AUTOBOGOGRAFIJA

2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365

autobogografija su oboženja autobiografijom

autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije

autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem 

autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom

autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju

 

    Ti
    si

    426745

    pupoljak

    i sve je u rečima

    22. februar 2025.

    27474. dan mog života

     

     

    hajmo

    hodanje za

    poeziju u boga

    i to oduvek

    i

    zauvek

     

     

    i

     

     

    jako sam

    ušivao čitajući

    hodanje za poeziju

    jer sam ponavljao

    sve što sam tada

    bio hodao pevao 

    stvarao

     

     

    i

     

     

    i sve

    je u rečima

    piše na zadnjoj

    stranici knjige i

    srećan sam

    zbog toga

     

     

    i

     

     

    a evo šta

    piše na jednom

    listu papira iz 1984

    o tome kako sam se

    bodrio i sabirao oko

    doživljaja hodanja

    za poeziju

     

    volite se ljudi

     

    zašto sam hodao

     

    1 podrška poeziji - duhovnom i nematerijalnom

     

    2 osloboditi se i oslobađati

     

    3 stvoriti umetnički oblik od ničega

     

    utisci

     

    vrapci

     

    ptice

     

    leptiri

     

    ježevi

     

    voće pored puteva

     

    štap

     

    biće puta 

    i to ko lepota puta

    i ko metafizika puta

     

    nebo

     

    majčina dušica

     

    300-400 ljudi mi je reklo srećno ti

     

    spomenici

     

    definicija

    umetnosti je

    znoj

    samoća

    ritam

    strpljenje

     

     

    o hodanju i pejsažu

     

    hodanje i percepcija

    kineskim merama

     

     

    spoznaja

     

    čija je voda

     

    put ne deli

     

     

    jugoslavija

     

    čistoća

     

    česme

     

    kampovi

     

    političari hodanja

     

    marš za ozdravljenje

     

    hrist

    pored puta

    na šumskim stazama...

     

     

    i

     

     

    poezija 

    hodanja za

    poeziju me je

    otvorila pesmi

    pesmi svake

    reči a svaka

    reč je telo

    boga

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju je

    moje lansiranje

    u još nestvoreno

    i još nevoljeno

    negde u

    predelu

     

     

    i

     

     

    nevoljeno je

    ono što izaziva

    svakog da voli još

    više i to da voli na

    još nepoznat način

    onaj kojim je bog

    stvorio sve

    što jeste

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju je

    moj rad na tome

    da je hodanje

    umetnost

     

     

    i

     

     

    umetnost

    ustanka na

    dve noge

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju su

    krila kojim sam

    leteo idealima

    dečaštva

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    ne

    svetu

    koje me je

    preobrazilo

    u

    da

    pesmi

     

     

    i

     

     

    da

    pesmi

    boga koja

    jedino i jeste

    svet i telo sveta

    i srce sveta i

    um

    sveta

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je jugoslavija

    svakome ko je

    jugoslavija bilo

    gde u svemiru

    ko jugoslavija

    koju sam

    preleteo

    krilima

    svemira

    i

    večnog

    mira jugoslavije

    slavije u kojoj sam

    ko četrnaestogodišnjak

    počeo da igram fudbal

    tu poeziju mladog tela

    koja me je i dovela

    do pesme

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je pažljivost

    koja mi se podala

    na putu i to nasred

    puta i u mom

    ranjenom

    kolenu

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je ekstaza

    napora

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je ozarenje

    izloženošću

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    pevanje

    bez

    zaštite

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je pažnja koju

    izaziva priroda i

    pažljivost koju

    izazivaju

    veliki

    pesnici

     

     

    i

     

     

    veliki

    pesnici

    su čeda

    božija

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    pesma

    zavet

     

    zavet

    pesmi

    i

    pesma

    zavetu

     

     

    i

     

     

    poezija

    i jeste svemir

    velikih pesnika

    i raj svake

    pesme

     

     

    i

     

     

    stvorio

    sam večnu

    lepotu pesme

    jer sam je 

    hodao

     

     

    i

     

     

    ja

    sam

    pesnik

    štapa

     

     

    i

     

     

    hodanjem

    za poeziju je

    počeo moj rad na

    onome što hiljade i

    hiljade ljudi čine za

    hiljade i hiljade

    godina

     

    mala

    pesma

    veliko

    delo

     

    bog

     

     

    i

     

     

    bog

    i sad u

    meni 

    bog

     

     

    i

     

     

    bog 

    koji me

    sebi čini

    bogom

     

    bog

     

     

    i

     

     

    ti

    ti

    ko

    god

    da

    si

    ti

    samo

    da

    znaš

    od

    ovog

    trenutka

    u

    12:54

    22

    februara

    2025

    hodanje za poeziju

    proglašavam

    tek

    rođenim

    živim

    bićem

    svemira

    i

    čedom

    jednog

    jedinog

    boga

    amin

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    još dva sata hodanja

    21. februar 2025.

    27473. dan mog života

     

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    pola sedam je. munderkingen. u sobi sam umoran i prazan

     

     

    i ?

     

     

    priča

    jedan je čovek ceo život hodao

    jer se nadao da će naći novac negde

    na putu. pomislio je to kada je bio dečak i

    čim je odrastao krenuo je. nije ga nalazio ali

    nije ni odustajao nego je stalno hodao bivajući

    sve sigurniji da će ga naći. sada je već bio starac

    i jednog dana ga je ugledao. bio je to onaj veliki

    novac koji je zamišljao. kada ga je ugledao sporo se

    nasmešio prepoznao ga je ali nije imao vremena

    da se saginje i uzme ga. nastavio je mirno dalje

    da hoda pripadao je svemu i znao je da neki

    novi dečak koji sad upravo kreće

    ne kreće uzalud

     

     

    i ?

     

     

    priča

    upoznali su se u zatvoru

    on u svom a ona u svom. dugo

    su se dopisivali. u toku dugih zatvorskih

    godina i zavoleli. onda su izašli pred njima

    je bilo još mnogo zajedničkih godina. krenuli

    su. posle par dana videše da nema gde da

    se ode na ovom svetu. odlučiše da ih

    smrt odvede u neki sasvim im

    nepoznati drugi svet

     

     

    i ?

     

     

    izlazim iz sobe napolje

    bez ranca. gledam grad ulice

    ljude. stojim na mostu iznad dunava

    i gledam ga. još je mali ali ga prepoznajem

    po brzini i snazi koja će od njega načiniti

    veliku reku u kojoj sam se godinama

    kupao na oficirskoj plaži u

    novom sadu.

     

     

    i ?

     

     

    ona se diže i sa njenog tela vetar ponese pesak u moje lice

     

     

    i ?

     

     

    u sobi sam. prekrstim noge na sto i njišem se u stolici kao tihi ludak

     

     

    i ?

     

     

    devetnaesti dan

     

    deset je krećem prelazim preko mosta na dunavu

    malo pre na pošti ponovo sam video kao i u berkhaјmu

    poternicu sa fotografijama terorista. ispod fotografija ime

    visina boja kose. te poternice su nešto najstrašnije što sam

    video u životu. ucenjene i otpisane glave. hej užas

     

     

    i ?

     

     

    u meni se rađa duboka simpatija za njih

    ne verujem ne verujem da јe njihova krivica veća

    od onoga zbog čega su se odlučili da otpišu svoje živote

     

     

    i ?

     

     

    posle pet šest dana kiše siјa sunce. žurim se

    prema obervilcingenu. između njega i haјningena

    bih trebao da se susretnem sa žarkom radakovićem

     

     

    i ?

     

     

    pevam. umetnost ne

    opisuje svet. јa pevajući

    umetnost ne menja svet. јa

    plesa. umetnost ga stvara

    umetnost јe posmatranje

    јa doživljaj. umetnost

    treba čekati

     

     

    i ?

     

     

    video sam se

    sa žarkom radakovićem

    oh koliko sam pričao. on јe lepo slušao

    govorilo јe njegovo slušanje. sa njim јe došao i

    saša vidaković iz novog sada koji јe odrastao

    u štutgartu. pili smo kafu pušili ručali

    počinje da pada kiša

     

     

    i ?

     

     

    mislim na blagost blagost mislim na savršenu kuglu

    na mekanu loptu celine koja јe ispunjena pažljivošću

    koja sve spaja. niz leđa mi se spuštaju tihi žmarci

    topline. zašto da ne hodam. hodam

     

     

    i ?

     

     

    i posle stotinak metara već u sumraku u mokroj

    travi ugledam žutu sunđerastu dečju loptu***

    _____

     

    *** a kugla јe od svih oblika najsavršeniji i najpotpuniji jer јe

    prosudio da јe hiljadu puta više lepote i sličnom nego u nesličnom

    _____

     

     

    i ?

     

    bacim štap visoko u vertikalu

     

     

    i ?

     

     

    dvadeseti dan

     

    pet do devet odenvaltšteten večeras treba da sam u tibingenu jedem čokoladu

     

     

    i ?

     

     

    jak pljusak čučim na štapu ceo pokriven plahtom. kiša prestaje

     

     

    i ?

     

     

    lepa žena je stala poziva me da me poveze kolima. kažem joj da dvadeset dana hodam

    ona se raduje i maše mi iz kola sve dok se ne izgubi u krivini. kako to znači kako to znači

     

     

    i ?

     

     

    već jedan sat pevam. družim se

     

     

    i ?

     

     

    mnogo mi je ljudi pomoglo

    novcem i dobrim željama

     

    pomoglo hodanju

     

    miodrag jozić

    ksenija i mira buštrević

    želimir žilnik

    spomenka i paja blašković

    nina vranešević

    vesna milović

    slobodan tišma

    slobodanka stupar

    dolores čaće

    jadranka mihić

    ante marinović

    dušan m. knežević

    nada petronijević

    tonko marojević

    milica nikolić

    predrag čudić

    ivan negrišorac

    jovan hristić

    bogdan popović

    olga jevrić

    čedomir vasić

    muharem pervić

    dejan poznanović

    ivan bratko

    matej bor

    ljiljana dirjan

    miha zadnikar

    aleš debeljak

    bogomil đuzel

    dušan radak

    dušan kovačević

    vidosav stevanović

    mića popović

    slobodan selenić

    ferid muhić

    dušan jovanović

    istok osojnik

    zoja karanović

    miodrag ilić

    ivan ivanović

    ante armanini

    zlatko krasni

    ivan kožarić

    alenka goljevšček

    svetozar vukmanović tempo

    andrej hieng

    zoran belić

    katica mandić

    žika dacić

    mirko radojičić

    dragan mojović

    božidar kovaček

    jagoda bujić

    fadil hadžić

    luko paljetak

    tomislav kauzlarić

    dubravka ugrešić

    denis poniž

    miladin ćulafić

    dušan vukotić

    gojko đogo

    dubravko horvatić

    branislava maltez

    miodrag pavlović

    velimir visković

    branko đurđulov

    erih koš

    goran babić

    kajetan kovič

    mika oklop

    blaže koneski

    raša popov

    katalin ladik

    zvonko maković

    ljerka mifka

    veno taufer

    boris bućan

    juraj dobrović

    borislav mihajlović mihiz

    vojislav despotov

    slobodan milovanović

    slavko bogdanović

    čeda drča

    duško trifunović

    lazar crvenjakov

    boško ivkov

    slavko matković

    laslo lantoš

    balint sombati

    irena vrkljan

    dragomir ugren

    moma dimić

    miloš i. bandić

    tvrtko kulenović

    josip osti

    branko hofman

    miroljub todorović

    zdenka milić

    dara zličić

    vojislav dudić

    zdravko vajagić

    radivoj mikić

    bora popržan

    matija bećković

    žarko radaković

    gojko janjušević

    raša perić

    vera varadi

    zoran zdravković

    lazarov miodrag pashu

    judita šalgo

    branko kovačević

    vladica mandić

    rada čupić

    ljubica popović

    miloš i jelena jevtović

    ana milović

    branislav štrboja

    bojana bem

    seka janković

    vujica rešin tucić

    marko stepanov

    dinka pinjon

     

    vraćam im hodanjem

    dam im da mi daju. dali mi da im dam

    mislim kako su helderlin i vitgenštajn imali istu dušu

     

     

    i ?

     

     

    livade se prepune cveća zasipaju mi oči. izazivaju mi pažnju gladam ih pažljivo.

     

     

    i ?

     

     

    kiša pada

    čučim pod drvenom

    šupom i spavam. sanjam korake

    od kranja do nakloa do podbrezja do ponarta

    do otočca do kamne gorice do lipnice spodnje do

    lipnice zgornje do lancove. od lancove do ribna do

    spodnje gorje do zgornje gorje do radovne do zgornje

    radovne do mojstrane do dovja. od dovja do belce do

    kranjske gore do podkorena do korenjskog sedla do šaua

    od šaua do arnoldštajna do fajstrca do noča do štefana do

    ferlaha. od ferlaha do velaha do hermagora do jeniha do

    kirbaha do rajsaha do ginershajma do delaha. od delaha do

    kečbaha do lasa do galberštela do oberlajnca do ajneta do

    johdin i valdea do hubena. od hubena do matreia do mitersila

    do milbaha do branberga do holcerbaha do nojekiršena do

    valdpicgaua do gerlosspasa do gerlosa do gmunda. od gmunda

    do hajzenberga do gajlcilera do ahama do šturma do kaltenbaha

    do udernsa do figena do šlitersa do štrascireltala do vajzinga

    od vajzinga do eberta do mauraha do ahenzea do ahenkirša do

    ahentala do ašenvalda do ahenpasa do lengriza. od lengriza do

    šlegdorfa do arzbaha do štajnbaha do vakersberga do badelbruna

    do untštajnbaha do bila. od bila do sinelsdorfa do durnhauzena do

    habaha do oberšteringa do unteršeringa do tauninga do huglifna do

    oberhauzena. od oberhauzena do ajaha do štatla do pajsenberga do

    hubenpajsenberga do hetena do petinga do šongaua do ostercajla

    do štetvanga do talhoferna do mauerštetena do bikenrtrajda do iresea

    do egentala. od egentala do bajerstrita do oberga do marktretenbaha

    do gugenberga do otobeurena do beningena do memingena. od

    memingena do štanhajma do berkhajma do edenbahena do erjenmosa

    do ohenhauzena. od ohenhauzena do ringšnajta do vinterojte do biberaha

    do birkenhajta do atenvajlera do ashanšalta do mosebeurena do

    oberstationa do unterstationa do emerkingena do munderkingena

    od munderkingena do untermaršala do obermarštala do rehtenštajna

    do obervilcingena do untervilcingena do hajningena do ehenštajtena

    do eglingena do odenvaldštetena od odenvaldštetena do bernloha

    do klajnstingena do trafelberga do geningena do goningena

    do bronvajlera do hintervajlera do štokaha

    do tibingena

     

     

    i ?

     

     

    još tri sata do tibingena

     

     

    i ?

     

     

    blešti sunce miriše polje zasađeno krimovima

     

     

    i ?

     

     

    to je bila ta priča o putu. štapu. hristu. mokrim

    i suvim patikama. kravama. svinjama. osušenim glistama

    sporosti. travama. suncu. oblacima. kišama i kišama. neznanju

    planinama koje se zovu plave. novom snegu. drveću. prirodi koja

    mi je govorila da bih je rekao. poeziji i pažljivosti. pisanju i pažnji

    prijateljstvu. koracima koji su se pretvorili u jednu jedinu sliku. sliku

    čoveka koji hoda. svetlećim žuljevima. helderlinu. zatvoru

    štanhajm. priča o 20 dana moga života. čokoladi

    sa lešnikom u mojim ustima

     

     

    i ?

     

     

    i možda još o koje čemu

     

     

    i ?

     

     

    još dva sata hodanja

     

     

    kraj

     

     

    i

     

     

    na

    hodanju

    za poeziju sam

    otkrio pažljivost i

    da ceo svemir živi od

    pažljivosti koja se otkriva

    pažnjom i zato pažljiv

    drugima sam izazivao i

    budio njihovu

    pažnju

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ne slušam sebe nego šta mi put kaže

    20. februar 2025.

    27472. dan mog života

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    i ?

     

     

    pada kiša stojim u jednom dovratniku

    u štokenu. sve je opet zatvoreno. u dva sela

    nigde nisam mogao popiti kafu. žena iz zatvorene

    gostionice mi iznosi pivo. uzimam ga iako

    mi se ne pije. uvek je sve zatvoreno

     

     

    i ?

     

     

    jedan mladić u kolima kroz otškrinut prozor

    istresa pepeo od cigare u ovoj zajedničkoj nam

    krivini. kiša pada vetar duva mokar sam ne mogu

    glavu da podignem kabanica se bori na vetru. jebi ga

    jedan kombi se vraća unazad da me ponese. hvala ja

    idem pešice pozdravljaju me. niz štap se sliva voda

    niz put se sliva voda niz dlake potkolenice se sliva

    voda sa vrha plastične plahte kaplje mi po nosu

     

     

    i ?

     

     

    šest sati ćutim. trnu mi zubi od tuge

     

     

    i ?

     

     

    šest je sati uveče. još kiša pada još sam mokar. tako ceo

    dan. pomaže mi misao da radim isto što i svi beskućnici sveta

     

     

    i ?

     

     

    kiša kiša. kuda ja to idem zašto to radim ko

    sam ja. naravno da ne znam i naravno da kisnem

     

     

    i ?

     

     

    depresivno je. prilaze mi telad svi trče lepo

    četiri. pet. šest... jedanaest. svi su dotrčali. e drugari

    drugari. imaju brojeve u ušima svi su se poređali uz ogradu

    jedan do drugog u vrstu. drugari želim vam dug život

     

     

    i ?

     

     

    spuštam se niz oštru nizbrdicu. u dolini

    vidim kako put vijuga i dolazi do sela u kome bih da

    prenoćim. vidim ga kako izlazi iz sela i penje se. taj srebrni put

     

     

    i ?

     

     

    deset je u egentalu nisam uspeo da nađem

    prenoćište. primio me pastor u baštensku kuću

    prozori ne mogu da se zatvore ćebe je tanko

    sve na meni je mokro. nije baš sjajno

     

     

    i ?

     

     

    šesnaesti dan

     

    pola devet je. noćas je bilo hladno krećem sada je takođe

    hladno. nadao sam se da će danas biti sunce izgleda ništa od toga

     

     

    i ?

     

     

    danas je šesnaesti dan i bilo bi sve u

    redu da nije ove kiše i hladnoće. sigurno je

    i cveću zima mislim dok ga gledam. da bi mi bilo

    manje hladno zapalim cigaru. ne. cigaretu

     

     

    i ?

     

     

    jak vetar kiša patike plivaju u vodi. sat mi je stao. na momenat

    sam izgubljen. zemlja je mokra a nebo još prepuno vode u sebi.*** tek

    je podne. ne mogu da stanem jer sam mokar i bilo bi mi još hladnije

    _____

     

    *** dok hodaš ti verovatno imaš zemlju i nebo. ti si verovatno neki

    drugi. imaš vodu. tvoj kamion se zanosi silazeći u dolinu. ti si u

    njemu indijanac sa šeširom rekao mi je prijatelj o mom hodanju

    _____

     

     

    i ?

     

     

    šest je sati. tri sata nije padala kiša i sve se na meni osušilo

     

    ne bih voleo više da kisnem kažem

     

    forma moje umetnosti je kratka šetnja 

    u pejzažu kaže hamiš fulton

     

     

    i ?

     

     

    sedamnaesti dan

     

    memingen pola deset opet kiša. nigde nikoga a onda

    pogledam lasta je tu. vrabac je tu. leti. golubovi su tu u travi šetaju

     

     

    i ?

     

     

    u hodu se oslonim o štap da bih bolje zevnuo

     

     

    i ?

     

     

    dva i petnaest je tmurno je. kiša pada i prestaje i pada

    ulazim u mesto berkhajm. prazno je ali sve je tu. i ja sam

    tu. i kiša je tu rominja. parče hleba i mleko. sve je onako kako

    jeste. već sam stigao nigde nisam ni kretao. ništa ne razumem

    i sve je jasno. donosim odluku neću hodati 1.500.000 koraka

    za poeziju nego korak manje 1.499.999 koraka. zaustaviću se pre

    helderlinovog groba negde u prirodi gde je on mogao biti. ova odluka

    me raduje oslobađa jer put nema cilja. nema pobednika i pobeđenih

    jer ću vaskrsnuti helderlina vraćajući ga prirodi.*** jer ostavljajući

    korak do cilja ostavljam ga nekome kome će biti dovoljno samo

    jedan korak. jer ne odlazim kod helderlina nego kod žarka

    radakovića koga ne poznajem i on postaje helderlin

    jer ne slušam sebe nego šta mi put kaže

    _____

     

    *** kada sam se vratio sa hodanja prva stranica

    koju sam otvorio u helderlinovoj knjizi bila je o blažena

    prirodo. ja ne znam kako mi to biva kada podignem pogled

    pred tvojom lepotom no sva je radost neba u suzama što ih 

    plačem pred tobom ljubljeni pred ljubljenom. celo moje biće

    zanemi i osluškuje kada mi se nežni talas vazdušni igra oko

    grudi. izgubljen u daleku plavet često bacam pogled gore ka

    eteru i u sveto more pa mi je kao da mi srodni neki duh širi

    naručje kao da se bol usamljeništva raspliće u život božanstva

    biti jedno sa svime to je život božanstva to je nebo čovečije

    biti jedno sa svime što živi u blaženom samozaboravu vratiti

    se u svemir prirode to je vrhunac misli i radosti to je vrh

    planinski stanište večnog mira gde podne gubi svoju

    jaru a grmljavina glas i ključalo je more kao

    talas žitnog polja. biti jedno sa svime

    što živi. sa ovim rečima...

    _____

     

     

    i ?

     

    radostan sam. radujem se radosti u meni. radujem se jer

    mogu da gledam kako se radost raduje radujući se radosti

     

     

    i ?

     

     

    mislim šta bih uradio kada bih čuo da mi je

    umrla majka. nastavio bih jer umrla je samo jedna

    od majki kao što sam i ja samo jedan od sinova a

    kaja moja majka bi želela da nastavim put

     

     

    i ?

     

     

    sa jedne strane puta četinarska šuma

    sa druge listopadna. ne znam koja je lepša

    vreme se malo smirilo možda će i sunce. posle tri

    dana mogu da stavim štap na ramena i oko njega raširim

    ruke. jedna srna je iskočila iz trave i otrčala u šumu

     

     

    i ?

     

     

    malo pre sam stojeći pojeo parče hleba sa

    puterom i popio pola litra mleka i setio se kako sam

    kao dečak gledao više puta šiptare koji su nam ručnom

    testerom sekli drva po celo prepodne skoro bez prestanka

    samo povremeno podmazujući testeru slaninom a onda bi na

    kraju izvadili malo hleba iz svojih torbi i posle tolikog napora

    i znojenja vrlo malo jeli. sada mislim na njih diveći im se

    i pomišljajući kako su sigurno i oni moji prvi učitelji

     

     

    i ?

     

     

    gledam u pticu kako se poskakujući kandžama hvata za drvo i cvrkuće

    voleo bih da se bavim posmatranjem ptica mada verovatno to nikada neću činiti

     

     

    i ?

     

     

    mislim i zamišljam ljude koji su hodali

    ovim putevima i predelima pre stotinak godina

    i na one pre njih i one pre njih. kakvo je to vreme

    bilo šta je bilo u vazduhu kako su oni videli svet koji

    ja sada gledam. mislim put se rodio pre svih nas

     

     

    i ?

     

     

    sinulo je sunce stalno pišam jer sam se nahladio

     

     

    i ?

     

     

    malo pre dok sam u kafani pio kafu i doslikavao male pejsaže

    koje sam svih ovih dana crtao ljudi sa susednih stolova su mi pri

    izlasku bez povoda dali sitniš osam maraka. već pedesetak metara

    ne mogu da zaustavim smeh. smejem se od radosti jer sam prosjak

     

     

    i ?

     

     

    pozdravljaju me ovce. iza mene velika duga nikad lepšu nisam video

    staje jedan auto da me poveze zahvaljujem se i znam da ću im doneti sreću

     

     

    i ?

     

     

    osam je sati uveče u ohenhauzenu. okupan sam

    soba je topla. opet sam kisnuo. žena je ljubazna. kada

    sam se vratio u sobu posle tuširanja na stolu je bila kafa i 

    tri kolača. zadrhtao sam od prizora. svih ovih dana hodanja se

    završavalo u sobi i smiraju bez pokreta i put bez prirode i napora

    a ja sam bio pun nesmirujuće energije koja je kao pipci počinjala da

    se prostire po tom malom prostoru sedeo bih nem sa bolovima u

    telu pisao gledao u kartu prao i sušio odeću i uvek bih se setio

    mislim melvilovog filma samuraj sa alenom delonom. ko je

    gledao taj film znaće o čemu govorim

     

     

    i ?

     

     

    osamnaesti dan

     

    pošao sam i već me je kiša zaustavila

     

     

    i ?

     

     

    opet sam stao. vreme je šleht

    tmurno sa kišom i vetrom. pušim preko

    puta moje autobuske kuće hristovo znamenje između

    dva drveta. hrist je prisutan i lepo se družimo. pomislim na

    veliku žrtvu bezbrojnih koja ga je stvorila i sve one druge koji

    ga stvaraju. razumem da ne razumem i otvaram se. ne koleba me

    mada rastužuje misao da je on i nasiljem ustoličen i nametnut

    ne koleba me jer znam da to nije hrist. gasim cigaru o kapi

    vode što se slivaju niz gvozdeni stub autobuske stanice

     

     

    i ?

     

     

    pesnici nisu uglednici. oni su dole jer

    se sa dna može bolje videti i govoriti o nebu

    i istrošenom upaljaču bačenom iz kola na put

     

     

    i ?

     

     

    pevaju ptice. hodam tužan

    i prazan. polako. tako je najbolje

    čovek u fijakeru me poziva da se vozim sa

    njim. jedan od konja nasred raskrsnice

    elegantno izbacuje govna

     

     

    i ?

     

     

    tužan sam rasplinut

    ne postojim samo hodam

    u daljini vidim dugačko ravno

    brdo ispod kojeg teče dunav

    i svinje trče za mnom

     

     

    i ?

     

     

    nogom pred nogu

    tugom uvećavam tugu

    i praznim je. štap sam stavio

    pod mišku. strpljivo zarezujem

    olovke. ništa ne gledam

     

     

    i ?

     

     

    zarezao sam svih tridesetak

    olovaka. noge nastavljaju. ja sam

    ustvari jako umoran svi ovi dani su me

    iscrpili. put izvlači snagu. putovanje te

    treba predeli te uzimaju. sve je jedno

    sve jedno je svejedno

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju jer

    je i kaja sve vreme

    bila sa mnom i kad sam

    pomislio da je umrla i da joj

    neću ići na sahranu nego da

    ću nastaviti sve dok je ne

    proglasim majkom

    svih bića

     

     

    i

     

     

    sve 

    je jedno

    sve jedno

    je

    svejedno

     

    sve

    jedno je

    svejedno

    je jedna od

    najdubljih misli

    koja mi se otkrila

    na hodanju za

    poeziju

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je moja žrtva

    kojom i danas

    jako uživam 

    hodanju

    za

    poeziju

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    u daljini se sve pretvara u jedno

    19. februar 2025.

    27471. dan mog života

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    gde sam ja to krenuo sa štapom u ruci

    hodam li onoj koju volim a ni video je nikad

    nisam. možda me neka meka tuga gura u leđa i više

    ne mogu da stanem. hodam li ja to u naručje bogovima

    korak po korak koračajući koračam li ja to da bih bezbrojnim

    koracima iskoračio tek korak jedini. hiljade slika nosim u

    sebi takav je on putnik bezbrižni putnik korak po

    korak nogu pred nogu šeta on u svom vrtu...***

    _____

     

    *** ričard long putanje mojih šetnji su jedinstvene i originalne

    nisu sleđenje dobro utabanih staza koje putnike vode od jednog

    do drugog mesta. ponekad se penjem oko planina umesto na vrh

    koristim rečna korita kao pešačke staze. preduzimam šetnje koje se

    dotiču sporosti. šetnje koje se dotiču kamenja i vode. preduzimam

    šetnje unutar mesta kao suprotnosi linearnom putovanju

    šetnja bez putovanja. reči nakon činjenica

     

    ričard long prelazak reke. mnogo sreće

    sedi. skini čizme i čarape. veži čarape za

    ruksak. odloži čizme. zagazi popreko. sedi

    isprazni čizme. obuci čarape i čizme

    na redu je nova šetnja

    _____

     

     

    i ?

     

     

    sedim oslonjen o tablu sela zove se bil tu ću prenoćiti. iz jednog kombija sviraju

    mi i svi prijateljski mašu. mora da su me videli negde na putu i sada me prepoznali

     

     

    i ?

     

     

    na kraju dana opet kiša. čekam pod strehom i pušim. pekar izlazi iz radnje

    i gleda u nebo. koliko će još kiša padati. uživam u ovoj kiši. rosite nebesa

    odozgo pravednošću. strpljivo stojim. u nekoj od kuća čeka me kupljeni krevet

     

     

    i ?

     

     

    trinaesti dan

     

    petnaest do deset krećem. kupio sam hranu za danas i sutra. sutra

    je opet opera tužna nedelja. dve litre soka. litar mleka hleb i puter

     

     

    i ?

     

     

    voleo bih jednom jedno vreme da prosim

     

     

    i ?

     

     

    vrućina mi isušuje grlo i usta. ranac sa hranom tuče u potiljak

    pijem kafu u praznom restoranu. dva nemca pričaju o gorbačovu

     

     

    i ?

     

     

    na raskršću devojka sa biciklom gleda u kartu. prolazi pored mene i

    kaže mi ja sam brža. i jeste brža je. odmiče. već je daleko. više je ne vidim

     

     

    i ?

     

     

    pored puta kutija niške crvene drine bez filtera

     

     

    i ?

     

    tražeći mesto za odmor u nekom

    hladu mislim na zadovoljstvo u tekstu

    rolana barta. svih ovih dvanaest noći spavam

    plitkim snom a oko tri noću ustajem i pijem vodu

     

     

    i ?

     

     

    u svim selima u centru sela je visoki drveni stub sa opletenim vencem

    od cveća pri vrhu. pri dnu stuba se nalazi po desetak tabli sa simboličkim

    crtežima poslova koji se obavljaju u tom mestu. jednostavna i lepa lična karta

     

     

    i ?

     

     

    najlepše i najlakše je hodati po pokošenoj travi. mislim kako je

    kravama volovima i konjima kad po ovakvoj vrućini upregnuti vuku kola

     

     

    i ?

     

     

    okrenem glavu u levo jer odatle duva vetar

     

     

    i ?

     

     

    setim se devojke od pre tri godine koju sam zamolio za pastu

    za cipele a ona ih uzela i sama očistila. vidim njeno lice i setim

    se koliko mi je to pomoglo da po vrelini nastavim dalje hodanje

     

     

    i ?

     

     

    između dva velika drveta gvozdeno raspeće hrista na

    raskršću pet puteva. svi putevi su paralelni. stojim i gledam

     

     

    i ?

     

     

    dva snažna konja stoje u popodnevnoj hladovini. sve što 

    me okružuje je jednostavno i lepo. kaplje znoj sa lica i pada na put

    imam 37 godina i putujem svojim životom kroz život i život umetnosti***

    _____

     

    *** volt vitmen

    ja sada 27

    godina star i

    savršena zdravlja

    počinjem u nadi da

    ne prestanem

    do smrti

    _____

     

     

    i ?

     

     

    petnaestak krava stoji i gleda kako hodam. grmi

     

     

    i ?

     

     

    na razmaku od pedeset metara na šljunku pored puta

    leže dva kurtona. počinje da pada kiša. vadim plastični plašt

     

     

    i ?

     

     

    pljušti kiša. seo sam na štap ceo se prekrio

    kabanicom i pevam. krupne kišne kapi dobuju po leđima

     

     

    i ?

     

     

    opet počinje da pada kiša. posle kiše plavičasto presijavanje po putu. nemam načina

    da opišem lepotu puta. njegova vitkost valovitost u kretanju nagibanja nestajanja...

     

     

    i ?

     

     

    iza mene preko šume i neba velika duga posle kiše. čujem zvona u selu

    u koje ulazim. užurbano mi prilaze tri krave s pažnjom me posmatraju. stao

    sam i gledam ih. oko očiju su im muve. na vratovima im vise veliki kožni nabori

    polako preživaju i povremeno muču. u levom uhu su im zakačene zlatne značke

     

     

    i ?

     

     

    devet je. žena u pansionu prvo odbija da me primi. kad joj kažem da već trinaesti

    dan hodam ona samo sa osmehom klimne glavom i odvodi me u sobu. u sobi tišina

    širim stvari po podu stolici i krevetu da se suše. jedem gledam u kartu spavam

     

     

    i ?

     

     

    četrnaesti dan

     

    devet i petnaest je oblačno je krećem. celu noć je padala kiša. muti mi se pred očima

    ne mogu da rasteram mrlju u pogledu. to me čini nesigurnim. pretiče me devojka na konju

     

     

    i ?

     

     

    šutiram kamenčić po putu. šutnem ga i onda predviđam da li ću do 

    njega doći sa punim korakom kojim ga mogu odmah šutnuti ili u raskoraku

     

     

    i ?

     

     

    valjda smrt oca u ranom detinjstvu i smrt najboljeg

    druga dečaka učinili su da život osećam kao odlaženje

    ka životu a ne stajanje i prizivanje života. i od onda sam

    čovek bez korena i uporišta bez pripadanja bez zaštite

    bez sigurnosti bez sebe sa nepoznatim i nepoznatima

     

     

    i ?

     

     

    pozdravljaju me ovce prelazim reku

     

     

    i ?

     

     

    pajsenberg. jednu devojčicu u žutom mantilu otac

    šalje da sama produži niz ulicu do kuće. pokazuje joj

    put i ona veselo potrči okrećući se ka njemu. on stoji i

    gleda je ona polako prestaje da trči. hoda stane okreće

    se ka njemu uspaničeno ga tražeći. rasplače se stoji

    u mestu ni tamo ni ovamo i potrči nazad ka ocu

     

     

    i ?

     

     

    dva sata je zvone zvona u selu. planine u

    daljini se rasprostrle po celom horizontu. daljina

    im je poravnala vrhove i zaplavila ih bojom neba koje

    se daljinom povećava. u daljini se sve pretvara u jedno

     

     

    i ?

     

     

    bole me oči čini mi se od samoće i ćutanja

    mrtva srna bez glave leži pored puta. nekome

    su trebali mladi rogovi. za sve ove dane video sam

    mnogo motoraša ali ni jednog usamljenog vuka svi

    su u grupama valjda se štite od velikih brzina šta li

     

     

    i ?

     

     

    popodne pored železničkih šina između pajtinga i

    šongaua jedem sir i hleb. u travi malo nisko znamenje hrista

    na metar od mojih stopala koja se suše na železničkom suncu

     

     

    i ?

     

     

    danas je nedelja pola osam uveče počinje snažan vetar

    hladno mi je pevam svaka nedelja je tužna nedelja. stisnem

    usta i sviram džezirajući kao pratnja bili holidej. boli praznični dan

    žedan sam pa okrećem glavu unazad ka vetru da ga pijem mesto vode

     

     

    i ?

     

     

    obilaze me muž žena i desetogodišnji dečak na biciklima prepunih bisaga

    muškarac još vuče prikolicu sa stvarima. lepo se pozdravljamo mi beskućnici

    stali su po strani puta i večeraju verujem im više nego porodici u kućama

     

     

    i ?

     

     

    petnaesti dan

     

    devet je krećem. dve patke se kupaju u malom kanalu. jako duva vetar i oblačno je

    žena iz automobila mi se lepo nasmešila skoro me je rasplakala svojom pažljivošću

     

     

    i ?

     

     

    smračilo se. plakate po drveću upozoravaju na besnu lisicu. opet

    ću zaglaviti u kiši na ovom prevoju vetar briše i navlači oblake prema

    meni. više ne pevam sad urlam pevajući i vitlajući štap po vazduhu

     

     

    i ?

     

     

    ulazim u šumu vetar se skoro ne oseća i dalje pevam

     

     

    i ?

     

     

    jedan dan jedna noć. o dugi dan o duga noć

     

    drugi dan druga noć. o dugi dan o duga noć

     

    treći dan treća noć. o dugi dan o duga noć

     

    četvrti dan četvrta noć. o dugi dan o duga noć

     

    peti dan peta noć. o dugi dan o duga noć

     

    šesti dan šesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    sedmi dan sedma noć. o dugi dan o duga noć

     

    osmi dan osma noć. o dugi dan o duga noć

     

    deveti dan deveta noć. o dugi dan o duga noć

     

    deseti dan deseta noć. o dugi dan o duga noć

     

    jedanaesti dan jedanaesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    dvanaesti dan dvanaesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    trinaesti dan trinaesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    četrnaesti dan četrnaesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    petnaesti dan...

     

     

    i

     

     

    baš

    sam kisnuo

    i pevao jedan dan

    jedna noć. o dugi dan o

    duga noć. drugi dan druga

    noć. o dugi dan o duga noć

    treći dan treća noć. o

    dugi dan o duga

    noć...

     

     

    i

     

     

    hodam li

    ja to u naručje

    bogovima korak po

    korak koračajući koračam

    li ja to da bih bezbrojnim

    koracima iskoračio

    tek korak jedini

     

     

    i

     

     

    hodam

    li ja to i sad

    da bi hodanje

    za poeziju

    hodalo

    zauvek

     

     

    i

     

     

    poezija 

    hodanja za

    poeziju me je

    otvorila pesmi

    pesmi svake

    reči a svaka

    reč telu

    boga

     

     

    i

     

     

    telo

    boga

    pesma

    je

    moja

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

    dok si na nogama koračaćeš

    18. februar 2025.

    27470. dan mog života

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    ne put u večnost nego put večnosti. putovanje večnošću

     

     

    i ?

     

     

    jedan je. pet vrabaca izleću iz velikog grma i saleću se u zajedničko klupko koje leti

     

     

    i ?

     

     

    čovek na traktoru razbacuje pokošenu travu da se suši

    ljudi mnogo rade da bi nahranili svoju stoku koja ih hrani

     

     

    i ?

     

     

    zašto je ovaj čovek toliko raširo noge dok piša. njegova žena me je

    primetila dok je nadizala suknju i sklonila se iza drveća da to na miru obavi

     

     

    i ?

     

     

    prvi put se krećem nizvodno sa jednom rekom. do sada je uvek bilo uzvodno

     

     

    i ?

     

     

    pokušavam da se setim pesme padajuća zvezda koju

    peva li marvin. jedan me stolar malo pre podsetio na njega

     

     

    i ?

     

     

    saginjem se da bih mirisao balu sena

     

     

    i ?

     

     

    beli zemljani put ide pravo u plavo brdo. setio sam se liove pesme i pevam je. nisam sam

     

     

    i ?

     

     

    hej kako da napišem koliko i kako su planine plave

     

     

    i ?

     

     

    hej ne znam to. ali mislim na ludviga vitgenštajna vidim ga

    kako sedi pred svojom kolibom (u norveškoj) i gleda u more***

    _____

     

    *** uvek sam na njega mislio kao na pesnika. prijalo mi je da se

    družim sa bilo kojom njegovom rečenicom. možda i zato što je on rekao

    308. šta je tvoj cilj u filozofiji - da pokažem muvi izlaz iz flaše za hvatanje muva

    _____

     

     

    i ?

     

     

    sedim na kamenoj ogradi na sred mosta reke in

     

     

    i ?

     

     

    ulazim u vajzing. prazan sam. krećem se sporo. to je to

     

     

    i ?

     

     

    prilazim prozoru da vidim da li pada kiša vidim sija pun mesec

     

     

    i ?

     

     

    jedanaesti dan

     

    brijem se isušenu kožu mažem margarinom

     

     

    i ?

     

     

    ulazim u šumu. odbijam da gledam sa tačke pogleda

    panoramu u koju svi gledaju. hodam po šumskoj stazici i tvrdim

    i ovo je panorama kraljevski puž na poljskoj stazi. ne. na šumskoj stazi

     

     

    i ?

     

     

    hajmo noge***

    _____

     

    *** to tvoje hodanje mi liči na slike hironimusa boša - rekla mi je ista žena danas

    _____

     

     

    i ?

     

     

    sve ovo što sada izgovaram biće izgovoreno na

    dužini od dvesta metara i kada se to prepiše na hartiju

    moći će se videti koliko bi bilo stranica teksta za celo vreme

    hodanja od kranja do tibingena ako bih neprestano govorio i

    to je jedan od načina da pokažem kolika je dužina puta u pitanju

    mada bi mi bio problem neprestano govoriti jer volim da govorim i

    ćutanjem a neprestani govor bi mi ometao i hodanje i gledanje. pravio

    pauze. što sada ne činim dok traju ovih dvesta metara. iako me ometaju

    automobili i zato skrećem pažnju na štap kojim se služim i koji mi pomaže

    na takav način da to ne mogu opisati kao što se teško može nešto više

    reći o zagrljajima ali u svakom slučaju on je moj dobar drug i sve više

    otkrivam koliko je mudar i to me čini srećnim što imam priliku da

    se družim sa takvom mudrošću i dobrotom od koje se nadam

    da će nešto i u meni ostati i zato pazim taj štap jer

    osećam koliko on pazi na mene i koliko je

    snažan a na nikoga ne usmerava

    svoju moć***

    _____

     

    *** to je tekst sačinjen na dužini od 200 metara

    16 redi teksta = 200 m. 1 km. = 80 redova teksta

    80 redova teksta × 600 km. = 48000 redova teksta

    48000 redova teksta = 1777 stranice teksta od kranja do tibingena

    _____

     

     

    i ?

     

     

    danas je jako sunce bole me prepone. hodam za antu marinovića

     

     

    i ?

     

     

    tesari podižu krovnu gredu laste nadleću. sedim pored potoka

    i pušim. jedna mačka gleda u tesare. ptico zašto si tako lepa

     

     

    i ?

     

     

    prelazim granicu austrije i nemačke

     

     

    i ?

     

     

    već sat jedan u nemačkoj nema nikoga. gde ću

    spavati kad kuća nema a moj umor se buni buni i paniči

     

     

    i ?

     

     

    sedim. moram. gladan. žedan. opasno sam

     

     

    i ?

     

     

    mala ptica leti kao na valovima kroz kanjon u kome

    sam kao osamljeno bespuće. vidim je i nisam sam

     

     

    i ?

     

     

    već pola sata hodam pored jezera. sednem na kamenu ogradu

    puta i crtam nebo planine i jezero. dva čamca sa pecarošima

     

     

    i ?

     

     

    devet je. pada mrak. nema kuća. prepešačio sam 35 kilometara. telo boli i

    radi plašim se da mu nešto ne otkaže. počeću da stopiram do prvih kuća

     

     

    i ?

     

     

    niko neće da stane. u kurcu sam

     

     

    i ?

     

     

     

    čuju se zvona crkve u lajngrinesu. deset je sati. izlazim iz

    kola. čovek koji me je dovezao ovih deset kilometara bio je

    jedan od dvojice pecaroša. video me je dok sam sedeo na

    zidu inače ne bi ni on stao. ukradenih 10 kilometara mi je

    pripalo (umirujem svoju savest) jer sam na onom zidu

    sedeo miran i strpljiv kao da sam se tu rodio

     

     

    i ?

     

     

    prepešačio sam 40 kilometara. prenoćište je

    30 maraka u jugoslaviji je prenoćište 3500 dinara

    u austriji 150 šilinga u nemačkoj 30 maraka. znači

    3500 = 150 = 30. čudna neka matematika. u različitim

    krajevima ljudi vole različite količine brojeva

     

     

    i ?

     

     

    ležim mrtav umoran. da li ću sutra uopšte moći hodati***

    _____

     

    *** dok si na nogama koračaćeš

    _____

     

     

    i ?

     

     

    dvanaesti dan

     

    noćas sam se budio od umora. ustajao masirao i mazao

    noge podne je krećem. kupio sam novu kartu južne nemačke

    u razmeri 1:300.000 telefonirao žarku radakoviću u tibingen i

    nastavljam. prešao sam polovinu puta. do polovine sam jurio cilj

    u želji da mu se približim sada u ovoj drugoj polovini bih trebao da

    se borim protiv njega da ga udaljujem od sebe da me ne bi ometao

     

     

    i ?

     

     

    bogatstvo trave. tri krave leže u hladu drveta jedna stoji i gleda ih

     

     

    i ?

     

     

    u hotelu u kome sam prenoćio radi jedna vršačanka

    dušanka. poželela mi je mnogo sreće. hodam za nju

     

     

    i ?

     

     

    dok hodam milujem biljke i lišće na drveću. mi živimo

    u prezaštićenom svetu. nezaštićenost se uvukla u nas

     

     

    i ?

     

     

    dva dečaka igraju fudbal na jedan gol. dobro šutiraju. kraj

    kroz koji prolazim pitomiji je od onih u austriji. drveće razbacano

    po proplancima i oko puta pravi senke oko sebe. senke se druže

    sa svetlošću. hodam. šta je ispred i šta je ispred i šta je ispred

     

     

    i ?

     

     

    debela žena se penje na traktor ubacuje ga u brzinu kreće da kupi

    travu. trava se žnje. o trave o vi majke vas kao božice pozdravljam

     

     

    i ?

     

     

    posle telefonskog razgovora sa žarkom radakovićem

    bio sam toliko uzbuđen da sam zaboravio štap u pošti

    posle desetak minuta sam primetio da sam sam i da mi nije

    u ruci. odmah sam potrčao nazad i našao ga u uglu kako me

    čeka tako strpljiv i prav. stegao sam ga zagrlio i poljubio

     

     

    i

     

     

    odmah sam

    potrčao nazad

    i našao ga u uglu

    kako me čeka tako

    strpljiv i prav. stegao

    sam ga zagrlio i

    poljubio

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju je

    sam bez seksa

    ja sam bio i tad i sad

    najjebežljiviji seks samih

    kojima je jedino do seksa

    ljubavi slobode istine

    u svakom trenu

    jebačine

    svih

    bića 

    svemira

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju su

    tvoj veliki nos i

    moje prejake

    vilice

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je umetnost

    plesana nogama

    i poezija pevana

    stopalima

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja

    17. februar 2025.

    27469. dan mog života

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    čovek iz kofe hrani krave ponovo zahvati u kofu

    i pruža šaku i konju. prilazim bliže da gledam konja i on

    me gleda. kobila je mlada kobila. jedna krava se izdvoji 

    iz stada priđe blizu stane i gleda me. kažem joj zdravo

     

     

    i ?

     

     

    mislim na gudrun enslin i urlike majnhof

     

     

    i ?

     

     

    sva ova količina koraka je neprimećena isto je i sa svetom vidimo samo 

    fragmente. nadam se da je dovoljno malo viđenog za mnogo zamišljajućeg

     

     

    i ?

     

     

    pola osam je. vidim crkvu i selo. sada su nestali iza brda. sve

    kao da jeste i nije. promena pleše u promenama. gladan sam sve je

    bilo zatvoreno zbog crkvenog praznika i u meni više nema jutarnjeg doručka

     

     

    i ?

     

     

    kiša opet počinje da pada molim je da sačeka još

    ovaj kilometar do sela sad kad sam se osušio u hodanju

     

     

    i ?

     

     

    soba je 150 šilinga kao i svako veče prepuna je mojih stvari koje se suše

    masiram noge. spavam. budim se kao i svake noći jer i noću kao da hodam

     

     

    i ?

     

     

    deveti dan

     

    noćas je ovde u nojekiršenu padao sneg vidim ga kako nov blešti na suncu

    šaljem vreću za spavanje u jugoslaviju. ranac će biti lakši i kretaću se sa više lakoće

     

     

    i ?

     

     

    i pored napora strahova od bola u kolenu i tetivi i pored kiše i

    vetra i gladi i pored usamljenosti ipak je sve dobro. i lepo. i to hoće

    da ponese kao da je već sve gotovo moram i dalje biti pažljiv i oprezan

     

     

    i ?

     

     

    oblaci ispod planinskog vrha pod snegom su još belji od 

    novog snega. nema kraja u pogledima. nema kraja u čuđenjima

     

     

    i ?

     

     

    veliko konjsko govno odličnog kvaliteta na sred puta od 17% uspona prema gerlosspasu

     

     

    i ?

     

     

    jedna baka sa naočarima opasana crvenim džemperom penje se šumskom

    stazom u brdo očito iz zadovoljstva težinom uspona i zadovoljstva u pripadanju

     

     

    i ?

     

     

    na svim vrhovima je novi sneg dole bujna zelena trava preplavljena

    žutim cvećem. to je velika suprotnost možda i sukob ali ne i svađa

     

     

    i ?

     

     

    nosim litru soka koga sam bio željan ova dva dana. nosim ga do vrha da ga tamo popijem

     

     

    i ?

     

     

    na drugom brdu preko puta doline vidim sličan

    put ovom po kome hodam. gledam ga kako se beli i provlači 

    kroz šumu. put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja

     

     

    i ?

     

     

    do vrha je teško stići. najbolji način je da se krećem sporo. da putujem u

    svakom koraku zaboravim vrh i odlažem ga lepotom doline. da ćutim saznanje

     

     

    i ?

     

     

    od jučerašnje kiše put je prepun malih belih glista. mrtvih osušenih na suncu

     

     

    i ?

     

     

    kraljevi i prosjaci ovog sveta spojili su se u jednom u lepoti cveća

     

     

    i ?

     

     

    štapom udaram u metalnu ogradu puta i družim se sa njihovom muzikom

     

     

    i ?

     

     

    stojim na pola puta do vrha na oštroj krivini u njenom

    temenu prelepo raspeće hrista u drvetu napravljeno 1971 sa

    puno svežeg cveća. na levoj strani krsta ptičica napravila gnezdo

     

     

    i ?

     

     

    zalutao sam. popeo sam se bezrazložno visoko. šta to znači. opet hristovo raspeće

    u drvetu leđima okrenuto putu tako raspeti hrist poleće u dubinu ponora pod nama

     

     

    i ?

     

     

    ah kako sam zalutao. ne vidim put gazim po visokoj

    mokroj travi. patike su opet skroz mokre. ode mi snaga

     

     

    i ?

     

     

    mnogi se potoci spuštaju u dolinu ka velikim vodama ali ovaj koji

    gledam survava se i peni ne znam šta je belje oblaci sneg ili penušasti potok

     

     

    i ?

     

     

    dvadeset do jedan. košulja i čarape su se osušile na rancu. stavljam i majicu

    da nije bilo onog lutanja kroz travu ovaj uspon bi bio pesma ovako su dve pesme

     

     

    i ?

     

     

    izgubim se zato što ne gledam. panika me hvata jer više ne vidim

     

     

    i ?

     

     

    čovek u narandžastoj putarskoj jakni i pantalonama sa malim

    rancem na leđima lopatom i četkom u rukama hoda i čisti put kao kuću

     

     

    i ?

     

     

    umoran sam umorio sam se u lutanju i nadanju

    da više nema uspona kad ono evo ga. e moj druže

     

     

    i ?

     

     

    1547 metara nadmorske visine. pijem austrijski jogurt i sveži vazduh. premoren sam

    premoren sam jebiga. put se sastoji od uspona padova i ravnog. ostalo sam ja i prihvatanje

     

     

    i ?

     

     

    priča

    u stari drveni alpski restoran ulazi čovek tridesetih godina

    sa rancem na leđima očito neka lutalica. restoran je prazan

    i on ugleda četrdesetogodišnju ženu kako pije dupli jogurt i

    gleda ga. umoran je i on ga pije i gleda je. pakuje se i izlazi

     

     

    i ?

     

     

    petnaest godina kasnije u primorskom gradiću

    neko kuca na njegova vrata. on je prepoznaje ženu 

    iz alpskog restorana bez pozdrava ona mu kaže ti si

    čovek moga života tražim te već petnaest godina

     

     

    i ?

     

     

    topi se grudva snega u mojoj šaci

     

     

    i ?

     

     

    izbezumljen sam od napora. iz dva autobusa izlaze francuski turisti

    sindikalci da vide pogled. gledaju i mene razgolićenog i razvaljenog

    na klupi. i mene i njih tera kiša mene niz put njih u autobuse

     

     

    i ?

     

     

    mladić u velikom buldožeru nosi šljunak uzbrdo ja silazim. plav je pitkog

    lica sa naočarima nežno mi se javlja i taj mi pozdrav iznese umor iz tela

     

     

    i ?

     

     

    prvi put vidim ovce crne ovce u austriji. jedan

    momak izlazi iz plavog forda i piša odmah pored vrata

     

     

    i ?

     

     

    u ravnici sam. pet i pet je. tri sata sam se penjao i dva silazio. hodam

    po travi dole u gerlosu. kako je to meko i kako odmara umorne noge

     

     

    i ?

     

     

    sada je pola šest sada je sedam sada je oko pola osam i

    stalno pada kiša. dve patke plivaju po jezeru hladno mi je

     

     

    i ?

     

     

    deseti dan

     

    pola deset je krećem. sunce je vrlo hladno. noćas sam se

    probudio sa željom da nastavim da hodam samo da hodam

     

     

    i ?

     

     

    serpentinska spuštanja. dobro sam

     

     

    i ?

     

     

    počinje briga za bližnje. oni ne znaju gde sam ja i kako sam ali

    ni ja ne znam kako su oni. navlače se crne misli i slutnje u glavi. na

    momenat mislim da neću izdržati ovu samoću. nailazi autobus sa ženom

    vozačem podiže ruku i pozdravlja me. ni ne zna koliko mi je pomogla. a možda i zna

     

     

    i ?

     

     

    silazim sa puta na šumsku stazu na drvetu slika

    hrista na krstu. evo je i druga. to je izgleda niz slika

     

     

    i ?

     

     

    slika 10

    hrist stoji na položenom krstu a radnici

    uzimaju čekiće za razapinjanje iz pletene korpe

     

    slika 9

    hrist je oboren kanapom mu vezuju vrat i vezuju ga za krst

     

    slika 8

    krst je na leđima hrista njegovi učenici se hvataju za glavu i plaču

     

    slika 7

    hrist u plavoj odori i crvenoj košulji puzi i vuče krst. vojnici ga udaraju i teraju

     

    slika 6

    krst je na leđima hrista i drži plašt za koji se drži i devojka

    nisam primetio sliku 5. slike su na drveću na svakih pedesetak metara

     

    slika 4

    hrist vuče krst pognut do zemlje vojnici ga šibaju

     

    slika 3

    hrist na kolenima sa krstom iza njega. ulazim u malu pećinu

    sa statuom majke božije. par drvenih klupa gori sveća. mir je

     

    slika 2

    vojnici stavljaju krst na leđa hristu ali on se još opire 

     

    slika 1

    hrist vezanih ruku na leđima stoji pred masom

    na suđenju. islednik pokazuje rukom u hrista krivca

     

     

    i ?

     

     

    tako sam sišao ovom hristovom stazom na sam početak

    upiranje prstom prstom osude. staza je bila obeležena brojem

    8 znakom večnosti. svaki vrh je stradanje i ljubav kaže mi staza

     

     

    i

     

     

    ti si čovek

    moga života

    tražim te već

    petnaest

    godina

     

     

    i

     

     

    nailazi autobus

    sa ženom vozačem

    podiže ruku i pozdravlja

    me. ni ne zna koliko mi

    je pomogla. a možda

    i zna

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    pesma

    zavet

     

    zavet

    pesmi

    i

    pesma

    zavetu

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    odbrana

    od

    čuvanja

    samog

    sebe

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je zauvek

    starica koja je

    rukom uradila

    ovako

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

     

    hodam da bih video sebe kako hodam

    15. februar 2025.

    27467. dan mog života

     

     

    sedmi dan

     

    doručkujem pušim cigaru. deca kućevlasnika

    devojčice lepo obučene istrčavaju napolje. nedelja

    je. jedino se deca mogu nezasluženo radovati

     

     

    i ?

     

     

    pola deset je krećem. staje mi jedan momak sa

    crvenim opelom da me poveze kažem mu da idem

    pešice on se smeje i podiže ruku ka glavi pozdravljajući me

     

     

    i ?

     

     

    plavi leptirić poginuo na putu. religija jeste opijum za narod

    ali ideja da je religija opijum za narod je još veći opijum za

    narod. hodam i gledam po površini da bih zavoleo sve stvari

     

     

    i ?

     

     

    plavi leptirić poginuo na putu. najbolje je kada se krećem sporo i

    prepustim se sporosti onda čujem muziku u sebi. koraci su ples. životinja

    je na nogama. prelazim preko reke isel. subotom samo snovi stižu a nedeljom

    je čovek usamljen. družiću se sa rekom. pored reke ugledam van goga

     

     

    i ?

     

     

    plavi leptirić poginuo na putu. auto je udario srnu

    leži mrtva na putu. hodam i okrećem se ka njoj

     

     

    i ?

     

    reka se tako veselo preliva preko kamenjara kao da uživa u sopstvenom kupanju

     

     

    i ?

     

     

    čemu me uči ovo hodanje. da sam deo celine

    da sve ono što primim treba i da dam. da nikada ništa

    ne ostaje u meni nego da samo prolazi kroz mene. sve

    što zadržim za sebe je prepreka za nova primanja

     

     

    i ?

     

     

    mislim na moje stare drugare čedu. mirka. slobodana

    slavka. sada jedan od njih puši doživljaj. sada drugi puši

    cveće i travu. treći puši udruženi rad. četvrti puši poistovećivanje

    hodanje je kao reka-roman u kome svi puše cigare. sve jedno iz

    drugog izlazi. hodanje  je ravno ravno koje se poravnava. kraljevski

    put. rečenica izlazi iz rečenice. putnici pravi jedino su oni što

    zbog putovanja uvek idu na put neočekivano kaže bodler

     

     

    i ?

     

     

    pola tri je perem noge i lice u reci sušim se na klupi

    i jedem.*** žedan sam prijaće mi mleko koje je još jutros

    ostalo u rancu. mleko se pokvarilo. sada sam i tužan i žedan

    _____

     

    *** pre petnaest godina u zatvoru sam zamišljao ovakvu sliku kao sliku slobode

    _____

     

     

    i ?

     

     

    smračilo se usta su mi suva. zatravnjeni nasip

    pored reke je lep i ne vidim mu kraja ali mene boli tetiva

     

     

    i ?

     

     

    u sobi sam. kiša pada po krovu i reklami benzinske pumpe

    zurim kroz prozor i mislim na jovin oljenku devojčicu koju sam

    prvu poljubio pre 23 godine i više je nikada nisam video sada

    bih voleo. tužan sam boli me ćutanje boli me tetiva nedelja je

    kiša pada. nedelja je tužna kažu mađari peva bili holidej

     

     

    i ?

     

     

    osmi dan

     

    zvona u selu huben tu sam prespavao krećem. pada

    kiša sija se asfalt. dva motoraša u crvenim kišnim kombinezonima

    projuriše pored mene eno ih već u drugoj krivini i više ih ne vidim

     

     

    i ?

     

     

    ne izbacujem šljunak u patici da bi mi to sitno

    žuljanje odnelo pažnju od bolova u telu. kad bi mi

    pomogla izreka na psu rana rasla na psu i zarasla.***

    negde su jorgovani već precvetali i venu ovaj se rascvetao

    u punoću svoje prašnjave lila boje. zaboli me od njegove lepote

    _____

     

    *** pomogla mi je

    _____

     

     

    i ?

     

     

    danas je crkveni praznik i sve je zatvoreno opet ne znam

    šta ću jesti. parče hleba namazano prazninom. prazninom

     

     

    i ?

     

     

    kiša pada silazim prema mitersilu. vetar mi širi

    plastičnu kabanicu hodam da bih video sebe kako hodam

     

     

    i ?

     

     

    otkačena devojka cupkajući sa noge na nogu stopira. čujem

    muziku sa groblja. strašno je zima. navlačim svu odeću na sebe i

    kolenice. zebu mi ruke od hladne kiše. vetar me probija. liči da će sneg

     

     

    i ?

     

     

    ja sam kralj ove autobuske stanice. nikad nisam pomislio

    da ću biti kralj niti da se kraljevi moraju sklanjati od kiše

     

     

    i ?

     

     

    tri devojčice jašu male ponije kiša i vetar im raznose kose

     

     

    i ?

     

     

    jedan konj u daljini kisne u travi

     

     

    i ?

     

     

    devojčice na ponijima se vraćaju iz sela. jedna zamahne mokrom

    kosom unazad. primeti ih konj u daljini i njišti. jedem zadnju koricu hleba

     

     

    i ?

     

     

    šuma se isparava i oblaci se navlače nad brdom kao da se zapalilo

    pada kiša. voda privlači sebi drugu vodu koja s njom se dira.*** navukao

    sam plastičnu kabanicu na lice i gledam samo pred noge. put je prepun

    vode koja se sliva gazim po njoj. kada mi vetar svuče kabanicu sa lica

    vidim začuđene poglede iz automobila koji kao da se pitaju ko je ovaj ludak

    ___

     

    *** kaže leonardo da vinči. i kaže voda kad siđe u vodu više ne teži i

    više ne želi ići do središta sveta. i još kaže svi će ljudi pobeći u afriku

    ___

     

     

    i ?

     

     

    kiša je stala skinuo sam kabanicu mokar

    sam i srećan. svađam se sa prijateljima borim se 

    za svoju misao borim se za besmislenost ovog hodanja

     

     

    i ?

     

     

    odeća se najbolje suši u hodu

    i dalje se svađam sa prijateljima

     

     

    i ?

     

     

    uzbudljivo teče reka umiruje me. svađe

    su glupost posledica nedovoljnog gledanja

     

     

    i ?

     

     

    volim siromaštvo a da ne znam zašto. čini mi se da

    koliko više ne znam da ga toliko više i volim. možda je to

    i zbog ovih bogatih kuća koje mi nisu lepe u kojima vidim kraj

     

     

    i ?

     

     

    u naporu se moram čuvati gordosti.*** za svaki slučaj

    pljunem možda će bar deo gordosti izaći sa pljuvačkom

    _____

     

    *** blago tebi ti ćeš se u hodanju osloboditi svoje

    taštine rekla mi je ista žena mesec dana ranije

    _____

     

     

    i

     

     

    najbolje je

    kada se krećem

    sporo i prepustim se

    sporosti onda čujem

    muziku u sebi. koraci

    su ples. evo tu počinje

    muzika mojih hodanja

    i ples mog hodanja

    kojim će se kasnije

    na ruži lutanja

    ujediniti

    u

    plesanje

    i

    pevanje 

     

     

    i

     

     

    čemu me uči

    ovo hodanje. da sam

    deo celine. da sve ono što

    primim treba i da dam. da nikada

    ništa ne ostaje u meni nego da samo

    prolazi kroz mene. sve što zadržim za

    sebe je prepreka za nova primanja i

    tako se polako fiktivna ekonomija

    počela preobražavati u

    ekonomiju savesti

     

     

    i

     

     

    hodam

    da bih video

    sebe kako

    hodam

    eto

    meni

    mog

    koana

    zauvek

     

     

    i

     

     

    svađam se sa

    prijateljima borim se 

    za svoju misao borim se za

     besmislenost ovog hodanja

    svađe su glupost posledica

    nedovoljnog gledanja. svako

    svađanje je gađenje pre

    svega nad samim

    sobom

     

     

    i

     

     

    meni je

    sad 75 a onda

    mi je bila 38 skoro

    pa duplo više nego

    sad ali gle čuda to

    onda je i sad

     

     

    i

     

     

    meni je

    tad bilo 4

    godine od odluke 

    da ću hodati i hodanjem

    činiti i učiniti ono što hiljade i

    hiljade ljudi čine za hiljade

    i hiljade godina

    ODLUKA

    odluka o velikom hodanju

    jedan čovek može i treba da uradi

    sve ono što urade hiljade i hiljade

    ljudi za hiljade i hiljade godina

    1983

     

     

    i

     

     

    meni je

    tad bilo ko i

    svakome ko se

    bilo kad usudio i

    poduhvatio i ko će

    se bilo kad usuditi i

    poduhvatiti da bude

    i čini baš ono i samo

    ono što jeste ljubav

    sloboda istina za

    svako i sva bića

    svemira a to da

    bude i jeste

    bog

    i

    to

    jedan

    jedini

    bog

     

     

    i

     

     

    jedan

    jedini

    bog

    je

    živi

    bog

     

     

    i

     

     

    živi

    i jedan

    jedini bog je

    bog čedo čedo

    bog i to pred

    tvojim

    očima

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ideja je uvek stara korak je uvek nov

    14. februar 2025.

    27466. dan mog života

     

     

    krećemo

    voljeni

     

     

    vrh planine u koji sam gledao i mislio na suna istu i aju sada oblizuju oblaci

     

     

    i ?

     

     

    skidam sve sa sebe go sam pored reke gejl. ručam pušim masiram

    butine i tabane gledam u vodu pružim noge i telo odmaram se na suncu

     

     

    i ?

     

     

    mislim na pisca čije ni ime ne znam. pre tri meseca

    pročitao sam tri njegove kratke priče o šetanju u književnoj

    reči. atmosferu u tim pričama prepunu mekoće i tihog zračenja

    prepoznajem u svakom svom bolnom koraku***

    _____

     

    *** robert valzer mala šetnja

    hodio sam danas planinom

    vreme je bilo vlažno a čitav krajolik siv

    cesta međutim beše meka tu i tamo vrlo čista

    najpre bejah u kaputu ali uskoro ga skinuh preklopih

    i prebacih preko ruke. hodanje čudesnom cestom pružalo

    mi je sve veće zadovoljstvo čas beše uspinjanje čas opet spuštanje

    brda su bila velika i kao da su se okretala. sav taj planinski svet izgledao

    mi je kao ogromno pozorište. prekrasno je vijugala cesta preko planinskih

    litica. spustih se u duboku klisuru kraj nogu mi je šumela reka voz je proletao

    ispuštajući raskošno belu paru. poput glatke vrele struje išla je cesta klisurom i

    dok sam prolazio činilo mi se da se uska dolina savija i omotava oko sebe. sivi

    oblaci behu nad bregovima kao da su se tamo odmarali. susretoh mladića

    putnika sa rancem o leđima koji me upita da li sam video dva druga

    momka. ne rekoh. dolazim li iz daleka. da rekoh i nastavih dalje

    svojim putem. ubrzo videh i čuh dva putnika prolazili su pevajući

    selo je bilo posebno lepo niske kuće odmah pod belim

    stenovitim liticama. susretoh nekoliko vozila i ništa više

    na poljskom putu videh i decu. nije ti potrebno nešto

    naročito da vidiš. i ovako vidiš mnogo

     

    priču je preveo žarko radaković čovek koji me

    je devetnaestog dana sačekao u hajningenu

    _____

     

     

    i ?

     

     

    moj ujak steva temerinski nikada nije bio van svoje zemlje

    jer ne priznaje granice. ja sada hodam za njega bezgranično

     

     

    i ?

     

     

    igram se sa štapom. on je tako lep i dobar drug

    mudar je mudriji je mudriji nego što sam mislio

     

     

    i ?

     

     

    pola šest je. peku me ruke izgorele su. sunce me ceo dan

    iscrpljuje i otežava hodanje. sve je i lako i obično samo hodaš

    ipak i teško i začuđujuće. ne znam ni ko sam a hodam. odmičem

    a ne odmičem. ne odmičem a odmičem. misao stalno hoće da

    pobegne iz tela da postigne bez postignuća da pobedi vreme - jer

    vreme je teško ko bog - i da dođe do kraja. zaboravlja

    da i telo misli i da su ravnoteža

     

     

    i ?

     

     

    skinuo sam ranac da se suši na klupu parkinga sa česmom

    idem da bacim tetrapak od soka iznenadim se kako sam čudno

    lak skoro poskakujem. setim se i ugledam ranac leži na klupi

     

     

    i ?

     

     

    već pola sata hodam a velika planinska gromada sa moje desne strane se ne pomera

    kao da je gledam stalno sa istog mesta kao da nisam pola sata hodao. nikako da je obiđem

     

     

    i ?

     

     

    osam i petnaest je ljudi se lepo javljaju bože pomozi. umoran sam

    ceo postajem bol ne mogu više hodati ni za koga. samo još do ovog sela

     

     

    i ?

     

     

    nije bilo prenoćišta. kako ću dalje kad ne mogu više a moram. boli me

    koleno hladno je put je ravan krećem se sporo da bih se uopšte kretao

     

     

    i ?

     

     

    devet je. soba je 150 šilinga. žena je ljubazna

     

     

    šesti dan

     

    devet je sati krećem iz delaha. gledam mladu zelenu travu i mislim na dolores čaće

     

     

    i ?

     

     

    hodam unazad za kaluđera koji je hodao unatraške od londona

    do glazgova zviždeći pri tome jednu staru englesku himnu a hulio

    kortasar mu posvetio svoju poslednju knjigu autonauti kosmoputa

     

     

    i ?

     

     

    priča

    susretnu se vitez i samuraj

    samuraj pita viteza - ti si vitez

    ja sam samuraj - odgovori mu vitez

    ti si samuraj - pita vitez samuraja

    ja sam vitez - odgovori samuraj

     

     

    i ?

     

     

    čujem božanska crkvena zvona. podne je u kečbahu. automobil zapara

    asfalt. krećem ka jednom vrhu. upeklo sunce zvona ga pozdravljaju. subota

    je pretovarao sam ranac sa mlekom i sokom za popodne i sutra. težina ranca mi

    udara u mozak. sunce je. nema vazduha. uspon je svi su se sakrili po kućama

    niz serpentine dolaze mi u susret kolone vozila mnogi su krenuli na more

     

     

    i ?

     

     

    znoj curi sa mene. gledam u jedno dupe. dupe

    jedne žene i neka struja me tuče kroz slabine. mesto

    ovog penjanja bilo bi mi mnogo potrebnije to dupe koje se

    pretvorilo u smisao po sebi izvan njega nema ništa ništa i

    ne postoji samo ono glatko meko i okruglo dok se polako

    pokreće. sve nestaje osim sunca i ranca

     

     

    i ?

      

     

    uspon još uvek. zauvek. hodam bez vazduha i polako. mislim

    na milovana danojlića i njegova hodanja.*** ovakvi usponi i

    samoća su najbolji lek protiv agresije moja se pretvara u molitvu

    _____

     

    *** da li je on u hodanju osetio svoju rečenicu jedino

    da nisam bio bio bih bio takav sam želeo da budem

    _____

     

     

    i ?

     

     

    mislim na želimira žilnika. branka hofmana. mislim na zatvorene. mislim

    na aleša debeljaka i mihu zadnikara. mislim kako je kupusu bez vode

     

     

    i ?

     

     

    zaustavlja me policija. gledaju pasoš i potvrdu o

    hodanju. all right. gut gut kaže policajac i skida kapu

     

     

    i ?

     

     

    kad mislim na seljaka kako sad kopa. kad mislim na lopataša-škarpera kako sad

    izbacuje zemlju iz rova. kad mislim na livca kako sad u livnici lije svoj znoj. kad mislim

    na kesonca kako sad misli na svoj kukuruz. kad mislim na proganjanog kako sad nema

    gde da se skloni jer je okružen ležernom javnošću. kad mislim na sve one kojima je sad

    teže nego meni na ovom usponu sramota mi oblije lice. ta sramota to je ta poezija

     

     

    i ?

     

     

    prislonim uvo da slušam lišće kako treperi na vetru

    ako pristanem na napor i podignem glavu slobodan sam

     

     

    i ?

     

     

    jedan savremeni pesnik mislim da se zvao buda rekao je usamljen se kreće kao nosorog

     

     

    i ?

     

     

    skrećem sa glavnog puta ljubljeni makadam

    čujem svoje korake po njemu valjda neću zalutati

     

     

    i ?

     

     

    zalutao sam. makadamski put vodi u brdo a ja se trebam voditi-spustiti u

    obertrauberg. spuštam se niz liticu. malo malo pa skliznem na dupe. vrlo je opasno

    za moje koleno patike se keze. uhvatim se za granu i sjurim do sledećeg drveta

     

     

    i ?

     

     

    spustio sam se u ravnicu prepunu kamenja. valjda će 

    me potok odvesti ka dolini. sve se beli od kamenja i sunca

     

     

    i ?

     

     

    potok me je doveo u kurac. ovde je veliki vodopad. levo i desno se ne

    može. vraćam se nazad. zaista je dovoljan samo trenutak da bi se zalutalo***

    _____

     

    *** ja se užasavam prirode rekla mi je jedna žena tri meseca kasnije

    _____

     

     

    i ?

     

     

    jedva sam se iskobeljao. sav sam mokar od znoja ali još

    nisam na pravom putu. konačno evo ga. izreke su zakoni a mi ih

    potvrđujemo preče preče naokolo bliže potvrđivao sam to pola sata

     

     

    i ?

     

     

    mislim na vladimira velimirova i njegova maratonska trčanja. spuštam

    se obeleženom šumskom stazom. butine se naprežu i klecaju kolena kao

    i pre tri godine dok sam se spuštao crnogorskim kamenjarom ka glavi zeti

     

     

    i ?

     

     

    odmaram se na kamenitoj obali velikog potoka. u ograđenoj šumi stoji srna i

    gleda me. lepa je i počinje iz straha i radosti da skače. kako to lako čini. vitka

    je. mlada. naglo i nekako smešno trza vrat. ima lepe uši. sve je kao blagost

     

     

    i ?

     

     

    ležim na leđima. stvari se suše gledam u daleko nebo. hodanje se sastoji

    od viđenog i zamišljenog. odjednom preda mnom ogromni medvedasti žuti

    pas prilazi mi. valjda me neće dirati. miran sam. odlazi. zamišljeno je kao voda

     

     

    i ?

     

     

    mislim kako su doživljaji sa ovog hodanja toliko minimalni i bogati u

    teško objašnjivom. neizrecivi. da bi bilo lepo o tome napisati knjigu

     

     

    i ?

     

     

    prelazim preko mosta reke drau. stotinak kilometara odavde to je 

    reka drava. zapravo i sada je. ideja je uvek stara korak je uvek nov

     

     

    i ?

     

     

    pred jednim hotelom dva motoraša i motorašica. moćni

    sa svojim lepim licima kožnim jaknama jakim mašinama. u

    odnosu na njih ja sam kao stari radio ili siromašni kaluđer zavetnik

     

     

    i ?

     

     

    kad istresem patiku uvek ostane još poneki šljunkić. ulazim

    u tiroliju piše na kamenom stubu od koga odzvoni udarac štapa

     

     

    i ?

     

     

    sedim u travi kod nikolsdorfa. crtam pejsaž. mnogo crnih i par žutih

    krava u daljini mirno stoje. miris planinskih trava čuju se zvona koja 

    se razležu predvečerjem. hladan vetrić mi klizi po licu i golim rukama

     

     

    i ?

     

     

    put je ravan pala je noć. ponovo nalazim karmin pored

    puta. brojim korake između kilometarskih znakova. prve noći

    lancovi video sam mlad mesec sada je prešao svoju polovinu

     

     

    i ?

     

     

    u gostionici pre sela nalazim prenoćište. 120 šilinga. pijem kafu i

    pišem pismo žarku radakoviću. gledam u mlado lice konobarice odmara me

    penjem se uz široke stepenice boli me tetiva iznad pete desne noge. spavam

     

     

    i

     

     

    igram se sa štapom

    on je tako lep i dobar drug

    mudar je mudriji je mudriji

    nego što sam mislio

     

     

    i

     

     

    ovakvi usponi i

    samoća su najbolji lek

    protiv agresije moja se

    pretvara u molitvu

     

     

    i

     

     

    kad mislim na

    sve one kojima je sad

    teže nego meni na ovom

    usponu sramota mi oblije

    lice. ta sramota to

    je ta poezija

     

     

    i

     

     

    ideja

    je uvek

    stara korak

    je uvek

    nov

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ja sam neiscrpna pesma koja se nogama piše

    13. februar 2025.

    27465. dan mog života

     

     

    krenimo

    i, izazivati

    pažnju

     

     

    uz uzbrdicu sunce. pre pola sata kiša. koliko više

    puteva toliko više ljudi. mali prst na desnoj nozi žulji

     

     

    i ?

     

     

    povremeno podižem ruku i pozdravljam prirodu isusa i devicu mariju

    makadamski prav put i bogatstvo šume dok se u mestu okrećem u krug

     

     

    i ?

     

     

    krijem se od kiše pod jednom šupom. dolazi gazda i kaže da će me ubiti ako

    nešto iz šupe nestane. ja pijem mleko i jedem hleb. da li se bavim švercom pita me

     

     

    i ?

     

     

    oko četiri popodne i lako toplo sunce. perem čarape lice i pazuho u reci radgonji

    rasprostrem plavi podmetač po drvenom mostu. sednem na njega i palim cigaru. pušim

    kao gospodar uživanja. oprane čarape i oznojana majica se suše na ogradi. stavio sam

    kamenje na njih da ne odlete u reku. kralj sam ovog mosta. gledam u vodu lepa je. pevam

    sa njom. ležim sa nogama podignutim na ogradu. raširim ruke i gledam u nebo

     

     

    i ?

     

     

    slušam korake i zvuk štapa po makadamu. okružen sam šumom

    sa jedne i druge strane a put odlazi pravo. ovde nema nikoga

     

     

    i ?

     

     

    pušim i pijem sok na ogradi kuće u kojoj su 1944 spaljeni meštani sela radovne

     

     

    i ?

     

     

    dvostruka krivina na desno reka radgonja puna slapova. probijam se

    kroz jedan stari zarasli put. jutros mi je roža mulej rekla da ću hodajući

    naći moju intuiciju. da li je ona ovde u ovoj šumi u kojoj put polako nestaje

    pod popalim granama iglicama i lišću koje se pretvorilo u rastresiti crni humus

    lepo bi bilo naći svoju intuiciju pogotovo dok se savijen provlačim kroz gusto granje

     

     

    i ?

     

     

    gadi mi se da zapisujem ono što vidim. miriše nana. zapisano

    je deo otrgnut od celine i na taj način kao da sebe cepam. zapisivanje

    prlja prazninu u meni koja se spaja sa punoćom oko mene

     

     

    i ?

     

     

    usred zelenog polja odjednom ogromna golet. iza goleti planine pod

    snegom među njima je i triglav. priroda me gleda. kupaju se moje oči

     

     

    i ?

     

     

    ulazim u gostilnu u zgornjoj radovni. gostilna je prepuna radnika

    seljaka očito proslavljaju završetak nekog posla. sto je prepun tanjira

    pojedenog mesa i još neprobranih žutih kolača sa pekmezom. jedan od

    radnika me poziva da krenem sa njim kolima u mojstranu. zahvaljujem se

    i kažem da idem pešice u nemačku. drugi me pita da li sam poneo pištolj jer

    tamo mogu biti ubijen. ljudi se plaše drugih ljudi. misao se plaši druge misli

    ali ja ne hodam... (ne nije to dobro rečeno). ali ja hodam da bih svako tamo

    pretvorio u ovde. ali ja hodam da ne bih imao svoju kuću da bih video

    kuću kuća kuću beskućnika. da bih pio majčino mleko beskućništva

    da bih odhodao tamo i tamo zapalio cigaru

     

     

    i ?

     

     

    planine su toliko plave da mi ne ostaje ništa drugo nego da kažem planine su crvene

     

     

    i ?

     

     

    penjem se uz oštru strmen. ravnica podnožja ostaje za

    mnom kao i mokra majica od znoja koja se suši okačena o ranac

     

     

    i ?

     

     

    spuštam se ka mojstrani. dve devojke jedna sa lakoćom a druga sa bolnim naporom na

    licu trče u brdo. misli koje mislim neki su već mislili a neki će ih tek misliti sad ih mislim ja

     

     

    i ?

     

     

    u sobi sam u dovju za trista pedeset hiljada. tuširam se i

    masiram noge perem zube košulju čarape i gaće. u krevetu pušim

    i studiram noge studiram kartu i današnji pređeni put i onaj koji me sutra

    čeka. čekaće me celu noć. danas sam prešao 26 kilometara. spavam

     

     

    treći dan

     

    budim se boli me telo boli me koleno. to me brine. gazdarica mi kaže

    ima raznih putnika. dok doručkujem u njenoj kući na ogradi terase svečano

    padne golubije govance gledam ga iako su u pozadini neopisivo lepe planine

     

     

    i ?

     

     

    pola deset je polako hodam da bih se dodvorio

    kolenu koje me opominje tihim bolom. mislim na radost koja 

    me očekuje na kraju puta na radost povratka i te misli mi truju hodanje

     

     

    i ?

     

     

    stara žena sedi pred kućom broj 23 u mestu belca

    briše nos pod naočarima i stavlja maramicu u plavu kecelju

     

     

    i ?

     

     

    gledam potok kako pada niz stenje setim se hajdegera. crni pas se izvalio na

    zelenoj travi. put se kreće. žuti cvetovi maslačka. oni su sinovi sunca. pevam i am free...

     

     

    i ?

     

     

    mirišem jorgovan osvežavam umor. crna i žuta krava mirno leže u travi posutoj

    vodenastim žutim cvećem. lasta liže asfalt u selu gozd. planina je planina i zato

    hodam jer hodanjem planina postaje hiljadu planina. jedino se duh kreće. koleno boli

    na momenat zaboravim i opet boli i hodam i pevam i hodam i zaboravim i hodam i boli

     

     

    i ?

     

     

    gledaju me krave i laganim pokretom glave i sporim žvakanjem bulje u moje korake

     

     

    i ?

     

     

    penjem se uz uspon ka korenjskom sedlu. sad

    treba biti strpljiv i čuvati koleno. ranjeno koleno***

    _____

     

    *** tada još nisam znao čemu je sve došao kraj. ali kad danas sa ovog visokog brda moje

    starosti gledam unazad vidim pobijene žene i pobijenu decu leže na gomili ili razbacani po

    rubovima vijugave jaruge vidim ih isto tako jasno kao što sam ih video i onda kada su moje

    oči bile mlade. i vidim kako je u krvavom blatu umrlo još nešto kako je još nešto sahranjeno

    u mećavi kod ranjenog kolena umro je i san jednog naroda... beočug je raskinut seme

    razvejano. mi više nemamo središte mrtvo je sveto drvo

    crni los

    _____

     

     

    i ?

     

     

    hodam polako uz strmen. znoj me obliva. nežno klizi po licu. noga pred nogu noga

    pred nogu i koleno prestaje da boli. u strpljenju se kriju velike količine energije. osećam

    ako strpljenjem izgubim svoju snagu i svoje ja upoznaću lepotu. tako bih trebao hodati

     

     

    i ?

     

     

    na ravnom sam noge hodaju same i znoj se odmara

    vidim granični prelaz. tmurno je i pijem sok od kruške

     

     

    i ?

     

     

    prešao sam jugoslovensko-austrijsku granicu pet

    minuta je do pola šest. spuštam se i hodam još sporije

     

     

    i ?

     

     

    priroda je ista promenio se jezik. pregrejali se tabani od kočenja niz

    nizbrdicu. prepustio sam se izuzetno sporom hodanju. pola noge pred pola

    nogu i tako prepušten itekako odmičem. to je ta strategija puža. to je ta velika brzina

     

     

    i ?

     

     

    prvo austrijsko selo šau. prenoćište je 140 šilinga. tuširam

    se gledam kroz prozor sobe oblaci su se spustili na selo pred

    kućom veliko staro drvo. prepešačio sam 23-24 kilometara

     

     

    četvrti dan

     

    devet i petnaest je krećem ka arnoldštajnu. nasred

    poljskog puta sedi zec približavam mu se. otrčao je

     

     

    i ?

     

     

    prvo sranje u šumi. mrtva žuta ptičica pored puta u lindu. smračilo se i hladno je

     

     

    i ?

     

     

    pada kiša zaustavlja me. sedim pod nastrešnicom prodavnice obuće u

    arnoldštajnu. kamioni prskaju oko sebe sedim kao pokiso miš to je ta poezija

     

     

    i ?

     

     

    hodam ogrnut kišnom kabanicom prelazim veliku raskrsnicu. saobraćajni znaci i putokazi

    još više govore da se daljine više ne prelaze hodanjem i to daje uverenje mojim koracima

     

     

    i ?

     

     

    kiša je prestala krajolik se lepotom zaokružio u sebi. preko malog brdašca vidim

    crkvu u sledećem selu. evo sunca. premeštam stvari u rancu da ih zaštitim od kišnjenja

     

     

    i ?

     

     

    još jedna mrtva ptica na putu

     

     

    i ?

     

     

    dvadeset minuta do četiri i stalno pada kiša. sada je gotovo neprimetna ali

    neprestana u rominjanju. gledam asfalt i noge koje koračaju jedna pred drugom

     

     

    i ?

     

     

    mnogo pari očiju dok uspavani brzinom gledaju na put iz svojih

    kola skreću pogled na moje hodanje. taj pokret glave i očiju je bar

    jedna neizgovorena reč za poeziju. vidim jednu ružu. umetnost je a priori

     

     

    i ?

     

     

    zamišljam kako su stari grčki i rimski pesnici gledali svet oko sebe kako

    su se davali poeziji. mnogo toga je danas isto kao i onda. pre svega kiša

    noge štap. i putevi. u ovima je više cementa. u kiši je više otrova. u nogama

    više prethodnih nogu. u štapu više znanja i manje mudrosti. hodam i vidim ih

     

     

    i ?

     

     

    stavim jednu nogu na metalni branik puta i teglim se. dok hodam

    u meni nema mana. one žive u stajanju tamo gde nema zanosa

     

     

    i ?

     

     

    stalno me prate krave i kiša. zajedno smo i ne

    znam da li stvaramo poeziju ili smo već poezija

     

     

    i ?

     

     

    četiri sata neprestano pada kiša. uspon je mokar kao i ja

    desno pored puta gleda me glava hrista sa drvene kapelice 

    čujem kako mi kaže i ja kisnem kao i ti samo ja već 2000 godina“*** 

    _____

     

    *** ako se mi možemo od boga odvratiti to se ipak bog ne može nikad odvratiti od nas

    majstor ekhart

    _____

     

     

    i ?

     

     

    na vrhu kiša je prestala. premoren i mokar pridružujem se vapaju prirode

    koja me poziva na istrajavanje i upornost. kiše stvaraju velike narode

     

     

    i ?

     

     

    izlazim iz mesta štefan čuju se zvona sa crkve. kiša ponovo pada

     

     

    i ?

     

     

    holanđanka me odvodi do austrijanke koja me prima na prenoćište za 160 šilinga

    kupam se gledam kartu u krevetu pušim prešao sam 30 kilometara čujem kroz prozor kišu

     

     

    peti dan

     

    laje pas čujem korake i štap kroz mokru travu. domaćica mi je podarila za put

    hranu i cigare. sunce je zableštalo od ranog jutra planine se bele po vrhovima

     

     

    i ?

     

     

    gledam u daljini pravilni piramidalni oblik planine pod snegom kao

    da sam u japanskom pejzažu. hodam za borislava mihajlovića-mihiza***

    _____

     

    *** beograd 30. april 1987. dragi mandiću zahvaljujem vam na hajdegeru i

    šaljem vam malo poputbine ovako u pismu kao što starci šalju unuku vojniku

    kako sam ja čovek koji se retko kreće i teško i nevoljno putuje molim vas koračajte

    malo za mene. želim vam dobru sreću i uzbudljiv hadžiluk pozdravlja vas mihiz

    _____

     

     

    i ?

     

     

    stojim i gledam puža. kako se neprikosnoven kreće

     

     

    i ?

     

     

    ja sam nomad i tražim svoj narod

     

    ja sam nasamareni magarac sa žmirućim očima

     

    ja sam slika čoveka koji hoda

     

    ja sam ponovo nađeni istrošeni karmin na putu

     

    ja sam pozorište koje se kreće

     

    ja sam štap u mojoj ruci koja mu pripada

     

    ja sam neiscrpna pesma koja se nogama piše

     

    ja sam svetlost vodenastih žuljeva koja svetluca po tabanima

     

    ja sam ja

     

     

    i ?

     

     

    deset je do jedanaest. pijem kafu putarski

    radnik polako vozi bicikl uz uspon. baš sam umoran

     

     

    i ?

     

     

    baš sam umoran. jedan biciklista se penje uz uspon ja niz. osmehnemo se jedan

    drugome. kada se mimoiđemo okrenem se i gledam mu u leđa da ga malo poguram

     

     

    i ?

     

     

    pored reke hodam za ninu vranešević i kseniju buštrović

    gledam u kameniti vrh planine pod snegom i mislim na suna aju i istu

     

     

    i ?

     

     

    da sam napao ovaj voz koji se zaustavio i iz njega izašao jedan dečak sa

    đačkom torbom na ramenima možda bi to bilo efektnije i javnije za poeziju

     

     

    i ?

     

     

    uz uspon pevam hajde druže moj hajde druže moj. hodam za žarka radakovića

    koga ne poznajem. mislim kako je hodao verner hercog. šta je nosio na sebi

    koliko je dnevno pešačio. kakvim je ritmom hodao. kolika mu je dužina koraka

     

     

     

     

    ja hodam da

    ne bih imao svoju kuću

    da bih video kuću kuća

    kuću beskućnika. da bih

    pio majčino mleko

    beskućništva

     

     

    i

     

     

    ako strpljenjem

    izgubim svoju snagu i

    svoje ja upoznaću lepotu

    tako bih trebao hodati

     

     

    i

     

     

    ja sam ja

     

    ja sam slika čoveka koji hoda

     

    ja sam nomad i tražim svoj narod

     

    ja sam štap u mojoj ruci koja mu pripada

     

    ja sam neiscrpna pesma koja se nogama piše

     

     

    i

     

     

    divno i

    bolno znači

    božanski je susretati

    se sa samim sobom ko

    sa drugim ko sa živom

    pesmom i živim

    bogom

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    i, izazivati pažnju

    12. februar 2025.

    27464. dan mog života

     

     

    i, izazivati pažnju

     

    drugo hodanje za poeziju

    od prešerna do helderlina

    kranj-tibingen

    1. juni 1987 - 20. juni 1987

     

     

    uplašen si i drhte ti kolena** otvorì se i predaj

    pogledaj ovo žuto polje uljane repice rekao mi je početak

    ______

     

    ** miroslav mandić je pošao iz parka u kome je prešernov grob u kranju u ponedeljak

    1. juna u 12 časova i 15 minuta. pre toga je popušio tri cigarete tražio da mu prišijem alku

    na trenerci kako bi o nju mogao da okači sat (mali ženski s dugačkim lancem) poklonio se

    prešernu održao kratak govor i zevao. reči su bile pesma nas je održala njojzi hvala a

    pevanje nalik crkvenom. dok je stajao kroz trenerku se videlo da mu noge drhte

     

    kada je pošao imao je crnu odeću. crveni ranac na leđima. štap

    sive patike sa crvenim znakom. kosu je oprao prethodno veče

     

    njegov polazak mogla je da vidi i žena sa klupe u uglu parka (mada je sve vreme

    čitala novine) čistač parka (koji je u međuvremenu prošao) i dugokosa plava devojka

    (koja se kasnije vratila da pita šta je to bilo). nikoga drugog nisam primetila

     

    svedok verica rupar, br.l.k. n 3616 sup bgd

    _____

     

     

    i ?

     

     

    čujem svoje korake dok ih nesigurno pružam

    po makadamu. belo i ljubičasto cveće pored puta

     

     

    i ?

     

     

    pevam... početak je pola sata iza mene

     

     

    i ?

     

     

    rečeno je da krava koju vidiš nije krava nego krava

    ako je tako moje je viđenje slobodno i ja mu se prepuštam

    i tražim ga u svojoj beznačajnosti koja se polako kreće

     

     

    i ?

     

     

    zatežu i greju se kolena

     

     

    i ?

     

     

    put putuje. stoji i menja se

    takvo bih voleo da mi je i mišljenje

    koraci su kao talasi. dolaze i nestaju

    takvo bih voleo da mi je i pisanje

     

     

    i ?

     

     

    već jedan sat sa moje leve strane prati me crkva na samom vrhu brda

     

     

    i ?

     

     

    ne znam zašto ali podižem ruku. to je nekada dovoljno čini mi se

     

     

    i ?

     

     

    posle noćašnje kiše upeklo jako sunce. znoje se leđa. na zemlji barice žute vode

     

     

    i ?

     

     

    setim se mnogi od nas će misliti na tebe a neki

    će te i čuvati rekla mi je verica rupar pre jedan sat

     

     

    i ?

     

     

    zelenilo lišća pored glave. crni leptir me češe o vrat. tabani se mreškaju

    prvi odmor pored slovenačkih stogova za seno. skidam i majicu i pantalone

    i čarape i patike. go sam. stvari se suše. prijaju dimovi cigare. prvo pišanje

     

     

    i ?

     

     

    prelazim prvu vodu vodu reke bistrice

    čujem štap kako udara o asfalt. prve kapi znoja

    na čelu u oštroj krivini praznog puta iznad bistrice

     

     

    i ?

     

     

    stavim štap horizontalno na šine ranca i laktovima ga gurnem unazad i tako

    odvojim ranac od leđa. da se malo ranac i majica suše. prilaze mi mirisi trava

     

     

    i ?

     

     

    vidim je ostala mi iza leđa crkva sa brda. posle stotinu metara i nekoliko prideva

    odustajem od truda da pronađem reč kojom bih opisao glave maslačka pored puta

     

     

    i ?

     

     

    velika stara trešnja pred selom podbrezje

     

     

    i ?

     

     

    miris krava

     

     

    i ?

     

     

    kupio sam četvrt kile hleba i pola litre soka. nosim ih u ruci. niz mali 

    nasip slivaju se rojevi majčine dušice. sve je ljubičasto osim pčela po njima

     

     

    i ?

     

     

    sa leve strane potok. između nas uredne bašte sa povrćem. ako mu

    priđem rashladiću u njemu tabane po kojima počinju da se žuljaju žuljevi

     

     

    i ?

     

     

    ako hoćeš da gledaš svoje prijatelje u lice prvo

    pogledaj u oči svojih mana rekla mi je juče manca košir

     

     

    i ?

     

     

    stojim i gledam četiri ogoljena dugačka stabla bivših zimzelena strovaljena niz

    obalu puta. bože kako su prava i ravna. i dok ovako leže u njima živi uspravnost

     

     

    i ?

     

     

    dve žene pleve veliku navodnjenu baštu. jedna me je primetila i gleda me. u 

    drveću se čuju ptice. ona koja me gleda govori nešto onoj drugoj. sada me gledaju obe

     

     

    i ?

     

     

    čujem šibice u džepu i ranac na leđima. iz betonske cevi kulja voda

    stavljam štap u travu. skidam ranac sa leđa. na ranac stavljam hleb i sok iz

    ruku. prilazim prepunoj vodi i gledam mahovinu koja se leluja pod padanjem vode

     

     

    i ?

     

     

    jedem sok i hleb na betonskom zidu izvora. sunce mi suši noge. mravi

    se žure. dva dečaka na sportskim biciklima polako voze i razgovaraju

     

     

    i ?

     

     

    hoću da ti pomognem zato što si drugačiji rekao mi je miodrag jozić

     

     

    i ?

     

     

    pre dvadeset dana sam stopirao iz beograda za novi sad. stao mi je veseo

    ljubazan čovek. kada sam mu rekao da ću za dvadeset dana da krenem hodajući

    od kranja do tibingena rekao mi je dođi kod mene i daću ti 10 miliona. to je četvrtina

    novca koja mi je potrebna da bih koracima stigao do tibingena. bio je to miodrag jozić

     

     

    i ?

     

     

    dao mi ih je

     

     

     

    i ?

     

     

    oko šest je. počela je da pada kiša. sklonio sam se pod autobuskom

    drvenom postajom. izuvam čarape i hladim žuljeve. kroz prozor kuće preko

    puta iza zavese gleda me jedna žena. u kući je upaljeno svetlo i vidim kako

    kuća živi u kući. naslonim se na ranac i pružim noge po klupi kakav je to užitak

     

     

    i ?

     

     

    izlazim iz kamne gorice. pada suton. blagi umor se šeta po telu

    blago se krećem. jedan veliki dečak ulazi u štalu da nahrani krave

     

     

    i ?

     

     

    lepo je (koliko je) besmisleno

     

     

    i ?

     

     

    posle kiše livade i šume blešte u zelenilu. od isparavanja oblaci se navlače nad gorom

     

     

    i ?

     

     

    ko sam ja na ovom svetu

     

     

    i ?

     

     

    put se isparava preda mnom. iznad šume vrhovi

    planina pod snegom. gledam. na momenat sam srećan

     

     

    i ?

     

     

    pijem kafu kod mladog slovenca. vlasnika automobila kr 150—169

    krenem i zaboravim štap. vraćam se po njega on mi je najbolji drug

     

     

    i ?

     

     

    sad mi je u ruci. osam je sati uveče. večernje sunce

    pevam spuštajući se prema lancovi. gde ću naći prenoćište

     

     

    i ?

     

     

    devet je sati. sumrak je pao stojim na mostu između lancove i radovljice

    uzvodno uz savu zelenilo obalnih šuma i vrhovi planina pod tamnim oblacima

    sumrak je pao i sada se širi po okolini. svetli moja cigara na prohladnom vazduhu

     

     

    i ?

     

     

    deset je sati mažem tabane margarinom i strpljivo ih masiram. pripremam ih za sutrašnje

    žuljeve. mažem kolena hepatrombinom i navlačim tople široke kolenice. razvlačim plavi

    podmetač za spavanje ulazim u vreću prekrivam je najlonom zatvaram cibzar i umirim se

    pod ovim kružnim senikom. malo pre sam molio za hranu i dobio hleb sa margarinom i toplo

    mleko. levo od mene na nekih tridesetak metara teče sava. ko sam ja na ovom svetu

     

     

    drugi dan

     

    pola devet je. pakujem ranac. stvari iz njega su prošlo noći ležale rasprostrte

    po stolu hladnoća mi je u nosu. stara žena iz kuće me poziva na kafu i mleko. zove

    se roža mulei. gledam slike njene snaje. kuhinja je topla liči na rožu a namazani

    hleb i mleko prijaju. kafa i cigara me bude i tiho podsećaju na put preda mnom

     

     

    i ?

     

     

    pola deset je hodam prema bledu tmurno je a u daljini na

    snežnim vrhovima bele se osunčani oblaci čuju se cvrčci pored puta

     

     

    i ?

     

     

    noć je bila hladna osećam je po telu ali se nadam da ću hladnoću izbaciti iz sebe

    hodanjem. noćas u spavanju na klupi bolele su me pete. spuštam ranac na zemlju i teglim

    noge stavljajući ih na drvenu ogradu pored reke. savijam telo i glavu prema kolenima

     

     

    i ?

     

     

    umetnost je nenadana i dolazi sama. tako mi kaže reka i most i

    kamena litica na drugoj obali i drveće nadneseno nad rekom i zatamnjena

    voda u seni drveća i beli sprud i moj pogled koji sve ovo gleda i gleda. sava

    je tiha očistili su je kod jesenice kažu. napuštam most i krećem se uzvodno

    uz savu uz blagi uspon. sve što sada vidim drugačije je od onoga što sam

    video malo pre. šta mene sve gleda. mene od onog malo pre drugačijeg

    koji sam bio gledan od drugačijeg od ovog sada viđenog

     

     

    i ?

     

     

    krećem se da bih gledao. da bih gledao ono što me

    gleda. da bih gledao sopstveno gledanje. da bih video kako

    se susreću pogledi. umetnost je tamo gde se susretnu viđenja

     

     

    i ?

     

     

    u selu ribno dve stare žene promiču kroz polje visoke trave. jedna je povijena

    i vidim joj kobasičaste bele butine. selo se kupa u poljskom cveću i bogato olistalim

    voćkama. okružuje ga lepota zaplavljenih planina i snaga zelenila na proplancima

     

     

    i ?

     

     

    da li je ovo put za bled pitam ženu dok mi se u glavi vrti

    misao da li je moja mana što u svojim manama vidim svemanine

    mane osim samog sebe u kome opet vidim sve svoje mane

     

     

    i ?

     

     

    seljankina pružena ruka u pravcu puta prekida mi

    misao. sigurnije i lakše koračam. promiče kišica

     

     

    i ?

     

     

    da bih olakšao ranac pred polazak sam iz njega izvadio i

    helderlinovu knjigu tako da uz sebe nemam saveznika u napisanoj

    poeziji. moram se osloniti na nenapisanu kroz koju hodam sa kojom

    zajedno hodam. zaista je svuda oko mene. zašto je ljudi tako retko vide

    zato što mnogo govore. zar zato što su ono što ih okružuje nazvali

    beznačajnim ili zato što je poezija baš taj put kroz beznačajnost

    zato i hodam da bih oživeo i da bi me oživela ta snaga

    bez značenja. bez značaja

     

     

    i ?

     

     

    uplašio me i trgnuo pas koji je čuvan lancem oko vrata svom žestinom

    poleteo na mene. čujem ga i to je takođe helderlinov glas. stariji par žena i

    muškarac preda mnom u planinarskim dubokim cipelama su dovoljna činjenica

    za poeziju i zato o njima ne zapisujem ništa nego ih ostavljam njihovom hodanju

     

     

    i ?

     

     

    pod strehom kuće prečiška cesta 3 iza bleda krijem se od kiše

    već po ko zna koji put. u dvorištu kiša pljušti po litarskim flašama

    učvršćenim na granama u kojima rastu plodovi kruške za jesenju rakiju

    kruškovaču. sklanjajući noge od prskanja sa krova čitam današnju politiku

    neočekivano vidim novinarsku crticu o miroslavu mandiću koji korača

    još 1.500.000 koraka za poeziju ka helderlinu ili o prijateljstvu***

    _____

     

    ***kad sam par meseci pre polaska na hodanje dobio pismo

    od prijatelja u kome se on ljuti na mene zbog sadržaja pisma koje

    sam mu uputio sa prijateljskim namerama naljutio sam se i ja. bila je

    noć i ja sam 3-4 sata sa mukom hodao pored dunava odgovarajući mu

    svađajući se pokušavajući da sukob razrešim u sebi i da ga ne nastavim

    i negde oko ponoći posle mnogo varijanata pisma napisao sam mu da na

    mesto mog odgovora razlozima za hodanje koje mi predstoji ka helderlinu

    dodajem i razlog afirmacije prijateljstva i zato ono ili o prijateljstvu. tako

    sam mu ja odgovorio koracima za prijateljstvo koji su ostali nevidljivi

     po putevima. putuje se da bi se ponovo sreli sa prijateljima u sebi

    _____

     

     

    i

     

     

    jako

    sam srećan

    jer sam otrkio to

    hodačko i. i je put i

    i je pričalo put i od

    svega činilo

    muziku

    i

    pesmu

     

     

    i

     

     

    lepo je

    (koliko je)

    besmisleno

     

     

    i

     

     

    ko sam ja

    na ovom svetu

    to pitanje me je

    činilo pesmom

    i bogom

     

     

    i

     

     

    štap

    mi je odan 

    i najbolji

    drug

     

     

     

     

    hodao sam

    za poeziju da

    bih oživeo i da

    bi me oživela

    ta

    snaga

    bez

    značenja

    i

    bez

    značaja

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    hodanje za pesmu i to oduvek i zauvek

    11. februar 2024.

    27463. dan mog života

     

     

    hodanje

    za poeziju je

    postalo i ime moje

    četvrte knjige

    hodanje za

    poeziju

     

     

    i

     

     

    sve

    žudi

    jedno za

    drugim. krenimo

    zajedno ko jedno u to

    hodanje za poeziju u tih

    zašto sam hodao

    2.150.000 koraka

    za poeziju

     

     

     

    jer je

    svaki pokret

    i svaka reč zavet

    postojanju

     

     

     

    da bi

    konvertit

    kovertirao

    dobar potez

     

     

     

    da bi

    vernik poverovao

    i u prevratnikov

    kovertirani potez

     

     

     

    da bih

    se školovao

    kod štapa koji

    me je vodio

     

     

     

    da bih

    jednom

    diplomirao

    na šali

     

     

     

    da bih

    mogao reći

    ja i nagib puta

    kao način

    nagiba

     

     

     

    da bih

    u sumraku

    oblizao usnu

     

     

     

    jer je

    lepota snaga

    izvan života

     

     

     

    jer je

    dobrota

    gotovo nemoguća

    a opčinjavajuća

     

     

     

    jer je

    istina očita

    a nespoznatljiva

    može se samo

    živeti

     

     

     

    jer zašto

    moga znoja

    ne bi bilo po ovoj

    zemlji koja nije

    moja i nije

    ničija

     

     

     

    jer zašto

    ne bih pevao

    po putevima

    na kojima

    sam pevao

     

     

     

    jer zašto

    ne bih vikao 

    šumama i vazduhu

    reči koje su zabranjene

    nepoželjne oskrnavljene

    a žive u srcima

    ovakvih

    kao

    ja

     

     

     

    jer zašto

    svoje telo ne bih

    odmarao po kućana

    nepoznatih

     

     

     

    jer rekla

    je mudra žena 

    da se i piše za

    nepoznate

     

     

     

    jer zašto

    ne bih svojim

    snovima pisao u

    njihovim krevetima u

    kojima sam njihove

    snove sanjao

     

     

     

    zato što

    sam video

    ono što niko

    nije video. što

    mnogi vide ono

    što drugi ne

    vide

     

     

     

    zato jer

    je svaki bes

    neiščitana

    beseda

     

     

     

    zato što

    sam video onu

    staricu koja je

    rukom uradila

    ovako

     

     

     

    zato što

    vrapcu na grani

    pod mojim prozorom

    evo sada kažem video

    sam jednog vrapca u

    konatici da li ga

    poznaješ

     

     

     

    da bih

    pre spavanja

    mazao margarinom

    žuljeve na tabanima

     

     

     

    da bih

    posle buđenja 

    krenuo ne

    misleći

     

     

    da bih

    na pojilu za konje

    u bukovici zatalasao

    vodu usnama i bio

    brdska domaća

    krava

     

     

     

    da bih

    ležao na travama

    sa jugoslovenskim

    mravima i bubama

     

     

     

    da bih

    ostavio u ljubljani

    iscepane cipele

     

     

     

    da bih

    molio i dobivao

    ljuto ili slatko

    mleko

     

     

     

    da bih

    prosio

     

     

     

    jer 

    samo

    smo

    prosjaci

     

     

     

    jer je

    rizik saveznik

    na putevima

     

     

     

    jer mnogima

    nedostaje sjaj

    u očima

     

     

     

    jer 

    se negde

    prepunilo a

    negde

    ispraznilo

     

     

    jer se

    snaga uzima od

    anonimnih i zabačenih

    krajeva a potroše je

    predstavnici i

    asfalti

     

     

     

    jer  se

    ni hvala ne kaže 

    onima od kojih

    se uzima

     

     

     

    jer 

    ništa nije

    tako loše da

    ne bi moglo

    biti gore

     

     

     

    jer ništa

    nije odgovor

    koliko zahvalnost

    i saosećanje

     

     

     

    jer je

    poezija

    identifikacija

     

     

     

    jer

    nema

    vode

    i

    pesnika

     

     

     

    jer se

    svako

    prihvatio

    sebe

     

     

     

    jer treba

    pisati i

    za pse i

    mačke

     

     

     

    jer se

    poezija uvek

    i pisala za pse

    lavore i osetljivo

    kamenje

     

     

     

    jer je

    mnogo novih

    reči po putevima

     

     

     

    jer je

    svakom

    dato

     

     

     

    jer se

    i tako

    umire

     

     

     

    da bih

    osluškivala

    protok krvi

    kroz srce

     

     

     

    da bih

    ponekad

    skinula krov sa

    kuće i ljubav

    bila bliža

    nebu

     

     

     

    zato što

    sam predavanjem

    dobijala (i nemoguće)

     

     

     

    zato što

    sam po vetru u

    noći na savi dozivao

    skeledžiju dušo dušo

    dušo

     

     

     

    jer sam

    kidao vlati

    žita i jeo ga

     

     

     

    jer sam

    video crne

    muve na ranom

    suncu kako rade

    po svežoj kravljoj

    balezi

     

     

     

    jer sam

    video tamno

    plave viline konjice

    na vodenom

    bilju

     

     

     

    jer sam

    nosio poeziju 

    (svetsku poeziju)

    po vrletima

    spuštajući se

    prema glavi

    zeti

     

     

     

    jer je

    samoća

    besprekorna

     

     

     

    jer žena

    kaže hoću da mi

    daš trajnu apsolutnu

    sadašnjost

     

     

     

    jer se

    samo tako

    živi

     

     

     

    jer sam

    hodao 56 dana

    od stražilova do lovćena

    i kranja da bih video tri krave

    i devojčicu u narandžastoj haljini

    sa štapom u ruci kako

    ulazi u šumu

     

    kraj

     

     

    i

     

     

    56

    dana

    hodanja

    za poeziju kroz

    jugoslaviju bilo je ko

    da sam leteo i preleteo

    jugoslaviju koja će se 7

    godina kasnije raspasti u

    krvi ali tim pre nad tim

    predelom sad hodanje

    za poeziju lebdi ko

    večni oblak

    ljubavi

    slobode

    istine

     

     

    i

     

     

    ti

    ko

    god

    da

    si

    ti

    ako

    tebe neko

    nekad bilo gde

    i bilo zašto pita bilo

    šta o toj ozarućoj pesmi

    zašto sam hodao 2.150.000

    koraka za poeziju ti mu molim

    te samo reci da je bog pesma

    koja peva boga i u pesmi zašto

    sam hodao 2.150.000 koraka

    za poeziju jer pevati je isto

    što i biti bog a bog

    isto što i ti

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    hodanje za poeziju

    10. februar 2025.

    27462. dan mog života

     

     

    knjigu

    hodanje za

    poeziju čini kraći

    tekst sa prvog hodanja

    za poeziju pod naslovom

    zašto sam hodao 2.150.000

    koraka za poeziju i drugi duži

    tekst sa drugog hodanja za

    poeziju pod naslovom

    i, izazivati pažnju

     

     

    i

     

     

    zašto sam

    hodao 2.150.000

    koraka za poeziju sam

    napisao posle hodanja a

    i, izazivati pažnju sam

    napisao za vreme

    hodanja

     

     

    i

     

     

    jako volim

    odmah jer se

    iz odmah rađa

    postupnost

    stvaranja

     

     

    i

     

     

    miroslav mandić

     

    hodanje za poeziju

     

    ovu knjigu posvećujem putu i sporom čitanju

     

     

    zašto sam hodao 2.150.000 koraka za poeziju

     

    prvo hodanje za poeziju

    od radičevića do njegoša i prešerna

    stražilovo-lovćen-kranj

    1. juli 1984 - 26. avgust 1984

     

     

     

    jer je

    besmisleno

    ruža poezije

     

     

     

    jer je

    hodanje

    majka

     

     

     

    da bih

    nosio i odneo

    podsmehivanje

     

     

     

    da se

    poklonim

    onima koji

    žive poeziju

     

     

     

    da bih

    pisao

    stopalima

     

     

     

    da bih

    u naporu 

    bio herojska

    vedrina

     

     

     

    da bi

    so moga

    znoja nekome

    bila inspiracija

     

     

     

    da u

    pesmu

    uđu oni koje

    sam sreo na

    putevima

     

     

     

    da bih

    njištanjem

    osnažio poljsko

    cveće

     

     

     

    jer na

    putevima

    najviše ginu

    leptiri ptice i

    ježevi

     

     

     

    jer

    voda ne

    pripada

    nikome

     

     

     

    jer smo

    se jebali

    put i ja

     

     

     

    da bi

    sa mnom

    hodali i oni

    kojima je

    onemogućeno

     

     

     

    da bi

    putnik i

    stranac

    hodali

    slobodno

     

     

     

    da bih

    činio ono

    što bi i drugi

    trebalo da

    čine

     

     

     

    da se

    uverim da

    je poezija

    svuda

     

     

     

    zato jer

    je poezija

    i reč

    svuda

     

     

     

    zato

    jer se i

    poezija

    osvaja

    porazima

    i

    sporim

    mislima

     

     

     

    da bih

    slučajem sreo

    pesnika iz njeguša

    koji je 12 godina

    ležao na golom

    otoku

     

     

     

    da bih

    bivao pod

    nebom sam

    kao lopov koji mi

    je jednom rekao od

    sada ćemo zajedno

    krasti samo

    mesec i

    ja

     

     

     

    da bih

    video planine

    i reke i jeo divlje

    višnje pored

    puteva

     

     

     

    da bih

    se družio sa

    brankom

     njegošem

    i

    prešernom

    kao

    smrtnicima jer i

    danas zatvaraju

    pesnike

     

     

     

    jer i

    danas

    ljudi

    zatvaraju

    ljude

     

     

     

    jer se

    svakodnevno

    i u moje ime

    kažnjava

     

     

     

    jer bih

    voleo da

    se u moje

    ime prašta

     

     

     

    jer

    jarko

    je

    jarko

     

     

     

    jer me

    je zaboleo

    stomak od

    jugoslavije

     

     

     

    jer je

    jugoslavija

    velika kao

    korak

     

     

     

    jer sam

    noćio po

    stolovima i 

    plažama

     

     

     

    jer

    put

    spaja

     

     

     

    jer žena

    kaže hoću

    da ti dam

    sopstveno

    uživanje

     

     

     

    da bih

    drhtao

    od boli za

    odbačenima

     

     

     

    jer sam

    jedan od

    odbačenih

     

     

     

    da bih

    rekao

    umetnost

    je

     

    znoj

     

    samoća

     

    ritam

     

    strpljenje

     

     

     

    da bih

    dodirivao

    ništa i pravio

    ni iz čega

     

     

     

    jer

    ništa nema

    od ruske avangarde

    vorholovih obućarskih viceva

    gertrudinog ponavljanja

    rozinih muslinskih haljina

    šnablovih groteski

    sol levitovih poetskih analiza

    nikolsonovog osmeha

    sid višjusovog ludila

    klajnovog pepela

    brehtovog bala

    mondrijanovih bugi-vugi slika

    godarove ontologije

    romana o ljubavi šklovskog

    razgovora hajdegera i šara

    benzeove tehnološke estetike

    malih slika braće limbrug

    žive snage lu salome i rilkeovog buđenja uz nju

    vigoovog lepog

    viljamsovih šljiva

    rajhovih energija

    bouvijeve šminke

    ništa od jednog džoe delasandra

    ili

    vitgenštajnove kvake

    na ovim putevima

    nema

     

    jebiga

     

     

     

    jer sam

    video kod

    pakovraća monahinju

    kako vadi kamenčić

    iz sandale

     

     

     

    jer me

    je na sat i

    po (7,5 km) pre

    jabuke jedan

    čovek upitao

    da li hodaš iz

    zaveta

     

     

    i

     

     

    jako sam

    srećan zbog

    posvete putu

    i sporom

    čitanju

     

     

    i

     

     

    hodao

    sam

     

    jer je

    besmisleno

    ruža poezije 

     

     

    da bih

    rekao

    umetnost

    je

     

    znoj

     

    samoća

     

    ritam

     

    strpljenje

     

     

    i

     

     

    podneti

    mi je ono

    što sam stvorio

    a stvorio sam 

    večnu lepotu

    pesme

     

     

    i

     

     

    stvorio

    sam večnu

    lepotu pesme

    jer sam je 

    hodao

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje da. ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    8. februar 2025.

    27460. dan mog života

     

     

    i evo

    sažete knjige

    ne, ne verujem da se

    ova rečenica ne čuje

    i to samo za

    tebe

    ti

    ko

    god

    da

    si

    ti

     

     

    crvene

    krave vole

    ljubičasto

    nebo

     

     

    kriv sam

    bio i ostao ali ja

    sam mnogo više kriv

    nego što sam bio osuđen

    zato i pišem. da bih

    vrištao

     

     

    čovek

    to je samo

    samoća. ljudi

    su bekstvo

    od

    samoće

     

     

    u zatvoru

    sam zavoleo

    ptice. ptice su mi

    važne ko put i

    ruže 

     

     

    moja snaga

    bolno je mučena

    od moje ljubavi je

    jedno od najbolnijih

    ali i jedno od

    najspasonosnijih

    iskustava koja

    sam imao

    u životu

     

     

    ako u

    moju dušu ne

    može da stane i

    poslednji insekt onda

    jebeš moju dušu i zato

    je moja duša postala

    duša svakog i

    svih bića

     

     

    ne-ljudsko

    nego

    sve-bivajuće

     

     

    ljubim

    siromaštvo i

    prosjake. zamišljam

    puteve... željan sam

    zelene salate. zelena

    salato. muziko. hodanje

    vi ste me vodili dalje

    u čudo mog života

    i posle zatvora

     

     

    drveće je

    najlepši živi stvor

    na svetu. posveta knjige

    ne, ne verujem da se ova

    rečenica ne čuje životinjama

    i biljkama je važna zauvek

     

     

    ovde sad

    već cveta jorgovan

    danas se razvio. tako

    je toplo da sam morala

    da obučem svoju najlakšu

    muslinsku haljinu. ova

    rečenica roze luksemburg

    je za mene najlepša

    rečenica zauvek

     

     

    pružim šaku

    ka nebu i kažem

    to je umetnost. zašto

    zato što to niko nije video

    ovaj mali umetnički rad koji

    sam napravio u zatvoru me

    je  vodio i doveo večnoj

    umetnosti

     

     

    mistični nivo zatvora

    mislim da sam ga naslutio

     

     

    autobus izlazi

    iz krivine. i iznenada

    tu. na tom delu puta život

    je nestao. ugledao sam nebo

    bilo je pred mojim licem. hteo 

    sam da uđem u njega. hteo

    sam da budem slobodan

     

     

    i kada je

    ponekad vidim

    u svojim očima kako

    mi prilazi u plavoj tufnastoj

    haljini ja odmah tada krećem

    ne želeći da me usamljenost 

    sustigne u mestu

    dok stojim

     

     

    tada bih osetio

    da me neko čuva

    neki izmišljeni prijatelj

    moj drug čuvar zvao

    sam ga ekonomija

     

     

    uzbudljivo je

    kako uvek stvari

    nastaju iz malog i

    nepredvidljivog

    neprimećenog

     

     

    zar je on

    morao poginuti

    da bi me opomenuo

    da povratka nema. da je

    lutanje večno. da nema

    popuštanja. da je kuća

    onog koji putuje

    putovanje

    samo

     

     

    i ja

    sam to

    znao i bio

    sam ništa

    usamljeni

    miroslav

    janišta

     

     

    vući

    ću nežne

    poteze

     

     

    trebalo

    je ići na trgove

    trebalo je ići u

    zatvore 

     

     

    pružim

    šaku ka nebu

    i kažem to je život

    zašto. zato što to

    niko nije video

     

     

    i

     

     

    oh kako mi je

    jebežljivo i božanski

    bilo ponovo posle 39 godina

    proći kroz 14 mojih godina

    od 1972 do 1985

    zločin i kazna 1971-1988 – ja sam put

     

    kazna i sloboda 1988-2005 – ja sam ruža

     

    sloboda i ljubav 2005-2017 – ja sam leptir

     

    ljubav je bog 2017-večnost – ja sam bog

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    ti si pesma mog života od mog ulaska u zatvor u 23

    godini sve do trenutka kad sam te posle 14 godina u

    mojoj 37 godini u kojoj se milomir ubio napisao slaveći  

    život koji se kaznom preobražava u smrt i smrt koja

    se ljubavlju preobražava u boga

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    posle ovih tri nedelja čitanja od 20. januara do 8. februara 2025

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje ja sam te još više zavoleo

    jer sam te i pisao sa ljubavlju bluza koji sam slušao dok sam te

    pisao na mansardi kuće broj 19 na zemunskom keju

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    je onaj tren užasa koji sam doživeo u felgaškom

    odelenju u velelepnom sremskomitrovačkom zatvoru

    kad sam u sred tog užasa napisao reči boga ne, ne

    verujem da se ova rečenica ne čuje. da, da čuje se

    za sva bića i ako ja budem nestao u užasu

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    je užas koji više od bilo koga i čega drugog žudi

    za rajem i zato je užas moja ljubav za svakog ko

    je užas podneo i svojom ljubavlju pomogao i

    jedini pomaže svakom je baš sada u užasu

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    je brat užasa sestri radosti kojom ne, ne verujem da

    se ova rečenica ne čuje čuva i neguje detinjstvo. detinjstvo

    koje je živa životinja života. detinjstvo koje je biljno obilje

    biljnog. detinjstvo koje je kameno kamenjenje večnosti

    sloboda životinja biljaka i kamenja u knjizi ne, ne

    verujem da se ova rečenica ne čuje

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    je hvala čoveku koji mi je rekao da zoran radi za

    policiju. hvala johanu na tome da mržnja je doživotni

    zatvor. hvala svakom zatvoreniku u zatvoru u sremskoj

    mitrovici koji su od 9. novembra 1972 do 9. avgusta 1973

    zajedno sa mnom svedočili da je ljubav živa da je sloboda

    živa da je istina živa da je bog živ i da je svačiji zločin suma

    svih zločina koje čine svi a često samo oni koji su pali u

    zločin imaju šansu da iskupe zločin koji čine svi a da

    toga često uopšte nisu ni svesni i još češće misleći

    da čine dobro onima nad kojima vrše zločin

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    je knjiga o mladosti provedenoj u zatvoru o životu

    obeleženom zatvorom o ljubavi slobodi istini nadahnutim

    zatvorom i zato ne verujem da je iko u svemiru niti jači niti

    važniji od bilo kog bića nego verujem da se ne, ne verujem

    da se ova rečenica ne čuje čuje daleko tamo gde još ni

    jedno biće nije došlo pa čak ni sam svemir

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    jer verujem da se ne, ne verujem da se ova rečenica ne

    čuje čuje baš tamo gde i sama smrt vrišti za novim životom

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    je poverenje u sebe koji sam niko i ništa ali u

    kome živi božije neka bude svetlost

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    ti si moje ludilo koje se borilo da sve ne ode u

    kurac pa ni ja koji ne samo da sam bio ni za kurac

    nego sam već bio bog iako to još nisam znao

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    je moj oproštaj od književnosti i literature i

    preobražavanje književnosti i literature u

    večnu umetnost svega onog što je

    neizrecivo čudesno i krhko do

    nepostojanja

     

     

    i

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    je haiku lao cea. kanon ludviga vitgenštajna

    koan gertrude stejn. nadahnuće broja 9094

    napaljenost svakog broja na svaku reč i

    svake reči na pesmu i svake

    pesme na ime

    bo

    mi

    bomimabo

    ma

    bo

    koji ne

    samo da se ne

    odriče svog zatvora

    nego ga i toplo preporučuje

    svakome kome je zaista stalo

    do ljubavi slobode istine za svako

    i sva bića svemira da provede neko

    božije vreme u zatvoru ili bar da bude

    dostojan svih onih koji su u zatvoru

    robijali i robijaju za svoje grehe koji

    su u većoj ili manjoj meri i gresi svih

    drugih koji za svoje grehe nisu

    odgovarali nego su ih

    pretvorili u pobede

    i slovoljublje

     

     

    i

     

     

    i ako neko zna

    mog voljenog slavka

    bogdanovića neka mu kaže

    da je jedan od najsrećnijih dana

    u mom životu bio trenutak kada sam

    saznao da je i on došao i zatvor u sremsku

    mitroviciu jer je svojim tekstom o tome kako je mrak

    pao na tribinu mladih reagovao i na moju osudu za tekst

    pesma o filmu. slavkov dolazak u zatvor je za mene trijumf

    grupe kod (slobodan tišma. slavko bogdanović mirko radojičić

    miroslav mandić) i trijumf konceptualne umetnosti i to baš u

    zatvoru. trijumf umetnosti same sobom svima i svakom biću

    trijumf novog i nove tvari. trijumf odbačenog. trijumf osuđenog

    trijumf zabranjenog. trijumf zatvorenog. trijumf mladih muda

    u srcu svih bića. trijumf mladih srca u umu. trijumf mladog

    uma u bogu. trijumf mladog boga u slavku bogdanoviću

    trijumf i slavkovog i mog bolnog razlaza i to usred

    zatvora i to usred uspeha grupe kod i konceptualne

    umetnosti u svetu. trijumf i to usred zatvora jer

    gde je mesto trijumfa večne ljubavi slobode

    istine večne umetnosti nego u zatvoru

    zar ne slavko moj. zar ne

    bože moj

     

     

    i

     

     

    ako neko

    ovog trenutka

    poznaje dolores čaće i

    čedu drču neka ih pozdravi

    i neka im kaže dolores i čedo

    vi živite u sećanju svih bića

    oduvek i zauvek to vam

    kažem ja 

    bo

    mi

    bomimabo

    ma

    bo

    zatvorenik

    sveoslobođenja

    svakog

    i

    svih

    bića

    svemira

    oduvek

    i

    zauvek

     

     

    i

     

     

    a

    ti

    ko

    god

    da

    si

    ti

    samo

    da

    znaš

    od

    ovog

    trenutka

    u

    14:01

    8

    februara

    2025

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje

    proglašavam

    tek

    rođenim

    živim

    bićem

    svemira

    i

    čedom

    jednog

    jedinog

    boga

    amin

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje i dobrote i lepote svih bića

    7. februar 2025.

    27459. dan mog života

     

     

    hajdemo

    ne odustajmo

    nikad

     

     

    ponovo

    na moru u

    piranu želim da

    budem more. i kada

    sam se vratio sa mora

    poginuo je prijatelj. poginuo

    je u ranom jutru na železničkom

    mostu u novom sadu. bio je rođen

    za rukovanje i pesničenje. bio je rođen

    za skrivajuću noć a poginuo je u svitanju

    bio je lišen sebičnosti i bio je nagrađen

    prirodom drugačijih. bio je od onih

    koji lako nose prezir drugih

    na sebi

     

     

    posle

    sahrane

    ostajem na grobu

    sedim na zemlji i ćutimo

    dune vetrić i osetim miris šimšira

    i bosiljka. komarci ujedaju i ja se

    rastanem sa prijateljem i lagano

    hodam a osetim kako

    nosim leđa

    _____

     

    da li se otac ubio

    zato što je bio usamljen

    kako se proizvodi usamljenost

    _____

     

     

    dani

    su prepuni

    piva tugujem

    za prijateljem. po

    zemlji svetlucavo

    more zatvarača

    od pivskih

    flaša

     

     

    i ne mogu 

    da se načudim

    zašto nismo učili u

    školi da smo i mi u jugoslaviji

    imali logore u kojima smo zatvarali

    svoje ratne neprijatelje i u kojima su

    svoje višegodišnje dane provodili 

    neki nemački očevi i neka 

    nemačka braća

     

     

    socijalno pranje 

    je prilično retko. nekad

    ne možeš na ulicu. od toga

    posebno smrde oni koji su čisti

    negde u istri jedem sunčevo grožđe

    čekam jesen koja dolazi kao da

    dolazi prvi put. sve što

    jeste jeste prvi put

     

     

    putujemo u

    bajinu baštu preko

    debelog brda. u planini

    smo. sneg je. padao je ceo

    dan i celu noć. u radničkoj

    zagušljivoj menzi negde duboko

    dole u šumi uz rakiju i čaj čujemo

    da je zavedeno ratno stanje u

    poljskoj jedan od radnika kaže

    nije to ništa gore nego

    što je nama ovde

     

     

    izađem iz

    barake da na snegu

    sačekam prijatelja. pustoš

    se isprečila pred mojom voljom

    mogao bih na mestu klonuti ali

    vidim prijatelja kako se pažljivo

    spušta niz zaleđenu stazu

     

     

    stotinak metara

    dalje zajedno pišamo

    u beli mekani sneg

     

     

    ujutru ulazimo

    u tunel sa radnicima

    vozimo se pola sata do kamenog

    čela koji se kopa. u tunelu hladno i

    mrak. cigare se gase jer nema dovoljno

    kiseonika. odasvud kaplje. radnici su mirni

    i odsutni. jedan kaže nisam ja ovde u tunelu

    zbog novca nego zato što sam lud. a lud sam

    zato što nemam novca. posle nas u šumi uhvati

    krupni sneg. padao je po nama tako jako da smo

    mogli izgubiti glavu u snežnoj mećavi. ulećemo 

    u malu drvenu kolibu u kojoj stari seljak muze

    ovce i vidim askeza je viši oblik muškosti

    neposlušnost viši oblik odgovornosti

     

     

    jedne noći

    pitam dolores

    ovakve stvari

     

    kad sunce ugreje

    i kad te zamori i blago

    opije šta voliš da radiš dolores

     

    ako ti u životu život smeta

    šta radiš onda dolores

     

    ako ti novčić

    padne na zemlju

    da li se sagneš za

    njim dolores

     

    kad ti se ružan dan

    pojavi na prozorima da

    li ga psuješ dolores

     

    kad ti kažu lepu

    reč čitaš li tada stare

    pesnike dolores

     

    ako te neko pita

    za ime da li mu kažeš

    ja sam dolores

     

    samo mi to reci dolores

     

     

    i ja sam otišao

    ona je ostala da hrani

    golubove. ja sam prelazio

    savski most i nisam razmišljao

    posle godinu dana most je dobio

    ime branko po starom pesniku koji

    je skočio sa njega. sunce je izlazilo

    i bio je to dobar znak da mi je

    vreme spavanju

     

     

    kasnije

    vežem čamac za

    struk i vučem ga po 

    sredini dunava plivajući

    lagani kraul. a prijatelj u

    čamcu kaže samo

    magarci vide ono

    što se vidi

     

     

    novembar je

    i ja šetam po suncu

    i ne moram u zatvor kao

    pre deset godina. jedino

    se čudim otkuda toliko

    mačaka po ulicama

    _____

     

    čisto dvorište

    zazjapi pred očima

    nekoliko zatvorenika gleda

    u mene. dvorište je prepuno

    cveća. sunce je. boli me koleno

    ponašam se normalno. sve mi je

    nepoznato. ipak sve liči na zatvor

    juče zvezda pobedila valensiju

    jedan nula. večeras dejv

    brubek svira na

    beogradskom

    nju portu

    _____

     

     

    i dolazi

    zima i prolazi zima 

    a rilkeove pesme o ružama

    su žive kao i same ruže. i bukovski

    ponovo povraća. i dođe prijatelj i kaže

    da nikada u životu nije plakao ali se

    zaplakao pre neki dan kada ga je

    devojka uhvatila za kurac negde

    u cvijićevoj. tek sam tada

    shvatio koliko sam

    bio sam

     

     

    usporavam hodanje

    do velike sporosti koja kao 

    i velika brzina menja okolinu

    došlo je vreme da nam ništa bude

    sve. jer sve je moje gde ga mogu naći

    i puštam telo da ga traži jer kažu

    da je telo jako staro i da

    zato puno zna

     

     

    go sam i ona je gola

    i ljubimo se i gledamo se

    i ja joj brojim mladeže po leđima

    i levoj guzi. desnu kažemo brojaćemo

    drugi put. mislim da sam izbrojao 179

    mladeža od kojih sedam većih. a bila je

    ukupno lepa i nisam se ništa pitao i

    ni u šta nisam sumnjao. bila je

    toliko lepa da mi se i

    sujeta umirila

     

     

    ja joj nikada

    nisam izbrojao mladeže

    na desnoj guzi. nekad pomislim

    da bih voleo to da uradim ali

    uradiće to neko drugi

    _____

     

    velika zatvorska soba

    je prepuna. ima tu ukupno

    kazne jedno petsto-šesto godina

    to je kao neko ogromno teško

    zvono od bronze. zvoni

    kao večnost

    _____

     

     

    tih dana u naselju

    bangladeš kod novog sada

    video sam veliku crnu bradavicu

    kako upada i ispada iz dečijih usta

    bradavica je bila natečena i modra a

    sisa prepuna mleka. mi ostali smo 

    zanemeli i bili besmisleni. ponovo

    sam bio sam. sam sa hrišćanstvom

    i komunizmom oko sebe

     

     

    bog

    me voli

    pustio me je

    da na čistom

    asfaltu zagazim

    u kravlje

    govno

     

     

    kiša je

    letnji pljusak

    ti si moj prijatelj

    muvamo se po stanu

    pijemo kafu

    soba je tako čista

    nameštaš krevet

    čudim se kako si lepa

    i kako toliko mnogo

    ljubim te celu noć

    i opet je kiša

    ti si moj prijatelj

    muvamo se po stanu

    pijemo kafu

    mislim o tvojoj pički

    kiša je

    letnji pljusak

    zaista

     

     

    jedna krava

    je dala 81 litru mleka i

    to je za mene prava istorija

    kao i laste koje nadleću nad

    površinom dunava koji se isparava

    na jakom pljusku a žena i ja u čamcu

    pričamo da je potrebno misliti na

    drugačiji način. za početak

    možda uzvodno

     

     

    možda

    _____

     

    presvlačim se

    pod toplim kaloriferima

    greješ dupe pita ćelavi bik

    prezimenjak. grejem dušu kažem

    mu. zajebi je i zaboravi. sa dušom

    se ne može preživeti

    kaže mi

    _____

     

     

    umetnost je i dalje

    sa moćnicima. nemoćna

     

     

    u budimpešti

    gledam mađare koji

    se mole bogu da bog spase

    ponosne mađare. u bosni vidim dva

    jablana. ne mole se nego ka bogu rastu

    ja ih poljubim jer nema istorije a reči

    stvaraju predmete. u ravnici gledam stare

    žene kako sede skrštenih ruku pored

    zemljanih kuća. sede u maramama

    i ćute kao zemlja

     

     

    bog potkiva

    svoje konje kod kovača

    iako je bog a hleb kupuje kod

    pekara. i dolazi jako da štiti slabo

    i došla prijateljica i poklonila mi

    ružu i ja je pitam zašto još

    niko nije video život

    _____

     

    to je neko

    ogromno teško

    zvono od bronze

    zvoni kao večnost

    _____

     

     

    i onda se

    napušim hašiša i

    uživam u putovanju sa

    radnicima u poslednjem autobusu

    za melence. u selu kupujem sveže

    mirisno mleko i pitam se šta je sloboda

    u pisanju i čekam i tanjim živce do kidanja i

    pada sneg koji je zatrpao neke ljude na putevima

    i napijem se sa pijanom devojkom koji mi peva celu

    noć i stara žena mi kaže nemojte nikada psovati majku

    otac je za psovanje. i ludim i tugujem po kiši i plačem na

    keju kod štranda i znam da je izlaz da ljubim one koje niko

    ne ljubi i to da ih ljubim u dupe jer njih niko ne ljubi ni u lice

    i stežem se i vrištim i razbolim se od strahova i iskorenjujem

    se do poslednjih delova u sebi i udaljavam se od svega što

    bi mi bila zaštita jer je u iskorenjenosti i pod golim nebom za

    mene jedini spas i slušam prijatelja koga je policija isprebijala

    tako da ni bol ne oseća i bio sa onom koja mi je rekla moja

    pička je najbolji deo mene i pešačio dva meseca da bih

    video da put spaja i ponovo umro prijatelj i jedna mlada

    žena a druga koju nisam poznavao očistila mi cipele

    i opet se bojao satima i znao da bog je bog i još

    jedan prijatelj umro i video tri ruže pred pljusak

    i ljuštio se kao malter i opet je bila zima

    nasilje je postalo stil življenja i

    opet je bilo proleće i

    svet je još

    boleo

    _____

     

    pružim

    šaku ka nebu

    i kažem to je život

    zašto. zato što to

    niko nije video

    _____

     

     

    i

     

     

    kraj

     

     

    i

     

     

    kraj knjige 

    ne, ne verujem da

    se ova rečenica

    ne čuje

     

     

    i

     

     

    pružim

    šaku ka nebu

    i kažem to je život

    zašto. zato što to

    niko nije video

    baš tako baš

    tako

     

     

    i

     

     

    sutra

    ću pevati

    tiho na uho

    ne, ne verujem

    da se ova rečenica

    ne čuje svakom ko

    želi da čuje bluz ne

    ne verujem da se

    ova rečenica

    ne čuje

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje istine i istine svih bića

    6. februar 2025.

    27458. dan mog života

     

     

    hajdemo

    ne odustajmo

     

     

    ptice lete

    neka. sreća je to

    veče je. slušam džez

    bili  kobam. garbarek

    sitnih je insekata čudo

    čitam luksemburgovu

    cele zime kapija lupa

    noću. ja stavim ciglu

    da ne lupa i tako se

    to cele zime ponavlja

    a uskoro će ponovo

    proleće doći će da se

    ponovi da se ponovi

    a da se ne

    ponavlja

     

     

    a leti

    ujutru kada

    je tek svanjivalo

    ja sam vozio bicikli po

    asfaltnim ulicama i bicikl

    je klizio i nije bilo razloga da

    ga ne vozim zatvorenih očiju

    sve je bilo u skladu i rad nogu i

    telo koje je uspravno sedelo

    na biciklu i misli koje su bile

    u glavi i volja koja se još

    nije gasila. bila je to

    sreća na biciklu

     

     

    sreća na biciklu

     

     

    vozio sam pravo u san

     

     

    kasnije sam

    biciklom kružio po

    vojvodini. znojio sam se

    na njemu ali i uživao u gledanju

    i tako sa kišom ulazim u taroš u kome

    je rođena moja majka. prvo nailazim na

    seosko groblje na kome svi završimo pa

    i ruke koje pišu prvo nailazim na seosko

    groblje na kome svi završimo pa i 

    mi ruke blago oslonjene na

    korman bicikla

     

     

    na ulicama

    taroša guske svinje

    i blato. guske pojedu svu

    travu i poseru sve trotoare onim

    zelenim guščijim govnima. ja ih

    gledam i učim se da pravim

    razliku između ahrimanskih

    i luciferskih snaga

    u meni

     

     

    tu u banatu

    raste kažu najbolja

    kamilica i vidim je kad na

    biciklu posle kaljave žabaljske

    doline izađem na asfaltni put

    vidim je i vičem vući ću

    nežne poteze

     

     

    trebalo je ići na trgove

    trebalo je ići u zatvore

    _____

     

    ruža i sloboda

    ja između

    božije ja

    rob i ja

    _____

     

     

    kiša je padala

    a ja perem prozore

    male knjižare narodne

    knjige. oznojim se stakla

    su velika. knjižara je

    mala i posle po kiši

    kisnem do kuće

     

     

    i kad mi nije bilo

    dovoljno od prozora

    išao sam da tresem tepih i

    kada nije bilo dovoljno od tepiha

    išao sam da perem sudove. i kada

    nije bilo dovoljno od sudova išao sam

    da čistim podrume. i kada nije bilo

    dovoljno od podruma išao sam da

    se šetam. tada sam imao barem

    dosta vazduha. ako je

    bio vazduh

     

     

    u decembarskom

    jutru u almaškoj ulici dok

    pokušavam da brzim hodom

    ugrejem svoje ohlađeno telo

    ugledam dva mlada došljaka u

    grad kako se pridržavaju i greju

    u zagrljaju ranojutarnjeg pijanstva

    gledao sam ih i nisam imao nikakvog

    razloga da preskočim rupu sa vodom

    bilo je ugodno ohladiti svoje

    gradske noge u tom

    jebenom jutru

    decembarskom

     

     

    a u decembarskom

    poslepodnevu slučajno

    sretnem onu o kojoj sam

    maštao u zatvoru a ona nije

    maštala o meni jer mašta živi

    u zatvoru. udata je i ne ide joj

    kaže mi nemoj ništa da me pitaš

    i nemoj ništa da govoriš. htela

    bih s tobom da malo ćutimo

    i nas dvoje ćutimo i ja je

    gledam i ona me gleda

    i stoji i tiho plače. i

    onda mi kaže

    hvala ti

    i

    okrene

    se i ode

     

     

    pada sneg

    na novom beogradu

    belo je u bloku 61. odmara

    sneg i otvara neke stegnute delove

    podignem glavu ka nebu i sneg mi

    pada na lice. tužan sam. ona

    kaže lakše je biti tužan

    dok pada sneg

     

     

    u katoličkoj porti

    nosim ugalj staroj ženi

    iz podruma svakog dana

    ona mi uvek plati duplo više

    nego što smo se dogovorili iako

    je siromašna. ja uzimam jer znam

    trebaće mi. verovatno to zna i ona i

    ona zna da me uči dobroti. dobroti

    kojoj sve više verujem. više nego 

    zlu jer zlo je već 2000 godina 

    vrlo moderno i postalo je opšte

    mesto i šira okolina. a stara

    žena je uža i posebna

     

     

    prijatelj mi

    pruža papir na

    kome je ispisao

    glavne rokenrol

    grupe tih godina

     

    1977 - kleš

     

    1978 - stranglersi. džem. bazkoks. magazin. sijuksi end benšis

     

    1979 - mejkons. geng of for. mednes. hjuman lig

     

    1980 - orkestar manjuel end d dark. džoj divižn

     

    kažu da je neophodno

    dodati ramonse i kostela

    po meni i crnjanskog

    bukovskog i šklovskog

     

     

    drugi

    prijatelj mi

    priča kako voli

    da se napije i

    onda pijan puši

    u letnjoj noći

     

     

    treći

    prijatelj je

    bio umoran jer smo

    od ranog jutra krečili

    njegovu kuću pored dunava i

    mi kasno u noći po gustoj magli

    opičimo renoom o saobraćajni 

    stub pored puta. sva su stakla

    popucala na kolima a mi kao 

    da smo postali bolji

    prijatelji

     

     

    četvrti

    prijatelj kaže

    da je bog svetlost

    koja osvetljava sebe u

    tihom miru. prijatelj se zove

    majstor ekhart. čovek ima 722

    godina. sa njim bih sedeo u

    kolima pa makar pičili

    ravno u pakao

     

     

    peti

    prijatelj kaže

    ono što se suviše

    misli misliti se više ne da

    lepota od lepote umire a

    vrednost od vrednosti

    mre

     

     

    šesti

    prijatelj sedi

    sa svojom ženom

    teni dišan. on stari

    neženja sada pored

    žene i flaše kisele

    vode. miran je on i

    mirna je ona i

    kao da svako

    u sebi ima onog

    drugog više

    nego samog

    sebe

     

     

    sedmi

    prijatelj mi kaže

    umrla mi je mama

    ja mu kažem

    žikiću nemoj da plačeš

     

     

    čitam

    bukovskog

    verovatno najbolji

    pesnik ovih godina

    tip dobro piše. dobro piše

    jer ga boli kurac. ne zajebava

    se sa nama pizdama. interesuje

    ga njegovo piće i da nešto pojebe

    sve ostalo ostavlja ozbiljnom

    čovečanstvu. dobar tip. govori

    što mu se govori. i povraća

    kad mu se povraća

     

     

    čitam bukovskog

    i lestvičnika. spajam

    ih sa velikim i. i pišem da

    bih sve povezao. i moral prljavih

    svetaca i otkačenost pijanih alkosa i

    konje koji slobodno žive na dunavskom

    ostrvu kod kovilja i mladiće koji uzjašu

    konje i pojure ih po peskovitoj zemlji

    koja se digne pod topotom konja

    i popadne po prljavom

    lišću topola

    _____

     

    ispunio sam se

    ponosom kada sam video

    u kako sam monumentalan

    zatvor došao. konačno sam neko

    i nešto. zaista dobar zatvor. čak

    su mi se i rešetke svidele

    vidim čuvaju me. zaista

    dobar zatvor

    _____

     

     

    kada bi

    sve bilo lepo

    kao perunike u

    oblačnom

    majskom

    predvečerju

     

     

    u zagrebu

    sa starim novotalasnim

    prijateljima pričamo o tome

    kako je u stvari teško biti pizda jer

    verovatno nije lako zajebati ljude. i pričamo

    kako su muškarci velike kukavice koji se skupljaju

    i skrivaju u stadima ideologije u stadima navijača u

    stadima običaja u stadima naroda u kojima nadomeštaju

    svu prazninu u sebi. kada bi deca znala ko su im roditelji

    deca bi ih se odrekla kaže prijateljica. ali deca to nikada

    neće saznati jer će ih roditelji vrlo brzo naučiti da i ona budu

    kao i oni kaže prijatelj. strašno je to kako ljudi pristaju na

    laži i gadosti svoje grupe i ne smeju da im se suprotstave

    kaže prijateljica. ma nema nam spasa. kaže prijatelj

    hajde da pričamo o godaru. kaže prijateljica

    i mi razgovaramo o bresonu

     

     

    niz drinu

    smo se spuštali

    na malom splavu sa

    starim sedamdesetogodišnjim

    splavarom. on je po profesiji bio

    srbin a po rođenju zajebant. novac je

    zarađivao na splavovima. kaže nam momci

    žene je najbolje jahati otpozadi jer tada bolje

    rodi pšenica. znajte ako je godina nerodna

    to je zato jer muškarci nisu dovoljno najahali

    i kaže za muškarce nije da sede kod kuće

    i kaže kad muškarci sede isuviše

    kod kuće uskoro će ratovi

     

     

    u gradu je

    sve užeglo i ruže

    se suše. slabo će roditi

    pšenica. takva su vremena i

    čitam kjerkegora jer kažu svi smo mi

    njegova deca i odlučim se za ponavljanje

    nasuprot sećanju. jer se ponavljanje unapred

    seća. znači opet pijem hladno mleko u vrelim

    danima. znači opet preplivam dunav. znači

    opet sam na peskovitoj obali oficirske

    plaže u novom sadu sa kapljicama

    vode koju otresam sa kose

    otprilike na način velike

    samoće

     

     

    i

     

     

    vući

    ću nežne

    poteze. i to

    sam činio

    i činim

     

     

    i

     

     

    trebalo

    je ići na trgove

    trebalo je ići u

    zatvore

     

    da

     

     

    i

     

     

    bog je

    svetlost koja

    osvetljava sebe

    u tihom miru

    oh kako je

    to nežno

    i

    istinito

     

     

    i

     

     

    kada bi

    sve bilo lepo

    kao perunike u

    oblačnom

    majskom

    predvečerju

    oh kada

    bi kada

    bi

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje slobode i slobode svih bića

    5. februar 2025.

    27457. dan mog života

     

     

    hajdemo

     

     

    od kada sam izašao

    iz zatvora sva odeća i sve

    cipele koje sam nosio bile su nečije

    i tako sam se ja družio sa onima koji su

    u toj odeći i u toj obući bivali. jednom bih se

    prilagođavao dešnjaku jednom levaku. jednom

    onom koji je cipele gazio unutra a drugi put onom

    koji je gazio napolje. jednom onom koji je a drugi

    put onom koji više i nije. po dunavu su plovile sante

    leda i ja sam čitao nadeždu mandeljštam i kada više

    nisam mogao da razumem šta se to događalo tamo

    gde su se strašne stvari događale ja sam tada dugo

    slušao roling stounse. slušao sam ih za svaki slučaj a

    posle sam se ispod mosta dok su plovile sante leda

    muvao sa jednom našom radnicom u nemačkoj koju

    sam dugo milovao jer se ona kaže zaželela nekog

    jugovića po celoj sebi. jer ju je od kapitalističkih

    ruku već bolelo njeno jugoslovensko telo. i ja

    sam uradio onako kako je trebalo. i kao

    prema nadeždi mandeljštam i prema

    roling stounsima i prema njoj ja

    sam bio patriota

     

     

    i došlo je

    proleće i došla 

    je bolest i meni je bio

    potreban lek a ne socijalno

    i zdravstveno osiguranje. ja

    sam tek kasnije shvatio da su

    humanisti oni koji brane humaniste

    da svako priča svoju priču. petlovi

    pričaju petlovima. modernisti misle

    modernistički. metaprozaisti

    obožavaju metaprozu. političari

    izučavaju svoju politiku. ironičari

    jedino ne dovode sebe u

    pitanje. svi smo

    u zatvoru

    _____

     

    buđenje

    brojanje. izlaženje

    brojanje. posao. brojanje

    ulaženje. brojanje. stojanje

    brojanje. šetnja. brojanje. ulaženje

    brojanje. večera. brojanje

    stojanje. brojanje

    spavanje

     

    buđenje

    brojanje. izlaženje

    brojanje. posao. brojanje

    ulaženje. brojanje. stojanje

    brojanje. šetnja. brojanje. ulaženje

    brojanje. večera. brojanje

    stojanje. brojanje

    spavanje

     

    buđenje

    brojanje. izlaženje

    brojanje. posao. brojanje

    ulaženje. brojanje. stojanje

    brojanje. šetnja. brojanje. ulaženje

    brojanje. večera. brojanje

    stojanje. brojanje

    spavanje

    _____

     

     

    za svaki slučaj

    i dok je još vreme

    spominjem moj žuti jorgan

    širok je i noću ne moram da

    brinem da li sam pokriven ili

    ne. barem noću da ne

    brinem. barem u snu

    da ne mislim

    _____

     

    gledam u nebo

    i očima prelazim po

    celom plavom svodu

    mislim  možda će

    mi trebati

    _____

     

     

    ponovo sam

    išao da kopam glinu

    u prolećnim jutrima. i gledao

    sam polja zasejana pšenicom a

    noge sam držao na šoferšajbni

    pokušavajući da zaboravim da ću

    kroz koji minut biti sav u znoju

    kopajući glinu koja se spustila u

    dublje slojeve pa smo morali

    da je kopamo dužim

    kopanjima

     

     

    posle ću se u

    lončarskoj radionici dva

    puta iseći na mašini. sve u svemu

    leđa su me rasturala a živci se tanjili. i

    tih dana kao da nije bilo drugih informacija

    osim onih o umiranju. bližila se trideseta. a

    to je već stotinak života nekih kada i ja

    rođenih pčela. ali kriza nije

    marila za moje uvide

     

     

    i kada

    sam prvi put bio

    u prilici da vidim orahe

    pitao sam prijatelja da li će 

    mu smetati ako im pevam. i ja

    sam pevao. i pesma i orasi su mi

    odneli napetost. kao što su polokove

    cipele poloku odnosile napetost sa

    kojom on nije znao šta bi a one su

    znale. prijatelj mi je pričao da on

    svoj vinograd uvek orezuje u

    istom džemperu. kaže da je

    primetio da vinova loza

    voli baš taj džemper

    jer je boje

    grožđa

     

     

    uvek sam voleo luđe od mene

     

     

    brao sam

    matičnjak i nanu

    i kamilicu oko manastira

    krušedol. biljke su bile moji

    prvi učitelji. pogotovo kada

    su onako nemo stajale

    na suncu

     

     

    putovao sam na more

    crvenim kombijem. na putu me

    je ustopirao robijaš koga su pustili za

    vikend. zaustavili smo se u kupresu i pili

    smo piva. obojica krivi. on sadašnji i ja bivši

    robijaš. pivo nam je prijalo i on mi na

    licu mesta ispeva pesmu

     

    život ti je

    moj miroslave

    miro-slave

    sveti miro

    život ti je

    oh mandiću

    mando-mladiću

    čudo nad čudima

    život ti je robija

    neshvatljiv zločin

    nad ljudima ako

    ljudi jošter ima

    jer sprema se

    strašna zima

     

    eto to ti je

    od mene steve tontića

    zeničkog robijaša sa stanom

    u selu kukavice kod kupresa iz

    zemlje bosne ponosne. i putuj 

    mi dobro. šta ću ti ja

     

     

    posle sam

    u novom sadu

    upoznao mlade ljude

    i mi smo se družili i pričali

    po celu noć a dan smo ostavljali

    ostalima jer ih je po danu i inače bilo

    mnogo a noći su bile prazne i u njima

    se moglo lakše uplašiti ali mi nismo imali

    zašto da se plašimo. mi smo bili drugačiji

    i to nismo krili. naša izloženost je bila

    definitivna i ja sam zato odlazio

    miran kući. strpljiv kao kada

    se zaglaviš u liftu pa

    vrištiš ili si miran

    kao slučaj

     

     

    u

    zrenjaninu

    na jednom uglu

    kažem odjednom

    i bez razloga

     

    ovaj

    ugao je

    bog

     

     

    i kažem

    da ne postoje

    dva igora i kažem

    ne postoji dvaput

    izgovorena reč

    svaka se reč

    kaže prvi

    put

     

     

    prao sam

    prozore za novac

    prao sam ih vodom. praškom

     kristalom. svom dnevno-političkom

    štampom. gumom za pranje prozora

     buštrević i svim ostalim razlozima zbog

    kojih se peru prozori. prao sam njima za

    čistiji pogled meni za hleb. i vežbao

    sam da vidim plavu prevrnuta šolju

    i kada je vidim napišem

     

    plava

    prevrnuta

    šolja

     

     

    počele su

    nestašice i svi su

    počeli da se plaše

    svakog. jedna devojka me

    je pitala zašto se ljudi plaše

    nisam bio siguran da li to znam

    ali sam joj rekao da je to zato

    što ne menjaju ritam svojih

    koraka. i nas dvoje smo

    ga promenili i to nas

    je zasmejalo

     

     

    u

    ritopeku

    pored dunava

    družio sam se sa

    dve devojke koje

    su satima pevale

    južnoameričke pesme

    u noći smo pričali o

    kečua indijancima

    i teroristkinjama. i

    uopšte mnogo o

    južnoj americi

    nama se ponovo

    činilo da smo mi

    tamo rođeni

    tamo negde

    na andima

     

     

    moj jezik je hotelski

    _____

     

    buljim u pljuvačku

    pljunem pa buljim

    lepota je opšte dobro

    _____

     

     

    na tom

    jeziku vidim kako

    sa trinaestogodišnjom

    devojčicom mojom najboljom

    drugaricom jednog junskog poslepodneva

    stojim na peskovitoj dini a vetar je počeo da

    duva i sve se smračilo a mi bili goli i željni kupanja

    i ona imala lepe male grudi u koje sam sa nežnošću

    gledao i rekao joj ljubice da li ti znaš koliko si lepa. a

    ona je rekla da to nije važno i uhvatila me za ruku i mi

    se sjurili niz pesak i skočili zajedno u vodu i počela je

    da pada kiša. ubadala nas je po rukama i licu i cela

    površina vode bila  je okupana sa mnogo kapi kiše

    a voda je bila topla i mi smo se i u vodi držali za

    ruke i nikada se nismo poljubili jer mi smo hteli

    da budemo drugovi a drugovi se ne maze

    nego čuvaju jedno drugo u ovom

    neodgovarajućem svetu i ona

    je zaista bila lepa i ja sam

    rekao da ću je uvek

    voleti

     

     

    ona je

    umrla mlada

    nije imala ni devetnaest

    godina i ja mislim o njoj kao

    da je živa i sada kada je već

    sedamnaest godina nema. ali

    ja je ponekad sanjam. i ona

    je živa. mislim zaista

    je živa

     

     

    ja sam budala

    kao što vidiš slabo

    crtam ove ruže. rekao mi

    je u zimu 1980 duško rus. i

    to je za mene bila izjava godine

    i čitao sam isidoru sekulić jer voleo

    sam da čitam žene koje su bile lepše

    i pametnije od muškaraca. mada su

    muškarci bili veće budale. što i nije

    tako lako. i nije bilo problema što

    su bili budale i voleli moć

    nego što su bili

    dosadni

     

     

    osećao

    sam se vraški

    uznemiren. možda

    su negde pobili mnogo

    ptica ili su legalni radili neke

    gadne ilegalne stvari. ili su glupi

    naučnici još jednom morali da

    proveravaju svoju pamet u dokazima

    njima nije bilo dovoljno kao pametnim

    ljudima da smisle i zamisle sve u

    svojoj glavi. ma jebo budale

    reče ovčar oslonjen na

    ovčarski štap

     

     

    nosio

    sam

    dugački

    kaput

    teški i topli

    stari i iskrzani

    smrdljivi i isflekani

    ujakov iberciger kaput

    bio je jako težak i jako

    topao. bio je iskrzan i

    bio je smrdljiv. bio je

    star i bio je siv. bio

    je propao i još ko

    nov za nošenje

    bio je gotovo

    čudo u

    ničemu

     

     

    i onda sam

    otišao i stopirao po

    vojvodini. i vojvodina je

    bila široka i ravna i na njoj

    je bilo proleće a vrbe su se

    zelenile pored bara. ja nisam

    želeo da budem samo ja. želeo

    sam da budem i neko drugi. po

    mogućnosti svi drugi. i nisam

    znao kako da to budem. i onda

    mi se učinilo da se to postiže na

    način na koji je rekao stolar

    svaki muškarac želi da

    stavi svakoj ženi

    dao bog

     

     

    kupao sam se

    noću u dunavu i bio

    sam u dunavu mali i plašio

    sam se i trebala mi je muzika. i

    otišao sam u piran da u moru ponovo

    ostavim svoje strahove a kiša je padala

    po šatoru i ja sam se pitao kako tapiri vode

    ljubav i ponovo sam za novac razvlačio dugački

    metalni metar i zabijao kočiće u tvrdu dolmu

    a posle posla smo pili pivo i gledali u dunav

    kako svetluca kod mačkovog spruda i ulazio

    sam u mračne memljive podrume i čistio

    ih a u banatu u jednoj praznoj kući

    čitao pesnike

     

     

    sve je

    to bilo u

    godini u kojoj

    je rokenrol živeo

    svojih 25 godina

    ja sam bio od

    njega stariji

    šest

    godina

     

     

    te jeseni na

    ulicama pod lipama

    prijateljica mi je pričala

    kako su u njenom selu mađari

    ubijali srbe a posle im se srbi istom

    merom osvetili i kako su tu u njenom

    selu ali i u užoj i široj okolini tukli i

    zatvarali seljake i mi iako smo

    dugo pričali ništa nismo

    razumeli

    _____

     

    samo

    će lenja

    mašta pored

    ovoliko ljudi biti

    zainteresovana

    za ljude

    _____

     

     

    i

     

     

    u

    zrenjaninu

    na jednom uglu

    kažem odjednom

    i bez razloga

     

    ovaj

    ugao je

    bog

     

    i

    tako

    je bog

    ušao u

    mene

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do tvoje ljubavi i ljubavi svih bića

    4. februar 2024.

    27456. dan mog života

     

     

    krenuli

     

     

    nisam znao

    kako da dođem

    do prava na život

    bilo je užasno to

    telo i ta pamet. ta

    životinjska vrsta

    kojoj sam

    pripadao

    _____

     

    nedelja

    ćelavi odlazimo na

    umivanje nedelja je. božiji

    dan. ćelavi smo i krivi a ipak

    se umivamo. osećam leđa kako

    vise na meni. nosim ih nogama

    koje malo hodaju

    _____

     

     

    i opet su me

    pozvali i ja sam otišao

    po drugi put u vojsku. otišao

    sam po kiši i zagreb je bio kišovit i

    prijatelj nije došao i meni je ostalo da

    zapišem ono sam kad prikupljaš kišnu

    sipljivu tugu. opet sam bio u nevinom bratstvu

    vojska mladih nezaštićenih izgubljenih dečaka koje su

    učili da napadaju ubijaju i da se brane. dali su im oružje

    i rekli vi ste rođeni da ginete i to vam je sveta dužnost. i 

    ja nisam mogao da shvatim taj nauk otaca tu potrebu za

    poništavanjem kojom će se stvoriti smisao življenja. uvek

    sam mislio da je za život potrebno da se živi i da je za život

    potrebno učiti živeti a ne umirati. umiranje je mislio sam

    potrebno za smrt a ne za život. to mi se nekako činilo

    normalnim. ali dobro. dečaci i mladići su bili lepi i sjajni

    mada su svi dečaci i lepi i sjajni. i oni dečaci koji su

    ovim dečacima bili neprijatelji kao što su i onim

    dečacima ovi dečaci bili neprijatelji jer svi njihovi

    i svi naši i svi neprijatelji njihovih dečaka i svi

    neprijatelji naših dečaka bili su lepi. i svi

    su mislio sam rođeni da žive. ali dobro

    bili su zaista sjajni i bili su izgubljeni

    i hteli su da isplivaju po svaku

    cenu jer tako su ih učili

    postajali su muškarci

    ratnici

     

     

    ujutru

    su izlazili iz

    svojih velikih soba

    na kasarnski krug i sve bi

    zamirisalo od njihove mlade

    muškosti koja se skupljala u

    njihovim ugrejanim mošnicama

    u očima su im bile ženke a na

    usnama njihove devojke. odsustvo

    njihovih devojaka. u ustima su im

    visile cigare zbog kojih su jako

    kašljali i pljuvali po kasarnskom

    betonu. te žuto zelene šlajmove

    niko nije skupljao nego su se

    tako tu sušili i nestajali

    kao i svaka mladost

    koja je već

    otpisana

    _____

     

    ujutru mokraćni

    smrad. gust kao

    marmelada. udara

    u nozdrve i pecka u

    očima. muškarci su

    rođeni za zatvor

    _____

     

     

    leto je

    i ovde u

    hrvatskoj i ovde

    u kasarnama. u sobi

    pijani desetar maltretira

    vojsku. adresiram pisma

    nepismenim vojnicima pa ih

    ukrašavam da bi njihove poruke

    bile gorke i slatke. kopamo rovove

    za stojeći stav pijemo pivo i jedemo

    mnogo napolitanki. najbolji među

    nama su bili budalaši jer su nas

    stalno zasmejavali i mi nismo ni

    znali koliko su nas oni vadili iz

    naših dubokih bunara u koje

    smo se strmoglavljivali 

    čim bi smo ostali na

    trenutak sami

     

     

    na

    poligonu

    je padala kiša

    baš onako kako

    je trebalo. mnogo

    i neprestano i

    padala je i bila

    je neprestana

    i blata nije

    falilo za

    obuku

     

     

    mi smo

    bili u prvom

    planu u drugom

    planu su bili pacovi koji

    su mokri pretrčavali od

    barice do barice. a u nekom

    jedanaestom planu ali u drugoj

    kategoriji pejsaža devojke su plesale

    rokernol. setio sam se šta mi je u zatvoru

    rekao krupni zatvoreni bivši pop pogledaj

    nekad malo bolje u ptice dok lete na nebu ili

    dok prelećeu reku i razumećeš u kakvom

    si dupetu oh čoveče rođen. i ne da si

    rođen nego ćeš u tom dupetu i živeti

    i u blatu nas je spasavala rakija i

    budalaši. pogotovo budalaši. i

    pogotovo rakija i pogotovo

    budalaši. i nije tada

    bilo problema ni

    u dupetu

     

     

    mladi vojnik

    miodrag roganović

    mi je pričao o svojim konjima

    sa kojima je izvlačio drva iz šume

    konji su se zvali dorat i mrkov. ali

    roganović je tugovao za brnjašom. na

    brnjaša je palo drvo i ubilo ga. kaže da je

    to bilo strašno videti. konj je osetio da drvo

    pada ali je bio vezan i nije mogao da pobegne

    nego se propeo na zadnje noge i tako uspravno

    sačekao teške bukove grane. kaže da je brnjaša

    probio šiljak kroz stomak i da on nije mogao da

    ga gleda mrtvog. i kaže da su brnjašu oči

    ostale otvorene i da se njemu činilo

    kao da ga konj gleda sa

    osmehom

     

     

    tu u sobi 

    sa desetak vojnika

    ja nastavljam da živim

    svoj život po zatvorenim

    muškim društvima. i sanjam

    noću onu koja je navlačila

    svoje crne najlon čarape dok

    se moje studentsko telo

    izležavalo u sebi

     

     

    vojnik

    rade mališić

    je onaj vojnik pored

    čijeg sam imena zapisao

    simpatija svih stvari

     

     

    mališić priča

    kako nema roditelje

    jer su ga oni ostavili u

    kartonskoj kutiji pred vratima

    jedne stare kuće i kaže moja majka

    je zapravo kartonska kutija i zato ja

    kada me neko priupita kako ti se zovu

    roditelji kažem majka mi se zove

    kartonska kutija a otac asfalt

    rade je lep ali i već jako star

    kao da se sa dvadeset

    sprema da umre

     

    izdrži

    rade mališiću

    _____

     

    život je onoliko koliko možeš da izdržiš

    _____

     

     

    i žena kaže:

    ne morem nič reći

     

     

    i više

    nisam jeo

    na vojničkom

    kazanu nego sam

    klonfao tepihе da bih

    jeo. i dok bih pičio po

    tepihu bio sam veseo

    jer mi je krv procurila

    na zglobovima prstiju

    a na krv je padala

    fina prašina sa

    kojom bih ja

    odlazio sve

    dalje i

    dalje

     

     

    i prašnjav

    bih skočio u dunav i

    održavao se na površini

    vode gledajući unazad kako

    preko lukova na mostu veliko

    sunce zapada na zapad. sunce je

    zapadalo a ja sam plivao po tihoj

    površini reke na koju su sletale

    munjevite plave laste hvatajući

    komarce u letu. i tada sam znao

    ništa nije dostojno kupanja

    ništa osim novog

    kupanja

     

     

    verovao sam

    u nestale tekstove

    u zabranjene i izgorele

    knjige. verovao sam u

    pretučene i nestale građane

    verovao sam da mastilo neće

    izbledeti. verovao sam u reku iza

    okuke u planinu iza planine. da li

    je tebe neko gadno nanervirао u

    životu pita me pijani bivši dizač

    tegova koga je neko takođe

    gadno nanervirао

    u životu

     

     

    i onda je opet

    kao i pre dvadeset

    godina pala zvezda. kada

    zvezde padaju neko umire. kao

    pre dvadeset godina moj otac

    video sam tek probuđen jednog

    jutra iz autobusa negde kod šida

    dok smo se vraćali sa mora

    zvezda je zasijala i brzo pala

    uveče sam saznao da se

    otac ubio tog jutra

     

     

    od

    onda je

    prošlo dvadeset

    godina i ja sam za to

    vreme rastao po svim

    pravilima odrastanja. od

    svih pravila sam najviše

    voleo ono koje mi niko nije

    rekao ako hoću nešto da

    kažem treba tada da

    govorim sporo i

    još sporije

    mucam

     

     

    jedno od umrlih

    u kasnom letu bila

    je i stara baka koja je

    toliko mnogo hvalila srbe

    i sve srpsko da je svima

    koji su je slušali samo

    zgadila to srpstvo

     

     

    kiša je

    padala u

    ljubljani a ja nisam

    mogao da ustanem iz

    kreveta od jakih bolova u

    leđima. od bolova od kojih je

    bolovao i bunjuel koji je biće

    zbog te vlage u kostima rekao

    kiše stvaraju velike narode

     

    možda je zbog tih

    bolova u leđima oštrih i

    iznenadnih tako oštro rezao

    svoje priče. sve je u tim pričama

    bila sloboda i sloboda da boli

    kao i fantomi u krstima koji

    su boleli kako su hteli

     

     

    pesma o

    luisu bunjuelu beskaputašu

     

    rekao je

    dostojanstvo vidim

    samo u ništavnosti

     

    rekao je

    živeo zaborav

     

    rekao je

    užas pred razumljivim

     

    rekao je

    od tada prihvatam

    sve i govorim sebi dobro

    spavam sa svojom majkom

    pa šta. i skoro odmah me slika

    zločina i incesta napušta

    prognana mojom

    ravnodušnošću

     

    rekao je

    ponavljajući reči

    euhemija d'orsa

    sve što nije

    tradicija

    plagijat

    je

     

    rekao je

    kiša stvara

    velike narode

     

     

    te jeseni sam

    video kako je bršljen

    ubio jedan orah. iste te

    jeseni sam na autobuskoj

    stanici u novom sadu video

    jedan nos na ženi. jedan koščati

    veliki nos. bio je lep kao svi veliki

    nosevi. propustio sam svoj

    autobus i otputovao

    za njim

     

     

    počele su

    novembarske kiše

    brali smo kukuruz. prijatelj

    tvrdi kako je izdajstvo u osnovi

    svakog stvaranja. igramo fudbal

    po kiši. kod ovčara nožem sečemo

    ovčije kiselo mleko. idemo u bioskop

    i pomislim kako je život ipak velika

    stvar ali prijatelj nije tako mislio nego

    je najvećom brzinom usmerio auto

    u crkvu i ubio se. ja sam posle

    godinama nosio njegove

    preostale košulje

     

     

    a kada mi je

    kasnije neko dao

    dugačke gaće za spavanje

    u kojima je bilo toplije spavati

    ja sam im se radovao kao dete i

    osetio sam da sam na pravom

    putu kada se još radujem

    dugačkim gaćama

    _____

     

    mogao bih se baviti

    realizmom ali u njemu nema

    dovoljno realnog. prija poniženost

    konačno si definisan. nema dilema

    nema izbora.konačno nesloboda

    sve je jasno kao palica

    _____

     

     

    padala je kiša

    i pričali smo o dimitriju

    mitrinoviću. pričali smo o

    zemlji i o umetnosti i pitali se

    ako smo pravi kako da nismo u

    zatvoru. i pili jaku domaću lozovаču

    a noću gledali osvetljenim izlozima alate

    i knjige. restrikcija struje po izlozima ulicama

    i stanovima počela je tek sledeće godine. još

    kasnije je došlo do restrikcije vode i hrane ali

    tada su ljudi počeli da oboljevaju od strahova ali

    to je sasvim neka druga priča i ja se vraćam na

    neki stari novi rokenrol. skakali smo po celu

    noć a ujutru bismo išli da kupimo novine i

    kifle. i gledali smo kako zaposleni žure

    na posao a iz usta im izlazi dim-para

    nismo mogli raspoznati. tek bili su

    toliko naduvani obavezama

    da više nisu mogli da

    se spuste

     

     

    i

     

     

    bio

    sam veseo jer

    mi je krv procurila

    na zglobovima prstiju

    a na krv je padala fina

    prašina sa kojom bih

    ja odlazio sve 

    dalje i dalje

    sve 

    dalje

    i

    dalje

    u

    beskraj

    u

    samo

    srce

    i

    um

    boga

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje samo mi je do boginje

    3. februar 2025.

    27455. dan mog života

     

     

    krećemo

     

     

    učio sam da mislim

    na način prirode i način mističara

    a to je značilo da nije bilo posredovanja

    nego obožavanja. da nije bilo znanja nego

    ne-znanja. da nije bilo razloga da ponekad

    noć ne provedem u nečijoj mokraći i strpljivo

    do jutra sačekam da dođe po mene moj put

    da krenem po njemu i da na ravnom delu

    hodam ravno a da se na klizavom

    delu okliznem

     

     

    novi sad je fin grad

    nedeljom je prazan i obično je

    tada padala neka sitna kiša. i ja sam

    obično za ručak jeo običan hleb i obično ništa

    više. i onda bih obično izlazio u grad da po kiši

    gledam usamljene kako usporeni lutaju gradom

    bili su obučeni i vukli se su praznim ulicama čineći

    da ulice budu još praznije jer oni su bili prazni i ja

    sam bio prazan i ja sam bio sa njima. kako smo se

    ludo zabavljali izbegavajući da pogledamo jedni u

    druge jer niko nije mislio za sebe da je prazan a

    svako je mislio za ostale da su prazni i tu među

    praznima svako je mislio da je neko a u

    stvari je bio niko i ja sam to znao i 

    bio sam ništa. usamljeni

    miroslav janišta

     

     

    počinjala je jesen i osećao 

    sam da je ćutanje velika akcija

     

     

    23. septembra 1977 vratio sam se kući i seo na krevet

     

     

    živeo sam

    na popovici u

    fruškoj gori. noću je

    vetar jako duvao i udarao

    u drvene iskidane šalukatre

    kada tako duva po celu noć

    skoro si siguran da ga

    razumeš zašto toliko

    duva kad duva

     

     

    tu sam crtao jedno

    brdo i video sam u njemu jednu

    pticu. noću bih odlazio i krao grožđe. po

    danu sam skupljao opale orahe. najeo bih

    se grožđa i oraha i napešačio bih se dok se

    ne bih zasitio jer u kući nije bilo ničega a

    na zemlji je ponekad bilo i suviše

     

     

    tu na popovici

    saznao sam da su

    poubijani gudrun enslin i

    andreas bader. i ja sam trčao

    po šumskim stazama gledajući u

    crveno lišće. i trčao sam po tom lišću i

    nisam mogao da ga se nagledam i nisam

    mogao da shvatim zar su oni morali biti

    ubijeni i zar moraju da umiru najbolji. i gledao

    sam u lišće i mislio na njihovu smrt i opet sam

    zavoleo ponavljanje. jeseni su se ponavljale. dani

    su se ponavljali. more se ponavljalo. lepota se

    ponavljala i ponavljanje je ponavljalo. i ja sam

    trčao i ponavljao i ponavljao se i ostavljao

    svoje stope po šumskim stazama. i

    jeo mnogo crvenih jabuka

    za gudrun i badera

     

     

    negde sam zapisao

    što bliže leptiru leptir dalje od tebe

    kako i ne bi kada smo leptire skupljali i

    od njih pravili kolekcije. a ja bih dao sve

    muzeje sveta i sve pisce koji su skupljali

    leptire za jednog živog leptira

     

     

    putovao sam u beograd

    putovao sam u zrenjanin. bio

    na fruškoj. ukrali mi bicikl. otpešačio

    kanalima do pivnica a na dolmi se derao i

    komponovao deranje a kasno novembarsko

    sunce mi prljilo lice. zasukao sam rukave

    da se i po rukama družim sa

    novembrom

     

     

    dolazili su hladni dani

    i ja sam išao na predavanje

    o kafki i pio dosta kafe. oraha

    više nije bilo ni grožđa i uskoro

    će pasti sneg koji po redu

    prvi sneg

     

     

    drugi pomreše

    ali to se u prošlosti

    zbi jer to je doba

    (svako to zna)

    najpogodnije za smrt

    je li moguće da

    ja podanik jakuba

    almanasura moram

    umreti kao što su

    ruže i aristotel

    morali umreti

     

     

    borhesove

    sam pesme čitao

    u vozu za beograd. u

    beogradu sam se napio sa

    prijateljem koji je tri godine odležao

    u zatvoru. vredelo je napiti se sa prijateljem

    u čije sam lice mogao gledati. dugo se nisam

    otreznio jer smo uz piće pušili i jake cigare

    nisam se istreznio ni u autobusu koji je bio

    prepun debelih žena u crnini. kada sam

    izašao iz autobusa zamirisala je srbija

    i ja sam upao u nabujali potok

    jebem ti potok viknuo sam

    zapravo meni je bilo

    stalo do njega

     

     

    davao sam krv

    ali krvi je ipak bilo

    nije bilo dovoljno slobode

    možda ona nikome

    nije trebala

     

     

    a kako se

    sloboda proizvodila

    nije bilo recepata. postojao je jedan

    klasičan da za slobodu pogineš. ostali su

    bili skriveni u nekim pametnim knjigama u nečijim

    rukama koje su sa zadovoljstvom pridržavale cigarete u

    ustima. slobode je bilo u nijansama svetlosti po predmetima

    slobode je bilo u klozetima prepunim govana. slobode je bilo 

    u belim zubima nitkova. slobode je bilo u večernjim ritmovima 

    i predvečerjima ritova gde su komarci i žabe bile dominantne

    pojave. slobode je bilo iza kukavičkih reči koje su izgovorene u

    želji da se ostane u naviknutom. jer ljudi su znali da može biti i

    gore. i hteli su da sačuvaju makar neslobodu. nekakav komfor

    za svoja tela jer su im samo tela i ostala. i jednog jutra je došla

    mala žena u moj krevet i bilo je lepo i ja sam poslušao malu

    ženu i dugo sam je ljubio a mala je žena ljubila mene i

    posle sam dugo ćutao iako sam želeo da ćutim

    mnogo duže. i došlo je opet proleće i okrečio

    sam moju šumsku kuću i ona se

    zabelela na jakom suncu i sve

    mi je blještalo pred

    očima

     

     

    posle smo na

    proletnjem suncu pili

    vruću rakiju i slušali leonarda

    koena. pevao je preko slabih

    zvučnika i bio mi je bliži nego

    glasovi koje sam slušao

    ovde među šajkačama

    i čačanskim

    šljivama

     

     

    posle sam slušao lu rida

    pati smit džo vilijamsa i bruka

    bentona. bilo je uživanje slušati svoje

    zemljake. i došao je pank. radovalo me

    je kako je opalio po svemu. a dobro su opalili

    bio je to laki zvuk. laki brzi ponavljajući zvuk baš

    onakav kakav nam je trebao. bilo je tu mnogo

    muzike a mnogi su govorili ali tu nema muzike i

    ja sam prvi put video kako su ljudi brzo ostarili

    i razumeo sam zašto treba živeti samo do

    tridesete. oni više nisu mogli ništa da

    prime u sebe. ostalo im je da truju

    mladost svoje dece svojom

    prošlom mladošću

     

     

    onda je došla jedna

    drugačija žena. kupila je cigarete

    i sok i otišli smo u moju kuću u šumi. voleli

    smo se tri dana i tri noći. soka je bilo dosta i ona

    je bila pevačica. i njene podatnosti je bilo dosta i

    mojih usana za njenom podatnošću je bilo dosta i ona

    me je celu noć pokrivala i ja sam je ceo dan ljubio među

    noge. jezikom i zubima bio sam svuda po njoj i ušao bih

    svuda gde sam stigao. i ja sam je ljubio po njenoj šljivi i

    to me je odmaralo i mazio sam je i to me je odmaralo i

    pričao sam joj i to me je odmaralo i držao sam je za

    ruku i to me je odmaralo i ona me je ljubila i to ju je

    odmaralo i grila me je i to ju je odmaralo i bilo ju je

    i to ju je odmaralo. i sve smo to dugo i sporo

    radili jer mi smo bili umorni. jako umorni

    ja robijaš i ona pevačica

     

     

    popili smo sve

    sokove koji su trebali

    našim oznojanim i isušenim

    telima i cigara više nije bilo. popušili

    smo ih u milovanjima i razgovorima. i mi

    smo se rastali. videćemo se još jedne noći

    kroz godinu dana. iznenada. i onda smo se voleli

    po travi goli na šumskom proplanku sa puno rose i

    komaraca i dok je svanjivalo mi smo bili na staroj trešnji

    i goli na drvetu jeli slatke vrušteve. kada je sunce počelo

    da izlazi ona me je odvezla dole u grad. kupila mi je

    burek i poljubila. ostao sam na pločniku kod

    miletićevog spomenika u centru novog

    sada. bio sam umoran i polako

    sam koračao. išao sam

    da spavam

     

     

    mnogo sam mislio na nju

    iako je rekla da to ne radim

    mnogo ću razgovarati sa njom i

    često ću je tražiti u sebi a kada bih

    je našao bilo mi je lakše i nisam mogao

    da razumem kako joj je uspelo da mi za

    tako kratko vreme da toliko topline i

    nežnosti. i pitao sam se zar jedino

    kurve imaju ljubavi u sebi

     

     

    na nju sam mislio i

    kada sam u beogradu pio vodu

    iz prljave save da bi tako u sebi i sobom

    čistio reku. tu u beogradu sam psovao i jako

    sam psovao. zašto je toliko betona i asfalta bačeno

    na zemlju. pa ova zemlja nam mora jebati majku

    majku prostačku... hej koji nam je vikao sam

    koji će magarac njakati za nas. koji će se

    konji propinjati i u propinjanju rzati

    koji će to mravi u betonu

    graditi svoje kuće

     

     

    psovao sam

    i rešio da ću uvek

    psovati jer u psovkama

    je jedino još ostalo

    molitve

     

     

    i

     

     

    i ja

    sam to

    znao i bio

    sam ništa

    usamljeni

    miroslav

    janišta

     

     

    i

     

     

    miroslave

    janišta hvala

    ti na tvom

    životu

     

    životu

    pesmi

     

     

    i

     

     

    miroslave

    janišta hvala ti

    za tvoj život koji je i

    sam postao pesma 

    o filmu životu koji

    se borio da živi

    sam život

     

     

    i

     

     

    miroslave

    janišta ti si jedini

    bio dostojan onoga

    koji se u zatvoru

    zvao 9094

     

     

    i

     

     

    miroslave

    janišta da nije bilo

    tebe ni miroslav

    mandić ne bi

    postao

    bo

    mi

    bomimabo

    ma

    bo

    a

    bo

    mi

    bomimabo

    ma

    bo

     

    bog

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje budi svako ko me peva stvara hoda u hrabrosti svojoj

    1. februar 2025.

    27453. dan mog života

     

     

    krećemo

    krećemo

     

     

    postoje veoma

    zli ljudi. i ja ih se plašim i

    zato još glasnije vičem da

    volim vodene konjice

     

     

    na ulicama u

    zrenjaninu vidim u

    blizini nove autobuske stanice

    devojčicu koju su ljudi napili i ona

    naslonjena na crveni plastični kiosk prevrnula

    oči i besvesna ne-gleda u nebo. malo dalje vidim

    kako stidljivi bubuljičavi plavi dečak pokazuje svojoj

    majci mesta na kojima on ovde živi za vreme školovanja

    sa ponosom pokazuje mesta na kojima je on ostavio

    takvu količinu stida iz sebe da mene zaboli celo

    telo od njegovog drhtavog hoda kojim se

    njegova majka ponosi i ja mislim

    dokle

     

     

    glad je velika. misli 

    se samo onako kako se

    jedanput pomislilo

     

     

    i mi smo pričali

    celu noć. kada je ujutru

    ustala sa stolice na stolici je

    bilo puno krvi jer nije primetila kako

    je dok smo se radovali razumevanjima

    dobila svoju obilnu menstruaciju. i ja sam

    te zime u njenom malom stanu prvi put osetio

    stvarnu prijatnost ženskog sveta. video sam

    kako je sve čisto i kako su tanjiri i kašike čisti 

    i sve je uvek bilo čisto i mirisalo. i jeli smo 

    lepo i ja sam se ubrzo uplašio i izgubio 

    u tim mirisima. bio sam u opasnosti

    kao pišta

     

     

    i ja sam otišao

    a prijatelj je rekao

    reka je divna stvar

    i sišao sam sa puta

    i nastavio da hodam

    po uskim stazama

    jer je tamo bilo

    više mesta

     

     

    bio sam tužan

    jer niko nije video ko je

    u meni. u meni je bilo ja. znao

    sam da su to osećali osetljivi. možda

    njih nije bilo među ljudima ali ih je bilo

    među pčelama. insektima. travi i drveću

    i ja sam sanjao o jednoj knjizi od koje će

    ptice sa većim zadovoljstvom leteti. mene

    je interesovalo sve ono što je činilo da

    ostrva žive u predstojećem

    rasporedu ostrva

     

     

    jednog dana sam

    pokušao da izbrojim svoja

    različita stanja u toku jednog

    prepodneva. skoncentrisao sam se i

    brojao ih. mislim da ih je bilo oko tri stotine

    uplašio sam se od mogućnosti jer to je značilo

    da sam ja neka sto na stoti egzistencija. to jest

    postojanje ništavila. to jest seo sam na

    stolicu i mislio sam kako je

    lepa ova stolica

     

     

    i zbog svega toga

    i ostalog o čemu ne govorim

    zapravo uporno ne govorim ja sam

    jako lepo razumeo poruku stavi ponegde

    zelenu ili tirkizno plavu. razumeo sam je

    tako da samo ponegde dodirnem

    a da ostalo ostavim tamo

    gde i jeste

     

     

    zaista mislio sam

    kako reka može da ima kraj

    pogotovo ako ostane u njenoj kosi

    i onda celu noć u mome zagrljaju ona

    miriše na nju. pogotovo leti uz

    hladno mleko

     

     

    kod kuće nema pisama

    a poslata su. oni koji ne vole

    zvezde trpaju nos u tuđa koverta. na

    momente sam ceo u strahu i iz mene lije

    znoj. kao da mi neko ulazi u glavu. zašto ne

    smem da priznam da su moje misli u mojoj

    glavi apsolutno moja stvar. zar samo zato

    što je malo onih koji to priznaju

     

     

    lagano počinje proleće

    i zato razumem dekadenciju

    ja siromaški i zatvorski sin

     

     

    pojeo si

    sve mlade

    krompiriće a

    ja te ipak

    volim

     

     

    i nema odavno

    krompirića i nema

    odavno nje ali je ostala

    rečenica. i onda ti dani kada je

    sve napor i kada se ljudi razilaze

    a da se možda nisu nikad ni spojili ili

    da su se spojili a da to nisu ni želeli. i

    sada se razilaze iako to ne žele ali ne

    mogu da zaustave ono što ih razdvaja

    možda zato jer reka više ne miriše

    u njihovim nozdrvama

     

     

    banalnost je u sitničavoj neodlučnosti

    kaže prijatelj

     

     

    sve više volim prosjake

    oni me oslobađaju strahova

    i stida. oni mi otvaraju put ka

    nezavisnosti i ja zato krenem

    biciklom do tise i bacim u

    nju flašu sa porukom

    verujem jedino prosjacima

     

     

    odem u sremsku mitrovicu. tu

    je zatvor. u njemu sam nekad bio i

    sada mogu da kažem pustite te ljude. i

    namerno dok prolazim pored zatvora čitam

    leonarda da vinčija. mislim on je pametniji i

    večniji od ovih zidina. a on kaže ako danas ne

    možeš da poveruješ u ono u šta juče nisi mogao

    poverovati onda ne razumeš život. ako danas

    ne možeš verovati u ono u šta si juče verovao

    onda si najblaze rečeno loše ostario

     

     

    na stolu kasnije vidim

    dve ružine stabljike u prozirnoj

    flaši kako mirno umiru u prozoru

    i mislim kako reči mogu biti bogatije

    no što su. a kažu da je jedan muškarac

    pitao jednu ženu gde joj je nežnost a da

    je ona rekla nemam je. počinjalo je leto

    i ja sam posmatrao pesak. fiini pesak

    koji dugo dugo. putuje. toliko dugo

    a ipak. ne zaboravi. iako se

    raspadne. da. je. on

    ipak stena

     

     

    tih dana sam rekao

    uh blizu pa ode i bile su to

    možda važne reči. bio je 16. juli

    i ja sam živeo u fruškoj gori u šumi

    kuća je bila stara i meni su usred

    leta zeble i noge i leda

     

     

    i tu u fruškoj gori

    padala je kiša i to je

    sigurno bilo važno

     

     

    i onda smo putovali

    crvenim folksvagenom na

    more i u kolima celim putem

    slušali smo mocartove koncerte

    za flautu i klarinet. uživali smo u

    pričanju iako na našim putevima

    još nije bilo panka. u piranu smo

    se kupali a prijatelj je vikao

    banjarsi banjarsi

     

     

    smejali smo se u vodi i

    slano more nam je ulazilo u

    usta i nije bilo problema jer se

    kasetaš nije kvario i mocart je

    pičio kao lud i bili smo

    ludi i bio je lud

     

     

    i u sloveniji je

    kiša padala. padala

    dobro i obilato i bilo ju je i bila

    je. i padala je. a ja sam se dvoumio

    da li je mlada ruža stari simbol ili

    je ona samo mlada

    crvena ruža

     

     

    u fruškoj sam

    gori i pušim i bole me

    pluća i ja se razboljevam

    i prestajem da pušim i

    tako će biti često

     

     

    na rudniku sam

    hladovina ublažuje opaku

    vrelinu. toplota je spržila travu

    sve je tu i prisutno i osećam da postoji

    neko ništa koje nije odsutno. i ja mogu da

    zapišem ništa je materijalno. i polako se

    penjem po jednoj blagoj uzbrdici i osećam

    kako pripadam svemu što me okružuje. i

    osetim se lepim i uopšte se osetim i

    znam da sam dostojan ljubavi

    koja me okružuje

     

     

    i posle je počela

    da pada kiša. neka jako

    noćna kiša. i ja sam otvorio prozore

    i vrata i šumilo je do posljednje daha. i

    kiša se slivala niz travu i nas dvoje smo se

    umotali u ćebe. samo bi ponekad sevnulo

    i sve bi zatreperilo u svetlosti. i onda bi

    odmah sve palo u tamu a kiša je lila

    i lila. padala je i lila svu noć

     

     

    tu na ovom brdu

    prošle zime njoj sa kojom sada

    slušam kišu dok smo stajali u snegu

    raskopčao sam košulju i iz košulje su ispale

    njene grudi i bile su bele kao i sneg. i nju i

    grudi i sneg je obasjavao pun beli mesec

    i ja sam je gledao i video kako se ona

    čudi otkuda toliko grudi na

    njenim golim grudima

     

     

    i bilo je u nama

    tuge i mi smo bili prijatelji

    i kiša je lila i padala i padala

    i lila lila i padala svu noć

     

     

    onda bismo pred jutro

    legli jer kiša nije prestajala a

    ja sam pljunuo prste i ugasio sveću

    i mislio sam kako je to gašenje sasvim

    dovoljno za jedan roman. istorijski

    čak. historijski baš

     

     

    svi su pričali

    da se ništa ne može

    promeniti i da ništa ne

    možeš uraditi sam. ne brini

    burazeru svi smo mi ovce i nije

    na nama da budemo magarci rekao

    mi je jedan pijanac stručnjak u

    brzom brojanju lišća na drveću

    dok smo čekali 39 kod

    autokomande

     

     

    vratio sam se u vojvodinu

    i video da priroda neprestano radi i

    video sam puni žuti mesec nad ravnicom a

    okolo je sve bilo plavo. i nisam čuvao tu lepotu

    nego sam je izdao i neprijateljima i celom svetu i

    nisam mogao da razumem zašto bi ovu rečenicu

    i ovu lepotu trebalo čuvati i braniti. kad je baš

    nju trebalo svima davati u neograničenim

    količinama jer bila je toliko lepa da 

    se nije mogla potrošiti

     

     

    išao sam u

    zrenjanin da se ne

    volim i da se ne razumem

    nisam bio siguran da sve to

    razumem ali sam osećao da će

    biti tako i bilo je tako i mi se nismo

    voleli i ja sam sve to razumeo. ali

    sam ugledao jedan ljubičasti

    zrak u hodniku i to mi je

    bilo dovoljno

     

     

    vreme je trčalo i

    ja sam sve više voleo

    siromaštvo i pljusnula je kiša

    po peskovitoj obali dunava. mi smo

    otrčali pod topole i zagrlili se jako i ona

    me je uzela na sebe. i bili smo mokri na

    mokrom pesku i bilo je razloga da zadovoljimo

    ono što smo već tri godine odlagali. posle je

    ona vozila preko mosta. kiša je očistila vazduh

    i sve se videlo kao na dlanu. ja sam na

    mostu gledao prema okuci na

    dunavu i mislio

    stav = lepo je iz stava

     

     

    prijatelj mi je pričao

    na terasi kuće u fruškoj gori

    gde sam stanovao kako svaku priču

    drži nešto posebno drugačije nego u nekoj

    drugoj priči i meni su priče ličile na povijene tarabe 

    i pomislio sam da napišem priču koja će ličiti na drvenu

    tarabu kao baba marinu. da se vidi da je to jedna taraba

    ali da se vidi i svaka daska na tarabi i svaki ekser u tarabi

    i sve škrabotine po tarabi i sve napukle i iskidane daske

    na tarabi. da cela taraba bude iskrivljena i sklona padu

    i koliko više sklona padanju  toliko sklonija i pričanju

    a i nas dvojica smo pričali cele noći valjda što smo

    i mi bili skloni padanju i pred jutro dunuo je blagi

    vetar i doneo nam miris bresaka. i otišli

    smo u krađu. nije bilo većih razloga

    da to ne učinimo

     

     

    i

     

     

    način na

    koji sam živeo

    je bio i način na koji

    sam pisao ne, ne verujem

    da se ova rečenica ne čuje a

    onda je baš taj način na koji

    sam pisao uticao na to kako

    živim a živeo sam kao

    da me nema a ko

    da sam sve 

     

     

    i

     

     

    sada osećam

    da su te moje pustinjske

    godine i nekoliko godina posle

    pustinjskih godina bile studije do

    poništenja. studije bekorisnosti i

    studije nevažnosti i to ko glavnih

    pedmeta u svetom ne-znanju i

    čednosti ne-nasilja ka kojima

    sam krenuo posle izlaska

    iz zatvora

     

     

    i

     

     

    meni je

    bilo samo se

    prepustiti dobroti

    i podati se lepoti

    a sve ostalo su

    već činile i

    dobrota

    i

    lepota

     

     

    i

     

     

    bilo je

    nepodnošljivo

    teško biti ali je od

    nepodnošljivo teškog

    bilo još mnogo više

    uzbudljivo samo biti 

    samo biti ono

    ko sam

     

     

    i

     

     

    bivajući

    samo ko sam

    sve sam više bivao

    bog iako ja to tada

    još nisam tako

    osećao

     

     

    i

     

     

    bilo mi

    je još biti

    biti i pevati

    pevati

    i

    stvarati

     

     

    i

     

     

    bilo mi je

    od bolne vere

    ne, ne verujem da

    se ova rečenica ne čuje

    koju sam doživeo u zatvoru

    sad van zatvora stvoriti i pevati

    jedan roman a više jednu božiju

    bluzčinu i pankčinu. jednu nežnu

    uspavanku ne, ne verujem

    da se ova rečenica

    ne čuje

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ne, ne verujem da se ova rečenica ne čuje su svi moji porazi koji slave orgazme i poraženih jer je u njima ljubav sloboda istina uprkos porazu

    31. januar 2025.

    27452. dan mog života

     

     

    krenimo

    krećemo

     

     

    kada nisam imao

    ni dinara ni jednog jedinog

    jebenog dinara i kada nije bilo ni

    mogućnosti da ga zaradim i kada sam

    bio izložen strahovima umiranja od gladi

    i kada sam već počinjao da mirujem da se

    ne bih kretanjem istrošio neko bi kucnuo

    na prozor i rekao mi doneli su mi tri

    tone uglja da li hoćeš

    da ih uneseš

     

     

    tada bih osetio

    da me neko čuva

    neki izmišljeni prijatelj

    moj drug-čuvar zvao

    sam ga ekonomija

     

     

    i došla bi žena i rekla

    juče je padala kiša i zemlja

    iz saksija je isprskala prozore

    da li bi došao da mi ih opereš

     

    i došao bi čovek i rekao mi

    moram da putujem u zagreb

    da li hoćeš sa mnom da voziš

     

    i došao je moj prijatelj i mi smo išli

    da švercujemo preko granice. švercovali 

    smo svilene marame i tople pojaseve za

    leđa. i došlo je leto i leto je bilo ekonomija

    a na pijacama je ostajalo sve ono što

    mi je bilo potrebno da bih živeo

     

     

    i bolela me

    je ta jebena duša

    i stare cipele su mi

    jako smrdele. bio

    sam sam

     

     

    družio sam

    se sa napuklim asfaltom

    koga je stari platan uostalom s

    pravom iskrivio i izlomio. družio sam

    se sa debelim šrafom u betonu za koji

    niko više nije znao zašto je na tom

    mestu u betonu zabetoniran

     

     

    i koliko sam se

    manje družio sa ljudima

    toliko sam više bio sa ekserima

    i raznim flašama. sa raznim mislima

    o broju mehurića u kiseloj vodi sa

    pitanjima da li i nokti vole nežnost

    i dilema da li se maštom može

    nadoknaditi sve ostalo

    _____

     

    gde su da su

    nokti rastu pa rastu

    _____

     

     

    skupljao sam po

    samouslugama papire

    zaostale u korpama i kod kuće

    bih ih izgužvao i upotrebljavao

    umesto toalet papira. mislio sam

    dobar sam posao napravio za

    dobru zabavu

     

     

    nisam pio ali

    da jesam dobro bih

    cugao. nisam duvao ali

    da jesam dobro bih duvao

    ovako ostajali su mi sunčevi

    zalasci i pitanje kako to da su

    oni tako lepi a da je njihovo

    prikazivanje tako ružno

    tupio sam uglove

     

     

    zavoleo sam

    poklopce za kanalizaciju

    i vodovod. nisam se napijao

    ni fiksao ali moje ludilo zbog

    toga nije bilo ništa manje

    naprotiv. tupio sam uglove

    izučavao luk

     

     

    bio sam slobodan

    i izgubljen. zavlačio sam

    prste u mekano telo dobrote

    insistirao sam na tome iako

    nisam znao zašto. ali tako

    je bilo i ja to kažem

     

     

    milica je bila mlada

    i razorna ali mi se davala

    nikad joj nije bilo dosta. kao ni

    meni. sve je išlo samo od sebe

    a kada je plakala i povraćala od

    jakog alkohola ja sam znao

    da je društvo uzrok

    zločina

     

     

    stvari su bile

    izoštrene i sklone padu

    trebalo je iznositi na svojim

    leđima đubre iz samog sebe

    bio sam ga prepun i ono mi je

    paralo lice. šta je činilo tu

    grozotu kada je prljavština

    bila samo najmanji

    deo mene

     

     

    23. maja 1976. video sam jorgovan

     

     

    u sloveniji je jednu

    devojčicu boleo zub a jedna

    amerikanka je plakala kada me

    je videla jer sam joj ličio na brata

    poginulog u vijetnamu. ona me je posle

    pitala zašto se ovde ljudi malo smeju i zašto

    su tako prljavi i lenji. ja joj kažem da ljudi ovde

    misle da se puno smeju da su čisti i da su vredni

    i kažem joj da se ovde još živi na plemenski način 

    i da ljudi nemaju predstavu o vremenu u kome

    žive da su prilično glupi i netalentovani i da

    zbog toga misle kako su pametni i

    talentovani i da istina nije nikako

    negde na sredini nego ju je

    odneo vetar

     

     

    i ja mislim neka

    svako misli ono što hoće

    a ja odoh da gledam koze

    jer kažu da koza ima bistru

    pamet pa bih mogao od

    nje nešto i naučiti

     

     

    uhvatim se za glavu

    i sve iz nje stavim u džepove

    ispraznim je da praznoglav prođem

    kroz livadu sa cvećem jer mislim da ću

    tada bolje osetiti mirise a da će me cvetno

    raznovrsje više naučiti o svemu pa i o ostalom

    a mislim da je prava politika ovde u samoći

    na livadi među vlatima trave ovde gde

    raste cveće zla. tamo to je

    dosadno pozorište

     

     

    devojčica i ja

    ostajemo na livadi da

    odspavamo pre nego se popnemo

    na vrh brda. trava miriše i zaista lepiri lete

    od cveta do cveta. na vrhu brda gledam kako

    kiša dolinom iz italije dolazi ka nama. vidim kako iza

    sebe ostavlja jedva primetni oblak prašine. približava

    nam se i već osećam njen miris u nozdrvama. noću

    sam sanjao kenebol ederlija. nisam ga slušao

    samo sam sanjao njegovo ime. imena

    su čuda i ona su mi dovoljna

     

     

    izlazim iz autobusa

    na ostrvu sam. malo mesto

    nerezine. asfaltiran trg. jedem stari

    sendvič osuši me skroz od grla do pete

    leto je. pre pet sati na brodu miris mora. spavam

    na palubi i mislim kako sam star. dvadeset sedam

    godina teče kroz moje žile koje kao i krv kruže po celom

    telu. sećam se sećam kako sam kao dete dolazio na

    more sada već mnogo pamtim mogu da poredim. čitam u

    novinama kako je poginuo jedan od braće alman iz grupe

    alman braders bend. prekrižio sam ruke na grudima. glavu

    sam stavio na mali zavežljaj. nogama stalno menjam

    položaj jer kad se leži na tvrdom vrlo brzo zabole pete

    miris mora. ležim a kroz mene piči jedna

    od najvećih količina tuge koju

    sam u životu popušio

     

     

    smokve i velike

    količine plave vode. izgoreo

    sam na suncu dok sam premoren

    spavao na toplom kamenju. pre nego

    sam zaspao video sam ženu bez

    grudnjaka. bilo je to ponižavajuće

    za jednog bednika

     

     

    šetam se noću tu

    na ostrvu sa žanom francuskinjom

    koja živi u jugoslaviji sa jednim varaždincem

    uostalom kao i njena majka na barbadosu i njena

    baka koja je živela na kubi. kaže da je njihova porodica

    takva i da sve njihove žene odlaze da bi živele u drugim

    narodima sa drugim ljudima da bi kaže kroz njih prošla

    drugačija krv u kojoj će one ostaviti svoju. i ja je volim

    celu tu noć iako smo rekli da se nećemo ni dodirnuti

    da bi više bolelo i više se pamtilo

     

     

    vraćam se kući

    i znam da ću pamtiti

    to je sve

     

     

    tridesetog juna zapisujem

    prošao je juni

     

     

    gledam krišom

    neka hladna metafizika

    lutam bosnom. u banja luci

    na stanici nije baš prijatno i ja

    odlazim na periferiju a pederi se

    i ne skrivaju dok se pederišu u

    mračnom parku

     

     

    spavam u azbestnim

    cevima pored vrbasa. neudobno

    je ali je noć i malo je opasno i zato je

    toplo. nije mi potrebno da tražim svoje korene

    znam da stvari počinju ovde (u ovim cevima)

    i samo sada (u ovoj bezimenoj noći)

    žulja majku mu

     

     

    u jajcu buljim u

    papirić iz školske sveske

    na kocke i vidim na njemu moša

    pijade kaže negde u šumi skicira pravila

    za jedno novo društvo u kome ja posle

    ležim na travi u parku. uzbudljivo je

    kako uvek stvari nastaju iz malog i

    nepredvidljivog. neprimećenog

     

     

    ujutru kod

    gornjeg šehera

    izgubim džemper i okrećem

    se u krug i brojim do deset

    stanem i krenem u pravcu u

    kojem sam stao. krenuo sam

    za suncem kao i onaj dečak iz

    najlepše knjige u mom životu

    pozdravi nekog. kaže taj

    dečak pogledao bih u

    sunce i išao u

    tom pravcu

     

     

    ovakav kakav sam

    ja sam sam. hteo bih i ovo

    malo što je ostalo da pokidam

    toliko mi je teško. i zamišljam da

    odem i nestanem. možda bi u

    nestanku savest postala plavlja a

    crvene krave bi možda zavolele

    i ostale boje neba

     

     

    jesen je i prijatelj kaže

    mislio sam da je život lepši

     

     

    kod gospođe olge

    tresem tepihe. radim to tri

    sata i dobijem 60 dinara. kopam

    baštu kod gospođe jele i dobijam 100

    dinara. nema razloga da noćas ne gulim

    zemlju. kako ću inače osetiti poniženje

    poniženih i odbačenost odbačenih

    koju i kroz kožu slutim

     

     

    i samoća postaje

    nežna pod prstima

     

     

    u samoći su

    sumnje velike. u

    sumnjama su samoće

    neminovne. a kiše su

    svakako. i meseci

    utrnuća

     

     

    izolacija i novembar

    slutim nezavisnost pisanog

    jezika. i zato pišem svako veče

    svako veče pišem o onome što

    sam pisao prošlo veče. i tako

    svako veče pišem o istom

     

     

    i svako veče je

    drugačije ali neprimetno

    drugačije. i kako prolaze dani ja

    pišem sve više o svemu i o bilo čemu

    jer u svakom bilo čemu je reč o svakom

    svemu. i više se o ničemu ne brinem jer

    vidim da će sve doći na svoje jer

    stvari su povezane i među

    njima je simpatija

     

     

    bio je trideseti novembar

    išli smo da trčimo moj pas odin

    (tako sam ga nazvao jer kada sam ga

    prvi put video i dozivao da sa povređenom

    nogom krene za mnom ja sam ga dozivao odi odi

    odi i tako je postao odin) i jedan mali pas lutalica koji

    se već treći dan odomaćio kod nas u ulici. zvao sam ga

    pišta. pišta je uživao kada smo juče sve troje zajedno

    trčali i krenuo je sa nama i danas. bio je radostan i u

    radovanju se zaboravio. dok smo prelazili put udario ga

    je auto. brzo je iskrvario. šofer se nije ni zaustavio

    odin je njušio krv. ja sam ga zakopao u visokoj

    travi pored puta. zar je on morao poginuti da

    bi me opomenuo da povratka nema

    da je lutanje večno. da nema

    popuštanja. da je kuća

    onog koji putuje

    putovanje

    samo

     

     

    i

     

     

    tada bih osetio

    da me neko čuva. neki

    izmišljeni prijatelj. moj drug

    čuvar zvao sam ga ekonomija

    bila je to fiktivna ekonomija koja

    se preobrazila u ekonomiju

    savesti a ekonomija savesti

    nekonomiju svesti

    i savesti

     

     

    i

     

     

    tridesetog

    juna zapisujem

    prošao je juni i to

    prošao je juni se 

    preobrazilo u

    opet juni

    svake

    godine

     

     

    i

     

     

    uzbudljivo je

    kako uvek stvari

    nastaju iz malog i

    nepredvidljivog

    neprimećenog

    i to evo baš

    i

    sad

     

     

    i

     

     

    zar je on

    morao poginuti

    da bi me opomenuo

    da povratka nema. da je

    lutanje večno. da nema

    popuštanja. da je kuća

    onog koji putuje

    putovanje

    samo

    slava

    psu

    pišti

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    Stranice