AUTOBOGOGRAFIJA

2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365

autobogografija su oboženja autobiografijom

autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije

autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem 

autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom

autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju

 

    Ti
    si

    426429

    pupoljak

    ... da bi lakim korakom hodao jezik boga

    8. mart 2025.

    27488. dan mog života

     

     

    13:30  ono što siromašne ljude čini istim sa bogatima to je što siromašni liče

    na sve siromašne kao što bogati uvek liče na sve bogate. samo (im je) da liče

     

     

    draga tanja

    reksi

    uskoro će dva sata

    malopre sam jeo. sedim na

    nekom velikom panju ispred mene

    je jezero na njemu dva pecaroša. tiho

    je čuje se ptice i vetar. premeštam noge

    malo ovako malo onako da ih odmorim

    sada i dok sam jeo osećam se srećan

    jer kao da ne postojim a ako postojim

    onda sam samo ono što me okružuje

    kad pogledam prema jezeru vidim

    gledam. čuju se zvona sa crkve

    tanja da li ti znaš ko smo

    mi na ovom svetu

     

     

    14:30  opet paperje kao ono malopre nad jezerom o kome sam pisao mirni

    koljenšić. nestaje se kad nam je lepo napisao sam vesni striki da kaže luki

     

     

    14:40  bulke

     

     

    14:55  o svetlosnom ja

     

     

    14:56  ši-ti-pi-pa. peva mi jedna ptičica

     

    tiki-ti-tiii. javlja se druga

     

    vc-vc-vc-vc-vc-vc. peva treća i preleće mi put

     

    kad bih imao po jedno uvo za svaku. imaš reče mi savest

     

     

    15:00  georg hajm. georg trakl

     

     

    15:10  ja ne mogu izraziti drugo od onog što ja inače jesam ali da li ja to izražavam

     

     

    15:12  ovo što radim ne radim sa talentom nego sa vetrom koji ćarlija oko mene

     

     

    15:13  vidim ono isto

    što je video i van gog no u tom

    trenutku vrlo visoko iznad pašnjaka

    beskrajnih poput pustinje nadirale su jedna

    za drugom ogromne mase oblaka a vetar je

    najpre udario na niz seoskih kuća sa njihovim

    grupicama drveća s druge strane kanala gde

    prolazi crni put od zure. to drveće je bilo

    prekrasno gotovo bih rekao da se odvijala

    jedna drama u svakoj figuri odnosno

    svakom stablu. no uprkos svemu

    celina je bila gotovo

    još lepša...

     

     

    15:16  približavam mu se ali približavam se i šumi iza koje je do 

    sada virio a evo sada je i sasvim nestao toranj crkve sela u koje idem

     

     

    15:18  handke je rilke. ja sam trakl a humor je pristojnost očajnika

     

     

    15:40  zašto tek danas žuljevi na nogama

     

     

    16:17  čitam vitgenštajna i prolazim pored (na desetine ih je)

    groblja poginulih u ratu u kojem je i on učestvovao u kojem je i trakl

    poginuo. groblja i problem jezika. itd. žito i mrtvi. itd. genije i smrt

     

     

    16:31  možda je ključ za razumevanje dužine mojih radova u

    mom boravku u zatvoru. u onom magičnom što sam u njemu

    naslutio. život kao doživotna robija. dužina kao telo večnosti

     

     

    19:18  same mi dolaze dečije pesmice koje sam

    pevao u zabavištu ide majka s kolodvora dija dija don...

     

     

    deveti dan

     

     

    draga vesna

    tiju le moflen 8:50

    juče je bilo prelepo hodao

    sam uzanim putevima preko polja

    taj dar da prepešačimo. da ideš nogu

    pred nogu da se ne obazireš samo ideš

    ideš i ideš. jer znaš da poštuješ i slaviš

    jer ti je stalo do učtivosti. ovaj kraj pa

    to je mnogo groblja iz prvog

    svetskog rata. voli te

    miroslav

     

     

    dragi slobodane

    juče sam lepo mislio

    na tebe trakla i georg hajma

    od tebe sam prvi put čuo za njih

    od tebe sam prvi put osetio opijenost

    poezijom. prazninom. biti mek. pun pažnje

    i pažljivosti. nestati u susretu sa drugim. bila

    to kijavica ili hendlovi oratoriji. utihnuti da bi

    se drugo proslavilo. lepo si pričao kada smo se 

    pre mesec dana vozili po beogradu. o skromnosti 

    o istrajavanju da se ostane tik na ivici ponora

    juče sam video zečeve i tornjeve crkava i mnogo

    grobova i mnogo ptica i mnogo polja. mislio

    sam o našoj priči koju smo započeli 1969 ili

    početkom 70-te u podrumu tribine mladih

    ne postoje druge priče osim one jedine

    jedine priče o pričanju i slušanju. ako

    hoćeš napiši mi nešto o slovu

    i. jer je ono slovo

    hodanja***

    _____

     

    ***slobodan tišma

    iz dnevnika

    20. jun 1990.

    miroslav me je u pismu

    zamolio da mu napišem nešto

    o slovu i. rembo je napisao pesmu da

    li sonet ne sećam se o vokalima dakle o

    glasovima a ne o slovima o znacima. slovo

    je znak glas nije znak. znak je samo u domenu

    vizuelnog. dakle slovo i je falus označitelj i to u erekciji

    označava uterus kao prazninu kao odsutnost ili pak klitoris

    kao mali falus sa kojim se bori i koji pokušava da mu vrati znak

    dionis protiv prijapa (priaptelja). to je sigurno jedna ideja. koliko

    zanimljiva. osećam stid dok ovo pišem. jasno je da ovo nema veze

    ni sa čim da su to samo moje lične nebulozije. ali eto. primitivni

    filozof. ne daj bože da nekog udavim. greške koje sam ovde sigurno

    počinio su možda opterećene značenjem - neznačenjem. to bi bilo

    jedno moje viđenje slova i koje mi se ne dopada. uostalom reč

    imperijalizam počinje ovim slovom a imperijalizam je uvek u vezi

    sa seksom. neminovno kada je u pitanju semiologija ne može se

    izbeći priča o seksu i samim tim o moći tj. volji za moć zatim o

    krivici i kažnjavanju tj. o žrtvi i ritualnom ubistvu. to su sve stvari

    koje ne volim. koliko sam ovde tek napravio grešaka. šta znači 

    reč semiologija. mnogo mi je draže slovo i kao veznik kao reč

    kao znak jednog šireg niza koji povezuje različite stvari. suština

    epa suština priče i pripovedanja je u tom i tu je u pitanju

    samo povezivanje nema označavanja dakle poništavanja

    to je homersko slovo - reč a onda sunce zađe i na sve

    puteve spusti se tama. to je ključna reč - slovo i kod

    borhesa i... onda krenemo tako u pravcu

    planina. i ja i ti svi mi smo božija deca

    akoipak volim tu reč nade. u

    kakvoj je funkciji slovo i kao

    sastavni deo neke

    reči ne znam

    _____

     

     

    10:30  za 1230 dana je mikelanđelo islikao sikstinsku kapelu

    računajući i dane u kojima se odmarao ako se odmarao

     

     

    13:25  nekad nađem odlično mesto za ručak. kao ovo pod šumom

    na starim laskolama. velikim sa gumenim točkovima od masivnog

    drveta okovana laskola. jadni konji. meni odlično a godine prolaze

     

     

    14:04  leti golubije perje malopre nastradalog na putu. podigao sam ga 

    i sklonio sa puta u travu. krv mu je pošla u korenu krila. sad već spava

     

     

    14:24  moj junak na ovom hodanju je ptičiji govor i gustav landauer

    biće lepo živeti jer je preda mnom želja da saznam ko je on

     

     

    14:40  vitgenštajn ili kako do kraja sebi otežati (lude. lutalice. pesnici. filozofi. monasi

    umetnici. prosjaci) da bi se hladne vode napio svet da bi lakim korakom hodao jezik boga

     

     

    14:43  da li je neko obavestio golubove o brzinama kojima se čovek služi

     

     

    15:33  stil mi strašno razdražuje nerve bacim ga pod noge. na put

     

     

    15:52  počešao sam se prstima po jabučici i 

    iznenadio kako je glatko. juče je to mesto bockalo

     

     

    15:53  mislim o siromaštvu. o zavetima koji se

    daju siromaštvu da se ostane siromah. dok ovo zapisujem

    jedna ptica mi dugo peva na čistom nebu iznad mene i praznom

    putu preda mnom. ostati siromah što znači radostan duhom i topao

    dušom. ostati veran siromaštvu one prijave male dece koja ni ne slute

    u svojoj vedrini da će uskoro kad odrastu mnogo patiti u bedi. i...

     

     

    16:03  da sam pre dvadeset godina kao dvadesetogodišnjak

    znao da ću kroz dvadeset kao četrdesetogodišnjak ovako hodati za

    poeziju i mlatiti šapom po vazduhu da li bih bio sobom zadovoljan ili ne

     

     

    16:35  umetnost je tek onda kada je jednostavna

    kada je može svako napraviti. baš svako amin

     

     

    17:06  pišem ih (rečenice rečenice) tako da me nose u sebi

     

     

    17:50  da nisam plašljiv i stidljiv ja se ne bih nikada ovako spotucao

     

     

    18:52  uvek isto. ulazak u mesto. izlazak iz mesta. i tako

    stalno. vrata. prozori. žena. život. bog. iz njih u njih

     

     

    18:56  čučnem. umorio sam se

     

     

    19:31  stvar se pravi od pogleda ove devojčice koja je prolazeći pored mene

    skrivala svoj stid bezrazložno provlačeći prste kroz kosu i češući se o zid

     

     

    20:22  crknut. trideset kilometara bez većih pauza. i to prenoćište. jedva hodam. i...

     

     

    20:23  plač

     

     

    20:24  ja sam ipak srećan

     

     

    dragi vojo

    briej 22:50

    danas sam pešačio

    trideset kilometara od

    dva do osam uveče i to bez

    pauze jer u mestima kroz koja

    sam prolazio nije bilo ni jednog kafea

    kad sam pre dva sata ulazio u briej

    imao sam čudan doživljaj. od umora

    izloženosti i samoće rasplakao sam

    se i tako plačući odjednom osetio

    kako me preplavljuje osećanje sreće

    malopre kada sam silazio na kafu

    sve me je bolelo kao staklo. inače

    uživam čitajući o vitgenštajnu i

    gustavu landaueru za koga

    nisam ni čuo. ko je on

    da li u parizu postoje

    neki materijalni

    tragovi

    bodlerovog

    parižnjenja

     

     

    drago kajo

    briej

    evo tačno sam

    na polovini puta. naporno

    je ali je sve kako treba. nadam

    se da će tako i biti. pišem ti ne da

    bih ti govorio o sebi nego da ti sa ovog

    puta (jer su moja hodanja posvećena i bogu)

    pošaljem malo radosti. vidiš i sama meni sad

    ne možeš ništa pomoći. ni da mi smanjiš žuljeve

    ni da mi nađeš prenoćište ni da razgovaraš sa ovim

    ljudima ni da rešiš problem na engleskoj granici ako

    ga bude bilo. i zato bih voleo da pomogneš kome možeš

    a meni će neko drugi. kao što sam i ja ovde pažljiv prema

    svima umesto mene će prema tebi pažljiv biti neko drugi

    u parizu sam bio kod odličnog prijatelja i on pita kako ti

    je majka. njegov brat je bio u zatvoru a on i njegova

    žena će mi verovatno pomagali za ružu lutanja

    kad se vratim iz londona imaću književno veče u

    parizu. verovatno ti neću više pisati. ti ne brini i

    ja se stalno učim da ne brinem. briga je jedan

    od najvećih poroka. budi vesela i zdrava

    kad se budem vratio oko desetog jula

    javiću ti se pismom. eto. voli te

    tvoj sin koji sad polazi

    da pešači u

    snove

     

     

    i

     

     

    umetnost je

    tek onda kada

    je jednostavna

    kada je može

    svako napraviti

    baš svako

    amin

     

     

    i

     

     

    kad

    sam pre dva

    sata ulazio u briej

    imao sam čudan doživljaj

    od umora izloženosti i samoće

    rasplakao sam se i tako plačući

    odjednom osetio kako me

    preplavljuje osećanje

    sreće

     

     

    i

     

     

    ti

    ne brini i

    ja se stalno

    učim da ne

    brinem. briga

    je jedan

    od najvećih

    poroka

     

     

    i

     

     

    voli te

    tvoj sin koji

    sad polazi da

    pešači u

    snove

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ne izmišljaj. učini

    7. mart 2025.

    27487. dan mog života

     

     

    sedmi dan

     

    9:00  mučnina. gađenje nad sobom i svojim radom

     

     

    dragi ljubo

    (ljuba gligorijević)

    kambre 9:55

    nalazim se na početku

    sedmog dana. svaki deo puta

    je različit. tako je ovaj deo za mene

    ispunjen nepodnošljivim čemerom

    zelenim. počeo je blago sinoć a ščepao

    me je jutros čim sam otvorio oči. svaki pokret

    i svaki pogled se vraćao u mene. bedo govorili

    su mi tiho gotovo pažljivo ali neprestano. platio

    sam sobu dva-tri puta više od moje cene (235 fr)

    bol u leđima je prisutniji a ti znaš šta on šapuće na

    uho. takođe me bolucka u glavi i vratu da ne govorim o

    tom zelenilu boje čemera. ko neki trupac. bačen odbačen

    još su nas nemci sinoć slupali u fudbalu sa 4:1.* ** pišem ti

    sve ovo zato što je ovo stanje deo mog rada. jedna od stvari

    koju pokušavam u umetnosti jeste da budem u onome što

    većina umetnika samo naznačuje pokazujući da znaju o čemu 

    je reč da su pismeni a mene interesuje da budem. da jesam

    devet meseci javnog pisanja romana u muzeju savremene

    umetnosti osim staviti tvoj rad u kontekst sličnih radova znači

    podneti ogromnu energiju. biti neprestano izložen. biti na ivici

    duševnog rastrojstva jer niko ne vidi da sam rad počeo skokom

    u ponor. tako i ovo hodanje. to su brate količine. sve od pejsaža

     (tolikih) preko ljudi (mnogo ih je) sa svim životinjama (na

    putevima ginu) sa svim zgradama (ambicioznim i tužnim) sa

    nevoljama kišnjenja (baš ih je) neizvesnim prenoćištima (moja

    najveća nevolja) zatvorenim radnjama za hranu (mali udarci)

    bolovima (nisu veliki ali plaše da će biti) i sve to smišljeno

    smisla radi a ja na momente (hvala bogu ima i ozarenja)

    ne znam ni ko sam ni gde sam i koji mi to kurac fali pa

    moram da podnosim toliku količinu bede i krivice

    i sve to još za poeziju. dragi ljubo pa kad je

    tako nek je tako. za poeziju. tvoju

    mnogo te pozdravljam

    miroslav

    _____

     

    *** kuknjava je svedočanstvo o mojoj nemoći i gađenju nad samim sobom

    _____

     

     

    dragi vojo

    kambre 10:23

    još nisam krenuo

    osećam se baš loše

    pogotovo pre sat i po

    sad  je malo bolje. jad

    i besmisao. ali umesto

    kuknjave evo mojih

    finansija, možda će

    ti biti zanimljivije

     

    prvi dan

    soba u šarlevilu 105

    geografska karta 20

    poštanske marke 260

    kafa 4

    389 fr

     

    drugi dan

    soba  110

    sok sir puter 44

    hleb kroasan 8

    dve kafe 8

    blokčić koverte 14

    184 fr

     

    treći dan

    soba i kafa 65

    sok hleb kroasan 10

    kafa i dva piva 19

    94 fr

     

    četvrti dan

    soba 110

    dve kafe

    2 l soka

    hleb mileram

    sir puter  55

    165 fr

     

    peti dan

    soba 105

    kafa 8.5

    hleb 2,5

    sok 6.5

    kafa 4

    126.5 fr

     

    šesti dan

    soba 85

    tri kafe

    hleb 13

    98 fr

     

    sinoć sam morao

    ponovo stopirati. pa danas to

    moram nadoknađivati odlaženjem

    u stranu nekim drumovima koji mi

    nisu na putu. (beskrajno

    skretanje je put boga)

     

     

    10:57  zašto je niče morao toliko da pati. van gog. arto

     

     

    1:07  privatan posed nomadi napolje. slučajno primetim tablu sa

    ovim natpisom dok sam čitao o grotovskom ja nomad. i jesam napolju

     

     

    11:30  grotovski. bruk

     

     

    12:21  kad sam izlazio sa groblja engleskih vojnika 

    iz prvog velikog rata zašuštalo je lišće na ogradi

     

     

    12:45  vucaram se ulazim u burlon čitajući benjamina. trgnem

    se i zamišljam bodlera... osećam njegovu glad za moralom

     

     

    dragi vojo

    burlon 13:15

    u ovom kraju su se

    vodile teške bitke u prvom

    ratu. prošao sam pored dva

    engleska groblja. lepo su uređena

    i kao da se tom urednošću bore

    sa haosom rata. moj put je

    nastavio trećeg dana

    vraćanjem unazad

     

    treći dan

    hirson - st. michel - watigny - blissy - st. michel - hirson

     

    četvrti dan

    hirson - neuve-maison - wimy - reu-de-guise - la capelle

     

    peti dan

    la capelle - le nouvion - bergues - catillon

    (između la capelle i le nouviona pisao sam havelu)

     

    šesti dan

    catillon - le cateau - inchy - beauvois + 1 km pa sam stopirao do cambraia

     

    sedmi dan

    (nadoknađujem pa odem ka amiensu) - cambrai - fontaine - notre-dame - annux - bourlon

     

    sad sam odužio jučerašnjih deset kilometara i krećem

    prema margionu ali nisam siguran da će tamo biti prenoćišta

     

     

    draga tanja

    (tanja marković)

    13:35

    voleo bih da je prilika

    da ti pišem ljubavno pismo

    jer u velikim osamama ljubav

    je tako važna. ja sam često bivao

    sam i uvek sam zamišljao da će pored

    mene biti žena. saveznik radnik saradnik

    rasadnik. i to mi se desilo dva puta ali polovično

    u svakom slučaju hvala ti za zagrljaj pred moj

    polazak. inače svi ovi dani su tako prisutni da ih i

    ne primećujem. nestaju kao spoznaja. neki trenuci

    su veličanstveni drugi su teški. jesam do poništenja i

    jesam od njega. hodajući stalno pišem u jedno belo

    blokče. svaki zapis obeležim vremenom i tako

    pravim tekst od trenutaka kao što put prelazim

    koracima. evo šta sam zapisao. na primer trećeg

    dana oko tri sata 15:57 krenuti na hodanje

    znači štap u ruke. radost u noge

    hodati znači štap pod mišku i

    tekst u šake. nežno te

    pozdravljam

     

     

    dragi marjane,

    jan kot:

    na dopisnici koju mi je pre

    nekoliko meseci poslao nemački izdavač

    grotovski sedi pored pitera bruka... bruk je u

    crnom odelu i rolki. sagnute glave s ogromnom

    kosom koja mu prelazi takoreći u ogoljenu lobanju

    sa pramenovima kose sasvim sa strane. i grotovski

    je u crnom odelu ali sa duboko raskopčanom košuljom

    i pantalonama sa naramenicama. nosi sandale na bose

    noge. na trenutak možemo pomisliti da su se opet sreli

    vladimir i estragon čekajući novog godoa... bruku niko nije

    ravan u pretvaranju rituala u pozorište grotovski je dugo i

    uporno pretvarao pozorište u ritual... bio je usamljenik

    (grotovski). prijatelji i glumci mu se rasuli po svetu. ili više

    nisu među živima. odlazeći poklonio mi je knjigu za koju

    je rekao da se sa njom nije rastajao. priča hasida martina

    bubera... kasnije sam pitao grotovskog da li je on izmislio

    onaj trenutak lepote. ne rekao je samo je bog veliki

    režiser. euđenije montale pre no što krenu na put

    ljudi proveravaju putne liste. putne veze. stanice

    mesta noćnih boravaka. rezervacije (soba sa

    kupatilom ili tušem)... šarl bodler duhovno

    biće želi da bude jedno dakle usamljenik

    veličina je u tome da čovek postane

    jedan i da se prostituiše na neki

    poseban način

     

     

    14:35  do jablana

     

     

    14:36  i srednjovekovnih hodočasnika. čije su grehe

    oni iskupljivali. u kojim visinama su oni nestali u bogu

     

     

    15:42  hodam između ostalog da bih hodao a izgubio

    sopstvena uverenja. (posvećeno vesni milović)

     

     

    18:25  spoticanje. spotucanje

     

     

    18:26  pucam u hotel primavere u kojem sam prošle noći platio najskuplje prenoćište

     

     

    osmi dan

     

     

    dragi vojo

    aras 10:00

    prenoćišta nije bilo

    pa sam stopirao do arasa

    nekih dvadesetak kilometara

    sada polazim da to nadoknadim

    juče je bilo lepo. išao sam polako

    skoro se vukao gledao odsustvovao

    okretao se. gledao padobrance koji su

    skakali u grupama po deset naišao na

    izvanredno raspeće u drvetu. razmišljam

    ruži lutanja. kako da nabavim novac kako

    da dođem do simboličkog oca ko će mi sve

    pomoći kako će izgledati svakodnevnica na

    ruži kako ću prati veš kako se opremiti za

    hladnoću kako nikog ne uznemiriti kako doći

    do grotovskog i sličnih ljudi kako pronaći u

    svakoj zemlji ljude na koje bih se oslanjao gde

    ću držati tekstove fotografije crteže i sve ono

    što budem radio sakupio dobio itd. voleo

    bih da o svemu tome razgovaramo. čini

    mi se da je žena sa recepcije malo

    nervozna zbog mog pisanja i zato

    ću poći. pišem ti stalno jer ti si

    svedok mog polaska i možda

    možeš da osetiš snagu

    sitnica u mom hodanju

     tako mi ti dođeš

    pišem kući

    voli vas

     miroslav

     

     

    10:15  krećem nasumice

     

     

    11:00  vetar je neće biti kiše

     

     

    11:02  izvesnost (prenoćišta) me oslobađa za neizvesnije hodanje

     

     

    11:03  zec i ja. stao on stao ja. vetar. pomera se uši su mu visoko. put je

    u travi sav od trave. liže se. gledam ga. liže se. zvižduknem ne obraća pažnju

    gledam ga. liže se. krenuću. deset koraka ništa. jedanaesti okreće se i beži

     

     

    11:05  ovo je put kamilice

     

     

    11:30  ja sam krenuo desnim putićem

     

     

    11:40  na poleđini pisma prijatelju napišem

    šetam ovo pismo po poljima špartajući ih spokojan

     

     

    11:50  tu na poljskoj raskrsnici. baš tu

     

     

    12:00  prva trešnja i prvi paun

     

     

    12:07  okrepljujuća neprimerenost

     

     

    12:12  u polju sam. trava mi je preko kolena i vičem van gooooooog...

    van gooooooog... van gooooooog. osetim u glasu onu emociju kao kad dete

    viče mamaaaaaaaaa. malo se stidim i posle svakog dozivanja dodirujem rukom travu

     

     

    12:15  prolazim kroz pasulj. prošao sam. tu će dobro doći štap

    (uspon na nasip kroz gustu travu). na nekoj sam pruzi. da ne postoje

    šine bi trebalo izmisliti. one tako liče na put samo što više smrde

     

     

    12:17  hej nisam sam. ovo što zapisujem neko će čitati

    ti izvesno. shvatam tebi i pišem. nepoznatom. uvek sam to želeo

    možda sam zato morao doći na ovu prugu da bih to mogao učiniti

     

     

    12:23  teretni voz sa jedne i putnički sa druge strane. u putničkom je neko mokrio

     

     

    12:25  ne izmišljaj. učini

     

     

    12:27  uzbudljivo na pruzi. tek tu nema nikog a šine su prave u nedogled (slika

    boga). sve je ovde prljavo. braon boje kao braon cipele premazane crnim imalinom

     

     

    12:30  godiće vitgenštajn (vadim ga iz džepa) na ovoj pruzi

     

     

    12:35  godi. moja teškoća je samo jedna ogromna teškoća izraza

    filozofija je borba protiv opčinjavanja našeg razuma jezikom

     

     

    13:15  dečak na pružnom prelazu. izgubiti se

     

     

    i

     

     

    hodajući

    stalno pišem u

    jedno belo blokče

    svaki zapis obeležim

    vremenom i tako pravim

    tekst od trenutaka kao

    što put prelazim

    koracima 

     

     

    i

     

     

    duhovno

    biće želi da bude

    jedno. dakle usamljenik

    veličina je u tome da čovek

    postane jedan i da se

    prostituiše na neki

    poseban način

    šarl bodler

     

     

    i

     

     

    moja

    teškoća je

    samo jedna

    ogromna

    teškoća

    izraza

    ludvig

    vitgenštajn

     

     

    i

     

     

    filozofija

    je borba protiv

    opčinjavanja

    našeg razuma

    jezikom

    ludvig

    vitgenštajn

     

     

    i

     

     

    dečak

    na pružnom

    prelazu. izgubiti

    se. i izgubio

    sam se 

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    to je toliko lepo i besmisleno da samo zajedno čini poeziju

    6. mart 2025.

    27486. dan mog života

     

     

    13:42  jedan gospodin se vraća nazad kolima da me poveze. sa kakvom

    lakoćom mu se klanjam i zahvaljujem. kad se govori o zlu i dobru nekako se

    uvek zaboravi na najobičniju dobrotu koja ne pobeđuje nikakvo zlo nego...

     

     

    13:45  neće biti da je slučajno da najbolji govore o cveću. blejk je 

    pun cveća. dve najbolje knjige devetnaestog veka su o cveću i travama

     

     

    13:50  hodao sam (56 + 20 + 18 + 5) devedeset pet dana za poeziju da bih napisao put puta

     

     

    14:20  završio tekst o mangelosu. man - ge - los. mangelos. sremačke

    britve i vino. cigani i život u bestraga. najlepše je biti neprisutan - mangelos

     

     

    14:28 štap - unutarnja strela

     

     

    14:45  kako carski jedem na stepeništu seoske škole u subotnje

    popodne dok mi hleb sa puterom prolazi kroz grlo a sitna kišica sipne 

    tek po koju kap po patikama koje ne mogu da uvučem pod streju

     

     

    14:49  a tek sok majko kakve su to lepote. sok još više od putera žut

     

     

    15:00  nagnuvši poslednji gutljaj pogled mi ostade u nebu

     

     

    dragi milovane

    (milovan danojlić)

    upravo završih svoj subotnji ručak

    htedoh da ti pišem dok sam jeo ali sam sedeo

    na svesci. bilo je lepo. em sam jeo em sam pobegao

    od kiše. prava srećna gluperda. prvo sam hteo da ručam pod

    crkvom ali joj je bila loša nadstrešnica a nije bilo ni stepeništa

    a ovde pred školom na jednom sedim a na drugom su mi noge

    gospodski. a i nije padala po meni. sad je prestala. jeo sam

    hleb puter i sir. plus sok. na tvojim hodanjima bilo ti je verujem

    često ovako lepo. kad ne znaš ni gde si. ni ko si. ni odakle si. ni

    zašta si. ni kome si. ni dokle. ni ništa. nego samo hrana i samo

    odmaranje. sad sam tek ugledao kako me celo vreme sa crkve

    gleda njen zaštitnk sa štapom u ruci. moj je štap sa moje

    desne strane. sad postaje da mi biva hladno odozdo

    što govori da je to mera mog pisanja

    nego put pred noge bato

     

     

    15:40  ulovio sam dva zeca fotografskim aparatom

     

     

    16:00  ja nemam domovinu. moja domovina je ono što vide moje oči

    zemlja koju sada gledam ne pripada nikome. možda samo usnama

     

     

    16:04  kisnem pomalo. četvrti put skidam kabanicu

     

     

    dragi vojo

    katijon 20:10

    posle havelovog pisma još

    sam dva-tri puta kisnuo nasitno

    i onda na petsto metara od ovog mesta

    sam pokisnuo skroz. bi je to pljusak sa ledom

    nisam mogao ništa da preduzmem osim da prihvatim

    i budem mokar do gole kože. sva sreća da mi je kabanica

    sačuvala papire. sada dok ti ovo pišem na nogama su mi

    najlon kese a ipak mi je hladno. kad sam ušao u sobu i legao

    u krevet (to nije ležanje nego obamiranje) bilo mi je neprijatno

    što sam te izložio naporima u vezi havelovog pisma. ako je 

    tako zaboravi. u suprotnom primi ga kao igru. uostalom

    havel je ujutru jedne godine bio društveni izopštenik

    da bi u večernjim časovima iste postao

    njen najveći miljenik

     

     

    21:00  taj u sobi to sam ja

     

     

    dragi sun

    (sum mandić)

    danas sam kisnuo

    kao miš. popodne sam fotografisao

    dve zeke u travi. kada se vratim pokazaću

    ti ih. dok sam ih fotografisao setio sam se jedne

    lepe scene od pre par godina iz brezovice. bila je

    zima i roj bin je sa još jednim psom jurio dve mlade

    srne po šumskoj kosini i tada sam prvi put video kako

    je priroda lepo sredila da oni koji su jači i krvoločniji

    nisu i brži. dve srne su se po snegu kretale hitrije 

    od pasa i ja sam uživao u njihovoj brzini koja ih

    je čuvala. poljubi te tvoj drug miroslav

     

     

    dragi branko

    katijon 21:55

    na momente je prepuno

    neke radosti koja me nosi a na

    momente je zastrašujuće besmisleno

    i jedno i drugo je (izvesno) stvar bog zna

    čega. ničega. svačega. ničega i svačega. makar

    čega. no daće bog da kada se vratim pijemo one kafe

    prijateljske. iz prijateljstva gledam u mokre patike

    oslonjene na radijator. da li će se osušiti do jutra

    sasvim je izvesno da neće. da li će se trenerica osušiti

    do jutra. sasvim je izvesno da neće. sutra u hodu ako

    ne bude padala kiša biće suvi za manje od pola sata

    patike mi dobijaju onu prekrasnu iskrivljenu formu

    koja prati liniju koraka. znaš ono kad smo bili deca

    pa nam se cipele iskrive i lub uništi. tako moje

    patike muče svoju muku a možda ih se

    poezija ni ne tiče. ni prozna

    poezija ni poetska

    poezija

     

     

    dragi davide

    22:05

    već sat jedan ne mogu

    da mi se ugreju prokisle noge. nisam

    mogao predvideti da će me na domak sela

    tako izlupati led. usamljenost je blaga reč. anjesi

    sam poslao pismo iz šarlevila jer je u ponedeljak bio

    praznik u francuskoj a kada sam je nazvao telefonom

    javila se sekretarica. kao što sam ti rekao pišem pisma

    prijateljima kao tekst sa četvrtog hodanja i to je vrlo

    zanimljivo to razuđivanje jednog istog iskustva na

    više adresa pa tako opet kisnem i to nekoliko 

    puta. umoran sam. pozdravljam

     natana bojanu i tebe

     

     

    šesti dan

     

    0:25  magla sine

     

    10:20  saradnja. isto. razmena. vetrovi. slivanje. razuđivanje. ruže. makaze pored zida

     

     

    10:25  gledam u blato koje su napravile krave kojih sada nema a strmina strmi

     

     

    10:43  kako divan prav put. gospodin put

     

     

    10:46  ne znam ni zašta dosadnije na ovom svetu od lavirinata

    i ogledala. osim borhesovih lavirinti i ogledala su one lake teme sa 

    puno pudera i dosadnih mirisa. do kurca krasnog (all blago rečeno)

     

     

    10:53  na izlasku iz bazuela veliko gvozdeno raspeće 

    sa skinutim hristom. verovatno je odnešen na popravku

     

     

    10:55  kako se simboli popravljaju

     

     

    dragi branko

    ja sam mnogo voleo

    žanu moro u svojim dvadesetim

    pre toga sam voleo džin siberg sa njenom

     kratkom kosom mekom kao paperje. voleo sam je

    do poslednjeg daha. piter bruk je napravio moderato

    kantabile sa žanom moro i belmondom. kišni mantili

    bulevari. prelaženje ulice. amerikanizirana evropa

    pločnici i godar. dve engleskinje i kontinent

    radikalizam. širenje i dominacija

    rokenrola. kaje di sinema

     

     

    11:15  sve što postoji na ovom svetu samo su sredstva pomoću

    kojih pokušavamo da shvatimo ono što se ne može shvatiti. to je dobar

    povod svakom sredstvu da odustane od sebe kao sredstva i da se proglasi ciljem

     

     

    11:30  procesija starih tridesetak predratnih uglavnom crnih kočopernih automobila

    sa starom gospodom za volanima. automobilisti. oni koji su napravili dvadeseti vek

    gospoda ranoautomobilisti. zašto da ne. uostalom i gospodin mandić ide svojim putem

     

     

    dragi lazo

    nedelja je podne u

     l katou ovde je muzej matisa

    prošao sam pored njega sa

    hlebom u ruci. nekada sam ga

    voleo. od njega sam prvi put

    osetio lepotu pojednostavljivanja

    i slobodu jednog poteza...

    p.s. molim te napiši mi kako

    ti definišeš fenomenalizam

     

     

    dragi ričarde i jasna

    danas je šesti dan hodanja

    ričarde to je toliko lepo i besmisleno

    da samo zajedno čini poeziju. sveži hleb

    koji leži na stolu uskoro će biti velika poslastica

    za mene. u ovom malom hotelu malom kao šibica

    u koji sam svratio da popijem kafu (jedan istetovirani mačo

    pedesetogodišnjak kružeći izdaleka udvara se konobarici)

    puštaju muziku sa radija. muziku šezdesetih. prija mi. kao

    da su svi događaji načinjeni za kućnu upotrebu. moja

    prijateljica koja se bavila bajkom kaže da se ljudski

    život odvija u kući (zaštiti) a da bajke počinju kada

    se iz te kuće izađe napolje. voli vas miroslav

    trinaestog dana do blejka

     

     

    12:35  dve starice majka i ćerka ulaze u restoran na nedeljni ručak

     

     

    dragi lazare

    nisam ti ni rekao kako

    mi je bilo lepo kod voje. kada

    se vratim iz londona svratiću do

    njega i nadam se da ćemo nastaviti

    uživanje u razgovorima. za trenutak me

    je obuzela sreća pri pomisli da ću se u tim

    razgovorima moći skroz opustiti jer će tada

    hodanje biti završeno. kada se vratim u beograd

    potražiću te pa da na miru sednemo. pozdravi svoje

    sinove. pozdravlja te miroslav na koga stalno laju psi

    p.s. za tvoj rad u novom sadu ako je još u toku. kada smo

    se pozdravljali u rano jutro pitao sam ga (grotovskog) da li

    ima dokumentaciju o tom jednogodišnjem radu. fotografije

    crteže. zapise. janko to ti najbolje znaš. pisao si o

    pamćenju tela. žil delez još val je govorio o

    tome da u užasu ima radosti svojstvene

    revolucionarima koja je suprotna

     užasnoj radosti dželata

     

     

    draga doki

    šesti je dan. u ovom gradiću

    je matisov muzej ali ja uživam u odsustvu

    potrebe da uđem i pogledam ga. ali čini mi se da to

    korespondira sa matisom. no. ja možda razumem tvoju tešku

    situaciju ali bih ipak sasvim sebično voleo da se sa tobom u

    razgovorima pre svega cerekam. to smo zaista par puta imali

    to otkačeno cerekanje. to nevino ludilo. tu veliku energiju koja

    nikoga ne dira nego kulja kao kamičak u padanju kao kačamak

    koji vri. ali tek ti. kako se ti cerekaš. majstor. to je čitavo more

    u tebi sa onim ugođajem skakanja u vodu dok je čovek još

    mlad pa ne znaš da li je mlad ili je čovek ili je lepota

    jebi ga bato. budalčino rukne mi gargantua

    na uvo. doki budalčina te voli

     

     

    dragi milovane

    šoljica kafe koju

    sam ispio. štap uza zid

    koji neću zaboraviti. svetlost

    nedelje kroz veliki prozor. dve

    starice male i uredne ćerka i

    majka dolaze na ručak. načet

    baget ne znam da li se žuti

    ili zlati na zelenom stolu

    razmrdavam stopala

    i levo i desno

    tvoj miroslav

     

     

    dragi žarko

    l katou u malom

    hotelu jedan tvoj savremenik

    će za koji minut početi da pešači

    svoju drugu dnevnu turu. šta da ti kažem

    još. možda onu veliku toliko sam žedan da

    od gladi ne znam ni gde ću spavati. nisi mi se

    javljao a mogli smo se videti pred moj polazak

    nadam se da ću iduće godine napraviti seriju izložbi

    u stražilovu. tibingenu. šarlevilu. londonu. sa malim

    crtežima sa sva četiri hodanja. tada bih držao i

    predavanja o poeziji jer osećam da sam majstor

    dišem je. boli me. ne znam je. spavam je. pišem

    je. imam je u nogama. pod prstima. po patikama

    znojem smrdim po njoj. čujem je i čujem je

    kako zuji u mlinu za mlevenje kafe zuji

    tak... ali sad je završio. žarko

    živeo. zorice živela

     

     

    dragi jovane

    13:10

    kako da ti kukam

    kad više od jedan sat

    pišem pisma prijateljima. kako

    da kukam kad malopre ugledah

    plavušu na zgradi preko puta kako

    puši cigaru posle nedeljnog ručka

    kako da kukam kad mi se ne kuka a

    kukaće mi se. zaista srdačan pozdrav

    p.s. nadam se da te ovo neočekivano

    pismo neće uznemiriti nego

    da će ti doneti radost

    neočekivanog

     

     

    14:00  dok jedem nekoliko ptica mi toliko peva da me odvajaju

    od zalogaja i ja ih gledam. podsete me na prijatelja koji mi je pričao

    da nam se ptice stalno obraćaju i da je lako naučiti njihov govor

     

     

    14:40  voleo bih da nekoj ženi napišem ljubavno pismo

     

     

    15:19  u meni je još grč onaj od rođenja i zato... korak po korak uz onaj žuti cvet

     

     

    15:28  pa dobro dosta si već hodao to već znamo daj sad

    nešto drugo radi. a on uzeo pa piše knjigu iako ih je već pisao. uzme

    slika sliku iako ih je već slikao. gleda utakmicu iako ih je već gledao

     

     

    15:33  nedostižno valzerovo nije ti potrebno ništa naročito da vidiš. i ovako vidiš mnogo

     

     

    17:02  kad se sklonim pod strehu

     

     

    17:03  pišem jer bih voleo da čujem direrov glas za vreme njegovih hodanja

     

     

    i

     

     

    najlepše je

    biti neprisutan

    dimitrije bašičević-mangelos

     

     

    i

     

     

    nije ti potrebno

    ništa naročito da vidiš

    i ovako vidiš mnogo

    robert valzer

     

     

    i

     

     

    pišem

    jer bih voleo

    da čujem direrov

    glas za vreme

    njegovih

    hodanja

     

     

    i

     

     

    meni je

    tako dobro

    od tebe nevini

    pute moj da te

    neprestano

    njištim

    u

    kobili

    tvojoj

    i

    mojoj

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    hodači su izgnanici

    5. mart 2025.

    27485. dan mog života

     

     

    nevini put

    je hram mog

    hodačkog štapa

    jer hodački štap

    je mudrost ali i

    dobrota koja

    hoda

     

     

    i

     

     

    krenimo

    krećimo se

    nevinim

    putem

     

     

    četvrti dan

     

    10:55  hladno kišica planine pa vetar pa jeste pa obuci se pa

    svuci se pa leđa pa nostalgija pa nos pa put pa put pa put pred noge

     

     

    11:42  svi se raduju da im se pridružiš. i grešiš sa njima. i svi te osuđuju

    ako priđeš drugima. i jedni i drugi te osuđuju ako ne priđeš ni jednima ni

    drugima. i jedni i drugi kažu da grešiš i kad samo hodaš (hodači su izgnanici)

     

     

    11:40  nedostojanstveno je svako udruživanje ljudi

     

     

    11:45  mozak tako vaspitavaju da pamti učinjenu mu

    nepravdu a da opravda i zaboravi nepravdu koju čini drugima

     

     

    11:48  ronald leing. nagon za ljudskošću

     

     

    11:49  u grupi se ne sluša kako šumi kosmos

     

     

    12:07  bartelmi. džon bart i rejmond karver usput

     

     

    12:13  ogromnost se prostire....................kreni po njoj

     

     

    draga vesna

    12:16 nev-mezon

    da i ne govorim o ovom pljusku

    izbegao sam ga tik za pola minuta a

    bukvalno pre jednog minuta je sunce bleštalo

    u ovaj seoski kafe smo uleteli poštar i ja. potoci

    sad već jure niz ulicu. jutros sam se već više puta

    oblačio i svlačio zbog kiše a počela je da pada i nostalgija

    čini mi se da to što radim i kako živim već godinama zaslužuje

    da bude podržano od jedne žene ali to ne ide. ne znam zašto. pljušti

    da li sam ja težak. da li je moj život suviše naporan. da li je ovo što radim

    neuhvatljivo ili takvih žena više nema. itd. još pljušti. pariz. obišao sam

    onih par poznatih mesta ali mi se najviše svideo šljunak kojim su pokrivene

    pariske ulice i ono što bih nazvao siromašnim parizom. luvr. trijumfalna kapija

    to je sve sujeta u svojoj moći i gluposti onih koji su sve to gradili slaveći sebe

    u parizu u svojoj malenkosti (poništavalo me. ubilo me) prvi put sam osetio

    da ovim svetom vladaju lepe žene. za tu lepotu božjeg porekla sve bi dali

    oni koji pljačkaju i pokazuju svoje trijumfe. u parizu sam bio kod voje

    stojanovića i branislave katić i druženje sa njima mi je ugrejalo dušu

    mirko me je ispratio iz šarlavila. sa karolin kor sam u žurbi na

    suncu lepo hodao pored sene pričajući o tome da je

    umetnost lepa praznina. dar duhovnosti. koraci

    već pet minuta blješti sunce. voli te

    tvoj miroslav

     

     

    dragi marjane

    nev-mezon

    jutros sam ti poslao pismo a danas

    nastavljam sa pesmom prepisujući džona

    barta povodom bartelmeove smrti. novine su

    još vlažne od kišice koja je padala dok sam ga čitao

    zapravo sve ono što sam podvukao je sam bartelmi

    dopadaju nam se knjige u kojima ima puno dreka...

    ima li previše obmana u naraciji... posetio sam

    detetovo zabavište jednom... smrt boga ostavila

    je anđele u neobičnom položaju... stvarno nikada

    nas nisu obavestili šta je urađeno sa anđelima

     posle smrti boga. izlazim sa kafe koja me

    je spasila pljuska. neću hodati čitaću

    žestokog artoa

     

     

    13:15  malopre tek što sam počeo da čitam tekst svetlost ovog sveta je lažna

    a već sam ga savio stavio u džep i počeo da trčim. nekih stotinak metara unazad

    ganjao me je led i krupna kiša. sad uživam u nekišnjenju i mirisima seoske štale

     

     

    13:40  nekad mi se čini da je umetnost ne pući i podneti umetnost i izdržati svet

     

     

    14:13  brzinom mog hodanja razumem ono onako je kako je ili to ti je što ti je

     

     

    14:31  to što ne mislim bog zna šta samo znači da jesam

     

     

    dragi marjane

    la šapel 19:55

    ima jedna misterija u mom životu

    a ona počiva na činjenici da sam ja rođen

    u marseju 4. septembra 1896 ali od toga dana

    ja sam tu samo prolazio stižući odnekud drugde jer

    u stvari ja nikada nisam ni bio rođen i uistinu nikada

    ne mogu ni umreti. za medicinsko-pravne magarce ovo

    što ja pričam je čisto bulažnjenje. za druge to je poezija a 

    za mene samog to je istina kao biftek sa prženim krompirom i

    čašom belog na šanku preko puta... i ne dozvoljavam da pesnik

    kao ja može da bude zatvoren u ludnicu samo zato što je hteo da

    u životu ostvari svoju poeziju... pre 5000 godina bio sam u kini sa

    štapom koji je u svojoj istoriji bio pripisivan izvesnom lao ceu ali ima

    već 2000 godina kako sam bio u judeji i vrlo dobro se sećam kako sam

    tamo tokom tri dana trunuo na gomili đubreta gde sam bačen kao truplo

    crknute životinje pre toga raščerečen na nečem kao stub na kome su me

    policajci i ondašnja rulja bičevali i kamenovali kao što su to radili posle u

    irskoj avru u ruanu i parizu. štap koji sam u ono doba nosio bio je pripisivan

    izvesnom isusu hristu koji je bio jedan jevrejski sveštenik onovremenski peder

    i taj štap je čudesno ličio na štap koji sam imao kad sam išao u irsku i na čijoj

    se jabučici nalazio neizbrisivi trag krvi. ali to je moj artoov štap a ne toga

    jevrejskog sveštenika koji se u ono doba zvao ako se ne varam salem ili

    nalpas... jer uz nekoliko retkih izuzetaka sem nekoliko retkih prijatelja niko

    nije mogao podneti gospodina antonena artoa i svi su ga uvek smatrali

    ludim... ljudi su bedasti. literatura potpuno prazna više tu nema ničega

    niti ikoga duša je nezdrava nema tu više ljubavi nema čak ni mržnje

    sva su tela sita savesti prepuštene sudbini... svetlost ovog sveta je

    lažna... tako je pisao uzbudljivi arto. a na drugoj stranici novina derida

    pametno ali kao neko lepo laprdanje posle artoa. a upravo bivstvo

    puta označava beskonačnost mišljenja. mišljenje je uvek

    put... dragi marjane nadam se da možeš da pročitaš moj

    rukopis i da ti ovi tekstovi nisu poznati i da ćeš im se

    radovati kao što sam im se radovao ja i da će oni biti

    paralelni putevi tvojim putevima kao što su i

    meni dok ih čitam u hodanju paralelni sa

    putevima po kojima hodam

     

     

    20:27  za pisanje ti je najvažnije da imaš neku malu

    toplu sobicu kako me je raznežila ova artoova rečenica

     

     

    dragi žarko

    la šapel 20:30

    trljam prstima po spiralnoj

    žici koja spaja listove moje bordo

    sveske (donela mi ju je ksena iz amerike

    pre pet godina. pet godina je čekala da je

    upotrebim) u kojoj pišem pisma prijateljima

    žica mi ugreje prste a čini mi se da danas

    počinje svetsko prvenstvo u fudbalu a

    voleo bih da malo više mislim na

    vrtloge

    jaruge

    oluje

    vihore

    napuštene depresije

    poplave

    i

    mulj

    suše

    i

    nasilne jare

    teške magle

    peščane oluje

    koje menjaju predele

    podignute prašine

    neminovnost jutarnje svetlosti

    danas dok sam čitao artoa počeo je

    da pada led. čas ovamo čas tu čas tamo čas

    potrčim čas tras. na svu sreću na sto metara je bila

    štala pa sam pobegao u nju da me ne tuče u glavu kako

     kaže arto u svakom slučaju devet godina ludnice. tri godine

    potpune izolacije. pet meseci sistematskog trovanja. dve godine

    elektro-šokova. jedan munjeviti napad na lađi. dva uboda nožem

    u leđa. udarac gvozdenom šipkom po kičmi... bilo je bezbedno i

    pisao sam na miru uz stub. danas sam opet mislio na okean

    lotreamonov jer samo taj znam. mislio sam na dubine i 

    bilo mi je lepo. naravno modro. sada sam gladan i

    žedan. i naravno učiniću to

     

     

    dragi jovane

    (jovan hristić)

    20:45

    mi se ne poznajemo

    tim pre. pre tri godine si mi poslao

    novac za moje drugo hodanje i zaželeo

    mi uspeha na pesničkom maratonu kako si

    napisao na uplatnici. ja sam u međuvremenu pročitao

    par tvojih pesama i jedan razgovor sa tobom i u svemu tome

    prepoznao nekoga ko je stvar ukapirao. ukačio. uhvatio toplinu

    jednoga dana pred polazak pomislio sam da za vreme četvrtog

    hodanja napišem jedno pismo nekom meni nepoznatom čoveku

    pismo u kome ću kukati. kukati i sve iskukati. valjda ta toplina koju

    sam osetio od tebe navela me je da taj nepoznati čovek budeš ti

    moja kuknjava neće te pogoditi kao što bi pogodila moje prijatelje

     (prijatelji se uvek osećaju i krivi jedni drugima) nepoznati jedan

    drugom - mi smo nevini. baš ću mu se izjadati isplakati ma izvrištati

    mu se (kome bih inače) mislio sam. ali na hodanju ova četiri dana to

    mi se učinilo nepotrebnim jer sam uživao i bio radostan i već sam

    bio skoro odustao od namere da ti pišem ali kišnjenja ali brige koje

    počinju u rano popodne zbog prenoćišta ali u momentima takva

    količina besmisla što mi obuzima čak i telo (to telo pored puta)

    ali te pite i kolači u bulanžerijama kojih se odričem da mi ne

    odnesu novac i da mi ne uznemire volju ali ta bol u leđima

    koja me stalno podseća na sebe sa pretnjom da će se

    uvećati i da će me slomiti i pocepati i ostaviti samog

    tu (bez tamo) i ja onda skoro vše i ne osećam

    bol jer me strah trese tačnije sav se pretvorim

    u iznurenost... ali ali pisaću mu. i

    kao što vidiš jesam

     

     

    peti dan

     

    8:00  ponekad ne ni tako retko jedino pravo na život nalazim u ovakvoj rečenici

     

     

    dragi vojo

    la šapel 8:12

    sipi. malopre sam

    završio doručak to ovde ide

    uz račun što do sada nije bio

    običaj u francuskoj. vlasnica hotela

     jedna stara gospođa u crnim pantalonama

    malopre me je pogledala preko naočara onim

    pogledom da se smrzneš. a noćas sam spavao na

    podu jer su kreveti užasno mekani. čini mi se da su

    mi jednogodišnje tegobe sa leđima i mojih četrdeset

    godina na leđima dodale šarm u hodanju. kao da mi se

    stalno spava i uopšte je staračkije. ja sam i želeo da mi

    hodanje bude sporije strpljivije razuđenije skoro bez

    napora da hodam da bih pisao da pišem da bih 

    napisao hodanje je hodočašće koraku. na

    ranijim hodanjima sam pisao stopalima 

    a sada pišem rukom. tom

    krhkijom nogom

     

     

    8:30  samoća

     

     

    dragi zorane

    (zoran belić)

    8:35

    šaljem ti ove priče

    o glupanima. kamilo hoze

    sela je ovogodišnji nobelovac

    glupani. voleo bih da ti napišem

     koju reč o njima tj. o njihovom ja

    ja. pa sa njim počinje priča o svakoj

    gluperdi (uh već sam sve rekao o

    nama glupanima) voli te

    tvoj miroslav

     

     

    dragi marjane

    8:40

    sinoć sam pročitao

    odličnu priču o gluperdama

    kamila hoze sele. u ovom kišnom

    jutru samo jedna rečenica iz nje

    ima raznih budala. šupljoglave

    šeprtlje. tupoglavi uškopitelji

    šašavi zanesenјaci. glupi

    posranci. blentavi repolovci

    šibotrpeljive budale

    nežni blesani

    gajdaši

     

     

    9:21  umetnost jer se bavi tugama. a pošto nevidljivo sipi nek sipi

     

     

    9:36  penkala i štap. u jednoj ruci štap u drugoj ruci penkala. na

    leđima ranac. na nogama patike. iz neba pada. trava zeleni. plus leluja

     

     

    9:44  u mom telu se obnavlja energija za druge

     

     

    9:45  moje telo je oblik. način i mesto pisanja. pesma u kući koja se kreće

     

     

    9:50  zagrejao sam se. iz usta dok ovo zapisujem izlazi mi para. otkopčavam košulju

    i trenerku i iz mene izlazi toplota sa kojom grejem trideset tri meni nepoznata srca

     

     

    10:01  dok sam čitao o jednom svecu dimitriju bašičeviću-mangelosu pored

    mene je prolazila kolona pežoovih vozila. zašto su vojna vozila tako ružna

     

     

    10:07  kada sam pročitao ... opita na samom sebi. opita u povodu

    temeljnog pitanja šta umetnost zapravo jeste ili makar šta može biti

    digao sam pogled i ugledao malog zeca kako iz lišća utrčava u lišće

     

     

    10:35-10:50 pismo havelu

     

     

    10:51  lišavanje. reč lišavanje i reči koje ispisujem štitim

    naklonjenim telom od kiše jer i tako se reči pomalo razlivaju

     

     

    dragi vojo

    12:03 9. jun l nuvion

    sat jedan je sipilo i sat

    jedan je padalo. sad sam u toplom

    restoranu ali mi mokra trenerica hladi

    kolena. sada ću napisati pismo vaclavu havelu

     jer mi se to čini prirodnim to pravo na komunikaciju

    onih koji su na samom vrhu društva i onih koji su na

    dnu čak i više od dna pored puta. napisaću a ti ako

    hoćeš i možeš prevedi ga i pokušaj da se objavi

    mondu ili sličnim novinama koje

    bi stigle do havela

     

     

    dragi havele

    (vaclav havel)

    bezbroj puževa golaća

    ovih dana na putu pomažu mi da

    se takođe ogolim i napišem ti ovo kratko

    pismo sa puta. sa puta po kome hodam za

    poeziju od artura remboa do vilјjem blejka. ako

    se ispuni moja nada da ovo pismo objavi mond

    i ti ga pročitaš želeo bih da kratkim pismom takođe

    mondu javiš da si ga pročitao. i tako bismo nas dvojica

    zatvorili jedan krug. krug mogućnosti da se ljudi čuju iako se

    ne poznaju iako žive u različitim zemljama iako se o tome piše

    u trećoj zemlji iako je jedan od korespondenata predsednik jedne

    države a drugi do malopre (na putu od la šapel do l nuvion 9. juna

    1990 od 9:00 do 11:30) kisnuo hodajući pored puta misleći kako je

    poezija zaslužila da je pozdravi predsednik jedne države. kisnuo sam

    i mislio (o čemu svedoče i jedan mrtav čini mi se kos i jedan mrtav zeka

    pored kojih sam prošao) da bi trebalo pokušati napraviti ovo dopisivanje

    jer bi ono potvrdilo onu veliku istinu kako gore tako dole a sa druge

    strane bismo mogli zajedno sa remboom reći mi danas znamo

    da pozdravimo lepotu. pozdravljajući te pozdravljam i sve one

    koji veruju da je nemoguće moguće i želim ti da u tvojim

    očima još dugo bude topline za olgu. miroslav mandić

    petog dana od artura remboa i četrnaestog do

    vilijem blejka verujući da na ovom

    svetu nema važnijih poslova

    od radosti.***

    _____

     

    ***pismo nije poslato novinama

    _____

     

     

    dragi vojo

    evo sročio sam

    ovo pismo pismo koje ne

    znam koliko ima smisla u normalnom

    životu ali pismo koje je meni usamljenom

    sa ohlađenim kolenima sa popizdeti kišnjenjima

    sa osećanjem užasnog besmisla koje se pretvara u

    artoovsko ludilo i prosvetljenje meni je ono normalno a

    i sam bih voleo da čitam takva pisma. ako budeš pokušao

    da se pismo objavi (nemoj to činiti ako te to na bilo koji način

    uznemirava) ti ga slobodno ispravi jer ja stvarno nisam u

    prilici. krećem jer to je jedini način da se osušim. nadam se da

    osećaš da u ovom mom činu nema nikakve pretencioznosti

    nego zasluženog podrazumevanja slično mom doživljaju

    da je rembo pet dana iza mene a blejk četrnaest ispred

    da je sa moje leve strane okean a sa desne kopno

    koje se pruža sve do mongolije. pogotovo taj

    okean koji me evo već treći dan poliva po

    glavi. voli vas miroslav

    p.s. juče sam mislio na malog voju

     

     

    13:35  mrtva lasta

     

     

    i

     

     

    nedostojanstveno

    je svako udruživanje ljudi

     

     

    i

     

     

    mozak tako

    vaspitavaju da

    pamti učinjenu mu

    nepravdu a da opravda

     i zaboravi nepravdu

    koju čini drugima

     

     

    i

     

     

    hodanje

    je hodočašće

    koraku

     

     

    i

     

     

    u

    mom

    telu se

    obnavlja

    energija

    za

    druge

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    tvrdoglavost magarca. dobroćudnost slona i lepotu konja poseduje onaj koji ide svojim putem

    4. mart 2025.

    27484. dan mog života

     

     

    nevini put

    je četvrto hodanje

    za poeziju. četvrto i

    poslednje jer je sada

    posle mojih hodanja

    za poeziju sve bila

    živa poezija

     

     

    i

     

     

    krećemo

    u čednost

     

     

    16:45  krava 951 mačka koja je istrčala iz trave bez broja i ja posred puta kao po reči mir

     

     

    17:37  miris pokošenih trava i višestruke krivine puta koji 

    se spušta. taj miris zar to ne znači da sam u nosu starobiblijska

    krava. pragoveče pred zalazak sunca dok još nije bilo ljudi. a ono žedno

     

     

    17:40  ne smeta mi rosa na lišću. ni stvarno ni u rečenici. zašto bi pa neimenljivo

    bilo bolje. žongliraju ptice svojim glasovima iznad mene. da vidiš znao bi

     

     

    19:02  žao mi je što do sada nisam otkrio način da pišem slaveći je pičku

     

     

    dragi vojo

    irson 22:23

    kada sam hteo da platim onom konobaru

    koji govori sa vrtlozima u ustima on je odmahnuo

    i zaželeo mi srećan put. posle je bilo lepo. to su veoma

    sporedni putevi veoma vitki i lepi. oko šest uveče sam počeo

    malo kisnuti. u tri sela nije bilo prenoćišta pa sam počeo stopirati

    do većeg mesta u kojem sam našao stari hotel za 110 franaka. bio

    sam mnogo gladan pa sam odmah pošao napolje da nešto kupim i

    pridružim hlebu i puteru koji su mi bili u rancu. ali sve je bilo zatvoreno

    pokisao sam a žedan sam. sutra ću se vratiti nazad i dopešačiti današnjih

    desetak automobilskih kilometara. današnja ruta je les mazures. bourg

    fidele. savigny la foret. maubert fontaine. mon idee i još kilometar-dva

    radujem se što ću se vratiti kod vas i što ćemo nastaviti razgovor. žedan

    sam. francuski su kreveti mnogo mekani a ja već pola godine spavam na

    dasci. malopre sam pročitao tirnanićev tekst o ebi hofmanu. poetika

    1968 je kao jedan bašlarovski prostor. kutak u vremenu. kutak

    na celom prostoru. kako bi ti preveo beketovu reč lessness

    (na francuskom je sans) i bemeovu ungrund

     

     

    dragi marjane,

    nastavljam sa sioranom

    reči da li ih je iko tako voleo kao on...

    kapi tišine kroz tišinu... kaže sam beket

    nisam bio posebno obuzet vitgenštajnovom

    filozofijom ali se strastveno zanimam njime kao

    čovekom. sve što o njemu čitam može da me uzbudi

    više puta sam našao zajedničke crte između njega i beketa

    dva čudesna priviđenja dva fenomena zbog kojih je čovek

    zadovoljan što su tako zbunjujući tako nedokučivi. i kod jednog

    i kod drugog ista distanca bića i stvari. neelastičnost. isto iskušenje

    tišine. konačno otklanjanje glagola. ista želja za sukobljavanjem s

    nikad naslućenim granicama. u drugim vremenima njih bi privlačila

    pustinja. sada se zna da je vitgenštajna u izvesnom trenutku nameravao

    da ode u manastir... u suštinskim stvarima on je svakako neko na koga se

    ne može uticati. za ostalo za ono suštinsko on je bez odbrane verovatno slabiji

    od svih nas... a danas popodne na tihoj nizbrdici sam pročitao tekst žila deleza

    prustov opis mišljenja svo njegovo traganje se zasniva na prethodno smišljenoj

    odluci... istine koje bi ispunile traganje i stvorile opšte slaganje... tamo gde su

    oni zvonici divlje trave sačinjavali nekakve komplikovane i kitnjaste hijeroglife...

    nisam ja tražio one dve neravne ploče u dvorištu na kojima sam se spotakao...

    samo je utisak kriterij istinitosti... ono što nas nagoni da mislimo je znak...

    onaj ko traži istinu je ljubomorni ljubavnik koji na licu voljene osobe otkriva

    znak što odaje laž. to je osetljiv čovek koji se suočava sa snagom nekog utiska...

    stvaralac je kao ljubomorni ljubavnik božanski tumač koji nadzire znake u

    kojima se istina otkriva... jer esencije žive u tamnim zonama ne u umerenim

    zonama jasnog i razgovetnog... osećajnost koja se plaši znaka... ne

    postoji logos postoje samo hijeroglifi... ili stanislav baranjčak

    tako reći u poslednjem trenutku pred odlazak na spavanje

    misao zaboravio sam - danas treba izneti kante sa

    smećem na ivicu trotoara...

     

     

    dragi lazo

    (lazarov miodrag pashu)

    kraj je mog drugog dana na hodanju

    vozeći se u automobilu koji sam ustopirao da bih

    našao prenoćište (ujutro ću se vratiti pa ću do-pešačiti)

    odlučio sam jer nisam ja tražio one dve neravne ploče u dvorištu

    na kojima sam se spotakao da put završavam razuđujući ga. put koji

    sam počeo pre šest godina na šumskoj stazi stražilova i o kome početku

    ti znaš bolje od drugih jer smo noć pred polazak proveli zajedno razgovaajući

    o umetnosti hodanja. ja sam slutio da je taj put oblik neki oblik nisam tada znao

    da će ih biti četiri. nisam znao da će to biti nešto što sam malopre nazvao nevini

    put a pogotovo nisam znao da će se on u svom četvrtom delu početi razuđivati

    kao reka koja se uliva u veću vodu. vodu ruže. tako ću ja pešačeći i više nego

    što ima put od remboa do blejka hodati po nevinom putu koji se kida i razliva

    kao da je sam put hteo da se rascveta u neki cvet. ružu lutanja. kada sam ti

    te večeri govorio o mom budućem hodanju nisam tada znao za umetnike

    koji hodaju osim za hercegovo hodanje. kako sam se samo obradovao

    kad sam kasnije saznao za fultona i longa isto kao i kada sam kod

    handkea u njegovoj knjizi kroz sela pročitao moto počeo sam

    da padam niz strminu i osetio sam da je to neki oblik

    oblik je kao muzika

     

     

    treći dan

     

    10:15  šta su majstor ekhart i niče pisali o otmenom čoveku

     

     

    draga vesna

    (vesna milović)

    jutro je vlažno. nadam se

    da će mi se i danas telo služiti

    sobom. život na hodanju je nešto

    sasvim drugo od života koji inače

    vodim. ovo je drugo. nešto drugo. ali

    to je već u meni taj oblik stranstvovanja

    to stapanje sa stalno novim predelima. to

    prepuštanje putu koji me vodi. taj pejsažpogled

    koji se menja svakim korakom. stalno imam

    problem sa prenoćištem i ta nesigurnost

    mi visi nad glavom i dodatni je teret

    koji rastače moju bezbrižnost i

    strpljenje. kafa u restoranu

    je odlična

     

     

    dragi ričarde

    (ričard berns)

    dva dana sam hodao

    za poeziju. kada sam pošao

    od remboa dodirnuo sam belu

    ružu na njegovom grobu. tu pored

    njega leži njegova sestra sedamnaestogodišnja

    vitali. brat i sestra pomislio sam poezija je najhrabriji

    posao na ovom svetu. to iscrtavanje krivih i pravih linija

    po hartiji i nevidljivi tragovi stopala koji ostaju na putu

    malopre sam mislio na tebe i blejka pitajući se šta je

    poezija i osetio sam da je ceo pesnički posao u

    bivanju***. kako jesu ove dvadesete i dve

    stolice koje jesu. kako.  plus čiviluk

    kako. biti i ništa više

    _____

     

    *** pet dana kasnije sam pročitao

    umetničko čudo jeste da svet postoji. da postoji

    ono što postoji i prodrao sam se bravo vitgenštajn

    _____

     

     

    12:30  ne spavam nego se ubijam od spavanja

     

     

    15:50  ispavao sam se. pružio korak i već zviždim

     

     

    15:57  krenuti na hodanje znači štap u šake. radost

    u noge. hodati znači štap pod mišku i tekst u šake

     

     

    16:28  put je opet put i opet put i opet put...

     

     

    16:54  toliko je put jednostavan i ništa da je on u meni sve i svašta

     

     

    17:23  do malopre sam čitao basaru pre toga kestlera a sada

    ću praznoglav da hodam. počinjem od ovog belog kilometarskog

    stuba na kojem piše d31 i 68 pored njega je barica preskačem je

      

     

    dragi marjane

    vatinji 8: juni '90

    prepisujem ti ono što sam

    malopre čitao hodajući prvi sat

    po kiši a drugi po suncu. artur kestler

    tragično i trivijalno da bi doživelo iluminaciju

    ljudsko biće je dakle stavljeno na ispit iluminacije...

    prometejska čežnja ima za cilj da bogovima ukrade

    svetlost vatre. noćno putovanje priziva povratak u

    pulsirajuću tamu jedinu nevidljivu gde je svaki čovek bio

    deo sveobuhvatne celine iz koje je tek kasnije formiran

    njegov pojedinačni ego... jaoh onome što sipa ulje u more da

    bi stišao oluju koju je bog podigao. jaoh onome što radije mirnim

    putem nego pretnjom postiže svoj cilj. jaoh onome kome je više stalo

    do dobra imena nego do samog poštenja. jaoh onome koji se na ovom

    svetu ne dodvorava bezčasnima. poziva se kestler na melvila. no u najkraćem

    roku ljudi banaliziraju svoju tragediju i nastavljaju da žive kao da se ništa nije

    dogodilo. za vreme španskog građanskog rata jedan od mojih drugova u zatvoru

    dobio je upalu creva i propisana mu je mlečna dijeta dva dana uoči pogubljenja...

    nešto poput blejkovog putovanja u predele iz kojih nema povratka... lakrdijaš

    pak sa svoje strane podsmeva se bogu rečima nemaš razloga da se praviš važan

     spoznao sam te kad sam pao sa kruške... svetislav basara pak biti umetnik to znači

    biti poslanik onostranog u ovom promašenom svetu. osećati preteranu odgovornost

    prema takvom svetu isto je što i navući činovničku odoru... mada je fašizam kao

    pokret stvar prošlosti i mada je istorijski gledano izgubio bitku on je u duhovnom

    smislu dobio rat... ne postoji ljudska ideja koja će spasiti čovečanstvo. urođenu i

    duboku ljudsku zlobu može oplemeniti samo svetlost odozgo... naime mi uglavnom

    možemo delovati samo ako zaboravljamo. pomaže niče basari individualnost je

    prezrena čak i u smrti... i naravno, majstor ekhart ljubav je takve prirode da čoveka

    pretvara u stvar koju voli...ove rečenice ti prepisujem u malom restoranu koji miriše

    na vlagu i parfem. jedan meštanin u plavoj radničkoj bluzi ispija svoje piće. nastavljam

    sa rudolfom arnhajmom i njegovim tekstom umetnost među predmetima sve ove

    alatke i sredstva tešu se i održavaju pomoću noža koja pastir nosi u

    svom džepu... ne postoje nikakve slike na zidovima pastirovog

    doma nikakvi posebni predmeti koji donose slike udaljenih

    svetova ali postoji gotovo prirodna sličnost između oruđa

    i njegovih stvaralaca zbog koje predmeti održavaju

    stil života njihovih korisnika

     

     

    dragi lazare

    (lazar stojanović)

    vatinji 19:15

    strpljivo bacam pogled kroz

    prozor i ugledam zlatnu gomilu

    sena. voleo bih da mi hodanje bude

    prožeto strpljenjem. ti znaš šta je strpljenje

    jer ono te je sačuvalo od trogodišnje robije

    sačuvalo od neizlečive bolesti ozleđenih. bolesti

    koja se zove uzvratiti udarac. sad se setih jednog

    tvog pisma iz pakistana koje si mi poslao na ručno

    pravljenoj hartiji. dok ti ovo pišem jedan pridošli

    mi se javlja i to me dovodi do plača

    samo polako. (i tako sve zavisi)

    od božije milosti

     

     

    19:29  on zastane pred gomilom sagne glavu i tiho...

     

     

    draga dolores

    (dolores čaće)

    19:31

    pišem pisma prijateljima

    jednom od njih pišem pesmu tako

    što prepisujem tekstove koje čitam dok hodam

    to su tekstovi iz književnih novina što sam ih skupljao

    tokom dve godine da ih jednom negde ponesem i pročitam

    poneo sam ih sada u svom rancu i polako ih čitam samo dok

    hodam. posle čitanja ih iscepkam u sitne papiriće i bacam ih pored

    puta da se osnaže bačenošću. uh kako lepa reč bačenošću. malopre

    sam hodajući (probijalo se predvečernje sunce posle kiše onom

    zelenom svetlošću) mislio na tebe i napor. napor mi liči na zlatne

    ploče bez teksta. samo zlato. kao jedna lasta. kao jedan dominik

    koji čekajući da ga konobarica usluži (pre pola sata ona me je

    ljubazna i držeća sprovela do klozeta) gleda sa prstima u

    ustima prema meni tj. prema tebi. dolores

     

     

    19:47  kako je lepo šaliti se sam sa sobom sobom samim sebi malo

     

     

    20:03  kao što sam nekad voleo da vidim nekog nek sada neko vidi mene

     

     

    20:25  sa - rukama - u - džepovima - smrzo - sam - se - žurim

     

     

    20:30  osam crno belih junadi trči uz ogradu i rita se. to je božiji znak njegova snaga

     

     

    20:32  kako je lep moj štap. to je opet znak božiji. lepoto štapu klanjam ti se (klanjam se)

     

     

    20:37  pomisli. ne domisli

     

     

    20:41  imao sam u to vreme svega dvadeset tri

    godine život mi je bio usamljenički do podivljalosti

     

     

    21:34  neko me gleda

     

     

    21:35  bio je to crni pas (ubica) uvučen u lišće

    ograde gledao me a onda je počeo da kida od lajanja

     

     

    21:37  dve žene (gde su sada) su tetovirane kao i ja istim znacima

     

     

    dragi slobodane

    (slobodan tišma)

    irson 23:15

    treći dan od remboa i

    šesnaesti do blejka. kako je

    bilo lepo pre dva sata. kišica vetar

    uzani lelujavi putevi mistična raskršća

    junad vetar u kabanici nigde nikoga. sve

    što jeste u vlažnom je zelenilu. štap i ja. sumrak

    i stapanje. pas u lišću. konj u ogradi. isprva nije bilo

    hladno ali sam onda obukao sve iz ranca i bilo je toplo

    hodao sam. mirom. dok sam hodao molio sam se tvojom

    molitvom. nisam ti rekao da je izgovaram svakog

    dana od kada si mi je poklonio. napravio sam

    male promene u njoj i ovako je izgovaram

     

    živela marija milosti puna

    tvoja mudrost i hrabrost

    spasiteljice naša

    daj blagosti u svet

    i pomozi svima koji se pate

     

    molitva je jako lepa i drugačija

    od hristove koju takođe izgovaram

     

     

    dragi žarko

    (žarko radaković)

    23:25

    ponovo one tišine u sobi

    kao i na svim dosadašnjim hodanjima

    ovo je jedan stari hotel na kraju irsona u njemu

    je sedam-osam soba. još nisam oprao čarape ali

    hoću. da ne zaboravim ujutru naočare. da. danas je ceo

    dan padala kiša. pre tri dana u šarlevilu je sijalo sunce

    još pre par meseci sam odlučio da sa četvrtog hodanja

     donesem tekst u obliku pisma prijateljima. pre dva sata

    hodajući prema sen mišelu razumeo sam šta je bilo

    u toj odluci. bio je put. jer pisma prijateljima su

    kao i put odlaze svuda i dolaze odasvuda

     

     

    23:33  ne do apsurda nego do ludosti jer u tom

    momentu prihvatanja srama započinje poezija

     

     

    dragi davide

    23:35

    puter koji mi se istopio u rancu u

    međuvremenu sam pojeo. napredujem

    ovde se smrkava kasnije pa sam pre dva sata

    vraćajući se u irson zastao i gledao jednog mladog

    konja koji se uzbuđivao mojim prisustvom i onda počeo

    široko iz svoje duboke lepote da mi se pokazuje. zaista

    je bio lep. kao beket. bio sam sretan jer pre nego što

    sam naišao na njega ovako sam mislio tvrdoglavost

    magarca. dobroćudnost slona i lepotu konja

    poseduje onaj koji ide svojim putem

     

     

    dragi marjane

    23:49

    a paradžanov kaže

    gledajte narod posmatrajte

    pažljivo ljude život inje nebo gledajte

    kako kiša pada gledajte nepogodu kako

    jabuka pada na zemlju da bi ponovo

    postala drvo... a sioran beketova priroda

    je prožeta poezijom tako da se u njoj

    ona i ne razaznaje 

     

     

    draga vesna

    24:00

    kao što vidiš ponoć je. jutros

    sam takođe bio u ovoj istoj sobi sa 

    isto razbacanim stvarima po njoj. šta to znači

    to znači da sam danas kružio okolo i ponovo se vratio

    odakle sam pošao. nadoknađivao sam i razuđivao sam put

    bilo mi je čudno jer sam po prvi put za svih ovih devedeset dana

    koliko sam proveo na hodanjima bio bezbrižan znajući gde ću prenoćiti

    i zato sam hodao do mraka i to vrlo sporo. uživao sam u ulascima u sela. to

    ulaženje i izlaženje iz sela je tako mistično i uzbudljivo. ne znam da li sam ti

    nekad pričao o nevidljivoj granici između naselja i polja koja ih okružuju prvi

    put sam taj prelazak osetio ulazeći tokom jednog predvečerja biciklom

    u rodno selo moje majke taroš. možda ne bih ni primetio tu misteriju

    da na ivici sela nije bilo groblje. večeras nije bilo groblja ali je bio

    jedan konj koga sam dugo sa uživanjem gledao. uzbudio

    me je veruj mi bio je lep kao reč konj. sada sam u

    sobi. malopre sam opaljivao po hlebu puteru

    i siru. o soku da i ne govorim

     

     

    i

     

     

    nisam znao

    da će to biti nešto

    što sam malopre

    nazvao nevini

    put 

     

     

    i

     

     

    pomislio sam

    poezija je najhrabriji

    posao na ovom svetu

     osetio sam da je ceo

    pesnički posao u

    bivanju

     

     

    i

     

     

    ljubav je

    takve prirode da

    čoveka pretvara u

    stvar koju voli

    volim li boga

    bog sam

    i

    to

    je

    to

     

    bog

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    nevini put

    3. mart 2025.

    27483. dan mog života

     

     

    uskoro krećem

    na četvrto hodanje ka

    vilijemu blejku. krenuću od

    remboa. biće podne. u levoj

    šaci držaću štap a desnu ću

    položiti na belu ružu na

    remboovom grobu i

    poći ću. i...

    piše u 

    prospektu za

    četvrto hodanje

    za poeziju

     

     

    i

     

     

    krenimo

    svi zajedno

    sredinom puta

    nevini put

     

     

    miroslav mandić

     

    nevini put

     

    četvrto hodanje za poeziju

    od remboa do blejka

    šarlavil - london

    5. juni 1990 - 22. juni 1990

     

     

    ovu knjigu posvećujem ljudima koji su se borili za ljudska

    prava u jugoslaviji od leta 1972 godine do leta 1990 godine

     

     

    prvi dan

     

    12:24  o srećo

     

     

    12:29  telo za telo. prožimanje. gazim šljunak sad ti najveću

    hrabrost mora ulivati to što iza tebe nema više puta. ka nevinosti

     

     

    12:31  čednost kojom obilazim pseće govno na asfaltu

     

     

    12:33  široko nebo i oblaci koji se tmure. oblaci oblici svetlosti

     

     

    12:44  zemljana stazica. božansko u

     

     

    11:12  miris ječma. ječam miriše na pritajeno širenje ranog hrišćanstva

     

     

    14:35  rastao se sa mirkom posle stotinak metara smo se okrenuli i podigli ruke

     

     

    14:36  mene bog baca u daljinu

     

     

    14:38  tišina. zastajem. obazirem se okolo. svakom je sve okolo

     

     

    14:47  ruka klizi (putuje) po visokoj travi

     

     

    15:00  belval. prva zvona u selu. prvi pas koji laje na mene

     

     

    15:02  blago samoće

     

     

    15:20  sioran beketu

     

     

    15:27  jedanaest belih kao bela kafa belih krava trči prema mom približavanju

     

     

    15:40  bravo sioran

     

     

    15:45  ožarila me kopriva po domalom prstu leve ruke

     

     

    17:15  odlazim. kad kažem da odlazim kažem i za one

    koji su otišli a nisu rekli i za one koji bi otišli a nikada neće

     

     

    17:17  pišem u hodanju. iz semena vreme kaže blejk

     

     

    18:05  kafa koja se preliva dok mi je stari konobar donosi. leđa mi podnose. soba nema

     

     

    dragi branko

    (branko vučićević)

    5. jun 1990. 18:31

    počeo sam da pešačim u

    12:23 čim sam krenuo krenuo je

    i plač iz mene ali se odmah pretvorio u

    usklik o srećo. sada sam u klironu selu na putu

    kojim piče kamiončine. u hodu sam pročitao sioranov

    tekst o beketu. govorim li koješta pita se sioran a ja se

    smejem dok koještajući hodam i uživam u koještarenju

    leđa rade svoj posao. bole me i služe me. biće nadam

    se još ozdravljujućih bolova. o sioranovom tekstu

    pisaću nekom drugom možda voji stojanoviću

    koji se obradovao kad sam te pomenuo

     

     

    18:39  svetlost nad stolom

     

     

    dragi vojo

    (voja stojanović)

    18:40

    krenuo sam u 12:23 hodao sam

    polako i kada bih primetio da hodam polako

    nastavljao bih još laganije. na seoskom mostu kod

    anresija odmarao sam telo. skinuo sam se go do pojasa stvari

    ostavio na kamenu ogradu i sam legao na nju. prekrstio desnu

    preko levu koja mi je već bila savijena u kolenu rukama zaštitio

    oči polako se sunčao udvarao se dremežu i sušio pazuhe. čuo

    sam vodu. bio sam u sunčanom popodnevu. neki mladići su mi

    trubili. uživao sam u našem druženju. kada se mišljenja slažu

    onda srca trepere. kasnije u sobi pisaću ti o sioranovom

    tekstu o beketu. voleo bih da se što pre ispružim

    na nekom krevetu i da na miru

    sabiram početak

     

     

    19:48  i jedni i drugi bi bili uvređeni istinom

     

     

    19:50  napušila se poezija parčići ogledala u travi

     

     

    19:51  ko

     

     

    dragi vojo

    blizu ponoći

    sada sam samo umoran i ništa

    više. spava mi se. stvari se suše

     

     

    drugi dan

     

    9:30  ne znam zašto hodam ali čovek propada ako uvek traži razloge pomaže mi niče

     

     

    dragi vojo

    6. jun 10:20

    osušile su se. i košulje i čarape i majica

    gaće su još malo vlažne i sada su u jednoj kesi

    u rancu nastavljaju sušenje. francuska sela su pusta

    sinoć nisam uspeo da nađem prenoćište pa sam otišao u

    žandarmeriju. mladi ljubazni ko zna zašto već proćelavi policajac

    u trenerci pomogao mi je pa me je vozio desetak kilometara nazad

    le mazir na prenoćište. bio sam mrtav umoran. mesta kroz koja sam

    juče prošao su charlevile. varco. belval. handrecy. cliron. rimogne. ja imam

    mišlenove karte 1:200 000 ako vi imate kartu mogli bi me pratiti. sada sam

    desetak kilometara severoistočno od rimonjea do kojeg sam sinoć dopešačio

    dok su u sumraku u centru sela snažni mladići pakovali svoj mali cirkus. leđa

    me bole od jutros i sa bolom odmah dolazi i zabrinutost koja se zove hoće li mi

    leđa izdržati. danas je oblačno. da li to znači da će kisnuti. sada sam pogledao

    u gola stopala vlasnice restorana. obasuta su joj pegicama. da bi neko postao

    tako poseban kao što je beket valjalo bi podrobnije objasniti pojam držanja

    po strani kaže sioran. beket je rušitelj koji nešto pridodaje postojanju i

    to mi se čini najlepšim načinom rušenja. za postojanje i pegice

    sada ću platiti (u kuhinji mute omlet za dečaka i devojčicu

    koji su se do malopre vrteli oko mene) i poći ću

    pogledaću da li u ovom selu ima

    da se kupi hleb i sok

     

     

    10:35  hodanje je muški vapaj za nežnošću

     

     

    10:37  gledam kroz staklo. izlazi mi se

     

     

    dragi davide

    (david albahari)

    na početku sam drugog dana

    hodanja za poeziju. jesam a ne znam

    gde sam. tišina je u tom neznanju kao i u

    pismima. desetogodišnji dečak se naslonio na vrata

    prilazi mu kuče a on sa rukama u džepovima i lančićem

    u ustima gleda kako ti ja pišem. sreća nije mala stvar. juče

    dok sam pisao vesni gaspari jedna muva je šetala po karti

    na stolu ko zna gde je putovala a onda se prebacila na

    osušenu kap kafe i zdušno je lizala. nije potrebno da ti

    kažem da se kap sijala više od istrošene politure na

    stolu. nije potrebno a rekao sam. kao i pokret

    rukom kojim sam obrisao stolicu u mojoj

    hotelskoj sobi jer sam je prethodno

    umazao puterom koji se

    istopio u rancu

     

     

    11:45  samo za one koji znaju pojedoh jedan kroasan usput

     

     

    12:00  prohladno popodne bezbrižno kidam hleb i jedem ga spuštajući se niz

    ovu nizbrdicu. beskompromisno prilagodljivi vrapci nadleću crno bele krave

     

     

    12:10  žil delez o prustu

     

     

    12:35  pročitao žil deleza

     

     

    12:36  hodajuće čitanje o prirodi u prirodi. čitanje sa papira u ruci. papira

    na kome su slova. slova o onome što jeste tu gde jesam. hodajući ka dole

     

     

    12:40  dragi žile delezu sa uživanjem sam čitao tvoj tekst o mišljenju

    marsela prusta hodajući iz malog sela le mazir prema bur-fiedelu koje

    je na brdu. šta je tu hotimično a šta nehotimično. šta je tu hoće li kiša

    šta je tu napune mi se oči suzama od onog što vidim. počinje penjanje

     

     

    12:45  nikada neću videti kako handke pere noge niti

    kako van gog umiva svoje lice a prijatelji su mi. il više

     

     

    12:49  davide zamisli da se takmičimo u detaljima. na primer

    kakvih se sve nagledao torbi čovek koji ih je razgrtao tražeći svoju

     

     

    12:50  srebrna pudrijera u travi neke anjes be

     

     

    13:02  voleo bih da znam šta rade neki ljudi koji ne rade ono što drugi rade

     

     

    13:06  gledam se u anjesinom ogledalu prekriveno je finim česticama puderovog praha

    kosa mi je čista. oči sitne i nevine. trodnevna brada i podvaljak. iskrivljeni nos i obične usne

     

     

    13:11  kad govorim o sebi govorim o nekom. nekom ko hoda

    čoveku koji hoda. iz daleka možda 900.000 godina daleko unazad

     

     

    13:20  čist sam kao napor

     

     

    13:30  u mojoj kičmi je energija božija

     

    u mom telu je ljubav božija

     

    u mom umu je praznina božija

     

    u mom srcu je punoća božija

     

     

    13:45  pomalo mokar od znoja. presvlačim se u toaletu i stavljam kockicu šećera u kafu

     

     

    dragi vojo

    bur-fidei 14:00

    pijem kafu dok bradati neprobuđeni

    vlasnik čita novine. sami smo. nigde nikoga

    na ulicama sela sem dvoje troje dece na trgu i vetar

    usput sam čitao žila deleza. nogu pred nogu pa opet nogu

    pred nogu. vlasnik zove neku gospođu telefonom. govori sa

    vrtlozima u ustima u kojima se davi njegov francuski. kao da

    se govoreći užasava svog govora. slučajno ugledam kišni

    oblik oblaka iznad firange. pogledaću da li ću još

    nekome pisati i poći ću

     

     

    14:20  voda i oblaci zar nije to isto. oblaci u vodi juče oko šarlevila. sve je to video i rembo

     

     

    dragi marjane

    (marjan rožanc)

    malopre sam rešio da ti

    napišem pesmu sa puta. u

    njoj će biti tekstovi koje čitam dok

    hodam. počinjem sa jučerašnjim

    sioranovim tekstom o beketu. beket

    ili ćutljiva veština da se bude svoj...

    nikada ga nisam čuo da ogovara ni

    prijatelje ni neprijatelje. to je jedan

    oblik nadmoćnosti zbog kojeg ga

    žalim i zbog kojeg bi on trebalo da

    nesvesno pati... kako je teško

    dokučiv i koliko ima sreće...

    ja dolazim iz jednog kutka

    evrope gde se

    blagoglagoljivost

    graniči sa

    pomamom...

     

     

    dragi branko

    6. jun 14:28

    popio sam kafu

    i sad polazim. čim izađem

    iz ovog mesta a to je za stotinak

    metara negde ću se smestiti na ručak

    puter i dugački hleb i 0,33 l soka. boli

    ali uživam. ide. to je onaj od onih

    filmova u kojima se ništa ne dešava

    a lepo je. lepo do nestajanja

     

     

    14:40  pegava devojčica iza ugla sa čokoladom u ruci nehajno oslonjena na zid

     

     

    14:41  po asfaltu tačkice od kiše i bele mrlje ptičijih govana

     

     

    15:45  pogledah u neko lišće ono zatreperi i ja poskočih od radosti

     

     

    16:00  spokoj sa blagom toplinom

     

     

    16:03  već hladniji vetar

     

     

    i

     

     

    jako mi

    je dobro od

    tebe nevini moj

    pute i nevina moja

    knjigo nevini pute da

    je preporučujem

    svakome da po

    tebi ostavi

    stopale

    svoje

    duše

     

     

    i

     

     

    i sada

    sam srećan

    zbog sreće koju

    sam doživeo na

    početku četvrtog

    hodanja za poeziju

    i još srećniji jer

    sam knjigu

    počeo

    sa

    o srećo

     

     

    i

     

     

    hodanje

    je muški vapaj

    za nežnošću

     

     

    i

     

     

    hodao

    sam za

    poeziju i

    u hodu

    sam

    čitao

    i

    pisao

     

     

    i

     

     

    hodanje

    čitanje

    pisanje

     

     

    i

     

     

    u mojoj kičmi je

    energija božija

     

    u mom telu je

    ljubav božija

     

    u mom umu je

    praznina božija

     

    u mom srcu je

    punoća božija

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    dete je bogić. dečak je bog. dete dečak je pesma boga

    1. mart 2025.

    27481. dan mog života

     

     

    dete

    dečak je

    poklonjenje

    detetu

    dobrom detetu

    odbeglom detetu

    dečavojčici

     

    detetu

    dečaku

     

    dečaku

    zaljubljenom

    u devojčicu

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

    dečija hrabrost i

    žudnja za misijom

    i samožrtvovanjem

    koja je kod svake

    mladi veća i od

    igre

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je sve

    ono što nisam

    uspeo ko dete ni

    ko dečak pa sam to

    nadoknadio detetom

    dečakom i postao

    dete dečak

    bogić

    bog

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je kad

    odem daleko pa

    povratka nema nego

    samo vrata raja preda

    mnom. dete dečak je

    ulazak u raj

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak su

    dete helderlin

    i

    dečak rembo

    u  pesmi svakog

    deteta i svakog

    dečaka

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je 

    hrabrost da

    i u 38 budem i

    dete i dečak

    i pesnik i

    luda

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

    pljuvačka

    iscelenja

    poezije

    u

    pesmi

    dete

    dečak

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak

    je odanost

    istom štapu

    sa kojim sam

    hodao na sva

    četiri hodanja

    za poeziju

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

    zauvek mladi

    skitnica koji mi dolazi 

    u susret žustro poskakujući

    a ispod velike pletene kape

    mu leti plava kosa. ti si za

    mene bio i ostao živi

    rembo na putu

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak su

    sveci lutanja

    dete dečak su

    monasi na putu

    i zato sam ja

    ja sam bog

    jer

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    lutalica

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    beskućnik

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    ožedneli

    izgladneli

    i

    neispavani

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    veseli

    radoznali

    i

    budalasti

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    cunjalo

    jebivetаr

    i

    gulanfer

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    zamlata

    dzindzov

    i

    skitnica

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    đilkoš

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    rugoba

    londraš 

    i

    klošar

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    stranac

    autistični

    i

    stidljivi

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    poklonik

    vagabund

    i

    prosjak

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    ubogi

    jurodivi

    i

    bogonadahnuti

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    nahoče

    kopile

    i

    ničiji

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    emigrant

    imigrant

    i

    vanzemljac

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    neželjeni

    nevoljeni

    i

    odbačeni

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    bogić

    bog

     

     

    i

     

     

    ja

    sam

    dete

    dečak

    hodač

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

     

    pesma

    idi idi

    nastavi

    ne

    padaj

     

    kopaj

     

     

    pevanje

    jebi si

    mater

    bauljaj

     

    ne

    izmišljaj

     

     

    poezija 

    diži se

    grebi

    grabi

    dalje

     

    dalje

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je 

    pre šesnaest

    dana se odlučih

    deset godina ću 

    lutati evropom je

    prva objava o

    ruži lutanja

     

     

    i

     

     

    dete

    je ruža

    dečak je 

    lutanje

     

     

    i

     

     

    dete

    dečak je

    nevini put koji

    me je čekao i ruža

    lutanja u kojoj sam

    nestao i ko dete i

    ko dečak da

    bih bio

    bog

    dete

     

     

    i

     

     

    dete

    dečače ti

    si za mene

    bog a za boga

    ti si pesma

    dete

    dečak

     

     

    i

     

     

    dete

    dečače

    ali

    i

    ti

    ti

    ko

    god

    da

    si

    ti

    samo

    da

    znaš

    da

    od

    ovog

    trenutka

    u

    13:44

    1

    marta

    2025

    dete dečak

    proglašavam

    tek

    rođenim

    živim

    bićem

    svemira

    i

    čedom

    jednog

    jedinog

    boga

    amin

     

     

    i

     

     

    amin

    kažem

    i

    ja

    tebi

    bo

    mi

    bomimabo

    ma

    bo

    moj

    dete

    dečak

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    18 reči za 18 dana trećeg hodanja za poeziju

    28. februar 2025.

    27480. dan mog života

     

     

    dodatak

    mesec dana

    pred polazak na

    treće hodanje za

    poeziju poželeo sam

    da svakog dana sa

    mnom hoda po

    jedna reč

     

    usamljenost

     

    nežnost

     

    nezaštiċenost

     

    beskućništvo

     

    nenasilje

     

    siromaštvo

     

    ne-znanje

     

    dobrota

     

    pojedinac

     

    strpljenje

     

    lepota

     

    nevidljivo

     

    nevažno

     

    ritam

     

    sporost

     

    ne-ljudsko

     

    hrabrost

     

    sloboda

     

    i

    evo

    18

    reči

     

     

    usamljenost

    prvog dana

    ta topla tuga po

    leđima usamljenost

    taj spori kovitlac koji

    se kovitla u ponavljanju

    usamljenost koja se stalno

    ponavlja usamljenost u kojoj

    se govori ušima. usamljenost

    koja se stalno ponavlja sa

    kojom osećam kako mi svet

    mili po celoj površini kože

    kože koja je kao i

    usamljenost

    najveći organ

    koji imam

    usamljenost

    lepa reč

     

     

     

    nežnost

    drugog dana

    jer nežnost je snaga

    pažljivost koja čini i sačini

    svet. nežnost ta teška reč. reč

    koja pada kao pljosnati kamen lelujajući

    se kroz vodu ka dnu. nežnost taj paralelni

    pogled sa božijim gledanjem. nežnošću

    kojom sam hodao i progovorio. nežnost

    nauka nauka. nežnost solidarnost sa

    naporom. nežnost za nežnost

    koja posustaje. nežnost vođa

    mudrosti. mudrost

    po nežnosti

     

     

     

    nezaštiċenost

    trećeg dana

    da mi sa svojom

    rukom na mom

    ramenu dok

    hodamo

    bude

    žena

     

     

     

    beskućništvo

    četvrtog dana da

    sa mnom krene

    beskućništvo

    mnogih oblika

    u nastajanju

    jer

    beskućništvo

    je spasonosno

    nomadstvo. ta

    najveća kuća

    koja me štiti

    od malih

    kuća

     

     

     

    nenasilje

    petog dana

    nenasilje kojim

    sam pristao na

    jedan drugi svet

    jer nenasiljem se

    vaskrsava. nenasilje

    u moru so. nenasilje

    da mi mesto krvi

    teče po žilama

    zaista

     

     

     

    siromaštvo

    šestog dana jer

    ništa mi ne pripada

    jer ničemu ne pripadam

    samo pod prstima dobra

    volja i davanje. siromaštvo

    ta bezbrižnost. siromaštvo

    reč koja me uzbuđuje

    siromaštvo što

    znači biti

    siromah

     

     

     

    ne-znanje

    sedmog dana

    ne-znanjem se

    osmehivao onaj

    koji je najlepše

    mislio. seljak

    i majstor

    mišljenja

    majstor

    ekhart

    ne-znanje 

    jer

    ne-znanje

    je

    pevanje

    putem

    niz

    put

     

     

     

    dobrota

    osmog dana

    dobra dobrota

    jednostavna

    uzbudljiva

    lepota

    ta

    obična

    dobrota

     

     

     

    pojedinac

    devetog dana

    ta lutalica i bitanga

    to skitanje i to svetlo

    odbačenosti. taj ološ i

    monah. jedini koji seje

    novo semenje šakama

    šakama u lakom plavetnilu

    budućnosti. samo prosjaci

    znaju da su ideje surogati

    tuge. taj ljubljeni iskorenjen

    čednošću zanesen i

    gubitnik nevini da

    krene sa mnom

    jer on hoda 

    kao nebeski

    hodač

     

     

     

    strpljenje

    desetog dana

    taj uslov za čudo

    tišina podviga uživanje u

    gledanju. to nadnaravno

    što mi strpljenje prinese

    usnama

     

     

     

    lepota

    jedanaestog dana

    lepota su muda. lepota

    je dobrota. u nekom džepu

    neki trn. lepotom mogu

    na miru i dalje biti

    budala. lepotom

    ludi čovek

     

     

     

    nevidljivo

    dvanaestog dana

    nevidljivo što se zove

    saveznik onih koji su

    krenuli na put. nevidljivo

    koje mi klizi pod jezikom

    ulazeći u mene kao

    zdravlje

     

     

     

    nevažno

    trinaestog dana

    neprimećeno. bogu 

    je ime nevažno

     

     

     

    ritam

    četrnaestog dana

    rođen sam u ritmu

    ritmu želim da se vratim

    ritam je vetar koji se kreće

    ritam živa metafora. metafora

    spoj među svetovima

    ritam je vetar koji

    se kreće

     

     

     

    sporost

    petnaestog dana

    sporost me podučava

    pristajanju. u sporosti se

    već nalazi zrno večnosti. samo

    u sporosti čitam muziku svih vekova

    i samo sporošću mogu videti vrhove

    svih planina. istrajavanjem u sporosti

    vidim kako se težina pretvara u

    ozarenu lakoću. opet

    sporost. sporost

    ta blagost

     

     

     

    ne-ljudsko

    šesnaestog dana

    ovako je jednom rekla

    gertruda stejn na taj način

    mi imamo jedno mesto na kome

    boravimo i čovek nije imao prilike da

    ga sretne jer se tamo bio stalno nastanio

    kad rekoh da se nastanio htela sam reći da se

    stalno nastanio. kad rekoh da se stalno nastanio

    htela sam reći da stalno boravi subotom i na taj način

    usta su usta. na taj način kao da je u ustima kao da je

    negde u ustima kao da je negde u ustima i tu. verujem 

    da imaju i vodu. verujem da imaju i tu vodu i da je plava 

    i sumorna kad je vidite takvu i da je svaka nesreća

    istovremeno i dragocena da sve što je dragoceno

    istovremeno je sve ono čime misle da vas razreše i

    bila sam iznenađena. bila sam veoma iznenađena

    bila sam veoma iznenađena. bila sam iznenađena

    i pri tome strpljiva čovek je strpljiv kad naiđe na

    pčele. pčele u vrtu prave osobit med i tako

    postaje med. med i molitva. med i tamo

    tamo gde je trava u stanju da raste

    skoro četiri puta godišnje

     

     

     

    hrabrost

    sedamnaestog dana

    hrabrost za lepotu i

    nežnost. za pčele i med

    za molitvu i med. za med i za

    tamo. hrabrost za tamo gde je

    trava u stanju da raste skoro

    četiri puta godišnje. hrabrost

    za hrabrost jer hrabrost boli

    boli kao usamljenost

    ponekad

     

     

     

    sloboda

    osamnaestog dana

    sloboda je nepoznato

    ka nepoznatom. zrelost

     vruć krompir u ustima

    večnom ženskom 

    sloboda taj kralj

    nad kraljevima

     

     

    i

     

     

    živim

    za

    reči

    živim

    od

    reči

     

     

    i

     

     

    čuvajte

    me i negujte

    i dalje 18

    reči

     

     

    usamljenosti

    nežnosti

     

     

    nežnost

    nezaštićenosti

     

     

    nezaštiċenost

    beskućništva

     

     

    beskućništvo

    nenasilja

     

     

    nenasilje

    siromaštva

     

     

    siromaštvo

    ne-znanja

     

     

    ne-znanje

    dobrote

     

     

    dobrota

    pojedinca

     

     

    pojedinac

    strpljenja

     

     

    strpljenje

    lepote

     

     

    lepota

    nevidljivog

     

     

    nevidljivo

    nevažnog

     

     

    nevažno

    ritma

     

     

    ritam

    sporosti

     

     

    sporost

    ne-ljudskog

     

     

    ne-ljudsko

    hrabrosti

     

     

    hrabrost

    slobode

     

     

    sloboda

    deteta

    dečaka

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    pre šesnaest dana se odlučih deset godina ću lutati evropom

    27. februar 2025.

    27479. dan mog života

     

     

    dvanaesti dan

     

    da si na mom mestu šta bi zaključio da ovaj veliki orah

    nije rodio ili da su mangupi već pokupili sve pod njim

     

     

    i pođoh kuda me oči vode

     

     

    podbijeni palac nikada neće sprečiti dečaka da nastavi igru

     

     

    ispresecao me slučaj. slučaj ta božija perspektiva

    sa ovom devojkom u šumi iznad sela miranž-silvanž

     

     

    da li će biti dosta lopata da prebacimo lepotu

     

     

    gazim i vučem noge po lišću

     

     

    ja tek posle saznam da je moje hodanje bilo muzika

     

     

    nekada se put penje u nebo a ovaj iza mojih leđa pada između drveća bog zna gde

     

     

    idemo po sredini puta zajedno ja i svi oni dani koji mi prođoše u minimalnim kretnjama

     

     

    jašta nego pet je do dva

     

     

    da li sam ja mogao znati da će mi u dva u montošu

    dve stare žene dolaziti u susret i da ću ja tada jesti jabuku

     

     

    osećam se izgubljen da li je to loše ili dobro to je to

     

     

    trinaesti dan

     

    nisam ni pošao a već stanem da bih zatvorio oči i odmorio se

     

     

    najbolje je jebati ujutru jer posle te izjebanog niko neće

     

     

    sedim za popijenim espresom od ćutanja mi se muti pred očima

     

     

    dvojica mladića jedu dugačke sendviče

     

     

    vrtim stopalo masirajući ga

     

     

    uvukao sam se u krv i ćutim

     

     

    ovaj toplohladni ipak hladni vetrić neka ostane u rečima

     

     

    put se svetluca po kiši

     

     

    na nogama su mi cipele ja sam srećan

     

     

    kada sam palio svetlo u sobi govorio sam ti da zatvoriš oči

     

     

    dve crne mačke ušunjane u travi love

     

     

    četrnaesti dan

     

    debela bela magla i ja. kamioni i automobili izranjaju

    iz nje kao utvare a nestaju u njoj kao nestajanje

     

     

    ovaj put se talasa. ispnem se na vrh talasa i vidim put nastavlja da se

    talasa treperi (neka mu). poklonim se i kažem miroslave izvoli nastavi dalje

     

     

    konobarica ima jake grudi i lepe oči. ja teglim tetive pod stolom i gledam je. biti lud

    i opušten u ovom svetu punom straha. gledam je i mislim je. kako joj je kad joj ljube grudi

     

     

    kada ptice visoko lete uskoro će sneg

     

     

    odjednom primetim veliku tišinu

    stanem stojim ne mičem se i slušam

    je. ne mogu se maknuti sa mesta. imam

    dojam da sam ukopan na mestu. znači ne

    moram se micati. ne moram krenuti ni u

    kojem pravcu. ostaću upravo na ovom

    mestu nije loše ne moram se kretati. ja

    kretanje ne volim ali ne znam kamo

    bih krenuo. ne mogu pronaći

    ni cilj a ni put do cilja

    ostajem ukopan

    na mestu

     

     

    to je moj status kaže julije knifer

     

     

    ja mislim na nežnu pesnikinju vlastu delimar

     

     

    lepo je videti kada na 300 - 400 metara veliki kamion koji mi 

    dolazi u susret počne da žmiga i prelazi na svoju levu stranu

     

     

    prožima me dobrota

     

     

    ona se sagne nad lavaboom i ispira svoje levo pazuho na metar od nje

    naslonjen na ragastov stojim i gledam je. slučajno pogledam u cipelu

    (dok me ispinje iz kanala u kome sam kupio orahe) i osetim punoću života

     

     

    budućnost se sastoji iz pristajanja

     

     

    hodam da ne bih ništa činio

     

     

    hodam da bih hodao po što više delova boga

     

     

    petnaesti dan

     

    jutrom. penjući se ka starom gradiću montmediju svetlucava prašina pada po meni

     

     

    vidim ti desno stopalo na prljavom stepeniku dok izlaziš iz kuće u dugom kaputu

    još nekoliko metara i ja ću te zagrliti ti nisi više mlada uostalom kao ni ja ali tim pre

     

     

    kako prijaju ti blagi usponi

     

     

    skinuo sam se u majicu i hodam kao mladić

     

     

    gledam se iznutra i razmišljam o umiranju

     

     

    hodajući očistim svoje telo

     

     

    reči se vrate jednostavnosti

     

     

    posle više dana jedan ravan i prav put

     

     

    iznad tvojih stidnih dlaka nalazi se tvoj beli meki 

    stomak a ispod njih tvoje crvene usne ljubim ih obe

     

     

    gegam li se to ja u pola četiri

     

     

    hodam u smislu živ sam

     

     

    hodanjem razumevanje hrista preraste u bivanje hristom

     

     

    hodajući sve me hoće u sebe

     

     

    gledam levo i desno niz put. nema nikoga znači mogu ga vaditi i pišati

     

     

    ko je pojeo orahe u francuskoj

     

     

    detinje zagledan u čudo koraka ceo dan mišljah na umiranje

     

     

    ovo bi mogla biti mrtva tišina na putu

     

     

    ih zabati belih kuća u bačkim selima. (kakva je samo mahovina i vlaga rasla iz njih)

    ili usponi i zezanje. ili prvo pravilo pre svega napraviti klonju u području mašte

     

     

    šesnaesti dan

     

    jutro. jutro nevino sramotim ga svojom probuđenom lenjošću

     

     

    krećem

     

     

    kreni na mene svete

     

     

    pre šesnaest dana se odlučih deset godina ću lutati evropom

     

     

    taj nos sa kojim sam svih ovih dana u hodu njušio detinjstvo

     

     

    leđa u kojima mi se strah pretvori u bezbrižnost

     

     

    bezbrižnost (mudrost) koja se uči

     

     

    ramena po kojima mi polegne širina predela

     

     

    vilice i vrat u kojima mi se skuplja tuga

     

     

    mišići ti galebovi nad vodom

     

     

    pluća u borbi sa starim vazduhom

     

     

    peta taj prvi mozak

     

     

    njišem se. njišući se zavodim. zaboravim. zavaravam napor. pristajem

     

     

    priroda to sam ja

     

     

    u meni ponovo hoda dete. (u meni ponovo hoda dete)

     

     

    dete koje je nestalo u

    dečaku. dečak u mladiću...

    pomerite se planine

     

     

    po kiši ulazim u sedan

     

     

    sedamnaesti dan

     

    na izlasku iz sedana

    trčeći dečak pruža ruku u

    znak pitanja da li je moj pas

    odjurio tamo. ja klimam glavom i

    pokazujem mu rukom niz put

    iznemogao dečak nastavlja da

    trči. trči trči trči trči. gledam

    za njim. on neprestano

    trči i on neprestano

    trči. pruža ruku...

     

     

    hiljadu načina čini taj jedini put na kome mi se 

    tabani hodajući po vodi suše hodanjem po vetru

     

     

    tvoje telo

    i

    moje telo

    je

    jedno

    telo

     

     

    kad sam im se naklonio jedan crveni konj i braon poni su počeli da mi prilaze

     

     

    osamnaesti dan

     

    dok lutah cestama čizme mi od šljunaka crkle. u šarloroa uđoh osmog dana

     

     

    pet do pet osamnaestog dana. na remboovom sam grobu

     

     

    tu leži taj dečak

     

     

    dete dečak

     

     

    jedna pčela leti oko cveća na grobu njegove sestre

     

     

    zvone zvona u grobljanskoj kapeli

     

     

    stara grobarka stoji na gvozdenim vratima i čeka da izađemo 

    iz groblja. dok sam prolazio pored nje rekla mi je laku noć

     

     

    na osam metara

    je reka. ponoć je. stojim

    pred kućom artura remboa

    koju je gospođa rembo kupila 1869

    godine baš kada je artur krenuo ka

    parizu londonu belgiji nemačkoj

    na svoja lutanja. lepota je u

    bedi. zato je rembo i...

     

     

     

     

    kraj

     

     

    i

     

    poklanjam

    se i ponavljam

     

     

    podbijeni palac nikada neće sprečiti dečaka da nastavi igru

     

     

    ja tek posle saznam da je moje hodanje bilo muzika

     

     

    prožima me dobrota

     

     

    hodam da ne bih ništa činio

     

     

    hodam da bih hodao po što više delova boga

     

     

    hodajući očistim svoje telo. reči se vrate jednostavnosti

     

     

    hodanjem razumevanje hrista preraste u bivanje hristom

     

     

    hodajući sve me hoće u sebe

     

     

    bezbrižnost (mudrost) koja se uči

     

     

    dete koje je nestalo u dečaku. dečak u mladiću... pomerite se planine

     

     

    taj jedini put na kome mi se tabani hodajući po vodi suše hodanjem po vetru

     

     

    tu leži taj dečak

     

     

    dete dečak

     

     

    i

     

     

    pre šesnaest

    dana se odlučih

    deset godina ću 

    lutati evropom je

    prva objava o

    ruži lutanja

     

     

    da

    nije bilo

    deteta dečaka ja

    se ne bih odlučio na

    desetogodišnje hodanje

    ruže lutanje koju sam

    počeo 3 godina

    kasnije

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

     

    toliko sam sam da su to već dva dečaka u meni

    26. februar 2025.

    27478. dan mog života

     

     

    osmi dan

     

    jutro otpočinje kao da mu se nešto približava

     

     

    opija me to neprestano hodanje

     

     

    stignem prespavam ustanem krenem

    krenem stignem prespavam ustanem

    ustanem krenem stignem prespavam

    prespavam ustanem krenem stignem

     

     

    i dalje se cigare pretvaraju u pepeo

     

     

    i dalje je putem put

     

     

    kako hodanje odmiče sve mi se više sviđa to što radi ova

    protuva. meni je to sve besmislenije i napornije ali on to radi sjajno

     

     

    vidim ga kako izlazi sa sporednog puta i baca jabuku u travu tip sve

    više liči na junaka neke priče ali on to nije on je samo poezija koja hoda

     

     

    poezija koja se spotuca da bi se na miru družila sa rečima

     

     

    običnim rečima. besmislenim na putu

     

     

    besmisleni na putu tako sam se osećao i tako mi je bilo lepo

     

     

    da li sam već rekao da pušim pušio bih kamel

     

     

    jednostavno zapalim cigaru i boli me kurac

    toliko je ta filozofija jednostavna da me zaboli od nje

     

     

    bog me je stvorio velikog i sebi na priliku i obojici na radost i zato sam

    ja i budalasti i cunjalo i jebivetаr i gulanfer i zamlata i dzindzov i lutalica i

    skitnica i đilkoš i rugoba i onaj koji londra sa štapom smradom i žuljevima

     

     

    kada bi mi trebao zapušač podigao bih ovaj sa zemlje (odličan je)

     

     

    (više o štapu)

     

     

    pre podne sam bio usran od kiše a sada (vrišti i peva)

     

     

    hodam za nepoznate umetnike. nepoznatog remboa i ludog helderlina

     

     

    hodam za znoj. znoj u pevačkoj poruci poruka

     

     

    o levu ruku kojom se držim za štap okačim levu nogu i odmaram je

     

     

    prepodnevna kiša mi je navlažila kartu i pocepala je na uglovima

     

     

    odjednom miris trave i korova sa podbarske dolme pored koje sam odrastao

     

     

    detetu ta dolina mi se činila tako dalekom

    da veću daljinu nikad više nisam upoznao

     

     

    fragmenti su telo hodanja

     

     

    lj... koje mi je ostalo od reči koju sam zaboravio

     

     

    hodočasnik posmatra božanstvo božanstvo

    posmatra hodočasnika između je emotivni napor

     

     

    grlim kamenčiće i letve

     

     

    grlim dlanove i tabane

     

     

    grlim

     

     

    hodam i grlim uplašene oči. obijene lončiće

     

     

    najuzbudljiviji momenat sutra ću hodati tamo. tamo su

    brdašca iza sare uniona. plava su i spojena su sa nebom

     

     

    ovo što sada radim se ubilo za pisanje. stranac u kišni sumrak ulazi u grad

     

     

    deveti dan

     

    kisnem dva sata. u restoranu u saralbeu iz nogavica iscedim dve čaše vode

     

     

    na praznom putu i vetru stavljam novine u mokru trenericu da mi ugreje ohlađena jaja

     

     

    danguba se suši na putu

     

     

    prepešačio sam se kao konj. žile su mi se zategle kao stablo

     

     

    sam sam i hladno mi je

    (hladno mi je)

     

     

    žene volim jako

     

     

    dok po kiši i noći ulazim u sveti avold mislim

    postoje teška vremena kada se mišljenju sudi

    bogati duhom napustili su nemoguće poduhvate

     

     

    danas sam mokre čarape na nogama sušio

     

     

    bilo je čari bilo je

     

     

    deseti dan

     

    noćas sam plakao u snu

     

     

    toliko sam sam da su to već dva dečaka u meni

     

     

    da su žensko dupe i skitnice kraljevi ovog sveta to znaju oni koji su makar hiljadu

    koraka hodali kao bednici. koji su malopre kao i ja ugledali ovo dupe na ulasku u lonževil

     

     

    na usponu kod bošporna čitam kako je lajoš kašak pešačio do

    pariza na zlatnim nogama miljokaza verujte slon nije veći od buve

     

     

    ovaj starac što šepa sa žutom testerom u ruci

     

     

    ovo sunce u podne i trideset tri

     

     

    u stomaku mi je svetački mir

     

     

    gledam ga tanki vijugavi put

     

     

    gledam ga kako se kreće i odlazi

     

     

    sad ću i ja za njim

     

     

    njegovo lelujanje i ne primećujem vrlo se nežno pomera u prostoru

     

     

    nekad bejaše to kolski put sa mnogo rupa

     

     

    francuzi su u tom pogledu pametni ljudi

    (možda više ovakvih istrgnutih rečenica)

     

     

    duboko poorana zemlja se talasa na suncu

     

     

    da li ti znaš šta su to ulične borbe za hleb

     

     

    nema prenoćišta ne znam šta da radim

    (što mekše)

     

     

    ružna

    lica su mi noćas

    ozarila umor pod noktima

    bila je to jedna rupa prepuna

    muškaraca koji su se stalno rukovali

    sa novopridošlim muškarcima. bila je to

    jedna matora šezdesetogodišnja kurva koju

    su sa fanfuljastim nosom iznad debelih usana

    iz kojih izlazi napukli glas jebačke prošlosti svi

    opaljivali šakama po (tom slavnom) dupetu

    a ona je užarena pićem uživala što im

    daje (taj izgubljeni) osećaj

    muškosti

     

     

    jedanaesti dan

     

    ta ružna sumnja da mi je noćas ukraden novac

    gadim se sebe. sebe poznatog. uplašenog životom

     

     

    pljunem u vazduh i čekam pljuvačku

    hodajući putem koji se zove kroz maglu

     

     

    tek u trećem pljuvanju me pogodilo po čelu i kosi. pljuvanje me razveseli

     

     

    još ima u meni božije ludosti

     

     

    stojim na crvenom opalom lišću i poklonim se

    sivom konju. on je miran i svestan mog divljenja

     

     

    mislim

    na

     

    jozu

    drakčeta

    milu

    lazu

    kaju

    varadija

    ota

    boška

    lanu

    nenada

    ksenu

    miru

    ulića

    bubu

    velimirova

    čedu

    đu

    dušana

    dragana

    jadranku

    šeka

    miru

    nadu

    nebojšu

    ružu

    vesnu

    zorana

    gordanu

    vladicu

    bobu

    dolores

    dušicu

    zoricu

    žarka

     

    bez njihove

    pomoći ja ne bih hodao

    pored onih belih krava a na

    desetine ih je i sve ali baš sve

    gledaju u mene. hvala vam

    krave i hvala vam moji

    prijatelji

     

     

    iznenada dogodio mi se humor

     

     

    na konjima se pena u so pretvorila

     

     

    klip klap njofr plav znao sam da to nešto znači

     

     

    pevam se gegam se šepurim se kao šarlo šarlo. šarlo šekspir

     

     

    zanesem se u tu mlohavu zajebanciju i počnem da

    dirigujem mekanom predelu u zagasitom podnevu

     

     

    i tako nas dvojica mekani i ja nismo sami družimo se sa humorom

     

     

    humor ha-ha-ha taj višak daha

     

    humor ta prva vlažnost u telu

     

    humor ta nevinost pod tabanima

     

     

    ulazim u selo hejs

     

     

    one dve žene su tamo

     

     

    uhvatila me tuga na putu za viži

     

     

    osećam da se najviše trudi vazduh

     

     

    krupnooka konobarica mi donosi espreso mislim 

    na njeno telo onda se okrenem i gledam kroz prozor 

    u decu. kače se i vešaju o neku štanglu na seoskom trgu

     

     

    ta odvojenost od detinjstva me baca u poniženost koja je najsloženiji deo puta

     

     

    poezija je to

     

    idi idi nastavi ne padaj kopaj

     

    jebi si mater bauljaj ne izmišljaj

     

    diži se grebi grabi dalje dalje

     

     

    mislim na emila siorana i šutiram kamen po asfaltu

     

     

    ponekad mađari u svojim selima dugo sedeee pod lipama

     

     

    plavi asfalt i crvena krv (u čarapi)

     

     

    neizvesnost sa prenoćištem me čini nesigurnim. sramim se te svoje slabosti

     

     

    ako bi mi neko stavio ruku na moje rame

     

     

    sužavanje (hej) puta je počelo pola sata unazad

     

     

    i

     

     

    samo mi 

    je se pokloniti

    i ponoviti

     

     

    i

     

     

    poezija koja se

    spotuca da bi se na miru

    družila sa rečima

     

     

    i

     

     

    bog me je stvorio velikog i sebi na priliku i obojici

    na radost i zato sam ja i budalasti i cunjalo i jebivetаr

    i gulanfer i zamlata i dzindzov i lutalica i skitnica i đilkoš

    i rugoba i onaj koji londra sa štapom smradom i žuljevima

     

     

    i

     

     

    ovo što sada radim se ubilo za pisanje

    stranac u kišni sumrak ulazi u grad

     

     

    i

     

     

    prepešačio sam se kao konj

    žile su mi se zategle kao stablo

     

     

    i

     

     

    da su žensko dupe i skitnice kraljevi ovog sveta to

    znaju oni koji su makar hiljadu koraka hodali kao bednici

    koji su malopre kao i ja ugledali ovo dupe na ulasku u lonževil

     

     

    i

     

     

    pljunem u vazduh i čekam pljuvačku

    tek u trećem pljuvanju me pogodilo po

    čelu i kosi. pljuvanje me razveseli

    još ima u meni božije ludosti

     

     

    i

     

     

    poezija je to

     

    idi idi nastavi ne padaj kopaj

     

    jebi si mater bauljaj ne izmišljaj

     

    diži se grebi grabi dalje dalje

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    hodam ovom stazom ostavljajući svoju snagu nekom da je sretne

    25. februar 2025.

    27477. dan mog života

     

     

    voljeni

    krenimo

    sa detetom

    dečakom

     

     

    hladno mi je po stomaku

     

     

    nekih tri kilometra unazad tamo gde sam se osetio kao konj

    sa snažnim slobodnim grudima zar nisam tamo bio sretan

     

     

    ja prepona

     

     

    pojedem hleb i jogurt ležim na vetru i spavam

     

     

    pred ulazak u šumu kroz granje posle kiše

    prosipa se vodena prašina prepuna sunca po meni

     

     

    bacam nozdrve i pluća ka mirisu planinskih biljaka

     

     

    još jedanput se iznova stvoriti

     

     

    vidim miroslava mandića zamače u šumu prečicom za klosterbah

     

     

    taj plavi znak to je znak moga puta prepunog šišarki zelene

    mahovine hladnih mirisa belog micelijuma po gljivama

     

     

    žile korenja po kojima ponekad kliznem

     

     

    hodati ovim putem znači biti bogat

     

     

    tako je nežna ta beskrajna tišina kotrlja mi se po slepoočnicama i vratu

     

     

    stojim naslonjen na štap dole je jezero toliko lepo da nije za gledanje

     

     

    sve mi govori budi sam

     

     

    nezaštićenosti reko koja tečeš

     

     

    reko rekoh ovoj vodi. tom realnom večernjem potoku

     

     

    četvrti dan

     

    sa desne strane probuđeni potok koji se čuje i pada

     

     

    u vodi žive drugačija bića od onih u drveću

     

     

    danas je subota a sutra (zatvorena) tužna nedelja

     

     

    sedim go do pojasa usred šume i sušim se

     

     

    taj sunčevi zrak za kojim se pomeram miluje me po mišicama i grudima

     

     

    vidljivi svet odbija svetlost

     

     

    te tako lepe žene četvrtog dana iz automobila gledaju u

    moje robusno telo dok hodam (ti ih zavodi svojom ružnoćom)

     

     

    mislim o nebeskom hodaču

     

     

    zlato po drveću a ja sam umoran

     

     

    koraci škripe po kamenju

     

     

    umor me cedi

     

     

    umor me nestaje i oblikuje

     

     

    umor tvorac svih oblika u nastajanju

     

     

    ranac me pritiska i vuče nadole i ja se okačim o njega (kao izrasli

    dečak okačen u tesnom kaputu) podižem glavu i udišem vetar

     

     

    kada sam izložen naporu onda nema dvojbe da li bog postoji ili ne postoji

     

     

    niko me ne dvoumi u banalnosti dvoumljenja

     

     

    sve se to rasprši na putu preda mnom

     

     

    put se polako diže tiho i neizbežno i takav već jedan sat ide on svojim putem

     

     

    crknutog (za poeziju) i oblivenog znojem (za poeziju) boli me koleno

     

     

    ta melanholija u kostima

     

     

    gledam u svoje senke na putu sve je istina u tome biti pravi

     

     

    ja sam stablo koje se otiskuje niz vododerinu

    ostavljajući put da se spušta polako po svojim zavojima

     

     

    uzbudljivo je biti na ovim neistorijskim mestima

     

     

    kao rudar probijam se kroz hladno zelenilo

     

     

    punu šaku zemlje sa šumske staze prinosim licu

     

     

    miris zemlje je kao proleće

     

     

    hodam ovom stazom ostavljajući svoju snagu nekom da je sretne

     

     

    malo pre sam na vrhu crtao oblake u dolini sada se krećem kroz njih

     

     

    ja sam potok koji se sliva

     

     

    peti dan

     

    jednostavno klizim niz ovaj asfalt i češem se po vratu

     

     

    žurim ka jutarnjem sranju. gledam gde bih to obavio

     

     

    kako kaže otac joakim sve nevolje su đavo

     

     

    pre pet minuta mi se pojavila prošlogodišnja hodačka pesma sada 

    je ne pevam nego je vičem vičem dok ne izderem grlo grlo šljunak

     

     

    šljunkom ja ličim sporom magarcu

     

     

    prekoputa dolazeći mi u susret mladi skitnica žustro

    poskakuje. ispod velike pletene kape leti mu plava kosa

     

     

    je li to drevno divljaštvo koje se oprašta

     

     

    taj divlji dripac rembo

     

     

    ne znaš ni kuda ideš ni zašto ideš kao ni neku lešinu niko te ne može ubiti

     

     

    ljubav je terati po svom

     

     

    svi spisi potiču od jednog mladog sasvim mladog čoveka

     

     

    sjajno. apsolutno se ništa ne događa

     

     

    prolazim preko rajne. dao bog

     

     

    cipele mi bele od znoja. mislim na žana vigoa

     

     

    u francuskoj sam na radnom mestu

     

     

    pored puta

     

     

    suglasje boja u podužnom kanalu učini me za trenutak u samom trenutku srećnim

     

     

    francuski peškiri mirišu jako na film kurve i kriminal

     

     

    šesti dan

     

    dok je telo još tvrdo pažljiv usporavam

     

     

    hodam kao kad s ranom jeseni uđe u mene seta

     

     

    kad se u tuzi takmičimo puž i ja

     

     

    hodam kao kad krenem ženi (tom stidljivom lutanju) a

    radovanje a uznemirenost a prethodna muvanja po sobi

     

     

    poštar ubacuje pisma gledam za njim

     

     

    vreme se ubilo da se ubiješ

     

     

    umetnici su monasi na ulicama

     

     

    najbolje hodam kada se uhvatim za ritam i počnem na njemu da spavam

     

     

    život je dugo putovanje u smrt

     

     

    čije se to usne spuštaju na mirnu površinu jezera

     

     

    velika četka za rasprostiranje asfalta zarasla u trnju pored drveta

     

     

    nemci se više kreću od francuza

     

     

    mušica mi uletela u usta

     

     

    kod oraha ti je tako kad ugledaš jedan ugledaš i drugi i treći

     

     

    dva dečaka preko ulice me pozdravljaju

    okrenem se i gledam ih kako se češu o kuće i pucaju

     

     

    zaista se u detinjstvu sve dogodilo

     

     

    trljam leđa i noge to me prokrvi

     

     

    dan me ubija a put stoji

     

     

    sve je dizajn ta rugoba od ljudskog mišljenja

     

     

    ko to živi u ovom blatu na putevima

     

     

    gledam u svoje cipele koje se polako krivе

     

     

    u livadi beži mali miš

     

     

    livade mirišu na noć i sreću

     

     

    samo pet litara krvi čini život

     

     

    sedmi dan

     

    za doručkom u kući umobolnih gde sinoć pronađoh prenoćište

    jedan krakati 60-nji mladić vadi protezu iz usta i pokazuje mi je

     

     

    rečenica je geografija

     

     

    geografija (je rečenica)

     

    o crvenoj rđi u kojoj vreme sere svakog dana

     

    o vetrovima koji oduvaju osvetoljubivu opasnost

     

    o mrazevima što kidaju drveće

     

    o ušću (koje se priprema hiljadama kilometara unazad)

     

    o brzini (koja stvara zle ljude)

     

    o sobi (u kojoj je uvek nekoliko neodgonetljivih predmeta)

     

    o staklu (dva prozora u jednom radničkom jutru)

     

    o ovom jutru u kome sedam krava leži na travi dok vlaga pada a ja viknem pred uspоnom

    ne pristajem... nastavljajući penjanjem srećan od umora koji me tuče po preponama

     

     

    zvona crkve u veselhajnu vadim kabanicu iz ranca

     

     

    osećam veliku prazninu u hodanju

     

     

    lepota je uzaludna

     

     

    štap je pokisao i sad se presijava od vode kao mladić

     

     

    četiri dečaka pred drulingenom gledaju u mene kao u čudo

    čudo im u očima. kisnemo zajedno i zajedno prasnemo u smeh

     

     

    po koži osećam kako je ljudska usamljenost besprekorna

     

     

    sigurno da je ovo hodanje i ono da mi dupe vidi put

     

     

    i

     

     

    samo mi 

    je ponoviti

     

     

    još jedanput se iznova stvoriti

     

     

    mislim o nebeskom hodaču

     

     

    kada sam izložen naporu onda nema dvojbe da li bog postoji ili ne postoji

     

     

    prekoputa dolazeći mi u susret mladi skitnica žustro

    poskakuje. ispod velike pletene kape leti mu plava kosa

     

     

    ljubav je terati po svom

     

     

    umetnici su monasi na ulicama

     

     

    zaista se u detinjstvu sve dogodilo

     

     

    rečenica je geografija

     

     

    lepota je uzaludna

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    dete dečak

    24. februar 2025.

    27476. dan mog života

     

     

    miroslav mandić

     

    dete dečak

     

    treće hodanje za poeziju

    od helderlina do remboa

    tibingen - šarlavil

    12. oktobar 1988 - 29. oktobar 1988

     

    18 dana hodanja za humor i stid

     

     

    noge znače blizinu i daljinu jer u bogu su blizina i daljina

    jedna stvar a čovek nogama može stići blizu i daleko

    jakob beme

     

     

    prvi dan

     

    u hodu mi počinje jesen

     

     

    trideset i deveta moja jesen...

     

     

    hodam i plačem tibingenom

     

     

    kada sam malopre okrenuo leđa zorici žarku i tilu provalio je iz mene plač

     

     

    plač dečaka

     

     

    neki iznenadni plač iz neke stare tuge

     

     

    nosim helderlinove pozdrave rembou

     

     

    kroz pluća mi prolazi čitavo detinjstvo

     

     

    žudim za sobom dečakom

     

     

    ja hodam sa usamljenošću

     

     

    usamljenošću koja se ponavlja

     

     

    noćas sam sanjao reči i umorio se od lepote

     

     

    plač mi je produvao umorno telo i napete mišiće

     

     

    putujem bezbrižan predajem se u naručje pešačenju

     

     

    crvenilo jabuke mi leti pred licem zabavlja mi oči

     

     

    urezujem drugi prošlogodišnji hodajući raboš na štap

     

     

    napor mi muti pogled

     

     

    uživam u starenju

     

     

    i gledanju

     

     

    hodam u stilu stići ću već stići ću

     

     

    mislim na reči ta nepoznata nam bića

     

     

    mislim na knjige te predmete koji lako stanu u šaku ili svaki bolji džep ***

    _____

     

    *** jedan sat pre polaska ka rembou

    poređao sam po šljunkovitoj stazi pored

    helderlinovog groba te predmete koji lako stanu

    u šaku ili svaki bolji džep i onda sam korak po korak 

    između njih hodao po tom putu od knjiga i lišća

    bile su to knjige o putu i putevima

     

    hiperion fridriha helderlina

     

    putevi i staze hamiša fultona

     

    kratke šetnje roberta valzera

     

    pesme bašoa

     

    odlazak u prostor stvarnosti viktora segalena

     

    radovi ričarda longa

     

    poljska staza martina hajdegera

     

    ići kroz led vernera hercoga

     

    poruke planine sen-viktoar petera handkea

     

    plavi putevi keneta vajta

     

    avanturističko srce ernsta jingera

     

    mala svita vivreja frensisa ponža

     

    pesme artura remboa

    _____

     

     

    ne pušim više. da pušim sada bih pušio

     

     

    pušenje je strast o kojoj sanjaju mala deca

     

     

    pušenje je strast o kojoj sanjaju postiđeni

     

     

    prvo teglenje i prvi bol u leđima

     

     

    osećam se kao da sam to ja

     

     

    od uprljane jabuke ostane mi zemlja u šaci

     

     

    u tri minuta do tri čujem ptice

     

     

    šta su to reči za siromašne

     

     

    reči su planine koje su se pretvorile u sitno kamenje

     

     

    mnogo plesnivih šljiva u travi

     

     

    reči su raznele mnoge dečije glave dolazeći iz roditeljskih soba

     

     

    automobilima izgažene jabuke po putu

     

     

    reči puštaju korenje po stidljivim usnama

     

     

    ponovo i stalno jabuke

     

     

    reči ne razumeju oni kojima reči nisu nikada oduzete

     

     

    jesen jabuka

     

     

    na usponu iza sela brumlingen intenzivna tišina

     

     

    nema me

     

     

    nestao sam u hodanju

     

     

    oblačim dva džempera i ležim na vlažnoj klupi

     

     

    prolazi traktor savijem noge osetim po koju kap

     

     

    tu sam da gledam

     

     

    jede me mrak farovi me seku po stomaku

     

     

    bondorfu pod seoskim svetiljkama (kao dečak okačen u tesnom odelu)

     

     

    buljim u raskrsnicu sa pitanjem šta sad

     

     

    perem čarape i pazuho oni najviše smrde

     

     

    osećam sebe van tela i gledam ga samo je u sebi

     

     

    uzima crni flomaster i vuče po karti liniju današnjeg

    pređenog puta to su 7-8 santimetara hodanja

     

     

    drugi dan

     

    jutro je vlažno

     

     

    hladnoća me hladi iznutra

     

     

    opet sam slobodan na putu i ponovo (nadahnuto) ne znam ko sam

     

     

    meškoljim rancem po leđima i stežem se za štap

     

     

    pred zoru sam sanjao da mi je umro prijatelj vrištao sam ne nee neee neeee neeeee

    _____

     

    *** kada sam se vratio sa hodanja čuo sam da je moj prijatelj umro. branislave...

    _____

     

     

    boli me jaka svetlost po očima

     

     

    hodajući se kupam i pripremam pevanje

     

     

    ja divljak

     

     

    divljih grudi otadžbina

     

     

    ja čobanin

     

     

    ja panonija

     

     

    ta ravnica u kojoj se smiriše svi uticaji

     

     

    znojenjem postajem smrad koji hoda

     

     

    upirem štap u sokola koji kruži iznad šume

    (to je samo jedna od mogućnosti moga štapa)

     

     

    ja ne znam krajeve kroz koje prolazim ni istoriju tih krajeva ni

    običaje drugi neka o tome znaju ja sam samo nevinost koja hoda

     

     

    bilo šta da uradim kažem napišem biće onih koji će reći to je sranje

    znajući to ja sam miran kao ovaj uspon po kome se strpljiv znojim

     

     

    ja kurac koji mi visi u hodanju

     

     

    ja dečačka bezbrižnost koja se njiše po asfaltu (u oberšvandorfu)

     

     

    hodanje je malo malo pa se predeo menja

     

     

    malo malo pa skrenem na sporedan put spokojan daleko od vetra kamionskog

     

     

    vitlam štapom oko sebe

     

     

    vitlanje mi oslobađa umor u ramenima

     

     

    a kad štap naleti na tu belu popodnevnu svetlost svetlost blesne po njegovoj dužini

     

     

    taj srećan dečak u meni hodamo zajedno on početak ja sredina

     

     

    ja seoski đilkoš

     

     

    ja londranje

     

     

    londranje to aljkavo skitanje. ta zlatna odsutnost

     

     

    hodam a kao da kradem ceo svet

     

     

    crtam šumu pre unteršvandorfa i udišem je

     

     

    ta šuma zar nisam to ja

     

     

    ja

     

     

    ja pripada svakome

     

     

    ja u svakom koraku (ma gde on bio)

     

     

    ja pomahnitao od proždrljivog zanosa da pevam radosne himne čitavoj zemlji

     

     

    usporavam hodanje

     

     

    posle uspona jedem jabuku

     

     

    hodam direktno u večernje sunce koje gori

     

     

    treći dan

     

    tišina na maglovitom praznom putu

     

     

    hodam sa jutarnjim počecima i jučerašnjim posledicama

     

     

    hodam nogama

     

     

    krv za hodanje se menja kao i put koji se menja

     

     

    stojim i gledam šuma je tako lepa

     

     

    lepo i dugo ćutati

     

     

    hodati i gledati

     

     

    hodati i misliti

     

     

    hodati i ne misliti

     

     

    hodanje je kao postojanje

     

     

    na raskrsnici vidim ženu i popalim se na pičku

     

     

    oprosti mi moju smrtnost kaže jedan pesnik

     

     

    spasiti te neće ni jedan od spisa kaže drugi

     

     

    hodanjem se čistim od otrova u pričama

     

     

    hodam da bih bio nežan prema telu

     

     

    sa kakvom sam lakoćom tada ćutao

     

     

    i

     

     

    kada

    sam malopre

    okrenuo leđa zorici žarku

    i tilu provalio je iz mene plač

    plač dečaka. neki iznenadni

    plač iz neke stare tuge

    žudim za sobom

    dečakom

     

    dečače

    ti si moje

    dete

     

     

    i

     

     

    ja

    sam

    samo nevinost

    koja hoda

    bio

    i

    ostao

     

     

    i

     

     

    a

    kad

    štap

    naleti

    na

    tu

    belu

    popodnevnu

    svetlost

    svetlost

    blesne

    po

    njegovoj

    dužini

    i

    neka

    se

    to

    zna

    zauvek

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    i sve je u rečima

    22. februar 2025.

    27474. dan mog života

     

     

    hajmo

    hodanje za

    poeziju u boga

    i to oduvek

    i

    zauvek

     

     

    i

     

     

    jako sam

    ušivao čitajući

    hodanje za poeziju

    jer sam ponavljao

    sve što sam tada

    bio hodao pevao 

    stvarao

     

     

    i

     

     

    i sve

    je u rečima

    piše na zadnjoj

    stranici knjige i

    srećan sam

    zbog toga

     

     

    i

     

     

    a evo šta

    piše na jednom

    listu papira iz 1984

    o tome kako sam se

    bodrio i sabirao oko

    doživljaja hodanja

    za poeziju

     

    volite se ljudi

     

    zašto sam hodao

     

    1 podrška poeziji - duhovnom i nematerijalnom

     

    2 osloboditi se i oslobađati

     

    3 stvoriti umetnički oblik od ničega

     

    utisci

     

    vrapci

     

    ptice

     

    leptiri

     

    ježevi

     

    voće pored puteva

     

    štap

     

    biće puta 

    i to ko lepota puta

    i ko metafizika puta

     

    nebo

     

    majčina dušica

     

    300-400 ljudi mi je reklo srećno ti

     

    spomenici

     

    definicija

    umetnosti je

    znoj

    samoća

    ritam

    strpljenje

     

     

    o hodanju i pejsažu

     

    hodanje i percepcija

    kineskim merama

     

     

    spoznaja

     

    čija je voda

     

    put ne deli

     

     

    jugoslavija

     

    čistoća

     

    česme

     

    kampovi

     

    političari hodanja

     

    marš za ozdravljenje

     

    hrist

    pored puta

    na šumskim stazama...

     

     

    i

     

     

    poezija 

    hodanja za

    poeziju me je

    otvorila pesmi

    pesmi svake

    reči a svaka

    reč je telo

    boga

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju je

    moje lansiranje

    u još nestvoreno

    i još nevoljeno

    negde u

    predelu

     

     

    i

     

     

    nevoljeno je

    ono što izaziva

    svakog da voli još

    više i to da voli na

    još nepoznat način

    onaj kojim je bog

    stvorio sve

    što jeste

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju je

    moj rad na tome

    da je hodanje

    umetnost

     

     

    i

     

     

    umetnost

    ustanka na

    dve noge

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju su

    krila kojim sam

    leteo idealima

    dečaštva

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    ne

    svetu

    koje me je

    preobrazilo

    u

    da

    pesmi

     

     

    i

     

     

    da

    pesmi

    boga koja

    jedino i jeste

    svet i telo sveta

    i srce sveta i

    um

    sveta

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je jugoslavija

    svakome ko je

    jugoslavija bilo

    gde u svemiru

    ko jugoslavija

    koju sam

    preleteo

    krilima

    svemira

    i

    večnog

    mira jugoslavije

    slavije u kojoj sam

    ko četrnaestogodišnjak

    počeo da igram fudbal

    tu poeziju mladog tela

    koja me je i dovela

    do pesme

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je pažljivost

    koja mi se podala

    na putu i to nasred

    puta i u mom

    ranjenom

    kolenu

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je ekstaza

    napora

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je ozarenje

    izloženošću

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    pevanje

    bez

    zaštite

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je pažnja koju

    izaziva priroda i

    pažljivost koju

    izazivaju

    veliki

    pesnici

     

     

    i

     

     

    veliki

    pesnici

    su čeda

    božija

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    pesma

    zavet

     

    zavet

    pesmi

    i

    pesma

    zavetu

     

     

    i

     

     

    poezija

    i jeste svemir

    velikih pesnika

    i raj svake

    pesme

     

     

    i

     

     

    stvorio

    sam večnu

    lepotu pesme

    jer sam je 

    hodao

     

     

    i

     

     

    ja

    sam

    pesnik

    štapa

     

     

    i

     

     

    hodanjem

    za poeziju je

    počeo moj rad na

    onome što hiljade i

    hiljade ljudi čine za

    hiljade i hiljade

    godina

     

    mala

    pesma

    veliko

    delo

     

    bog

     

     

    i

     

     

    bog

    i sad u

    meni 

    bog

     

     

    i

     

     

    bog 

    koji me

    sebi čini

    bogom

     

    bog

     

     

    i

     

     

    ti

    ti

    ko

    god

    da

    si

    ti

    samo

    da

    znaš

    od

    ovog

    trenutka

    u

    12:54

    22

    februara

    2025

    hodanje za poeziju

    proglašavam

    tek

    rođenim

    živim

    bićem

    svemira

    i

    čedom

    jednog

    jedinog

    boga

    amin

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    još dva sata hodanja

    21. februar 2025.

    27473. dan mog života

     

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    pola sedam je. munderkingen. u sobi sam umoran i prazan

     

     

    i ?

     

     

    priča

    jedan je čovek ceo život hodao

    jer se nadao da će naći novac negde

    na putu. pomislio je to kada je bio dečak i

    čim je odrastao krenuo je. nije ga nalazio ali

    nije ni odustajao nego je stalno hodao bivajući

    sve sigurniji da će ga naći. sada je već bio starac

    i jednog dana ga je ugledao. bio je to onaj veliki

    novac koji je zamišljao. kada ga je ugledao sporo se

    nasmešio prepoznao ga je ali nije imao vremena

    da se saginje i uzme ga. nastavio je mirno dalje

    da hoda pripadao je svemu i znao je da neki

    novi dečak koji sad upravo kreće

    ne kreće uzalud

     

     

    i ?

     

     

    priča

    upoznali su se u zatvoru

    on u svom a ona u svom. dugo

    su se dopisivali. u toku dugih zatvorskih

    godina i zavoleli. onda su izašli pred njima

    je bilo još mnogo zajedničkih godina. krenuli

    su. posle par dana videše da nema gde da

    se ode na ovom svetu. odlučiše da ih

    smrt odvede u neki sasvim im

    nepoznati drugi svet

     

     

    i ?

     

     

    izlazim iz sobe napolje

    bez ranca. gledam grad ulice

    ljude. stojim na mostu iznad dunava

    i gledam ga. još je mali ali ga prepoznajem

    po brzini i snazi koja će od njega načiniti

    veliku reku u kojoj sam se godinama

    kupao na oficirskoj plaži u

    novom sadu.

     

     

    i ?

     

     

    ona se diže i sa njenog tela vetar ponese pesak u moje lice

     

     

    i ?

     

     

    u sobi sam. prekrstim noge na sto i njišem se u stolici kao tihi ludak

     

     

    i ?

     

     

    devetnaesti dan

     

    deset je krećem prelazim preko mosta na dunavu

    malo pre na pošti ponovo sam video kao i u berkhaјmu

    poternicu sa fotografijama terorista. ispod fotografija ime

    visina boja kose. te poternice su nešto najstrašnije što sam

    video u životu. ucenjene i otpisane glave. hej užas

     

     

    i ?

     

     

    u meni se rađa duboka simpatija za njih

    ne verujem ne verujem da јe njihova krivica veća

    od onoga zbog čega su se odlučili da otpišu svoje živote

     

     

    i ?

     

     

    posle pet šest dana kiše siјa sunce. žurim se

    prema obervilcingenu. između njega i haјningena

    bih trebao da se susretnem sa žarkom radakovićem

     

     

    i ?

     

     

    pevam. umetnost ne

    opisuje svet. јa pevajući

    umetnost ne menja svet. јa

    plesa. umetnost ga stvara

    umetnost јe posmatranje

    јa doživljaj. umetnost

    treba čekati

     

     

    i ?

     

     

    video sam se

    sa žarkom radakovićem

    oh koliko sam pričao. on јe lepo slušao

    govorilo јe njegovo slušanje. sa njim јe došao i

    saša vidaković iz novog sada koji јe odrastao

    u štutgartu. pili smo kafu pušili ručali

    počinje da pada kiša

     

     

    i ?

     

     

    mislim na blagost blagost mislim na savršenu kuglu

    na mekanu loptu celine koja јe ispunjena pažljivošću

    koja sve spaja. niz leđa mi se spuštaju tihi žmarci

    topline. zašto da ne hodam. hodam

     

     

    i ?

     

     

    i posle stotinak metara već u sumraku u mokroj

    travi ugledam žutu sunđerastu dečju loptu***

    _____

     

    *** a kugla јe od svih oblika najsavršeniji i najpotpuniji jer јe

    prosudio da јe hiljadu puta više lepote i sličnom nego u nesličnom

    _____

     

     

    i ?

     

    bacim štap visoko u vertikalu

     

     

    i ?

     

     

    dvadeseti dan

     

    pet do devet odenvaltšteten večeras treba da sam u tibingenu jedem čokoladu

     

     

    i ?

     

     

    jak pljusak čučim na štapu ceo pokriven plahtom. kiša prestaje

     

     

    i ?

     

     

    lepa žena je stala poziva me da me poveze kolima. kažem joj da dvadeset dana hodam

    ona se raduje i maše mi iz kola sve dok se ne izgubi u krivini. kako to znači kako to znači

     

     

    i ?

     

     

    već jedan sat pevam. družim se

     

     

    i ?

     

     

    mnogo mi je ljudi pomoglo

    novcem i dobrim željama

     

    pomoglo hodanju

     

    miodrag jozić

    ksenija i mira buštrević

    želimir žilnik

    spomenka i paja blašković

    nina vranešević

    vesna milović

    slobodan tišma

    slobodanka stupar

    dolores čaće

    jadranka mihić

    ante marinović

    dušan m. knežević

    nada petronijević

    tonko marojević

    milica nikolić

    predrag čudić

    ivan negrišorac

    jovan hristić

    bogdan popović

    olga jevrić

    čedomir vasić

    muharem pervić

    dejan poznanović

    ivan bratko

    matej bor

    ljiljana dirjan

    miha zadnikar

    aleš debeljak

    bogomil đuzel

    dušan radak

    dušan kovačević

    vidosav stevanović

    mića popović

    slobodan selenić

    ferid muhić

    dušan jovanović

    istok osojnik

    zoja karanović

    miodrag ilić

    ivan ivanović

    ante armanini

    zlatko krasni

    ivan kožarić

    alenka goljevšček

    svetozar vukmanović tempo

    andrej hieng

    zoran belić

    katica mandić

    žika dacić

    mirko radojičić

    dragan mojović

    božidar kovaček

    jagoda bujić

    fadil hadžić

    luko paljetak

    tomislav kauzlarić

    dubravka ugrešić

    denis poniž

    miladin ćulafić

    dušan vukotić

    gojko đogo

    dubravko horvatić

    branislava maltez

    miodrag pavlović

    velimir visković

    branko đurđulov

    erih koš

    goran babić

    kajetan kovič

    mika oklop

    blaže koneski

    raša popov

    katalin ladik

    zvonko maković

    ljerka mifka

    veno taufer

    boris bućan

    juraj dobrović

    borislav mihajlović mihiz

    vojislav despotov

    slobodan milovanović

    slavko bogdanović

    čeda drča

    duško trifunović

    lazar crvenjakov

    boško ivkov

    slavko matković

    laslo lantoš

    balint sombati

    irena vrkljan

    dragomir ugren

    moma dimić

    miloš i. bandić

    tvrtko kulenović

    josip osti

    branko hofman

    miroljub todorović

    zdenka milić

    dara zličić

    vojislav dudić

    zdravko vajagić

    radivoj mikić

    bora popržan

    matija bećković

    žarko radaković

    gojko janjušević

    raša perić

    vera varadi

    zoran zdravković

    lazarov miodrag pashu

    judita šalgo

    branko kovačević

    vladica mandić

    rada čupić

    ljubica popović

    miloš i jelena jevtović

    ana milović

    branislav štrboja

    bojana bem

    seka janković

    vujica rešin tucić

    marko stepanov

    dinka pinjon

     

    vraćam im hodanjem

    dam im da mi daju. dali mi da im dam

    mislim kako su helderlin i vitgenštajn imali istu dušu

     

     

    i ?

     

     

    livade se prepune cveća zasipaju mi oči. izazivaju mi pažnju gladam ih pažljivo.

     

     

    i ?

     

     

    kiša pada

    čučim pod drvenom

    šupom i spavam. sanjam korake

    od kranja do nakloa do podbrezja do ponarta

    do otočca do kamne gorice do lipnice spodnje do

    lipnice zgornje do lancove. od lancove do ribna do

    spodnje gorje do zgornje gorje do radovne do zgornje

    radovne do mojstrane do dovja. od dovja do belce do

    kranjske gore do podkorena do korenjskog sedla do šaua

    od šaua do arnoldštajna do fajstrca do noča do štefana do

    ferlaha. od ferlaha do velaha do hermagora do jeniha do

    kirbaha do rajsaha do ginershajma do delaha. od delaha do

    kečbaha do lasa do galberštela do oberlajnca do ajneta do

    johdin i valdea do hubena. od hubena do matreia do mitersila

    do milbaha do branberga do holcerbaha do nojekiršena do

    valdpicgaua do gerlosspasa do gerlosa do gmunda. od gmunda

    do hajzenberga do gajlcilera do ahama do šturma do kaltenbaha

    do udernsa do figena do šlitersa do štrascireltala do vajzinga

    od vajzinga do eberta do mauraha do ahenzea do ahenkirša do

    ahentala do ašenvalda do ahenpasa do lengriza. od lengriza do

    šlegdorfa do arzbaha do štajnbaha do vakersberga do badelbruna

    do untštajnbaha do bila. od bila do sinelsdorfa do durnhauzena do

    habaha do oberšteringa do unteršeringa do tauninga do huglifna do

    oberhauzena. od oberhauzena do ajaha do štatla do pajsenberga do

    hubenpajsenberga do hetena do petinga do šongaua do ostercajla

    do štetvanga do talhoferna do mauerštetena do bikenrtrajda do iresea

    do egentala. od egentala do bajerstrita do oberga do marktretenbaha

    do gugenberga do otobeurena do beningena do memingena. od

    memingena do štanhajma do berkhajma do edenbahena do erjenmosa

    do ohenhauzena. od ohenhauzena do ringšnajta do vinterojte do biberaha

    do birkenhajta do atenvajlera do ashanšalta do mosebeurena do

    oberstationa do unterstationa do emerkingena do munderkingena

    od munderkingena do untermaršala do obermarštala do rehtenštajna

    do obervilcingena do untervilcingena do hajningena do ehenštajtena

    do eglingena do odenvaldštetena od odenvaldštetena do bernloha

    do klajnstingena do trafelberga do geningena do goningena

    do bronvajlera do hintervajlera do štokaha

    do tibingena

     

     

    i ?

     

     

    još tri sata do tibingena

     

     

    i ?

     

     

    blešti sunce miriše polje zasađeno krimovima

     

     

    i ?

     

     

    to je bila ta priča o putu. štapu. hristu. mokrim

    i suvim patikama. kravama. svinjama. osušenim glistama

    sporosti. travama. suncu. oblacima. kišama i kišama. neznanju

    planinama koje se zovu plave. novom snegu. drveću. prirodi koja

    mi je govorila da bih je rekao. poeziji i pažljivosti. pisanju i pažnji

    prijateljstvu. koracima koji su se pretvorili u jednu jedinu sliku. sliku

    čoveka koji hoda. svetlećim žuljevima. helderlinu. zatvoru

    štanhajm. priča o 20 dana moga života. čokoladi

    sa lešnikom u mojim ustima

     

     

    i ?

     

     

    i možda još o koje čemu

     

     

    i ?

     

     

    još dva sata hodanja

     

     

    kraj

     

     

    i

     

     

    na

    hodanju

    za poeziju sam

    otkrio pažljivost i

    da ceo svemir živi od

    pažljivosti koja se otkriva

    pažnjom i zato pažljiv

    drugima sam izazivao i

    budio njihovu

    pažnju

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ne slušam sebe nego šta mi put kaže

    20. februar 2025.

    27472. dan mog života

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    i ?

     

     

    pada kiša stojim u jednom dovratniku

    u štokenu. sve je opet zatvoreno. u dva sela

    nigde nisam mogao popiti kafu. žena iz zatvorene

    gostionice mi iznosi pivo. uzimam ga iako

    mi se ne pije. uvek je sve zatvoreno

     

     

    i ?

     

     

    jedan mladić u kolima kroz otškrinut prozor

    istresa pepeo od cigare u ovoj zajedničkoj nam

    krivini. kiša pada vetar duva mokar sam ne mogu

    glavu da podignem kabanica se bori na vetru. jebi ga

    jedan kombi se vraća unazad da me ponese. hvala ja

    idem pešice pozdravljaju me. niz štap se sliva voda

    niz put se sliva voda niz dlake potkolenice se sliva

    voda sa vrha plastične plahte kaplje mi po nosu

     

     

    i ?

     

     

    šest sati ćutim. trnu mi zubi od tuge

     

     

    i ?

     

     

    šest je sati uveče. još kiša pada još sam mokar. tako ceo

    dan. pomaže mi misao da radim isto što i svi beskućnici sveta

     

     

    i ?

     

     

    kiša kiša. kuda ja to idem zašto to radim ko

    sam ja. naravno da ne znam i naravno da kisnem

     

     

    i ?

     

     

    depresivno je. prilaze mi telad svi trče lepo

    četiri. pet. šest... jedanaest. svi su dotrčali. e drugari

    drugari. imaju brojeve u ušima svi su se poređali uz ogradu

    jedan do drugog u vrstu. drugari želim vam dug život

     

     

    i ?

     

     

    spuštam se niz oštru nizbrdicu. u dolini

    vidim kako put vijuga i dolazi do sela u kome bih da

    prenoćim. vidim ga kako izlazi iz sela i penje se. taj srebrni put

     

     

    i ?

     

     

    deset je u egentalu nisam uspeo da nađem

    prenoćište. primio me pastor u baštensku kuću

    prozori ne mogu da se zatvore ćebe je tanko

    sve na meni je mokro. nije baš sjajno

     

     

    i ?

     

     

    šesnaesti dan

     

    pola devet je. noćas je bilo hladno krećem sada je takođe

    hladno. nadao sam se da će danas biti sunce izgleda ništa od toga

     

     

    i ?

     

     

    danas je šesnaesti dan i bilo bi sve u

    redu da nije ove kiše i hladnoće. sigurno je

    i cveću zima mislim dok ga gledam. da bi mi bilo

    manje hladno zapalim cigaru. ne. cigaretu

     

     

    i ?

     

     

    jak vetar kiša patike plivaju u vodi. sat mi je stao. na momenat

    sam izgubljen. zemlja je mokra a nebo još prepuno vode u sebi.*** tek

    je podne. ne mogu da stanem jer sam mokar i bilo bi mi još hladnije

    _____

     

    *** dok hodaš ti verovatno imaš zemlju i nebo. ti si verovatno neki

    drugi. imaš vodu. tvoj kamion se zanosi silazeći u dolinu. ti si u

    njemu indijanac sa šeširom rekao mi je prijatelj o mom hodanju

    _____

     

     

    i ?

     

     

    šest je sati. tri sata nije padala kiša i sve se na meni osušilo

     

    ne bih voleo više da kisnem kažem

     

    forma moje umetnosti je kratka šetnja 

    u pejzažu kaže hamiš fulton

     

     

    i ?

     

     

    sedamnaesti dan

     

    memingen pola deset opet kiša. nigde nikoga a onda

    pogledam lasta je tu. vrabac je tu. leti. golubovi su tu u travi šetaju

     

     

    i ?

     

     

    u hodu se oslonim o štap da bih bolje zevnuo

     

     

    i ?

     

     

    dva i petnaest je tmurno je. kiša pada i prestaje i pada

    ulazim u mesto berkhajm. prazno je ali sve je tu. i ja sam

    tu. i kiša je tu rominja. parče hleba i mleko. sve je onako kako

    jeste. već sam stigao nigde nisam ni kretao. ništa ne razumem

    i sve je jasno. donosim odluku neću hodati 1.500.000 koraka

    za poeziju nego korak manje 1.499.999 koraka. zaustaviću se pre

    helderlinovog groba negde u prirodi gde je on mogao biti. ova odluka

    me raduje oslobađa jer put nema cilja. nema pobednika i pobeđenih

    jer ću vaskrsnuti helderlina vraćajući ga prirodi.*** jer ostavljajući

    korak do cilja ostavljam ga nekome kome će biti dovoljno samo

    jedan korak. jer ne odlazim kod helderlina nego kod žarka

    radakovića koga ne poznajem i on postaje helderlin

    jer ne slušam sebe nego šta mi put kaže

    _____

     

    *** kada sam se vratio sa hodanja prva stranica

    koju sam otvorio u helderlinovoj knjizi bila je o blažena

    prirodo. ja ne znam kako mi to biva kada podignem pogled

    pred tvojom lepotom no sva je radost neba u suzama što ih 

    plačem pred tobom ljubljeni pred ljubljenom. celo moje biće

    zanemi i osluškuje kada mi se nežni talas vazdušni igra oko

    grudi. izgubljen u daleku plavet često bacam pogled gore ka

    eteru i u sveto more pa mi je kao da mi srodni neki duh širi

    naručje kao da se bol usamljeništva raspliće u život božanstva

    biti jedno sa svime to je život božanstva to je nebo čovečije

    biti jedno sa svime što živi u blaženom samozaboravu vratiti

    se u svemir prirode to je vrhunac misli i radosti to je vrh

    planinski stanište večnog mira gde podne gubi svoju

    jaru a grmljavina glas i ključalo je more kao

    talas žitnog polja. biti jedno sa svime

    što živi. sa ovim rečima...

    _____

     

     

    i ?

     

    radostan sam. radujem se radosti u meni. radujem se jer

    mogu da gledam kako se radost raduje radujući se radosti

     

     

    i ?

     

     

    mislim šta bih uradio kada bih čuo da mi je

    umrla majka. nastavio bih jer umrla je samo jedna

    od majki kao što sam i ja samo jedan od sinova a

    kaja moja majka bi želela da nastavim put

     

     

    i ?

     

     

    sa jedne strane puta četinarska šuma

    sa druge listopadna. ne znam koja je lepša

    vreme se malo smirilo možda će i sunce. posle tri

    dana mogu da stavim štap na ramena i oko njega raširim

    ruke. jedna srna je iskočila iz trave i otrčala u šumu

     

     

    i ?

     

     

    malo pre sam stojeći pojeo parče hleba sa

    puterom i popio pola litra mleka i setio se kako sam

    kao dečak gledao više puta šiptare koji su nam ručnom

    testerom sekli drva po celo prepodne skoro bez prestanka

    samo povremeno podmazujući testeru slaninom a onda bi na

    kraju izvadili malo hleba iz svojih torbi i posle tolikog napora

    i znojenja vrlo malo jeli. sada mislim na njih diveći im se

    i pomišljajući kako su sigurno i oni moji prvi učitelji

     

     

    i ?

     

     

    gledam u pticu kako se poskakujući kandžama hvata za drvo i cvrkuće

    voleo bih da se bavim posmatranjem ptica mada verovatno to nikada neću činiti

     

     

    i ?

     

     

    mislim i zamišljam ljude koji su hodali

    ovim putevima i predelima pre stotinak godina

    i na one pre njih i one pre njih. kakvo je to vreme

    bilo šta je bilo u vazduhu kako su oni videli svet koji

    ja sada gledam. mislim put se rodio pre svih nas

     

     

    i ?

     

     

    sinulo je sunce stalno pišam jer sam se nahladio

     

     

    i ?

     

     

    malo pre dok sam u kafani pio kafu i doslikavao male pejsaže

    koje sam svih ovih dana crtao ljudi sa susednih stolova su mi pri

    izlasku bez povoda dali sitniš osam maraka. već pedesetak metara

    ne mogu da zaustavim smeh. smejem se od radosti jer sam prosjak

     

     

    i ?

     

     

    pozdravljaju me ovce. iza mene velika duga nikad lepšu nisam video

    staje jedan auto da me poveze zahvaljujem se i znam da ću im doneti sreću

     

     

    i ?

     

     

    osam je sati uveče u ohenhauzenu. okupan sam

    soba je topla. opet sam kisnuo. žena je ljubazna. kada

    sam se vratio u sobu posle tuširanja na stolu je bila kafa i 

    tri kolača. zadrhtao sam od prizora. svih ovih dana hodanja se

    završavalo u sobi i smiraju bez pokreta i put bez prirode i napora

    a ja sam bio pun nesmirujuće energije koja je kao pipci počinjala da

    se prostire po tom malom prostoru sedeo bih nem sa bolovima u

    telu pisao gledao u kartu prao i sušio odeću i uvek bih se setio

    mislim melvilovog filma samuraj sa alenom delonom. ko je

    gledao taj film znaće o čemu govorim

     

     

    i ?

     

     

    osamnaesti dan

     

    pošao sam i već me je kiša zaustavila

     

     

    i ?

     

     

    opet sam stao. vreme je šleht

    tmurno sa kišom i vetrom. pušim preko

    puta moje autobuske kuće hristovo znamenje između

    dva drveta. hrist je prisutan i lepo se družimo. pomislim na

    veliku žrtvu bezbrojnih koja ga je stvorila i sve one druge koji

    ga stvaraju. razumem da ne razumem i otvaram se. ne koleba me

    mada rastužuje misao da je on i nasiljem ustoličen i nametnut

    ne koleba me jer znam da to nije hrist. gasim cigaru o kapi

    vode što se slivaju niz gvozdeni stub autobuske stanice

     

     

    i ?

     

     

    pesnici nisu uglednici. oni su dole jer

    se sa dna može bolje videti i govoriti o nebu

    i istrošenom upaljaču bačenom iz kola na put

     

     

    i ?

     

     

    pevaju ptice. hodam tužan

    i prazan. polako. tako je najbolje

    čovek u fijakeru me poziva da se vozim sa

    njim. jedan od konja nasred raskrsnice

    elegantno izbacuje govna

     

     

    i ?

     

     

    tužan sam rasplinut

    ne postojim samo hodam

    u daljini vidim dugačko ravno

    brdo ispod kojeg teče dunav

    i svinje trče za mnom

     

     

    i ?

     

     

    nogom pred nogu

    tugom uvećavam tugu

    i praznim je. štap sam stavio

    pod mišku. strpljivo zarezujem

    olovke. ništa ne gledam

     

     

    i ?

     

     

    zarezao sam svih tridesetak

    olovaka. noge nastavljaju. ja sam

    ustvari jako umoran svi ovi dani su me

    iscrpili. put izvlači snagu. putovanje te

    treba predeli te uzimaju. sve je jedno

    sve jedno je svejedno

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju jer

    je i kaja sve vreme

    bila sa mnom i kad sam

    pomislio da je umrla i da joj

    neću ići na sahranu nego da

    ću nastaviti sve dok je ne

    proglasim majkom

    svih bića

     

     

    i

     

     

    sve 

    je jedno

    sve jedno

    je

    svejedno

     

    sve

    jedno je

    svejedno

    je jedna od

    najdubljih misli

    koja mi se otkrila

    na hodanju za

    poeziju

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je moja žrtva

    kojom i danas

    jako uživam 

    hodanju

    za

    poeziju

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    u daljini se sve pretvara u jedno

    19. februar 2025.

    27471. dan mog života

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    gde sam ja to krenuo sa štapom u ruci

    hodam li onoj koju volim a ni video je nikad

    nisam. možda me neka meka tuga gura u leđa i više

    ne mogu da stanem. hodam li ja to u naručje bogovima

    korak po korak koračajući koračam li ja to da bih bezbrojnim

    koracima iskoračio tek korak jedini. hiljade slika nosim u

    sebi takav je on putnik bezbrižni putnik korak po

    korak nogu pred nogu šeta on u svom vrtu...***

    _____

     

    *** ričard long putanje mojih šetnji su jedinstvene i originalne

    nisu sleđenje dobro utabanih staza koje putnike vode od jednog

    do drugog mesta. ponekad se penjem oko planina umesto na vrh

    koristim rečna korita kao pešačke staze. preduzimam šetnje koje se

    dotiču sporosti. šetnje koje se dotiču kamenja i vode. preduzimam

    šetnje unutar mesta kao suprotnosi linearnom putovanju

    šetnja bez putovanja. reči nakon činjenica

     

    ričard long prelazak reke. mnogo sreće

    sedi. skini čizme i čarape. veži čarape za

    ruksak. odloži čizme. zagazi popreko. sedi

    isprazni čizme. obuci čarape i čizme

    na redu je nova šetnja

    _____

     

     

    i ?

     

     

    sedim oslonjen o tablu sela zove se bil tu ću prenoćiti. iz jednog kombija sviraju

    mi i svi prijateljski mašu. mora da su me videli negde na putu i sada me prepoznali

     

     

    i ?

     

     

    na kraju dana opet kiša. čekam pod strehom i pušim. pekar izlazi iz radnje

    i gleda u nebo. koliko će još kiša padati. uživam u ovoj kiši. rosite nebesa

    odozgo pravednošću. strpljivo stojim. u nekoj od kuća čeka me kupljeni krevet

     

     

    i ?

     

     

    trinaesti dan

     

    petnaest do deset krećem. kupio sam hranu za danas i sutra. sutra

    je opet opera tužna nedelja. dve litre soka. litar mleka hleb i puter

     

     

    i ?

     

     

    voleo bih jednom jedno vreme da prosim

     

     

    i ?

     

     

    vrućina mi isušuje grlo i usta. ranac sa hranom tuče u potiljak

    pijem kafu u praznom restoranu. dva nemca pričaju o gorbačovu

     

     

    i ?

     

     

    na raskršću devojka sa biciklom gleda u kartu. prolazi pored mene i

    kaže mi ja sam brža. i jeste brža je. odmiče. već je daleko. više je ne vidim

     

     

    i ?

     

     

    pored puta kutija niške crvene drine bez filtera

     

     

    i ?

     

    tražeći mesto za odmor u nekom

    hladu mislim na zadovoljstvo u tekstu

    rolana barta. svih ovih dvanaest noći spavam

    plitkim snom a oko tri noću ustajem i pijem vodu

     

     

    i ?

     

     

    u svim selima u centru sela je visoki drveni stub sa opletenim vencem

    od cveća pri vrhu. pri dnu stuba se nalazi po desetak tabli sa simboličkim

    crtežima poslova koji se obavljaju u tom mestu. jednostavna i lepa lična karta

     

     

    i ?

     

     

    najlepše i najlakše je hodati po pokošenoj travi. mislim kako je

    kravama volovima i konjima kad po ovakvoj vrućini upregnuti vuku kola

     

     

    i ?

     

     

    okrenem glavu u levo jer odatle duva vetar

     

     

    i ?

     

     

    setim se devojke od pre tri godine koju sam zamolio za pastu

    za cipele a ona ih uzela i sama očistila. vidim njeno lice i setim

    se koliko mi je to pomoglo da po vrelini nastavim dalje hodanje

     

     

    i ?

     

     

    između dva velika drveta gvozdeno raspeće hrista na

    raskršću pet puteva. svi putevi su paralelni. stojim i gledam

     

     

    i ?

     

     

    dva snažna konja stoje u popodnevnoj hladovini. sve što 

    me okružuje je jednostavno i lepo. kaplje znoj sa lica i pada na put

    imam 37 godina i putujem svojim životom kroz život i život umetnosti***

    _____

     

    *** volt vitmen

    ja sada 27

    godina star i

    savršena zdravlja

    počinjem u nadi da

    ne prestanem

    do smrti

    _____

     

     

    i ?

     

     

    petnaestak krava stoji i gleda kako hodam. grmi

     

     

    i ?

     

     

    na razmaku od pedeset metara na šljunku pored puta

    leže dva kurtona. počinje da pada kiša. vadim plastični plašt

     

     

    i ?

     

     

    pljušti kiša. seo sam na štap ceo se prekrio

    kabanicom i pevam. krupne kišne kapi dobuju po leđima

     

     

    i ?

     

     

    opet počinje da pada kiša. posle kiše plavičasto presijavanje po putu. nemam načina

    da opišem lepotu puta. njegova vitkost valovitost u kretanju nagibanja nestajanja...

     

     

    i ?

     

     

    iza mene preko šume i neba velika duga posle kiše. čujem zvona u selu

    u koje ulazim. užurbano mi prilaze tri krave s pažnjom me posmatraju. stao

    sam i gledam ih. oko očiju su im muve. na vratovima im vise veliki kožni nabori

    polako preživaju i povremeno muču. u levom uhu su im zakačene zlatne značke

     

     

    i ?

     

     

    devet je. žena u pansionu prvo odbija da me primi. kad joj kažem da već trinaesti

    dan hodam ona samo sa osmehom klimne glavom i odvodi me u sobu. u sobi tišina

    širim stvari po podu stolici i krevetu da se suše. jedem gledam u kartu spavam

     

     

    i ?

     

     

    četrnaesti dan

     

    devet i petnaest je oblačno je krećem. celu noć je padala kiša. muti mi se pred očima

    ne mogu da rasteram mrlju u pogledu. to me čini nesigurnim. pretiče me devojka na konju

     

     

    i ?

     

     

    šutiram kamenčić po putu. šutnem ga i onda predviđam da li ću do 

    njega doći sa punim korakom kojim ga mogu odmah šutnuti ili u raskoraku

     

     

    i ?

     

     

    valjda smrt oca u ranom detinjstvu i smrt najboljeg

    druga dečaka učinili su da život osećam kao odlaženje

    ka životu a ne stajanje i prizivanje života. i od onda sam

    čovek bez korena i uporišta bez pripadanja bez zaštite

    bez sigurnosti bez sebe sa nepoznatim i nepoznatima

     

     

    i ?

     

     

    pozdravljaju me ovce prelazim reku

     

     

    i ?

     

     

    pajsenberg. jednu devojčicu u žutom mantilu otac

    šalje da sama produži niz ulicu do kuće. pokazuje joj

    put i ona veselo potrči okrećući se ka njemu. on stoji i

    gleda je ona polako prestaje da trči. hoda stane okreće

    se ka njemu uspaničeno ga tražeći. rasplače se stoji

    u mestu ni tamo ni ovamo i potrči nazad ka ocu

     

     

    i ?

     

     

    dva sata je zvone zvona u selu. planine u

    daljini se rasprostrle po celom horizontu. daljina

    im je poravnala vrhove i zaplavila ih bojom neba koje

    se daljinom povećava. u daljini se sve pretvara u jedno

     

     

    i ?

     

     

    bole me oči čini mi se od samoće i ćutanja

    mrtva srna bez glave leži pored puta. nekome

    su trebali mladi rogovi. za sve ove dane video sam

    mnogo motoraša ali ni jednog usamljenog vuka svi

    su u grupama valjda se štite od velikih brzina šta li

     

     

    i ?

     

     

    popodne pored železničkih šina između pajtinga i

    šongaua jedem sir i hleb. u travi malo nisko znamenje hrista

    na metar od mojih stopala koja se suše na železničkom suncu

     

     

    i ?

     

     

    danas je nedelja pola osam uveče počinje snažan vetar

    hladno mi je pevam svaka nedelja je tužna nedelja. stisnem

    usta i sviram džezirajući kao pratnja bili holidej. boli praznični dan

    žedan sam pa okrećem glavu unazad ka vetru da ga pijem mesto vode

     

     

    i ?

     

     

    obilaze me muž žena i desetogodišnji dečak na biciklima prepunih bisaga

    muškarac još vuče prikolicu sa stvarima. lepo se pozdravljamo mi beskućnici

    stali su po strani puta i večeraju verujem im više nego porodici u kućama

     

     

    i ?

     

     

    petnaesti dan

     

    devet je krećem. dve patke se kupaju u malom kanalu. jako duva vetar i oblačno je

    žena iz automobila mi se lepo nasmešila skoro me je rasplakala svojom pažljivošću

     

     

    i ?

     

     

    smračilo se. plakate po drveću upozoravaju na besnu lisicu. opet

    ću zaglaviti u kiši na ovom prevoju vetar briše i navlači oblake prema

    meni. više ne pevam sad urlam pevajući i vitlajući štap po vazduhu

     

     

    i ?

     

     

    ulazim u šumu vetar se skoro ne oseća i dalje pevam

     

     

    i ?

     

     

    jedan dan jedna noć. o dugi dan o duga noć

     

    drugi dan druga noć. o dugi dan o duga noć

     

    treći dan treća noć. o dugi dan o duga noć

     

    četvrti dan četvrta noć. o dugi dan o duga noć

     

    peti dan peta noć. o dugi dan o duga noć

     

    šesti dan šesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    sedmi dan sedma noć. o dugi dan o duga noć

     

    osmi dan osma noć. o dugi dan o duga noć

     

    deveti dan deveta noć. o dugi dan o duga noć

     

    deseti dan deseta noć. o dugi dan o duga noć

     

    jedanaesti dan jedanaesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    dvanaesti dan dvanaesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    trinaesti dan trinaesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    četrnaesti dan četrnaesta noć. o dugi dan o duga noć

     

    petnaesti dan...

     

     

    i

     

     

    baš

    sam kisnuo

    i pevao jedan dan

    jedna noć. o dugi dan o

    duga noć. drugi dan druga

    noć. o dugi dan o duga noć

    treći dan treća noć. o

    dugi dan o duga

    noć...

     

     

    i

     

     

    hodam li

    ja to u naručje

    bogovima korak po

    korak koračajući koračam

    li ja to da bih bezbrojnim

    koracima iskoračio

    tek korak jedini

     

     

    i

     

     

    hodam

    li ja to i sad

    da bi hodanje

    za poeziju

    hodalo

    zauvek

     

     

    i

     

     

    poezija 

    hodanja za

    poeziju me je

    otvorila pesmi

    pesmi svake

    reči a svaka

    reč telu

    boga

     

     

    i

     

     

    telo

    boga

    pesma

    je

    moja

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

    dok si na nogama koračaćeš

    18. februar 2025.

    27470. dan mog života

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    ne put u večnost nego put večnosti. putovanje večnošću

     

     

    i ?

     

     

    jedan je. pet vrabaca izleću iz velikog grma i saleću se u zajedničko klupko koje leti

     

     

    i ?

     

     

    čovek na traktoru razbacuje pokošenu travu da se suši

    ljudi mnogo rade da bi nahranili svoju stoku koja ih hrani

     

     

    i ?

     

     

    zašto je ovaj čovek toliko raširo noge dok piša. njegova žena me je

    primetila dok je nadizala suknju i sklonila se iza drveća da to na miru obavi

     

     

    i ?

     

     

    prvi put se krećem nizvodno sa jednom rekom. do sada je uvek bilo uzvodno

     

     

    i ?

     

     

    pokušavam da se setim pesme padajuća zvezda koju

    peva li marvin. jedan me stolar malo pre podsetio na njega

     

     

    i ?

     

     

    saginjem se da bih mirisao balu sena

     

     

    i ?

     

     

    beli zemljani put ide pravo u plavo brdo. setio sam se liove pesme i pevam je. nisam sam

     

     

    i ?

     

     

    hej kako da napišem koliko i kako su planine plave

     

     

    i ?

     

     

    hej ne znam to. ali mislim na ludviga vitgenštajna vidim ga

    kako sedi pred svojom kolibom (u norveškoj) i gleda u more***

    _____

     

    *** uvek sam na njega mislio kao na pesnika. prijalo mi je da se

    družim sa bilo kojom njegovom rečenicom. možda i zato što je on rekao

    308. šta je tvoj cilj u filozofiji - da pokažem muvi izlaz iz flaše za hvatanje muva

    _____

     

     

    i ?

     

     

    sedim na kamenoj ogradi na sred mosta reke in

     

     

    i ?

     

     

    ulazim u vajzing. prazan sam. krećem se sporo. to je to

     

     

    i ?

     

     

    prilazim prozoru da vidim da li pada kiša vidim sija pun mesec

     

     

    i ?

     

     

    jedanaesti dan

     

    brijem se isušenu kožu mažem margarinom

     

     

    i ?

     

     

    ulazim u šumu. odbijam da gledam sa tačke pogleda

    panoramu u koju svi gledaju. hodam po šumskoj stazici i tvrdim

    i ovo je panorama kraljevski puž na poljskoj stazi. ne. na šumskoj stazi

     

     

    i ?

     

     

    hajmo noge***

    _____

     

    *** to tvoje hodanje mi liči na slike hironimusa boša - rekla mi je ista žena danas

    _____

     

     

    i ?

     

     

    sve ovo što sada izgovaram biće izgovoreno na

    dužini od dvesta metara i kada se to prepiše na hartiju

    moći će se videti koliko bi bilo stranica teksta za celo vreme

    hodanja od kranja do tibingena ako bih neprestano govorio i

    to je jedan od načina da pokažem kolika je dužina puta u pitanju

    mada bi mi bio problem neprestano govoriti jer volim da govorim i

    ćutanjem a neprestani govor bi mi ometao i hodanje i gledanje. pravio

    pauze. što sada ne činim dok traju ovih dvesta metara. iako me ometaju

    automobili i zato skrećem pažnju na štap kojim se služim i koji mi pomaže

    na takav način da to ne mogu opisati kao što se teško može nešto više

    reći o zagrljajima ali u svakom slučaju on je moj dobar drug i sve više

    otkrivam koliko je mudar i to me čini srećnim što imam priliku da

    se družim sa takvom mudrošću i dobrotom od koje se nadam

    da će nešto i u meni ostati i zato pazim taj štap jer

    osećam koliko on pazi na mene i koliko je

    snažan a na nikoga ne usmerava

    svoju moć***

    _____

     

    *** to je tekst sačinjen na dužini od 200 metara

    16 redi teksta = 200 m. 1 km. = 80 redova teksta

    80 redova teksta × 600 km. = 48000 redova teksta

    48000 redova teksta = 1777 stranice teksta od kranja do tibingena

    _____

     

     

    i ?

     

     

    danas je jako sunce bole me prepone. hodam za antu marinovića

     

     

    i ?

     

     

    tesari podižu krovnu gredu laste nadleću. sedim pored potoka

    i pušim. jedna mačka gleda u tesare. ptico zašto si tako lepa

     

     

    i ?

     

     

    prelazim granicu austrije i nemačke

     

     

    i ?

     

     

    već sat jedan u nemačkoj nema nikoga. gde ću

    spavati kad kuća nema a moj umor se buni buni i paniči

     

     

    i ?

     

     

    sedim. moram. gladan. žedan. opasno sam

     

     

    i ?

     

     

    mala ptica leti kao na valovima kroz kanjon u kome

    sam kao osamljeno bespuće. vidim je i nisam sam

     

     

    i ?

     

     

    već pola sata hodam pored jezera. sednem na kamenu ogradu

    puta i crtam nebo planine i jezero. dva čamca sa pecarošima

     

     

    i ?

     

     

    devet je. pada mrak. nema kuća. prepešačio sam 35 kilometara. telo boli i

    radi plašim se da mu nešto ne otkaže. počeću da stopiram do prvih kuća

     

     

    i ?

     

     

    niko neće da stane. u kurcu sam

     

     

    i ?

     

     

     

    čuju se zvona crkve u lajngrinesu. deset je sati. izlazim iz

    kola. čovek koji me je dovezao ovih deset kilometara bio je

    jedan od dvojice pecaroša. video me je dok sam sedeo na

    zidu inače ne bi ni on stao. ukradenih 10 kilometara mi je

    pripalo (umirujem svoju savest) jer sam na onom zidu

    sedeo miran i strpljiv kao da sam se tu rodio

     

     

    i ?

     

     

    prepešačio sam 40 kilometara. prenoćište je

    30 maraka u jugoslaviji je prenoćište 3500 dinara

    u austriji 150 šilinga u nemačkoj 30 maraka. znači

    3500 = 150 = 30. čudna neka matematika. u različitim

    krajevima ljudi vole različite količine brojeva

     

     

    i ?

     

     

    ležim mrtav umoran. da li ću sutra uopšte moći hodati***

    _____

     

    *** dok si na nogama koračaćeš

    _____

     

     

    i ?

     

     

    dvanaesti dan

     

    noćas sam se budio od umora. ustajao masirao i mazao

    noge podne je krećem. kupio sam novu kartu južne nemačke

    u razmeri 1:300.000 telefonirao žarku radakoviću u tibingen i

    nastavljam. prešao sam polovinu puta. do polovine sam jurio cilj

    u želji da mu se približim sada u ovoj drugoj polovini bih trebao da

    se borim protiv njega da ga udaljujem od sebe da me ne bi ometao

     

     

    i ?

     

     

    bogatstvo trave. tri krave leže u hladu drveta jedna stoji i gleda ih

     

     

    i ?

     

     

    u hotelu u kome sam prenoćio radi jedna vršačanka

    dušanka. poželela mi je mnogo sreće. hodam za nju

     

     

    i ?

     

     

    dok hodam milujem biljke i lišće na drveću. mi živimo

    u prezaštićenom svetu. nezaštićenost se uvukla u nas

     

     

    i ?

     

     

    dva dečaka igraju fudbal na jedan gol. dobro šutiraju. kraj

    kroz koji prolazim pitomiji je od onih u austriji. drveće razbacano

    po proplancima i oko puta pravi senke oko sebe. senke se druže

    sa svetlošću. hodam. šta je ispred i šta je ispred i šta je ispred

     

     

    i ?

     

     

    debela žena se penje na traktor ubacuje ga u brzinu kreće da kupi

    travu. trava se žnje. o trave o vi majke vas kao božice pozdravljam

     

     

    i ?

     

     

    posle telefonskog razgovora sa žarkom radakovićem

    bio sam toliko uzbuđen da sam zaboravio štap u pošti

    posle desetak minuta sam primetio da sam sam i da mi nije

    u ruci. odmah sam potrčao nazad i našao ga u uglu kako me

    čeka tako strpljiv i prav. stegao sam ga zagrlio i poljubio

     

     

    i

     

     

    odmah sam

    potrčao nazad

    i našao ga u uglu

    kako me čeka tako

    strpljiv i prav. stegao

    sam ga zagrlio i

    poljubio

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju je

    sam bez seksa

    ja sam bio i tad i sad

    najjebežljiviji seks samih

    kojima je jedino do seksa

    ljubavi slobode istine

    u svakom trenu

    jebačine

    svih

    bića 

    svemira

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju su

    tvoj veliki nos i

    moje prejake

    vilice

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je umetnost

    plesana nogama

    i poezija pevana

    stopalima

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja

    17. februar 2025.

    27469. dan mog života

     

     

    hajmo

    krećemo

    hodanje za

    poeziju u

    pesmu

     

     

    čovek iz kofe hrani krave ponovo zahvati u kofu

    i pruža šaku i konju. prilazim bliže da gledam konja i on

    me gleda. kobila je mlada kobila. jedna krava se izdvoji 

    iz stada priđe blizu stane i gleda me. kažem joj zdravo

     

     

    i ?

     

     

    mislim na gudrun enslin i urlike majnhof

     

     

    i ?

     

     

    sva ova količina koraka je neprimećena isto je i sa svetom vidimo samo 

    fragmente. nadam se da je dovoljno malo viđenog za mnogo zamišljajućeg

     

     

    i ?

     

     

    pola osam je. vidim crkvu i selo. sada su nestali iza brda. sve

    kao da jeste i nije. promena pleše u promenama. gladan sam sve je

    bilo zatvoreno zbog crkvenog praznika i u meni više nema jutarnjeg doručka

     

     

    i ?

     

     

    kiša opet počinje da pada molim je da sačeka još

    ovaj kilometar do sela sad kad sam se osušio u hodanju

     

     

    i ?

     

     

    soba je 150 šilinga kao i svako veče prepuna je mojih stvari koje se suše

    masiram noge. spavam. budim se kao i svake noći jer i noću kao da hodam

     

     

    i ?

     

     

    deveti dan

     

    noćas je ovde u nojekiršenu padao sneg vidim ga kako nov blešti na suncu

    šaljem vreću za spavanje u jugoslaviju. ranac će biti lakši i kretaću se sa više lakoće

     

     

    i ?

     

     

    i pored napora strahova od bola u kolenu i tetivi i pored kiše i

    vetra i gladi i pored usamljenosti ipak je sve dobro. i lepo. i to hoće

    da ponese kao da je već sve gotovo moram i dalje biti pažljiv i oprezan

     

     

    i ?

     

     

    oblaci ispod planinskog vrha pod snegom su još belji od 

    novog snega. nema kraja u pogledima. nema kraja u čuđenjima

     

     

    i ?

     

     

    veliko konjsko govno odličnog kvaliteta na sred puta od 17% uspona prema gerlosspasu

     

     

    i ?

     

     

    jedna baka sa naočarima opasana crvenim džemperom penje se šumskom

    stazom u brdo očito iz zadovoljstva težinom uspona i zadovoljstva u pripadanju

     

     

    i ?

     

     

    na svim vrhovima je novi sneg dole bujna zelena trava preplavljena

    žutim cvećem. to je velika suprotnost možda i sukob ali ne i svađa

     

     

    i ?

     

     

    nosim litru soka koga sam bio željan ova dva dana. nosim ga do vrha da ga tamo popijem

     

     

    i ?

     

     

    na drugom brdu preko puta doline vidim sličan

    put ovom po kome hodam. gledam ga kako se beli i provlači 

    kroz šumu. put je svest. misterijska svest. majstorstvo neznanja

     

     

    i ?

     

     

    do vrha je teško stići. najbolji način je da se krećem sporo. da putujem u

    svakom koraku zaboravim vrh i odlažem ga lepotom doline. da ćutim saznanje

     

     

    i ?

     

     

    od jučerašnje kiše put je prepun malih belih glista. mrtvih osušenih na suncu

     

     

    i ?

     

     

    kraljevi i prosjaci ovog sveta spojili su se u jednom u lepoti cveća

     

     

    i ?

     

     

    štapom udaram u metalnu ogradu puta i družim se sa njihovom muzikom

     

     

    i ?

     

     

    stojim na pola puta do vrha na oštroj krivini u njenom

    temenu prelepo raspeće hrista u drvetu napravljeno 1971 sa

    puno svežeg cveća. na levoj strani krsta ptičica napravila gnezdo

     

     

    i ?

     

     

    zalutao sam. popeo sam se bezrazložno visoko. šta to znači. opet hristovo raspeće

    u drvetu leđima okrenuto putu tako raspeti hrist poleće u dubinu ponora pod nama

     

     

    i ?

     

     

    ah kako sam zalutao. ne vidim put gazim po visokoj

    mokroj travi. patike su opet skroz mokre. ode mi snaga

     

     

    i ?

     

     

    mnogi se potoci spuštaju u dolinu ka velikim vodama ali ovaj koji

    gledam survava se i peni ne znam šta je belje oblaci sneg ili penušasti potok

     

     

    i ?

     

     

    dvadeset do jedan. košulja i čarape su se osušile na rancu. stavljam i majicu

    da nije bilo onog lutanja kroz travu ovaj uspon bi bio pesma ovako su dve pesme

     

     

    i ?

     

     

    izgubim se zato što ne gledam. panika me hvata jer više ne vidim

     

     

    i ?

     

     

    čovek u narandžastoj putarskoj jakni i pantalonama sa malim

    rancem na leđima lopatom i četkom u rukama hoda i čisti put kao kuću

     

     

    i ?

     

     

    umoran sam umorio sam se u lutanju i nadanju

    da više nema uspona kad ono evo ga. e moj druže

     

     

    i ?

     

     

    1547 metara nadmorske visine. pijem austrijski jogurt i sveži vazduh. premoren sam

    premoren sam jebiga. put se sastoji od uspona padova i ravnog. ostalo sam ja i prihvatanje

     

     

    i ?

     

     

    priča

    u stari drveni alpski restoran ulazi čovek tridesetih godina

    sa rancem na leđima očito neka lutalica. restoran je prazan

    i on ugleda četrdesetogodišnju ženu kako pije dupli jogurt i

    gleda ga. umoran je i on ga pije i gleda je. pakuje se i izlazi

     

     

    i ?

     

     

    petnaest godina kasnije u primorskom gradiću

    neko kuca na njegova vrata. on je prepoznaje ženu 

    iz alpskog restorana bez pozdrava ona mu kaže ti si

    čovek moga života tražim te već petnaest godina

     

     

    i ?

     

     

    topi se grudva snega u mojoj šaci

     

     

    i ?

     

     

    izbezumljen sam od napora. iz dva autobusa izlaze francuski turisti

    sindikalci da vide pogled. gledaju i mene razgolićenog i razvaljenog

    na klupi. i mene i njih tera kiša mene niz put njih u autobuse

     

     

    i ?

     

     

    mladić u velikom buldožeru nosi šljunak uzbrdo ja silazim. plav je pitkog

    lica sa naočarima nežno mi se javlja i taj mi pozdrav iznese umor iz tela

     

     

    i ?

     

     

    prvi put vidim ovce crne ovce u austriji. jedan

    momak izlazi iz plavog forda i piša odmah pored vrata

     

     

    i ?

     

     

    u ravnici sam. pet i pet je. tri sata sam se penjao i dva silazio. hodam

    po travi dole u gerlosu. kako je to meko i kako odmara umorne noge

     

     

    i ?

     

     

    sada je pola šest sada je sedam sada je oko pola osam i

    stalno pada kiša. dve patke plivaju po jezeru hladno mi je

     

     

    i ?

     

     

    deseti dan

     

    pola deset je krećem. sunce je vrlo hladno. noćas sam se

    probudio sa željom da nastavim da hodam samo da hodam

     

     

    i ?

     

     

    serpentinska spuštanja. dobro sam

     

     

    i ?

     

     

    počinje briga za bližnje. oni ne znaju gde sam ja i kako sam ali

    ni ja ne znam kako su oni. navlače se crne misli i slutnje u glavi. na

    momenat mislim da neću izdržati ovu samoću. nailazi autobus sa ženom

    vozačem podiže ruku i pozdravlja me. ni ne zna koliko mi je pomogla. a možda i zna

     

     

    i ?

     

     

    silazim sa puta na šumsku stazu na drvetu slika

    hrista na krstu. evo je i druga. to je izgleda niz slika

     

     

    i ?

     

     

    slika 10

    hrist stoji na položenom krstu a radnici

    uzimaju čekiće za razapinjanje iz pletene korpe

     

    slika 9

    hrist je oboren kanapom mu vezuju vrat i vezuju ga za krst

     

    slika 8

    krst je na leđima hrista njegovi učenici se hvataju za glavu i plaču

     

    slika 7

    hrist u plavoj odori i crvenoj košulji puzi i vuče krst. vojnici ga udaraju i teraju

     

    slika 6

    krst je na leđima hrista i drži plašt za koji se drži i devojka

    nisam primetio sliku 5. slike su na drveću na svakih pedesetak metara

     

    slika 4

    hrist vuče krst pognut do zemlje vojnici ga šibaju

     

    slika 3

    hrist na kolenima sa krstom iza njega. ulazim u malu pećinu

    sa statuom majke božije. par drvenih klupa gori sveća. mir je

     

    slika 2

    vojnici stavljaju krst na leđa hristu ali on se još opire 

     

    slika 1

    hrist vezanih ruku na leđima stoji pred masom

    na suđenju. islednik pokazuje rukom u hrista krivca

     

     

    i ?

     

     

    tako sam sišao ovom hristovom stazom na sam početak

    upiranje prstom prstom osude. staza je bila obeležena brojem

    8 znakom večnosti. svaki vrh je stradanje i ljubav kaže mi staza

     

     

    i

     

     

    ti si čovek

    moga života

    tražim te već

    petnaest

    godina

     

     

    i

     

     

    nailazi autobus

    sa ženom vozačem

    podiže ruku i pozdravlja

    me. ni ne zna koliko mi

    je pomogla. a možda

    i zna

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    pesma

    zavet

     

    zavet

    pesmi

    i

    pesma

    zavetu

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je

    odbrana

    od

    čuvanja

    samog

    sebe

     

     

    i

     

     

    hodanje

    za poeziju

    je zauvek

    starica koja je

    rukom uradila

    ovako

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

     

    hodam da bih video sebe kako hodam

    15. februar 2025.

    27467. dan mog života

     

     

    sedmi dan

     

    doručkujem pušim cigaru. deca kućevlasnika

    devojčice lepo obučene istrčavaju napolje. nedelja

    je. jedino se deca mogu nezasluženo radovati

     

     

    i ?

     

     

    pola deset je krećem. staje mi jedan momak sa

    crvenim opelom da me poveze kažem mu da idem

    pešice on se smeje i podiže ruku ka glavi pozdravljajući me

     

     

    i ?

     

     

    plavi leptirić poginuo na putu. religija jeste opijum za narod

    ali ideja da je religija opijum za narod je još veći opijum za

    narod. hodam i gledam po površini da bih zavoleo sve stvari

     

     

    i ?

     

     

    plavi leptirić poginuo na putu. najbolje je kada se krećem sporo i

    prepustim se sporosti onda čujem muziku u sebi. koraci su ples. životinja

    je na nogama. prelazim preko reke isel. subotom samo snovi stižu a nedeljom

    je čovek usamljen. družiću se sa rekom. pored reke ugledam van goga

     

     

    i ?

     

     

    plavi leptirić poginuo na putu. auto je udario srnu

    leži mrtva na putu. hodam i okrećem se ka njoj

     

     

    i ?

     

    reka se tako veselo preliva preko kamenjara kao da uživa u sopstvenom kupanju

     

     

    i ?

     

     

    čemu me uči ovo hodanje. da sam deo celine

    da sve ono što primim treba i da dam. da nikada ništa

    ne ostaje u meni nego da samo prolazi kroz mene. sve

    što zadržim za sebe je prepreka za nova primanja

     

     

    i ?

     

     

    mislim na moje stare drugare čedu. mirka. slobodana

    slavka. sada jedan od njih puši doživljaj. sada drugi puši

    cveće i travu. treći puši udruženi rad. četvrti puši poistovećivanje

    hodanje je kao reka-roman u kome svi puše cigare. sve jedno iz

    drugog izlazi. hodanje  je ravno ravno koje se poravnava. kraljevski

    put. rečenica izlazi iz rečenice. putnici pravi jedino su oni što

    zbog putovanja uvek idu na put neočekivano kaže bodler

     

     

    i ?

     

     

    pola tri je perem noge i lice u reci sušim se na klupi

    i jedem.*** žedan sam prijaće mi mleko koje je još jutros

    ostalo u rancu. mleko se pokvarilo. sada sam i tužan i žedan

    _____

     

    *** pre petnaest godina u zatvoru sam zamišljao ovakvu sliku kao sliku slobode

    _____

     

     

    i ?

     

     

    smračilo se usta su mi suva. zatravnjeni nasip

    pored reke je lep i ne vidim mu kraja ali mene boli tetiva

     

     

    i ?

     

     

    u sobi sam. kiša pada po krovu i reklami benzinske pumpe

    zurim kroz prozor i mislim na jovin oljenku devojčicu koju sam

    prvu poljubio pre 23 godine i više je nikada nisam video sada

    bih voleo. tužan sam boli me ćutanje boli me tetiva nedelja je

    kiša pada. nedelja je tužna kažu mađari peva bili holidej

     

     

    i ?

     

     

    osmi dan

     

    zvona u selu huben tu sam prespavao krećem. pada

    kiša sija se asfalt. dva motoraša u crvenim kišnim kombinezonima

    projuriše pored mene eno ih već u drugoj krivini i više ih ne vidim

     

     

    i ?

     

     

    ne izbacujem šljunak u patici da bi mi to sitno

    žuljanje odnelo pažnju od bolova u telu. kad bi mi

    pomogla izreka na psu rana rasla na psu i zarasla.***

    negde su jorgovani već precvetali i venu ovaj se rascvetao

    u punoću svoje prašnjave lila boje. zaboli me od njegove lepote

    _____

     

    *** pomogla mi je

    _____

     

     

    i ?

     

     

    danas je crkveni praznik i sve je zatvoreno opet ne znam

    šta ću jesti. parče hleba namazano prazninom. prazninom

     

     

    i ?

     

     

    kiša pada silazim prema mitersilu. vetar mi širi

    plastičnu kabanicu hodam da bih video sebe kako hodam

     

     

    i ?

     

     

    otkačena devojka cupkajući sa noge na nogu stopira. čujem

    muziku sa groblja. strašno je zima. navlačim svu odeću na sebe i

    kolenice. zebu mi ruke od hladne kiše. vetar me probija. liči da će sneg

     

     

    i ?

     

     

    ja sam kralj ove autobuske stanice. nikad nisam pomislio

    da ću biti kralj niti da se kraljevi moraju sklanjati od kiše

     

     

    i ?

     

     

    tri devojčice jašu male ponije kiša i vetar im raznose kose

     

     

    i ?

     

     

    jedan konj u daljini kisne u travi

     

     

    i ?

     

     

    devojčice na ponijima se vraćaju iz sela. jedna zamahne mokrom

    kosom unazad. primeti ih konj u daljini i njišti. jedem zadnju koricu hleba

     

     

    i ?

     

     

    šuma se isparava i oblaci se navlače nad brdom kao da se zapalilo

    pada kiša. voda privlači sebi drugu vodu koja s njom se dira.*** navukao

    sam plastičnu kabanicu na lice i gledam samo pred noge. put je prepun

    vode koja se sliva gazim po njoj. kada mi vetar svuče kabanicu sa lica

    vidim začuđene poglede iz automobila koji kao da se pitaju ko je ovaj ludak

    ___

     

    *** kaže leonardo da vinči. i kaže voda kad siđe u vodu više ne teži i

    više ne želi ići do središta sveta. i još kaže svi će ljudi pobeći u afriku

    ___

     

     

    i ?

     

     

    kiša je stala skinuo sam kabanicu mokar

    sam i srećan. svađam se sa prijateljima borim se 

    za svoju misao borim se za besmislenost ovog hodanja

     

     

    i ?

     

     

    odeća se najbolje suši u hodu

    i dalje se svađam sa prijateljima

     

     

    i ?

     

     

    uzbudljivo teče reka umiruje me. svađe

    su glupost posledica nedovoljnog gledanja

     

     

    i ?

     

     

    volim siromaštvo a da ne znam zašto. čini mi se da

    koliko više ne znam da ga toliko više i volim. možda je to

    i zbog ovih bogatih kuća koje mi nisu lepe u kojima vidim kraj

     

     

    i ?

     

     

    u naporu se moram čuvati gordosti.*** za svaki slučaj

    pljunem možda će bar deo gordosti izaći sa pljuvačkom

    _____

     

    *** blago tebi ti ćeš se u hodanju osloboditi svoje

    taštine rekla mi je ista žena mesec dana ranije

    _____

     

     

    i

     

     

    najbolje je

    kada se krećem

    sporo i prepustim se

    sporosti onda čujem

    muziku u sebi. koraci

    su ples. evo tu počinje

    muzika mojih hodanja

    i ples mog hodanja

    kojim će se kasnije

    na ruži lutanja

    ujediniti

    u

    plesanje

    i

    pevanje 

     

     

    i

     

     

    čemu me uči

    ovo hodanje. da sam

    deo celine. da sve ono što

    primim treba i da dam. da nikada

    ništa ne ostaje u meni nego da samo

    prolazi kroz mene. sve što zadržim za

    sebe je prepreka za nova primanja i

    tako se polako fiktivna ekonomija

    počela preobražavati u

    ekonomiju savesti

     

     

    i

     

     

    hodam

    da bih video

    sebe kako

    hodam

    eto

    meni

    mog

    koana

    zauvek

     

     

    i

     

     

    svađam se sa

    prijateljima borim se 

    za svoju misao borim se za

     besmislenost ovog hodanja

    svađe su glupost posledica

    nedovoljnog gledanja. svako

    svađanje je gađenje pre

    svega nad samim

    sobom

     

     

    i

     

     

    meni je

    sad 75 a onda

    mi je bila 38 skoro

    pa duplo više nego

    sad ali gle čuda to

    onda je i sad

     

     

    i

     

     

    meni je

    tad bilo 4

    godine od odluke 

    da ću hodati i hodanjem

    činiti i učiniti ono što hiljade i

    hiljade ljudi čine za hiljade

    i hiljade godina

    ODLUKA

    odluka o velikom hodanju

    jedan čovek može i treba da uradi

    sve ono što urade hiljade i hiljade

    ljudi za hiljade i hiljade godina

    1983

     

     

    i

     

     

    meni je

    tad bilo ko i

    svakome ko se

    bilo kad usudio i

    poduhvatio i ko će

    se bilo kad usuditi i

    poduhvatiti da bude

    i čini baš ono i samo

    ono što jeste ljubav

    sloboda istina za

    svako i sva bića

    svemira a to da

    bude i jeste

    bog

    i

    to

    jedan

    jedini

    bog

     

     

    i

     

     

    jedan

    jedini

    bog

    je

    živi

    bog

     

     

    i

     

     

    živi

    i jedan

    jedini bog je

    bog čedo čedo

    bog i to pred

    tvojim

    očima

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ideja je uvek stara korak je uvek nov

    14. februar 2025.

    27466. dan mog života

     

     

    krećemo

    voljeni

     

     

    vrh planine u koji sam gledao i mislio na suna istu i aju sada oblizuju oblaci

     

     

    i ?

     

     

    skidam sve sa sebe go sam pored reke gejl. ručam pušim masiram

    butine i tabane gledam u vodu pružim noge i telo odmaram se na suncu

     

     

    i ?

     

     

    mislim na pisca čije ni ime ne znam. pre tri meseca

    pročitao sam tri njegove kratke priče o šetanju u književnoj

    reči. atmosferu u tim pričama prepunu mekoće i tihog zračenja

    prepoznajem u svakom svom bolnom koraku***

    _____

     

    *** robert valzer mala šetnja

    hodio sam danas planinom

    vreme je bilo vlažno a čitav krajolik siv

    cesta međutim beše meka tu i tamo vrlo čista

    najpre bejah u kaputu ali uskoro ga skinuh preklopih

    i prebacih preko ruke. hodanje čudesnom cestom pružalo

    mi je sve veće zadovoljstvo čas beše uspinjanje čas opet spuštanje

    brda su bila velika i kao da su se okretala. sav taj planinski svet izgledao

    mi je kao ogromno pozorište. prekrasno je vijugala cesta preko planinskih

    litica. spustih se u duboku klisuru kraj nogu mi je šumela reka voz je proletao

    ispuštajući raskošno belu paru. poput glatke vrele struje išla je cesta klisurom i

    dok sam prolazio činilo mi se da se uska dolina savija i omotava oko sebe. sivi

    oblaci behu nad bregovima kao da su se tamo odmarali. susretoh mladića

    putnika sa rancem o leđima koji me upita da li sam video dva druga

    momka. ne rekoh. dolazim li iz daleka. da rekoh i nastavih dalje

    svojim putem. ubrzo videh i čuh dva putnika prolazili su pevajući

    selo je bilo posebno lepo niske kuće odmah pod belim

    stenovitim liticama. susretoh nekoliko vozila i ništa više

    na poljskom putu videh i decu. nije ti potrebno nešto

    naročito da vidiš. i ovako vidiš mnogo

     

    priču je preveo žarko radaković čovek koji me

    je devetnaestog dana sačekao u hajningenu

    _____

     

     

    i ?

     

     

    moj ujak steva temerinski nikada nije bio van svoje zemlje

    jer ne priznaje granice. ja sada hodam za njega bezgranično

     

     

    i ?

     

     

    igram se sa štapom. on je tako lep i dobar drug

    mudar je mudriji je mudriji nego što sam mislio

     

     

    i ?

     

     

    pola šest je. peku me ruke izgorele su. sunce me ceo dan

    iscrpljuje i otežava hodanje. sve je i lako i obično samo hodaš

    ipak i teško i začuđujuće. ne znam ni ko sam a hodam. odmičem

    a ne odmičem. ne odmičem a odmičem. misao stalno hoće da

    pobegne iz tela da postigne bez postignuća da pobedi vreme - jer

    vreme je teško ko bog - i da dođe do kraja. zaboravlja

    da i telo misli i da su ravnoteža

     

     

    i ?

     

     

    skinuo sam ranac da se suši na klupu parkinga sa česmom

    idem da bacim tetrapak od soka iznenadim se kako sam čudno

    lak skoro poskakujem. setim se i ugledam ranac leži na klupi

     

     

    i ?

     

     

    već pola sata hodam a velika planinska gromada sa moje desne strane se ne pomera

    kao da je gledam stalno sa istog mesta kao da nisam pola sata hodao. nikako da je obiđem

     

     

    i ?

     

     

    osam i petnaest je ljudi se lepo javljaju bože pomozi. umoran sam

    ceo postajem bol ne mogu više hodati ni za koga. samo još do ovog sela

     

     

    i ?

     

     

    nije bilo prenoćišta. kako ću dalje kad ne mogu više a moram. boli me

    koleno hladno je put je ravan krećem se sporo da bih se uopšte kretao

     

     

    i ?

     

     

    devet je. soba je 150 šilinga. žena je ljubazna

     

     

    šesti dan

     

    devet je sati krećem iz delaha. gledam mladu zelenu travu i mislim na dolores čaće

     

     

    i ?

     

     

    hodam unazad za kaluđera koji je hodao unatraške od londona

    do glazgova zviždeći pri tome jednu staru englesku himnu a hulio

    kortasar mu posvetio svoju poslednju knjigu autonauti kosmoputa

     

     

    i ?

     

     

    priča

    susretnu se vitez i samuraj

    samuraj pita viteza - ti si vitez

    ja sam samuraj - odgovori mu vitez

    ti si samuraj - pita vitez samuraja

    ja sam vitez - odgovori samuraj

     

     

    i ?

     

     

    čujem božanska crkvena zvona. podne je u kečbahu. automobil zapara

    asfalt. krećem ka jednom vrhu. upeklo sunce zvona ga pozdravljaju. subota

    je pretovarao sam ranac sa mlekom i sokom za popodne i sutra. težina ranca mi

    udara u mozak. sunce je. nema vazduha. uspon je svi su se sakrili po kućama

    niz serpentine dolaze mi u susret kolone vozila mnogi su krenuli na more

     

     

    i ?

     

     

    znoj curi sa mene. gledam u jedno dupe. dupe

    jedne žene i neka struja me tuče kroz slabine. mesto

    ovog penjanja bilo bi mi mnogo potrebnije to dupe koje se

    pretvorilo u smisao po sebi izvan njega nema ništa ništa i

    ne postoji samo ono glatko meko i okruglo dok se polako

    pokreće. sve nestaje osim sunca i ranca

     

     

    i ?

      

     

    uspon još uvek. zauvek. hodam bez vazduha i polako. mislim

    na milovana danojlića i njegova hodanja.*** ovakvi usponi i

    samoća su najbolji lek protiv agresije moja se pretvara u molitvu

    _____

     

    *** da li je on u hodanju osetio svoju rečenicu jedino

    da nisam bio bio bih bio takav sam želeo da budem

    _____

     

     

    i ?

     

     

    mislim na želimira žilnika. branka hofmana. mislim na zatvorene. mislim

    na aleša debeljaka i mihu zadnikara. mislim kako je kupusu bez vode

     

     

    i ?

     

     

    zaustavlja me policija. gledaju pasoš i potvrdu o

    hodanju. all right. gut gut kaže policajac i skida kapu

     

     

    i ?

     

     

    kad mislim na seljaka kako sad kopa. kad mislim na lopataša-škarpera kako sad

    izbacuje zemlju iz rova. kad mislim na livca kako sad u livnici lije svoj znoj. kad mislim

    na kesonca kako sad misli na svoj kukuruz. kad mislim na proganjanog kako sad nema

    gde da se skloni jer je okružen ležernom javnošću. kad mislim na sve one kojima je sad

    teže nego meni na ovom usponu sramota mi oblije lice. ta sramota to je ta poezija

     

     

    i ?

     

     

    prislonim uvo da slušam lišće kako treperi na vetru

    ako pristanem na napor i podignem glavu slobodan sam

     

     

    i ?

     

     

    jedan savremeni pesnik mislim da se zvao buda rekao je usamljen se kreće kao nosorog

     

     

    i ?

     

     

    skrećem sa glavnog puta ljubljeni makadam

    čujem svoje korake po njemu valjda neću zalutati

     

     

    i ?

     

     

    zalutao sam. makadamski put vodi u brdo a ja se trebam voditi-spustiti u

    obertrauberg. spuštam se niz liticu. malo malo pa skliznem na dupe. vrlo je opasno

    za moje koleno patike se keze. uhvatim se za granu i sjurim do sledećeg drveta

     

     

    i ?

     

     

    spustio sam se u ravnicu prepunu kamenja. valjda će 

    me potok odvesti ka dolini. sve se beli od kamenja i sunca

     

     

    i ?

     

     

    potok me je doveo u kurac. ovde je veliki vodopad. levo i desno se ne

    može. vraćam se nazad. zaista je dovoljan samo trenutak da bi se zalutalo***

    _____

     

    *** ja se užasavam prirode rekla mi je jedna žena tri meseca kasnije

    _____

     

     

    i ?

     

     

    jedva sam se iskobeljao. sav sam mokar od znoja ali još

    nisam na pravom putu. konačno evo ga. izreke su zakoni a mi ih

    potvrđujemo preče preče naokolo bliže potvrđivao sam to pola sata

     

     

    i ?

     

     

    mislim na vladimira velimirova i njegova maratonska trčanja. spuštam

    se obeleženom šumskom stazom. butine se naprežu i klecaju kolena kao

    i pre tri godine dok sam se spuštao crnogorskim kamenjarom ka glavi zeti

     

     

    i ?

     

     

    odmaram se na kamenitoj obali velikog potoka. u ograđenoj šumi stoji srna i

    gleda me. lepa je i počinje iz straha i radosti da skače. kako to lako čini. vitka

    je. mlada. naglo i nekako smešno trza vrat. ima lepe uši. sve je kao blagost

     

     

    i ?

     

     

    ležim na leđima. stvari se suše gledam u daleko nebo. hodanje se sastoji

    od viđenog i zamišljenog. odjednom preda mnom ogromni medvedasti žuti

    pas prilazi mi. valjda me neće dirati. miran sam. odlazi. zamišljeno je kao voda

     

     

    i ?

     

     

    mislim kako su doživljaji sa ovog hodanja toliko minimalni i bogati u

    teško objašnjivom. neizrecivi. da bi bilo lepo o tome napisati knjigu

     

     

    i ?

     

     

    prelazim preko mosta reke drau. stotinak kilometara odavde to je 

    reka drava. zapravo i sada je. ideja je uvek stara korak je uvek nov

     

     

    i ?

     

     

    pred jednim hotelom dva motoraša i motorašica. moćni

    sa svojim lepim licima kožnim jaknama jakim mašinama. u

    odnosu na njih ja sam kao stari radio ili siromašni kaluđer zavetnik

     

     

    i ?

     

     

    kad istresem patiku uvek ostane još poneki šljunkić. ulazim

    u tiroliju piše na kamenom stubu od koga odzvoni udarac štapa

     

     

    i ?

     

     

    sedim u travi kod nikolsdorfa. crtam pejsaž. mnogo crnih i par žutih

    krava u daljini mirno stoje. miris planinskih trava čuju se zvona koja 

    se razležu predvečerjem. hladan vetrić mi klizi po licu i golim rukama

     

     

    i ?

     

     

    put je ravan pala je noć. ponovo nalazim karmin pored

    puta. brojim korake između kilometarskih znakova. prve noći

    lancovi video sam mlad mesec sada je prešao svoju polovinu

     

     

    i ?

     

     

    u gostionici pre sela nalazim prenoćište. 120 šilinga. pijem kafu i

    pišem pismo žarku radakoviću. gledam u mlado lice konobarice odmara me

    penjem se uz široke stepenice boli me tetiva iznad pete desne noge. spavam

     

     

    i

     

     

    igram se sa štapom

    on je tako lep i dobar drug

    mudar je mudriji je mudriji

    nego što sam mislio

     

     

    i

     

     

    ovakvi usponi i

    samoća su najbolji lek

    protiv agresije moja se

    pretvara u molitvu

     

     

    i

     

     

    kad mislim na

    sve one kojima je sad

    teže nego meni na ovom

    usponu sramota mi oblije

    lice. ta sramota to

    je ta poezija

     

     

    i

     

     

    ideja

    je uvek

    stara korak

    je uvek

    nov

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    Stranice