića koja ne misle kao ljudi. zbog toga
volim prazninu i jednostavnost u kojima se i ekstaza odmara
volim kad raskošno ja susretne drugo raskošno ja
i
ružo
lutanja ti si
mi tek sada
prilika da
tobom
pevam
neizgovorljivo
i
ružo lutanja
ti si mi tek sada
šansa da budem onaj
koji jesam a bog sam jer
sam zajedno sa bogom
deset godina hodao
stvarajući plavu
ružu lutanja
i
ružo
lutanja ti
si prosjakinja
koja se podaje
pesniku svom
koji peva
jedino
o
svojoj
prosjakinji
i
ružo lutanja
dužnost kojom smo
šipčili pevali stvarali
trpeli ponižavani
zabranjeni
ismevani
nas
je
dovela
do
protivrečja
kome
smo
se
podavali
i
ružo
ti si svi oni
trenuci kojima
su te moje reči ne
samo slavile nego i
obavezivale da te i
sutra ishodam i
budućnosti
lutanja
sačuvam
i
ružo
lutanja
prosjak je
emancipacija
pametnog
čoveka
i
svih
znanja
i
ružo
lutanja baš
ti malena i
voljena
moja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
moje šanse su u postojanju
25. jul 2025.
27627. dan mog života
1272/2381
3779 vreme se menja svaki dan
3780 svaki dan ljudi menjaju vreme
3781 svaki dan prelazim mostove
3782 pomiriš se sa sudbinom i lako gineš čujem glas na železničkoj stanici
3783 ma neće da bude rata. ovi su se već svi napljačkali. sada
im je stalo da to očuvaju pričaju na klupi pored koje prolazim
ni između
1047. hodanje
slučajno sam se sreo sa
igorom marinkovićem i sa njim
hodao. pričao mi je o jednima i drugima
u beogradu. padala je sitna kiša. igor je gurao
pored sebe bicikl. jedni su za nacionalnu umetnost
a drugi za svetsku. posle mi je pričao o jednima koji
voze sportske bicikle i drugima koji voze mauntin bajk
između jednih i drugih ne postoji ni između te ja
nastavljam da hodam kuda me vodi put
struna. flora i fauna hodanja
beograd 3.5.1995
1273/2380
3784 u beogradu spavam kod prijatelja koji stanuju kod prijatelja
povremeno osećam veliku nelagodu zbog svog beskućništva
3785 jutros u snu rečenica trajanje oduzima i sprečava odluku
3786 mnogo poslova i problema me vezuje. hteo bih da to sve presečem. ubrzam
prsnem. razbijem. i onda iz nataloženog iskustva dolazi savet samo polako samo polako
pričajući o sebi govorim o njima
1048. hodanje
hodao sam sa slobodankom stupar. posetili smo
grob dolores čaće. pričali o lazarovu miodragu pashu
prijatelju. kompozitoru. o detinjstvu. o plakanju u detinjstvu
kada je slobodanka otišla hodao sam po tramvajskim šinama
po zelenoj travi. spuštao se niz strme ulice. gledao ljude na
autobuskim stanicama. sve ljude koje vidim unosim u ovu
knjigu. oni su ja. pričajući o sebi govorim o njima. svaki dan
ih je puno na ovim stranicama. na kraju sam čitao razgovor
sa peterom handkeom tako da i svih hiljade stranica
njegove nove knjige ulazi u ovu. ova knjiga je kuća
knjigama. flora i fauna hodanja. knjiga knjiga
beograd 4.5.1995
1274/2379
beskućništvo
1049. hodanje
knjiga knjiga. praznina
stranice kao moje
beskućništvo
beograd 5.5.1995
1275/2378
3787 prethodna stranica je upila u sebe moju jučerašnju nezaštićenost
stid i nesigurnost jer nemam ni krevet. osećao sam da nemam pravo da
živim. da nema nijednog jedinog mesta u kome bih bio spokojan. pružio
sam korak da bih prevladao to osećanje. i umor ga je prevladao
3788 beli oblaci na nebu su velika rascvetala bela ruža
3789 hodam za današnje nebo. hodam grudima
3790 prošao sam pored starog gospodina. jednu košulju je okačio o drvo
da se sunča drugoj ovlaži pljuvačkom kragnu i trlja je isterujući joj prljavštinu
trava
1050. hodanje
na kraju hodanja posmatrao
sam travu koja je izrasla između
ploča na savskom keju. negde je bila gušća
negde ređa. bilo je mnogo vrsta trava. ponegde
pokoji maslačak. mlada trava. nezaustavljiva. rasla
je ka suncu. zelena od vlage. na gvozdenom mostu
je nije bilo ali ja sam je nosio u glavi gledajući u
zelenilo drveća koje se probijalo u panorami grada
podnevna ruža oblaka je nestala. mislio sam zašto
je nebo plavo i kakav bi svet bio da je ono crno
crveno žuto ili belo. praznina stranice kao moje
beskućništvo. zelene trave i bela ruža
beograd 6.5.1995
1277/2376
3791 krenuo sam šumskom stazom pored vode. naježio se od lepote
3792 sve oko mene je živo u slojevima. u preplitanju jednog u drugo
3793 sunce obаsjava travu. zelenilo svetli
3794 miriše kosa prirode. mir
oblikovanje
1051. hodanje
ako se oslobodim opštih
mesta koja se vrte po ljudskim
glavama malo toga ostaje. ali to malo
je ogromno. zove se ne-ljudsko. hiljadama
puta je veće od ljudskog. ne-ljudsko. kroz to
prolazim svaki dan i živim sa njim. ovo je knjiga
za sva godišnja doba. sve trave i cveće. leptire i
skakavce. za sve kiše. vetrove i ljude koji sa
radošću žive sa celom planetom. zelene
trave i bela ruža. oblikujući svoju
ulogu na zemlji
beograd 8.5.1995
1278/2375
3795 šumska staza se zabelila od pamučastih maca koje lete
3796 za mali prst me je ujeo jedan komarac
3797 vetar ih nosi mace lete kao milovanje
3798 umorno telo odbija tekst
odbijanje teksta
1052. hodanje
na kraju hodanja pod toplim
suncem sam uživao u umoru koji
me je obuzimao. telo je imalo još snage
i vuklo me napred. između tog umora i te
snage meškoljila se moja radost. počinju
toplote. umor osiromašenjem obogati
razveje mi snagu. oblikujući svoju
ulogu na zemlji. siromaštvo
je bogatstvo
beograd 9.5.1995
1279/2374
3799 pa te reči kurac pička jebanje snaga. ali ne onako kao što ljudi rade
nego slično kao psi. onako skroz iz sebe. kao parenje. kao nadražaj. kao oslobađanje
tela. ne treba tu ljubav u socijalnom smislu nego samo kurac i pička. spoj i snaga i onda
dobiješ oslobađanje. e to je isto kao i umetnost. da tako rade kao kučići i mačići ljudi bi
naravno bili srećniji slobodniji i mirniji. više bi shvatali sebe. pošto to ne rade onda
ratuju. da su se više jebali ne bi sada ratovali priča mi etela merk
3800 hodamo kao jedno. kao da se držim za granu i hodam pravim
putem kaže sanja atanasković koja me drži pod ruku dok hodamo
procvetao bagrem
1053. hodanje
hodao sam dolmom sa etelom merk
sanjom atanasković i etelinim psom. ptice su
pevale. žabe kreketale. trava se zelenila. na pola
puta smo sreli ljude koji su doveli svoje pse da se
bore. jedan mladi i jedan stari pit bul terijer. kad smo
se vratili stariji je bio obliven penom i krvlju a mlađi je
ostao u šumi raskomadan. u povratku smo hodali donjim
putem koji se prostirao prav kao moja potreba za pravom
linijom. čarobna jednostavnost. siromaštvo je bogatstvo
procvetali su bagremi uzviknula je etela
beograd 10.5.1995
1280/2373
3801 biti budan. budnost je: zanos san i humor kaže hamvaš
3802 humor je umor. potrošenost. blaga ironija sa samim sobom
ispunjenost ritmom hodanja
1054. hodanje
današnje hodanje je bilo tiho. ravnomerno bez
zastoja. osetio sam kako telo traži sebi ugođaj. taj
ugođaj je odgovarajući ritam kojim se lakše hoda u
kome telo zabоravi na sebe. stopi se sa životom. slije
u reku postojanja. na kraju hodanja mi je ispunjenost
davala snagu. osetio sam to u ubrzanom hodanju uz
uličnu uzbrdicu. procvetali su bagremi uzviknula je
etela. razveje me hodanje kao vetar maslačak
beograd 11.5.1995
1281/2372
3803 steže se obruč sve manje je šansi. kažem šansa je u tome
3804 ako ne ti ko onda. ako ne sada kada
3805 svetlost
pišem o dnevnoj svetlosti
sa kojom se družim svakog dana
na hodanju. svetlost je vazduh za očí
očima mi postajemo svetlost i živimo
svetlost. teško je primetiti kako se ona menja
u svakom trenutku. da nisam krenuo na hodanje i
da nisam svaki dan napolju nikada to ne bih video
kada krenem pre podne svetlost me prati dok ne
završim hodanje. svetlost je most koji se diže iz
praskozorja i završava u predvečerju. sada je već
osećam u telu. kao da hodam po njoj. svetlost
nema boju kao ni život. ona je samo intenzitet
koji raste pulsira i pada. svetlost me uči
neuhvatljivom nedodirljivom
neopipljivom. svetlost me
uči svetlosti u meni
(iz rečnika hodanja)
ipak spokoj
1055. hodanje
na kraju hodanja je duvao
topli vetar. pomagao mi je. ako
nemam šanse i ako sam nemoćan
ipak kažem osećam topli vetar. to me
čini spokojnim. razveje me hodanje
kao vetar maslačak. moje šanse
su u postojanju
beograd 12.5.1995
1282/2371
3806 bol
kao i svet bol dolazi
i odlazi. teško je prihvatiti i
razumeti da pripada meni. da je to
moj bol. u svojoj suštini bol mi je saveznik
bol me moli da ga oslobodim bola. da ga pretvorim
u blаženstvo i smiraj. da li to mogu ili mi ostaje da trpim i
podnosim. da podnosim strah koji dolazi sa njim. poniženje
kojim me definiše. na jednom hodanju dok sam osećao bol
setio sam se (kako sam se to setio) spasonosne mudrosti
na psu rana rasla na psu i zarasla. i bilo je tako. bol je
nestao. bol uništava moju oholost i glupost. vrati me
zdravlju. postoje teška vremena u kojima se širi
zaraza bola. tada je bol u vazduhu i ne može se
izbeći. nismo hteli da se suočimo sa patnjama
drugih. bezosećajnost nas je opustošila
pustoš popunjava bol. bol umiruće
savesti. bol popunjava pustoš
i sutra ću pružiti svoj
korak
(iz rečnika hodanja)
subota
1056. hodanje
moje šanse su u
postojanju. bog je bog
sadašnjosti prima te i
uzima kakav jesi a
ne kakav si bio
beograd 13.5.1995
i
ali to malo je ogromno. zove se ne-ljudsko
hiljadama puta je veće od ljudskog. ne-ljudsko. kroz
to prolazim svaki dan i živim sa njim. ovo je knjiga
za sva godišnja doba. sve trave i cveće. leptire i
skakavce. za sve kiše. vetrove i ljude koji sa
radošću žive sa celom planetom
umor osiromašenjem obogati
svetlost me uči neuhvatljivom nedodirljivom neopipljivom. svetlost me uči svetlosti u meni
i
ružo
lutanja
ti
si
ja
sam
ti
si
ja
sam
bog
ruže
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
jedan je posle ponoći krećem da hodam ka praskozorju
24. jul 2025.
27626. dan mog života
1257/2396
3749 siromašan čovek skinuo cipele i čarape. pere noge na suncu
3750 lep dan lepa stazica. ipak borba u meni gorčina koje bih hteo da se oslobodim
otac tadej
1034. hodanje
gordost je veliki porok ljudski. a
kako se on prepoznaje u čoveku. po
vređanju drugih i naše reakcije na njihovo
vređanje. kadgod se osetimo pogođenim
uvređenim kada nam je neko nešto rekao
što nam se ne dopada bez obzira da li je taj
čovek u pravu ili nije u vlasti smo gordosti
ovako me leči svojim rečima otac tadej na
kraju dana. u dubokim cipelama me
boli tetiva. najdublje reči su blage
beograd 18.4.1995
1258/2395
3751 preko dvadeset stepeni. na suvom ne propuštaju vodu moje probušene patike
3752 više volim kurve nego neverne žene kaže mi miroljub stojanović
3753 lepo veče kaže se uobičajeno. tako je i lepo reći
3754 lepo je biti živ
primam se
1035. hodanje
imam 46 godina. nisam
dete ali se primam. primam se
na ovu noć. primam se na lepotu
dok hodam. primam se na hladan
vazduh. primam se na radost koja
dolazi sama. primam se na stovarište
pored koga prolazim. najdublje reči
su blage. primam se primam te
beograd 19.4.1995
1259/2394
3755 tvoje hodanje je veroispovest kroz prostor kaže mi zorica jevremović
3756 ja nisam ja. onaj sam koji nevidljiv pored mene hoda i kog nekada
nazrem. nekada zaboravim. koji prašta kad mrzim. koji ide kad ne idem
i koji će ostati uspravan kad umrem govori mi himeneza ivana vlajić
kao što vidiš
1036. hodanje
ovo je knjiga za čitanje. da bi
ti čitala ja je pišem. da bi ti pročitala
jednu jedinu rečenicu možda ovu ja pišem
i sve druge. tajna tvog čitanja je u mom pisanju
lepota i istina ovih rečenica je tvoja lepota i istina
sve oživi tobom. sve je tako jednostavno kao
što vidiš. jednostavno da jednostavnije ne može
biti. primam se primam te. nisam znao ništa o
knjigama kada sam izašao iz majčinog krila
i hoću da umrem bez knjiga s rukom
čoveka u mojoj ruci martin buber
beograd 20.4.1995
1260/2393
3757 hodopis
3758 rukopis
3759 putopis
3760 ružopis
1037. hodanje
1037. hodanje
nisam znao ništa o knjigama
kada sam izašao iz majčinog krila
i hoću da umrem bez knjiga s rukom
čoveka u mojoj ruci martin buber
ka rumenom zelenilu
beograd 21.4.1995
1261/2392
3761 jedan je posle ponoći krećem da hodam ka praskozorju
3762 rukom dodirujem drvo na početku pešačke staze ka
zemunu. prislanjam lice na njegovu koru. odlazim ono hoda sa mnom
3763 u gardošu sam. noć miriše na svežinu i tišinu
3764 svitanje najavljuju vrapci. vrapci su ptičje trave
3765 čudo noći se pretvorilo u čudo dana
praskozorje
1038. hodanje
krenuo sam na hodanje
odmah posle ponoći. želeo
sam da hodam noću i da korak
po korak stignem do praskozorja da
vidim kako počinje dan. kako nestaje
tama i kako se rađa svetlost. nigde nije
bilo nikoga. u dubokoj noći san mi se spuštao
u telo i onda su počele ptice. nisam video kako
se rodio dan. neprimećeno je došao i odjednom
bio tu. sa svetlošću ptice su bile nezaustavljive
baš kao i dan. čuo sam samo ritam njihovog
pevanja. dan se rađao sa pesmom. ka
rumenom zelenilu. hodao sam
pod zvezdama
beograd 22.4.1995
1263/2390
3766 dragana erdevički je prevela za ružu lutanja tekst ježi grotovskog
performer. u sledećih šest dana ću prepisati delove tog teksta u knjigu
3767 performer kisne
performer
1039. hodanje
performer pisano velikim
slovom je čovek akcije. on nije
neko ko glumi nekog drugog. on je
plesač sveštenik ratnik i izvan je estetskih
žanrova. ritual je performans. jedna ostvarena
akcija. čin. degradirani ritual je spektakl. ne želim
da otkrivam nešto novo nego nešto zaboravljeno
nešto što je tako staro da razlike među estetskim
žanrovima nisu više ni od kakve važnosti
hodao sam pod zvezdama. znanje
je stvar delanja
beograd 24.4.1995
1264/2389
3768 performer usnama dodiruje i ljubi ružin pupoljak
opasnost i šansa
1040. hodanje
opasnost i šansa idu zajedno
nema pravog kvaliteta ako nema prave
opasnosti. u trenutku izazova javlja se ritmizacija
ljudskih impulsa. ritual je moment velikog intenziteta
izazvanog intenziteta. u njemu život postaje ritmičan
performer zna kako da kretanje tela spoji sa jasnoćom
svedoci tada zapadaju u intenzivna stanja jer su pre
svega osetili prisutnost. za to treba zahvaliti performeru
koji je most između svedoka i nebeskog. znanje je
stvar delanja. u tom smislu performer je
graditelj mostova
beograd 25.4.1995
1265/2388
3769 performer piše pismo prijatelju
savest
1041. hodanje
suština me interesuje jer
u njoj nema ničeg sociološkog
to je nešto što niste primili od drugih
što nije došlo spolja što nije naučeno. na
primer savest je nešto što pripada suštini
različita je od moralnog pravila koje pripada
samo društvu. ako prekršite neko moralno pravilo
osećate se krivim a to je glas društva u vama. ali
ako uradite nešto što je u suprotnosti sa vašom
savešću vi osećate grižu savesti. u tom smislu
performer je graditelj mostova. to je između
vas i vaše savesti a ne između
vas i društva
beograd 26.4,1995
1266/2387
3770 performer u običnosti dodiruje zanos
ja-ja
1042. hodanje
mi smo dvoje. ptica koja
kljuca i ptica koja to posmatra. jedna će
umreti jedna će živeti. zaokupljeni kljucanjem
opijeni životom unutar vremena zaboravljamo da
oživimo onaj deo nas koji posmatra. tako se tu krije
opasnost da se živi samo unutar vremena. ja-ja ne znači
biti podeljen na dva dela nego biti dvojak. stvar je u tome da
treba biti pasivan u akciji a aktivan u posmatranju. menjati
navike. pasivan: biti prijemčiv. aktivan: biti prisutan. da bi
održao život ja-ja performer treba da razvije ne telo-masu
telo mišić nego telo-kanal kojim sile kruže. to je između
vas i vaše savesti a ne između vas i društva
ne improvizujte molim vas
beograd 27.4.1995
1267/2386
3771 performer gleda u oči mlade devojke
čega se sećam
1043. hodanje
pristup kreativnom putu se sastoji
u otkrivanju drevne telesnosti u sebi sa
kojom ste snažno povezani sa vašim precima
počinjući od detalja u sebi možete otkriti nekog
drugog - vašeg dedu vašu majku. jedna fotografija
sećanje na nečije bore. udaljeni odjek boje nečijeg
glasa može vam omogućiti da rekonstruišete njegovu
telesnost. prvo telesnost nekog poznatog a potom sve
udaljeniju i udaljeniju telesnost nekog nepoznatog čoveka
vašeg pretka. možete otići vrlo daleko unazad. to je kao
da vam se sećanje probudilo. to je fenomen sećanja
kao da se prisećate performera iz prastarog rituala
ne improvizujte molim vas. svaki put kad nešto
otkrijem osećam da je to ono čega se sećam
beograd 28.4.1995
1268/2385
3772 performer pije vino sa prijateljem
poreklo
1044. hodanje
otkrovenja su iza nas
i moramo putovati nazad da
bismo ih dosegli. u prodiranju - kao
u povratku iz progonstva - čovek može
da dodirne nešto što više nije povezano sa
poreklima nego ako mogu tako da kažem sa
poreklom. prodiranje je plemenitije nego isticanje
u prodiranju sam ja nad svim stvorenjima. ni bog ni
stvorenja nego samo ono što bejah i što ću ostati sada
i zauvek jer meni u ovom proboju pada u deo da smo
bog i ja jedno. tu sam ja ono što bejah a tu ja niti se
smanjujem niti rastem. svaki put kada nešto otkrijem
osećam da je to ono čega se sećam. jer sam tu
nepokretni uzrok koji pokreće sve stvari
beograd 29.4.1995
1270/2383
3773 neka blaga kiša kaže rajka sredojević
3774 hodamo pored nekoliko zakonom zaštićenih evropskih bukava
3775 beli se beli platan u noći
izrasla porasla
1045. hodanje
hodam i mislim na ružu. kao
i svaki dan. izrasla je. porasla nežna
skrivena u mojim koracima podaje se. voli
da je gledam. uživa u sebi. nestaje i gubi se
u svojoj snazi i lepoti. jača je od sebe
unutrašnja geografija. geografija podavanja
jer sam tu nepokretni uzrok koji pokreće
sve stvari. ružа je put ka sebi
beograd 1.5.1995
1271/2382
3776 ne čuvati život. živeti ga
3777 većinu saznanja na putovanju čini umetnost predavanja
3778 gubljenje reči na putu
sve što napisah napisah na putu. sa puta
reči sa puta. pokupio bih reči i hodao dalje. i
onda ih opet kupio i hodao dalje. koliko sam više
išao bilo ih je sve manje. ali to manje je bilo više
naravno misterij. naravno paradoks. nebo je sve
više bilo samo nebo. koliko sam više gledao ptice
one su sve više bile ptice. moje telo je sve više bilo
samo telo i sve manje je bilo moje. o tome govorim
sve se pretvarа u put. iz moštva puteva u jedan
jedini. onaj koji ne zna za reči put. iz muzike
u njoj. nestanu sve reči u jednoj jedinoj
jedinoj koju neću ni izgovoriti
(iz rečnika hodanja)
lišće
1046. hodanje
lišće. ruža je put
ka sebi. struna
beograd 2.5.1995
i
svitanje najavljuju vrapci
vrapci su ptičje trave
dan se rađao sa pesmom
performer u običnosti dodiruje zanos
ružа je put ka sebi
i
ružo
lutanja
tvoj sam
jer ti si
svačija
da bi
bila
samo
moja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
telo je san koji se kreće
23. jul 2025.
27625. dan mog života
1242/2411
3712 kupa se sava u suncu. svaki joj talas blešti. (posvećeno dragani erdevički)
3713 stari prosjak sedi na betonu i viče onima koji mu daju novac bog da
vam da zdravlje. bog da vam da zdravlje. ove reči odjekuju kao zvona
prvi put ove godine
1021. hodanje
prvi put sam ove godine skinuo majicu
i košulju i sunčao kožu u hodu. hodao sam sa
draganom erdevički. već treću godinu ona unosi
tekstove knjige ruža lutanja u kompjuter. dragana
hvala ti. dnevna toplota se nastavila u noći. prijala
mi je. ulice su bile polivene i prazne. samo poneka
grupa mladih i osvetljeni izlozi. neko je vikao u
noći. na kiosku je pisalo imamo hladno pivo i
sokove. vetrovi duvaju mojom dolinom
u susret mi dolaze perači ulica
beograd 3.4.1995
1243/2410
3714 sa ratkom nadom i lazarom obuhvatam 160-godišnji platan na
topčideru. tek kad nam priđe jedan čovek nas petoro ga obuhvatimo rukama
3715 topli zrak. telo mi se kupa u njemu
3716 zahvaljujem se kaji i miletu mojim roditeljima. radostan sam i slavim. slavlje je molitva
3717 osećam telo. osećam ga svaki dan. telo je san koji se kreće
3718 niz potiljak i kičmu sliva mi se nebo. spuštam ga u noge i hodam po zemlji
3719 tišina koja me okružuje je dar
3720 hvala milosti. hodam i gledam preko mog ramena vidim te u
praznini. hodaš sa mnom. poskakujem od radosti. srna sam u pokretu
ja radim gradove
1022. hodanje
hodao sam sa prijateljima dedinjem
(nove kuće za nove ljude). košutnjakom kroz
šumu (šumska staza za retke korake). prijatelji
su brali koprive. sa vrha brda gledali smo grad
kroz noć smo se vraćali šumom. mrak je bio
topao. poskakivao sam kao srna u pokretu
u susret mi dolaze perači ulica. pa
da ja radim gradove
beograd 4.4.1995
1244/2409
3721 na pola puta na zatravljenoj kosini nasipa ležimo
gaga udovičić i ja. zemlja je topla počinje da pada kišica
3722 gaga je ponela jabuku i krušku. polovinu jabuke i polovinu
kruške pojede gaga onda ostatke zamenimo. i dalje pada kišica
3723 prelazimo most. ptica gnjurac zaroni na sredini
dunava i nestane. malo uzvodno se ponovo pojavi. pada kišica
3724 hodam ulicama i tražim koprivu da je pokažem gagi. pada kišica
ležanje na zemlji
1023. hodanje
dvadeset minuta ležanja na zemlji
na pola hodanja odnelo mi je umor
zemlja je upila moju napetost. zatvorio
sam oči i prepustio se. mirisala je trava. čuo
sam zemlju. sitne kapi kiše su mi padale po
licu i šakama. volim nasipe odmaraju me
dunav se razlio po vrbama. pa da ja
radim gradove. rastu mlade
koprive kao i mlade
devojke
beograd 5.4.1995
1245/2408
3725 posle 15 kilometara ulaziš u nežnost ili ćeš popizdeti kaže slobodan ilić
3726 hodamo kao talasi. ukorak
3727 nogu pred nogu. ukorak
3728 sve se produžava u hodanju. topli vazduh se nastavlja u predvečerje
miris knjige
1024. hodanje
u hodanju čitam roman
emanuele bernam. njegova žena
kler je slušala tomino disanje. po prvi
put zaboravljajući na vreme on će možda
zaspati pored nje. nije se micala. koža joj je
postajala znojava na mestima gde su im se
tela dodirivala. zatvorila je oči. provešće noć
zajedno i sutra će zajedno doručkovati. toma
sigurno dosta jede ujutru. imala je jaja sir i
dva režnja šunke. to će biti dovoljno. neće
otvarati prozor i stan će ceo dan mirisati
na pečen hleb. rastu mlade koprive
kao i mlade devojke. lekovita
jednostavnost
beograd 6.4.1995
1246/2407
zavoleti je najtužnije
1025. hodanje
rekla je malopre ljubica marić
lekovita jednostavnost. samo
nežnost beskrajna
beograd 7.4.1995
1247/2406
3729 za mene je ovo hodanje kao manastir kaže nada petronijević
manastir
1026. hodanje
kao mladić želeo sam
da odem u neki manastir. ova
hodanja su danas to. otvoreni
manastiri u predelu. manastir u
kiši nadi i meni. dok kiša kišuje
nada naduje ja miroslavljujem
stisnеm rukave od jakne iz njih
curi voda. manastir koji se
kreće. samo nežnost
beskrajna. manastir
promene
i
ponavljanja
beograd 8.4.1995
1249/1404
3730 suze mi oči od vetra i hladnog vazduha. možda ja to plačem
3731 napuštenost
napuštenost je danak pričanju
priče do kraja. ko ne želi da bude
napušten odustaje od priče postojanja
odustaje od toga da mu na kraju mala ptica
sleti na rame. da bude prihvaćen i od vatre i od
vode i od beskraja i od uzglavlja. hodajući kroz svet
mnogo puta sam se osećao odbačen i napušten. oh
kako je to bolelo. bolelo je kao znamen. kao prva reč
sve je tu ali nema njene ruke na mom ramenu. na
putu sam a ne vidim put preda mnom. u jasnoći
zemljinog šara ne vidim ni prst pred očima
plemenitost se tek rađa u meni
(iz rečnika hodanja)
četiri dugmeta
1027. hodanje
vetar je hladan priča mi telu
telo ga oseća. zajedno duvamo niz
vodu. kupio sam četiri mala dugmeta za
novi prsluk. fotografisao sam se za rad
jedаn čovek. to činim već dvadeset četiri
godine. dvadeset četiri godine kao jedan
dan. manastir promene i ponavljanja
da budem zadovoljan ovim kako je
beograd 10.4.1995
1250/2403
3732 na današnji dan prve godine ruže lutanja u istanbulu
sam zapisao zaista je svet ono što ne mora da se vidi
3733 svako biće je slobodno i u vezi je sa svim ostalim bićima
trideset pesama o moru
1028. hodanje
celu prošlu noć sam sa nebojšom
pisao projekat za konkurs ministarstva
kulture. iscrpljen sa bolom u stomaku vratio
sam se u krevet. to nije hodanje. bilo je to
čuvanje da bi se hodalo. moj prijatelj je
napisao lepu knjigu. zove se marinizmi
moj prijatelj slobodan tišma. da
budem zadovoljan ovim
kako je. knjigu
o moru
beograd 11.4.1995
1251/2402
3734 skroz smo mokri dragana erdevički i ja
3735 bome je hladno!
3736 jedemo jabuku i pušimo sklonjeni pod jednim svodom
kako ne voleti
1029. hodanje
kisnuli smo kisnuli i hodali
kada pada kiša nema nikoga
tada je lepo prolaziti i biti sa kišom
gladni i ugrejani vratili smo se dragana
erdevički i ja u grad. draganu je na mostu
zaboleo stomak. kleknula je i držala se za
ogradu. bila je kao gnezdo. ja sam gledao
niz vodu. bila je zamućena žuta od kiše
kako ne voleti onog koji je kisnuo
sa tobom. knjigu o moru. kiša
nebesko more
beograd 12.4.1995
1252/2401
3737 greje me sunce na pola puta. mokra šumska staza. do malopre je padala kiša
3738 iz šume izbijam na kola u kojima dvojе ljudi vode
ljubav. vidim samo njegova leđa i njena gola stopala u šoferšajbni
3739 hodam i čitam virginiju vulf pored šlepova. boli me stomak
3740 bol me utišаvа i plаši
3741 vreme se stаlno menjа. to me sve više uzbuđuje
3742 vreme to su prostori. vetrovi koji duvаju iz dаleka. okeani koji
se hlade i greju. zemlja koja se spira. led što se topi. voda koja isparava
3743 navukao sam kapu na čelo i spustio oči
zamisli
1030. hodanje
hodao sam po ostrvu
adi ciganliji. ne mogu da
se načudim koliko je svet lep
da postoji u tako lepim oblicima
zamisli voda preplavila šumsku
stazu. zamisli miriše posečeno
drveće. neverovatno ptica na
grani. zamisli staza je utabana
kiša nebesko more. zamisli
i danas sam hodao
beograd 13.4.1995
1253/2400
3744 putovanje je surovost. ono te primorava da veruješ strancima
i da se lišiš poznate udobnosti doma i prijatelja. stalno si izvan ravnoteže
ništa nije tvoje osim suštinskih stvari - vazduha. spavanja. snova. neba
mora - stvari koje teže večnost ili mi tako zamišljamo čezare paveze
izvor ravnoteže
1031. hodanje
kako da sačuvam kontinuitet a
da se odmarаm. kako dа mnogo
rаdim а dа lenstvujem. kako da ne
maknem ni prstom a da premeštam
planine. ova knjiga je knjiga svežine i
zamora. raskršće čuda i nemogućeg
zamisli i danаs sаm hodаo
slede letenja
beograd 14.4.1995
1254/2399
3745 u ovoj kući sam napisao ne, ne verujem da se
ova rečenica ne čuje pokazujem rukom rajki sredojević
kao dete
1032. hodanje
skoro mesec dana sam
pušio i svakog dana povećavao
broj cigareta i kafa. sve više me je
boleo stomak. kulminiralo je to u sredu
u četvrtak sam prestao sa cigaretama i
kafom. sada se osećam kao dete. dete
u subotu. čekam nedelju. slede
letenja. čeka me ponedeljak
beograd 15.4.1995
1256/2397
3746 nikada dovoljno ponovo iznova: strpljenje
3747 narasli dunav je potopio stazu kroz šumu. ovo je nova
staza nastala ovih dana od onih koji su prošli tik iznad vode
3748 lepe mi se noge za mokru blatnjavu zemlju
sunčeva svetlost se preliva po bojama zemlje
jedini na mostu
1033. hodanje
jedino sam ja na mostu
ostalo su automobili. i brzina
veliki mesec iznad puta završio se
zavukao između redova neonskih svetiljki
u meni živi čovek od pre milion godina. u meni
žive svi odnosi i sve simpatije. u meni živi put
kojim smo došli iz boga. put kojim ponovo kružeći
dolazimo do njega. sve sam to osećao kada sam
primetio kako sam hodam preko mosta. čeka
me ponedeljak. u dubokim cipelama
me boli tetiva
beograd 17.4.1995
i
niz potiljak i kičmu sliva mi se nebo
spuštam ga u noge i hodam po zemlji
ja radim gradove
svako biće je slobodno i u vezi je sa svim ostalim bićima
kako ne voleti onog koji je kisnuo sa tobom
u meni živi čovek od pre milion godina. u meni žive svi odnosi i sve simpatije. u
meni živi put kojim smo došli iz boga. put kojim ponovo kružeći dolazimo do njega
i
ružo
lutanja
hrani
jer
hleb
si
nasušni
poji
jer
krv
si
božija
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ružom ka bogu
22. jul 2025.
27624. dan mog života
1229/2424
3672 danas počinje proleće
3673 posle 1228 dana opet sve kreće iznova. od nule
svaki deo puta i jeste početak. pa onda hajdemo početku
3674 izlazim iz osunčanog grada. ka rumenci se nebo natmurilo. modro je kao more
3675 pada led nošen jakim vetrom. sačekujem ga licem
3676 moć je bedan cilj
3677 korak je pupoljak
3678 posebnost je afirmacija mnoštva
3679 lepota je iskupljenje
smenjivanja
1010. hodanje
danas su se smenjivali
sunce modri oblaci i kiša. sećam
ih se. povremeno bih osetio miris
propupelog drveća. pupoljci nas bude
iz sna. pupim sa njima i ja. kiša je oprala
put. uživao sam u njemu. čist put mi je
čistio um. počelo je četvrto proleće na
ruži lutanja. kroz prozore se plavi
svetlost nečijih televizora
proleće ponesi me
novi sad 21.3.1995
1230/2423
3680 i danas posle sunca jak vetar i led. uh kakav led
3681 ja osećam strah od tih starih žena posle tridesete. one su tako udešene a u stvari
su zapuštene. reci mi šta je u njima lepo pita me sedamnaestogodišnja ivana stupina
3682 neću da završim školu. neću da popustim u svojim
principima. ispisaću se kaže sedamnaestogodišnji anđelković robert
3683 neću da budem kao drugi. neću da budem prirodna hoću
da budem svojа kaže sedamnaestogodišnja ćiraković dragana
postoji izlaz
1011. hodanje
tek je oko ponoći malo
otoplilo. ceo dan je bio ovakav
i onakav. hladno toplo. sunce kiša
oblačno sneg. pa opet hladno toplo sunce
kiša oblačno sneg. pušim. boli me stomak. ovih
dana sam mnogo razgovarao sa prijateljima o
moći vlasti nasilju manipulaciji. na momente se
sve učini užasnim. groznim i onda odjednom
vidim rešenje i izlaz. sveštenik ratnik i pesnik
govorio je bodler. proleće ponesi me
voleo bih da slušam ornet kolmana
novi sad 22.3.1995
1231/2422
3684 vetar i kišica. zakopčam jaknu i osetim u kući sam
3685 izlazim iz novog sada. nemam novaca. imam
vetra. osećam radost življenja. ružom ka bogu
3686 u kolima koja su prošla prepoznao sam prijatelja
zorana kolundžiju. mahnuo mi je mahnuo sam mu
detalji i dalje
1012. hodanje
mokre noge. prilazi mi
mačka. klozet papiri u izlogu
žuti folcvagen se parkira. francuska
kapa na glavi starog gospodina. autobus
47 škripi i pristiže. prodavačica cigara sama
na ulici. puši mi se. temperatura jedan stepen
iznad nule. 22 časa i 52 minuta. plavi trolejbus
pretrčavam ispred automobila bg-901-248
zasvetli električna sklopka tramvaja baš kao i
u temišvaru. reklamni transparenti na slaviji
na jednom piše evropa pleše. na drugom
premijera žilnikovog filma marble ass
voleo bih da slušam ornet kolmana
evropa u mojim mokrim stopalima
beograd 23.3.1995
1232/2421
3687 svet se nudi našim mislima u bujici čiste svetlosti. moja
želja je da se ujedinim sa duhom sveta kaže mi dejvid henri toro
3688 rečima dodirivati
3689 iznenaditi sebe
crta
1013. hodanje
u liftu sam. sve ostalo
je ponavljanje. hodanje
vreme ruža. evropa u mojim
mokrim stopama. evropa
otisnutа na mojim
tabanima
beograd 24.3.1995
1233/2420
3690 na dnu sam bez snage
3691 hodam polako po toplom danu ulicama vračara
obični tihi prolaznik. opasnost vreba na svakom delu puta
crtica
1014. hodanje
šta je činilo današnju
ružu. tišina zemlje i tišina
neba. evropa otisnuta
na mojim tabanima
nastaviti i biti tih
beograd 25.3.1995
1235/2418
3692 ima nas dobrih i ima vas loših kaže starija seda žena prijatelju s kojim se razilazi
3693 pola sedam je uveče. sunce mi sija iza leđa. svetlost
se zaustavlja po kalemegdanu i belim zgradama beograda
3694 nemam pare da platim ni krevet ni hranu. to plaši. ali i čudo: bezrazložna bezbrižnost
maloprе sam pomislio: ovo je trenutak za opuštanje za razumevanje drugih
3695 ja kome je adresa svaka stopa u evropi nemam ni za krevet
ja koji patikama hodam u treći milenijum nemam ni za patike
apokalipsa kaže
1015. hodanje
hodao sam sa darkom sa
kojim sam se danas upoznao. pričali
smo o njegovom učešću u ratu. apokalipsa
kaže. lakše je razvaliti gvozdene okove nego
vеnac cvеća. drugu polovinu hodanja sam
hodao sam. stvarima sam. nastaviti i
biti tih. lutati i biti cvеće
beograd 27.3.1995
1236/2417
3696 kako bih volela da zagrlim reku kaže mi sedamnnaestogodišnja
gaga udovičić na 14 kilometru dok smo gledali reku
3697 ponekad je kamen jezgro
instančani oštar profil
stidljivost je bolest blaga
jako toplih prihvatanja
mišljenja su sukob strasti
zavidnost im dušu cepa
vatrometi i to je london
verujem ti jer smo isti
obuzet sam silnom snagom
uživam u tvojoj sreći
okrećem se tebe tražim
zidovi su moja reka
vremena su ovde stala
prazan prostor koji slikam
tvoje reči mene hrabre
tvoje reči meni znače
pevuši mi gaga obojeni program
tvoje reči mene hrabre
1016. hodanje
hodao sam sa gagom. upoznali smo
se danas. voli obojeni program. lako je
ishodala 20 kilometara. ponela je dve
jabuke i dala mi je tri bombone. pričala mi je
o dizelašicama. prijateljicama iz razreda. prošli
smo kroz krdo ovaca. pratilo nas je petoro pasa
sava je nadošla i raširila se do nasipa. lutati i
biti cveće. uživam da slušam druge
beograd 28.3.1995
1237/2416
3698 današnje hodanje posvećujem ernst jingeru čestitajući mu stogodišnji rođendan
3699 sreda je popodne. u susret mi dolazi stari bogalj
3700 hodam srbijom dragi ernste danas ti je rođendan. slavlje življenja. slavlje
je vrsta molitve. hodam sa tvojom knjigom u džepu. u dva velika svetska rata
srbija i nemačka su bile na suprotnim stranama. neprijatelji. u svojoj levoj i desnoj
nozi ne osećam neprijatelje nego hodanje. ono me vodi dalje niz put. dalje niz tekst
3701 uz uzbrdicu dignem glavu ka suncu. svetlost mi zatvara oči
3702 dragi ernste svedoci današnjeg hodanja za tebe su bili psi koji su
me gledali ćulili uši prilazili mi i njušili me. razumeli su da hodam za život
danas je sto godina ernst jingeru
1017. hodanje
pre sto godina 29. marta 1895 si se rodio. trenutak
je obeležio večnost. danas sam krenuo da hodam za tebe
sa svog 20981 kilometra i posle 28 kilometara završio dan
hodao sam kroz beograd i mali mokri lug. kada sam se
vraćao osećao sam umor u butinama. blago umora. u njima
sam nosio tvoje godine tvoj vek i moje kilometre. da li su to
bile butine srce života ili taj mozak beskrajni. taj kosmički
um u mojoj glavi. još jednom ti se poklanjam klanjajući
se svima i svemu koji su živeli u ovom veku. uživam
da slušam druge. umor taj slatki mir
beograd 29.3.1995
1238/2415
3703 danas sneg
3704 hodamo jelena jovanović vetar i ja. vetar kaže:...
3705 malopre dok smo prelazili most dva puta su nas
autobusi poprskali i zalili vodom. uvek kažem ima sreće
nagrada
1018. hodanje
hodao sam sa jelenom jovanović
23 kilometra u snežnom kišnom danu
nekoliko puta se vreme menjalo. oblaci su
dolazili. vlažni plavi modri i teški. sve je mirisalo
na vodu. hodali smo u zajedničkom ritmu. zamolili
dva mladića za po cigaru. jelena mi je pričala ja sam
slušao. ja sam pričao jelena slušala. oči sam odmarao
u tihoj vodi reke save. dugo nas je pratio jedan pas
bacao sam mu pohovani hleb koji je jelena spremila
bilo mu je lepo sa nama i nama sa njim. i na kraju
na mostu za nagradu autobusi su nas
poprskali i okupali. umor taj slatki
mir. ne delo nego smirenje
beograd 30.3.1995
1239/2414
3706 skelet stopala sastoji se iz 26 kostiju poređanih u tri grupe. zadnju
grupu čine sedam kostiju koje grade nožje. to su skočna kost. najviša zglobnjava
sa golenjačom i lišnjačom. petna kost koja se nalazi ispod skočne. ispred ove dve
kost nalazi se kockasta kost spolja. čunasta kost koja se zglobljava sa skočnom kosti
i donjim krajkom golenjače unutra. a ispred njih tri klinaste kosti. ispred kostiju nožja
nalazi se pet kostiju donožja. to su sitne koščice građe slične dugim kostima a imaju
telo bazu i glavicu. ispred ovih kostiju nalaze se kosti prstiju sastavljene iz tri reda
članaka ili falangi. jedino palac ima dve falange dok svi ostali prsti imaju po tri
skelet stopala
1019. hodanje
produvao nas vetar gagu
udovičić i mene. gaga je napravila
medenjake i ponela ih u svom malom
rancu. u drugoj polovini hodanja sinulo
je sunce i kao prethodnih dana sa
predvečerjem vetar je stao. to put u
meni izaziva saosećanje drugih. ne
delo nego smirenje. hvala putu
beograd 31.3.1995
1241/2412
3707 u jednom trenutku naleti sneg ali posle toga odmah sunce
3708 šetam železničkom stanicom ne očekujući nikoga. ne odlazeći nikamo
sada je to samo zgrada i tehnika putovanja. bez emocija. ali ima mirisa. i sećanja
3709 blistavo lišće na granama pupi. to i više ništa ne reći
3710 prva bolest vere: nišlijske kafane. druga bolest vere
odoh u tuđinu. treća bolest vere: umirem za tebe
3711 kad krene ona monotonija koraka onda se nešto iznutra rađa kaže mi dragan stajić
tri rečenice
1020. hodanje
cvetaj ružo. hvala putu
vetrovi duvaju mojom
dolinom
beograd 2.4.1995
i
korak je
pupoljak
lepota je iskupljenje
rečima dodirivati
iznenaditi sebe
put u meni izaziva saosećanje drugih
i
ružo
lutanja
ti si
prapoverenje
lutanjem
i
apriori
podavanje
ružom
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
sve što podvigu stremi u podvigu i luta
21. jul 2025.
27623. dan mog života
1215/2438
3637 vi ćete sa vama raščistiti i onda ste odmah bog kaže mi mirjana jovanović
3638 hodam grobljanskom ulicom. ovde na ovom groblju je sahranjena moja drugarica iz
osnovne škole kosovac ljubica. pored mene prolazi mlada žena sa dva dečaka. vraćaju se
sa priredbe koja je napravljena u školi za osmi mart. ovde je bio kiosk u kome je '85 '86
gavra ubio dva milicionera. ovde rastrgnut glasački plakat đinđić i bašić. vučem prst
po zidu dok mi se vatra ne upali na koži. i kažem sve je to ruža lutanja
3639 čuješ li svoje plaho srce. srce rosom umiveno. čuješ li. ja sam tvoj. veličanstveno tvoj
3640 u naselju satelit skrećem sa glavnog asfaltnog puta na zemljanu usku stazu kojom
se prelazi preko zatravnjenog polja. zastаjem da je opišem. to je čudo krivudave lepote
anonimni put. delo svih koraka koji su prešli poljanu po njoj. ovih par koraka čini kraj staze
da se odmorim od teksta na kraju dana
998. hodanje
to je povod današnjeg zapisa. danas smo pričali
o doživljaju boga. spajaju se šake i tabani
novi sad 7.3.1995
1216/2437
3641 danas sam sa milošem vlaškim i vladom tupanjcem snimio 20640 kilometar
3642 stojim i gledam galebove kako plove dunavom
miran sam i mirna je reka. najlepše je gledati
mirisi zajedništva
999. hodanje
opet tekst na kraju dana. noć dolazi
brzo. sija dan za danom. višednevni
boravak u jednom mestu me zapliće. ljudi
bi želeli da ostаnem tu sa njima. u njihovim
jazbinama u njihovim mirisima u njihovoj kiši
zaplićem se i posrćem menjajući svoje navike
koji je moj miris. mirišem li na oblake. ili
svetlost koja se menja. mirišem li na
siromaštvo ili sporost. spajaju se
šake i tabani. mirišem li
na ulaženje
novi sad 8.3.1995
1217/2436
3643 snimam hodački film po novom sadu sa savom kuzmanovićem
tupanjcem vladimirom. nenadom kesićem. zlatkom kusturicom i milošem vlaškim
3644 kažem ti da sam prestao da radim sva ta stanja kada sam video
prijatelja koji je na artanima pokušavao sebi da polomi kičmu zalećući
se na šipku koja služi za trešenje tepiha. sa dvadeset metara skoči u letu
se okrene naleti na šipku i onda padne. leži pet minuta ustane i ponovo. to
hoće da radi i ajde sad. ajde da lomim sam sebi kičmu priča mi vlaški miloš
3645 šta si radio sad pitam devetnaestogodišnjeg nenada kesića dok se vozimo liftom
odvezivao pertle da ne bih morao u stanu. ako hoćeš da se rešiš neke nevolje najbolje
je da je izneseš na leđima najkraćim putem rekao mi je ulazeći u svoj mali stan
hodamo i pijemo
1000. hodanje
hodao sam sa momcima pijani
krug oko grada. bilo je to hiljadito hodanje
hodali smo pili vino i sunce i stare vozove. momci
su bili krajnje dobri. puni početka i mogućnosti. hodali
smo u grupi koja dolazi prolazi i odlazi. koja se ne vraća
na jednom delu puta smo hodali po prašini koja se
dizala iza nas. bili smo mnogo filmova. mnogo
krupnih kadrova. mnogo koraka. mirišem li
na ulaženje. lako smo utrošili dan
novi sad 9.3.1995
1218/2435
3646 danas je trećina desetogodišnjeg hodanja
3647 hodam zemunom i osećam: ne smisao nego spokoj
3648 beli se napupelo drveće. mirišem ga. gledam
sitno plavo cveće u travi. radujem se što sam u beogradu
3649 sve je sve i ništa. dobro je dobro i zlo
3650 ne privlači me da znam kako se kaže ruža na mnogim jezicima. uzbuđuje
me da budem ruža. da je kažem i pevam na jednom jedinom jeziku. njenom
hiljadu i jedno hodanje
1001. hodanje
bane krstić je ostao u kolima iza mene
i gledao kako odlazim. ja sam gledao tamo
gde ću otići i nestati. biti znači nestati. biti list u
jutru na mirnim granama. istovetnost koja hrani
nestao sam na putu i pojavio se u zemunu
lako smo utrošili dan. iz ulice niz put
beograd 10.3.1995
1219/2434
3651 danas mi je dragan stajić pričao o satanu panonskom i užasu rata. večnom
klanju mladića koje se zove herojstvo. sreća je ipak samo običan život kaže mi
3652 ipak samo
tiho sabiranje
1002. hodanje
dvesta preostalih maraka su
jedini novac koji imam (izuzimajući
lavež ovog psa). ne pušim sreću. nisam
uspeo da nabavim pare za sledećih sto dana
hodanja od grčke do nemačke za ernst jingera
treći deo ruže lutanja nije izašao iz štampe i više
se niko ne brine o njemu. prvog i drugog dela ni
posle tri godine nema u knjižarama. sve su to
iskušenja. sve je to put. iz ulice niz put
sve ono o čemu se ne može
govoriti o tome se
može pevati
beograd 11.3.1995
1221/2432
3653 polazim. iscrpljen sam kao gvožđe
učenje sajdžije
1003. hodanje
u svojim beleškama sam
našao listić sa citatom iz knjiga faludi
đerda i erika džonsona beleške iz prašume
putovanje ima pet uzroka kako mi je to sajdžija said
abdalah objasnio. da svoje nevolje i brige ostavimo za
sobom. da bismo svoj hleb mogli zaraditi na nove načine
da steknemo nova iskustva i da učimo. da prisvojimo
uljudnost prijaznost i čestite običaje. da sklopimo
poznаnstva sa vrsnim ličnostima. sve ono o
čemu se ne može govoriti o tome se
može pevati. odmarаm se u
nemoći i izgubljenosti
beograd 13.3.1995
1222/2431
3654 smrzavam se. zebu mi ruke. samo ruke
3655 ruke su lišće na granama
gole šake
1004. hodanje
juče i danas me je
produvalo. hladno mi je
drhtim. vetar nosi sitne pahuljice
taj sam kome je hladno. na ulicama
je malo ljudi. sklonili su se. budite
unutri ja sam napolju. odmaram
se u nemoći i izgubljenosti
ružo gde me vodiš
beograd 14.3.1995
1223/2430
3656 da li je ova hladnoća po rukama od danas ili je to i ona jučerašnja
3657 pod belim starim platnom na topčideru duboko se poklonimo slobodan ilić i ja
3658 nekog inače moraš voleti kaže mi slobodan ilić dok hodamo
banovim brdom. zašto pitam ga. moraš da voliš moraš da voliš
sutra je danas
1005. hodanje
kotrljaju se dani i ja sa njima
kotrljanje nam je mera. jedva stižem
da ih naslovim i opišem. ponavljaju se. isti
su. teški. sa mukom pronađem nekoliko reči
ali to su te reči. reči za današnji dan a već sam
u sutrašnjem u kome takođe iz pete izvučem
nekoliko reči. taj sutrašnji dan je danas i u
njemu napišem o nekoliko kamenčića i travki
to su te reči. pomaže mi vera da je to
dovoljno. dovoljno i lepo. ružo gde
me vodiš. smiri se gordi čoveče
beograd 15.3.1995
1224/2429
3659 mart
3660 pala je noć i ovde po šlepovima na savi
3661 tramvaj prelazi preko železničkog mosta. sve
bruji. sve se trese. lepa buka za nečujni pozdrav
3662 sve je u ovoj zemlji teraj dok ide
tamo gde reka vri
1006. hodanje
mimo je veče. umoran sam
smiren. vidimo se sutra u pola
dvanajst kaže prijateljica prijatelju na
rastanku. spavam kod prijatelja. oni me
hrane. u džepu nemam ni dinara. kakvi su to
džepovi. trubi jedan auto. kao da me nemoć
odmara. onesvešćen plutam po vodi. da li su preda
mnom grebeni. ili vodopadi koji će me baciti duboko
tamo gde reka vri. ili se reka smiruje pred velikim
morem. okeanom milosti. pustio sam se vodi. nek
lutanje pluta. obnavlja i luta. na njegovoj sam
strani. smiri se gordi čoveče. sve što
podvigu stremi u podvigu i luta
beograd 16.3.1995
1225/2428
3663 pomalja se ispred mene moja senka na putu
i odmah osetim da mi je od sunca malo toplije
3664 isparava se i crni zemlja
3665 blagi vetar nosi vlagu i ona se kao sitni sneg širi po poljima
3666 uhvati sada
mesec i ja
1007. hodanje
vraćam se posle ponoći
mislim kako da pišem o današnjem
danu. i onda ugledam pun mesec. šta mi
kažeš meseče. mesec ćuti. ćutim i ja. sada
ga zakriljuje dizalica. sam je na vedrom nebu
bez zvezda. sam zvezda. mesec i ja. ti si mesec
a ja. sa tobom sam nisi sam. a ja. koliko mi je
dana potrebno da hodam i stignem do tebe
a tebi. sve što podvigu stremi u podvigu
i luta. ljubim ti sunce meseče
novi sad 17.3.1995
1226/2427
3667 sa prolećem se sve iznova pojavljuje baš
kao i ova zemljana staza kojom se spuštam
3668 jesenas me bolela ahilova tetiva. bolela pa prošla. sada je osećam. dobro došla boli
prolećno čišćenje
1008. hodanje
đubre je centralni problem
đubre svih vrsta. sa prolećem se to
najbolje vidi. izlazimo iz svojih jazbina. da
nam zimi ne bi bilo hladno napunili smo ih svim
i svačim. pogotovu svojim strahovima i lenjošću
nagomilali su se radovi na ruži lutanja ostavljao sam
ih kod prijatelja po raznim gradovima evrope. voleo
bih da ih sakupim i sredim. prestajem da govorim o
tome jer me uzbudila vatra u kontejneru na koji sam
naišao. prilazim mu i setim se priče da je ovih dana
jedan čovek poginuo kada je bacio đubre u kontejner
i aktivirao bombu u njemu. (kasnije sam saznao da je
to bio velimir ujfaluši brat moje prijateljice). ljubim
ti sunce meseče. o tome da već više od mesec
dana pušim po koju cigaru još ne govorim
novi sad 18.3.1995
1228/2425
3669 temperatura se strmoglavljuje. kiša počinje. hladno mi je
3670 bacim pogled niz vlažnu mladu travu
3671 koni mane velo
između rečenica
1009. hodanje
žurim. to su sukobi i brige u
meni. napravio sam dugu pauzu
posle prethodne rečenice i hodao
hodanjem pričao. ispričao svoje brige
i sukobe. koraci su odradili svoje. da li to
osećaš. o tome da već više od mesec
dana pušim po koju cigaru još ne
govorim. kroz prozore se plavi
svetlost nečijeg televizora
novi sad 20.3.1995
i
vi ćete sa vama raščistiti i onda ste
odmah bog kaže mi mirjana jovanović
hodam zemunom i osećam: ne smisao nego spokoj
sve je sve i ništa. dobro je dobro i zlo
ne privlači me da znam kako se kaže ruža na mnogim jezicima. uzbuđuje
me da budem ruža. da je kažem i pevam na jednom jedinom jeziku. njenom
sve ono o čemu se ne može govoriti o tome se može pevati
i
ružo
lutanja
mistika
ruže
i
mistika
lutanja
je
mistika
boga
i
bog
mistike
ruže
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
tek će se roditi oni koji će voleti ovu jednostavnost
19. jul 2025.
27621. dan mog života
1204/2449
3614 preksinoć sam u jednom trenutku osetio: pa ja nemam više ni oca ni
majku. to je osećanje deteta ali ja sam kao dete došao na ovaj svet. taj svet su
mi prvo činili majka i otac. uz njih sam počeo da živim a gde su sada oni a ko sam ja
3615 nemam ni četvrtinu sobe ni vrata za četvrtinu sobe. moji radovi
su u londonu. pomazu. beogradu. pragu. novom sadu. budimpešti. sve što
uradim ostavljam. ne mogu da pokažem bilo kome to šta sam uradio. ranac je
mali. moj svakodnevni hleb je skup. borim se da preživim. u borbi cveta plava ruža
3616 pada topla kiša. kažem joj padaj
ponavljam
989. hodanje
prošla je noć. iz kanalizacije
se isparava topla voda. sve se
presijava. hodam tihim parkom. mislim
na parkove kojima sam hodao u budimpešti
temišvaru. beču. pragu. londonu. varšavi. u berlinskom
parku sam patio jer sam tada saznao da će moja majka
uskoro umreti. sada hodam osvetljenom alejom. radujem se
što pada kiša. ne smeta mi što su mi noge mokre preko
noći će se patike osušiti. biti dobar na ovom svetu napisao
sam na prvoj stranici prvog dela knjige ruže lutanja
krupna kap kiše mi je pala na kosu. tako je
plav ovaj i onaj svet. ponavljam biti
dobar na ovom svetu
budimpešta 24.2.1995
1205/2448
3617 približava se proleće. tu je. u zemlji u biljkama
3618 po ovoj plavoj mapi evrope sam prošle godine hodao
36 dana. masirao joj leđa. ulazio joj pod kožu. merio joj dobrotu
tamo amo
990. hodanje
kraj nedelje. švrljao sam
gradom tamo-amo. prešao
24 kilometra. šmrkćem. mislio sam
o tome da simbol nastaje iz realnog
a realno iz simbola. i dalje šmrkćem
još stotinak metara pa sam u krevetu
trebaće mi noćas. ponavljam biti
dobar na ovom svetu. krevet
je brat umoru
budimpešta 25.2.1995
1207/2446
3619 tek će se roditi oni koji će voleti ovu jednostavnost
3620 ...u duši je dalje i moć kojom ona misli. ova moć predstavlja stvari koje nisu
prisutne. tako da ja te stvari isto tako dobro spoznajem kao da ih očima vidim pa čak i
bolje - ja mogu misleći jako dobro sebi predstaviti jednu ružu (i) zimi majstor ekhart
3621 rat je dobar zato što ostaje samo ono što zaista jeste. ostaje sama realnost
odpadaju sve iluzije. sve varke. odpadaju obziri. sve lažno. ostaju samo istine. ostaje
ljubavi onoliko koliko je. onoliko obzira koliko je. onoliko pažnje koliko je zaista. sve
ono što je preforsirano što je preko toga to otpada kaže žena koju zovem žena
ali i uz
991. hodanje
posle jučerašnje kiše
danas je bio čist hladan sunčan
dan. nosio sam svoje sedme i osme
patike iz stana lasla lantoša u stan vere
varadi. patike su moj alat. ljubav. zavet
umetnost. delo. sve ostalo su noći i dani. ove
koje su na meni sinoć sam oprao. dobro su
smrdele. ove zime kisnule su i hodale po
mokrom snegu. velika pesma se piše i
sama ali (i) uz pomoć patika. krevet
je brat umoru. u patikama živi
duša pevača
budimpešta 27.2.1995
1208/2445
3622 tri sata sam stopirao na hladnom vetru i niko mi nije
stao. to je apsolutna beda od koje naravno ima i mnogo gore
3623 keleti stanica. polazi voz gledam kako se
ljudi opraštaju. zasuzile su oči jednom pedesetogodišnjaku
3624 punim penkalu u vozu. hodnik voza mi je atelje. tuga
zavičaj. jedno tele zaostalo u polju. ovako sam gledao dok je
padalo veče u poljskoj. to je ta ista zemlja. ista koža. isti tabani
3625 gledam i uživam u malim kućama one su ogledalo skromnosti siromašnog čoveka
zaspah
992. hodanje
na kraju me je zabolela
glava. za tri sata stopiranja
na izlazu iz budimpešte vetar
me je produvao. važnije od svega
ipak je bilo što mi je slobodan tišma u
novom sadu dao da pročitam ničeovu
pesmu jedino luda. jedino pesnik. čitao
sam je pred san luda sam i ništa drugo
pesnik jedino. u patikama živi duša
pevača. mirno zaspah taj
pesnik luda sam i
ja
novi sad 28.2.1995
1209/2444
3626 dolazi proleće. u ovim krajevima sa prolećem dolazi i strah od mogućeg rata
3627 hladna voda pa sa vode duva hladno kaže
stariji čovek ženi dok se dižu sa klupe pored dunava
penjem se
993. hodanje
ulazim u kuću broj 31
u fruškogorskoj ulici. penjem
se stepenicama na četvrti sprat
tu živi moj prijatelj. kod njega mi je
ležaj. stari dobri prijatelji. stepenice su
u senkama. malo se zadišem. to su koraci
posle ponoći. otključavam vrata. ulazim tiho
da ne probudim prijateljevu majku. kuća
mi je pažljivost sa kojom se krećem po
svetu. mirno zaspah taj pesnik
luda sam i ja. ja u četrdeset
i šestoj godini
novi sad 1.3.1995
1210/2443
3628 evo me i danas na ovoj stranici i ovom malom
zemljanom usponu kod đačkog igrališta u novom sadu
3629 uzrok izvitoperivanju reči božije leži u tome što su se same
sluge reči izdvojile u posebnu stalež kaže mi nikolaj fjodorov
3630 ramena
ramena nose nebo
ramena su vrh tela. proplanаk
izvor su sopstvenim rukama i prostor
u koji se plasiraju šake nečijeg zagrljaja. u
hodu ramena su mi krila. ramenima osećam
da se moj let zove molitva ili spokој. sve se smiri
na ramenima. i nebo i zemlja po kojoj hodam. na
ramenima otpočinje melodija sveta. po ramenima
sleću ptice i anđeli. a po hladnoći se kače zimski
kaputi. o njih okačim svoj težak ranac. u levom
ramenu me steže reuma. po ramenima vidim
tragove prvih kapi kiše dok hodam. preko
ramena gledam drugoga u lice
(iz rečnika hodanja)
svečanost bola
994. hodanje
najbоlnije je što me najviše
bole najbliži. što njih bolim ja. to
je svečanost prećutkivanja. ja u
četrdeset i šestoj godini
svečanost bola
novi sad 2.3.1995
1211/2442
3631 religija nauka umetnost - sve su to bila okupljanja. međutim uzete odvojeno
one su nemoćne... zbog toga i biblioteka kao zbirka knjiga nije područje mira već
polemike i borbe. njena odeljenja i rubrike kataloga odgovaraju podelama unutar svakog
društva. i sama klasifikacija knjiga je zasnovana na istom načelu neprijateljstva na
kome počivaju nebratski staleži u društvu nastavlja mi jučerašnju priču nikolaj fjodorov
kišni dane moga života
995. hodanje
polazim to je čarolija. sada kada se
današnja čarolija završila mogu reći današnje
hodanje je bilo kišnjenje. dva puta sam pokisao
bila mi je mokra kragna od košulje (krza se već). i
postava. na kiši mi prvo budu mokre kosa i noge. oba
puta sam hodаo mirno i oba puta je kiša padala tiho
nadаm se da će se do sutra osušiti i košulja i jakna
tražio si najteže breme: našao si samog sebe
sebe kišnjenog. svečanost bola
kišni dane moga života
novi sad 3.3.1995
1212/2441
3632 današnje zeleno. subota 4. marta 1995 godine kroz koju
prolazi pesnik i prosjak držeći se za tugu što oku i ruci je na dohvatu
3633 bolovima se klanjam i molim ih da me poštede
3634 spuštа se veče počinje da duva vetar. uzbuđuju me nedovršene rečenice
3635 nedovršene rečenice su otvorene. u njima
je sve jednostavno. primaju sve u sebe. i tebe
vetar mi raznosi kosu
996. hodanje
sejati sejati sejati. trepere talasi
po baricama. vetar mi raznosi kosu. pivo
mi zatupljuje misao. plavi neoni mi uzbuđuju
oči. ti si taj koji udiše moj dan. život je mera
životu. duvaj vetre. kišni dane moga života
za jedan sat će ponovo dan
novi sad 4.3.1995
1214/2439
3636 bog je živ
prijatelj
997. hodanje
već nekoliko dana pre
hodanja u sobi razgovaram sa
slobodanom tišmom. kakvi su to
razgovori. kakvo je to slavlje. mišljenje
pevanje. prijateljstvo. srce k srcu. sunce i
luna. radost u slaganju. nežnost dopunjavanja
kroz razgovor. prolazi vreme-dodirujem večnost
niko tako nežno ne misli kao slobodan. u hodanju
prepoznajem sve ono o čemu smo razgovarali
osetim naše reči u toplom vazduhu. u mirnoj vodi
dunava. u strpljivim pecarošima. đubretu pored
puta. starim ulicama. znoju koji me sustigne
posle žurnog hodanja. za jedan sat će
ponovo dan. danas smo pričali
o doživljaju boga
novi sad 6.3.1995
i
važnije od svega ipak je bilo što mi je slobodan tišma
u novom sadu dao da pročitam ničeovu pesmu jedino luda
jedino pesnik... mirno zaspah taj pesnik luda sam i ja
uzbuđuju me nedovršene rečenice
bog je živ
već nekoliko dana pre hodanja u sobi razgovaram sa slobodanom tišmom. kakvi su
to razgovori. kakvo je to slavlje. mišljenje-pevanje. prijateljstvo. srce k srcu. sunce i luna
radost u slaganju. nežnost dopunjavanja kroz razgovor. prolazi vreme-dodirujem večnost
niko tako nežno ne misli kao slobodan. danas smo pričali o doživljaju boga
i
ružo
lutanja ti
si sve više
boginja
bogu
i
ružo
lutanja
ti si večna
inspiracija da
sve počinje
tek u
iznemoglosti
i
odbačenosti
i
ružo
lutanja ja i
sad neodustajući
svedočim ne toliko
o tvojim
neodustajanjima
koliko
o
milinama
tvojih
podavanja
i
ružo
lutanja ti si
nestvarna i
baš zato
jesi
i
ružo
lutanja ti si
nemoguća i
baš zato
ljubiš
oslobađaš
istinuješ
i
ružo
lutanja
svaki tvoj
trenutak je
potvrđivao
i
slavio
svačiji
trenutak
i
sve
trenutke
svih
trenutaka
od
kada
je
sveta
i
veka
i
ružo
lutanja
ti tek sad
u
12:59
19
jula
2025
potvrđuješ
i
slaviš
svačiji
trenutak
i
sve
trenutke
svih
trenutaka
koji
će
se
tek
dogoditi
do
kada
je
sveta
i
veka
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne pitam se da li bog postoji jer dao mi je svoje ja
18. jul 2025.
27620. dan mog života
1189/2464
3583 oprao sam jučerašnje blatnjave patike i sada iz bele
crkve krećem uz graktanje vrana i sivilo današnjeg dana
3584 pet do tri u selu parti sa dvadeset pet kilometara u
nogama. dan je siv. i na to umor i glad. neko cepa drva u dvorištu
krevet sam za noćas platio
976. hodanje
pada kiša u vršcu. stojim u jednom dovratku
i uživam. izašao sam malopre iz hotela. okupano
telo sa trideset današnjih kilometara je srećno. osećam
umor u mišićima kolenima tetivi i osećam kišicu. izašao sam
da večeram nešto toplo ali kafana je zatvorena. već više od
godinu i po dana nedostatak novca mi zaustavlja kretanje a
ipak se krećem. u dilemama sam. da li da put nastavim samo
po vojvodini jer bih tu nalazio besplatna prenoćišta i hranu
sve bi ostalo isto jedino ne bi bilo evrope. ili bi to bila evropa
u malom. osećam bezrazložnu sreću. sreću u neizvesnosti
ipak krevet sam za noćas platio. soba je topla. jučerašnja
je bila hladna. a i u ovom dovratku mi prija. nije hladno
kišica sporo pada. poneki prolaznik. sada je krevet još
bliži a u ruci su mi sir i sok. izlazim iz dovratka
kao treći čovek krećem niz ulicu
vršac 9.2.1995
1190/2463
3585 sunčan hladan vetrovit dan. krećem iz vršca
trske sa obe strane puta. od noćašnje kiše put se beli
3586 grakću crne vrane u plavom nebu. nekoliko puta sam na ruži lutanja video ovo
kovitlanje ptica kao sada. najlepša slika koju sam ikada video je to kruženje hiljada ptica
u nebeskom prostranstvu. video sam ih nad jednim mlinom u holandiji nekoliko puta u
temišvaru. sada ovde iznadkonaka. kovitlaju se u tri grupe. tri ruže u nebeskom prostoru
stranac stranac
977. hodanje
dvadeset pet do pet vidim
na crkvi u novom sadu. umoran
sam ali i spokojan. u ovom gradu
uvek prepoznajem svoju mladost. vidim
prolaznost kao na dlanu i osećam sve je
jedno. podižem glavu sada je na osunčanom
satu dvadeset do pet. iznad drveta u crkvenoj
porti je izašao mesec. izlazim iz dovratka
kao treći čovek krećem niz ulicu
ja sam potpuni stranac
novi sad 10.2.1995
1191/2462
3587 osećam kako mi se od razdraganosti napinju mišići kaže mi viktor segalen
mošorin
978. hodanje
posle desetak godina
ponovo sam posetio mošorin
i titelski breg. jedan obli breg bez
drveća. samo trava. u ravnici breg liči
na misao. mošorin je slepo crevo. posle
mošorina nemaš gde dalje. dugačke ulice
stare kuće i prazne klupe. poneko iz vrata
izgleda na ulicu. sve što proživim zvoni
ja sam potpuni stranac. priroda je to
novi sad 11.2.1995
1193/2460
3588 vodeno nebo se ogleda u vodi kanala. danas je devedeset deveti dan
hodanja kroz vojvodinu. to hodanje sam nazvao sva sela. miris svih sela me je
opio i ničega se više ne sećam. samo zanos. samo telo u kome sada žive sva sela
3589 umetnost kretanja samo uz pomoć donjih udova
i jeste osnova žive spontane umetnosti nikolaj fjodorov
sva sela
979. hodanje
sunčan topao dan i onda
polako smiraj i zahlađenje. crkva
i ravnica. zabačena sela. knežević
pavle iz šurjana. trske i dolme i ponovo
zelenilo na poljima zelenilo mladog žita. i
ponovo oranja i ponovo proleće. priroda
je to. sa predvečerjem nestaje dan
novi sad 13.2.1995
1194/2459
3590 stoti dan hodanja vojvodinom završavam hodanjem od sremske kamenice prvog
uzvodnog sela od novog sada na desnoj obali dunava do kovilja prvog nizvodnog sela od
novog sada na levoj obali dunava. u prvom je rođen j. j. zmaj u drugom laza kostić. moje
hodanje simboliše prelazak sa obale na obalu iz srema u bačku kao spajanje zmajeve i
kostićeve linije čija razdvojenost i danas suštinski ugrožava kulturu ovog podneblja
3591 trideset treći kilometar. nebojša nada i ja po kiši ulazimo u kovilj
3592 na trideset četvrtom kilometru današnjeg hodanja
čudesna belina gornje koviljske crkve. otme mi se joj kako si lepa
stoti dan
980. hodanje
hodanje sa jedne obale
dunava na drugu sa nadom petronijević
i nebojšom dabićem. u širokom luku koviljska
dolma se pružala u nedogled. videli smo crkve
preko njiva. utabana mekana staza nas je nosila
ka noći. padina nasipa u luku je podsećala na grudi
i zagrljaj. u kovilju smo ušli u mrak. dve bele crkve su
bile kruna mog stodnevnog hodanja po vojvodini. tu
smo popili vino. u kovilju sam stavio tačku na sto
dana hodanja vojvodinom. sa predvečerjem
nestaje dan. sutra nastavljam sa
1195-tim danom ruže lutanja
novi sad 14.2.1995
1195/2458
3593 hodajući sto dana vojvodinom prošao sam kroz 447 sela. za realizaciju
ovog rada sam dobio od zorana kolundžije: 4.000 dinara. 20 prenoćišta u hotelu
putnik u novom sadu. 17 kolor filmova. 11 crno belih. 20 audio kaseta
3594 spavao bih samo bih spavao. skupio bih se sklupčao
ne bih izlazio. da mi je toplo nežno blago. sporo i tiho
3595 šezdeset i jedna mi je. mamu mu kako je samo život brzo prošao
brzo. jako brzo. kao da sam juče bio dete govori pecaroš svom mlađem
drugu dok pecaju na desnoj obali dunava među šlepovima
preći preko stvari
981. hodanje
dužina ovih tekstova zavisi od mog
umora. od veličine stranice svеske u kojoj
pišem. od želje da budu jednostavni smireni
kao more. puni i prazni kao ravnica. da u njima reči
budu reči. da nema treptaja nego gledanja. nekada u
tome uspevam nekada ne ali i kada ne uspem ostaje
svedočanstvo. ovaj tekst govori o kraju mog današnjeg
hodanja u kome sam bezrazložno sretan. jedni mi kažu
suviše si srećan. drugi kažu suviše kukaš. i prelazim ulicu
ulazim u pijacu na satelitu. tebe će u dom kaže dečak
dečaku sa kojima se mimoilazim. sutra nastavljam sa
1195-tim danom ruže lutanja. nеžno prelaziti
preko svih stvari
novi sad 15.2.1995
1196/2457
3596 ove reči su tu i ova meka zemlja po kojoj hodam
3597 tužan usamljen uplašen ogorčen. trebalo bi to ispljunuti
3598 dok mislim o čemu da pišem izleću dva psa pored
kanala i napadaju me. telo mi je još šokirano strahom
3599 očaj mi se ceo dan skuplja i sada ga već pretvarаm u pusto tursko
trajanje
982. hodanje
hodao sam sa aleksandrom
reljićem. pričao mu o ruži lutanja o našem
zajedničkom hodanju koje se nadovezuje na
sva prethodna kao dan na noć noć na dan. prilazili
smo gomilama peska i šljunka. prilazili smo betonskom
zidu. sve što smo videli trajalo je i bilo lepo. podajem se
tom trajanju. zagasitosti tmurnog dana. predajem se blatu
preko koga smo prelazili. onda sam ostao sam i nastavio
zabrinut i usamljen. pesnik iz praznine. nežno
prelaziti preko svih stvari. samo koraci
novi sad 16.2.1995
1197/2456
3600 kako je miran dunav i čist vazduh. sve se sija u jasnoći. prelazim
preko mosta pored mene prolazi stari zeleni prljavi voz. oseti li kako hodam
3601 stojim i gledam puževe kako se uspinju uz potporni zid mosta
i setih se kad bejah mlad bejah kažnjen i odbačen od društva
3602 dok hodam po ovoj stazi pored dunava dodirujući šiblje osetim sve je umetnost
3603 poezija je pevanje
3604 ne pitam se da li bog postoji jer dao mi je svoje ja
strah dno i sreća
983. hodanje
ja koji hodam evropom nemam
ni dinara da se pomerim. osećam
sreću i strah od dna. to je snaga
života. samo koraci. mirno hodam
ka sledećem što me čeka
novi sad 17.2.1995
1198/2455
3605 super dan. to što pada kiša. što pomažeš čoveku gurajući mu žuta rasklimatana
kolica prepuna drva za ogrev. kolica kojima je pukla lamela kaže rajka sredojević
dah za dar
984. hodanje
othodao i obavio posao
ređaju se porazi za porazima
porazi su ljuta rana. hrana za dobar
plod. samo da izdržim samo da izdržim
da u svim povređivanjima ostanem mek i
da nikog ne ozledim. pada kiša. mokar sam
osećam: noć ću provesti u košmaru. da to
je ruža lutanja. odricanja. mirno hodam
ka sledećem što me čeka. padaj
kišo padaj
novi sad 18.2.1995
1200/2453
3606 posle stotinu dana hodanja od sela do sela vojvodine sada na sunčanom putu
hodam ka budimpešti. veliki put uzbuđuje svojom snagom. brzinom i daljinom. sunce
je na njemu intenzivnije. čujem korake kako škripuću po sitnom šljunku pored puta
3607 svečanim
čelom dodirujem svetlost
985. hodanje
toplo veče u budimpešti. prelazim preko
margit mosta. dunav je na istom mestu na
kome sam ga ostavio. noć je ista kakva je
oduvek i bila. čelom dodirujem svetlost u
budimu. uz tamu dunava bacam svoj
pogled. padaj kišo padaj. sestra
sam bratu svom brat sam
sestri svojoj
budimpešta 20.2.1995
1201/2452
3608 proleće u budimpešti. penzioneri sede po klupama u
parku i igraju šah. majke guraju decu u kolicima. bake izvode pse
3609 pola šest je još je dan. sumrakom se sve nad budimpeštom plavi. sa margit mosta
gledam veliki dunav i veliko nebo nad budimpeštom. sa zadnjom sunčevom svetlošću i
uličnim svetiljkama koje su se upalile sve liči na svečanost. istorija. prolaznost
očaj
986. hodanje
ceo dan mi je prošao
u brizi i spokoju. brinuo sam
se do očaja. očaj me je obuzimao
rušio i grlio. vrteo sam glavom drhtao
telom da mi izađe ta velika nevolja. nevolja
u kojoj su se ujedinili sujeta. neuspesi. gorčina
nemoć. jad. ali onda bi neočekivano i polako
nailazio spokoj. tihi koraci su ulazili u mene i
činili sve lepim u meni i oko mene. dok se
vraćam posle ponoći ova borba između
očaja i spokoja još tinja. sestra sam
bratu svom brat sam sestri svojoj
baš tu između učinjenog i
koraka koji činim
budimpešta 21.2.1995
1202/2451
3610 prose prosjak i njegov ker u rakoci ulici
3611 u džepu mi je sapun večeras ću oprati i jučerašnje čarape
3612 do sada mi je najviše snage otišlo na emocije
i brigama o novcu. ali ne vredi i bez jednog sam i bez drugog
moji tuđi stanovi
987. hodanje
kišica. nosim ljute paprike
u najlon kesi. večeraću ih sa margarinom
i sokom. i onda ću spavati. u tuđim stanovima
jedino se u krevetu osećam slobodnim. u njima
osećam telo mi je nevino. dok ovo pišem osećam
grč u ramenima i nadlakticama ruku. to je od umora
i samoće. ulazim u tramvaj 69 da me odbaci jednu
stanicu. to je uglavnom to. baš tu između učinjenog
i koraka koji činim. hodaju hodaju moja ramena
budimpešta 22.2.1995
1203/2450
3613 umetnost se u životu uči a životu u umetničkom delu kaže mi fridrih helderlin
krik put
988. hodanje
sinoć mi je pukla zubna
proteza. pukla na korici hleba po
tradiciji. ceo dan mi prolazi u krezubavom
sramu. skupljam se u sebi da se sačuvam
sam na ovom svetu. moje je hodanje tiho
i nečujno. krik. krik put. vikao bih plakao
da budem to što jesam. i plakaću i ići i
ljubiću. hodaju hodaju moja ramena
tako je plav ovaj i onaj svet
budimpešta 23.2.1995
i
ove reči su tu i ova
meka zemlja po kojoj hodam
stojim i gledam puževe kako se uspinju uz potporni zid mosta
i setih se kad bejah mlad bejah kažnjen i odbačen od društva
dok hodam po ovoj stazi pored dunava dodirujući šiblje osetim sve je umetnost
i
ružo
lutanja
nema ama
baš ničeg
napaljenijeg
od tvojih
deset
godina
osim
tvoje
jebežljivosti
i
sad
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima