AUTOBOGOGRAFIJA
2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365
autobogografija su oboženja autobiografijom
autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije
autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem
autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom
autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju
Ti
si
426429
pupoljak
... da bi lakim korakom hodao jezik boga
8. mart 2025.
27488. dan mog života
13:30 ono što siromašne ljude čini istim sa bogatima to je što siromašni liče
na sve siromašne kao što bogati uvek liče na sve bogate. samo (im je) da liče
draga tanja
reksi
uskoro će dva sata
malopre sam jeo. sedim na
nekom velikom panju ispred mene
je jezero na njemu dva pecaroša. tiho
je čuje se ptice i vetar. premeštam noge
malo ovako malo onako da ih odmorim
sada i dok sam jeo osećam se srećan
jer kao da ne postojim a ako postojim
onda sam samo ono što me okružuje
kad pogledam prema jezeru vidim
gledam. čuju se zvona sa crkve
tanja da li ti znaš ko smo
mi na ovom svetu
14:30 opet paperje kao ono malopre nad jezerom o kome sam pisao mirni
koljenšić. nestaje se kad nam je lepo napisao sam vesni striki da kaže luki
14:40 bulke
14:55 o svetlosnom ja
14:56 ši-ti-pi-pa. peva mi jedna ptičica
tiki-ti-tiii. javlja se druga
vc-vc-vc-vc-vc-vc. peva treća i preleće mi put
kad bih imao po jedno uvo za svaku. imaš reče mi savest
15:00 georg hajm. georg trakl
15:10 ja ne mogu izraziti drugo od onog što ja inače jesam ali da li ja to izražavam
15:12 ovo što radim ne radim sa talentom nego sa vetrom koji ćarlija oko mene
15:13 vidim ono isto
što je video i van gog no u tom
trenutku vrlo visoko iznad pašnjaka
beskrajnih poput pustinje nadirale su jedna
za drugom ogromne mase oblaka a vetar je
najpre udario na niz seoskih kuća sa njihovim
grupicama drveća s druge strane kanala gde
prolazi crni put od zure. to drveće je bilo
prekrasno gotovo bih rekao da se odvijala
jedna drama u svakoj figuri odnosno
svakom stablu. no uprkos svemu
celina je bila gotovo
još lepša...
15:16 približavam mu se ali približavam se i šumi iza koje je do
sada virio a evo sada je i sasvim nestao toranj crkve sela u koje idem
15:18 handke je rilke. ja sam trakl a humor je pristojnost očajnika
15:40 zašto tek danas žuljevi na nogama
16:17 čitam vitgenštajna i prolazim pored (na desetine ih je)
groblja poginulih u ratu u kojem je i on učestvovao u kojem je i trakl
poginuo. groblja i problem jezika. itd. žito i mrtvi. itd. genije i smrt
16:31 možda je ključ za razumevanje dužine mojih radova u
mom boravku u zatvoru. u onom magičnom što sam u njemu
naslutio. život kao doživotna robija. dužina kao telo večnosti
19:18 same mi dolaze dečije pesmice koje sam
pevao u zabavištu ide majka s kolodvora dija dija don...
deveti dan
draga vesna
tiju le moflen 8:50
juče je bilo prelepo hodao
sam uzanim putevima preko polja
taj dar da prepešačimo. da ideš nogu
pred nogu da se ne obazireš samo ideš
ideš i ideš. jer znaš da poštuješ i slaviš
jer ti je stalo do učtivosti. ovaj kraj pa
to je mnogo groblja iz prvog
svetskog rata. voli te
miroslav
dragi slobodane
juče sam lepo mislio
na tebe trakla i georg hajma
od tebe sam prvi put čuo za njih
od tebe sam prvi put osetio opijenost
poezijom. prazninom. biti mek. pun pažnje
i pažljivosti. nestati u susretu sa drugim. bila
to kijavica ili hendlovi oratoriji. utihnuti da bi
se drugo proslavilo. lepo si pričao kada smo se
pre mesec dana vozili po beogradu. o skromnosti
o istrajavanju da se ostane tik na ivici ponora
juče sam video zečeve i tornjeve crkava i mnogo
grobova i mnogo ptica i mnogo polja. mislio
sam o našoj priči koju smo započeli 1969 ili
početkom 70-te u podrumu tribine mladih
ne postoje druge priče osim one jedine
jedine priče o pričanju i slušanju. ako
hoćeš napiši mi nešto o slovu
i. jer je ono slovo
hodanja***
_____
***slobodan tišma
iz dnevnika
20. jun 1990.
miroslav me je u pismu
zamolio da mu napišem nešto
o slovu i. rembo je napisao pesmu da
li sonet ne sećam se o vokalima dakle o
glasovima a ne o slovima o znacima. slovo
je znak glas nije znak. znak je samo u domenu
vizuelnog. dakle slovo i je falus označitelj i to u erekciji
označava uterus kao prazninu kao odsutnost ili pak klitoris
kao mali falus sa kojim se bori i koji pokušava da mu vrati znak
dionis protiv prijapa (priaptelja). to je sigurno jedna ideja. koliko
zanimljiva. osećam stid dok ovo pišem. jasno je da ovo nema veze
ni sa čim da su to samo moje lične nebulozije. ali eto. primitivni
filozof. ne daj bože da nekog udavim. greške koje sam ovde sigurno
počinio su možda opterećene značenjem - neznačenjem. to bi bilo
jedno moje viđenje slova i koje mi se ne dopada. uostalom reč
imperijalizam počinje ovim slovom a imperijalizam je uvek u vezi
sa seksom. neminovno kada je u pitanju semiologija ne može se
izbeći priča o seksu i samim tim o moći tj. volji za moć zatim o
krivici i kažnjavanju tj. o žrtvi i ritualnom ubistvu. to su sve stvari
koje ne volim. koliko sam ovde tek napravio grešaka. šta znači
reč semiologija. mnogo mi je draže slovo i kao veznik kao reč
kao znak jednog šireg niza koji povezuje različite stvari. suština
epa suština priče i pripovedanja je u tom i tu je u pitanju
samo povezivanje nema označavanja dakle poništavanja
to je homersko slovo - reč a onda sunce zađe i na sve
puteve spusti se tama. to je ključna reč - slovo i kod
borhesa i... i onda krenemo tako u pravcu
planina. i ja i ti i svi mi smo božija deca
i ako. ipak volim tu reč nade. u
kakvoj je funkciji slovo i kao
sastavni deo neke
reči ne znam
_____
10:30 za 1230 dana je mikelanđelo islikao sikstinsku kapelu
računajući i dane u kojima se odmarao ako se odmarao
13:25 nekad nađem odlično mesto za ručak. kao ovo pod šumom
na starim laskolama. velikim sa gumenim točkovima od masivnog
drveta okovana laskola. jadni konji. meni odlično a godine prolaze
14:04 leti golubije perje malopre nastradalog na putu. podigao sam ga
i sklonio sa puta u travu. krv mu je pošla u korenu krila. sad već spava
14:24 moj junak na ovom hodanju je ptičiji govor i gustav landauer
biće lepo živeti jer je preda mnom želja da saznam ko je on
14:40 vitgenštajn ili kako do kraja sebi otežati (lude. lutalice. pesnici. filozofi. monasi
umetnici. prosjaci) da bi se hladne vode napio svet da bi lakim korakom hodao jezik boga
14:43 da li je neko obavestio golubove o brzinama kojima se čovek služi
15:33 stil mi strašno razdražuje nerve bacim ga pod noge. na put
15:52 počešao sam se prstima po jabučici i
iznenadio kako je glatko. juče je to mesto bockalo
15:53 mislim o siromaštvu. o zavetima koji se
daju siromaštvu da se ostane siromah. dok ovo zapisujem
jedna ptica mi dugo peva na čistom nebu iznad mene i praznom
putu preda mnom. ostati siromah što znači radostan duhom i topao
dušom. ostati veran siromaštvu one prijave male dece koja ni ne slute
u svojoj vedrini da će uskoro kad odrastu mnogo patiti u bedi. i...
16:03 da sam pre dvadeset godina kao dvadesetogodišnjak
znao da ću kroz dvadeset kao četrdesetogodišnjak ovako hodati za
poeziju i mlatiti šapom po vazduhu da li bih bio sobom zadovoljan ili ne
16:35 umetnost je tek onda kada je jednostavna
kada je može svako napraviti. baš svako amin
17:06 pišem ih (rečenice rečenice) tako da me nose u sebi
17:50 da nisam plašljiv i stidljiv ja se ne bih nikada ovako spotucao
18:52 uvek isto. ulazak u mesto. izlazak iz mesta. i tako
stalno. vrata. prozori. žena. život. bog. iz njih u njih
18:56 čučnem. umorio sam se
19:31 stvar se pravi od pogleda ove devojčice koja je prolazeći pored mene
skrivala svoj stid bezrazložno provlačeći prste kroz kosu i češući se o zid
20:22 crknut. trideset kilometara bez većih pauza. i to prenoćište. jedva hodam. i...
20:23 plač
20:24 ja sam ipak srećan
dragi vojo
briej 22:50
danas sam pešačio
trideset kilometara od
dva do osam uveče i to bez
pauze jer u mestima kroz koja
sam prolazio nije bilo ni jednog kafea
kad sam pre dva sata ulazio u briej
imao sam čudan doživljaj. od umora
izloženosti i samoće rasplakao sam
se i tako plačući odjednom osetio
kako me preplavljuje osećanje sreće
malopre kada sam silazio na kafu
sve me je bolelo kao staklo. inače
uživam čitajući o vitgenštajnu i
gustavu landaueru za koga
nisam ni čuo. ko je on
da li u parizu postoje
neki materijalni
tragovi
bodlerovog
parižnjenja
drago kajo
briej
evo tačno sam
na polovini puta. naporno
je ali je sve kako treba. nadam
se da će tako i biti. pišem ti ne da
bih ti govorio o sebi nego da ti sa ovog
puta (jer su moja hodanja posvećena i bogu)
pošaljem malo radosti. vidiš i sama meni sad
ne možeš ništa pomoći. ni da mi smanjiš žuljeve
ni da mi nađeš prenoćište ni da razgovaraš sa ovim
ljudima ni da rešiš problem na engleskoj granici ako
ga bude bilo. i zato bih voleo da pomogneš kome možeš
a meni će neko drugi. kao što sam i ja ovde pažljiv prema
svima umesto mene će prema tebi pažljiv biti neko drugi
u parizu sam bio kod odličnog prijatelja i on pita kako ti
je majka. njegov brat je bio u zatvoru a on i njegova
žena će mi verovatno pomagali za ružu lutanja
kad se vratim iz londona imaću književno veče u
parizu. verovatno ti neću više pisati. ti ne brini i
ja se stalno učim da ne brinem. briga je jedan
od najvećih poroka. budi vesela i zdrava
kad se budem vratio oko desetog jula
javiću ti se pismom. eto. voli te
tvoj sin koji sad polazi
da pešači u
snove
i
umetnost je
tek onda kada
je jednostavna
kada je može
svako napraviti
baš svako
amin
i
kad
sam pre dva
sata ulazio u briej
imao sam čudan doživljaj
od umora izloženosti i samoće
rasplakao sam se i tako plačući
odjednom osetio kako me
preplavljuje osećanje
sreće
i
ti
ne brini i
ja se stalno
učim da ne
brinem. briga
je jedan
od najvećih
poroka
i
voli te
tvoj sin koji
sad polazi da
pešači u
snove
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne izmišljaj. učini
7. mart 2025.
27487. dan mog života
sedmi dan
9:00 mučnina. gađenje nad sobom i svojim radom
dragi ljubo
(ljuba gligorijević)
kambre 9:55
nalazim se na početku
sedmog dana. svaki deo puta
je različit. tako je ovaj deo za mene
ispunjen nepodnošljivim čemerom
zelenim. počeo je blago sinoć a ščepao
me je jutros čim sam otvorio oči. svaki pokret
i svaki pogled se vraćao u mene. bedo govorili
su mi tiho gotovo pažljivo ali neprestano. platio
sam sobu dva-tri puta više od moje cene (235 fr)
bol u leđima je prisutniji a ti znaš šta on šapuće na
uho. takođe me bolucka u glavi i vratu da ne govorim o
tom zelenilu boje čemera. ko neki trupac. bačen odbačen
još su nas nemci sinoć slupali u fudbalu sa 4:1.* ** pišem ti
sve ovo zato što je ovo stanje deo mog rada. jedna od stvari
koju pokušavam u umetnosti jeste da budem u onome što
većina umetnika samo naznačuje pokazujući da znaju o čemu
je reč da su pismeni a mene interesuje da budem. da jesam
devet meseci javnog pisanja romana u muzeju savremene
umetnosti osim staviti tvoj rad u kontekst sličnih radova znači
podneti ogromnu energiju. biti neprestano izložen. biti na ivici
duševnog rastrojstva jer niko ne vidi da sam rad počeo skokom
u ponor. tako i ovo hodanje. to su brate količine. sve od pejsaža
(tolikih) preko ljudi (mnogo ih je) sa svim životinjama (na
putevima ginu) sa svim zgradama (ambicioznim i tužnim) sa
nevoljama kišnjenja (baš ih je) neizvesnim prenoćištima (moja
najveća nevolja) zatvorenim radnjama za hranu (mali udarci)
bolovima (nisu veliki ali plaše da će biti) i sve to smišljeno
smisla radi a ja na momente (hvala bogu ima i ozarenja)
ne znam ni ko sam ni gde sam i koji mi to kurac fali pa
moram da podnosim toliku količinu bede i krivice
i sve to još za poeziju. dragi ljubo pa kad je
tako nek je tako. za poeziju. tvoju
mnogo te pozdravljam
miroslav
_____
*** kuknjava je svedočanstvo o mojoj nemoći i gađenju nad samim sobom
_____
dragi vojo
kambre 10:23
još nisam krenuo
osećam se baš loše
pogotovo pre sat i po
sad je malo bolje. jad
i besmisao. ali umesto
kuknjave evo mojih
finansija, možda će
ti biti zanimljivije
prvi dan
soba u šarlevilu 105
geografska karta 20
poštanske marke 260
kafa 4
389 fr
drugi dan
soba 110
sok sir puter 44
hleb kroasan 8
dve kafe 8
blokčić koverte 14
184 fr
treći dan
soba i kafa 65
sok hleb kroasan 10
kafa i dva piva 19
94 fr
četvrti dan
soba 110
dve kafe
2 l soka
hleb mileram
sir puter 55
165 fr
peti dan
soba 105
kafa 8.5
hleb 2,5
sok 6.5
kafa 4
126.5 fr
šesti dan
soba 85
tri kafe
hleb 13
98 fr
sinoć sam morao
ponovo stopirati. pa danas to
moram nadoknađivati odlaženjem
u stranu nekim drumovima koji mi
nisu na putu. (beskrajno
skretanje je put boga)
10:57 zašto je niče morao toliko da pati. van gog. arto
1:07 privatan posed nomadi napolje. slučajno primetim tablu sa
ovim natpisom dok sam čitao o grotovskom ja nomad. i jesam napolju
11:30 grotovski. bruk
12:21 kad sam izlazio sa groblja engleskih vojnika
iz prvog velikog rata zašuštalo je lišće na ogradi
12:45 vucaram se ulazim u burlon čitajući benjamina. trgnem
se i zamišljam bodlera... osećam njegovu glad za moralom
dragi vojo
burlon 13:15
u ovom kraju su se
vodile teške bitke u prvom
ratu. prošao sam pored dva
engleska groblja. lepo su uređena
i kao da se tom urednošću bore
sa haosom rata. moj put je
nastavio trećeg dana
vraćanjem unazad
treći dan
hirson - st. michel - watigny - blissy - st. michel - hirson
četvrti dan
hirson - neuve-maison - wimy - reu-de-guise - la capelle
peti dan
la capelle - le nouvion - bergues - catillon
(između la capelle i le nouviona pisao sam havelu)
šesti dan
catillon - le cateau - inchy - beauvois + 1 km pa sam stopirao do cambraia
sedmi dan
(nadoknađujem pa odem ka amiensu) - cambrai - fontaine - notre-dame - annux - bourlon
sad sam odužio jučerašnjih deset kilometara i krećem
prema margionu ali nisam siguran da će tamo biti prenoćišta
draga tanja
(tanja marković)
13:35
voleo bih da je prilika
da ti pišem ljubavno pismo
jer u velikim osamama ljubav
je tako važna. ja sam često bivao
sam i uvek sam zamišljao da će pored
mene biti žena. saveznik radnik saradnik
rasadnik. i to mi se desilo dva puta ali polovično
u svakom slučaju hvala ti za zagrljaj pred moj
polazak. inače svi ovi dani su tako prisutni da ih i
ne primećujem. nestaju kao spoznaja. neki trenuci
su veličanstveni drugi su teški. jesam do poništenja i
jesam od njega. hodajući stalno pišem u jedno belo
blokče. svaki zapis obeležim vremenom i tako
pravim tekst od trenutaka kao što put prelazim
koracima. evo šta sam zapisao. na primer trećeg
dana oko tri sata 15:57 krenuti na hodanje
znači štap u ruke. radost u noge
hodati znači štap pod mišku i
tekst u šake. nežno te
pozdravljam
dragi marjane,
jan kot:
na dopisnici koju mi je pre
nekoliko meseci poslao nemački izdavač
grotovski sedi pored pitera bruka... bruk je u
crnom odelu i rolki. sagnute glave s ogromnom
kosom koja mu prelazi takoreći u ogoljenu lobanju
sa pramenovima kose sasvim sa strane. i grotovski
je u crnom odelu ali sa duboko raskopčanom košuljom
i pantalonama sa naramenicama. nosi sandale na bose
noge. na trenutak možemo pomisliti da su se opet sreli
vladimir i estragon čekajući novog godoa... bruku niko nije
ravan u pretvaranju rituala u pozorište grotovski je dugo i
uporno pretvarao pozorište u ritual... bio je usamljenik
(grotovski). prijatelji i glumci mu se rasuli po svetu. ili više
nisu među živima. odlazeći poklonio mi je knjigu za koju
je rekao da se sa njom nije rastajao. priča hasida martina
bubera... kasnije sam pitao grotovskog da li je on izmislio
onaj trenutak lepote. ne rekao je samo je bog veliki
režiser. euđenije montale pre no što krenu na put
ljudi proveravaju putne liste. putne veze. stanice
mesta noćnih boravaka. rezervacije (soba sa
kupatilom ili tušem)... šarl bodler duhovno
biće želi da bude jedno dakle usamljenik
veličina je u tome da čovek postane
jedan i da se prostituiše na neki
poseban način
14:35 do jablana
14:36 i srednjovekovnih hodočasnika. čije su grehe
oni iskupljivali. u kojim visinama su oni nestali u bogu
15:42 hodam između ostalog da bih hodao a izgubio
sopstvena uverenja. (posvećeno vesni milović)
18:25 spoticanje. spotucanje
18:26 pucam u hotel primavere u kojem sam prošle noći platio najskuplje prenoćište
osmi dan
dragi vojo
aras 10:00
prenoćišta nije bilo
pa sam stopirao do arasa
nekih dvadesetak kilometara
sada polazim da to nadoknadim
juče je bilo lepo. išao sam polako
skoro se vukao gledao odsustvovao
okretao se. gledao padobrance koji su
skakali u grupama po deset naišao na
izvanredno raspeće u drvetu. razmišljam
o ruži lutanja. kako da nabavim novac kako
da dođem do simboličkog oca ko će mi sve
pomoći kako će izgledati svakodnevnica na
ruži kako ću prati veš kako se opremiti za
hladnoću kako nikog ne uznemiriti kako doći
do grotovskog i sličnih ljudi kako pronaći u
svakoj zemlji ljude na koje bih se oslanjao gde
ću držati tekstove fotografije crteže i sve ono
što budem radio sakupio dobio itd. voleo
bih da o svemu tome razgovaramo. čini
mi se da je žena sa recepcije malo
nervozna zbog mog pisanja i zato
ću poći. pišem ti stalno jer ti si
svedok mog polaska i možda
možeš da osetiš snagu
sitnica u mom hodanju
tako mi ti dođeš
pišem kući
voli vas
miroslav
10:15 krećem nasumice
11:00 vetar je neće biti kiše
11:02 izvesnost (prenoćišta) me oslobađa za neizvesnije hodanje
11:03 zec i ja. stao on stao ja. vetar. pomera se uši su mu visoko. put je
u travi sav od trave. liže se. gledam ga. liže se. zvižduknem ne obraća pažnju
gledam ga. liže se. krenuću. deset koraka ništa. jedanaesti okreće se i beži
11:05 ovo je put kamilice
11:30 ja sam krenuo desnim putićem
11:40 na poleđini pisma prijatelju napišem
šetam ovo pismo po poljima špartajući ih spokojan
11:50 tu na poljskoj raskrsnici. baš tu
12:00 prva trešnja i prvi paun
12:07 okrepljujuća neprimerenost
12:12 u polju sam. trava mi je preko kolena i vičem van gooooooog...
van gooooooog... van gooooooog. osetim u glasu onu emociju kao kad dete
viče mamaaaaaaaaa. malo se stidim i posle svakog dozivanja dodirujem rukom travu
12:15 prolazim kroz pasulj. prošao sam. tu će dobro doći štap
(uspon na nasip kroz gustu travu). na nekoj sam pruzi. da ne postoje
šine bi trebalo izmisliti. one tako liče na put samo što više smrde
12:17 hej nisam sam. ovo što zapisujem neko će čitati
ti izvesno. shvatam tebi i pišem. nepoznatom. uvek sam to želeo
možda sam zato morao doći na ovu prugu da bih to mogao učiniti
12:23 teretni voz sa jedne i putnički sa druge strane. u putničkom je neko mokrio
12:25 ne izmišljaj. učini
12:27 uzbudljivo na pruzi. tek tu nema nikog a šine su prave u nedogled (slika
boga). sve je ovde prljavo. braon boje kao braon cipele premazane crnim imalinom
12:30 godiće vitgenštajn (vadim ga iz džepa) na ovoj pruzi
12:35 godi. moja teškoća je samo jedna ogromna teškoća izraza
filozofija je borba protiv opčinjavanja našeg razuma jezikom
13:15 dečak na pružnom prelazu. izgubiti se
i
hodajući
stalno pišem u
jedno belo blokče
svaki zapis obeležim
vremenom i tako pravim
tekst od trenutaka kao
što put prelazim
koracima
i
duhovno
biće želi da bude
jedno. dakle usamljenik
veličina je u tome da čovek
postane jedan i da se
prostituiše na neki
poseban način
šarl bodler
i
moja
teškoća je
samo jedna
ogromna
teškoća
izraza
ludvig
vitgenštajn
i
filozofija
je borba protiv
opčinjavanja
našeg razuma
jezikom
ludvig
vitgenštajn
i
dečak
na pružnom
prelazu. izgubiti
se. i izgubio
sam se
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
to je toliko lepo i besmisleno da samo zajedno čini poeziju
6. mart 2025.
27486. dan mog života
13:42 jedan gospodin se vraća nazad kolima da me poveze. sa kakvom
lakoćom mu se klanjam i zahvaljujem. kad se govori o zlu i dobru nekako se
uvek zaboravi na najobičniju dobrotu koja ne pobeđuje nikakvo zlo nego...
13:45 neće biti da je slučajno da najbolji govore o cveću. blejk je
pun cveća. dve najbolje knjige devetnaestog veka su o cveću i travama
13:50 hodao sam (56 + 20 + 18 + 5) devedeset pet dana za poeziju da bih napisao put puta
14:20 završio tekst o mangelosu. man - ge - los. mangelos. sremačke
britve i vino. cigani i život u bestraga. najlepše je biti neprisutan - mangelos
14:28 štap - unutarnja strela
14:45 kako carski jedem na stepeništu seoske škole u subotnje
popodne dok mi hleb sa puterom prolazi kroz grlo a sitna kišica sipne
tek po koju kap po patikama koje ne mogu da uvučem pod streju
14:49 a tek sok majko kakve su to lepote. sok još više od putera žut
15:00 nagnuvši poslednji gutljaj pogled mi ostade u nebu
dragi milovane
(milovan danojlić)
upravo završih svoj subotnji ručak
htedoh da ti pišem dok sam jeo ali sam sedeo
na svesci. bilo je lepo. em sam jeo em sam pobegao
od kiše. prava srećna gluperda. prvo sam hteo da ručam pod
crkvom ali joj je bila loša nadstrešnica a nije bilo ni stepeništa
a ovde pred školom na jednom sedim a na drugom su mi noge
gospodski. a i nije padala po meni. sad je prestala. jeo sam
hleb puter i sir. plus sok. na tvojim hodanjima bilo ti je verujem
često ovako lepo. kad ne znaš ni gde si. ni ko si. ni odakle si. ni
zašta si. ni kome si. ni dokle. ni ništa. nego samo hrana i samo
odmaranje. sad sam tek ugledao kako me celo vreme sa crkve
gleda njen zaštitnk sa štapom u ruci. moj je štap sa moje
desne strane. sad postaje da mi biva hladno odozdo
što govori da je to mera mog pisanja
nego put pred noge bato
15:40 ulovio sam dva zeca fotografskim aparatom
16:00 ja nemam domovinu. moja domovina je ono što vide moje oči
zemlja koju sada gledam ne pripada nikome. možda samo usnama
16:04 kisnem pomalo. četvrti put skidam kabanicu
dragi vojo
katijon 20:10
posle havelovog pisma još
sam dva-tri puta kisnuo nasitno
i onda na petsto metara od ovog mesta
sam pokisnuo skroz. bi je to pljusak sa ledom
nisam mogao ništa da preduzmem osim da prihvatim
i budem mokar do gole kože. sva sreća da mi je kabanica
sačuvala papire. sada dok ti ovo pišem na nogama su mi
najlon kese a ipak mi je hladno. kad sam ušao u sobu i legao
u krevet (to nije ležanje nego obamiranje) bilo mi je neprijatno
što sam te izložio naporima u vezi havelovog pisma. ako je
tako zaboravi. u suprotnom primi ga kao igru. uostalom
havel je ujutru jedne godine bio društveni izopštenik
da bi u večernjim časovima iste postao
njen najveći miljenik
21:00 taj u sobi to sam ja
dragi sun
(sum mandić)
danas sam kisnuo
kao miš. popodne sam fotografisao
dve zeke u travi. kada se vratim pokazaću
ti ih. dok sam ih fotografisao setio sam se jedne
lepe scene od pre par godina iz brezovice. bila je
zima i roj bin je sa još jednim psom jurio dve mlade
srne po šumskoj kosini i tada sam prvi put video kako
je priroda lepo sredila da oni koji su jači i krvoločniji
nisu i brži. dve srne su se po snegu kretale hitrije
od pasa i ja sam uživao u njihovoj brzini koja ih
je čuvala. poljubi te tvoj drug miroslav
dragi branko
katijon 21:55
na momente je prepuno
neke radosti koja me nosi a na
momente je zastrašujuće besmisleno
i jedno i drugo je (izvesno) stvar bog zna
čega. ničega. svačega. ničega i svačega. makar
čega. no daće bog da kada se vratim pijemo one kafe
prijateljske. iz prijateljstva gledam u mokre patike
oslonjene na radijator. da li će se osušiti do jutra
sasvim je izvesno da neće. da li će se trenerica osušiti
do jutra. sasvim je izvesno da neće. sutra u hodu ako
ne bude padala kiša biće suvi za manje od pola sata
patike mi dobijaju onu prekrasnu iskrivljenu formu
koja prati liniju koraka. znaš ono kad smo bili deca
pa nam se cipele iskrive i lub uništi. tako moje
patike muče svoju muku a možda ih se
poezija ni ne tiče. ni prozna
poezija ni poetska
poezija
dragi davide
22:05
već sat jedan ne mogu
da mi se ugreju prokisle noge. nisam
mogao predvideti da će me na domak sela
tako izlupati led. usamljenost je blaga reč. anjesi
sam poslao pismo iz šarlevila jer je u ponedeljak bio
praznik u francuskoj a kada sam je nazvao telefonom
javila se sekretarica. kao što sam ti rekao pišem pisma
prijateljima kao tekst sa četvrtog hodanja i to je vrlo
zanimljivo to razuđivanje jednog istog iskustva na
više adresa pa tako opet kisnem i to nekoliko
puta. umoran sam. pozdravljam
natana bojanu i tebe
šesti dan
0:25 magla sine
10:20 saradnja. isto. razmena. vetrovi. slivanje. razuđivanje. ruže. makaze pored zida
10:25 gledam u blato koje su napravile krave kojih sada nema a strmina strmi
10:43 kako divan prav put. gospodin put
10:46 ne znam ni zašta dosadnije na ovom svetu od lavirinata
i ogledala. osim borhesovih lavirinti i ogledala su one lake teme sa
puno pudera i dosadnih mirisa. do kurca krasnog (all blago rečeno)
10:53 na izlasku iz bazuela veliko gvozdeno raspeće
sa skinutim hristom. verovatno je odnešen na popravku
10:55 kako se simboli popravljaju
dragi branko
ja sam mnogo voleo
žanu moro u svojim dvadesetim
pre toga sam voleo džin siberg sa njenom
kratkom kosom mekom kao paperje. voleo sam je
do poslednjeg daha. piter bruk je napravio moderato
kantabile sa žanom moro i belmondom. kišni mantili
bulevari. prelaženje ulice. amerikanizirana evropa
pločnici i godar. dve engleskinje i kontinent
radikalizam. širenje i dominacija
rokenrola. kaje di sinema
11:15 sve što postoji na ovom svetu samo su sredstva pomoću
kojih pokušavamo da shvatimo ono što se ne može shvatiti. to je dobar
povod svakom sredstvu da odustane od sebe kao sredstva i da se proglasi ciljem
11:30 procesija starih tridesetak predratnih uglavnom crnih kočopernih automobila
sa starom gospodom za volanima. automobilisti. oni koji su napravili dvadeseti vek
gospoda ranoautomobilisti. zašto da ne. uostalom i gospodin mandić ide svojim putem
dragi lazo
nedelja je podne u
l katou ovde je muzej matisa
prošao sam pored njega sa
hlebom u ruci. nekada sam ga
voleo. od njega sam prvi put
osetio lepotu pojednostavljivanja
i slobodu jednog poteza...
p.s. molim te napiši mi kako
ti definišeš fenomenalizam
dragi ričarde i jasna
danas je šesti dan hodanja
ričarde to je toliko lepo i besmisleno
da samo zajedno čini poeziju. sveži hleb
koji leži na stolu uskoro će biti velika poslastica
za mene. u ovom malom hotelu malom kao šibica
u koji sam svratio da popijem kafu (jedan istetovirani mačo
pedesetogodišnjak kružeći izdaleka udvara se konobarici)
puštaju muziku sa radija. muziku šezdesetih. prija mi. kao
da su svi događaji načinjeni za kućnu upotrebu. moja
prijateljica koja se bavila bajkom kaže da se ljudski
život odvija u kući (zaštiti) a da bajke počinju kada
se iz te kuće izađe napolje. voli vas miroslav
trinaestog dana do blejka
12:35 dve starice majka i ćerka ulaze u restoran na nedeljni ručak
dragi lazare
nisam ti ni rekao kako
mi je bilo lepo kod voje. kada
se vratim iz londona svratiću do
njega i nadam se da ćemo nastaviti
uživanje u razgovorima. za trenutak me
je obuzela sreća pri pomisli da ću se u tim
razgovorima moći skroz opustiti jer će tada
hodanje biti završeno. kada se vratim u beograd
potražiću te pa da na miru sednemo. pozdravi svoje
sinove. pozdravlja te miroslav na koga stalno laju psi
p.s. za tvoj rad u novom sadu ako je još u toku. kada smo
se pozdravljali u rano jutro pitao sam ga (grotovskog) da li
ima dokumentaciju o tom jednogodišnjem radu. fotografije
crteže. zapise. janko to ti najbolje znaš. pisao si o
pamćenju tela. žil delez još val je govorio o
tome da u užasu ima radosti svojstvene
revolucionarima koja je suprotna
užasnoj radosti dželata
draga doki
šesti je dan. u ovom gradiću
je matisov muzej ali ja uživam u odsustvu
potrebe da uđem i pogledam ga. ali čini mi se da to
korespondira sa matisom. no. ja možda razumem tvoju tešku
situaciju ali bih ipak sasvim sebično voleo da se sa tobom u
razgovorima pre svega cerekam. to smo zaista par puta imali
to otkačeno cerekanje. to nevino ludilo. tu veliku energiju koja
nikoga ne dira nego kulja kao kamičak u padanju kao kačamak
koji vri. ali tek ti. kako se ti cerekaš. majstor. to je čitavo more
u tebi sa onim ugođajem skakanja u vodu dok je čovek još
mlad pa ne znaš da li je mlad ili je čovek ili je lepota
jebi ga bato. budalčino rukne mi gargantua
na uvo. doki budalčina te voli
dragi milovane
šoljica kafe koju
sam ispio. štap uza zid
koji neću zaboraviti. svetlost
nedelje kroz veliki prozor. dve
starice male i uredne ćerka i
majka dolaze na ručak. načet
baget ne znam da li se žuti
ili zlati na zelenom stolu
razmrdavam stopala
i levo i desno
tvoj miroslav
dragi žarko
u l katou u malom
hotelu jedan tvoj savremenik
će za koji minut početi da pešači
svoju drugu dnevnu turu. šta da ti kažem
još. možda onu veliku toliko sam žedan da
od gladi ne znam ni gde ću spavati. nisi mi se
javljao a mogli smo se videti pred moj polazak
nadam se da ću iduće godine napraviti seriju izložbi
u stražilovu. tibingenu. šarlevilu. londonu. sa malim
crtežima sa sva četiri hodanja. tada bih držao i
predavanja o poeziji jer osećam da sam majstor
dišem je. boli me. ne znam je. spavam je. pišem
je. imam je u nogama. pod prstima. po patikama
znojem smrdim po njoj. čujem je i čujem je
kako zuji u mlinu za mlevenje kafe zuji
tak... ali sad je završio. žarko
živeo. zorice živela
dragi jovane
13:10
kako da ti kukam
kad više od jedan sat
pišem pisma prijateljima. kako
da kukam kad malopre ugledah
plavušu na zgradi preko puta kako
puši cigaru posle nedeljnog ručka
kako da kukam kad mi se ne kuka a
kukaće mi se. zaista srdačan pozdrav
p.s. nadam se da te ovo neočekivano
pismo neće uznemiriti nego
da će ti doneti radost
neočekivanog
14:00 dok jedem nekoliko ptica mi toliko peva da me odvajaju
od zalogaja i ja ih gledam. podsete me na prijatelja koji mi je pričao
da nam se ptice stalno obraćaju i da je lako naučiti njihov govor
14:40 voleo bih da nekoj ženi napišem ljubavno pismo
15:19 u meni je još grč onaj od rođenja i zato... korak po korak uz onaj žuti cvet
15:28 pa dobro dosta si već hodao to već znamo daj sad
nešto drugo radi. a on uzeo pa piše knjigu iako ih je već pisao. uzme
slika sliku iako ih je već slikao. gleda utakmicu iako ih je već gledao
15:33 nedostižno valzerovo nije ti potrebno ništa naročito da vidiš. i ovako vidiš mnogo
17:02 kad se sklonim pod strehu
17:03 pišem jer bih voleo da čujem direrov glas za vreme njegovih hodanja
i
najlepše je
biti neprisutan
dimitrije bašičević-mangelos
i
nije ti potrebno
ništa naročito da vidiš
i ovako vidiš mnogo
robert valzer
i
pišem
jer bih voleo
da čujem direrov
glas za vreme
njegovih
hodanja
i
meni je
tako dobro
od tebe nevini
pute moj da te
neprestano
njištim
u
kobili
tvojoj
i
mojoj
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodači su izgnanici
5. mart 2025.
27485. dan mog života
nevini put
je hram mog
hodačkog štapa
jer hodački štap
je mudrost ali i
dobrota koja
hoda
i
krenimo
krećimo se
nevinim
putem
četvrti dan
10:55 hladno kišica planine pa vetar pa jeste pa obuci se pa
svuci se pa leđa pa nostalgija pa nos pa put pa put pa put pred noge
11:42 svi se raduju da im se pridružiš. i grešiš sa njima. i svi te osuđuju
ako priđeš drugima. i jedni i drugi te osuđuju ako ne priđeš ni jednima ni
drugima. i jedni i drugi kažu da grešiš i kad samo hodaš (hodači su izgnanici)
11:40 nedostojanstveno je svako udruživanje ljudi
11:45 mozak tako vaspitavaju da pamti učinjenu mu
nepravdu a da opravda i zaboravi nepravdu koju čini drugima
11:48 ronald leing. nagon za ljudskošću
11:49 u grupi se ne sluša kako šumi kosmos
12:07 bartelmi. džon bart i rejmond karver usput
12:13 ogromnost se prostire....................kreni po njoj
draga vesna
12:16 nev-mezon
da i ne govorim o ovom pljusku
izbegao sam ga tik za pola minuta a
bukvalno pre jednog minuta je sunce bleštalo
u ovaj seoski kafe smo uleteli poštar i ja. potoci
sad već jure niz ulicu. jutros sam se već više puta
oblačio i svlačio zbog kiše a počela je da pada i nostalgija
čini mi se da to što radim i kako živim već godinama zaslužuje
da bude podržano od jedne žene ali to ne ide. ne znam zašto. pljušti
da li sam ja težak. da li je moj život suviše naporan. da li je ovo što radim
neuhvatljivo ili takvih žena više nema. itd. još pljušti. pariz. obišao sam
onih par poznatih mesta ali mi se najviše svideo šljunak kojim su pokrivene
pariske ulice i ono što bih nazvao siromašnim parizom. luvr. trijumfalna kapija
to je sve sujeta u svojoj moći i gluposti onih koji su sve to gradili slaveći sebe
u parizu u svojoj malenkosti (poništavalo me. ubilo me) prvi put sam osetio
da ovim svetom vladaju lepe žene. za tu lepotu božjeg porekla sve bi dali
oni koji pljačkaju i pokazuju svoje trijumfe. u parizu sam bio kod voje
stojanovića i branislave katić i druženje sa njima mi je ugrejalo dušu
mirko me je ispratio iz šarlavila. sa karolin kor sam u žurbi na
suncu lepo hodao pored sene pričajući o tome da je
umetnost lepa praznina. dar duhovnosti. koraci
već pet minuta blješti sunce. voli te
tvoj miroslav
dragi marjane
nev-mezon
jutros sam ti poslao pismo a danas
nastavljam sa pesmom prepisujući džona
barta povodom bartelmeove smrti. novine su
još vlažne od kišice koja je padala dok sam ga čitao
zapravo sve ono što sam podvukao je sam bartelmi
dopadaju nam se knjige u kojima ima puno dreka...
ima li previše obmana u naraciji... posetio sam
detetovo zabavište jednom... smrt boga ostavila
je anđele u neobičnom položaju... stvarno nikada
nas nisu obavestili šta je urađeno sa anđelima
posle smrti boga. izlazim sa kafe koja me
je spasila pljuska. neću hodati čitaću
žestokog artoa
13:15 malopre tek što sam počeo da čitam tekst svetlost ovog sveta je lažna
a već sam ga savio stavio u džep i počeo da trčim. nekih stotinak metara unazad
ganjao me je led i krupna kiša. sad uživam u nekišnjenju i mirisima seoske štale
13:40 nekad mi se čini da je umetnost ne pući i podneti umetnost i izdržati svet
14:13 brzinom mog hodanja razumem ono onako je kako je ili to ti je što ti je
14:31 to što ne mislim bog zna šta samo znači da jesam
dragi marjane
la šapel 19:55
ima jedna misterija u mom životu
a ona počiva na činjenici da sam ja rođen
u marseju 4. septembra 1896 ali od toga dana
ja sam tu samo prolazio stižući odnekud drugde jer
u stvari ja nikada nisam ni bio rođen i uistinu nikada
ne mogu ni umreti. za medicinsko-pravne magarce ovo
što ja pričam je čisto bulažnjenje. za druge to je poezija a
za mene samog to je istina kao biftek sa prženim krompirom i
čašom belog na šanku preko puta... i ne dozvoljavam da pesnik
kao ja može da bude zatvoren u ludnicu samo zato što je hteo da
u životu ostvari svoju poeziju... pre 5000 godina bio sam u kini sa
štapom koji je u svojoj istoriji bio pripisivan izvesnom lao ceu ali ima
već 2000 godina kako sam bio u judeji i vrlo dobro se sećam kako sam
tamo tokom tri dana trunuo na gomili đubreta gde sam bačen kao truplo
crknute životinje pre toga raščerečen na nečem kao stub na kome su me
policajci i ondašnja rulja bičevali i kamenovali kao što su to radili posle u
irskoj avru u ruanu i parizu. štap koji sam u ono doba nosio bio je pripisivan
izvesnom isusu hristu koji je bio jedan jevrejski sveštenik onovremenski peder
i taj štap je čudesno ličio na štap koji sam imao kad sam išao u irsku i na čijoj
se jabučici nalazio neizbrisivi trag krvi. ali to je moj artoov štap a ne toga
jevrejskog sveštenika koji se u ono doba zvao ako se ne varam salem ili
nalpas... jer uz nekoliko retkih izuzetaka sem nekoliko retkih prijatelja niko
nije mogao podneti gospodina antonena artoa i svi su ga uvek smatrali
ludim... ljudi su bedasti. literatura potpuno prazna više tu nema ničega
niti ikoga duša je nezdrava nema tu više ljubavi nema čak ni mržnje
sva su tela sita savesti prepuštene sudbini... svetlost ovog sveta je
lažna... tako je pisao uzbudljivi arto. a na drugoj stranici novina derida
pametno ali kao neko lepo laprdanje posle artoa. a upravo bivstvo
puta označava beskonačnost mišljenja. mišljenje je uvek
put... dragi marjane nadam se da možeš da pročitaš moj
rukopis i da ti ovi tekstovi nisu poznati i da ćeš im se
radovati kao što sam im se radovao ja i da će oni biti
paralelni putevi tvojim putevima kao što su i
meni dok ih čitam u hodanju paralelni sa
putevima po kojima hodam
20:27 za pisanje ti je najvažnije da imaš neku malu
toplu sobicu kako me je raznežila ova artoova rečenica
dragi žarko
la šapel 20:30
trljam prstima po spiralnoj
žici koja spaja listove moje bordo
sveske (donela mi ju je ksena iz amerike
pre pet godina. pet godina je čekala da je
upotrebim) u kojoj pišem pisma prijateljima
žica mi ugreje prste a čini mi se da danas
počinje svetsko prvenstvo u fudbalu a
voleo bih da malo više mislim na
vrtloge
jaruge
oluje
vihore
napuštene depresije
poplave
i
mulj
suše
i
nasilne jare
teške magle
peščane oluje
koje menjaju predele
podignute prašine
neminovnost jutarnje svetlosti
danas dok sam čitao artoa počeo je
da pada led. čas ovamo čas tu čas tamo čas
potrčim čas tras. na svu sreću na sto metara je bila
štala pa sam pobegao u nju da me ne tuče u glavu kako
kaže arto u svakom slučaju devet godina ludnice. tri godine
potpune izolacije. pet meseci sistematskog trovanja. dve godine
elektro-šokova. jedan munjeviti napad na lađi. dva uboda nožem
u leđa. udarac gvozdenom šipkom po kičmi... bilo je bezbedno i
pisao sam na miru uz stub. danas sam opet mislio na okean
lotreamonov jer samo taj znam. mislio sam na dubine i
bilo mi je lepo. naravno modro. sada sam gladan i
žedan. i naravno učiniću to
dragi jovane
(jovan hristić)
20:45
mi se ne poznajemo
tim pre. pre tri godine si mi poslao
novac za moje drugo hodanje i zaželeo
mi uspeha na pesničkom maratonu kako si
napisao na uplatnici. ja sam u međuvremenu pročitao
par tvojih pesama i jedan razgovor sa tobom i u svemu tome
prepoznao nekoga ko je stvar ukapirao. ukačio. uhvatio toplinu
jednoga dana pred polazak pomislio sam da za vreme četvrtog
hodanja napišem jedno pismo nekom meni nepoznatom čoveku
pismo u kome ću kukati. kukati i sve iskukati. valjda ta toplina koju
sam osetio od tebe navela me je da taj nepoznati čovek budeš ti
moja kuknjava neće te pogoditi kao što bi pogodila moje prijatelje
(prijatelji se uvek osećaju i krivi jedni drugima) nepoznati jedan
drugom - mi smo nevini. baš ću mu se izjadati isplakati ma izvrištati
mu se (kome bih inače) mislio sam. ali na hodanju ova četiri dana to
mi se učinilo nepotrebnim jer sam uživao i bio radostan i već sam
bio skoro odustao od namere da ti pišem ali kišnjenja ali brige koje
počinju u rano popodne zbog prenoćišta ali u momentima takva
količina besmisla što mi obuzima čak i telo (to telo pored puta)
ali te pite i kolači u bulanžerijama kojih se odričem da mi ne
odnesu novac i da mi ne uznemire volju ali ta bol u leđima
koja me stalno podseća na sebe sa pretnjom da će se
uvećati i da će me slomiti i pocepati i ostaviti samog
tu (bez tamo) i ja onda skoro vše i ne osećam
bol jer me strah trese tačnije sav se pretvorim
u iznurenost... ali ali pisaću mu. i
kao što vidiš jesam
peti dan
8:00 ponekad ne ni tako retko jedino pravo na život nalazim u ovakvoj rečenici
dragi vojo
la šapel 8:12
sipi. malopre sam
završio doručak to ovde ide
uz račun što do sada nije bio
običaj u francuskoj. vlasnica hotela
jedna stara gospođa u crnim pantalonama
malopre me je pogledala preko naočara onim
pogledom da se smrzneš. a noćas sam spavao na
podu jer su kreveti užasno mekani. čini mi se da su
mi jednogodišnje tegobe sa leđima i mojih četrdeset
godina na leđima dodale šarm u hodanju. kao da mi se
stalno spava i uopšte je staračkije. ja sam i želeo da mi
hodanje bude sporije strpljivije razuđenije skoro bez
napora da hodam da bih pisao da pišem da bih
napisao hodanje je hodočašće koraku. na
ranijim hodanjima sam pisao stopalima
a sada pišem rukom. tom
krhkijom nogom
8:30 samoća
dragi zorane
(zoran belić)
8:35
šaljem ti ove priče
o glupanima. kamilo hoze
sela je ovogodišnji nobelovac
glupani. voleo bih da ti napišem
koju reč o njima tj. o njihovom ja
ja. pa sa njim počinje priča o svakoj
gluperdi (uh već sam sve rekao o
nama glupanima) voli te
tvoj miroslav
dragi marjane
8:40
sinoć sam pročitao
odličnu priču o gluperdama
kamila hoze sele. u ovom kišnom
jutru samo jedna rečenica iz nje
ima raznih budala. šupljoglave
šeprtlje. tupoglavi uškopitelji
šašavi zanesenјaci. glupi
posranci. blentavi repolovci
šibotrpeljive budale
nežni blesani
gajdaši
9:21 umetnost jer se bavi tugama. a pošto nevidljivo sipi nek sipi
9:36 penkala i štap. u jednoj ruci štap u drugoj ruci penkala. na
leđima ranac. na nogama patike. iz neba pada. trava zeleni. plus leluja
9:44 u mom telu se obnavlja energija za druge
9:45 moje telo je oblik. način i mesto pisanja. pesma u kući koja se kreće
9:50 zagrejao sam se. iz usta dok ovo zapisujem izlazi mi para. otkopčavam košulju
i trenerku i iz mene izlazi toplota sa kojom grejem trideset tri meni nepoznata srca
10:01 dok sam čitao o jednom svecu dimitriju bašičeviću-mangelosu pored
mene je prolazila kolona pežoovih vozila. zašto su vojna vozila tako ružna
10:07 kada sam pročitao ... opita na samom sebi. opita u povodu
temeljnog pitanja šta umetnost zapravo jeste ili makar šta može biti
digao sam pogled i ugledao malog zeca kako iz lišća utrčava u lišće
10:35-10:50 pismo havelu
10:51 lišavanje. reč lišavanje i reči koje ispisujem štitim
naklonjenim telom od kiše jer i tako se reči pomalo razlivaju
dragi vojo
12:03 9. jun l nuvion
sat jedan je sipilo i sat
jedan je padalo. sad sam u toplom
restoranu ali mi mokra trenerica hladi
kolena. sada ću napisati pismo vaclavu havelu
jer mi se to čini prirodnim to pravo na komunikaciju
onih koji su na samom vrhu društva i onih koji su na
dnu čak i više od dna pored puta. napisaću a ti ako
hoćeš i možeš prevedi ga i pokušaj da se objavi
u mondu ili sličnim novinama koje
bi stigle do havela
dragi havele
(vaclav havel)
bezbroj puževa golaća
ovih dana na putu pomažu mi da
se takođe ogolim i napišem ti ovo kratko
pismo sa puta. sa puta po kome hodam za
poeziju od artura remboa do vilјjem blejka. ako
se ispuni moja nada da ovo pismo objavi mond
i ti ga pročitaš želeo bih da kratkim pismom takođe
mondu javiš da si ga pročitao. i tako bismo nas dvojica
zatvorili jedan krug. krug mogućnosti da se ljudi čuju iako se
ne poznaju iako žive u različitim zemljama iako se o tome piše
u trećoj zemlji iako je jedan od korespondenata predsednik jedne
države a drugi do malopre (na putu od la šapel do l nuvion 9. juna
1990 od 9:00 do 11:30) kisnuo hodajući pored puta misleći kako je
poezija zaslužila da je pozdravi predsednik jedne države. kisnuo sam
i mislio (o čemu svedoče i jedan mrtav čini mi se kos i jedan mrtav zeka
pored kojih sam prošao) da bi trebalo pokušati napraviti ovo dopisivanje
jer bi ono potvrdilo onu veliku istinu kako gore tako dole a sa druge
strane bismo mogli zajedno sa remboom reći mi danas znamo
da pozdravimo lepotu. pozdravljajući te pozdravljam i sve one
koji veruju da je nemoguće moguće i želim ti da u tvojim
očima još dugo bude topline za olgu. miroslav mandić
petog dana od artura remboa i četrnaestog do
vilijem blejka verujući da na ovom
svetu nema važnijih poslova
od radosti.***
_____
***pismo nije poslato novinama
_____
dragi vojo
evo sročio sam
ovo pismo pismo koje ne
znam koliko ima smisla u normalnom
životu ali pismo koje je meni usamljenom
sa ohlađenim kolenima sa popizdeti kišnjenjima
sa osećanjem užasnog besmisla koje se pretvara u
artoovsko ludilo i prosvetljenje meni je ono normalno a
i sam bih voleo da čitam takva pisma. ako budeš pokušao
da se pismo objavi (nemoj to činiti ako te to na bilo koji način
uznemirava) ti ga slobodno ispravi jer ja stvarno nisam u
prilici. krećem jer to je jedini način da se osušim. nadam se da
osećaš da u ovom mom činu nema nikakve pretencioznosti
nego zasluženog podrazumevanja slično mom doživljaju
da je rembo pet dana iza mene a blejk četrnaest ispred
da je sa moje leve strane okean a sa desne kopno
koje se pruža sve do mongolije. pogotovo taj
okean koji me evo već treći dan poliva po
glavi. voli vas miroslav
p.s. juče sam mislio na malog voju
13:35 mrtva lasta
i
nedostojanstveno
je svako udruživanje ljudi
i
mozak tako
vaspitavaju da
pamti učinjenu mu
nepravdu a da opravda
i zaboravi nepravdu
koju čini drugima
i
hodanje
je hodočašće
koraku
i
u
mom
telu se
obnavlja
energija
za
druge
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
tvrdoglavost magarca. dobroćudnost slona i lepotu konja poseduje onaj koji ide svojim putem
4. mart 2025.
27484. dan mog života
nevini put
je četvrto hodanje
za poeziju. četvrto i
poslednje jer je sada
posle mojih hodanja
za poeziju sve bila
živa poezija
i
krećemo
u čednost
16:45 krava 951 mačka koja je istrčala iz trave bez broja i ja posred puta kao po reči mir
17:37 miris pokošenih trava i višestruke krivine puta koji
se spušta. taj miris zar to ne znači da sam u nosu starobiblijska
krava. pragoveče pred zalazak sunca dok još nije bilo ljudi. a ono žedno
17:40 ne smeta mi rosa na lišću. ni stvarno ni u rečenici. zašto bi pa neimenljivo
bilo bolje. žongliraju ptice svojim glasovima iznad mene. da vidiš znao bi
19:02 žao mi je što do sada nisam otkrio način da pišem slaveći je pičku
dragi vojo
irson 22:23
kada sam hteo da platim onom konobaru
koji govori sa vrtlozima u ustima on je odmahnuo
i zaželeo mi srećan put. posle je bilo lepo. to su veoma
sporedni putevi veoma vitki i lepi. oko šest uveče sam počeo
malo kisnuti. u tri sela nije bilo prenoćišta pa sam počeo stopirati
do većeg mesta u kojem sam našao stari hotel za 110 franaka. bio
sam mnogo gladan pa sam odmah pošao napolje da nešto kupim i
pridružim hlebu i puteru koji su mi bili u rancu. ali sve je bilo zatvoreno
pokisao sam a žedan sam. sutra ću se vratiti nazad i dopešačiti današnjih
desetak automobilskih kilometara. današnja ruta je les mazures. bourg
fidele. savigny la foret. maubert fontaine. mon idee i još kilometar-dva
radujem se što ću se vratiti kod vas i što ćemo nastaviti razgovor. žedan
sam. francuski su kreveti mnogo mekani a ja već pola godine spavam na
dasci. malopre sam pročitao tirnanićev tekst o ebi hofmanu. poetika
1968 je kao jedan bašlarovski prostor. kutak u vremenu. kutak
na celom prostoru. kako bi ti preveo beketovu reč lessness
(na francuskom je sans) i bemeovu ungrund
dragi marjane,
nastavljam sa sioranom
reči da li ih je iko tako voleo kao on...
kapi tišine kroz tišinu... kaže sam beket
nisam bio posebno obuzet vitgenštajnovom
filozofijom ali se strastveno zanimam njime kao
čovekom. sve što o njemu čitam može da me uzbudi
više puta sam našao zajedničke crte između njega i beketa
dva čudesna priviđenja dva fenomena zbog kojih je čovek
zadovoljan što su tako zbunjujući tako nedokučivi. i kod jednog
i kod drugog ista distanca bića i stvari. neelastičnost. isto iskušenje
tišine. konačno otklanjanje glagola. ista želja za sukobljavanjem s
nikad naslućenim granicama. u drugim vremenima njih bi privlačila
pustinja. sada se zna da je vitgenštajna u izvesnom trenutku nameravao
da ode u manastir... u suštinskim stvarima on je svakako neko na koga se
ne može uticati. za ostalo za ono suštinsko on je bez odbrane verovatno slabiji
od svih nas... a danas popodne na tihoj nizbrdici sam pročitao tekst žila deleza
prustov opis mišljenja svo njegovo traganje se zasniva na prethodno smišljenoj
odluci... istine koje bi ispunile traganje i stvorile opšte slaganje... tamo gde su
oni zvonici divlje trave sačinjavali nekakve komplikovane i kitnjaste hijeroglife...
nisam ja tražio one dve neravne ploče u dvorištu na kojima sam se spotakao...
samo je utisak kriterij istinitosti... ono što nas nagoni da mislimo je znak...
onaj ko traži istinu je ljubomorni ljubavnik koji na licu voljene osobe otkriva
znak što odaje laž. to je osetljiv čovek koji se suočava sa snagom nekog utiska...
stvaralac je kao ljubomorni ljubavnik božanski tumač koji nadzire znake u
kojima se istina otkriva... jer esencije žive u tamnim zonama ne u umerenim
zonama jasnog i razgovetnog... osećajnost koja se plaši znaka... ne
postoji logos postoje samo hijeroglifi... ili stanislav baranjčak
tako reći u poslednjem trenutku pred odlazak na spavanje
misao zaboravio sam - danas treba izneti kante sa
smećem na ivicu trotoara...
dragi lazo
(lazarov miodrag pashu)
kraj je mog drugog dana na hodanju
vozeći se u automobilu koji sam ustopirao da bih
našao prenoćište (ujutro ću se vratiti pa ću do-pešačiti)
odlučio sam jer nisam ja tražio one dve neravne ploče u dvorištu
na kojima sam se spotakao da put završavam razuđujući ga. put koji
sam počeo pre šest godina na šumskoj stazi stražilova i o kome početku
ti znaš bolje od drugih jer smo noć pred polazak proveli zajedno razgovaajući
o umetnosti hodanja. ja sam slutio da je taj put oblik neki oblik nisam tada znao
da će ih biti četiri. nisam znao da će to biti nešto što sam malopre nazvao nevini
put a pogotovo nisam znao da će se on u svom četvrtom delu početi razuđivati
kao reka koja se uliva u veću vodu. vodu ruže. tako ću ja pešačeći i više nego
što ima put od remboa do blejka hodati po nevinom putu koji se kida i razliva
kao da je sam put hteo da se rascveta u neki cvet. ružu lutanja. kada sam ti
te večeri govorio o mom budućem hodanju nisam tada znao za umetnike
koji hodaju osim za hercegovo hodanje. kako sam se samo obradovao
kad sam kasnije saznao za fultona i longa isto kao i kada sam kod
handkea u njegovoj knjizi kroz sela pročitao moto počeo sam
da padam niz strminu i osetio sam da je to neki oblik
oblik je kao muzika
treći dan
10:15 šta su majstor ekhart i niče pisali o otmenom čoveku
draga vesna
(vesna milović)
jutro je vlažno. nadam se
da će mi se i danas telo služiti
sobom. život na hodanju je nešto
sasvim drugo od života koji inače
vodim. ovo je drugo. nešto drugo. ali
to je već u meni taj oblik stranstvovanja
to stapanje sa stalno novim predelima. to
prepuštanje putu koji me vodi. taj pejsažpogled
koji se menja svakim korakom. stalno imam
problem sa prenoćištem i ta nesigurnost
mi visi nad glavom i dodatni je teret
koji rastače moju bezbrižnost i
strpljenje. kafa u restoranu
je odlična
dragi ričarde
(ričard berns)
dva dana sam hodao
za poeziju. kada sam pošao
od remboa dodirnuo sam belu
ružu na njegovom grobu. tu pored
njega leži njegova sestra sedamnaestogodišnja
vitali. brat i sestra pomislio sam poezija je najhrabriji
posao na ovom svetu. to iscrtavanje krivih i pravih linija
po hartiji i nevidljivi tragovi stopala koji ostaju na putu
malopre sam mislio na tebe i blejka pitajući se šta je
poezija i osetio sam da je ceo pesnički posao u
bivanju***. kako jesu ove dvadesete i dve
stolice koje jesu. kako. plus čiviluk
kako. biti i ništa više
_____
*** pet dana kasnije sam pročitao
umetničko čudo jeste da svet postoji. da postoji
ono što postoji i prodrao sam se bravo vitgenštajn
_____
12:30 ne spavam nego se ubijam od spavanja
15:50 ispavao sam se. pružio korak i već zviždim
15:57 krenuti na hodanje znači štap u šake. radost
u noge. hodati znači štap pod mišku i tekst u šake
16:28 put je opet put i opet put i opet put...
16:54 toliko je put jednostavan i ništa da je on u meni sve i svašta
17:23 do malopre sam čitao basaru pre toga kestlera a sada
ću praznoglav da hodam. počinjem od ovog belog kilometarskog
stuba na kojem piše d31 i 68 pored njega je barica preskačem je
dragi marjane
vatinji 8: juni '90
prepisujem ti ono što sam
malopre čitao hodajući prvi sat
po kiši a drugi po suncu. artur kestler
tragično i trivijalno da bi doživelo iluminaciju
ljudsko biće je dakle stavljeno na ispit iluminacije...
prometejska čežnja ima za cilj da bogovima ukrade
svetlost vatre. noćno putovanje priziva povratak u
pulsirajuću tamu jedinu nevidljivu gde je svaki čovek bio
deo sveobuhvatne celine iz koje je tek kasnije formiran
njegov pojedinačni ego... jaoh onome što sipa ulje u more da
bi stišao oluju koju je bog podigao. jaoh onome što radije mirnim
putem nego pretnjom postiže svoj cilj. jaoh onome kome je više stalo
do dobra imena nego do samog poštenja. jaoh onome koji se na ovom
svetu ne dodvorava bezčasnima. poziva se kestler na melvila. no u najkraćem
roku ljudi banaliziraju svoju tragediju i nastavljaju da žive kao da se ništa nije
dogodilo. za vreme španskog građanskog rata jedan od mojih drugova u zatvoru
dobio je upalu creva i propisana mu je mlečna dijeta dva dana uoči pogubljenja...
nešto poput blejkovog putovanja u predele iz kojih nema povratka... lakrdijaš
pak sa svoje strane podsmeva se bogu rečima nemaš razloga da se praviš važan
spoznao sam te kad sam pao sa kruške... svetislav basara pak biti umetnik to znači
biti poslanik onostranog u ovom promašenom svetu. osećati preteranu odgovornost
prema takvom svetu isto je što i navući činovničku odoru... mada je fašizam kao
pokret stvar prošlosti i mada je istorijski gledano izgubio bitku on je u duhovnom
smislu dobio rat... ne postoji ljudska ideja koja će spasiti čovečanstvo. urođenu i
duboku ljudsku zlobu može oplemeniti samo svetlost odozgo... naime mi uglavnom
možemo delovati samo ako zaboravljamo. pomaže niče basari individualnost je
prezrena čak i u smrti... i naravno, majstor ekhart ljubav je takve prirode da čoveka
pretvara u stvar koju voli...ove rečenice ti prepisujem u malom restoranu koji miriše
na vlagu i parfem. jedan meštanin u plavoj radničkoj bluzi ispija svoje piće. nastavljam
sa rudolfom arnhajmom i njegovim tekstom umetnost među predmetima sve ove
alatke i sredstva tešu se i održavaju pomoću noža koja pastir nosi u
svom džepu... ne postoje nikakve slike na zidovima pastirovog
doma nikakvi posebni predmeti koji donose slike udaljenih
svetova ali postoji gotovo prirodna sličnost između oruđa
i njegovih stvaralaca zbog koje predmeti održavaju
stil života njihovih korisnika
dragi lazare
(lazar stojanović)
vatinji 19:15
strpljivo bacam pogled kroz
prozor i ugledam zlatnu gomilu
sena. voleo bih da mi hodanje bude
prožeto strpljenjem. ti znaš šta je strpljenje
jer ono te je sačuvalo od trogodišnje robije
sačuvalo od neizlečive bolesti ozleđenih. bolesti
koja se zove uzvratiti udarac. sad se setih jednog
tvog pisma iz pakistana koje si mi poslao na ručno
pravljenoj hartiji. dok ti ovo pišem jedan pridošli
mi se javlja i to me dovodi do plača
samo polako. (i tako sve zavisi)
od božije milosti
19:29 on zastane pred gomilom sagne glavu i tiho...
draga dolores
(dolores čaće)
19:31
pišem pisma prijateljima
jednom od njih pišem pesmu tako
što prepisujem tekstove koje čitam dok hodam
to su tekstovi iz književnih novina što sam ih skupljao
tokom dve godine da ih jednom negde ponesem i pročitam
poneo sam ih sada u svom rancu i polako ih čitam samo dok
hodam. posle čitanja ih iscepkam u sitne papiriće i bacam ih pored
puta da se osnaže bačenošću. uh kako lepa reč bačenošću. malopre
sam hodajući (probijalo se predvečernje sunce posle kiše onom
zelenom svetlošću) mislio na tebe i napor. napor mi liči na zlatne
ploče bez teksta. samo zlato. kao jedna lasta. kao jedan dominik
koji čekajući da ga konobarica usluži (pre pola sata ona me je
ljubazna i držeća sprovela do klozeta) gleda sa prstima u
ustima prema meni tj. prema tebi. dolores
19:47 kako je lepo šaliti se sam sa sobom sobom samim sebi malo
20:03 kao što sam nekad voleo da vidim nekog nek sada neko vidi mene
20:25 sa - rukama - u - džepovima - smrzo - sam - se - žurim
20:30 osam crno belih junadi trči uz ogradu i rita se. to je božiji znak njegova snaga
20:32 kako je lep moj štap. to je opet znak božiji. lepoto štapu klanjam ti se (klanjam se)
20:37 pomisli. ne domisli
20:41 imao sam u to vreme svega dvadeset tri
godine život mi je bio usamljenički do podivljalosti
21:34 neko me gleda
21:35 bio je to crni pas (ubica) uvučen u lišće
ograde gledao me a onda je počeo da kida od lajanja
21:37 dve žene (gde su sada) su tetovirane kao i ja istim znacima
dragi slobodane
(slobodan tišma)
irson 23:15
treći dan od remboa i
šesnaesti do blejka. kako je
bilo lepo pre dva sata. kišica vetar
uzani lelujavi putevi mistična raskršća
junad vetar u kabanici nigde nikoga. sve
što jeste u vlažnom je zelenilu. štap i ja. sumrak
i stapanje. pas u lišću. konj u ogradi. isprva nije bilo
hladno ali sam onda obukao sve iz ranca i bilo je toplo
hodao sam. mirom. dok sam hodao molio sam se tvojom
molitvom. nisam ti rekao da je izgovaram svakog
dana od kada si mi je poklonio. napravio sam
male promene u njoj i ovako je izgovaram
živela marija milosti puna
tvoja mudrost i hrabrost
spasiteljice naša
daj blagosti u svet
i pomozi svima koji se pate
molitva je jako lepa i drugačija
od hristove koju takođe izgovaram
dragi žarko
(žarko radaković)
23:25
ponovo one tišine u sobi
kao i na svim dosadašnjim hodanjima
ovo je jedan stari hotel na kraju irsona u njemu
je sedam-osam soba. još nisam oprao čarape ali
hoću. da ne zaboravim ujutru naočare. da. danas je ceo
dan padala kiša. pre tri dana u šarlevilu je sijalo sunce
još pre par meseci sam odlučio da sa četvrtog hodanja
donesem tekst u obliku pisma prijateljima. pre dva sata
hodajući prema sen mišelu razumeo sam šta je bilo
u toj odluci. bio je put. jer pisma prijateljima su
kao i put odlaze svuda i dolaze odasvuda
23:33 ne do apsurda nego do ludosti jer u tom
momentu prihvatanja srama započinje poezija
dragi davide
23:35
puter koji mi se istopio u rancu u
međuvremenu sam pojeo. napredujem
ovde se smrkava kasnije pa sam pre dva sata
vraćajući se u irson zastao i gledao jednog mladog
konja koji se uzbuđivao mojim prisustvom i onda počeo
široko iz svoje duboke lepote da mi se pokazuje. zaista
je bio lep. kao beket. bio sam sretan jer pre nego što
sam naišao na njega ovako sam mislio tvrdoglavost
magarca. dobroćudnost slona i lepotu konja
poseduje onaj koji ide svojim putem
dragi marjane
23:49
a paradžanov kaže
gledajte narod posmatrajte
pažljivo ljude život inje nebo gledajte
kako kiša pada gledajte nepogodu kako
jabuka pada na zemlju da bi ponovo
postala drvo... a sioran beketova priroda
je prožeta poezijom tako da se u njoj
ona i ne razaznaje
draga vesna
24:00
kao što vidiš ponoć je. jutros
sam takođe bio u ovoj istoj sobi sa
isto razbacanim stvarima po njoj. šta to znači
to znači da sam danas kružio okolo i ponovo se vratio
odakle sam pošao. nadoknađivao sam i razuđivao sam put
bilo mi je čudno jer sam po prvi put za svih ovih devedeset dana
koliko sam proveo na hodanjima bio bezbrižan znajući gde ću prenoćiti
i zato sam hodao do mraka i to vrlo sporo. uživao sam u ulascima u sela. to
ulaženje i izlaženje iz sela je tako mistično i uzbudljivo. ne znam da li sam ti
nekad pričao o nevidljivoj granici između naselja i polja koja ih okružuju prvi
put sam taj prelazak osetio ulazeći tokom jednog predvečerja biciklom
u rodno selo moje majke taroš. možda ne bih ni primetio tu misteriju
da na ivici sela nije bilo groblje. večeras nije bilo groblja ali je bio
jedan konj koga sam dugo sa uživanjem gledao. uzbudio
me je veruj mi bio je lep kao reč konj. sada sam u
sobi. malopre sam opaljivao po hlebu puteru
i siru. o soku da i ne govorim
i
nisam znao
da će to biti nešto
što sam malopre
nazvao nevini
put
i
pomislio sam
poezija je najhrabriji
posao na ovom svetu
osetio sam da je ceo
pesnički posao u
bivanju
i
ljubav je
takve prirode da
čoveka pretvara u
stvar koju voli
volim li boga
bog sam
i
to
je
to
bog
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
nevini put
3. mart 2025.
27483. dan mog života
uskoro krećem
na četvrto hodanje ka
vilijemu blejku. krenuću od
remboa. biće podne. u levoj
šaci držaću štap a desnu ću
položiti na belu ružu na
remboovom grobu i
poći ću. i...
piše u
prospektu za
četvrto hodanje
za poeziju
i
krenimo
svi zajedno
sredinom puta
u nevini put
miroslav mandić
nevini put
četvrto hodanje za poeziju
od remboa do blejka
šarlavil - london
5. juni 1990 - 22. juni 1990
ovu knjigu posvećujem ljudima koji su se borili za ljudska
prava u jugoslaviji od leta 1972 godine do leta 1990 godine
prvi dan
12:24 o srećo
12:29 telo za telo. prožimanje. gazim šljunak sad ti najveću
hrabrost mora ulivati to što iza tebe nema više puta. ka nevinosti
12:31 čednost kojom obilazim pseće govno na asfaltu
12:33 široko nebo i oblaci koji se tmure. oblaci oblici svetlosti
12:44 zemljana stazica. božansko u
11:12 miris ječma. ječam miriše na pritajeno širenje ranog hrišćanstva
14:35 rastao se sa mirkom posle stotinak metara smo se okrenuli i podigli ruke
14:36 mene bog baca u daljinu
14:38 tišina. zastajem. obazirem se okolo. svakom je sve okolo
14:47 ruka klizi (putuje) po visokoj travi
15:00 belval. prva zvona u selu. prvi pas koji laje na mene
15:02 blago samoće
15:20 sioran beketu
15:27 jedanaest belih kao bela kafa belih krava trči prema mom približavanju
15:40 bravo sioran
15:45 ožarila me kopriva po domalom prstu leve ruke
17:15 odlazim. kad kažem da odlazim kažem i za one
koji su otišli a nisu rekli i za one koji bi otišli a nikada neće
17:17 pišem u hodanju. iz semena vreme kaže blejk
18:05 kafa koja se preliva dok mi je stari konobar donosi. leđa mi podnose. soba nema
dragi branko
(branko vučićević)
5. jun 1990. 18:31
počeo sam da pešačim u
12:23 čim sam krenuo krenuo je
i plač iz mene ali se odmah pretvorio u
usklik o srećo. sada sam u klironu selu na putu
kojim piče kamiončine. u hodu sam pročitao sioranov
tekst o beketu. govorim li koješta pita se sioran a ja se
smejem dok koještajući hodam i uživam u koještarenju
leđa rade svoj posao. bole me i služe me. biće nadam
se još ozdravljujućih bolova. o sioranovom tekstu
pisaću nekom drugom možda voji stojanoviću
koji se obradovao kad sam te pomenuo
18:39 svetlost nad stolom
dragi vojo
(voja stojanović)
18:40
krenuo sam u 12:23 hodao sam
polako i kada bih primetio da hodam polako
nastavljao bih još laganije. na seoskom mostu kod
anresija odmarao sam telo. skinuo sam se go do pojasa stvari
ostavio na kamenu ogradu i sam legao na nju. prekrstio desnu
preko levu koja mi je već bila savijena u kolenu rukama zaštitio
oči polako se sunčao udvarao se dremežu i sušio pazuhe. čuo
sam vodu. bio sam u sunčanom popodnevu. neki mladići su mi
trubili. uživao sam u našem druženju. kada se mišljenja slažu
onda srca trepere. kasnije u sobi pisaću ti o sioranovom
tekstu o beketu. voleo bih da se što pre ispružim
na nekom krevetu i da na miru
sabiram početak
19:48 i jedni i drugi bi bili uvređeni istinom
19:50 napušila se poezija parčići ogledala u travi
19:51 ko
dragi vojo
blizu ponoći
sada sam samo umoran i ništa
više. spava mi se. stvari se suše
drugi dan
9:30 ne znam zašto hodam ali čovek propada ako uvek traži razloge pomaže mi niče
dragi vojo
6. jun 10:20
osušile su se. i košulje i čarape i majica
gaće su još malo vlažne i sada su u jednoj kesi
u rancu nastavljaju sušenje. francuska sela su pusta
sinoć nisam uspeo da nađem prenoćište pa sam otišao u
žandarmeriju. mladi ljubazni ko zna zašto već proćelavi policajac
u trenerci pomogao mi je pa me je vozio desetak kilometara nazad
u le mazir na prenoćište. bio sam mrtav umoran. mesta kroz koja sam
juče prošao su charlevile. varco. belval. handrecy. cliron. rimogne. ja imam
mišlenove karte 1:200 000 ako vi imate kartu mogli bi me pratiti. sada sam
desetak kilometara severoistočno od rimonjea do kojeg sam sinoć dopešačio
dok su u sumraku u centru sela snažni mladići pakovali svoj mali cirkus. leđa
me bole od jutros i sa bolom odmah dolazi i zabrinutost koja se zove hoće li mi
leđa izdržati. danas je oblačno. da li to znači da će kisnuti. sada sam pogledao
u gola stopala vlasnice restorana. obasuta su joj pegicama. da bi neko postao
tako poseban kao što je beket valjalo bi podrobnije objasniti pojam držanja
po strani kaže sioran. beket je rušitelj koji nešto pridodaje postojanju i
to mi se čini najlepšim načinom rušenja. za postojanje i pegice
sada ću platiti (u kuhinji mute omlet za dečaka i devojčicu
koji su se do malopre vrteli oko mene) i poći ću
pogledaću da li u ovom selu ima
da se kupi hleb i sok
10:35 hodanje je muški vapaj za nežnošću
10:37 gledam kroz staklo. izlazi mi se
dragi davide
(david albahari)
na početku sam drugog dana
hodanja za poeziju. jesam a ne znam
gde sam. tišina je u tom neznanju kao i u
pismima. desetogodišnji dečak se naslonio na vrata
prilazi mu kuče a on sa rukama u džepovima i lančićem
u ustima gleda kako ti ja pišem. sreća nije mala stvar. juče
dok sam pisao vesni gaspari jedna muva je šetala po karti
na stolu ko zna gde je putovala a onda se prebacila na
osušenu kap kafe i zdušno je lizala. nije potrebno da ti
kažem da se kap sijala više od istrošene politure na
stolu. nije potrebno a rekao sam. kao i pokret
rukom kojim sam obrisao stolicu u mojoj
hotelskoj sobi jer sam je prethodno
umazao puterom koji se
istopio u rancu
11:45 samo za one koji znaju pojedoh jedan kroasan usput
12:00 prohladno popodne bezbrižno kidam hleb i jedem ga spuštajući se niz
ovu nizbrdicu. beskompromisno prilagodljivi vrapci nadleću crno bele krave
12:10 žil delez o prustu
12:35 pročitao žil deleza
12:36 hodajuće čitanje o prirodi u prirodi. čitanje sa papira u ruci. papira
na kome su slova. slova o onome što jeste tu gde jesam. hodajući ka dole
12:40 dragi žile delezu sa uživanjem sam čitao tvoj tekst o mišljenju
marsela prusta hodajući iz malog sela le mazir prema bur-fiedelu koje
je na brdu. šta je tu hotimično a šta nehotimično. šta je tu hoće li kiša
šta je tu napune mi se oči suzama od onog što vidim. počinje penjanje
12:45 nikada neću videti kako handke pere noge niti
kako van gog umiva svoje lice a prijatelji su mi. il više
12:49 davide zamisli da se takmičimo u detaljima. na primer
kakvih se sve nagledao torbi čovek koji ih je razgrtao tražeći svoju
12:50 srebrna pudrijera u travi neke anjes be
13:02 voleo bih da znam šta rade neki ljudi koji ne rade ono što drugi rade
13:06 gledam se u anjesinom ogledalu prekriveno je finim česticama puderovog praha
kosa mi je čista. oči sitne i nevine. trodnevna brada i podvaljak. iskrivljeni nos i obične usne
13:11 kad govorim o sebi govorim o nekom. nekom ko hoda
čoveku koji hoda. iz daleka možda 900.000 godina daleko unazad
13:20 čist sam kao napor
13:30 u mojoj kičmi je energija božija
u mom telu je ljubav božija
u mom umu je praznina božija
u mom srcu je punoća božija
13:45 pomalo mokar od znoja. presvlačim se u toaletu i stavljam kockicu šećera u kafu
dragi vojo
bur-fidei 14:00
pijem kafu dok bradati neprobuđeni
vlasnik čita novine. sami smo. nigde nikoga
na ulicama sela sem dvoje troje dece na trgu i vetar
usput sam čitao žila deleza. nogu pred nogu pa opet nogu
pred nogu. vlasnik zove neku gospođu telefonom. govori sa
vrtlozima u ustima u kojima se davi njegov francuski. kao da
se govoreći užasava svog govora. slučajno ugledam kišni
oblik oblaka iznad firange. pogledaću da li ću još
nekome pisati i poći ću
14:20 voda i oblaci zar nije to isto. oblaci u vodi juče oko šarlevila. sve je to video i rembo
dragi marjane
(marjan rožanc)
malopre sam rešio da ti
napišem pesmu sa puta. u
njoj će biti tekstovi koje čitam dok
hodam. počinjem sa jučerašnjim
sioranovim tekstom o beketu. beket
ili ćutljiva veština da se bude svoj...
nikada ga nisam čuo da ogovara ni
prijatelje ni neprijatelje. to je jedan
oblik nadmoćnosti zbog kojeg ga
žalim i zbog kojeg bi on trebalo da
nesvesno pati... kako je teško
dokučiv i koliko ima sreće...
ja dolazim iz jednog kutka
evrope gde se
blagoglagoljivost
graniči sa
pomamom...
dragi branko
6. jun 14:28
popio sam kafu
i sad polazim. čim izađem
iz ovog mesta a to je za stotinak
metara negde ću se smestiti na ručak
puter i dugački hleb i 0,33 l soka. boli
ali uživam. ide. to je onaj od onih
filmova u kojima se ništa ne dešava
a lepo je. lepo do nestajanja
14:40 pegava devojčica iza ugla sa čokoladom u ruci nehajno oslonjena na zid
14:41 po asfaltu tačkice od kiše i bele mrlje ptičijih govana
15:45 pogledah u neko lišće ono zatreperi i ja poskočih od radosti
16:00 spokoj sa blagom toplinom
16:03 već hladniji vetar
i
jako mi
je dobro od
tebe nevini moj
pute i nevina moja
knjigo nevini pute da
je preporučujem
svakome da po
tebi ostavi
stopale
svoje
duše
i
i sada
sam srećan
zbog sreće koju
sam doživeo na
početku četvrtog
hodanja za poeziju
i još srećniji jer
sam knjigu
počeo
sa
o srećo
i
hodanje
je muški vapaj
za nežnošću
i
hodao
sam za
poeziju i
u hodu
sam
čitao
i
pisao
i
hodanje
čitanje
pisanje
i
u mojoj kičmi je
energija božija
u mom telu je
ljubav božija
u mom umu je
praznina božija
u mom srcu je
punoća božija
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dete je bogić. dečak je bog. dete dečak je pesma boga
1. mart 2025.
27481. dan mog života
dete
dečak je
poklonjenje
detetu
dobrom detetu
odbeglom detetu
dečavojčici
detetu
dečaku
dečaku
zaljubljenom
u devojčicu
i
dete
dečak je
dečija hrabrost i
žudnja za misijom
i samožrtvovanjem
koja je kod svake
mladi veća i od
igre
i
dete
dečak je sve
ono što nisam
uspeo ko dete ni
ko dečak pa sam to
nadoknadio detetom
dečakom i postao
dete dečak
bogić
bog
i
dete
dečak je kad
odem daleko pa
povratka nema nego
samo vrata raja preda
mnom. dete dečak je
ulazak u raj
i
dete
dečak su
dete helderlin
i
dečak rembo
u pesmi svakog
deteta i svakog
dečaka
i
dete
dečak je
hrabrost da
i u 38 budem i
dete i dečak
i pesnik i
luda
i
dete
dečak je
pljuvačka
iscelenja
poezije
u
pesmi
dete
dečak
i
dete
dečak
je odanost
istom štapu
sa kojim sam
hodao na sva
četiri hodanja
za poeziju
i
dete
dečak je
zauvek mladi
skitnica koji mi dolazi
u susret žustro poskakujući
a ispod velike pletene kape
mu leti plava kosa. ti si za
mene bio i ostao živi
rembo na putu
i
dete
dečak su
sveci lutanja
dete dečak su
monasi na putu
i zato sam ja
ja sam bog
jer
ja
sam
dete
dečak
lutalica
ja
sam
dete
dečak
beskućnik
ja
sam
dete
dečak
ožedneli
izgladneli
i
neispavani
ja
sam
dete
dečak
veseli
radoznali
i
budalasti
ja
sam
dete
dečak
cunjalo
jebivetаr
i
gulanfer
ja
sam
dete
dečak
zamlata
dzindzov
i
skitnica
ja
sam
dete
dečak
đilkoš
ja
sam
dete
dečak
rugoba
londraš
i
klošar
ja
sam
dete
dečak
stranac
autistični
i
stidljivi
ja
sam
dete
dečak
poklonik
vagabund
i
prosjak
ja
sam
dete
dečak
ubogi
jurodivi
i
bogonadahnuti
ja
sam
dete
dečak
nahoče
kopile
i
ničiji
ja
sam
dete
dečak
emigrant
imigrant
i
vanzemljac
ja
sam
dete
dečak
neželjeni
nevoljeni
i
odbačeni
ja
sam
dete
dečak
bogić
bog
i
ja
sam
dete
dečak
hodač
i
dete
dečak je
pesma
idi idi
nastavi
ne
padaj
kopaj
pevanje
jebi si
mater
bauljaj
ne
izmišljaj
poezija
diži se
grebi
grabi
dalje
dalje
i
dete
dečak je
pre šesnaest
dana se odlučih
deset godina ću
lutati evropom je
prva objava o
ruži lutanja
i
dete
je ruža
dečak je
lutanje
i
dete
dečak je
nevini put koji
me je čekao i ruža
lutanja u kojoj sam
nestao i ko dete i
ko dečak da
bih bio
bog
dete
i
dete
dečače ti
si za mene
bog a za boga
ti si pesma
dete
dečak
i
dete
dečače
ali
i
ti
ti
ko
god
da
si
ti
samo
da
znaš
da
od
ovog
trenutka
u
13:44
1
marta
2025
dete dečak
proglašavam
tek
rođenim
živim
bićem
svemira
i
čedom
jednog
jedinog
boga
amin
i
amin
kažem
i
ja
tebi
bo
mi
bomimabo
ma
bo
moj
dete
dečak
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
18 reči za 18 dana trećeg hodanja za poeziju
28. februar 2025.
27480. dan mog života
dodatak
mesec dana
pred polazak na
treće hodanje za
poeziju poželeo sam
da svakog dana sa
mnom hoda po
jedna reč
usamljenost
nežnost
nezaštiċenost
beskućništvo
nenasilje
siromaštvo
ne-znanje
dobrota
pojedinac
strpljenje
lepota
nevidljivo
nevažno
ritam
sporost
ne-ljudsko
hrabrost
sloboda
i
evo
18
reči
usamljenost
prvog dana
ta topla tuga po
leđima usamljenost
taj spori kovitlac koji
se kovitla u ponavljanju
usamljenost koja se stalno
ponavlja usamljenost u kojoj
se govori ušima. usamljenost
koja se stalno ponavlja sa
kojom osećam kako mi svet
mili po celoj površini kože
kože koja je kao i
usamljenost
najveći organ
koji imam
usamljenost
lepa reč
nežnost
drugog dana
jer nežnost je snaga
pažljivost koja čini i sačini
svet. nežnost ta teška reč. reč
koja pada kao pljosnati kamen lelujajući
se kroz vodu ka dnu. nežnost taj paralelni
pogled sa božijim gledanjem. nežnošću
kojom sam hodao i progovorio. nežnost
nauka nauka. nežnost solidarnost sa
naporom. nežnost za nežnost
koja posustaje. nežnost vođa
mudrosti. mudrost
po nežnosti
nezaštiċenost
trećeg dana
da mi sa svojom
rukom na mom
ramenu dok
hodamo
bude
žena
beskućništvo
četvrtog dana da
sa mnom krene
beskućništvo
mnogih oblika
u nastajanju
jer
beskućništvo
je spasonosno
nomadstvo. ta
najveća kuća
koja me štiti
od malih
kuća
nenasilje
petog dana
nenasilje kojim
sam pristao na
jedan drugi svet
jer nenasiljem se
vaskrsava. nenasilje
u moru so. nenasilje
da mi mesto krvi
teče po žilama
zaista
siromaštvo
šestog dana jer
ništa mi ne pripada
jer ničemu ne pripadam
samo pod prstima dobra
volja i davanje. siromaštvo
ta bezbrižnost. siromaštvo
reč koja me uzbuđuje
siromaštvo što
znači biti
siromah
ne-znanje
sedmog dana
ne-znanjem se
osmehivao onaj
koji je najlepše
mislio. seljak
i majstor
mišljenja
majstor
ekhart
ne-znanje
jer
ne-znanje
je
pevanje
putem
niz
put
dobrota
osmog dana
dobra dobrota
jednostavna
uzbudljiva
lepota
ta
obična
dobrota
pojedinac
devetog dana
ta lutalica i bitanga
to skitanje i to svetlo
odbačenosti. taj ološ i
monah. jedini koji seje
novo semenje šakama
šakama u lakom plavetnilu
budućnosti. samo prosjaci
znaju da su ideje surogati
tuge. taj ljubljeni iskorenjen
čednošću zanesen i
gubitnik nevini da
krene sa mnom
jer on hoda
kao nebeski
hodač
strpljenje
desetog dana
taj uslov za čudo
tišina podviga uživanje u
gledanju. to nadnaravno
što mi strpljenje prinese
usnama
lepota
jedanaestog dana
lepota su muda. lepota
je dobrota. u nekom džepu
neki trn. lepotom mogu
na miru i dalje biti
budala. lepotom
ludi čovek
nevidljivo
dvanaestog dana
nevidljivo što se zove
saveznik onih koji su
krenuli na put. nevidljivo
koje mi klizi pod jezikom
ulazeći u mene kao
zdravlje
nevažno
trinaestog dana
neprimećeno. bogu
je ime nevažno
ritam
četrnaestog dana
rođen sam u ritmu
ritmu želim da se vratim
ritam je vetar koji se kreće
ritam živa metafora. metafora
spoj među svetovima
ritam je vetar koji
se kreće
sporost
petnaestog dana
sporost me podučava
pristajanju. u sporosti se
već nalazi zrno večnosti. samo
u sporosti čitam muziku svih vekova
i samo sporošću mogu videti vrhove
svih planina. istrajavanjem u sporosti
vidim kako se težina pretvara u
ozarenu lakoću. opet
sporost. sporost
ta blagost
ne-ljudsko
šesnaestog dana
ovako je jednom rekla
gertruda stejn na taj način
mi imamo jedno mesto na kome
boravimo i čovek nije imao prilike da
ga sretne jer se tamo bio stalno nastanio
kad rekoh da se nastanio htela sam reći da se
stalno nastanio. kad rekoh da se stalno nastanio
htela sam reći da stalno boravi subotom i na taj način
usta su usta. na taj način kao da je u ustima kao da je
negde u ustima kao da je negde u ustima i tu. verujem
da imaju i vodu. verujem da imaju i tu vodu i da je plava
i sumorna kad je vidite takvu i da je svaka nesreća
istovremeno i dragocena da sve što je dragoceno
istovremeno je sve ono čime misle da vas razreše i
bila sam iznenađena. bila sam veoma iznenađena
bila sam veoma iznenađena. bila sam iznenađena
i pri tome strpljiva čovek je strpljiv kad naiđe na
pčele. pčele u vrtu prave osobit med i tako
postaje med. med i molitva. med i tamo
tamo gde je trava u stanju da raste
skoro četiri puta godišnje
hrabrost
sedamnaestog dana
hrabrost za lepotu i
nežnost. za pčele i med
za molitvu i med. za med i za
tamo. hrabrost za tamo gde je
trava u stanju da raste skoro
četiri puta godišnje. hrabrost
za hrabrost jer hrabrost boli
boli kao usamljenost
ponekad
sloboda
osamnaestog dana
sloboda je nepoznato
ka nepoznatom. zrelost
vruć krompir u ustima
večnom ženskom
sloboda taj kralj
nad kraljevima
i
živim
za
reči
živim
od
reči
i
čuvajte
me i negujte
i dalje 18
reči
usamljenosti
nežnosti
nežnost
nezaštićenosti
nezaštiċenost
beskućništva
beskućništvo
nenasilja
nenasilje
siromaštva
siromaštvo
ne-znanja
ne-znanje
dobrote
dobrota
pojedinca
pojedinac
strpljenja
strpljenje
lepote
lepota
nevidljivog
nevidljivo
nevažnog
nevažno
ritma
ritam
sporosti
sporost
ne-ljudskog
ne-ljudsko
hrabrosti
hrabrost
slobode
sloboda
deteta
dečaka
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
pre šesnaest dana se odlučih deset godina ću lutati evropom
27. februar 2025.
27479. dan mog života
dvanaesti dan
da si na mom mestu šta bi zaključio da ovaj veliki orah
nije rodio ili da su mangupi već pokupili sve pod njim
i pođoh kuda me oči vode
podbijeni palac nikada neće sprečiti dečaka da nastavi igru
ispresecao me slučaj. slučaj ta božija perspektiva
sa ovom devojkom u šumi iznad sela miranž-silvanž
da li će biti dosta lopata da prebacimo lepotu
gazim i vučem noge po lišću
ja tek posle saznam da je moje hodanje bilo muzika
nekada se put penje u nebo a ovaj iza mojih leđa pada između drveća bog zna gde
idemo po sredini puta zajedno ja i svi oni dani koji mi prođoše u minimalnim kretnjama
jašta nego pet je do dva
da li sam ja mogao znati da će mi u dva u montošu
dve stare žene dolaziti u susret i da ću ja tada jesti jabuku
osećam se izgubljen da li je to loše ili dobro to je to
trinaesti dan
nisam ni pošao a već stanem da bih zatvorio oči i odmorio se
najbolje je jebati ujutru jer posle te izjebanog niko neće
sedim za popijenim espresom od ćutanja mi se muti pred očima
dvojica mladića jedu dugačke sendviče
vrtim stopalo masirajući ga
uvukao sam se u krv i ćutim
ovaj toplohladni ipak hladni vetrić neka ostane u rečima
put se svetluca po kiši
na nogama su mi cipele ja sam srećan
kada sam palio svetlo u sobi govorio sam ti da zatvoriš oči
dve crne mačke ušunjane u travi love
četrnaesti dan
debela bela magla i ja. kamioni i automobili izranjaju
iz nje kao utvare a nestaju u njoj kao nestajanje
ovaj put se talasa. ispnem se na vrh talasa i vidim put nastavlja da se
talasa treperi (neka mu). poklonim se i kažem miroslave izvoli nastavi dalje
konobarica ima jake grudi i lepe oči. ja teglim tetive pod stolom i gledam je. biti lud
i opušten u ovom svetu punom straha. gledam je i mislim je. kako joj je kad joj ljube grudi
kada ptice visoko lete uskoro će sneg
odjednom primetim veliku tišinu
stanem stojim ne mičem se i slušam
je. ne mogu se maknuti sa mesta. imam
dojam da sam ukopan na mestu. znači ne
moram se micati. ne moram krenuti ni u
kojem pravcu. ostaću upravo na ovom
mestu nije loše ne moram se kretati. ja
kretanje ne volim ali ne znam kamo
bih krenuo. ne mogu pronaći
ni cilj a ni put do cilja
ostajem ukopan
na mestu
to je moj status kaže julije knifer
ja mislim na nežnu pesnikinju vlastu delimar
lepo je videti kada na 300 - 400 metara veliki kamion koji mi
dolazi u susret počne da žmiga i prelazi na svoju levu stranu
prožima me dobrota
ona se sagne nad lavaboom i ispira svoje levo pazuho na metar od nje
naslonjen na ragastov stojim i gledam je. slučajno pogledam u cipelu
(dok me ispinje iz kanala u kome sam kupio orahe) i osetim punoću života
budućnost se sastoji iz pristajanja
hodam da ne bih ništa činio
hodam da bih hodao po što više delova boga
petnaesti dan
jutrom. penjući se ka starom gradiću montmediju svetlucava prašina pada po meni
vidim ti desno stopalo na prljavom stepeniku dok izlaziš iz kuće u dugom kaputu
još nekoliko metara i ja ću te zagrliti ti nisi više mlada uostalom kao ni ja ali tim pre
kako prijaju ti blagi usponi
skinuo sam se u majicu i hodam kao mladić
gledam se iznutra i razmišljam o umiranju
hodajući očistim svoje telo
reči se vrate jednostavnosti
posle više dana jedan ravan i prav put
iznad tvojih stidnih dlaka nalazi se tvoj beli meki
stomak a ispod njih tvoje crvene usne ljubim ih obe
gegam li se to ja u pola četiri
hodam u smislu živ sam
hodanjem razumevanje hrista preraste u bivanje hristom
hodajući sve me hoće u sebe
gledam levo i desno niz put. nema nikoga znači mogu ga vaditi i pišati
ko je pojeo orahe u francuskoj
detinje zagledan u čudo koraka ceo dan mišljah na umiranje
ovo bi mogla biti mrtva tišina na putu
ih zabati belih kuća u bačkim selima. (kakva je samo mahovina i vlaga rasla iz njih)
ili usponi i zezanje. ili prvo pravilo pre svega napraviti klonju u području mašte
šesnaesti dan
jutro. jutro nevino sramotim ga svojom probuđenom lenjošću
krećem
kreni na mene svete
pre šesnaest dana se odlučih deset godina ću lutati evropom
taj nos sa kojim sam svih ovih dana u hodu njušio detinjstvo
leđa u kojima mi se strah pretvori u bezbrižnost
bezbrižnost (mudrost) koja se uči
ramena po kojima mi polegne širina predela
vilice i vrat u kojima mi se skuplja tuga
mišići ti galebovi nad vodom
pluća u borbi sa starim vazduhom
peta taj prvi mozak
njišem se. njišući se zavodim. zaboravim. zavaravam napor. pristajem
priroda to sam ja
u meni ponovo hoda dete. (u meni ponovo hoda dete)
dete koje je nestalo u
dečaku. dečak u mladiću...
pomerite se planine
po kiši ulazim u sedan
sedamnaesti dan
na izlasku iz sedana
trčeći dečak pruža ruku u
znak pitanja da li je moj pas
odjurio tamo. ja klimam glavom i
pokazujem mu rukom niz put
iznemogao dečak nastavlja da
trči. trči trči trči trči. gledam
za njim. on neprestano
trči i on neprestano
trči. pruža ruku...
hiljadu načina čini taj jedini put na kome mi se
tabani hodajući po vodi suše hodanjem po vetru
tvoje telo
i
moje telo
je
jedno
telo
kad sam im se naklonio jedan crveni konj i braon poni su počeli da mi prilaze
osamnaesti dan
dok lutah cestama čizme mi od šljunaka crkle. u šarloroa uđoh osmog dana
pet do pet osamnaestog dana. na remboovom sam grobu
tu leži taj dečak
dete dečak
jedna pčela leti oko cveća na grobu njegove sestre
zvone zvona u grobljanskoj kapeli
stara grobarka stoji na gvozdenim vratima i čeka da izađemo
iz groblja. dok sam prolazio pored nje rekla mi je laku noć
na osam metara
je reka. ponoć je. stojim
pred kućom artura remboa
koju je gospođa rembo kupila 1869
godine baš kada je artur krenuo ka
parizu londonu belgiji nemačkoj
na svoja lutanja. lepota je u
bedi. zato je rembo i...
kraj
i
poklanjam
se i ponavljam
podbijeni palac nikada neće sprečiti dečaka da nastavi igru
ja tek posle saznam da je moje hodanje bilo muzika
prožima me dobrota
hodam da ne bih ništa činio
hodam da bih hodao po što više delova boga
hodajući očistim svoje telo. reči se vrate jednostavnosti
hodanjem razumevanje hrista preraste u bivanje hristom
hodajući sve me hoće u sebe
bezbrižnost (mudrost) koja se uči
dete koje je nestalo u dečaku. dečak u mladiću... pomerite se planine
taj jedini put na kome mi se tabani hodajući po vodi suše hodanjem po vetru
tu leži taj dečak
dete dečak
i
pre šesnaest
dana se odlučih
deset godina ću
lutati evropom je
prva objava o
ruži lutanja
da
nije bilo
deteta dečaka ja
se ne bih odlučio na
desetogodišnje hodanje
ruže lutanje koju sam
počeo 3 godina
kasnije
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
toliko sam sam da su to već dva dečaka u meni
26. februar 2025.
27478. dan mog života
osmi dan
jutro otpočinje kao da mu se nešto približava
opija me to neprestano hodanje
stignem prespavam ustanem krenem
krenem stignem prespavam ustanem
ustanem krenem stignem prespavam
prespavam ustanem krenem stignem
i dalje se cigare pretvaraju u pepeo
i dalje je putem put
kako hodanje odmiče sve mi se više sviđa to što radi ova
protuva. meni je to sve besmislenije i napornije ali on to radi sjajno
vidim ga kako izlazi sa sporednog puta i baca jabuku u travu tip sve
više liči na junaka neke priče ali on to nije on je samo poezija koja hoda
poezija koja se spotuca da bi se na miru družila sa rečima
običnim rečima. besmislenim na putu
besmisleni na putu tako sam se osećao i tako mi je bilo lepo
da li sam već rekao da pušim pušio bih kamel
jednostavno zapalim cigaru i boli me kurac
toliko je ta filozofija jednostavna da me zaboli od nje
bog me je stvorio velikog i sebi na priliku i obojici na radost i zato sam
ja i budalasti i cunjalo i jebivetаr i gulanfer i zamlata i dzindzov i lutalica i
skitnica i đilkoš i rugoba i onaj koji londra sa štapom smradom i žuljevima
kada bi mi trebao zapušač podigao bih ovaj sa zemlje (odličan je)
(više o štapu)
pre podne sam bio usran od kiše a sada (vrišti i peva)
hodam za nepoznate umetnike. nepoznatog remboa i ludog helderlina
hodam za znoj. znoj u pevačkoj poruci poruka
o levu ruku kojom se držim za štap okačim levu nogu i odmaram je
prepodnevna kiša mi je navlažila kartu i pocepala je na uglovima
odjednom miris trave i korova sa podbarske dolme pored koje sam odrastao
detetu ta dolina mi se činila tako dalekom
da veću daljinu nikad više nisam upoznao
fragmenti su telo hodanja
lj... koje mi je ostalo od reči koju sam zaboravio
hodočasnik posmatra božanstvo božanstvo
posmatra hodočasnika između je emotivni napor
grlim kamenčiće i letve
grlim dlanove i tabane
grlim
hodam i grlim uplašene oči. obijene lončiće
najuzbudljiviji momenat sutra ću hodati tamo. tamo su
brdašca iza sare uniona. plava su i spojena su sa nebom
ovo što sada radim se ubilo za pisanje. stranac u kišni sumrak ulazi u grad
deveti dan
kisnem dva sata. u restoranu u saralbeu iz nogavica iscedim dve čaše vode
na praznom putu i vetru stavljam novine u mokru trenericu da mi ugreje ohlađena jaja
danguba se suši na putu
prepešačio sam se kao konj. žile su mi se zategle kao stablo
sam sam i hladno mi je
(hladno mi je)
žene volim jako
dok po kiši i noći ulazim u sveti avold mislim
postoje teška vremena kada se mišljenju sudi
bogati duhom napustili su nemoguće poduhvate
danas sam mokre čarape na nogama sušio
bilo je čari bilo je
deseti dan
noćas sam plakao u snu
toliko sam sam da su to već dva dečaka u meni
da su žensko dupe i skitnice kraljevi ovog sveta to znaju oni koji su makar hiljadu
koraka hodali kao bednici. koji su malopre kao i ja ugledali ovo dupe na ulasku u lonževil
na usponu kod bošporna čitam kako je lajoš kašak pešačio do
pariza na zlatnim nogama miljokaza verujte slon nije veći od buve
ovaj starac što šepa sa žutom testerom u ruci
ovo sunce u podne i trideset tri
u stomaku mi je svetački mir
gledam ga tanki vijugavi put
gledam ga kako se kreće i odlazi
sad ću i ja za njim
njegovo lelujanje i ne primećujem vrlo se nežno pomera u prostoru
nekad bejaše to kolski put sa mnogo rupa
francuzi su u tom pogledu pametni ljudi
(možda više ovakvih istrgnutih rečenica)
duboko poorana zemlja se talasa na suncu
da li ti znaš šta su to ulične borbe za hleb
nema prenoćišta ne znam šta da radim
(što mekše)
ružna
lica su mi noćas
ozarila umor pod noktima
bila je to jedna rupa prepuna
muškaraca koji su se stalno rukovali
sa novopridošlim muškarcima. bila je to
jedna matora šezdesetogodišnja kurva koju
su sa fanfuljastim nosom iznad debelih usana
iz kojih izlazi napukli glas jebačke prošlosti svi
opaljivali šakama po (tom slavnom) dupetu
a ona je užarena pićem uživala što im
daje (taj izgubljeni) osećaj
muškosti
jedanaesti dan
ta ružna sumnja da mi je noćas ukraden novac
gadim se sebe. sebe poznatog. uplašenog životom
pljunem u vazduh i čekam pljuvačku
hodajući putem koji se zove kroz maglu
tek u trećem pljuvanju me pogodilo po čelu i kosi. pljuvanje me razveseli
još ima u meni božije ludosti
stojim na crvenom opalom lišću i poklonim se
sivom konju. on je miran i svestan mog divljenja
mislim
na
jozu
drakčeta
milu
lazu
kaju
varadija
ota
boška
lanu
nenada
ksenu
miru
ulića
bubu
velimirova
čedu
đu
dušana
dragana
jadranku
šeka
miru
nadu
nebojšu
ružu
vesnu
zorana
gordanu
vladicu
bobu
dolores
dušicu
zoricu
žarka
bez njihove
pomoći ja ne bih hodao
pored onih belih krava a na
desetine ih je i sve ali baš sve
gledaju u mene. hvala vam
krave i hvala vam moji
prijatelji
iznenada dogodio mi se humor
na konjima se pena u so pretvorila
klip klap njofr plav znao sam da to nešto znači
pevam se gegam se šepurim se kao šarlo šarlo. šarlo šekspir
zanesem se u tu mlohavu zajebanciju i počnem da
dirigujem mekanom predelu u zagasitom podnevu
i tako nas dvojica mekani i ja nismo sami družimo se sa humorom
humor ha-ha-ha taj višak daha
humor ta prva vlažnost u telu
humor ta nevinost pod tabanima
ulazim u selo hejs
one dve žene su tamo
uhvatila me tuga na putu za viži
osećam da se najviše trudi vazduh
krupnooka konobarica mi donosi espreso mislim
na njeno telo onda se okrenem i gledam kroz prozor
u decu. kače se i vešaju o neku štanglu na seoskom trgu
ta odvojenost od detinjstva me baca u poniženost koja je najsloženiji deo puta
poezija je to
idi idi nastavi ne padaj kopaj
jebi si mater bauljaj ne izmišljaj
diži se grebi grabi dalje dalje
mislim na emila siorana i šutiram kamen po asfaltu
ponekad mađari u svojim selima dugo sedeee pod lipama
plavi asfalt i crvena krv (u čarapi)
neizvesnost sa prenoćištem me čini nesigurnim. sramim se te svoje slabosti
ako bi mi neko stavio ruku na moje rame
sužavanje (hej) puta je počelo pola sata unazad
i
samo mi
je se pokloniti
i ponoviti
i
poezija koja se
spotuca da bi se na miru
družila sa rečima
i
bog me je stvorio velikog i sebi na priliku i obojici
na radost i zato sam ja i budalasti i cunjalo i jebivetаr
i gulanfer i zamlata i dzindzov i lutalica i skitnica i đilkoš
i rugoba i onaj koji londra sa štapom smradom i žuljevima
i
ovo što sada radim se ubilo za pisanje
stranac u kišni sumrak ulazi u grad
i
prepešačio sam se kao konj
žile su mi se zategle kao stablo
i
da su žensko dupe i skitnice kraljevi ovog sveta to
znaju oni koji su makar hiljadu koraka hodali kao bednici
koji su malopre kao i ja ugledali ovo dupe na ulasku u lonževil
i
pljunem u vazduh i čekam pljuvačku
tek u trećem pljuvanju me pogodilo po
čelu i kosi. pljuvanje me razveseli
još ima u meni božije ludosti
i
poezija je to
idi idi nastavi ne padaj kopaj
jebi si mater bauljaj ne izmišljaj
diži se grebi grabi dalje dalje
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodam ovom stazom ostavljajući svoju snagu nekom da je sretne
25. februar 2025.
27477. dan mog života
voljeni
krenimo
sa detetom
dečakom
hladno mi je po stomaku
nekih tri kilometra unazad tamo gde sam se osetio kao konj
sa snažnim slobodnim grudima zar nisam tamo bio sretan
ja prepona
pojedem hleb i jogurt ležim na vetru i spavam
pred ulazak u šumu kroz granje posle kiše
prosipa se vodena prašina prepuna sunca po meni
bacam nozdrve i pluća ka mirisu planinskih biljaka
još jedanput se iznova stvoriti
vidim miroslava mandića zamače u šumu prečicom za klosterbah
taj plavi znak to je znak moga puta prepunog šišarki zelene
mahovine hladnih mirisa belog micelijuma po gljivama
žile korenja po kojima ponekad kliznem
hodati ovim putem znači biti bogat
tako je nežna ta beskrajna tišina kotrlja mi se po slepoočnicama i vratu
stojim naslonjen na štap dole je jezero toliko lepo da nije za gledanje
sve mi govori budi sam
nezaštićenosti reko koja tečeš
reko rekoh ovoj vodi. tom realnom večernjem potoku
četvrti dan
sa desne strane probuđeni potok koji se čuje i pada
u vodi žive drugačija bića od onih u drveću
danas je subota a sutra (zatvorena) tužna nedelja
sedim go do pojasa usred šume i sušim se
taj sunčevi zrak za kojim se pomeram miluje me po mišicama i grudima
vidljivi svet odbija svetlost
te tako lepe žene četvrtog dana iz automobila gledaju u
moje robusno telo dok hodam (ti ih zavodi svojom ružnoćom)
mislim o nebeskom hodaču
zlato po drveću a ja sam umoran
koraci škripe po kamenju
umor me cedi
umor me nestaje i oblikuje
umor tvorac svih oblika u nastajanju
ranac me pritiska i vuče nadole i ja se okačim o njega (kao izrasli
dečak okačen u tesnom kaputu) podižem glavu i udišem vetar
kada sam izložen naporu onda nema dvojbe da li bog postoji ili ne postoji
niko me ne dvoumi u banalnosti dvoumljenja
sve se to rasprši na putu preda mnom
put se polako diže tiho i neizbežno i takav već jedan sat ide on svojim putem
crknutog (za poeziju) i oblivenog znojem (za poeziju) boli me koleno
ta melanholija u kostima
gledam u svoje senke na putu sve je istina u tome biti pravi
ja sam stablo koje se otiskuje niz vododerinu
ostavljajući put da se spušta polako po svojim zavojima
uzbudljivo je biti na ovim neistorijskim mestima
kao rudar probijam se kroz hladno zelenilo
punu šaku zemlje sa šumske staze prinosim licu
miris zemlje je kao proleće
hodam ovom stazom ostavljajući svoju snagu nekom da je sretne
malo pre sam na vrhu crtao oblake u dolini sada se krećem kroz njih
ja sam potok koji se sliva
peti dan
jednostavno klizim niz ovaj asfalt i češem se po vratu
žurim ka jutarnjem sranju. gledam gde bih to obavio
kako kaže otac joakim sve nevolje su đavo
pre pet minuta mi se pojavila prošlogodišnja hodačka pesma sada
je ne pevam nego je vičem vičem dok ne izderem grlo grlo šljunak
šljunkom ja ličim sporom magarcu
prekoputa dolazeći mi u susret mladi skitnica žustro
poskakuje. ispod velike pletene kape leti mu plava kosa
je li to drevno divljaštvo koje se oprašta
taj divlji dripac rembo
ne znaš ni kuda ideš ni zašto ideš kao ni neku lešinu niko te ne može ubiti
ljubav je terati po svom
svi spisi potiču od jednog mladog sasvim mladog čoveka
sjajno. apsolutno se ništa ne događa
prolazim preko rajne. dao bog
cipele mi bele od znoja. mislim na žana vigoa
u francuskoj sam na radnom mestu
pored puta
suglasje boja u podužnom kanalu učini me za trenutak u samom trenutku srećnim
francuski peškiri mirišu jako na film kurve i kriminal
šesti dan
dok je telo još tvrdo pažljiv usporavam
hodam kao kad s ranom jeseni uđe u mene seta
kad se u tuzi takmičimo puž i ja
hodam kao kad krenem ženi (tom stidljivom lutanju) a
radovanje a uznemirenost a prethodna muvanja po sobi
poštar ubacuje pisma gledam za njim
vreme se ubilo da se ubiješ
umetnici su monasi na ulicama
najbolje hodam kada se uhvatim za ritam i počnem na njemu da spavam
život je dugo putovanje u smrt
čije se to usne spuštaju na mirnu površinu jezera
velika četka za rasprostiranje asfalta zarasla u trnju pored drveta
nemci se više kreću od francuza
mušica mi uletela u usta
kod oraha ti je tako kad ugledaš jedan ugledaš i drugi i treći
dva dečaka preko ulice me pozdravljaju
okrenem se i gledam ih kako se češu o kuće i pucaju
zaista se u detinjstvu sve dogodilo
trljam leđa i noge to me prokrvi
dan me ubija a put stoji
sve je dizajn ta rugoba od ljudskog mišljenja
ko to živi u ovom blatu na putevima
gledam u svoje cipele koje se polako krivе
u livadi beži mali miš
livade mirišu na noć i sreću
samo pet litara krvi čini život
sedmi dan
za doručkom u kući umobolnih gde sinoć pronađoh prenoćište
jedan krakati 60-nji mladić vadi protezu iz usta i pokazuje mi je
rečenica je geografija
geografija (je rečenica)
o crvenoj rđi u kojoj vreme sere svakog dana
o vetrovima koji oduvaju osvetoljubivu opasnost
o mrazevima što kidaju drveće
o ušću (koje se priprema hiljadama kilometara unazad)
o brzini (koja stvara zle ljude)
o sobi (u kojoj je uvek nekoliko neodgonetljivih predmeta)
o staklu (dva prozora u jednom radničkom jutru)
o ovom jutru u kome sedam krava leži na travi dok vlaga pada a ja viknem pred uspоnom
ne pristajem... nastavljajući penjanjem srećan od umora koji me tuče po preponama
zvona crkve u veselhajnu vadim kabanicu iz ranca
osećam veliku prazninu u hodanju
lepota je uzaludna
štap je pokisao i sad se presijava od vode kao mladić
četiri dečaka pred drulingenom gledaju u mene kao u čudo
čudo im u očima. kisnemo zajedno i zajedno prasnemo u smeh
po koži osećam kako je ljudska usamljenost besprekorna
sigurno da je ovo hodanje i ono da mi dupe vidi put
i
samo mi
je ponoviti
još jedanput se iznova stvoriti
mislim o nebeskom hodaču
kada sam izložen naporu onda nema dvojbe da li bog postoji ili ne postoji
prekoputa dolazeći mi u susret mladi skitnica žustro
poskakuje. ispod velike pletene kape leti mu plava kosa
ljubav je terati po svom
umetnici su monasi na ulicama
zaista se u detinjstvu sve dogodilo
rečenica je geografija
lepota je uzaludna
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dete dečak
24. februar 2025.
27476. dan mog života
miroslav mandić
dete dečak
treće hodanje za poeziju
od helderlina do remboa
tibingen - šarlavil
12. oktobar 1988 - 29. oktobar 1988
18 dana hodanja za humor i stid
noge znače blizinu i daljinu jer u bogu su blizina i daljina
jedna stvar a čovek nogama može stići blizu i daleko
jakob beme
prvi dan
u hodu mi počinje jesen
trideset i deveta moja jesen...
hodam i plačem tibingenom
kada sam malopre okrenuo leđa zorici žarku i tilu provalio je iz mene plač
plač dečaka
neki iznenadni plač iz neke stare tuge
nosim helderlinove pozdrave rembou
kroz pluća mi prolazi čitavo detinjstvo
žudim za sobom dečakom
ja hodam sa usamljenošću
usamljenošću koja se ponavlja
noćas sam sanjao reči i umorio se od lepote
plač mi je produvao umorno telo i napete mišiće
putujem bezbrižan predajem se u naručje pešačenju
crvenilo jabuke mi leti pred licem zabavlja mi oči
urezujem drugi prošlogodišnji hodajući raboš na štap
napor mi muti pogled
uživam u starenju
i gledanju
hodam u stilu stići ću već stići ću
mislim na reči ta nepoznata nam bića
mislim na knjige te predmete koji lako stanu u šaku ili svaki bolji džep ***
_____
*** jedan sat pre polaska ka rembou
poređao sam po šljunkovitoj stazi pored
helderlinovog groba te predmete koji lako stanu
u šaku ili svaki bolji džep i onda sam korak po korak
između njih hodao po tom putu od knjiga i lišća
bile su to knjige o putu i putevima
hiperion fridriha helderlina
putevi i staze hamiša fultona
kratke šetnje roberta valzera
pesme bašoa
odlazak u prostor stvarnosti viktora segalena
radovi ričarda longa
poljska staza martina hajdegera
ići kroz led vernera hercoga
poruke planine sen-viktoar petera handkea
plavi putevi keneta vajta
avanturističko srce ernsta jingera
mala svita vivreja frensisa ponža
pesme artura remboa
_____
ne pušim više. da pušim sada bih pušio
pušenje je strast o kojoj sanjaju mala deca
pušenje je strast o kojoj sanjaju postiđeni
prvo teglenje i prvi bol u leđima
osećam se kao da sam to ja
od uprljane jabuke ostane mi zemlja u šaci
u tri minuta do tri čujem ptice
šta su to reči za siromašne
reči su planine koje su se pretvorile u sitno kamenje
mnogo plesnivih šljiva u travi
reči su raznele mnoge dečije glave dolazeći iz roditeljskih soba
automobilima izgažene jabuke po putu
reči puštaju korenje po stidljivim usnama
ponovo i stalno jabuke
reči ne razumeju oni kojima reči nisu nikada oduzete
jesen jabuka
na usponu iza sela brumlingen intenzivna tišina
nema me
nestao sam u hodanju
oblačim dva džempera i ležim na vlažnoj klupi
prolazi traktor savijem noge osetim po koju kap
tu sam da gledam
jede me mrak farovi me seku po stomaku
u bondorfu pod seoskim svetiljkama (kao dečak okačen u tesnom odelu)
buljim u raskrsnicu sa pitanjem šta sad
perem čarape i pazuho oni najviše smrde
osećam sebe van tela i gledam ga samo je u sebi
uzima crni flomaster i vuče po karti liniju današnjeg
pređenog puta to su 7-8 santimetara hodanja
drugi dan
jutro je vlažno
hladnoća me hladi iznutra
opet sam slobodan na putu i ponovo (nadahnuto) ne znam ko sam
meškoljim rancem po leđima i stežem se za štap
pred zoru sam sanjao da mi je umro prijatelj vrištao sam ne nee neee neeee neeeee
_____
*** kada sam se vratio sa hodanja čuo sam da je moj prijatelj umro. branislave...
_____
boli me jaka svetlost po očima
hodajući se kupam i pripremam pevanje
ja divljak
divljih grudi otadžbina
ja čobanin
ja panonija
ta ravnica u kojoj se smiriše svi uticaji
znojenjem postajem smrad koji hoda
upirem štap u sokola koji kruži iznad šume
(to je samo jedna od mogućnosti moga štapa)
ja ne znam krajeve kroz koje prolazim ni istoriju tih krajeva ni
običaje drugi neka o tome znaju ja sam samo nevinost koja hoda
bilo šta da uradim kažem napišem biće onih koji će reći to je sranje
znajući to ja sam miran kao ovaj uspon po kome se strpljiv znojim
ja kurac koji mi visi u hodanju
ja dečačka bezbrižnost koja se njiše po asfaltu (u oberšvandorfu)
hodanje je malo malo pa se predeo menja
malo malo pa skrenem na sporedan put spokojan daleko od vetra kamionskog
vitlam štapom oko sebe
vitlanje mi oslobađa umor u ramenima
a kad štap naleti na tu belu popodnevnu svetlost svetlost blesne po njegovoj dužini
taj srećan dečak u meni hodamo zajedno on početak ja sredina
ja seoski đilkoš
ja londranje
londranje to aljkavo skitanje. ta zlatna odsutnost
hodam a kao da kradem ceo svet
crtam šumu pre unteršvandorfa i udišem je
ta šuma zar nisam to ja
ja
ja pripada svakome
ja u svakom koraku (ma gde on bio)
ja pomahnitao od proždrljivog zanosa da pevam radosne himne čitavoj zemlji
usporavam hodanje
posle uspona jedem jabuku
hodam direktno u večernje sunce koje gori
treći dan
tišina na maglovitom praznom putu
hodam sa jutarnjim počecima i jučerašnjim posledicama
hodam nogama
krv za hodanje se menja kao i put koji se menja
stojim i gledam šuma je tako lepa
lepo i dugo ćutati
hodati i gledati
hodati i misliti
hodati i ne misliti
hodanje je kao postojanje
na raskrsnici vidim ženu i popalim se na pičku
oprosti mi moju smrtnost kaže jedan pesnik
spasiti te neće ni jedan od spisa kaže drugi
hodanjem se čistim od otrova u pričama
hodam da bih bio nežan prema telu
sa kakvom sam lakoćom tada ćutao
i
kada
sam malopre
okrenuo leđa zorici žarku
i tilu provalio je iz mene plač
plač dečaka. neki iznenadni
plač iz neke stare tuge
žudim za sobom
dečakom
dečače
ti si moje
dete
i
ja
sam
samo nevinost
koja hoda
bio
i
ostao
i
a
kad
štap
naleti
na
tu
belu
popodnevnu
svetlost
svetlost
blesne
po
njegovoj
dužini
i
neka
se
to
zna
zauvek
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
i sve je u rečima
22. februar 2025.
27474. dan mog života
hajmo
hodanje za
poeziju u boga
i to oduvek
i
zauvek
i
jako sam
ušivao čitajući
hodanje za poeziju
jer sam ponavljao
sve što sam tada
bio hodao pevao
stvarao
i
i sve
je u rečima
piše na zadnjoj
stranici knjige i
srećan sam
zbog toga
i
a evo šta
piše na jednom
listu papira iz 1984
o tome kako sam se
bodrio i sabirao oko
doživljaja hodanja
za poeziju
volite se ljudi
zašto sam hodao
1 podrška poeziji - duhovnom i nematerijalnom
2 osloboditi se i oslobađati
3 stvoriti umetnički oblik od ničega
utisci
vrapci
ptice
leptiri
ježevi
voće pored puteva
štap
biće puta
i to ko lepota puta
i ko metafizika puta
nebo
majčina dušica
300-400 ljudi mi je reklo srećno ti
spomenici
definicija
umetnosti je
znoj
samoća
ritam
strpljenje
o hodanju i pejsažu
hodanje i percepcija
kineskim merama
spoznaja
čija je voda
put ne deli
jugoslavija
čistoća
česme
kampovi
političari hodanja
marš za ozdravljenje
hrist
pored puta
na šumskim stazama...
i
poezija
hodanja za
poeziju me je
otvorila pesmi
pesmi svake
reči a svaka
reč je telo
boga
i
hodanje
za poeziju je
moje lansiranje
u još nestvoreno
i još nevoljeno
negde u
predelu
i
nevoljeno je
ono što izaziva
svakog da voli još
više i to da voli na
još nepoznat način
onaj kojim je bog
stvorio sve
što jeste
i
hodanje
za poeziju je
moj rad na tome
da je hodanje
umetnost
i
umetnost
ustanka na
dve noge
i
hodanje
za poeziju su
krila kojim sam
leteo idealima
dečaštva
i
hodanje
za poeziju
je
ne
svetu
koje me je
preobrazilo
u
da
pesmi
i
da
pesmi
boga koja
jedino i jeste
svet i telo sveta
i srce sveta i
um
sveta
i
hodanje
za poeziju
je jugoslavija
svakome ko je
jugoslavija bilo
gde u svemiru
ko jugoslavija
koju sam
preleteo
krilima
svemira
i
večnog
mira jugoslavije
i slavije u kojoj sam
ko četrnaestogodišnjak
počeo da igram fudbal
tu poeziju mladog tela
koja me je i dovela
do pesme
i
hodanje
za poeziju
je pažljivost
koja mi se podala
na putu i to nasred
puta i u mom
ranjenom
kolenu
i
hodanje
za poeziju
je ekstaza
napora
i
hodanje
za poeziju
je ozarenje
izloženošću
i
hodanje
za poeziju
je
pevanje
bez
zaštite
i
hodanje
za poeziju
je pažnja koju
izaziva priroda i
pažljivost koju
izazivaju
veliki
pesnici
i
veliki
pesnici
su čeda
božija
i
hodanje
za poeziju
je
pesma
zavet
zavet
pesmi
i
pesma
zavetu
i
poezija
i jeste svemir
velikih pesnika
i raj svake
pesme
i
stvorio
sam večnu
lepotu pesme
jer sam je
hodao
i
ja
sam
pesnik
štapa
i
hodanjem
za poeziju je
počeo moj rad na
onome što hiljade i
hiljade ljudi čine za
hiljade i hiljade
godina
mala
pesma
veliko
delo
bog
i
bog
i sad u
meni
bog
i
bog
koji me
sebi čini
bogom
bog
i
ti
ti
ko
god
da
si
ti
samo
da
znaš
od
ovog
trenutka
u
12:54
22
februara
2025
hodanje za poeziju
proglašavam
tek
rođenim
živim
bićem
svemira
i
čedom
jednog
jedinog
boga
amin
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
još dva sata hodanja
21. februar 2025.
27473. dan mog života
hajmo
krećemo
hodanje za
poeziju u
pesmu
pola sedam je. munderkingen. u sobi sam umoran i prazan
i ?
priča
jedan je čovek ceo život hodao
jer se nadao da će naći novac negde
na putu. pomislio je to kada je bio dečak i
čim je odrastao krenuo je. nije ga nalazio ali
nije ni odustajao nego je stalno hodao bivajući
sve sigurniji da će ga naći. sada je već bio starac
i jednog dana ga je ugledao. bio je to onaj veliki
novac koji je zamišljao. kada ga je ugledao sporo se
nasmešio prepoznao ga je ali nije imao vremena
da se saginje i uzme ga. nastavio je mirno dalje
da hoda pripadao je svemu i znao je da neki
novi dečak koji sad upravo kreće
ne kreće uzalud
i ?
priča
upoznali su se u zatvoru
on u svom a ona u svom. dugo
su se dopisivali. u toku dugih zatvorskih
godina i zavoleli. onda su izašli pred njima
je bilo još mnogo zajedničkih godina. krenuli
su. posle par dana videše da nema gde da
se ode na ovom svetu. odlučiše da ih
smrt odvede u neki sasvim im
nepoznati drugi svet
i ?
izlazim iz sobe napolje
bez ranca. gledam grad ulice
ljude. stojim na mostu iznad dunava
i gledam ga. još je mali ali ga prepoznajem
po brzini i snazi koja će od njega načiniti
veliku reku u kojoj sam se godinama
kupao na oficirskoj plaži u
novom sadu.
i ?
ona se diže i sa njenog tela vetar ponese pesak u moje lice
i ?
u sobi sam. prekrstim noge na sto i njišem se u stolici kao tihi ludak
i ?
devetnaesti dan
deset je krećem prelazim preko mosta na dunavu
malo pre na pošti ponovo sam video kao i u berkhaјmu
poternicu sa fotografijama terorista. ispod fotografija ime
visina boja kose. te poternice su nešto najstrašnije što sam
video u životu. ucenjene i otpisane glave. hej užas
i ?
u meni se rađa duboka simpatija za njih
ne verujem ne verujem da јe njihova krivica veća
od onoga zbog čega su se odlučili da otpišu svoje živote
i ?
posle pet šest dana kiše siјa sunce. žurim se
prema obervilcingenu. između njega i haјningena
bih trebao da se susretnem sa žarkom radakovićem
i ?
pevam. umetnost ne
opisuje svet. јa pevajući
umetnost ne menja svet. јa
plesa. umetnost ga stvara
umetnost јe posmatranje
јa doživljaj. umetnost
treba čekati
i ?
video sam se
sa žarkom radakovićem
oh koliko sam pričao. on јe lepo slušao
govorilo јe njegovo slušanje. sa njim јe došao i
saša vidaković iz novog sada koji јe odrastao
u štutgartu. pili smo kafu pušili ručali
počinje da pada kiša
i ?
mislim na blagost blagost mislim na savršenu kuglu
na mekanu loptu celine koja јe ispunjena pažljivošću
koja sve spaja. niz leđa mi se spuštaju tihi žmarci
topline. zašto da ne hodam. hodam
i ?
i posle stotinak metara već u sumraku u mokroj
travi ugledam žutu sunđerastu dečju loptu***
_____
*** a kugla јe od svih oblika najsavršeniji i najpotpuniji jer јe
prosudio da јe hiljadu puta više lepote i sličnom nego u nesličnom
_____
i ?
bacim štap visoko u vertikalu
i ?
dvadeseti dan
pet do devet odenvaltšteten večeras treba da sam u tibingenu jedem čokoladu
i ?
jak pljusak čučim na štapu ceo pokriven plahtom. kiša prestaje
i ?
lepa žena je stala poziva me da me poveze kolima. kažem joj da dvadeset dana hodam
ona se raduje i maše mi iz kola sve dok se ne izgubi u krivini. kako to znači kako to znači
i ?
već jedan sat pevam. družim se
i ?
mnogo mi je ljudi pomoglo
novcem i dobrim željama
pomoglo hodanju
miodrag jozić
ksenija i mira buštrević
želimir žilnik
spomenka i paja blašković
nina vranešević
vesna milović
slobodan tišma
slobodanka stupar
dolores čaće
jadranka mihić
ante marinović
dušan m. knežević
nada petronijević
tonko marojević
milica nikolić
predrag čudić
ivan negrišorac
jovan hristić
bogdan popović
olga jevrić
čedomir vasić
muharem pervić
dejan poznanović
ivan bratko
matej bor
ljiljana dirjan
miha zadnikar
aleš debeljak
bogomil đuzel
dušan radak
dušan kovačević
vidosav stevanović
mića popović
slobodan selenić
ferid muhić
dušan jovanović
istok osojnik
zoja karanović
miodrag ilić
ivan ivanović
ante armanini
zlatko krasni
ivan kožarić
alenka goljevšček
svetozar vukmanović tempo
andrej hieng
zoran belić
katica mandić
žika dacić
mirko radojičić
dragan mojović
božidar kovaček
jagoda bujić
fadil hadžić
luko paljetak
tomislav kauzlarić
dubravka ugrešić
denis poniž
miladin ćulafić
dušan vukotić
gojko đogo
dubravko horvatić
branislava maltez
miodrag pavlović
velimir visković
branko đurđulov
erih koš
goran babić
kajetan kovič
mika oklop
blaže koneski
raša popov
katalin ladik
zvonko maković
ljerka mifka
veno taufer
boris bućan
juraj dobrović
borislav mihajlović mihiz
vojislav despotov
slobodan milovanović
slavko bogdanović
čeda drča
duško trifunović
lazar crvenjakov
boško ivkov
slavko matković
laslo lantoš
balint sombati
irena vrkljan
dragomir ugren
moma dimić
miloš i. bandić
tvrtko kulenović
josip osti
branko hofman
miroljub todorović
zdenka milić
dara zličić
vojislav dudić
zdravko vajagić
radivoj mikić
bora popržan
matija bećković
žarko radaković
gojko janjušević
raša perić
vera varadi
zoran zdravković
lazarov miodrag pashu
judita šalgo
branko kovačević
vladica mandić
rada čupić
ljubica popović
miloš i jelena jevtović
ana milović
branislav štrboja
bojana bem
seka janković
vujica rešin tucić
marko stepanov
dinka pinjon
vraćam im hodanjem
dam im da mi daju. dali mi da im dam
mislim kako su helderlin i vitgenštajn imali istu dušu
i ?
livade se prepune cveća zasipaju mi oči. izazivaju mi pažnju gladam ih pažljivo.
i ?
kiša pada
čučim pod drvenom
šupom i spavam. sanjam korake
od kranja do nakloa do podbrezja do ponarta
do otočca do kamne gorice do lipnice spodnje do
lipnice zgornje do lancove. od lancove do ribna do
spodnje gorje do zgornje gorje do radovne do zgornje
radovne do mojstrane do dovja. od dovja do belce do
kranjske gore do podkorena do korenjskog sedla do šaua
od šaua do arnoldštajna do fajstrca do noča do štefana do
ferlaha. od ferlaha do velaha do hermagora do jeniha do
kirbaha do rajsaha do ginershajma do delaha. od delaha do
kečbaha do lasa do galberštela do oberlajnca do ajneta do
johdin i valdea do hubena. od hubena do matreia do mitersila
do milbaha do branberga do holcerbaha do nojekiršena do
valdpicgaua do gerlosspasa do gerlosa do gmunda. od gmunda
do hajzenberga do gajlcilera do ahama do šturma do kaltenbaha
do udernsa do figena do šlitersa do štrascireltala do vajzinga
od vajzinga do eberta do mauraha do ahenzea do ahenkirša do
ahentala do ašenvalda do ahenpasa do lengriza. od lengriza do
šlegdorfa do arzbaha do štajnbaha do vakersberga do badelbruna
do untštajnbaha do bila. od bila do sinelsdorfa do durnhauzena do
habaha do oberšteringa do unteršeringa do tauninga do huglifna do
oberhauzena. od oberhauzena do ajaha do štatla do pajsenberga do
hubenpajsenberga do hetena do petinga do šongaua do ostercajla
do štetvanga do talhoferna do mauerštetena do bikenrtrajda do iresea
do egentala. od egentala do bajerstrita do oberga do marktretenbaha
do gugenberga do otobeurena do beningena do memingena. od
memingena do štanhajma do berkhajma do edenbahena do erjenmosa
do ohenhauzena. od ohenhauzena do ringšnajta do vinterojte do biberaha
do birkenhajta do atenvajlera do ashanšalta do mosebeurena do
oberstationa do unterstationa do emerkingena do munderkingena
od munderkingena do untermaršala do obermarštala do rehtenštajna
do obervilcingena do untervilcingena do hajningena do ehenštajtena
do eglingena do odenvaldštetena od odenvaldštetena do bernloha
do klajnstingena do trafelberga do geningena do goningena
do bronvajlera do hintervajlera do štokaha
do tibingena
i ?
još tri sata do tibingena
i ?
blešti sunce miriše polje zasađeno krimovima
i ?
to je bila ta priča o putu. štapu. hristu. mokrim
i suvim patikama. kravama. svinjama. osušenim glistama
sporosti. travama. suncu. oblacima. kišama i kišama. neznanju
planinama koje se zovu plave. novom snegu. drveću. prirodi koja
mi je govorila da bih je rekao. poeziji i pažljivosti. pisanju i pažnji
prijateljstvu. koracima koji su se pretvorili u jednu jedinu sliku. sliku
čoveka koji hoda. svetlećim žuljevima. helderlinu. zatvoru
štanhajm. priča o 20 dana moga života. čokoladi
sa lešnikom u mojim ustima
i ?
i možda još o koje čemu
i ?
još dva sata hodanja
kraj
i
na
hodanju
za poeziju sam
otkrio pažljivost i
da ceo svemir živi od
pažljivosti koja se otkriva
pažnjom i zato pažljiv
drugima sam izazivao i
budio njihovu
pažnju
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ne slušam sebe nego šta mi put kaže
20. februar 2025.
27472. dan mog života
hajmo
krećemo
hodanje za
poeziju u
pesmu
i ?
pada kiša stojim u jednom dovratniku
u štokenu. sve je opet zatvoreno. u dva sela
nigde nisam mogao popiti kafu. žena iz zatvorene
gostionice mi iznosi pivo. uzimam ga iako
mi se ne pije. uvek je sve zatvoreno
i ?
jedan mladić u kolima kroz otškrinut prozor
istresa pepeo od cigare u ovoj zajedničkoj nam
krivini. kiša pada vetar duva mokar sam ne mogu
glavu da podignem kabanica se bori na vetru. jebi ga
jedan kombi se vraća unazad da me ponese. hvala ja
idem pešice pozdravljaju me. niz štap se sliva voda
niz put se sliva voda niz dlake potkolenice se sliva
voda sa vrha plastične plahte kaplje mi po nosu
i ?
šest sati ćutim. trnu mi zubi od tuge
i ?
šest je sati uveče. još kiša pada još sam mokar. tako ceo
dan. pomaže mi misao da radim isto što i svi beskućnici sveta
i ?
kiša kiša. kuda ja to idem zašto to radim ko
sam ja. naravno da ne znam i naravno da kisnem
i ?
depresivno je. prilaze mi telad svi trče lepo
četiri. pet. šest... jedanaest. svi su dotrčali. e drugari
drugari. imaju brojeve u ušima svi su se poređali uz ogradu
jedan do drugog u vrstu. drugari želim vam dug život
i ?
spuštam se niz oštru nizbrdicu. u dolini
vidim kako put vijuga i dolazi do sela u kome bih da
prenoćim. vidim ga kako izlazi iz sela i penje se. taj srebrni put
i ?
deset je u egentalu nisam uspeo da nađem
prenoćište. primio me pastor u baštensku kuću
prozori ne mogu da se zatvore ćebe je tanko
sve na meni je mokro. nije baš sjajno
i ?
šesnaesti dan
pola devet je. noćas je bilo hladno krećem sada je takođe
hladno. nadao sam se da će danas biti sunce izgleda ništa od toga
i ?
danas je šesnaesti dan i bilo bi sve u
redu da nije ove kiše i hladnoće. sigurno je
i cveću zima mislim dok ga gledam. da bi mi bilo
manje hladno zapalim cigaru. ne. cigaretu
i ?
jak vetar kiša patike plivaju u vodi. sat mi je stao. na momenat
sam izgubljen. zemlja je mokra a nebo još prepuno vode u sebi.*** tek
je podne. ne mogu da stanem jer sam mokar i bilo bi mi još hladnije
_____
*** dok hodaš ti verovatno imaš zemlju i nebo. ti si verovatno neki
drugi. imaš vodu. tvoj kamion se zanosi silazeći u dolinu. ti si u
njemu indijanac sa šeširom rekao mi je prijatelj o mom hodanju
_____
i ?
šest je sati. tri sata nije padala kiša i sve se na meni osušilo
ne bih voleo više da kisnem kažem
forma moje umetnosti je kratka šetnja
u pejzažu kaže hamiš fulton
i ?
sedamnaesti dan
memingen pola deset opet kiša. nigde nikoga a onda
pogledam lasta je tu. vrabac je tu. leti. golubovi su tu u travi šetaju
i ?
u hodu se oslonim o štap da bih bolje zevnuo
i ?
dva i petnaest je tmurno je. kiša pada i prestaje i pada
ulazim u mesto berkhajm. prazno je ali sve je tu. i ja sam
tu. i kiša je tu rominja. parče hleba i mleko. sve je onako kako
jeste. već sam stigao nigde nisam ni kretao. ništa ne razumem
i sve je jasno. donosim odluku neću hodati 1.500.000 koraka
za poeziju nego korak manje 1.499.999 koraka. zaustaviću se pre
helderlinovog groba negde u prirodi gde je on mogao biti. ova odluka
me raduje oslobađa jer put nema cilja. nema pobednika i pobeđenih
jer ću vaskrsnuti helderlina vraćajući ga prirodi.*** jer ostavljajući
korak do cilja ostavljam ga nekome kome će biti dovoljno samo
jedan korak. jer ne odlazim kod helderlina nego kod žarka
radakovića koga ne poznajem i on postaje helderlin
jer ne slušam sebe nego šta mi put kaže
_____
*** kada sam se vratio sa hodanja prva stranica
koju sam otvorio u helderlinovoj knjizi bila je o blažena
prirodo. ja ne znam kako mi to biva kada podignem pogled
pred tvojom lepotom no sva je radost neba u suzama što ih
plačem pred tobom ljubljeni pred ljubljenom. celo moje biće
zanemi i osluškuje kada mi se nežni talas vazdušni igra oko
grudi. izgubljen u daleku plavet često bacam pogled gore ka
eteru i u sveto more pa mi je kao da mi srodni neki duh širi
naručje kao da se bol usamljeništva raspliće u život božanstva
biti jedno sa svime to je život božanstva to je nebo čovečije
biti jedno sa svime što živi u blaženom samozaboravu vratiti
se u svemir prirode to je vrhunac misli i radosti to je vrh
planinski stanište večnog mira gde podne gubi svoju
jaru a grmljavina glas i ključalo je more kao
talas žitnog polja. biti jedno sa svime
što živi. sa ovim rečima...
_____
i ?
radostan sam. radujem se radosti u meni. radujem se jer
mogu da gledam kako se radost raduje radujući se radosti
i ?
mislim šta bih uradio kada bih čuo da mi je
umrla majka. nastavio bih jer umrla je samo jedna
od majki kao što sam i ja samo jedan od sinova a
kaja moja majka bi želela da nastavim put
i ?
sa jedne strane puta četinarska šuma
sa druge listopadna. ne znam koja je lepša
vreme se malo smirilo možda će i sunce. posle tri
dana mogu da stavim štap na ramena i oko njega raširim
ruke. jedna srna je iskočila iz trave i otrčala u šumu
i ?
malo pre sam stojeći pojeo parče hleba sa
puterom i popio pola litra mleka i setio se kako sam
kao dečak gledao više puta šiptare koji su nam ručnom
testerom sekli drva po celo prepodne skoro bez prestanka
samo povremeno podmazujući testeru slaninom a onda bi na
kraju izvadili malo hleba iz svojih torbi i posle tolikog napora
i znojenja vrlo malo jeli. sada mislim na njih diveći im se
i pomišljajući kako su sigurno i oni moji prvi učitelji
i ?
gledam u pticu kako se poskakujući kandžama hvata za drvo i cvrkuće
voleo bih da se bavim posmatranjem ptica mada verovatno to nikada neću činiti
i ?
mislim i zamišljam ljude koji su hodali
ovim putevima i predelima pre stotinak godina
i na one pre njih i one pre njih. kakvo je to vreme
bilo šta je bilo u vazduhu kako su oni videli svet koji
ja sada gledam. mislim put se rodio pre svih nas
i ?
sinulo je sunce stalno pišam jer sam se nahladio
i ?
malo pre dok sam u kafani pio kafu i doslikavao male pejsaže
koje sam svih ovih dana crtao ljudi sa susednih stolova su mi pri
izlasku bez povoda dali sitniš osam maraka. već pedesetak metara
ne mogu da zaustavim smeh. smejem se od radosti jer sam prosjak
i ?
pozdravljaju me ovce. iza mene velika duga nikad lepšu nisam video
staje jedan auto da me poveze zahvaljujem se i znam da ću im doneti sreću
i ?
osam je sati uveče u ohenhauzenu. okupan sam
soba je topla. opet sam kisnuo. žena je ljubazna. kada
sam se vratio u sobu posle tuširanja na stolu je bila kafa i
tri kolača. zadrhtao sam od prizora. svih ovih dana hodanja se
završavalo u sobi i smiraju bez pokreta i put bez prirode i napora
a ja sam bio pun nesmirujuće energije koja je kao pipci počinjala da
se prostire po tom malom prostoru sedeo bih nem sa bolovima u
telu pisao gledao u kartu prao i sušio odeću i uvek bih se setio
mislim melvilovog filma samuraj sa alenom delonom. ko je
gledao taj film znaće o čemu govorim
i ?
osamnaesti dan
pošao sam i već me je kiša zaustavila
i ?
opet sam stao. vreme je šleht
tmurno sa kišom i vetrom. pušim preko
puta moje autobuske kuće hristovo znamenje između
dva drveta. hrist je prisutan i lepo se družimo. pomislim na
veliku žrtvu bezbrojnih koja ga je stvorila i sve one druge koji
ga stvaraju. razumem da ne razumem i otvaram se. ne koleba me
mada rastužuje misao da je on i nasiljem ustoličen i nametnut
ne koleba me jer znam da to nije hrist. gasim cigaru o kapi
vode što se slivaju niz gvozdeni stub autobuske stanice
i ?
pesnici nisu uglednici. oni su dole jer
se sa dna može bolje videti i govoriti o nebu
i istrošenom upaljaču bačenom iz kola na put
i ?
pevaju ptice. hodam tužan
i prazan. polako. tako je najbolje
čovek u fijakeru me poziva da se vozim sa
njim. jedan od konja nasred raskrsnice
elegantno izbacuje govna
i ?
tužan sam rasplinut
ne postojim samo hodam
u daljini vidim dugačko ravno
brdo ispod kojeg teče dunav
i svinje trče za mnom
i ?
nogom pred nogu
tugom uvećavam tugu
i praznim je. štap sam stavio
pod mišku. strpljivo zarezujem
olovke. ništa ne gledam
i ?
zarezao sam svih tridesetak
olovaka. noge nastavljaju. ja sam
ustvari jako umoran svi ovi dani su me
iscrpili. put izvlači snagu. putovanje te
treba predeli te uzimaju. sve je jedno
sve jedno je svejedno
i
hodanje
za poeziju jer
je i kaja sve vreme
bila sa mnom i kad sam
pomislio da je umrla i da joj
neću ići na sahranu nego da
ću nastaviti sve dok je ne
proglasim majkom
svih bića
i
sve
je jedno
sve jedno
je
svejedno
sve
jedno je
svejedno
je jedna od
najdubljih misli
koja mi se otkrila
na hodanju za
poeziju
i
hodanje
za poeziju
je moja žrtva
kojom i danas
jako uživam
u hodanju
za
poeziju
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
u daljini se sve pretvara u jedno
19. februar 2025.
27471. dan mog života
hajmo
krećemo
hodanje za
poeziju u
pesmu
gde sam ja to krenuo sa štapom u ruci
hodam li onoj koju volim a ni video je nikad
nisam. možda me neka meka tuga gura u leđa i više
ne mogu da stanem. hodam li ja to u naručje bogovima
korak po korak koračajući koračam li ja to da bih bezbrojnim
koracima iskoračio tek korak jedini. hiljade slika nosim u
sebi takav je on putnik bezbrižni putnik korak po
korak nogu pred nogu šeta on u svom vrtu...***
_____
*** ričard long putanje mojih šetnji su jedinstvene i originalne
nisu sleđenje dobro utabanih staza koje putnike vode od jednog
do drugog mesta. ponekad se penjem oko planina umesto na vrh
koristim rečna korita kao pešačke staze. preduzimam šetnje koje se
dotiču sporosti. šetnje koje se dotiču kamenja i vode. preduzimam
šetnje unutar mesta kao suprotnosi linearnom putovanju
šetnja bez putovanja. reči nakon činjenica
ričard long prelazak reke. mnogo sreće
sedi. skini čizme i čarape. veži čarape za
ruksak. odloži čizme. zagazi popreko. sedi
isprazni čizme. obuci čarape i čizme
na redu je nova šetnja
_____
i ?
sedim oslonjen o tablu sela zove se bil tu ću prenoćiti. iz jednog kombija sviraju
mi i svi prijateljski mašu. mora da su me videli negde na putu i sada me prepoznali
i ?
na kraju dana opet kiša. čekam pod strehom i pušim. pekar izlazi iz radnje
i gleda u nebo. koliko će još kiša padati. uživam u ovoj kiši. rosite nebesa
odozgo pravednošću. strpljivo stojim. u nekoj od kuća čeka me kupljeni krevet
i ?
trinaesti dan
petnaest do deset krećem. kupio sam hranu za danas i sutra. sutra
je opet opera tužna nedelja. dve litre soka. litar mleka hleb i puter
i ?
voleo bih jednom jedno vreme da prosim
i ?
vrućina mi isušuje grlo i usta. ranac sa hranom tuče u potiljak
pijem kafu u praznom restoranu. dva nemca pričaju o gorbačovu
i ?
na raskršću devojka sa biciklom gleda u kartu. prolazi pored mene i
kaže mi ja sam brža. i jeste brža je. odmiče. već je daleko. više je ne vidim
i ?
pored puta kutija niške crvene drine bez filtera
i ?
tražeći mesto za odmor u nekom
hladu mislim na zadovoljstvo u tekstu
rolana barta. svih ovih dvanaest noći spavam
plitkim snom a oko tri noću ustajem i pijem vodu
i ?
u svim selima u centru sela je visoki drveni stub sa opletenim vencem
od cveća pri vrhu. pri dnu stuba se nalazi po desetak tabli sa simboličkim
crtežima poslova koji se obavljaju u tom mestu. jednostavna i lepa lična karta
i ?
najlepše i najlakše je hodati po pokošenoj travi. mislim kako je
kravama volovima i konjima kad po ovakvoj vrućini upregnuti vuku kola
i ?
okrenem glavu u levo jer odatle duva vetar
i ?
setim se devojke od pre tri godine koju sam zamolio za pastu
za cipele a ona ih uzela i sama očistila. vidim njeno lice i setim
se koliko mi je to pomoglo da po vrelini nastavim dalje hodanje
i ?
između dva velika drveta gvozdeno raspeće hrista na
raskršću pet puteva. svi putevi su paralelni. stojim i gledam
i ?
dva snažna konja stoje u popodnevnoj hladovini. sve što
me okružuje je jednostavno i lepo. kaplje znoj sa lica i pada na put
imam 37 godina i putujem svojim životom kroz život i život umetnosti***
_____
*** volt vitmen
ja sada 27
godina star i
savršena zdravlja
počinjem u nadi da
ne prestanem
do smrti
_____
i ?
petnaestak krava stoji i gleda kako hodam. grmi
i ?
na razmaku od pedeset metara na šljunku pored puta
leže dva kurtona. počinje da pada kiša. vadim plastični plašt
i ?
pljušti kiša. seo sam na štap ceo se prekrio
kabanicom i pevam. krupne kišne kapi dobuju po leđima
i ?
opet počinje da pada kiša. posle kiše plavičasto presijavanje po putu. nemam načina
da opišem lepotu puta. njegova vitkost valovitost u kretanju nagibanja nestajanja...
i ?
iza mene preko šume i neba velika duga posle kiše. čujem zvona u selu
u koje ulazim. užurbano mi prilaze tri krave s pažnjom me posmatraju. stao
sam i gledam ih. oko očiju su im muve. na vratovima im vise veliki kožni nabori
polako preživaju i povremeno muču. u levom uhu su im zakačene zlatne značke
i ?
devet je. žena u pansionu prvo odbija da me primi. kad joj kažem da već trinaesti
dan hodam ona samo sa osmehom klimne glavom i odvodi me u sobu. u sobi tišina
širim stvari po podu stolici i krevetu da se suše. jedem gledam u kartu spavam
i ?
četrnaesti dan
devet i petnaest je oblačno je krećem. celu noć je padala kiša. muti mi se pred očima
ne mogu da rasteram mrlju u pogledu. to me čini nesigurnim. pretiče me devojka na konju
i ?
šutiram kamenčić po putu. šutnem ga i onda predviđam da li ću do
njega doći sa punim korakom kojim ga mogu odmah šutnuti ili u raskoraku
i ?
valjda smrt oca u ranom detinjstvu i smrt najboljeg
druga dečaka učinili su da život osećam kao odlaženje
ka životu a ne stajanje i prizivanje života. i od onda sam
čovek bez korena i uporišta bez pripadanja bez zaštite
bez sigurnosti bez sebe sa nepoznatim i nepoznatima
i ?
pozdravljaju me ovce prelazim reku
i ?
pajsenberg. jednu devojčicu u žutom mantilu otac
šalje da sama produži niz ulicu do kuće. pokazuje joj
put i ona veselo potrči okrećući se ka njemu. on stoji i
gleda je ona polako prestaje da trči. hoda stane okreće
se ka njemu uspaničeno ga tražeći. rasplače se stoji
u mestu ni tamo ni ovamo i potrči nazad ka ocu
i ?
dva sata je zvone zvona u selu. planine u
daljini se rasprostrle po celom horizontu. daljina
im je poravnala vrhove i zaplavila ih bojom neba koje
se daljinom povećava. u daljini se sve pretvara u jedno
i ?
bole me oči čini mi se od samoće i ćutanja
mrtva srna bez glave leži pored puta. nekome
su trebali mladi rogovi. za sve ove dane video sam
mnogo motoraša ali ni jednog usamljenog vuka svi
su u grupama valjda se štite od velikih brzina šta li
i ?
popodne pored železničkih šina između pajtinga i
šongaua jedem sir i hleb. u travi malo nisko znamenje hrista
na metar od mojih stopala koja se suše na železničkom suncu
i ?
danas je nedelja pola osam uveče počinje snažan vetar
hladno mi je pevam svaka nedelja je tužna nedelja. stisnem
usta i sviram džezirajući kao pratnja bili holidej. boli praznični dan
žedan sam pa okrećem glavu unazad ka vetru da ga pijem mesto vode
i ?
obilaze me muž žena i desetogodišnji dečak na biciklima prepunih bisaga
muškarac još vuče prikolicu sa stvarima. lepo se pozdravljamo mi beskućnici
stali su po strani puta i večeraju verujem im više nego porodici u kućama
i ?
petnaesti dan
devet je krećem. dve patke se kupaju u malom kanalu. jako duva vetar i oblačno je
žena iz automobila mi se lepo nasmešila skoro me je rasplakala svojom pažljivošću
i ?
smračilo se. plakate po drveću upozoravaju na besnu lisicu. opet
ću zaglaviti u kiši na ovom prevoju vetar briše i navlači oblake prema
meni. više ne pevam sad urlam pevajući i vitlajući štap po vazduhu
i ?
ulazim u šumu vetar se skoro ne oseća i dalje pevam
i ?
jedan dan jedna noć. o dugi dan o duga noć
drugi dan druga noć. o dugi dan o duga noć
treći dan treća noć. o dugi dan o duga noć
četvrti dan četvrta noć. o dugi dan o duga noć
peti dan peta noć. o dugi dan o duga noć
šesti dan šesta noć. o dugi dan o duga noć
sedmi dan sedma noć. o dugi dan o duga noć
osmi dan osma noć. o dugi dan o duga noć
deveti dan deveta noć. o dugi dan o duga noć
deseti dan deseta noć. o dugi dan o duga noć
jedanaesti dan jedanaesta noć. o dugi dan o duga noć
dvanaesti dan dvanaesta noć. o dugi dan o duga noć
trinaesti dan trinaesta noć. o dugi dan o duga noć
četrnaesti dan četrnaesta noć. o dugi dan o duga noć
petnaesti dan...
i
baš
sam kisnuo
i pevao jedan dan
jedna noć. o dugi dan o
duga noć. drugi dan druga
noć. o dugi dan o duga noć
treći dan treća noć. o
dugi dan o duga
noć...
i
hodam li
ja to u naručje
bogovima korak po
korak koračajući koračam
li ja to da bih bezbrojnim
koracima iskoračio
tek korak jedini
i
hodam
li ja to i sad
da bi hodanje
za poeziju
hodalo
zauvek
i
poezija
hodanja za
poeziju me je
otvorila pesmi
pesmi svake
reči a svaka
reč telu
boga
i
telo
boga
pesma
je
moja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dok si na nogama koračaćeš
18. februar 2025.
27470. dan mog života
hajmo
krećemo
hodanje za
poeziju u
pesmu
ne put u večnost nego put večnosti. putovanje večnošću
i ?
jedan je. pet vrabaca izleću iz velikog grma i saleću se u zajedničko klupko koje leti
i ?
čovek na traktoru razbacuje pokošenu travu da se suši
ljudi mnogo rade da bi nahranili svoju stoku koja ih hrani
i ?
zašto je ovaj čovek toliko raširo noge dok piša. njegova žena me je
primetila dok je nadizala suknju i sklonila se iza drveća da to na miru obavi
i ?
prvi put se krećem nizvodno sa jednom rekom. do sada je uvek bilo uzvodno
i ?
pokušavam da se setim pesme padajuća zvezda koju
peva li marvin. jedan me stolar malo pre podsetio na njega
i ?
saginjem se da bih mirisao balu sena
i ?
beli zemljani put ide pravo u plavo brdo. setio sam se liove pesme i pevam je. nisam sam
i ?
hej kako da napišem koliko i kako su planine plave
i ?
hej ne znam to. ali mislim na ludviga vitgenštajna vidim ga
kako sedi pred svojom kolibom (u norveškoj) i gleda u more***
_____
*** uvek sam na njega mislio kao na pesnika. prijalo mi je da se
družim sa bilo kojom njegovom rečenicom. možda i zato što je on rekao
308. šta je tvoj cilj u filozofiji - da pokažem muvi izlaz iz flaše za hvatanje muva
_____
i ?
sedim na kamenoj ogradi na sred mosta reke in
i ?
ulazim u vajzing. prazan sam. krećem se sporo. to je to
i ?
prilazim prozoru da vidim da li pada kiša vidim sija pun mesec
i ?
jedanaesti dan
brijem se isušenu kožu mažem margarinom
i ?
ulazim u šumu. odbijam da gledam sa tačke pogleda
panoramu u koju svi gledaju. hodam po šumskoj stazici i tvrdim
i ovo je panorama kraljevski puž na poljskoj stazi. ne. na šumskoj stazi
i ?
hajmo noge***
_____
*** to tvoje hodanje mi liči na slike hironimusa boša - rekla mi je ista žena danas
_____
i ?
sve ovo što sada izgovaram biće izgovoreno na
dužini od dvesta metara i kada se to prepiše na hartiju
moći će se videti koliko bi bilo stranica teksta za celo vreme
hodanja od kranja do tibingena ako bih neprestano govorio i
to je jedan od načina da pokažem kolika je dužina puta u pitanju
mada bi mi bio problem neprestano govoriti jer volim da govorim i
ćutanjem a neprestani govor bi mi ometao i hodanje i gledanje. pravio
pauze. što sada ne činim dok traju ovih dvesta metara. iako me ometaju
automobili i zato skrećem pažnju na štap kojim se služim i koji mi pomaže
na takav način da to ne mogu opisati kao što se teško može nešto više
reći o zagrljajima ali u svakom slučaju on je moj dobar drug i sve više
otkrivam koliko je mudar i to me čini srećnim što imam priliku da
se družim sa takvom mudrošću i dobrotom od koje se nadam
da će nešto i u meni ostati i zato pazim taj štap jer
osećam koliko on pazi na mene i koliko je
snažan a na nikoga ne usmerava
svoju moć***
_____
*** to je tekst sačinjen na dužini od 200 metara
16 redi teksta = 200 m. 1 km. = 80 redova teksta
80 redova teksta × 600 km. = 48000 redova teksta
48000 redova teksta = 1777 stranice teksta od kranja do tibingena
_____
i ?
danas je jako sunce bole me prepone. hodam za antu marinovića
i ?
tesari podižu krovnu gredu laste nadleću. sedim pored potoka
i pušim. jedna mačka gleda u tesare. ptico zašto si tako lepa
i ?
prelazim granicu austrije i nemačke
i ?
već sat jedan u nemačkoj nema nikoga. gde ću
spavati kad kuća nema a moj umor se buni buni i paniči
i ?
sedim. moram. gladan. žedan. opasno sam
i ?
mala ptica leti kao na valovima kroz kanjon u kome
sam kao osamljeno bespuće. vidim je i nisam sam
i ?
već pola sata hodam pored jezera. sednem na kamenu ogradu
puta i crtam nebo planine i jezero. dva čamca sa pecarošima
i ?
devet je. pada mrak. nema kuća. prepešačio sam 35 kilometara. telo boli i
radi plašim se da mu nešto ne otkaže. počeću da stopiram do prvih kuća
i ?
niko neće da stane. u kurcu sam
i ?
čuju se zvona crkve u lajngrinesu. deset je sati. izlazim iz
kola. čovek koji me je dovezao ovih deset kilometara bio je
jedan od dvojice pecaroša. video me je dok sam sedeo na
zidu inače ne bi ni on stao. ukradenih 10 kilometara mi je
pripalo (umirujem svoju savest) jer sam na onom zidu
sedeo miran i strpljiv kao da sam se tu rodio
i ?
prepešačio sam 40 kilometara. prenoćište je
30 maraka u jugoslaviji je prenoćište 3500 dinara
u austriji 150 šilinga u nemačkoj 30 maraka. znači
3500 = 150 = 30. čudna neka matematika. u različitim
krajevima ljudi vole različite količine brojeva
i ?
ležim mrtav umoran. da li ću sutra uopšte moći hodati***
_____
*** dok si na nogama koračaćeš
_____
i ?
dvanaesti dan
noćas sam se budio od umora. ustajao masirao i mazao
noge podne je krećem. kupio sam novu kartu južne nemačke
u razmeri 1:300.000 telefonirao žarku radakoviću u tibingen i
nastavljam. prešao sam polovinu puta. do polovine sam jurio cilj
u želji da mu se približim sada u ovoj drugoj polovini bih trebao da
se borim protiv njega da ga udaljujem od sebe da me ne bi ometao
i ?
bogatstvo trave. tri krave leže u hladu drveta jedna stoji i gleda ih
i ?
u hotelu u kome sam prenoćio radi jedna vršačanka
dušanka. poželela mi je mnogo sreće. hodam za nju
i ?
dok hodam milujem biljke i lišće na drveću. mi živimo
u prezaštićenom svetu. nezaštićenost se uvukla u nas
i ?
dva dečaka igraju fudbal na jedan gol. dobro šutiraju. kraj
kroz koji prolazim pitomiji je od onih u austriji. drveće razbacano
po proplancima i oko puta pravi senke oko sebe. senke se druže
sa svetlošću. hodam. šta je ispred i šta je ispred i šta je ispred
i ?
debela žena se penje na traktor ubacuje ga u brzinu kreće da kupi
travu. trava se žnje. o trave o vi majke vas kao božice pozdravljam
i ?
posle telefonskog razgovora sa žarkom radakovićem
bio sam toliko uzbuđen da sam zaboravio štap u pošti
posle desetak minuta sam primetio da sam sam i da mi nije
u ruci. odmah sam potrčao nazad i našao ga u uglu kako me
čeka tako strpljiv i prav. stegao sam ga zagrlio i poljubio
i
odmah sam
potrčao nazad
i našao ga u uglu
kako me čeka tako
strpljiv i prav. stegao
sam ga zagrlio i
poljubio
i
hodanje
za poeziju je
sam bez seksa
ja sam bio i tad i sad
najjebežljiviji seks samih
kojima je jedino do seksa
ljubavi slobode istine
u svakom trenu
jebačine
svih
bića
svemira
i
hodanje
za poeziju su
tvoj veliki nos i
moje prejake
vilice
i
hodanje
za poeziju
je umetnost
plesana nogama
i poezija pevana
stopalima
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja
17. februar 2025.
27469. dan mog života
hajmo
krećemo
hodanje za
poeziju u
pesmu
čovek iz kofe hrani krave ponovo zahvati u kofu
i pruža šaku i konju. prilazim bliže da gledam konja i on
me gleda. kobila je mlada kobila. jedna krava se izdvoji
iz stada priđe blizu stane i gleda me. kažem joj zdravo
i ?
mislim na gudrun enslin i urlike majnhof
i ?
sva ova količina koraka je neprimećena isto je i sa svetom vidimo samo
fragmente. nadam se da je dovoljno malo viđenog za mnogo zamišljajućeg
i ?
pola osam je. vidim crkvu i selo. sada su nestali iza brda. sve
kao da jeste i nije. promena pleše u promenama. gladan sam sve je
bilo zatvoreno zbog crkvenog praznika i u meni više nema jutarnjeg doručka
i ?
kiša opet počinje da pada molim je da sačeka još
ovaj kilometar do sela sad kad sam se osušio u hodanju
i ?
soba je 150 šilinga kao i svako veče prepuna je mojih stvari koje se suše
masiram noge. spavam. budim se kao i svake noći jer i noću kao da hodam
i ?
deveti dan
noćas je ovde u nojekiršenu padao sneg vidim ga kako nov blešti na suncu
šaljem vreću za spavanje u jugoslaviju. ranac će biti lakši i kretaću se sa više lakoće
i ?
i pored napora strahova od bola u kolenu i tetivi i pored kiše i
vetra i gladi i pored usamljenosti ipak je sve dobro. i lepo. i to hoće
da ponese kao da je već sve gotovo moram i dalje biti pažljiv i oprezan
i ?
oblaci ispod planinskog vrha pod snegom su još belji od
novog snega. nema kraja u pogledima. nema kraja u čuđenjima
i ?
veliko konjsko govno odličnog kvaliteta na sred puta od 17% uspona prema gerlosspasu
i ?
jedna baka sa naočarima opasana crvenim džemperom penje se šumskom
stazom u brdo očito iz zadovoljstva težinom uspona i zadovoljstva u pripadanju
i ?
na svim vrhovima je novi sneg dole bujna zelena trava preplavljena
žutim cvećem. to je velika suprotnost možda i sukob ali ne i svađa
i ?
nosim litru soka koga sam bio željan ova dva dana. nosim ga do vrha da ga tamo popijem
i ?
na drugom brdu preko puta doline vidim sličan
put ovom po kome hodam. gledam ga kako se beli i provlači
kroz šumu. put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja
i ?
do vrha je teško stići. najbolji način je da se krećem sporo. da putujem u
svakom koraku zaboravim vrh i odlažem ga lepotom doline. da ćutim saznanje
i ?
od jučerašnje kiše put je prepun malih belih glista. mrtvih osušenih na suncu
i ?
kraljevi i prosjaci ovog sveta spojili su se u jednom u lepoti cveća
i ?
štapom udaram u metalnu ogradu puta i družim se sa njihovom muzikom
i ?
stojim na pola puta do vrha na oštroj krivini u njenom
temenu prelepo raspeće hrista u drvetu napravljeno 1971 sa
puno svežeg cveća. na levoj strani krsta ptičica napravila gnezdo
i ?
zalutao sam. popeo sam se bezrazložno visoko. šta to znači. opet hristovo raspeće
u drvetu leđima okrenuto putu tako raspeti hrist poleće u dubinu ponora pod nama
i ?
ah kako sam zalutao. ne vidim put gazim po visokoj
mokroj travi. patike su opet skroz mokre. ode mi snaga
i ?
mnogi se potoci spuštaju u dolinu ka velikim vodama ali ovaj koji
gledam survava se i peni ne znam šta je belje oblaci sneg ili penušasti potok
i ?
dvadeset do jedan. košulja i čarape su se osušile na rancu. stavljam i majicu
da nije bilo onog lutanja kroz travu ovaj uspon bi bio pesma ovako su dve pesme
i ?
izgubim se zato što ne gledam. panika me hvata jer više ne vidim
i ?
čovek u narandžastoj putarskoj jakni i pantalonama sa malim
rancem na leđima lopatom i četkom u rukama hoda i čisti put kao kuću
i ?
umoran sam umorio sam se u lutanju i nadanju
da više nema uspona kad ono evo ga. e moj druže
i ?
1547 metara nadmorske visine. pijem austrijski jogurt i sveži vazduh. premoren sam
premoren sam jebiga. put se sastoji od uspona padova i ravnog. ostalo sam ja i prihvatanje
i ?
priča
u stari drveni alpski restoran ulazi čovek tridesetih godina
sa rancem na leđima očito neka lutalica. restoran je prazan
i on ugleda četrdesetogodišnju ženu kako pije dupli jogurt i
gleda ga. umoran je i on ga pije i gleda je. pakuje se i izlazi
i ?
petnaest godina kasnije u primorskom gradiću
neko kuca na njegova vrata. on je prepoznaje ženu
iz alpskog restorana bez pozdrava ona mu kaže ti si
čovek moga života tražim te već petnaest godina
i ?
topi se grudva snega u mojoj šaci
i ?
izbezumljen sam od napora. iz dva autobusa izlaze francuski turisti
sindikalci da vide pogled. gledaju i mene razgolićenog i razvaljenog
na klupi. i mene i njih tera kiša mene niz put njih u autobuse
i ?
mladić u velikom buldožeru nosi šljunak uzbrdo ja silazim. plav je pitkog
lica sa naočarima nežno mi se javlja i taj mi pozdrav iznese umor iz tela
i ?
prvi put vidim ovce crne ovce u austriji. jedan
momak izlazi iz plavog forda i piša odmah pored vrata
i ?
u ravnici sam. pet i pet je. tri sata sam se penjao i dva silazio. hodam
po travi dole u gerlosu. kako je to meko i kako odmara umorne noge
i ?
sada je pola šest sada je sedam sada je oko pola osam i
stalno pada kiša. dve patke plivaju po jezeru hladno mi je
i ?
deseti dan
pola deset je krećem. sunce je vrlo hladno. noćas sam se
probudio sa željom da nastavim da hodam samo da hodam
i ?
serpentinska spuštanja. dobro sam
i ?
počinje briga za bližnje. oni ne znaju gde sam ja i kako sam ali
ni ja ne znam kako su oni. navlače se crne misli i slutnje u glavi. na
momenat mislim da neću izdržati ovu samoću. nailazi autobus sa ženom
vozačem podiže ruku i pozdravlja me. ni ne zna koliko mi je pomogla. a možda i zna
i ?
silazim sa puta na šumsku stazu na drvetu slika
hrista na krstu. evo je i druga. to je izgleda niz slika
i ?
slika 10
hrist stoji na položenom krstu a radnici
uzimaju čekiće za razapinjanje iz pletene korpe
slika 9
hrist je oboren kanapom mu vezuju vrat i vezuju ga za krst
slika 8
krst je na leđima hrista njegovi učenici se hvataju za glavu i plaču
slika 7
hrist u plavoj odori i crvenoj košulji puzi i vuče krst. vojnici ga udaraju i teraju
slika 6
krst je na leđima hrista i drži plašt za koji se drži i devojka
nisam primetio sliku 5. slike su na drveću na svakih pedesetak metara
slika 4
hrist vuče krst pognut do zemlje vojnici ga šibaju
slika 3
hrist na kolenima sa krstom iza njega. ulazim u malu pećinu
sa statuom majke božije. par drvenih klupa gori sveća. mir je
slika 2
vojnici stavljaju krst na leđa hristu ali on se još opire
slika 1
hrist vezanih ruku na leđima stoji pred masom
na suđenju. islednik pokazuje rukom u hrista krivca
i ?
tako sam sišao ovom hristovom stazom na sam početak
upiranje prstom prstom osude. staza je bila obeležena brojem
8 znakom večnosti. svaki vrh je stradanje i ljubav kaže mi staza
i
ti si čovek
moga života
tražim te već
petnaest
godina
i
nailazi autobus
sa ženom vozačem
podiže ruku i pozdravlja
me. ni ne zna koliko mi
je pomogla. a možda
i zna
i
hodanje
za poeziju
je
pesma
zavet
zavet
pesmi
i
pesma
zavetu
i
hodanje
za poeziju
je
odbrana
od
čuvanja
samog
sebe
i
hodanje
za poeziju
je zauvek
starica koja je
rukom uradila
ovako
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
hodam da bih video sebe kako hodam
15. februar 2025.
27467. dan mog života
sedmi dan
doručkujem pušim cigaru. deca kućevlasnika
devojčice lepo obučene istrčavaju napolje. nedelja
je. jedino se deca mogu nezasluženo radovati
i ?
pola deset je krećem. staje mi jedan momak sa
crvenim opelom da me poveze kažem mu da idem
pešice on se smeje i podiže ruku ka glavi pozdravljajući me
i ?
plavi leptirić poginuo na putu. religija jeste opijum za narod
ali ideja da je religija opijum za narod je još veći opijum za
narod. hodam i gledam po površini da bih zavoleo sve stvari
i ?
plavi leptirić poginuo na putu. najbolje je kada se krećem sporo i
prepustim se sporosti onda čujem muziku u sebi. koraci su ples. životinja
je na nogama. prelazim preko reke isel. subotom samo snovi stižu a nedeljom
je čovek usamljen. družiću se sa rekom. pored reke ugledam van goga
i ?
plavi leptirić poginuo na putu. auto je udario srnu
leži mrtva na putu. hodam i okrećem se ka njoj
i ?
reka se tako veselo preliva preko kamenjara kao da uživa u sopstvenom kupanju
i ?
čemu me uči ovo hodanje. da sam deo celine
da sve ono što primim treba i da dam. da nikada ništa
ne ostaje u meni nego da samo prolazi kroz mene. sve
što zadržim za sebe je prepreka za nova primanja
i ?
mislim na moje stare drugare čedu. mirka. slobodana
slavka. sada jedan od njih puši doživljaj. sada drugi puši
cveće i travu. treći puši udruženi rad. četvrti puši poistovećivanje
hodanje je kao reka-roman u kome svi puše cigare. sve jedno iz
drugog izlazi. hodanje je ravno ravno koje se poravnava. kraljevski
put. rečenica izlazi iz rečenice. putnici pravi jedino su oni što
zbog putovanja uvek idu na put neočekivano kaže bodler
i ?
pola tri je perem noge i lice u reci sušim se na klupi
i jedem.*** žedan sam prijaće mi mleko koje je još jutros
ostalo u rancu. mleko se pokvarilo. sada sam i tužan i žedan
_____
*** pre petnaest godina u zatvoru sam zamišljao ovakvu sliku kao sliku slobode
_____
i ?
smračilo se usta su mi suva. zatravnjeni nasip
pored reke je lep i ne vidim mu kraja ali mene boli tetiva
i ?
u sobi sam. kiša pada po krovu i reklami benzinske pumpe
zurim kroz prozor i mislim na jovin oljenku devojčicu koju sam
prvu poljubio pre 23 godine i više je nikada nisam video sada
bih voleo. tužan sam boli me ćutanje boli me tetiva nedelja je
kiša pada. nedelja je tužna kažu mađari peva bili holidej
i ?
osmi dan
zvona u selu huben tu sam prespavao krećem. pada
kiša sija se asfalt. dva motoraša u crvenim kišnim kombinezonima
projuriše pored mene eno ih već u drugoj krivini i više ih ne vidim
i ?
ne izbacujem šljunak u patici da bi mi to sitno
žuljanje odnelo pažnju od bolova u telu. kad bi mi
pomogla izreka na psu rana rasla na psu i zarasla.***
negde su jorgovani već precvetali i venu ovaj se rascvetao
u punoću svoje prašnjave lila boje. zaboli me od njegove lepote
_____
*** pomogla mi je
_____
i ?
danas je crkveni praznik i sve je zatvoreno opet ne znam
šta ću jesti. parče hleba namazano prazninom. prazninom
i ?
kiša pada silazim prema mitersilu. vetar mi širi
plastičnu kabanicu hodam da bih video sebe kako hodam
i ?
otkačena devojka cupkajući sa noge na nogu stopira. čujem
muziku sa groblja. strašno je zima. navlačim svu odeću na sebe i
kolenice. zebu mi ruke od hladne kiše. vetar me probija. liči da će sneg
i ?
ja sam kralj ove autobuske stanice. nikad nisam pomislio
da ću biti kralj niti da se kraljevi moraju sklanjati od kiše
i ?
tri devojčice jašu male ponije kiša i vetar im raznose kose
i ?
jedan konj u daljini kisne u travi
i ?
devojčice na ponijima se vraćaju iz sela. jedna zamahne mokrom
kosom unazad. primeti ih konj u daljini i njišti. jedem zadnju koricu hleba
i ?
šuma se isparava i oblaci se navlače nad brdom kao da se zapalilo
pada kiša. voda privlači sebi drugu vodu koja s njom se dira.*** navukao
sam plastičnu kabanicu na lice i gledam samo pred noge. put je prepun
vode koja se sliva gazim po njoj. kada mi vetar svuče kabanicu sa lica
vidim začuđene poglede iz automobila koji kao da se pitaju ko je ovaj ludak
___
*** kaže leonardo da vinči. i kaže voda kad siđe u vodu više ne teži i
više ne želi ići do središta sveta. i još kaže svi će ljudi pobeći u afriku
___
i ?
kiša je stala skinuo sam kabanicu mokar
sam i srećan. svađam se sa prijateljima borim se
za svoju misao borim se za besmislenost ovog hodanja
i ?
odeća se najbolje suši u hodu
i dalje se svađam sa prijateljima
i ?
uzbudljivo teče reka umiruje me. svađe
su glupost posledica nedovoljnog gledanja
i ?
volim siromaštvo a da ne znam zašto. čini mi se da
koliko više ne znam da ga toliko više i volim. možda je to
i zbog ovih bogatih kuća koje mi nisu lepe u kojima vidim kraj
i ?
u naporu se moram čuvati gordosti.*** za svaki slučaj
pljunem možda će bar deo gordosti izaći sa pljuvačkom
_____
*** blago tebi ti ćeš se u hodanju osloboditi svoje
taštine rekla mi je ista žena mesec dana ranije
_____
i
najbolje je
kada se krećem
sporo i prepustim se
sporosti onda čujem
muziku u sebi. koraci
su ples. evo tu počinje
muzika mojih hodanja
i ples mog hodanja
kojim će se kasnije
na ruži lutanja
ujediniti
u
plesanje
i
pevanje
i
čemu me uči
ovo hodanje. da sam
deo celine. da sve ono što
primim treba i da dam. da nikada
ništa ne ostaje u meni nego da samo
prolazi kroz mene. sve što zadržim za
sebe je prepreka za nova primanja i
tako se polako fiktivna ekonomija
počela preobražavati u
ekonomiju savesti
i
hodam
da bih video
sebe kako
hodam
eto
meni
mog
koana
zauvek
i
svađam se sa
prijateljima borim se
za svoju misao borim se za
besmislenost ovog hodanja
svađe su glupost posledica
nedovoljnog gledanja. svako
svađanje je gađenje pre
svega nad samim
sobom
i
meni je
sad 75 a onda
mi je bila 38 skoro
pa duplo više nego
sad ali gle čuda to
onda je i sad
i
meni je
tad bilo 4
godine od odluke
da ću hodati i hodanjem
činiti i učiniti ono što hiljade i
hiljade ljudi čine za hiljade
i hiljade godina
ODLUKA
odluka o velikom hodanju
jedan čovek može i treba da uradi
sve ono što urade hiljade i hiljade
ljudi za hiljade i hiljade godina
1983
i
meni je
tad bilo ko i
svakome ko se
bilo kad usudio i
poduhvatio i ko će
se bilo kad usuditi i
poduhvatiti da bude
i čini baš ono i samo
ono što jeste ljubav
sloboda istina za
svako i sva bića
svemira a to da
bude i jeste
bog
i
to
jedan
jedini
bog
i
jedan
jedini
bog
je
živi
bog
i
živi
i jedan
jedini bog je
bog čedo čedo
bog i to pred
tvojim
očima
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ideja je uvek stara korak je uvek nov
14. februar 2025.
27466. dan mog života
krećemo
voljeni
vrh planine u koji sam gledao i mislio na suna istu i aju sada oblizuju oblaci
i ?
skidam sve sa sebe go sam pored reke gejl. ručam pušim masiram
butine i tabane gledam u vodu pružim noge i telo odmaram se na suncu
i ?
mislim na pisca čije ni ime ne znam. pre tri meseca
pročitao sam tri njegove kratke priče o šetanju u književnoj
reči. atmosferu u tim pričama prepunu mekoće i tihog zračenja
prepoznajem u svakom svom bolnom koraku***
_____
*** robert valzer mala šetnja
hodio sam danas planinom
vreme je bilo vlažno a čitav krajolik siv
cesta međutim beše meka tu i tamo vrlo čista
najpre bejah u kaputu ali uskoro ga skinuh preklopih
i prebacih preko ruke. hodanje čudesnom cestom pružalo
mi je sve veće zadovoljstvo čas beše uspinjanje čas opet spuštanje
brda su bila velika i kao da su se okretala. sav taj planinski svet izgledao
mi je kao ogromno pozorište. prekrasno je vijugala cesta preko planinskih
litica. spustih se u duboku klisuru kraj nogu mi je šumela reka voz je proletao
ispuštajući raskošno belu paru. poput glatke vrele struje išla je cesta klisurom i
dok sam prolazio činilo mi se da se uska dolina savija i omotava oko sebe. sivi
oblaci behu nad bregovima kao da su se tamo odmarali. susretoh mladića
putnika sa rancem o leđima koji me upita da li sam video dva druga
momka. ne rekoh. dolazim li iz daleka. da rekoh i nastavih dalje
svojim putem. ubrzo videh i čuh dva putnika prolazili su pevajući
selo je bilo posebno lepo niske kuće odmah pod belim
stenovitim liticama. susretoh nekoliko vozila i ništa više
na poljskom putu videh i decu. nije ti potrebno nešto
naročito da vidiš. i ovako vidiš mnogo
priču je preveo žarko radaković čovek koji me
je devetnaestog dana sačekao u hajningenu
_____
i ?
moj ujak steva temerinski nikada nije bio van svoje zemlje
jer ne priznaje granice. ja sada hodam za njega bezgranično
i ?
igram se sa štapom. on je tako lep i dobar drug
mudar je mudriji je mudriji nego što sam mislio
i ?
pola šest je. peku me ruke izgorele su. sunce me ceo dan
iscrpljuje i otežava hodanje. sve je i lako i obično samo hodaš
ipak i teško i začuđujuće. ne znam ni ko sam a hodam. odmičem
a ne odmičem. ne odmičem a odmičem. misao stalno hoće da
pobegne iz tela da postigne bez postignuća da pobedi vreme - jer
vreme je teško ko bog - i da dođe do kraja. zaboravlja
da i telo misli i da su ravnoteža
i ?
skinuo sam ranac da se suši na klupu parkinga sa česmom
idem da bacim tetrapak od soka iznenadim se kako sam čudno
lak skoro poskakujem. setim se i ugledam ranac leži na klupi
i ?
već pola sata hodam a velika planinska gromada sa moje desne strane se ne pomera
kao da je gledam stalno sa istog mesta kao da nisam pola sata hodao. nikako da je obiđem
i ?
osam i petnaest je ljudi se lepo javljaju bože pomozi. umoran sam
ceo postajem bol ne mogu više hodati ni za koga. samo još do ovog sela
i ?
nije bilo prenoćišta. kako ću dalje kad ne mogu više a moram. boli me
koleno hladno je put je ravan krećem se sporo da bih se uopšte kretao
i ?
devet je. soba je 150 šilinga. žena je ljubazna
šesti dan
devet je sati krećem iz delaha. gledam mladu zelenu travu i mislim na dolores čaće
i ?
hodam unazad za kaluđera koji je hodao unatraške od londona
do glazgova zviždeći pri tome jednu staru englesku himnu a hulio
kortasar mu posvetio svoju poslednju knjigu autonauti kosmoputa
i ?
priča
susretnu se vitez i samuraj
samuraj pita viteza - ti si vitez
ja sam samuraj - odgovori mu vitez
ti si samuraj - pita vitez samuraja
ja sam vitez - odgovori samuraj
i ?
čujem božanska crkvena zvona. podne je u kečbahu. automobil zapara
asfalt. krećem ka jednom vrhu. upeklo sunce zvona ga pozdravljaju. subota
je pretovarao sam ranac sa mlekom i sokom za popodne i sutra. težina ranca mi
udara u mozak. sunce je. nema vazduha. uspon je svi su se sakrili po kućama
niz serpentine dolaze mi u susret kolone vozila mnogi su krenuli na more
i ?
znoj curi sa mene. gledam u jedno dupe. dupe
jedne žene i neka struja me tuče kroz slabine. mesto
ovog penjanja bilo bi mi mnogo potrebnije to dupe koje se
pretvorilo u smisao po sebi izvan njega nema ništa ništa i
ne postoji samo ono glatko meko i okruglo dok se polako
pokreće. sve nestaje osim sunca i ranca
i ?
uspon još uvek. zauvek. hodam bez vazduha i polako. mislim
na milovana danojlića i njegova hodanja.*** ovakvi usponi i
samoća su najbolji lek protiv agresije moja se pretvara u molitvu
_____
*** da li je on u hodanju osetio svoju rečenicu jedino
da nisam bio bio bih bio takav sam želeo da budem
_____
i ?
mislim na želimira žilnika. branka hofmana. mislim na zatvorene. mislim
na aleša debeljaka i mihu zadnikara. mislim kako je kupusu bez vode
i ?
zaustavlja me policija. gledaju pasoš i potvrdu o
hodanju. all right. gut gut kaže policajac i skida kapu
i ?
kad mislim na seljaka kako sad kopa. kad mislim na lopataša-škarpera kako sad
izbacuje zemlju iz rova. kad mislim na livca kako sad u livnici lije svoj znoj. kad mislim
na kesonca kako sad misli na svoj kukuruz. kad mislim na proganjanog kako sad nema
gde da se skloni jer je okružen ležernom javnošću. kad mislim na sve one kojima je sad
teže nego meni na ovom usponu sramota mi oblije lice. ta sramota to je ta poezija
i ?
prislonim uvo da slušam lišće kako treperi na vetru
ako pristanem na napor i podignem glavu slobodan sam
i ?
jedan savremeni pesnik mislim da se zvao buda rekao je usamljen se kreće kao nosorog
i ?
skrećem sa glavnog puta ljubljeni makadam
čujem svoje korake po njemu valjda neću zalutati
i ?
zalutao sam. makadamski put vodi u brdo a ja se trebam voditi-spustiti u
obertrauberg. spuštam se niz liticu. malo malo pa skliznem na dupe. vrlo je opasno
za moje koleno patike se keze. uhvatim se za granu i sjurim do sledećeg drveta
i ?
spustio sam se u ravnicu prepunu kamenja. valjda će
me potok odvesti ka dolini. sve se beli od kamenja i sunca
i ?
potok me je doveo u kurac. ovde je veliki vodopad. levo i desno se ne
može. vraćam se nazad. zaista je dovoljan samo trenutak da bi se zalutalo***
_____
*** ja se užasavam prirode rekla mi je jedna žena tri meseca kasnije
_____
i ?
jedva sam se iskobeljao. sav sam mokar od znoja ali još
nisam na pravom putu. konačno evo ga. izreke su zakoni a mi ih
potvrđujemo preče preče naokolo bliže potvrđivao sam to pola sata
i ?
mislim na vladimira velimirova i njegova maratonska trčanja. spuštam
se obeleženom šumskom stazom. butine se naprežu i klecaju kolena kao
i pre tri godine dok sam se spuštao crnogorskim kamenjarom ka glavi zeti
i ?
odmaram se na kamenitoj obali velikog potoka. u ograđenoj šumi stoji srna i
gleda me. lepa je i počinje iz straha i radosti da skače. kako to lako čini. vitka
je. mlada. naglo i nekako smešno trza vrat. ima lepe uši. sve je kao blagost
i ?
ležim na leđima. stvari se suše gledam u daleko nebo. hodanje se sastoji
od viđenog i zamišljenog. odjednom preda mnom ogromni medvedasti žuti
pas prilazi mi. valjda me neće dirati. miran sam. odlazi. zamišljeno je kao voda
i ?
mislim kako su doživljaji sa ovog hodanja toliko minimalni i bogati u
teško objašnjivom. neizrecivi. da bi bilo lepo o tome napisati knjigu
i ?
prelazim preko mosta reke drau. stotinak kilometara odavde to je
reka drava. zapravo i sada je. ideja je uvek stara korak je uvek nov
i ?
pred jednim hotelom dva motoraša i motorašica. moćni
sa svojim lepim licima kožnim jaknama jakim mašinama. u
odnosu na njih ja sam kao stari radio ili siromašni kaluđer zavetnik
i ?
kad istresem patiku uvek ostane još poneki šljunkić. ulazim
u tiroliju piše na kamenom stubu od koga odzvoni udarac štapa
i ?
sedim u travi kod nikolsdorfa. crtam pejsaž. mnogo crnih i par žutih
krava u daljini mirno stoje. miris planinskih trava čuju se zvona koja
se razležu predvečerjem. hladan vetrić mi klizi po licu i golim rukama
i ?
put je ravan pala je noć. ponovo nalazim karmin pored
puta. brojim korake između kilometarskih znakova. prve noći
u lancovi video sam mlad mesec sada je prešao svoju polovinu
i ?
u gostionici pre sela nalazim prenoćište. 120 šilinga. pijem kafu i
pišem pismo žarku radakoviću. gledam u mlado lice konobarice odmara me
penjem se uz široke stepenice boli me tetiva iznad pete desne noge. spavam
i
igram se sa štapom
on je tako lep i dobar drug
mudar je mudriji je mudriji
nego što sam mislio
i
ovakvi usponi i
samoća su najbolji lek
protiv agresije moja se
pretvara u molitvu
i
kad mislim na
sve one kojima je sad
teže nego meni na ovom
usponu sramota mi oblije
lice. ta sramota to
je ta poezija
i
ideja
je uvek
stara korak
je uvek
nov
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima