AUTOBOGOGRAFIJA

2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365

autobogografija su oboženja autobiografijom

autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije

autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem 

autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom

autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju

 

    Ti
    si

    431084

    pupoljak

    hodati hodati telom hraniti život

    22. septembar 2025.

    27686. dan mog života

     

     

    1884/1769

     

    5183 zdravo drvo

     

    5184 sloboda je ići nigde

     

    5185  sneg se sija kao belance. sutra je nedelja

     

    5186 slobodan tišma blues diary nedelja

     

    tamno plave kratke pantalone

    karirana košulja zelene sokne

    i sive sandale od jareće kože

    juče kada ga je ma povela na pijacu

    noga mu je upala u razbijen podrumski šaht

    ali na sreću samo se malo udario. šantao je

    sada kada je plavo-bela kutija sa sapunom

    bila u njegovom desnom džepu od pantalona

    on je uskoro zaboravio na to

    pošto nije imao nameru da se odmah vrati kući

    tramvaj se približavao zvoneći

     

    crne patke su prhnule nad severnim morem

    1552. hodanje

    sunce mi je skinulo kapu. i jaknu. topilo je sante. na dunavu severnom

    moru sa kog je danas od mene uplašeno prhnulo jato crnih pataka. ne samo

    sanjati. živeti svoj san. hajde sa nama kolima poziva me ljubazni gospodin u

    prolazu. ne hvala kažem. ali noge su ti sigurno mokre. da. arto je danas

    ponosan zbog mojih mokrih nogu. vetar nosi oblak i mene prema 

    gradu. mnogo nogu mnogo mogu. trska je žensko poklanjam

    ti miroslave moje današnje hodanje

    novi sad 4.1.1997

     

     

     

    1886/1767

     

    5187 ponedeljak je. u subotu je umesto mene hodala i pisala zorica kovačić

     

    5188  hodam sa vladom tupanjcem. pita me da li sam razmišljao da ružom lutanja

    iščistim i povratim smisao ruže jer je ona kao simbol zloupotrebljavana. kažem

    mu da me ne brinu zagađivanja jer čistotu prvih stvari nije moguće uprljati

    dva motoa ruže lutanja onaj gertrude stejn ruža je ruža je ruža i angelus

    silesijusa ruža cveta bez zašto cveta jer cveta čuvaju njen smisao

     

    5189  ne bih mogao hodati da drugi nisu hodali pre mene

     

    šta zna dete

    1553. hodanje

    kada mi navru ideje kao danas

    ne mogu da ishodam dan. uzbudim se

    njihovom lepotom i snagom. sve su to ideje

    izrasle iz ruže lutanja. hranio sam ih svakim

    korakom svih ovih godina. korakom merom i

    ritmom. velike reči iz malog koraka. ružin pupoljak

    pupoljak radosti i slobode. nova ruža za novo biće

    trska je žensko poklanjam ti miroslave moje

    današnje hodanje. smiri se miroslave u

    strasnom spokoju u spokojnom

    stvaranju

    novi sad 6.1.1997

     

     

     

    1887/1766

     

    5190  tek po koja santa plovi dunavom

     

    5191  ruža cveta sa jednostavnim gestovima ljubaznosti

     

    5192 veliki hodači: bašo. brus četvin. marina abramović. kenet vajt

    vim venders. verner hercog. lajoš kašak. martin hajdeger. dositej obradović

    aleksandar tišma. hristos. buda. muhamed. gandi. hamiš fulton. ričard long

     

    neutralisanje postojećih emotivnih neobazrivosti

    1554. hodanje

    hodao sam sa dadom i zoricom. klizali se po mestimično zaleđenom

    putu. da li se to patke ponovo sele pitala me zorica pokazujući leteći

    klin daleko na horizontu. pričali smo o pasošu čoveka u kretanju koji

    bih voleo da realizujem u jugoslaviji. hodao bih od beograda do

    austrijske granice jer odatle se ne mogu slobodno kretati ljudi

    sa ovih prostora... samo polako. smiri se miroslave u

    strasnom spokoju u spokojnom stvaranju. hodati

    hodati telom hraniti život

    novi sad 7.1.1997

     

     

     

    1888/1765

     

    5193  lovćenac. mali iđoš. magla. vetar. čitanje berđajeva. zakopčana jakna. plave

    rukavice. šmrkanje nosa. sećanje na sve ljude koji su mi pomogli da budem sada ovde

     

    5194 krovovi pod snegom. dimnjaci i njihovi dimovi pričaju zimsku bajku

     

    5195 asfaltni put se isušio od mraza. posti njegovo telo

     

    5196  pada sumrak na bela zasnežena polja i popalo inje

    po granama drveća. izašao sam iz sela. sam sam na putu

     

    5197  o kakvog li mira po poljima. mira po poljima mira u meni

     

    5198  sami lepota i ja. jedno

     

    5199  sa obe strane puta spojila se belina polja sa

    belinom neba kao da sam u unutrašnjoj kugli bez obličja

     

    oni koji šetaju unaokolo

    1555. hodanje

    uživao u hladnom zimskom pejzažu. malo

    crveno sunce se presijavalo na belini snega. mislio

    na sve ljude koji su mi pomogli da budem lepota. i onda

    je polako nestajao dan. sve više sam tonuo u mrak. ušao

    bačku topolu. mala mesta liče na male tuge. hodati

    hodati telom hraniti život. malao mesto skup hotel

    bačka topola 8.1.1997

     

     

     

    1889/1764

     

    5200 drveće niz put. pod snegom liči na bele jorgovane

     

    5201  čitam našu borbu i juče policija prebijala

    šetače u beogradu. žao mi je što nisam bio tamo

     

    5202 prolazim pored zavejanog hipodroma zobnatica. od konja sam

    mnogo učio. oči. griva. jaka bedra. tanke tetive i kopita. lepota u pokretu

     

    5203  malo mi je hladno. vetrovi velikih kamiona mi uvećavaju

    hladnoću osećam groznicu. noćašnja hotelska soba je bila hladna

     

    5204 poklanjam se gospodstvu ahilove tetive koja me sa blagim bolom nosi dalje

     

    5205 malopre sam obukao još jedan džemper a plavi šal bolje omotao oko vrata

     

    pored puta je moj dom

    1556. hodanje

    ranac na ramenima nije laka stvar. teži 

    je od neba pod kojim hodam. uz hladnoću

    i kamionski vetar i on mi je dosoljavao hodanje

    put mi je hleb. napor so. bezrazložni smisao hodanja

    vino. kao i juče i danas se belina snežnih polja

    izjednačila sa belinom neba. šeta se plava ruža u

    belom danu. malo mesto skup hotel. ljubljena

    ružo volim te tvoj hodočasnik i tvoj muž

    stari žednik 9.1.1997

     

     

     

    1890/1763

     

    5206  15:42. stojim sa ljudima. na dva metra je kordon policije

    ne dozvoljavaju kretanje. kao da smo u zatvoru. atmosfera je napeta

    osećam neki čudesan mir. mislim na vitgenštajna koji se u rovovima

    prvog svetskog rata neprestano molio da ne zaboravi na sveti duh

     

    5207  jedna lepa žena prilazi kordonu policije sa natpisom neoženjeni iz

    kordona gde ste bre. na drugoj strani njena poruka udate neudate i ostale

    na kordon. kada to ugledaju policajci se smeju. osmeh taj čudesni grad

     

    5208  divim se hrabrosti žena koje se ne boje nasilja muškaraca

     

    5209  posle nekoliko dana hodanja okružen belinom u pustim poljima danas sam

    se sa ljudima osećao i radostan i melanholičan. istrajnost iscrpljuje. ništa bez nje

     

    snažne vilice mi čuvaju oči

    1557. hodanje

    ceo dan smrzavanje na ulici. sada mi curi

    nos. bolje da se više ne trudim da išta zapišem

    ostaviću dan samom sebi. prepustiću se melanholiji

    i nespokoju. potonuću u njih pa nek me smisao izbaci

    napolje. iz povinuća u novi dan. ljubljena ružo volim

    te tvoj hodočasnik i tvoj muž. zadovoljstvo ipak

    još po koja retka santa plovi dunavom

    novi sad 10.1.1997

     

     

     

    1891/1762

     

    5210 magla. promiče kišica sa snegom. na putu. sam. od vlage

    je sve potamnilo. bledilo trski dobilo je prljavo braon žutu boju. rastinje

    koje se probilo kroz sneg je tamnobraon tamnozeleno. juče sam bio

    melanholičan. današnji dan je slika te melanholije. melanholija dana

    prevladava moju i ja se osećam lepo što sam baš u takvom danu na putu

     

    5211  kad se put isprazni čujem kišu kako dobuje po plavoj šuškavac jakni

     

    5212  hodam sa zoricom krugom dvojke beogradu

    pričam joj o javnim radovima. ideji radim gradove

     

    radim gradove

    1558. hodanje

    novom sadu sam. prošla je ponoć

    vraćam se hodajući po paperjastom snegu

    sve se ponovo zabelelo. noć je prijatna baš kao

    i golubiji sneg. hodam polako. uživam. dan je bio

    intenzivan. počeo je sivilom završio se energijom

    opasnosti i slobode na ulicama beograda. opet kordoni

    i opet radost. lepo sam razgovarao sa jednim specijalcem

    čovek. među ljudima je lako. posle je bilo deveto predavanje

    performeru. iscrpljen sam i srećan. ja sam čovek koji

    radi gradove. jednostavno uđem u njih i onda ih

    radim. zadovoljstvo ipak još po koja retka

    santa plovi dunavom. sneg belo

    poljsko cveće

    novi sad 11.1.1997

     

     

     

    1893/1760

     

    5213 pušenje

    a sad ću samo pušiti i hodati

    tako osećam pre nego zapalim cigaru

    slično kafi i cigara mi je vrsta predaha. deo

    puta. parče vremena. sedam osam minuta. petsto

    šesto metara. dok pušim obično oblikujem neku

    misao posmatrajući je iznova i u celini. ili počinjem

    da razmišljam o nečemu novom što mi se samo

    izdaleka vrtelo po glavi. ili samo hodam i pušim. sa

    prvim dimom u predelu kao da u sebe povučem i

    svo okruženje. kada me sreća na putu ponese

    cigara je potvrđuje. dvoje smo. pušenje

    razgorevanje žara. hodajući svetom 

    svet me puši i ja pušim svet

    (iz rečnika hodanja)

     

    bolestan

    sneg belo poljsko

    cveće. ležim slabost

    novi sad 13.1.1997

     

     

     

    1894/1759

     

    5214  kafa

    kafa moj drug. volim jutarnje ali pišem

    o hodačkim. onima ka kojima hodam da bi ih

    popio. hotelske. motelske. kafićke. kafa u nekom

    od svratišta. kafa prilika. prilika da svratim. prekinem

    hodanje i pola sata se uz kafu negde odmorim. prvi gutljaj

    me okrepljuje. okuplja mi intimu: na stolu su već naočare

    cigare penkala hartija na kojoj ću možda nešto zapisati. evo ga

    to je bio taj prvi gutljaj 3. septembra 1997 na benzinskoj pumpi

    puta beograd novi sad. jedanaest kilometara je iza mene. košulja

    mokra čelo oznojano. volim espreso s mlekom. malo jake kafe

    u većoj šoljici. kada je toplo pijem je u baštama a po hladnom

    kafa je prilika i da se ugrejem. ništa posebno jednostavno život

    teče. posle druge cigare pakujem stvari sa stola plaćam i izlazim

    prvi koraci ohlađenog tela su malo nesigurni ali ponovo sam 

    u vertikali. svežije gledam mesto u kome sam i polako

    ponovo počinje poistovećivanje sa okruženjem

    stapanje

    (iz rečnika hodanja)

     

    bolestan

    ležim slabost

    čitam pustinjske oce

    novi sad 14.1.1996

     

     

    i

     

     

    ruža cveta sa

    jednostavnim gestovima ljubaznosti

     

     

    veliki hodači

    bašo

    brus četvin

    marina abramović

    kenet vajt

    vim venders

    verner hercog

    lajoš kašak

    martin hajdeger

    dositej obradović

    aleksandar tišma

    hristos

    buda

    muhamed

    gandi

    hamiš fulton

    ričard long

     

     

    o kakvog li mira po poljima. mira po poljima mira u meni

     

     

    sami lepota i ja. jedno

     

     

    put mi je hleb. napor so. bezrazložni smisao hodanja vino

     

     

    divim se hrabrosti žena koje se ne boje nasilja muškaraca

     

     

    ja sam čovek koji radi gradove. jednostavno uđem u njih i onda ih radim

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    i ti i ja smo i sad

    svakog dana u ruži

    pupoljku bogu niko

    drugi nego samo

    živi bog

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ima li šta lepše nego hodati pored mlade hrabre lepe žene

    20. septembar 2025.

    27684. dan mog života

     

     1875/1778

     

    5153  suze mi oči privikavaju se na hladan vetar

     

    5154  nebo i zemlja su očišćeni i beli obojeni

    nevinošću pokazuje mi rukom ka horizontu dragana

     

    5155  ima li šta lepše nego hodati pored mlade hrabre lepe žene

     

    povijena trska na vetru

    1544. hodanje

    ovo je smrznut tekst. vetar nam je duvao

    u leđa nosio nas nosio snežnu prašinu ka horizontu

    i nestajao u sumraku sa njom. bilo je lepo biti na putu

    smrzavati se ali ići. uživao sam u dragani koja je bila sa

    mnom sa hladnoćom putom. kada smo se vratili i seli u

    toplo pili kafu vrlo brzo nam se spavalo. lepota je ostala

    iza nas kao da je nije ni bilo a dok smo bili u njoj trajala

    je kao večnost. pedeset kilometara bih mogla hodati

    sa tobom rekla mi je dragana varadinac

    hladnoća razgoreva vatru u telu

    zrenjanin 26.12.1996

     

     

     

    1876/1777

     

    5156 krenuo sam iz zrenjanina ka beogradu

     

    5157  povezao me jedan čovek koji mi kaže pa kakav si ti to pisac pisci

    sede u kući u toplom i pišu. ćutao sam smešio se i gledao niz put

     

    5158  11:30 u beogradu sam

     

    5159  13:18 studenti su krenuli ali kordon milicije se preprečio u vasinoj

     

    5160  18:30. ulice beograda su mirne kao da do pre sat nisu bile u

    atmosferi mogućeg sukoba. jake snage specijalno obučenih jedinica su sve

    vreme zabranjivale kretanje. kada su ljudi počeli da se razilaze grupe štrajkbrekera

    su izletale iz sporednih ulica i tukli ih. policija ih je razdvajala i štitila štrajkbrekere

     

    5161 čistači ulica lopatama razbijaju led na trotoarima

     

    hrabrim ženama

    1545. hodanje

    odlaske u beograd i hodanje sa šetačima

    posvećujem ženama. žene su hrabrije od muškaraca

    muškarci su hrabri dok su u gomili i dok su jači. ženska

    hrabrost je hrabrost slabih. hladnoća razgoreva vatru

    u telu. ruža vlažnim očima i usnama u osmehu

    novi sad 27.12.1996

     

     

     

    1877/1776

     

    5162 snažan hladan vetar sa dunava nosi snežnu prašinu. u

    početku mi je hladnoća pržila lice kasnije se od te hladnoće ugrejem

     

    5163  pada suvi sneg. penušast je bez vlage samo lice

     

    5164 rečenice koje zapisujem u hodu su kratke. usklađene

    sa ritmom hodanja. napisane su u trajanju od samo nekoliko

    koraka ova koju sada pišem na primer trajala je četrnaest koraka

     

    5165  pada sitan sneg. a vetar ga povremeno ponese

    u kovitlac i zasipa me po licu. (sedamdeset i četiri koraka)

     

    5166  zašto od dvadeset šest hiljada koraka koje načinim svaki dan odabiram one za

    vreme kojih pišem neku rečenicu ja ne znam ali to je tako. (osamdeset jedan korak)

     

    stanice snega

    1546. hodanje

    završava se subota. lepo sneži

    danas sam hodao sa dadom. koraci

    ostaju za mnom. rečenice ostaju za mnom

    život ostaje za mnom. u ružu se pretvaram

    ruža vlažnim očima i usnama u osmehu

    kraj lepog snežnog dana (deset koraka)

    novi sad 28.12.1996

     

     

     

    1879/1774

     

    5167  dunav se zaledio. male i velike sante plove po njemu. temperatura

    je ispod nule i sija zimsko sunce. prelazim preko mosta. beli se sneg

     

    5168 grozdovi imela na krošnjama drveća. ispod snega izviruju žute travke visoki

    korov. fudbalski stadion prekriven belinom. tu i tamo tragovi koraka u dubokom snegu

     

    5169 svečanost snega

     

    5170 ponedeljak je u subotu sam se pitao zašto za vreme

    hodanja nešto zapisujem a nešto ne. danas sam osetio da sve

    ono što nije zapisano pripada svetom autoritetu ćutanja

     

    sante ledeni oblaci

    1547. hodanje

    gledao sam ih. velika seoba. putuju iz daleka

    razdvajale su se i spajale. razbijale se o stubove mosta

    isparavala se voda između njih. raširile su se po celom

    dunavu. na nekima su sedeli galebovi. migracija temperature

    isparenja u daljini su ličila na vulkanska. sa jedne velike sante

    u noći je poletelo jato crnih pataka. plovile su tiho. kada bi

    neka velika doplovila do stuba razbijala se zloslutnim

    zvucima. sante. šta ću ja sa njima. kraj lepog

    snežnog dana (deset koraka). ali baš sa

    njima santama na dunavu

    novi sad 30.12.1996

     

     

     

    1880/1773

     

    5171  pola deset uveče. na autoputu smo. sto metara ispred

    mene zorica kovačić. sto metara ispred nje dada. mrak i tišina 

    po poljima. sve je pod snegom. gde su ptice u ovoj noći

     

    5172  nebo je nisko zemlja bela. hodam posred puta uživajući u toploj hladnoći

     

    5173  put je uglačan zaleđenim snegom. prošle nove godine sam hodao od žablja ka

    zrenjaninu. padala je ledena kiša i duvao jak vetar. desna polovina mi je bila skroz u ledu

     

    5174  nemojte me sada dirati sada idem. osećam svoje telo na putu rekla je zorica

     

    5175  vesela sam na putu vesela jer sam slobodna i sama rekla je dada

     

    5176  ponoć je. približavamo se centru grada. počinje vatromet i pucnjava

    kisačkoj mali pas u panici juri niz ulicu skačući kroz duboki sneg

     

    hladnoća vatra lica

    1548. hodanje

    hodao sam sa dadom i zoricom. izašli

    smo iz grada u mrak u hladnoću u put. sante

    i noćas plove. susrećemo par ljudi poznanici

    razmenjujemo čestitke za novu godinu. ali baš

    sa njima santama na dunavu. nabrajam

    reči smisao savest sloboda

    novi sad 31.12.1996

     

     

     

    1881/1772

     

    5177  dva sata je. hodam ka fruškoj gori. mirno je

    svi se odmaraju. otoplilo je. počinje da pada kiša

     

    5178  stari radnik u gumenim čizmama u radničkoj bundi sa crnom

    kapom i plavom najlon kesom u ruci prolazi i kaže gospodstveno dobar dan

     

    5179  čitam knjigu smisao stvaralaštva nikolaja berđajeva. uzbudi me pomisao da su i

    neki drugi ljudi čitali ovu knjigu. da je neko negde čita u ovom istom trenutku. ushitim se

    zbog tog druženja i podignem pogled sa knjige a tamo dunav teče u izmaglici

     

    5180  danas je manje santi. plove polako kao beli lokvanji

     

    provala lepote

    1549. hodanje

    nabrajam reči smisao

    savest sloboda. smisao

    se i tako već dogodi

    novi sad 1.1.1997

     

     

     

    1882/1771

     

    5181 neprestano plove sante. tiho široko bez kraja bele se nose ptice

     

    5182 slobodan tišma blues diary četvrtak

     

    pokušavam da se setim nekih stvari

    običnih predmeta beznačajnih sudbina nevinosti

    ali to je možda tako pretenciozno

    možda je to oholost. šta se dogodilo sa sapunom 

    marke ten-san u plavo-beloj kutiji koja je podsećala

    na more

    na talase. događaj ili taj predmet beše okružen 

    istinskim pričama. samo desetak godina ranije

    tog istog jutra prestali su da rade krematorijumi

    samo šest godina ranije tog istog jutra

    po vilija ača došla su dva policajca

    u belim košuljama sa zavrnutim rukavima

    i odveli ga navodno zbog krađe nekog alata

    posle smo čuli da je na golom otoku

    samo dve godine ranije tog istog jutra

     

    promiču svetiljke u noći

    1550. hodanje

    seli se voda. otopljava i santi je sve

    manje ali one i dalje pristižu pristižu pristižu

    više ih je na desnoj obali. familija hladnoće. ipak

    nekoliko pecaroša zabacuje svoje udice između

    njih. odakle dolazi osećanje proleća dok ih

    gledam. smisao se i tako već dogodio

    kaplje voda sa ledenica

    novi sad 2.1.1997

     

     

     

    1883/1770

     

    želim otvoriti jedan prostor kreirati novu

    dimenziju u umetnosti spojiti je sa kosmosom

    1551. hodanje

    sa dadom i zoricom. pričamo o agenciji ruža evrope koju bi one trebalo

    da vode. sve vreme ruže lutanja su mi mnogi pomagali i svi su odustali. da li

    ćemo ovog puta uspeti. stranice pred nama će govoriti i o tome. (dopisano

    nekoliko meseci kasnije: opet nije uspelo. srce me boli. mislim na fernanda

    pesou) led plovi a patke celu noć grakću i poleću sa santi. život se

    čuje. kaplje voda sa ledenica. mnogo nogu mnogo mogu

    novi sad 3.1.1997

     

     

    i

     

     

    rečenice koje zapisujem u hodu su kratke. usklađene sa

    ritmom hodanja. napisane su u trajanju od samo nekoliko koraka 

     

     

    svečanost snega

     

     

    čitam knjigu smisao stvaralaštva nikolaja berđajeva. uzbudi me pomisao da su

    i neki drugi ljudi čitali ovu knjigu. da je neko negde čita u ovom istom trenutku

     

     

    sve vreme ruže lutanja su mi mnogi pomagali i svi su odustali. da li ćemo

    ovog puta uspeti. stranice pred nama će govoriti i o tome. (dopisano nekoliko

    meseci kasnije: opet nije uspelo. srce me boli. mislim na fernanda pesou)

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    voleo sam te svakog

    dana svih 10 godina a

    sada te izbezumljeno 

    volim večno

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    u tebi

    sam

    a

    i

    u

    sebi

    ujedinio

    pevanje

    stvaranje

    hodanje

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja u

    svakom danu su

    bile svih 10 godina i

    to je bilo nepodnošljvo

    teško ali ti si bila tren

    u kome je sve bilo

    i ozarujuće

    lako

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    tobom se

    potvrdilo

    da

    sam

    lutanjem

    na

    pravom

    i

    jednom

    jedinom

    putu

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si

    čednost

    dragane

    varadinac

    i

    odanost

    svakog

    ko

    je

    dragana

    varadinac

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si ispunjenje

    svačije želje i

    očekivanja

    malena

    ružo

    moja

    najmilija

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

     

    sveobuhvatnost koraka. kultura slaganja

    19. septembar 2025.

    27683. dan mog života

     

     

    1863/1790

     

    5116 studenti su stigli u beograd jutros u pet. hodam po vlažnom tmurnom danu ka

    bačkoj palanci. sve je jasno. i ko je kriv za 200 000 mrtvih i ko je stvorio laž. i to je bilo

    jasno od samoga početka. i jasno je da se sada mnogi peru lažu i skrivaju da su i

    onda lagali. stara priča. korisno je biti sam. sam sa svima. sada već mnogi hodaju

     

    5117 hodanje nema cilj. hodanjem se sve događa. samo strpljivo

    kroz ovu vlagu razmenjujući snagu. bez monopola. svi su pozvani

     

    5118  toplo je. pada kiša. prijaju mi i kiša i umor

     

    sveti korak

    1534. hodanje

    posle 41 871 020 koraka

    koje sam do sada načinio moguće

    je da govorim o koraku kao svetinji

    korakom smo u vertikali. u ravnoteži

    idemo dalje. korakom dodirujemo zemlju

    i milujemo je. korakom hranimo trajanje

    korakom smo u sazvučju svih koraka

    kojima ljudi svaki dan hodajući dobuju

    po zemlji. korakom ritam ne prestaje

    mirno je trepere trideset tri kilometra

    u meni. korakom niz vetar uz

    reku na blagoj zemlji

    bačka palanka 14.12.1996

     

     

     

    1865/1788

     

    5119  sa vesnom pavlović na periferiji bačke palanke

    pravim drugu fotografiju rada pretvoriti bol u radost

     

    5120  ne zaboravi na gostinstvo u sve dane svoga života

     

    5121 sunčan dan hodam ka zrenjaninu večeras ću sedmi put govoriti o performeru

     

    5122 sumrak pada po poljima. nebo iznad aradcase crveni. sa druge

    strane prema elemiru niz oker površinu pustare nebo se sivi i zatamnjuje

     

    5123  da li je ona silueta koja dolazi prema meni dragana

    varadinac. nije to je baka u širokoj narodnoj suknji na biciklu

     

    5124  evo je dragana

     

    zemaljsko u meni vezuje se za kosmičku misao

    1535. hodanje

    po hladnoj noći idem u krevet kod starog prijatelja laze crkvenjakova

    uvek se podsetiti vedrine i radosti. i uvek paziti na hridi gordosti. korakom

    niz vetar uz reku na blagoj zemlji. mraz se svetluca po travi

    zrenjanin 16.12.1996

     

     

     

    1866/1787

     

    5125  oseća se u vašim knjigama i rečenicama kako su nastale iz

    priljubljivanja vaših stopala za zemljurekla mi je danas dana milutinović

     

    5126 priljubljujem svoj pogled ka horizontu na koji

    istovetno kao i juče pada decembarski sumrak

     

    5127  kad smo izašli iz valerijine kuće skoro na zemlji ležao je polumesec

     

    5128 slobodan tišma blues diary utorak

     

    iz stana u prizemlju čuje se već dobro poznato šištanje

    u pitanju je čudesna naprava koja se zove

    textpress lonac

    šištanje se meša sa zvucima pijanina

    u stanu na drugom spratu gospođa tot

    počinje svoj prvi jutarnji čas

    u stanu pored kapetan barišik grdi svoju ženu

    zbog previše potrošenog novca

    čuje se brektanje kamioneta na uglu jevrejske i pavlove

    jutarnja žeđ za mlekom meša se sa izduvnim gasovima

     

    ramenima dodirujem horizont

    1536. hodanje

    hodao sam sa dadom zoricom i draganom

    svi smo bili malo ali dovoljno tužni. nogu pred

    nogu tela su se zagrevala i radost je ulazila u

    nas. umor. kilometri. noć. mraz se svetluca

    po travi. sutra je novi dan

    zrenjanin 17.12.1996

     

     

     

    1867/1786

     

    5129  zrenjanin ečka stajićevo trske polja izmaglica

     

    5130  beograd smog saobraćaj. buka je u modi

     

     

    linije: put. horizont

    1537. hodanje

    hodali smo zorica i ja. kako smo prilazili

    podnevu i beogradu dan je bio sve svetliji. u

    beogradu vrućina. uneli smo u njega po desetak

    kilometara sa puta. ulice su produženi put. deca puta

    razmnože se u gradu. energija puta se razliva kroz ulice

    kao reka u velikim ušćima. gradovi su velika voda. kada

    se ulicama izađe iz grada otiskuje se u okean putovanja. u

    beogradu sam malo hodao sa vladimirom arsenijevićem

    malo sa vesnom pavlović. malo sa sto hiljada ljudi. kasnije

    sam hodao sa slikom spinoze koji brusi stakla da bi

    oni koji ne vide bolje videli. sutra je novi dan

    bože čuvaj nas sve i svakoga

    novi sad 18.12.1996

     

     

     

    1868/1785

     

    5131  prepuko prethodnih dana. umoran ko pas. hodam

    sunčanim ulicama novog sada ne mogu da se odmorim

     

    5132 bazajući sreo sam želimira žilnika. nastavili smo zajedno stari drugari

     

    5133  svi dosadašnji koraci u telu mi oblikuju hodanje 

     

    5134  nežni nomadizam. mudrost kretanja

     

    5135 sveobuhvatnost koraka. kultura slaganja

     

    butine. bedra

    1538. hodanje

    delo i reč zajedno. telo i duša

    zajedno. duh i kosmos zajedno. stopala

    i šaka zajedno. vera i događaj zajedno. ples i

    pevanje zajedno. margarin i kriška hleba zajedno

    vatra i voda zajedno. patike i stopalo zajedno

    zajedno nespojivo. tako sam mislio prepuštajući

    umoru da sporim hodanjem izađe. bože čuvaj

    nas sve i svakoga. toplotom

    počinje ova zima

    novi sad 19.12.1996

     

     

     

    1869/1784

     

    5136  i danas je toplo. solidarnost različitih

     

    5137  u beogradu sam prešao brankov most. velik kordon

    milicije u borbenoj opremi ne dozvoljava da se prođe. ljudi im

    zvižde pištaljkama kako je to moguće da vlast ima pravo da tuče ljude

    nastavljam dalje mirno da bih dragani erdevički predao tekst ove knjige

     

    5138  u šarolikoj buci sporo hodanje sa hiljadama ljudi. karneval savesti

     

    oči poluotvorena usta

    1539. hodanje

    hodao ka beogradu. u beogradu se susreo

    sa kordonom milicije. plavili su se kao plavo poljsko

    cveće. hodao sam mirno sa ostalima. svečanost je biti sa

    obespravljenima. sloboda u ljudima izaziva veselost. prijala

    mi je strpljivost u telu. kao i kišica kasnije u petrovaradinu

    čudno je hodanje. telo leprša klizi niz put. ljulja se meko

    poskakuje. toplotom počinje ova zima. hodanje

    melodijsko mišljenje i osećanje

    novi sad 20.12.1996

     

     

     

    1870/1783

     

    5139  u begeču subotnje sivo popodne. radnici sa

    krova nove zgrade još ne silaze. hvata me sumrak

     

    5140 malopre mi je pričao pedesetogodišnjak izbeglica iz kupresa do rata nije

    moralo doći. nisu se... i... naoružavali ... su prvi počeli jer su imali oružje jer ih je...

    podstakao. tri godine sam bio u rovovima. nisu ljudi hteli da ratuju. to je bila manjina

    dvadeset-trideset posto nacionalista. treba ostaviti istinu iza nas i reći je. napiši je

    rekao mi je. izostavio sam imena da se zlo ne bi nastavljalo

     

    bačka palanka

    1540. hodanje

    kako su bile visoke krošnje platana

    na ulici u bačkoj palanci dok sam ulazio u nju

    ulazio sam sa sumrakom i zvucima roletni koje su

    ukućani spuštali. kako se lepo belela osvetljena crkva

    u predvečerju. dok sam prolazio pored nje ona kao

    da je plovila iza tamnih krošnji drveća u porti. ulazio

    sam sporo i mislio o putevima i mostovima evrope

    hodanje melodijsko mišljenje i osećanje. lepo je

    biti svuda i u jednoj palanci u bačkoj

    bačka palanka 21.12.1996

     

     

     

    1872/1781

     

    5141  mirovanje

    biser. pulsiranje. um hoda

    kao punina iz praznine postojanje iz

    nepostojanja. i kretanje izvire iz mirovanja

    na hodanju ga osetim kad zastanem. odjednom

    se sve smiri. zavlada tišina. samo mir. stojim

    i sve stoji oduvek i zauvek. to je to. jeste što

    jeste jesam koji jesam. ptica na visokoj žici

    dalekovoda. konji u poljima. rana

    praslika. (nedovršeno)

    (iz rečnika hodanja)

     

    smelost lepa reč

    1541. hodanje

    pre hodanja sam slušao đuk

    elingtona. lepo je biti svuda i u

    jednoj palanci u bačkoj. mokre

    čarape kiša u nogama

    novi sad 23.12.1996

     

     

     

    1873/1780

     

    5142  pre četiri godine na današnji dan u sedam uveče ispred biblioteke

    ernest sabobudimpešti sam počeo da hodam drugi spomenik anonimnim

    snagama ljubavi pod naslovom noćni sonet hamvaš. hodao sam četrnaest noći

    od katoličke do pravoslavne badnje večeri. hodanjem pevao između ovog raskola

    danas sivo kišno hladno. pokušaću da stignem dobeogradai pridružim se šetačima

    mirom ruže lutanja. biće to možda potrebno jer je vlast za danas organizovala kontra

    miting sa ljudima iz provincije do kojih ne dolaze informacije o događajima

    oseća se pretnja sukobom i vanrednim stanjem. to je prilika da se

    ne bojim i spokojan sledim svoj put

     

    5143  12:18 počeo je da promiče sneg. na putu sam

     

    5144  13:30 tuča. policija potiskuje šetače

     

    5145  17:11. bačen je suzavac. šetači se povlače ali oni koji dolaze idu napred 

     

    lazar stojanović

    1542. hodanje

    novom sadu sam. hladno mi je

    na ulicama beograda sam sreo lazara

    stojanovića nisam ga video dugo. današnje

    hodanje je bilo pod stalnom pretnjom velikog

    nasilja. bilo je lepo osećati hrabrost i smirenost

    golorukih ljudi. i danas su ljudi prošli kroz

    strah. mokre čarape kiša u nogama

    žurim u toplo

    novi sad 24.12.1996

     

     

     

    1874/1779

     

    5146  na otvorenom putu hladan vetar nosi sitan sneg

     

    5147 suviše mi je hladno i suviše lepo da bih bilo šta napisao

     

    5148  od hodanja su mi se mokre noge ugrejale sada već mogu reći ulazim u zrenjanin

     

    5149  šta je to tako uzbudljivo u ovom smrzavanju

     

    5150  laju psi u snežnoj noći

     

    5151  tek lepo je živeti osetim to stopalima

     

    5152  lep zvukpokazuje dragana varadinac sneg po kome hodamo

     

    trave po snegu

    1543. hodanje

    tiho odlaženje u krevet po suvom

    tankom sloju snega. na ulicama zrenjanina

    koje se bele nema nikoga. čovek je srećno biće

    osetio sam malopre dok sam prelazio ulicu i gledao

    u sitan malo napali sneg. svako telo je sretno jer se

    kreće po zemlji pod svodom nebeskim. žurim u

    toplo. pedeset kilometara bih mogla hodati

    sa tobom rekla mi je dragana varadinac

    zrenjanin 25.12.1996

     

     

    i

     

     

    hodanje nema cilj

    hodanjem se sve događa

     

     

    nežni nomadizam. mudrost kretanja

     

     

    hodanje melodijsko mišljenje i osećanje

     

     

    suviše mi je hladno i suviše lepo da bih bilo šta napisao

     

     

    tek lepo je živeti osetim to stopalima

     

     

    čovek je srećno biće osetio sam malopre dok sam prelazio ulicu i gledao u sitan

    malo napali sneg. svako telo je sretno jer se kreće po zemlji pod svodom nebeskim

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ja na putu

    a ti na putu

    ružo san

    si

    boga

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    dovoljno je samo hodati

     

    18. septembar 2025.

    27682. dan mog života

     

     

    1852/1801

     

    5082 vlažno je sumorno hodam sa dadom ka

    beogradu. krenuli smo kasnije da li ćemo stići

     

    svih ovih godina

    1524. hodanje

    danas nisam pokisao. vraćam se

    suv. u novom sadu sam do malopre sam bio u

    beogradu. pre okupljanja grad funkcioniše normalno

    i onda postepeno pristigne jedan broj ljudi da bi u mirnom

    hodu rekao zajedno smo. drugi ljudi za to vreme odlaze svojim

    kućama. jedni se okupljaju da bi pridružili svoje dostojanstvo

    ostalima. da bi pokazali dužnost građanina da bude neposlušan

    drugi odlaze u svoj konformizam i kukavičluk da bi sami bili još

    usamljeniji. jedni i drugi. i zato hodanje i levom i desnom. i zato

    pogledajte na ptice nebeske kako ne seju niti žanju... pogledajte

    na ljiljane u polju kako rastu. ne trude se niti predu. vraćajući

    semiran sam jer to su isti koraci svih ovih godina. da mi

    korak uvek bude isti nežan blag i postojan

    ritmom kojim putuju zvezde

    novi sad 3.12.1996

     

     

     

    1853/1800

     

    5083 četrdeset i sedmi mi je rođendan. prelazim most

     

    5084 kjerkegor kao da je čitavo bivstvovanje bilo zaljubljeno

    u mene. sve je podrhtavalo u sudbinskoj bremenitoj analogiji

    prema mome biću. sve je u meni bilo proročansko i svaka zagonetka

    preobražena u moju mikrokosmičku blaženost koja je u sebi sve prozračivala

     

    5085  na pola sam puta do beograda da li će mi neko stati da stignem do tri

     

    5086  stopiranje je oblik prosjačenja - prosjačenja na putu

     

    5087  stigao sam. stao mi je vladan matić rukometaš

     

    5088  kolona se kreće sporo. peva zviždi ispred televizije

    politike. već danima se ljudi okupljaju a da to mediji ne prate. biti

     

    samo veselo

    1525. hodanje

    posle sto hiljada ljudi sa kojima

    sam šetao beogradom vraćam se sam

    ulicama novog sada. biti radostan drveću

    pored kojeg prolazim koje će sa mnom proći

    kroz zimu i prolećem ponovo po ko zna 

    koji put prolistati. ritmom kojim putuju

    zvezde. svenuti i prolistati

    novi sad 4.12.1996

     

     

     

    1854/1799

     

    5089  bacio sam cigaru. tmurno je. na putu sam sam. čitam

    berđajeva samo posebnim sluhom doživljavamo harmoniju nebeskih sfera

     

    5090 zemlja je vlažna. čitanjem po hladnoći na praznom putu ja

    sam u biblioteci. koraci mišljenje i reči se slivaju i zajedno teku dalje

     

    5091  lice zemlje i moje lice to je jedno lice

     

    5092  stao mi je miroslav vulić policajac-specijalac. različito

    gledamo na svet. različite su nam uloge. neka nas obojicu čuva bog

     

    5093 stojim i gledam nepreglednu kolonu studenata u protestnom

    hodanju. prilazi mi jedan mladić i kaže vi ste miroslav mandićdajednom

    ste bili u kikindi i lepo govorili. to mi je pomoglo da odrastem. hvala vam

     

    5094 pridružio sam se reci ljudi

     

    onaj ko sedi sa braćom ne treba da je četvrtast

    već okrugao da se može prema svima okretati

    1526. hodanje

    uzbudljiva je ova promena. na putu sam. na beogradskim ulicama sa mnogo

    ljudi. posle opet sam. ljudi se oslobađaju straha. sve su radosniji i sve kreativniji

    promena je vesela. ali sada... svenuti i prolistati. ali sada sam umoran i gladan

    novi sad 5.12.1996

     

     

     

    1855/1798

     

    5095  u tmurnom danu i sumrak brže pada. jedna ptica sama preleće put baš kao i ja

     

    5096  ima u meni strpljivosti. dobro je

     

    5097  i danas sam stigao među ljude. vozio me je 

    jedan stari seljak. kaže da najviše voli da radi vinograd 

     

    uzmi jabuke rekao mi je

    1527. hodanje

    posle tročasovnog hodanja i stajanja sa ljudima

    zvončićima trubama pištaljkama odzvanja mi tišina u

    ušima. četiri kilometra je duga deonica kojom ljudi hodajući

    ruše strah. sto hiljada ljudi koji je prođu zbirom svojih koraka

    obiđu deset puta zemljinu kuglu. i to je razlog zašto ceo svet

    sada o tome zna. bokori se zimska ruža. ali sada sam

    umoran i gladan. spokoj hladnoća lepo miriše

    novi sad 6.12.1996

     

     

     

    1856/1797

     

    5098  dobro mi je ovde jer me boli grlo od pevanja

    jer mi je toplo među ljudima kaže zorica kovačić

     

    5099  meni je ovde dobro jer smo se mi držali za

    ruke i bili tako poneseni kaže dragana varadinac

     

    5100  osećam se pravednom jer sam na pravom mestu kaže dada

     

    imaš noge pa se njima služiš

    1528. hodanje

    rekla je valerija na kraju dana. uživam i uvek me

    raduju valerijine mudrosti. posle hodanja sa mnogo

    ljudi (danas ih je bilo najviše) i posle petog predavanja o

    performeru čekali smo ponoćni voz zorica dada valerija i ja

     kasnio je osamdeset minuta. promrzli u toplom vozu smo

    nastavili priču o umetnosti i ulozi čoveka u njoj. putovanje

    kroz noć je već pomalo bilo sve to. skinuo sam čarape 

    da bi mi se osušile. malo smo pušili i umorni se

    smejali. spokoj hladnoća lepo miriše

    opasnosti šansa idu zajedno

    novi sad 7.12.1996

     

     

     

    1858/1795

     

    5101 hodanje počinjem sećajući se noćašnje

    slike galebova koji su plovili u tihoj vodi dunava

     

    5102 hramljem zbog žulja ispod članka stvorenog od

    novih patika. tako se pojačava bol u ahilovoj tetivi

     

    5103 slobodan tišma: blues diary ponedeljak

     

    početak jutarnjeg buđenja

    prag pretvaranja. osećanje sklada

    u krugu se pojavljuje jutarnja zvezda

    koja sve više raste svojim oštrim zracima

    dodiruje plavu kružnicu zatim je probija

    i sve postaje užasno

    ali već sledećeg trenutka opasna zvezda se povlači

    smanjuje se. postaje dobra. vraća se u krug

    sve je manja skoro nestaje

    i opet vlada sklad

    međutim evo je vraća se i ponovo preti

     

    nikada nisam zaspao imajući nešto protiv nekoga. niti

    sam ostavio nekoga da zaspi imajući nešto protiv mene

    1529. hodanje

    bol me opominje. odmori se. opasnost i šansa idu zajedno. slede zimski dani

    novi sad 9.12.1996

     

     

     

    1859/1794

     

    5104  hladni vetar. suvo sivo. sad sad zasijati iz sebe

     

    5105  danas je svetski dan borbe za ljudska prava. sloboda

    suština. biti ptica. polje. lan. načiniti samo jedan korak više

     

    sam preko mosta

    1530. hodanje

    hodao sam ka beogradu stopirao

    izašao desetak kilometara pre centra da bih

    ishodao dovoljno kilometara i pridružio se ljudima

    beograd se sve više pretvara u veliku šetnju. kada me

    sretnu prijatelji mi govore ukrali su ti fazonsada svi rade

    isto što i ti. radujem se. nastaviti ići dalje. hodati u istom ritmu

    moja hodanja u šetnji sa ljudima u beogradu su hodanje jednog ka

    bezbroju. hodanje iz bezbroja ka jednom. hodajući u zajedništvu

    zemlje i neba ljudi se raduju jer su otkrili sebe. živnuli su posle

    mnogo godina. pokrenuli su svoja tela i otkrili da u njima

    ima još svežine i radosti. hladni vetar me je danas

    okupao. slede zimski dani. tiha snaga u telu

    beograd 10.12.1996

     

     

     

    1860/1793

     

    5106  danas je toplije više će ljudi hodati 

     

    5107  iz daljine vreva i zvižduci podsećaju na

    pesmu vrabaca. to je nepregledna kolona studenata

     

    5108 stojim u moru ljudi. još nije pao sumrak

     

    5109  u petrovaradinu sam. vraćam se. kada sam izlazio iz mase

    osetio sam lakoću u svakodnevnom dolaženju i tihom odlaženju

     

    tvoja stranica

    1531. hodanje

    vraćajući se prepuštao sam se

    drvoredu u petrovaradinu. žutim i belim

    neonskim svetiljkama koje su osvetljavale put

    vreme je bilo suvo i ne hladno. negde izdaleka se

    osećala zima. prisustvo dugih noći. iz skromnosti

    koju sam osećao u telu setio sam se da ćeš ti čitati

    ove reči. osetio sam da nikada neće prestati naš

    razgovor. tvoje i moje oči se sada gledaju. ti si tu a

    ja sada bog zna gde. znam da postojiš i zato ti se

    (često) obraćam. hodajući i pišući osećam tvoje

    prisustvo. privlačiš me kao nebo ili daljina. ti si

    moj put. tiha snaga u telu. tvoje sada i

    moje sada spojeni u jedno sada

    novi sad 11.12.1996

     

     

     

    1861/1792

     

    5110  isti dan kao i juče. bez vetra nekoliko stepeni iznad nule. bez sunca toplo sivilo

     

    5111 dovoljno je samo hodati

     

    5112  evo ga to je taj ritam

     

    život bez reči više koristi nego reč bez života

    1532. hodanje

    noć je. dunav se crni kao ulje. prelazim most. nije to mala stvar prelaziti

    most kad cveta noć. da smo sada zajedno. i ova noć će se pretvoriti u dan

    kao i grožđe u vino. proleće u leto. leto u jesen. jesen u zimu za koji dan

    pa opet noć i novo grožđe. prešao sam most. sad me čeka san. tvoje

    sada i moje sada spojeni u jedno sada. san u kome spava tvoje srce

    novi sad 12.12.1996

     

     

     

    1862/1791

     

    5113  na brankovom mostu susretnem kolonu studenata. u koloni

    je i njihov profesor ješa denegri. kaže mi sve su to tvoji hodači

     

    5114  19:59. izlazim iz inđije. krećem se prema studentima koji su

    krenuli da hodaju iz novog sada do beograda. danas je broj hodača

    beogradu bio najveći. karneval se širi i sve je veseliji

     

    5115  20:12 na putu je potpuni mrak. 20:22 evo ih pojavljuju

    se ispred njih dva kamiona koja upozoravaju saobraćaj

     

    hodanje kroz noć

    1533. hodanje

    posle svojih dvadeset kilometara

    hodao sam još dvanaest od inđije do stare

    pazove.kroz noć sa studentima. oko dvesta ih je

    hodali su u brzom tempu. energija zajedništva ih je

    nosila. ljudi iz automobila su ih pozdravljali. i u inđiji i

    staroj pazovi sačekalo ih je puno ljudi. hrane ih

    neki plaču. pojavljuju se prvi žuljevi. iznenađeni su

    sopstvenom snagom koju otkrivaju. ostavljam ih

    to je njihovo delo. san u kome spava tvoje

    srce. mirno je trepere trideset dva

    kilometra u meni

    stara pazova 13.12.1996

     

     

    i

     

     

    lice zemlje i moje

    lice to je jedno lice

     

     

    na putu sam. na beogradskim ulicama sa mnogo ljudi. posle opet sam

     

     

    iz skromnosti koju sam osećao u telu setio sam se da ćeš ti čitati ove reči

    osetio sam da nikada neće prestati naš razgovor. tvoje i moje oči se sada

    gledaju. ti si tu a ja sada bog zna gde. znam da postojiš i zato ti se (često)

    obraćam. hodajući i pišući osećam tvoje prisustvo privlačiš me kao

    nebo ili daljina. ti si moj put. tiha snaga u telu tvoje sada i

    moje sada spojeni u jedno sada

     

     

    evo ga to je taj ritam

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    meni je bilo

    dati život tebi

    tebi je davati

    ljubav slobodu

    istinu zauvek

    svakom

    i

    svima

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    da nije života u rečima života ne bi ni bilo

    17. septembar 2025.

    27681. dan mog života

     

     

    1840/1813

     

    5052  sve znanje se nalazi u rečima

     

    5053  zašto ne bismo bili svemir

     

    5054  da nije života u rečima života ne bi ni bilo 

     

    5055 mišljenje se događa simpatijama

     

    5056  ruža lutanja je delo nevidljivog

     

    5057 performer je sveti stranac 

     

    sveće na vetru. tragovi u pesku

    1514. hodanje

    hodao sam sa dadom i zoricom. slušao. hrabrio

    usklađujem hodanje i razgovore sa ljudima. mnogo

    toga što ne uđe u knjigu otišlo je sa hodačima. otišlo

    je sa vetrom. niz reku. pogledima ka nebu. noć je

    sad već spavaju mali hodači. strpljivo strpljivo

    dolaze zimske ruže

    novi sad 21.11.1996

     

     

     

    1841/1812

     

    5058  ruža je tajna uzbuđuje me dok ulazim u nju. ruža je miris

    celoga tela. tajna ruže je u ružinom ulju. ruža je kuća beskućnika. ako

    se ne prepustiš ruži možeš da stradaš. ako joj se predaš bivaš spašen

    ruža rađa ružu. ona je narastanje po celom telu. rađa se novo biće

     

    5059  kisnu konji u polju

     

    5060  oj oj ruža lutanja ulazi u kovilj. pada kišica

    posle tri sata hodanja po nasipu. počinje naselje ljudi

     

    ulazim u ružu

    1515. hodanje

    hodali smo dada i ja dunavskim

    nasipom. ugodni razgovor. meka zemlja

    kišica je zalivala ružu. ružu i konje. zastali smo

    i gledali. bili su to prvi konji na zemlji. prva kišica. prva

    poljana. prvo gledanje. konji su pasli kao da su oduvek tu

    gledali smo ih. gledali smo se. bili smo gledani. baš kao

    kad u početku stvori bog nebo i zemlju i kad bi tako i

    kad vide bog da je dobro. strpljivo strpljivo dolaze

    zimske ruže. mekani prizori telo ih voli

    novi sad 22.11.1996

     

     

     

    1842/1811

     

    5061  moja kuća vetar što se čuje

     

    a kišica nežna

    1516. hodanje

    hodao sam ka subotici sa dadom

    upoznao peru petrovića ciganina violinistu iz

    rume. pričao nam o tom velikom narodu. kasnije

    sreo lasla lantoša koji je prošle godine gladovao

    četrdeset dana kao umetnik u gladovanju. i ova knjiga

    je knjiga gladovanja. knjiga u kojoj nestaju suvišnosti

    knjiga u kojoj je svaka rečenica svedočanstvo svih

    ostalih. jedna dovoljna. i na kraju dana posle

    suboticenovom saduoko ponoći počela

    je da pada kišica. mekani prizori telo ih

    voli. umor je bio basnoslovan a

    kišica nežna

    novi sad 23.11.1996

     

     

     

    1844/1809

     

    5062  pada jedno od bilionitih predvečerja. padajući i za sva

    ona koja će i dalje padati. gledam ptice kako preleću i zaklanjaju

    zagasito crvenilo sumraka: iskonska lepota likova božijih

     

    5063  na hladnoći pod periferijskim svetiljkama dada

    se skinula gola i rekla mi uradila sam to za ružu

     

    5064  počeo sam da čitam priče pustinjskih otaca. rokenrol je tri akorda i glas. da da da

     

    puno belo

    1517. hodanje

    hodao sam sa dadom. u

    početku sam bio nervozan. krenuo

    sam kasnije. fotoaparat se pokvario. snaga

    mi otiče na organizovanje za koje nemam dovoljno

    para... kako su joj bile lepe grudi na mesečini. okrugle i

    bele. posle je bilo lakše hodati i slagati se. i misao i osećanja

    su se nadopunjavali bili u ritmu hodanja praćeni hladnoćom

    predvečerja. belina dadinih grudi se širila kao jednostavnost

    pustinje. jednostavnost priča pustinjskih otaca. umor mi

    je bio basnoslovan a kišica nežna. sveti muževi

    udišu vazduh svemira

    novi sad 25.11.1996

     

     

     

    1845/1808

     

    5065  svaki dan hodanje počinje prvim korakom. u njemu je sva daljina

     

    kiša slobode

    1518. hodanje

    hodao sam sa zoricom kovačić. pridružili

    se mirnim demonstracijama na ulicamabeograda

    ljudi se okupili tražeći svoja prava. osećaju svoju snagu

    i duhovitost. mirni su i disciplinovani. kada se masa okupi

    štiteći lične interese onda je pametna. duh slobode je tada

    u njoj. oseća se radost i ozarenost u ljudima. svih sat i po je

    kiša lila. bio sam mokar. vlaga se spustila kroz košulju do

    pantalona i gaća. bilo mi je hladno ali sam bio sretan jer

    sam korake ruže pridružio ovim ljudima. sveti muževi

    udišu vazduh svemira. kiša slobode na balkanu

    beograd 26.11.1996

     

     

     

    1846/1807

     

    5066  u nedelju je pao prvi sneg. danas je padao drugi put

    imam lošu jaknu i ne baš dobre cipele. ipak za tri-četiri meseca

    počeće lepši dani. ovima preda mnom se takođe radujem. to su hladni

    snežni vlažni vetroviti dani. dani zime. u njima se telo i snaži i čuva

     

    uz sneg

    1519. hodanje

    hodao sam sa dadom. ishodao

    samo šesnaest kilometara. svratili da

    kupimo flomaster za pisanje po fotografijama

    koje pravim svaki dan u drugoj polovini ruže lutanja

    svratili kod slobodana tišme po pismo dajane jovanović

    svratili u foto-studio color 24 da mi naprave fotografije. popili

    espreso. kupili hleb. sreli zoricu kovačić. piši o kuvanom kupusu

    koji nas čeka rekla mi je dada. od lepog dubokog razgovora

    zapisujem samo ove činjenice. one ne skrivaju nego otvaraju

    mogućnost da se vidi slika dvoje ljudi. žene i muškarca kako

    hodaju i pričaju o ženi i muškarcu. stvaralaštvom se mora

    opravdati život završila je dajana svoje pismo

    berđajevljevim rečima. kiša slobode na

    balkanu. pruži korak prijatelju blagi

    novi sad 27.11.1996

     

     

     

    1847/1806

     

    5067 hladnoća i magla. greju me kapa šal rukavice. u

    blizini sam subotice.u njoj ću večeras pričati o performeru

     

    5068  tu sam da obradujem nebo polja koja su sama

     

    5069  pavlaka i četvrt hleba eto ručka u hodanju

     

    5070  po maglovitom sumraku ulazim u centar subotice. koraci me uče blagim rečima

     

    5071  reči su nomadi

     

    zašto me teraš da praznoslovim. evo što vidiš to čini

    1520. hodanje

    pruži korak prijatelju blagi. magla me priprema za hladnoće koje dolaze

    subotica 28.11.1996

     

     

     

    1848/1805

     

    5072  gde god ima malo zelene površine deca se igraju kaže valerija lacko

     

    5073 hodamo valerija i ja. naša stopala su naša domovina

     

    5074 slobodan tišma blues diary petak

     

    slabost ili snaga- želja

    jedna slika iza koprene vremena. večnog ponavljanja

    iza bezbrojnih velova. ali usput su mi bili na pameti

    riblji fileti. pomislio sam ako ih kupim

    slika će kidnuti. ali možda je tako i bolje

    ko zna šta bih tamo na dnu sećanja još našao

    (ako dna uopšte ima)

    možda nešto užasno jer pretvaranju kraja nema

    zato sam ipak otišao po te filete

    ribarnica je bila otvorena ali unutra nije bilo nikoga

    prodavac je nekuda otišao. stajao sam tako neko vreme

    udišući težak miris okeana

     

    sa valerijom u petak

    1521. hodanje

    čudesna je žena valerija. jednostavna

    mudra prirodna. hrabra. osmeh joj je kao put

    povede te. pričali smo i hodali. pušili. živi u mužlji

    dolazi na sva pre-davanja o performeru. uživam kada

    sam pored tako lepog čoveka. uživali smo zajedno u

    slobodi koja nas je okruživala ka kojoj smo hodali

    koju smo voleli. magla me priprema za hladnoće

    koje dolaze. ja sam valerija

    subotica 29.11.1996

     

     

     

    1849/1804

     

    5075  vidite kako je brzo pala pokazujem maglu zorici i dadi

     

    5076  u planini je sneg: lepo je

     

    5077 slobodan tišma blues diary subota

     

    vidim ma kako sedi na ivici moga kreveta

    i posmatra me

    kosi zraci kroz razređene roletne

    padaju na njenu sjajnu kestenjastu kosu

    koja je začešljana sa strane i pričvršćena ukosnicom

    krevet se nalazi ispod prozora koji gleda na terasu

    dole je malo mračno dvorište

    u kojem štakori vršljaju po kantama za đubre

    uske stepenice vode u podrum

     

    vetar je rasporedio oblake

    1522. hodanje

    hodali smo zorica dada i ja. posle zalaska

    sunca sumrak se brzo spuštao. magla je odmarala

    oči. mokri sneg je hladio noge. posle hodanja mi se javio

    saša stojanović. hodao je osamnaest kilometara van prištine

    posvećujući ih ruži i rečenici lepo je kisnuti i biti. sve vreme

    hodanja govorio je tekstove iz ruže lutanja 2. subota je u

    ponedeljak ću morati kupiti nove cipele. ove iako nove

    propuštaju vodu. noć ću provesti nahlađenih stopala

    ja sam valerija. tiho pevanje umetnost ruže

    novi sad 30.11.1996

     

     

     

    1851/1802

     

    5078  na fruškoj gor ise zabeleo sneg. na putu je vlažno

    pola dva je. voleo bih da stignem u beograd do tri na protest

    beogradskim ulicama. voleo bih da im pridružim svoje korake

     

    5079  hodam u petnaestim patikama. danas su mi ih kupili dada i zorica

    celom dužinom su napunjene vazduhom pa poskakujem kao vrapčić u hodu

     

    5080  na pola puta ka beogradu - kako pada krupni sneg

     

    5081 stigao sam. pridružujem se. lapavica i još krupniji sneg

     

    prilog

    1523. hodanje

    protest je trajao dva sata

    sneg je padao neprestano. ljudi

    su bili mokri puni radosti. pišem ovaj

    tekst u autobusu. košulja mi je mokra i čarape

    pantalone do kolena. hladno mi je. kijam. uzbuđivala

    me je radost na licima i sloboda u očima ljudi. moji

    koraci su bili mirni tihi kao svih ovih godina. nisam

    vikao nego sam plakao. drhtalo mi je telo osećajući

    patnje mnogih koji žive u nametnutoj ili dobrovoljnoj

    neslobodi. i sutra ću doći. tiho pevanje umetnost

    ruže. da mi korak uvek bude isti nežan

    blag i postojan

    novi sad 2.12.1996

     

     

    i

     

     

    sve znanje se

    nalazi u rečima

     

     

    zastali smo i gledali. bili su to prvi konji na zemlji. prva kišica. prva poljana

    prvo gledanje. konji su pasli kao da su oduvek tu. gledali smo ih. gledali smo

    se. bili smo gledani. baš kao kad u početku stvori bog nebo i zemlju

     

     

    moja kuća vetar što se čuje

     

     

    sveti muževi udišu vazduh svemira

     

     

    reči su nomadi

     

     

    tiho pevanje umetnost ruže

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    hodali smo

    koracima

    slobode

    ka

    slobodi

    i

    onda

    i

    sada

    i

    zauvek

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

     

    ruža lutanja 6

    16. septembar 2025.

    27680. dan mog života

     

     

    miroslav mandić

     

    ruža lutanja 6

     

    pred svitanje zamirisala je majčina dušica

     

    ovu knjigu posvećujem:

    svima koji ne videše a verovaše

     

     

     

    1828/1825

     

    5012  hodaj polako i daleko ćeš stići bile su 

    poslednje kajine reči namenjene meni. kaja moja majka

     

    5013  odrekni se svega što te od puta odvraća

     

    5014  šesta jesen. u drugoj sam polovini ruže lutanja. u ponoć

    sam načinio njenih sto središnjih koraka na brankovom

    mostu u beogradu. došao čovek iz nekog drugog vremena

     

    5015 sunčan jesenji dan. hodam od beograda ka zrenjaninu. lako sam obučen

    samo u plavoj majici prija mi. bol u ahilovoj tetivi govori o ozbiljnosti ove priče

     

    5016 drvoredi su se zažuteli. žuta je i trska pored puta. zemlja sveže preorana

     

    u dublje vode svoje vode

    1504. hodanje

    bio sam izbezumljen od umora na putu

    od beograda do zrenjaninanemoj tako ja to ne

    mogu govorilo mi je telo. telo pomozi mi da naučim

    da te slušam i služim govorio sam i hodao sve sporije

    i sporije da bi mi umor istekao iz tela da me iscrpljenost

    ne bi polomila iznutra. godinu dana će ova rečenica...

    strpljivo čekati da se završi. sve je u hodanju

    zrenjanin 9.11.1996

     

     

     

    1830/1823

     

    5017  noć je. na ivici brda vatra u šumi

     

    5018  stid tela koči i planete

     

    5019  nema više lišća na granama

     

    5020  čovek ne samo da je na putu nego je on sebe osetio kao put. prelaz

     

    5021  hitajući najpre put boga. potom u boga

     

    reči sa puta

    1505. hodanje

    hodao sam sa dadom

    pričali ozbiljno. ozbiljnost je lepa

    tek kad počnem da govorim osetim

    kako mi reči izviru duboko iz nebazemlje

    iz najdubljih žilica ruže. slede harmoniju spiralnih

    kretanja. svih sam razloga lišena rekla bi hedviga

    lišen svih razloga: da budem hrana svim planetama

    voda svakoj ćeliji. reč životu. da budem ono što

    želiš. muž svemira. sve je u hodanju. sve je u

    pokretu ne kreće se postojanje

    novi sad 11.11.1996

     

     

     

    1831/1822

     

    5022  volim beskućništvo tvoje ruže. u njoj osećam ono isto što mene privlači

    beskućništvu. u beskućništvu si svi drugi. ti si prenosilac ljubavi. u beskućništvu živiš

    svoju suštinu i ništa drugo. kada me je letos prvi put uzbudilo beskućništvo videla sam

    sebe kako plešem neprestano svaki dan kroz ceo život govori mi vera midić

     

    5023 vraćajući se kroz noć na poljskoj stazi smo

    oboje ugazili u govno nasred staze. beskućnići

     

    beskućništvo umetnost prostora

    1506. hodanje

    život je večnost traje dok ne odustaneš. zaista je ruža

    postala ples smisla osetim to i po rukama koje se na svaku

    misao sliku i reč pokreću kružeći jedna oko druge ispred grudi u

    ritmu celine. tim kruženjem osetim da sam i more i vazduh i zemlja

    i planete i svemir. gledao sam veru u lice i uživao u njenoj lepoti

    davao joj snagu za ulogu koja joj je namenjena u životu. ruža

    se rascvetava u usne koje ljube. sve je u pokretu ne kreće

    se postojanje. uskom stazom put me vodi

    novi sad 12.11.1996

     

     

     

    1832/1821

     

    5024  ranac na leđima sunce na zalasku put pod nogama

     

    5025  jedan narod bi bio slep da nema pesnika kaže mi šofer kalimi elmas

     

    5026  spori ritam me odmara. prija telu

     

    5027  vedra je noć sutra će biti sunčan dan

     

    stranac

    1507. hodanje

    premoren sam krenuo na

    hodanje ranac mi nije bio težak. u

    mekom sporom hodanju sam uživao družio

    se sa sunčanom jeseni. čitao novine i nosio knjigu

    berđajeva u džepu. u hotelskoj sobi u inđiji prepuštao

    sam se tišini. kupio malo sira hleb i sok ljubazno se

    zahvalio i izašao iz samoposluge. bio sam stranac

    koji je došao i obavio posao za današnji dan

    uskom stazom put me vodi. nežno

    spavajte ljudi u inđiji

    inđija 13.11.1996

     

     

     

    1833/1820

     

    5028  sunčano prohladno prepodne. popio sam jutarnju

    kafu i pripremao prvo od trideset dva pre-davanja o performeru

     

    5029  uskom betonskom stazom pored glavnog

    puta uživam u suvoj trsci koja me okružuje

     

    5030  dve gugutke preleću sa stabla na stablo starih platana

     

    5031 ulazim u novu pazovu... izlazim iz nove pazove

     

    5032  palim cigaru... ispušio sam je 

     

    5033 jesenje sunce seje u mene svetlost za zimske dane

     

    psećim očima

    1508. hodanje

    lepo je kada se ne vraćam nego idem

    samo napred. dalje. danas od inđije do batajnice

    sunce se bliži svom zalasku. nestala je svetlost i toplota

    sa kojom sam hodao. na međugradskoj autobuskoj stanici

    u centru batajnice završavam hodanje. zvona zvone u

    crkvenoj porti ispraćaju umrlog. ušao sam u gradski autobus

    kroz zadnje staklo psećim očima tužno gledam put. nežno

    spavajte ljudi u inđiji. zatvaram hodačku radnju za danas

    batajnica 14.11.1996

     

     

     

    1834/1819

     

    5034 malopre sam napravio prvu fotografiju sa vesnom pavlović na ušću save dunav

    to je jedno od dvanaest slučajno izabranih mesta u ravnici vojvodine na koja ću jednom

    mesečno otići i na prostoru ne većem od koraka bol koji se tu nalazi pretvoriti u radost

     

    5035 pretvoriti bol u radost: verovati energijama

     

    5036  korak čini svoje viče mi sa druge strane ulice nenad racković

     

    5037 počinje da duva topli vetar sa još neohlađenih mora

     

    lutanjem osmeh zaraditi

    1509. hodanje

    četrnaest sati u cipelama. oznojene noge

    mi govore da sam umoran. ponoć je ipak lutam

    još vitak sa srebrnim lukom. lutanjem tražim svetu

    zemlju. zemlju plave ruže. lutanjem postajati humus

    herojstvo preobraziti u nežnost. lutanjem divljini 

    biti domaćin. zatvaram hodačku radnju za

    danas. lutanjem slobodu hraniti

    beograd 15.11.1996

     

     

     

    1835/1818

     

    5038  kada se krećeš onda si publika životu rekla

    mi je žena koju sam pre pola sata slučajno upoznao

     

    5039  hodam sa dadom i zoricom preko mosta. za jedan

    sat počinje prvo od trideset dva pre-davanja o performeru

     

    5040  mrak je. duva topli vetar. ličiš na ulično svetlo koje se kreće kaže mi dada

     

    5041 umetnost za sve: ljude vode vetrove trave 

     

    5042 hodanje je prosejavanje

     

    5043  ... u slaganju živi istina... tada ste spremni da čujete ništa... naše

    reči nose sebe u sebi... reč je slika slika je reč... performer sve vidi kao

    da gleda prvi putgovorio sam do malopre na pre-davanju

     

    za lepe uši

    1510. hodanje

    što duže ponavljam jednostavne

    reči više uživam u njima. jednostavne su

    kao put. vode me svojom jednostavnošću. ne

    primetim kako je prošao dan a znam da je prošao i

    da je već noć. reči koje sam izgovorio na pre-davanju

    su ostale onima koji su ih čuli. vreme je za spavanje

    lutanjem slobodu hraniti. miroslave laku noć

    beograd 16.11.1996

     

     

     

    1837/1816

     

    5044 hladan vetar. slabo sam obučen pa se smrzavam. malopre me je

    povezao profesor bogdan brukner arheolog. nedostaje mi lutanje rekao je

     

    5045  pored vetra čujem kišu po travi

     

    koracima dišem zemlju

    1511. hodanje

     kako je bilo hladno. kako je počela kiša. kako je padao

    sumrak. kako sam bio slobodan na drugom pre-davanju

    performeru sam izgovorio i ove reči:

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

    miroslave laku noć. reči me vode dalje

    zrenjanin 18.11.1996

     

     

     

    1838/1815

     

    5046  gde će nam odleteti naše reči pita me

    daca ječmenica dok kroz mrak hodamo na košavi

     

    5047 hodanje je najnežnije slikanje

     

    telom slavim sva tela

    1512. hodanje

    umoran sam. jako sam umoran. hodam

    sporo uskoro ću leći i to me čini strpljivim i bezbrižnim

    telo već opuštam i osetim kako me umor boli kako bezbroj

    ćelija u mom telu već spava a druge se bore da ostanu budne

    da bih još bio na nogama. volim te telo. hvala ti. ti si slava

    svih tela. oko vrata mi je topli meki plavi šal koji mi je

    malopre poklonila dragana varadinac. bezbrižnost

    me zavodi predajem joj se. reči me vode

    dalje biti dobar na ovom svetu

    novi sad 19.11.1996

     

     

     

    1839/1814

     

    5048  hodam sa četvorogodišnjom mirtom i petipogodišnjim

    dušanom crkvenjakovim. učim ih da hodaju. nose štapove u ruci

     

    5049  mirta voli da hoda zato što je tako blizu

    dušan zato što je to lepo i zato što ćemo izaći iz grada

     

    5050  duška je došla po mirtu i dušana a ja sam

    nastavio ka kleku. sada sam u gustom mraku na putu

     

    5051  tamna površina u visini očiju je zemlja na kojoj ne

    prepoznajem ništa a ono iznad je prosvetljena tamnina neba

     

    mali hodači

    1513. hodanje

    bilo je vlažno pred kišu. kasnije je

    celu noć kišilo. hodanje po mraku me je

    vraćalo u sebe. polja spavaju. ugrejem se u

    hladnoći pa mi hodanje prija i ne primećujem

    sate koji prolaze. samo sam sklad i milovanje

    biti dobar na ovom svetu. noć je sad

    već spavaju mali hodači

    novi sad 20.11.1996

     

     

    i

     

     

    lišen svih razloga: da budem hrana svim planetama. voda 

    svakoj ćeliji. reč životu. da budem ono što želiš. muž svemira

     

     

    lutanjem osmeh zaraditi

     

     

    herojstvo preobraziti u nežnost

     

     

    što duže ponavljam jednostavne reči više uživam u njima

    jednostavne su kao put. vode me svojom jednostavnošću

     

     

    noć je sad već spavaju mali hodači

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si performer

    usana koje

    ljube

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

     

    dan posle pete knjige ruže lutanja

    15. septembar 2025.

    27679. dan mog života

     

     

    prošla je

    peta godina

    ruže lutanja i

    završena je

    peta knjiga

    ruže

    lutanja

     

     

    i

     

     

    sada

    ću proleteti

    kroz petu godinu

    krenimo zajedno

    utroje ružo

    lutanja

     

     

    svaki dan sve više volim svaki dan

     

     

    sledio sam zlatnu žilu života koja se prostire milionima godina

     

     

    na putu sam da bih put postao

     

     

    bliži agneš bliži bogu

     

     

    drhte svi predeli u meni. sa njima drhtim i ja. treperim u samoći svoje seksualnosti

     

     

    vođenjem ljubavi svaki dan sa svakim korakom ja

    rađam mnoštvo. mnoštvo jednog. rađam boga u sebi

     

     

    samo se u želji želja rađa i samo se u odsustvu želje želja i dogodi

     

     

    kada se hoda po putu sa puno saobraćaja osećaš se skitnicom vagabundom

    gubitnikom kome ni put nije naklonjen. osećaš se izgubljenim ali i slutiš da ćeš

    otkriti svet. a kada hodaš po poljskim šumskim stazama osećaš se monahom

    slatkim prosjakom. i tada osećaš na toj stazi da se svet pronalazi u tebi samom

     

     

    kako mi prija ravnica. samo zemlja i nebo. savršenstvo

    ista ovakva jednostavnost me uzbuđuje i u pisanju

     

     

    biti na putu znači biti go

     

     

    biti na putu je ideal. biti na putu zajedno sa ženom to je raj

     

     

    sve je samo postelja kroz koju hodam

     

     

    u jednom trenutku na polovini hodanja sam osetio bezrazložnu sreću

     

     

    jedan čovek je hrana svim bićima

     

     

    ime mi je neprestani

     

     

    herojski je biti na putu

     

     

    ptica u meni pokreće korake

     

     

    juče sam odlučio (ako bog da) da posleruže uradim

    još dva desetogodišnja rada. novi sad 24.2.1996

     

     

    radujem se što sam tako jasno osetio da je život radost i tako jednostavno to napisao

     

     

    volim nedostižne ciljeve

     

     

    umetnost iskorenjivanja. sjedinjavanje svega postojećeg

     

     

    umetnost je u meni našla utočište. obnavljala se. sobom sam je hranio

     

     

    nenasilje i put kojim sam krenuo me više nisu napuštali

     

     

    prvi korak je pionir podviga

     

     

    bog voli pionire. najveće počinje najmanjim. kap čini okean. sekunda večnost

     

     

    prvi put sam u životu osetio ljubav žene. volela me je. nevino. njena nevinost se spojila

    sa mojim putem ka nevinosti... sve više sam voleo siromaštvo. ksenija i siromaštvo

     

     

    sporošću se grli svetlost

     

     

    beskućništvo srce u tuđim grudima

     

     

    ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo dvadeseti

    vek krik kojim dozivam osnovno pravo da budem humano biće kome je svaka

    stopa na zemlji njegov dom. kome su svi ljudi i sve životinje i sve bilje i sve vode

    i svi vetrovi i nebo sa suncem mesecom i zvezdama njegovo jedino telo i duša

     

     

    tamo gde je dodir tamo je moj dom

     

     

    za kurve sam uvek imao simpatije kao i za sve ostale odbačene i obeležene

     

     

    kad kažem nežnost već sam među svojima. kad kažem nepoznato već sam na putu

     

     

    tvoj život mi je važniji od mog

     

     

    ne bih mogao hodati kada bih zaboravio i živeo bez

    odsustva saosećanja sa bednima gladnima i nesrećnima

     

     

    miroslave voli sebe jer tako ćeš voleti svet jer ti si sam svet

     

     

    retke su jednostavne knjige o jednostavnom

    voleo bih takve da čitam. pošto ih nema takvu pišem

     

     

    tri puta. put askeze. put gnoze put ekstaze. ili svaki dan polazim

    sa ispaštanjem. nastavljam spoznajom. završavam zanosom

     

     

    po svemu sudeći mera je samo sve 

     

     

    lutanje je način. hodanje čin

     

     

    treperim to su kilometri samoće

     

     

    svakom kažem na tvojoj sam strani

     

     

    ovom ulicom se izlazi iz grada ka kelebiji na granicu. ne uvažavam ih i ne prelazim više

     

     

    ruža lutanja je velika ljubavna priča

     

     

    ne znam zašto ali osećam da je važno biti na putu. volim dobre ljude. volim

    hrabre ljude. volim nevine ljude... bez ičega osećam gospodstvo na putu

     

     

    ružan a tako zanosan

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    blaženstvo

    svakog

    dana

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    kad si ti

    bila čudo

    ja sam

    bio

    običan

    a

    kad

    si

    ti

    bila

    obična

    ja

    sam

    bio

    bog

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    bili smo

    napaljeni

    na čudo

    lutanja

    i

    čudo

    ruže

    ti

    i

    ja

    deca

    božija

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si bila jedan

    jedini most između

    drugog i trećeg

    milenijuma

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti genijalna

    vinula si me

    u anonimno

    i zato i jesi

    ruža 

    lutanja

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    tisi utočište ljubavi

    svih nevoljenih jer ljubav

    je u nevoljenima baš ko što 

    je sloboda u odbačenima

    a istina u ubijenima a ti

    u meni i ja u tebi ružo

    lutanja moja i 

    svačija

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    do sada i posle 34

    godine od tvog početka

    i 24 godine od tvog kraja još

    niko nije pisao o tebi a kamoli

    da se spremio da te 10 godina

    čita i 10 godina piše o tebi jer to

    si ti ružo lutanja tih deset godina

    u kojima su sve godine i jedna

    jedina umetnost i jedna

    jedina pesma i jedan

    jedini bog

     

     

    i

     

     

    ružolutanja

    ti si bila apsolutno

    čedna i zato si postala

    pasoš čoveka u kretanju

    pasoš kojim se sva bića

    kreću svemirom bez

    pasoša

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si moje venčanje

    putem i ružom. moj

    sveti brak ružom

    lutanja

    ružo

    hvala

    ti

    i

    za

    ovu

    pesmu

    ruže

    lutanja

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    na tebi sam otkrio

    tvoj život mi je važniji

    od mog jer tebi je moj

    život bio važniji od tvog

    i zato si ti ružo lutanja

    za mene večni život

    važniji od mog

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si božija i apsolutna

    ljubav i zato su moje ljubavne

    patnje sa vesnom milović boginjom

    natašom abramović boginjom. jelenom

    bošković boginjom. rajkom sredojević

    boginjom. dadom feljom boginjom

    draganom varadinac boginjom

    minom novčić boginjom na

    tebi ružo lutanja slava 

    boga jedinog

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si svako ko je

    hodao sa mnom

    na ruži lutanja i ja

    ih sve sa verom

    midić na čelu

    pozivam da

    dođu

    da

    hodaju

    sa

    mnom

    na

    ruži

    pupoljku

    bogu

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    volim te čedo

    sam tvoje boginjo

    moja. boginjo boga

    nam odbačenog. boga

    odbačnog i boga nam

    jedinog. boga ruže

    lutanja. amin i

    bog

    amin

     i

    bog

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    bilo mi je

    naučiti da ne

    učim nego da

    samo jesam

    ruža lutanja

    podavanja

    ljubljenja

    bdenja

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    izdržala

    si i sad si

    nadahnuće

    svakom

    da

    izdrži

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si moj

    mozak u

    srcu mom

    ti si moje

    srce u

    kurcu

    mom

    ti

    si

    moj

    kurac

    u

    tabanima

    mojim

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si pička moja

    pička svih pičaka

    pička ruže. pička

    ruže nad ružama

    ruže jedine. ruže

    lutanja božije

    i moje

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti si

    sad materica i

    izvor svačije ruže

    ruže svačije pesme

    ruže svačije umetnosti

    ruže svačijeg hodanja

    ruže svemira u ruži

    boga jedinog

    ružo ruža

    lutanja

    boga

     

    bog

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

     

    jednostavno hoda usporenim korakom

    13. septembar 2025.

    27677. dan mog života

     

     

    1816/1837

     

    tekstova

    nenad milošević i ja smo komentarisali plakate sa arkanovim

    likom a miroslav je lako u hodu dodirnuo jedan od njih. sutradan smo

    uz vino na točenje slušaliposmrtnu osvetudraga mlinarca. ja sam pripremao

    film (lišće se žutelo kao zlatni delišes). počeo da ga snimam (pao je veliki beli

    sneg) te sa snimanja pobegao. miroslav je rekao da misli da treba da završim film

    odgovorio sam da nemam snage da se nosim sa ekipom. onda je on predložio da

    kao orson vels uistinama i lažima čini mi se pričam i pričam u kameru o svemu što

    je trebalo da snimim i da to u montaži priložim već postojećem materijalu. odgovorio

    sam međutim da ni za to nemam snage pa je miroslav malo ćutao a ja sam završivši

    razgovor otišao da krišom pijem babinu komovicu. počeo sam da kupujempolitiku

    ekspreszbog nagradne igre koja je vodila uatinu. miroslavljeve predloge sam

    iskoristio godinu dana kasnije za film nenad jovanović uživa u neizvesnosti

    koji počinje izjavom zovem se tako i tako. začet sam u nekom

    od atinskih hotela leta 1972. godine

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    28.10.1996

     

     

     

    1817/1836

     

    za

    išli smo tramvajskim 7 9 11 mostom miroslav mandić i ja

    on je već bio označio bledožutom bojicom uspele pesme za knjigu welt-

    takve su po njegovom mišljenju bile samo dve. uzeo sam da prevrćem pelir

    hartije na kojima su bile otkucane da bih dokazao da ima još dobrih pesama

    i hartije se umalo nisu razletele po ušću. bledožutim flomasterom je sad mi pada

    na pamet slobodan tišma jednom napisao tekst koji se zbog bledunjavosti nije

    mogao štampati. kada je knjiga izašla miroslav me je pozvao i rekao da misli da

    je lepa. dve godine nakon moje mostovske šetnje sa njim galebovi nad tim

    istim mostom su me podsetili na one pelir hartije a jedno dete sa kosom

    suncem pozlaćenom od umora više nije moglo da se smeje...

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    29.10.1996

     

     

     

    1818/1835

     

    peti deo

    i moja baka aja je zavolela miroslava

    čitala je ružu lutanja i pritom mogla da ga kao živog

    vidi u njegove žbunčiće. misli da se miroslav na ruži stalno

    provlači kroz žbunje. mislila je i da je ona ta aja koju u novinskom

    tekstu o belom luku spominje miroslavljev brat božidar. ne poznajemo

    se ali mu je možda miroslav pričao o menii aja i božidar mandić

    popularišu beli luk. kada sam joj rekao da božidar nije mislio na nju

    već na svoju ćerku kojoj je aja pravo im, malo se razočarala

    ipak sačuvala je onaj tekst u fijoci koju zovesvaštara

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    30.10.1996

     

     

     

    1819/1834

     

    ruže lutanja

    devet dana sam se držao kursa i desetog

    istrajnošću osvojio pravo na ekskurs: juče nisam isključio

    grejalicu. gorela je u mom odsustvu dvadesetak sati i sada

    strepim od računa. navikao sam da u zapuštenosti vrtova zvezdare

    čubure bulbulderavidim njihovu negdašnju negovanost otkako su se

    u piktografskoj celini podloga razdvojili piktografi stopaloi put( čitam

    r. pušića u knjizi sin neba) puno toga više nije bilo isto sve teže su

    putnici razumevali svrhu i smisao puta podloge temelja. ruža lutanja

    se približila mom staništu. sada je uvek u vremenskoj zoni u kojoj

    pišem. nju i njenog izvođača ću prepoznavati uvek. oni ispravljaju

    jednu grešku (a greška je kao greška - tužna) obnavljaju

    vezu između onih piktografa...

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    31.10.1996

     

     

     

    1820/1833

     

    poklonjenja slobodana tišme 

    poklonio bih se onima koji proizvode hranu i koji je pripremaju 

    seljacima i pekarima. prirodi samoj. bezimenoj 

    poklonio bih se onima koji grade kuće 

    radnicim. zidarima. zidovima nestašnim 

    poklonio bih se onima koji leče 

    biljke. životinje i ljude 

    lekarima. travarima. samoj smrti na kraju 

    poklonio bih se muzici koja opija 

    fadou i amaliji rodrigeš 

    boleru i tangu. pesmi ptica 

    i zrikanju zrikavaca u saksijama 

    poklonio bih se sredozemlju. mom zavičaju 

    nezaboravljenom i moru. toj večnoj 

    fascinaciji mojih misli

    poklonio bih se klaudiju monteverdiju 

    i njegovoj muzici kao večnoj igri talasa 

    kao polemosu ovog postojećeg-nepostojećeg sveta

    poklonio bih se veneciji. lisabonu

    i barseloni

    poklonio bih se svim gradovima. uglovima

    starih kuća

    gradovima u kojima plaču napušteni ljubavnici

    po kafeima

    i zaboravljena deca

    u sirotinjskim izbama

    poklonio bih se legendi đakoma kazanove

    naravno. evo transkripcije teksta sa fotografije:

    leva strana:

    najplemenitijem od svih ljubavnika

    koji je uvek samo davao

    a za uzvrat nije dobijao ništa

    poklonio bih se iv sen loranu

    poslednjoj evropskoj faci

    poklonio bih se onima koji nisu uspeli

    a da zbog toga nisu izgubili ljubav i dobrotu

    poklonio bih se senima pesnika

    dubravka škurle. gregora strniše

    i ivana m. kocijančića

    poklonio bih se plamenu vitmenovom

    kome imam da zahvalim za intonaciju

    svim ovim poklonjenjima

    poklonio bih se. najzad. tebi. brate moj

    tebi koji čitaš i saznaješ za njih

    1.11.1996

     

     

     

    1821/1832

     

    5001  hodočašće u unutrašnjost samog sebe

    zavedi mir u samome sebi i nebo i zemlja imaće svoj mir u tebi

    kaže isak sirijski. bremenitost je duga. sporo se stvara mleko života

    hiljadu doživljenih dana je potrebno da kapne hranljiva kap. hodajući

    filozofijom pustinje pounutrašnjujem nomadstvo. sam postajem predeli

    kisnem u samom sebi. srce mi je zvono u predvečerjima. nervi vetrovi niz

    reku. kosti mostovi.sâm bežati prema sâmome kaže plotin. hodajući sreo

    sam u sebi sve one koji su to već činili pre mene. hodočašće u unutrašnjost

    samog sebe je okopavanje bašte. podrezivanje voćaka. zalivanje i plevljenje

    to je tih svečani osećaj. pune ruke podavajućih plodova. hodanje ravnom

    stazom do ponora. tamo gde susrećemo one koji su se odvajanjem

    obavezali na koračanje u prazno. molitvom se preobraziti jer mi

    zaslužujemo da se nazovemo božjom igrom. hodati putevima

    svoje unutrašnjosti i dospeti neznanju koje je nemoguće

    nadići. pozovi se na sebe i kreni svojim putem

    kroz sebe postani božiji ranjenik

    (iz rečnika hodanja)

    2.11.1996

     

     

     

    1823/1830

     

    5002  volim što smo hodali u brdo zbog ovih boja: onih tamo u daljini

    zamagljenih. ovih žutozelenih. zbog ovog bagremovog lišćakaže mi olivera

     

    poverenje se gradi doživljajima

    1499. hodanje

    skratio se dan za ovih dvanaest dana koje nisam hodao

    požutelo je i popalo lišće. bol u tetivi nije nestao. hodao sam

    sa oliverom purić selicom. selila se od profesije do profesije od

    države do države. sa sobom nosi kompjuter fotografski aparat

    diktafon nedostaje mi još samo video kamera. lepo mi je bilo da

    hodam sa jednom selicom. u susretu polova se događa

    tajna bića.taj lepi život u hodanju

    novi sad 4.11.1996

     

     

     

    1824/1829

     

    5003  razlika između belaca i nas je sledeća: vi u moć spasenja verujete

    pod uslovom da je muke podneo neko drugi. negde daleko. pre dve hiljade godina

    mi opet verujemo. da je pred svakim otvorena mogućnost da pomogne drugima pa i

    mučenjem svog tela. za nas bol nije apstraktna nego i te kako stvarna. mi ovaj teret ne

    prebacujemo na našega boga i nikako ne želimo propustiti priliku da se suočimo sa

    duhovnom snagom. baš tada kada postimo na vrhu brda ili kada cepamo svoje meso

    u plesu sunca. kao udar groma doživljavamo ono unutrašnje viđenje i dospevamo

    najbliže svesti velikog duha. unutrašnje viđenje ne daje se jeftino i mi ne trebamo

    posredovanje anđela niti svetaca da bi ga doživeli iz druge ruke... šaljem

    ti citat iz knjige hromog jelena. budi pozdravljen i neka ti se ruža

    pozlati. tvoj zoltan brener

     

    hiljadu petstoto hodanje

    1500. hodanje

    ovaj naslov se ne može napisati

    on se mora dogoditi. upalile su mi se

    potkolenice. taj lepi život u hodanju

    biti blaga topla jesen

    novi sad 5.11.1996

     

     

     

    1825/1828

     

    5004  topli jesenji dan. jesen miriše na groblje

     

    5005  pada sumrak. daljine mi greju srce

     

    5006 ističe peta godina ruže lutanja približavam se njenoj polovini

     

    5007  hodati deset godina

    svaki dan. ne znam kako je hodati deset

    godina svaki dan. ja sam do sada hodao

    pet to je slično ali nije isto. oči još

    nisu okolina ni stopale put

    (iz rečnika hodanja)

     

    bez njih

    1501. hodanje

    bez njihove pomoći ne bi bilo

    mojih koraka. latica ruže. ni ove knjige

    aleksandar tišma. sanja savić. vesna milović

    anja čović. vera varadi. rada čupić. doroteja

    stanković. željko radić. dragana erdevički. laza

    crkvenjakov. biti blaga topla jesen. prijatelji

    nastavljamo sa pevanjem i pucanjem

    novi sad 6.11.1996

     

     

     

    1826/1827

     

    5008 sunčani dani na zadnjim stranicama knjige

     

    5009  miran je taj čovek sa imenom miroslav mandić. hoda u plavom

    jedino mu je prsluk sa velikim džepovima crn. široke su i isturene njegove grudi

    ruke mu se njišu u skladu sa nogama. noge su mu kraće i krive. grubog lica. jakih vilica

    visokog čela. jaki nos kao sećanje na starost ljudskih bića. sitnih malih očiju kao u velikih

    životinja ali on uvek gleda zadubljeno duboko u neku nevidljivu daljinu. nova je on životinja

    sa tim nesretnim nosom. ružan a tako zanosan. jede samo vazduh. dok hoda osetim

    kako se nepokolebljivo daje. liči da hoda bez vremena nikada ne prestajući

    nikada ne prestajući samo hodajući hodajući. prisutna duša

     

    rekli su za njega

    1502. hodanje

    plovi ruža. prijatelji

    nastavljamo sa pevanjem

    i pucanjem. od premora

    mi je srce umorno

    novi sad 7.11.1996

     

     

    1827/1826

     

    5010  poslednji dan pete godine. od danas je levi broj na gornjoj

    stranici knjige veći od desnog. bilo je potrebno 1826 dana da se to dogodi

     

    5011  dragi prijatelju u ponoć između 8 i 9 novembra je sredina ruže lutanja. na

    brankovom mostu u beogradu ću u tim trenucima načiniti sto središnjih

    koraka. prošlo je pet godina počinju sledećih pet. dođi

     

    sto središnjih koraka

    1503. hodanje

    ponoć je. sredina. prohladna noć. sava

    teče svojim tokom. crne je boje. eno ga. miroslav

    mandić. tristo metara je daleko. iza njega je svetlonovog

    beograda. približava se. izgleda uzbuđeno. usporava prvi

    korak. usporava. kao životinja. taj nesrećan nos. zadubljene

    oči. treperi. miran je. čujem mu glasan uzdah i glasan izdah

    to je ritam svemira. jednostavno hoda usporenim korakom

    prehodaće plavu nit dugu sto koraka. i nema ništa samo

    to. sveto dolazi iz praznine. od premora mi je srce

    umorno godinu dana će ova rečenica...

    beograd 8.11.1996

     

     

    kraj

    pete knjige

    ruže lutanja

     

     

    objavljivanje ove knjige i realizaciju ruže lutanja u petoj godini su omogućili

    zoran kolundžija. dragana erdevički. vesna milović. gaga udovičić. vera varadi

    aleksandar tišma. lazar crkvenjakov. sanja savić. bane krstić

    nenad baturan. dragan sakan

     

     

    i

     

     

    hiljadu petstoto hodanje

    ovaj naslov se ne može napisati on se mora dogoditi

     

     

    nova je on životinja sa tim nesretnim nosom. ružan a tako zanosan

    jede samo vazduh. dok hoda osetim kako se nepokolebljivo daje

     

     

    od danas je levi broj na gornjoj stranici knjige veći od

    desnog. bilo je potrebno 1826 dana da se to dogodi

     

     

    čujem mu glasan uzdah i glasan izdah. to je ritam

    svemira. jednostavno hoda usporenim korakom

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    sve o tebi

    je sve ono

    što jeste a

    sve ono 

    što

    jeste

    sad

    je

    ruža

    ruža

    lutanja

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja meni

    je tebe slaviti

    ko što bog sebe

    slavi u meni jer

    ja sam ruža

    lutanja

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanjati

    si večnost

    koja večno

    čeka tren

    svoj

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si moj

    mozak u

    srcu mom

    ti si moje

    srce u

    kurcu

    mom

    ti

    si

    moj

    kurac

    u

    tabanima

    mojim

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si pička moja

    pička svih pičaka

    pička ruže. pička

    ruže nad ružama

    ruže jedine. ruže

    lutanje božije

    i moje

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti si

    sad materica i

    izvor svačije ruže

    ruže svačije pesme

    ruže svačije umetnosti

    ruže svačijeg hodanja

    ruže svemira u ruži

    boga jedinog

    ružo ruža

    lutanja

    boga

     

    bog

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    tisi i sad moje

    poslušanje bogu baš

    ko što si i boginja boga

    koja mi se podaje da bi

    ko jedinom pesmom

    slavili i tebe ružo

    lutanja i boga

    nam samog

    i

    jedinog

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    ista ljubav za bližnjeg pse ruže vodu vazduh zemlju kamenje

    12. septembar 2025.

    27676. dan mog života

     

     

    1800/1853

     

    4985  ti

    ti si ja. ti i ja jedno u dva tela

    dok hodam uvek te osećam. ne bih mogao

    ni jedan korak napraviti da te ne osećam pored

    sebe. ti koja čitaš ovu knjigu. ti koji je pišeš. ti i ja se

    jedno u drugom rađamo. za tebe hodam po ovom vrtu

    rađajući svojim telom plavu ružu da je poklonim tvom telu

    ti čije ime ne mogu ni izgovoriti. kada me u hodanju sve što

    postoji poseti da bi se u meni susrelo i obradovalo jedno

    drugom tada ti se u toj punoći obraćam. tebi poklanjam sebe

    zovem te da dođeš govorim ti da dolazim. ti si moje lutanje. ja

    se susrećem sa sobom u tebi. mnogo puta sam na hodanju

    gledao za tebe. osećao kao ti. kako sam tada tugovao jer

    nisi tu. u rumenilu. da hodamo istim putem i u istu

    tačku u daljini gledamo a držimo se za ruke

    da mi kroz šaku prolazi celo tvoje telo

    osećaš li to. ti si moja čežnja za

    svemirom. staza 

    (iz rečnika hodanja)

     

    ići dalje u ljubav

    1492. hodanje

    biti spreman odmah da

    umrem. istina pleše. strpljiv

    spreman za čudo

    novi sad 12.10.1996

     

     

     

    1802/1851

     

    4986 jesenje sunce u zrenjaninu

     

    4987  ja sam vetar kupaj se u meni

     

    4988  užas auto je u ovom trenutku udario psa. kako

    strašno kevće i vrišti. sada se već više i ne čuje

     

    psu

    1493. hodanje

    krenuo iz novog sada stigao

    zrenjanin. hodao malo ovamo malo

    onamo i evo ih dvadeset dva kilometra. pre

    četiri sata je auto udario malog crnog psa. vraćajući

    se čujem povremene jauke dečaka. ili to neka devojka

    zapomaže. siđem na put da vidim nije li to možda udareni

    pas ali ga ne vidim. da. to je on. samo se odvukao u travu i

    u velikom bolu umire. na dva metra od njega u šljunku vidim

    tragove krvi. drhti. čuvši moje korake utišao je svoje jauke i

    oni liče na izdah umornog čoveka. umorila ga bol. želeo sam

    da pišem o mistici ljubavi i rečenicama koje sve više liče na

    hodanje ali ovo je priča o bolu. o budućnosti ljubavi koju

    čovek mora proširiti među svim vrstama. strpljiv

    spreman za čudo. ista ljubav za bližnjeg pse

    ruže vodu vazduh zemlju kamenje

    novi sad - zrenjanin 14.10.1996

     

     

     

    1803/1850

     

    4989 jesenje sunce samo sam umor

     

    4990  porno časopisi

    u porno časopisima su monahinje

    tela. sa kakvom ih nežnošću gledam

    poštujem njihov hleb. to što čine čine za mene

    odano i predano. gledam ih s ljubavlju čuvajući

    im dušu. ponekad mi je važnije da posle hodanja

    kupim novi porno časopis nego hranu. barem to

    veče neću biti sam. gledam im lica u ekstazi

    i zahvalan sam im. sestre svetice

    (iz rečnika hodanja)

     

    ponavljanje

    1494. hodanje

    hodam ritmovima ponavljanja

    ponovi se jesen i ponovi se umor. ponovi

    se bol i ponovi se radost. ponovi se dan i ponove

    se koraci. ponavljaju se reči i ponavlja se patnja. i

    gordost i samosažaljenje i slabost. i rumenilo lišća i

    tužni miris hrane iz siromašnih kuhinja. i miris prvog

    pečenog kestenja na ulici. i žene koje tužno besplatno

    nude časopise svojih sekti. i grupe mladih koji se

    vraćaju posle poslednjeg časa iz škole. i ponavlja

    se moja želja za spajanjem. razumevanjem. ista

    ljubav za bližnjeg pse ruže vodu vazduh

    zemlju kamenje. i ponavlja se

    ovaj umorni utorak

    zrenjanin - novi sad 15.10.1996

     

     

     

    1804/1849

     

    4991  na mostu se vetar nad rekom zaneo pa me udara

    u grudi i pomera mi korak. samo sam talas za njegovu snagu

     

    4992  ja sam neko ko hoda u meni. ja sam neko ko piše ove reči

     

    4993  kako meko pada sumrak na vlažne vinograde

     

    4994  kada se popnem na uspon preda mnom se otvori predeo

    brežuljci se smenjuju uz kišicu i nestaju sumrakom i daljinom

     

    4995  je l preko mosta pita me sedobradi čovek zaustavivši

    se renoom da me poveze. hvala hvala vam ja pešačim

     

    milina

    1495. hodanje

    mislio sam da pišem tekst pod

    naslovom tlo i bezdan. o dve reči tako važne

    kod severnih mistika ali razmišljajući o tome naiđoh na

    milinu vazduha dok sam prelazio most. sve se uskladilo

    topli vlažni vazduh moj meki hod duboka tamnoplava noć

    nad rekom moja svest o svemu tome i tiho radovanje tom

    čudu o kome sad pišem a pogled mi klizi nad debelim

    slojem žutog lišća platana popalog po travnjaku. i

    onda na kraju vetar mi nanese kišicu i lišće u

    lice. i ponavlja  se ovaj umorni utorak

    dišem lepetom krila u

    svojim grudima

    novi sad 16.10.1996

     

     

     

    1805/1848

     

    4996 iscrpelo me je noćašnje vino. zatreperili su mi živci od jutarnje kafe. ipak sad mirno

    hodam. nebo se zatamnilo promiče po koja kap kiše. dunav mirno teče. lišće sve više žuti

     

    4997  neki kažu da im je teško da čitaju ove jednostavne rečenice. knjigu

    bez događaja u kojoj se sve stalno ponavlja. ali evo munja i gromovi u

    šesnaest časova i petnaest minuta sedamnaestog oktobra 1996

     

    kultura anđela

    1496. hodanje

    patnjama su mi se otvorili

    novi krugovi ljubavi. teško je nositi

    blago u sebi. dišem lepetom krila

    u svojim grudima. ćutati čekati

    novi sad 17.10.1996

     

     

     

    1806/1847

     

    4998 najveći planetarni problem je odnos između žene

    i muškarca. muž svega žena u svemu. dvoje jedno

     

    žena i muškarac

    1497. hodanje

    prošlih nekoliko dana i danas

    nisam ishodao meru ruže. petogodišnji

    prosek od 20.714 kilometara je pao na 20.660

    kilometara. ove kraće šetnje su mi prijale i nisu

    uznemirile moju savest jer verujem da ću hodati u

    punoći cvetanja. ova odstupanja su mekoća i

    fleksibilnost. topla opuštanja. meki prostori

    između snažnih energija koje se sustižu

    u meni. ćutati čekati. da žena je

    savršena i muškarac je

    savršen

    novi sad 18.10.1996

     

     

     

    1807/1846

     

    4999  noćas sam sanjao da mi je pukla ahilova tetiva

     

    5000  sneg

    volim prvi sneg. pa onaj koji tiho pada

    u noći. krupan i lak a do jutra već napada. što

    grli sve. što pokriva sve. i onaj sitan nošen vetrom

    razigran u prostoru kao sitno cveće po poljima. manje 

    volim mokar i njegove bljuzgavice ali bože moj. u gradovima

    se sneg ne zadržava dugo i brzo se uprlja. ali na poljima

    tamo njegova belina kupa predeo. sve se spoji u njegovoj

    belini. sve se utopi u njegovoj tišini. samo poneka ptica

    nestanu putevi. obrisi. granice. nebo se približi i spoji sa

    snegom. sneg je postojanje nebeskog. tamo biti tamo

    biti. po dubokom snegu je teško hodati ali po onom

    tek popalom prija. nekada su moji tragovi jedini

    sneg tada liči na nevinost. kao prvi

    prizor koji se dogodio zemlji

    (iz rečnika hodanja)

     

    plakanje u zagrljaju

    1498. hodanje

    da žena je savršena i muškarac

    je savršen. u susretu polova

    se događa tajna bića

    novi sad 19.10.1996

     

     

     

    1809/1844

     

    nenade

    napisao sam tvoje ime miroslave

    paraćinu oko ponoći umoran ne znajući

    kako da počnem desetodnevni tekst o našem druženju

    miroslav mandić. očekivao sam da će ime pokrenuti tekst

    nije. ali kada sam ga napisao još jednom oformilo se između

    prvi i drugi put napisanog imena jedno polje bez akcenata i ja

    sam ga neko vreme posmatrao. (koje vreme. i kako se ono

    odnosi prema deset pišućih večeri n. jovanovića. kao lepet

    leptirovih krila prema zemljotresu. ili čuang-ceov san

    prema svome snevaču) leptiri su doajeni vazduha

    da završim jednom à la mandić rečenicom....

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    21.10.1996

     

     

     

    1810/1843

     

    molim

    išao sam preko nedelje u školu

    a subotom kupovao tri flaše piva i 150 gr crnih

    maslina. nazivao sam ih morskim trešnjama. čitao sam

    kafku i slobodana jovanovića. kad bih se pripio uključio bih tv

    i dočekivao omiljeni tok šou sa živom muzikom. malo-malo pa bi

     se u mom dnevniku pojavila rečdalekoispisana velikim štampanim

    zatalasanim slovima. odnosila se na ponavljajuće se osećanje da je

    ama baš sve od mene udaljeno. pred spavanje sam se tešio rečima sve

    postoji. predstava svega bili su bogomoljka i krakov jedno čudo biologije i

    jedno čudo arhitekture. da bi doživljaj posvemašnje udaljenosti oslabio počeo

    sam da hodam. do avale. da. ali još radije dopančeva. onda je miroslav došao

    u tok šou i prosuo sa plavom bojicom nacrtane evrope zrnevlje žita po studiju

    njegove pripreme zaružu koincidirale su sa razvojem moje hodačke prakse

    došao sam do podatka da svake večeri prima pozive u bakalnicine izvesnost

    i telefonirao mu. javila se neka devojka. pitao sam je za miroslava mandića a

    ona se kikotala. postavio sam neko smušeno potpitanje a ona se kikotala

    i dalje. da li je bila plava. crna. vegetarijanka. riđa. udata žena

    možda. zbunjio sam se i spustio slušalicu

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    22.10.1996

     

     

     

    1811/1842

     

    te

    žutu zvezdu klase g prvu i na sreću

    neobjavljenu svoju knjigu pisao sam uporedo sa

    čitanjem varšave miroslava mandića. 27 novembra sam

    je pozajmio od nade petronijević. uneo je u kuću izašao iz kuće

    kupio 50 listova bankposta. uneoolimpiju u sobu pokojne babe. hteo

    sam i ja (jer prosto-naprosto mogu to i ja) da već sutradan imam napisanu

    knjigu. ušao sam kod majke i pokušao da dam značajan ton rečima o planiranom

    celonoćnom pisanju. bila je to molba za neometanje koja je dvaput ponovljena trebalo

    da proizvede hipnotički efekat i majka je rekla da ne brinem(uzeću još jednu pilulu neću

    čuti mašinu). i počeo sam među udžbenicima pedijatrije pisanim goticom: baba je bila

    austrijski đak. na zrnastoj fotografiji u sepiji je imala grguravu kosu i ogrlicu dvadeset i

     (koje) neke. je li dotle već bila videla u ogledalu naga iza svog odraza odraz (nešto tamniji)

    tada joj nepoznatog muškarca za koga će se posle udati. mog dedu milića milićevića čiju

    sam tabakeru poklonio voji marinkoviću otišavši sa dorćolakome je neka verska sekta

    poslala neko pismo osamnaest godina posle smrti. čiju sam smrt od raka sebi ovako

    predstavljao: deda leži na peščanoj plaži na boku. talasi ga povremeno poplavljuju

    mrtav je a od njega se hitro udaljava morski rak. prvi stih užutoj zvezdi klase g

    je glasio zdravo miroslave mandiću svetlosna botaniko (tada sam čitao

    beogradske nadrealiste trule kao kelj) knjiga je ispala tanka. kada se

    prizor zaplavio majka je ušla u sobu: zbog mašine ne može da

    spava i moram da prekinem. moram... kada je obećavala

    da me neće prekidati u radu ustvari nije verovala

    da ću izdržati celu noć

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    23.10.1996

     

     

     

    1812/1841

     

    napiši

    tek izašlu knjigu dete dečak poneo

    sam u ameriku. na aerodromu sam osetio miris

    algi. video plastične nokte na jednoj ženi i shvatio da mi

    nema fascikle sa knjigom kolažima od isečaka iz neue revue

    (na jednom od njih je gola plavuša plazila jezik ka sladoledu) kolor

    fotokopijom slike frizerske radnje porodičnih prijatelja iz bostona

     (kasnije sam je uneo u knjiguwelt-). 8 jula sam u baltimoru počeo da

    pišem knjigu koja je trebalo da traži i pronađe izgubljenu knjigu. ali

    bojao sam se kao šalamun koji se u pesmi o dolasku u njujork

    bojao kao pas pa je nisam završio. prvi stih iz njena felspointu

    zeleni tegljači kasnije sam uneo u knjigu frezno

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    24.10.1996

     

     

     

    1813/1840

     

    mi

    odneo sam miroslavu mandiću

    desetinu gimnazijskih pesama. bila je među

    njima i jedna u kojoj kao fol srećem na oštrom kamenju

    oko pruge sofiju fon kin novalisovu verenicu. šetali smo alejom

    narodnih heroja kada je miroslav rekao da treba da napravim knjigu

    u to vreme je uzimao otiske sa šahtova i spomenika i poklonio mi olovku

    koju sam idućeg dana pozajmio jednom kolegi snimatelju da njome reši neki

    test. kada je kolega posle sat i po izašao iz učionice ništa mi nije rekao. olovka

    je za njega bila beznačajna nije smatrao potrebnim da mi je vrati. posle priličnog

    broja meseci zvao sam ga da mu ponudim da snimi jedan film. danima ga nije bilo

    kod kuće. kada sam odustao od traženja i krenuo u šetnju video sam ga pred

    svojom zgradom sa kamerom uperenom u krov: snimao je reklamu za neko

    građevinsko preduzeće. tada sam primetio da sam između dobijanja

    one olovke na poklon i tog trenutka napisao knjigu frezno

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    25.10.1996

     

     

     

    1814/1839

     

    deset

    uživaj u svom nesnalaženju sa ženama i

    ne brini o tome pisao mi je miroslav mandić. zanimljivo

    je da sam od njega brzo naučio da zimsku kapu ojačavam

    novinskom hartijom a sporo sve ostalo. tog leta zaplakao sam se

    dobivši na poklon kilogram meda od lipe i bagrema. nešto tako lepo u

    stanu... kada mi se pružila prilika da najzad prodrem u ženu nisam uspeo

    njenu sam unutrašnjost na tren zamislio kao uglasti lavirint: ugruvaću ud

    moja devojka je dotle tokom desetodnevnog zabavljanja verovala da sam

    vrlo iskusan. čitala je opet i opet imena ujni tetaka i baba sa telefon postera u

    hodniku ne znajući kome pripadaju a ja joj ništa nisam govorio. nismo otišli na

    letovanje i život se rascvetao u toplini metalnih konstrukcija mostova. večito

    usidrenih brodova. galebova i slupanih stakala. kada sam joj nekako jedva

    priznao da mi je ono sinoć (onaj poraz i užas) bio prvi put u životu rekla je

    pusti neku muziku. u to vreme sam imao gramofon i med. lavirint se

    rasplinuo ali me je devojka ostavila. i znao sam da će me ukus tog

    meda ubuduće podsećati na nju. (a lepo mi je miroslav mandić

    govorio da prvi put kažem da mi je prvi put...)

    miroslava pozdravlja nenad jovanović

    26.10.1996

     

     

    i

     

     

    da hodamo istim putem i u istu tačku

    u daljini gledamo a držimo se za ruke

     

     

    biti spreman odmah da umrem... spreman za čudo

     

     

    gledam im lica u ekstazi i zahvalan sam im. sestre svetice

     

     

    najveći planetarni problem je odnos između žene i muškarca

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanjau

    tebi zauvek

    žive svi oni

    koji su

    bili

    u

    tebi

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    ruža lutanja je velika ljubavna priča

    11. septembar 2025.

    27675. dan mog života

     

     

    1789/1864

     

    4957  okruženje je telo

     

    4958  sa brda gledam sunce kako se razlilo nad fruškom gorom

    bukovac u dolini je u senci. lepota će spasiti svet osetio sam

     

    4959  zreo sam muž

     

    4960  sa brda preko dunava se pruža ravnica koja

    nestaje u beskraju. kad je vidiš ljubićeš svet

     

    velika ljubavna priča

    1482. hodanje

    ruža lutanja je velika ljubavna priča

    napon i smiraji ljubavi. svratio sam u polasku

    do dade. nisam je video dugo. nisam znao da li

    je kod kuće. ugledao sam je prala je prozore i pošla

    sa mnom na hodanje. voli ali ne celim bićem. na desnom

    ramenu joj je istetoviran znak ruže lutanja. hodamo. ljubav

    je uska staza kad se dvoje pretvori u jedno. svaki dan

    gledam zemlju i nebo spajam ih. spojili me. punoća

    poniženja prethodi punoći savršenstva. molim

    se: svaka reč da mi je ljubav

    novi sad 1.10.1996

     

     

     

    1790/1863

     

    4961  topao dan. sličan prethodnim toplim danima. popali žir. slikam gledajući

     

    4962  prvi put hodam sa dvadesettrogodišnjim draganom pavlovićem

     

    4963  seo sam na pola puta na popovici a on je otišao dole da pogleda jezero

     

    4964  ja bih ipak iskoristio ovu padinu da se sjurim do

    dole rekao mi je i eno ga već dole. smešim se od radosti

     

    dragan pavlović

    1483. hodanje

    hodao sam sa draganom pavlovićem

    jeli grožđe usput. voli da trči. dok hodam stalno

    razmišljam da li je ovo suviše visoko da ga preskočim

    za koliko ću pretrčati do tamo. ovo ću preskočiti iako ne

    znam šta je iza priča mi. kao da mu telo neprestano živi

    u radosti. oko nas se rana jesen zlatila. zaboravio sam

    prethodnih dana da napišem kako sam svako predvečerje

    gledao reku ptica dok je tekla u selidbi. kad nešto

    vidim kao da sam video sve. molim se svaka reč 

    da mi je ljubav. grožđe je bilo slatko kao

    naše zajedničko hodanje

    novi sad 2.10.1996

     

     

     

    1791/1862

     

    4965  kiša tmurno nema zezanja

     

    4966  juče posle nekoliko toplih dana sam prvi put osetio da su mi se noge

    ugrejale. danas su ponovo mokre. razboleću se pomislim. bolovaću od reume

    pomislim. i onda se setim i mislim kako su u prošlosti kisnuli hodočasnici i lutalice

     

    4967  smrklo se počinje opet jesenja stara priča

     

    hodočasnici i lutalice

    1484. hodanje

    da li je današnja radost posledica sinoćnjeg

    dugog sporog dubokog čitanja teksta marie-madeleine

    davy pod naslovom predgovor enciklopedije mistike. iako

    se smrklo brže nego u prošlim sunčevim danima iako su mi

    noge mokre radujem se jer ću ove jeseni i zime čitati simon

    vejl majstor ekharta i nikolaja berđajeva. jednu ženu i dva

    muškarca. čitati ih u hodu na putevima. od njihovih knjiga

    koje ću nositi u džepu i moja će biti punija toplija

    pažljivija jednom srcu. grožđe je bilo slatko kao

    naše zajedničko hodanje. i hodanjem

    pulsira svet

    novi sad 3.10.1996

     

     

     

    1792/1861

     

    4968  radosti

    hladno. kiša. magla. vrućina. jak vetar. sneg

    sve više volim svaki dan. radost za dan takav kakav je

    tek tada ga osećam. njega. ne sebe jer u njemu ću hodati

    u dobrim patikama osećam sigurnost i mekoću prijaju mi

    kolenima... polazim odmoran sam i svež molitva počinje sama...

    prazan put nigde nikog hodam kao dete... ne mogu da se načudim

    nebu širi me otvara neshvatljivom... umoran sam usporim ali idem...

    posle trgova ulica periferija đubrišta groblja šljunkare dolazim na

    uzanu stazu pored vode malena moja... bol je uminuo... evo je padaju

    prve kapi ali oblak me je prošao... ritam udvoje ugodan razgovor...

    odjednom preko ograde izviruje ruža... prvi hladni dani... u

    hodu se već osušila pokisla odeća... hodam sa prvim

    snegom... prvi pupoljci... prvi znoj... šta ja radim

    ovde kraljevstvo beskućništva... danas

    počinje šesta jesen ruže. neko

    negde me voli 

    (iz rečnika hodanja)

     

    da mi

    1485. hodanje

    u ovom veku koji je sav u znaku

    brzine i ubrzavanja osetim kako je najveća

    brzina ljubav jer za razliku... pobegla mi je misao

    klatim se hodam poluotvorenim ili zatvorenim očima

    prepuštam se pijanom putovanju u sebi. alkohol

    me potroši umoran sam u beogradu. i

    hodanjem pulsira svet. živeti

    opravdavajući život

    novi sad - beograd 4.10.1996

     

     

     

    1793/1860

     

    4969  subota boli me tetiva duva vetar nije hladno sam sam na putu

    sunčana svetlost se pomešala sa sivilom dana. siromašak pabirči klipove

    sa ubranog kukuruzišta. osećam sebe kako hodam. da li da sada zapalim

    cigaru ili malo kasnije. ne znam zašto ali osećam da je važno biti na putu

    volim dobre ljude. volim hrabre ljude. volim nevine ljude. kada mi vetar

    nanese pramenove kose na čelo raznežim se. malo mi je hladno ali

    još prija. bez ičega osećam gospodstvo na putu. kada ne bih 

    želeo svemu dobro ne bih se lepo osećao. i dalje put

     

    4970  iz kola me jedna plava devojka nežno pogledala

     

    gospodstvo na putu

    1486. hodanje

    jučerašnje pijanstvo me je izmorilo

    pa sam spavajućeg srca hodao putem kojim su

    automobili slavili svoju brzinu. hodao sam i stopirao

    kada čujem da dolaze okrenem se ka njima i hodam

    unatraške. pri okretu podižem desnu ruku u horizontalu

    i primetim: širim je kao ptica krilo. vetar mi nosi kosu

    počinje da biva hladno ali još prija. sve više sam umoran

    i sve više širim ruku: subota je to. sunce je zašlo noge

    hodaju. gospodstvo nema meru. živeti opravdavajući

    život. po liku božjem sam stvoren

    beograd - novi sad 5.10.1996

     

     

     

    1795/1858

     

    4971  uživam hodam sa aleksandrom tišmom. na rastanku me

    pita mogu li da vam dam nešto novacamože. tako je sve jednostavno

     

    4972  seksualnost

    mnogo sam dana u svojim hodanjima

    patio savladan spolnom samoćomnadvladavanje

    osamljenosti je nadvladavanje spolne samoće. sama

    činjenica postojanja spola jeste samoća. osamljenost

    i čežnja. želja izlaza ka drugome kaže nikolaj berđajev

    posle hodačkog umora vraćao sam se u praznu sobu

    praznom krevetu. seksualnost je čar postojanja jednog

    seksualnost je čežnja za potpunošću. telo mi je žudilo za

    očima rečima zagrljajem telom žene. kako sam te trebao

    oh oh. baš tako. i sada odzvanja u meni taj krik. hodanje

    je neprestano ulaženje. uticanje u svet. prihvaćen

    mišićnom lepotom sveta seksualnost mi se uvećava

    sve u meni postaje ud. seksualnost je praskozorje

    nevinosti. dragulj. svakodnevno venčanje neba i

    zemlje. ljubav tvog i mog tela. spojenost

    blizinama i daljinama

    (iz rečnika hodanja)

     

    jednostavno - oduševljavati se

    1487. hodanje

    stvar je u tome da se nečim oduševljavaš

    to je suština života kaže vujica rešin tucić. po

    liku božjem sam stvoren. oduševljavati

    se je put obožavanja

    novi sad 7.10.1996

     

     

     

    1796/1857

     

    4973  pedometar

    pedometar broji korake. pomnoži ih sa

    76 cm dužine mog koraka i pokazuje koliko sam

    prepešačio u tom trenutku. nosim ga za pojasom ili u

    džepu. vrlo je osetljiv. mirovanje i jake pokrete ne registruje

    ponekad ga uzmem u ruku i gledam kako broji. to je isti ritam

    kao i ritam mojih koraka. hodačko ogledalo. nepotkupljivi saveznik

    ne pokazuje ni više ni manje nego onoliko koliko sam učinio. kao da

    mi govori bez improvizacije molim. put je dostojanstven budi i ti. imao

    sam ih nekoliko. svi su crni sa velikim brojevima na monitoru. sada su

    muzeju ruže lutanja. aktuelni je firme eddie bauer. pokazuje broj

    koraka. prepešačenu distancu u km i miljama. utrošene kalorije

    utrošeno vreme i koliko je sati. svaki dan u svoj dnevnik

    unosim broj kilometara. na kraju nedelje ih sabiram

    15. IX 1996 1773 dana ruže lutanja ukupni zbir je

    iznosio 30433 km 40044183 koraka i prosek

    dnevnog hodanja 20.717 km

    nastavlja se

    (iz rečnika hodanja)

     

    nema ništa samo to

    1488. hodanje

    neka blaga nemoć. oduševljavati

    se je put obožavanja. neka neka je

    novi sad 8.10.1996

     

     

     

    1797/1856

     

    4974  prvi put hodam sa dvadesettrogodišnjom zoricom kovačić

    pričamo o opasnosti o umiranju svemira o načinu da ga hranimo

     

    4975  podrhtavanje

     

    4976  molim ti se za krhkost

     

    4977  molim te učini da svaki otkucaj moga srca bude ljubav

     

    4978  kroz reč je dobro i lepo putovati a ne tumačiti je

     

    u dublje vode svoje vode

    1489. hodanje

    ispira me vreme. misli mi lutaju ne mogu

    da se saberem. prepuštam se. noć je topla i

    hladna. slušam svoje korake. pričaju. hodanje

    je milovanje. sklapam oči od umora. grlimo

    se. neka neka je. ljubav preobražava

    milo mi je to osećanje

    novi sad 9.10.1996

     

     

     

    1798/1855

     

    4979  idem beogradskim ulicama boli me ahilova tetiva. moraću je desetak dana odmarati

     

    4980  svejedno je gde si svejedno je kako si život će pobediti

     

    4981  nogu pred nogu posle ponoći lelujam se uživam u tome što jesam u

    svežem vazduhu u opranim ulicama gledajući izloge u kojima je mnogo stvari

    a nijedna mi ne treba. prijatnost mi donosi uživanje u telu. uživanje u telu mi čini

    prijatnost. prijaju đubretari koji naskaču na kamion odnoseći ih dalje do sledećeg đubreta

     

    prija

    1490. hodanje

    hodao sam ka beogradu beogradom

    sve sam zaboravio osim prijatnosti na kraju hodanja

    došla je sama iz dubine ruže. izuvam cipele. osetim miris

    oznojenih čarapa. sedamnaest sati na nogama. nosio sam 

    rukopis ove knjige kojoj je ostalo još desetak stranica. šta

    sam ove godine pisao u njoj. nadam se da su joj lepota

    i dobrota bili mera. tek i sutra ću hodati i pisati. ljubav

    preobražava milo mi je to osećanje. laste

    su odletele grožđe zri

    novi sad - beograd 10.10.1996

     

     

     

    1799/1854

     

    4982  ruža lutanja su nepregledne šume

     

    4983  meko pada veče na topli dan. zalutao sam. tražim jahorinsku prijateljevu ulicu

     

    4984  kao što sam se u jednom trenutku lako izgubio

    u trenutku sam slučajno prepoznao ono što tražim

     

    dođi

    1491. hodanje

    ima još trideset dana do kraja

    pete godine ruže lutanja. njene polovine

    devetog novembra počinje drugi petogodišnji

    deo. sledeće dve godine neću prelaziti granicu jer

    za mene je sloboda kretanja moguća samo na ovim

    prostorima. besmisleno je tražiti vize. opravdavati svoje

    razloge da odem tamo gde me noge vode i zato neću

    prelaziti granice. na taj način ću ih ignorisati i prevladavati

    od šesnaestog novembra do dvadeset šestog juna hodaću

    i držaću pre-davanja u četiri grada. subotom u beogradu

    naredne nedelje četvrtkom u novom sadu. sledeće

    ponedeljkom u zrenjaninu. četvrte četvrtkom

    subotici. i onda ću taj krug ponoviti osam

    puta. pre-davanja ću držati pod naslovom

    performer. voleo bih da inspirišem

    neke ljude da se kreću. dođi

    laste su odletele grožđe

    zri. istina pleše

    novi sad 11.10.1996

     

     

    i

     

     

    kad nešto vidim

    kao da sam video sve

     

     

    ne znam zašto ali osećam da je važno biti na putu volim dobre ljude. volim

    hrabre ljude. volim nevine ljude... bez ičega osećam gospodstvo na putu

     

     

    svejedno je gde si svejedno je kako si život će pobediti

     

     

    šta sam ove godine pisao u njoj. nadam se da su joj

    lepota i dobrota bili mera. tek i sutra ću hodati i pisati

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja i

    pored velikih

    napora ti si živa

    desetogodišnja

    radost i to

    zauvek

    ružo

    lutanja

    ružo

    radosti

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    treperim to su kilometri samoće

    10. septembar 2025.

    276674. dan mog života

     

     

    1777/1876

     

    4919  oblačno. hladno. duva vetar. opada lišće

     

    4920  ovih dana pišem pojmove iz rečnika hodanja. u njima su sabrana

    iskustva i doživljaji sa hodanja. pet godina u kratkom tekstu. većina ljudi voli

    i naučilo je da stvari prima u sažetoj formi. ja pak volim beznačajnost mnogih

    zapisa u kojima slutim neuhvatljivu običnost: oblačno. hladno. duva. opada lišće

     

    4921  odzvanja zvuk čekića o ciglu. jedan stariji čovek u pognutom

    položaju je oblikuje da bi je postavio u pripremljeni malter ispod oluka

     

    4922  ja nisam vaš ni naš ja sam tvoj i moj

     

    put i raskrsnica

    1472. hodanje

    jedan je posle ponoći. ne pada ali je sve

    vlažno i nije hladno. prija. u hodu nastavljam

    razgovor od malopre. dok sam ja ovih godina hodao

    čovek je ratovao. iskustva su nam različita. svačije iskustvo

    poštujem pa čak i onda kada je sasvim suprotno od mog ali

    to nisu misli za ovu lepu noć. svakom kažem na tvojoj

    sam strani. poezija je realnost. raduj se i ne boj

    se. putevi su snaga raskrsnice čudo

    novi sad 19.9.1996

     

     

     

    1778/1875

     

    4923  višnje. šljive. smokve. orasi. grožđe...

    ovaj tekst pišem u vreme oraha i grožđa a sećam se svežih bresaka

    koje sam uzbrao jednog jutra u julu. voće je slatka voda na putu. zastanem

    dok ih uzberem. pod krošnjom dižem ruke ka granama i lišću. dve višnje su

    dovoljne. usta su osvežena grlo manje suvo. na šumskim putevima susrećem

    jagode u travi ili kupine u trnju. kad rode pojedem i po desetak šljiva uz put

    smokava ima u gradu berem ih preko ograde. orahe skupljam pod drvetom

    obično ih ne vidim ni jedan a kad počnem da razgrćem travu nađem ih

    više. na starim zapuštenim čokotima se uvek nađe po neki grozd. voće

    domaćin na putu. u nekim selima voćke su zasađene ispred kuća

    orasi obavezno. prijatno se osećam u takvim mestima

    kao da mi neko želi dobrodošlicu

    (iz rečnika hodanja)

     

    budzašto

    1473. hodanje

    još pedesetak dana

    do polovine ruže lutanja. već

    par dana me to opušta a tada mi

    je teško da hodam. ipak svaki dan

    traži svoje. volim ovu knjigu koju pišem

    samo njeno postojanje. meke knjige za

    meke predele duše. pred sumrak sam

    uživao u sivilu koje je padalo na ulice

    grada. putevi su snaga raskrsnice

    čudo. budzašto sam ishodao

    još jedan dan

    novi sad 20.9.1996

     

     

     

    1779/1874

     

    4924  toplo je i pada blaga kišica. hodam sporo neću ishodati dan

     

    4925  pozajmio sam knjigu roberta valzera kupiću

    kilo grožđa i otići u sobu da ga čitam jer na kiši ne mogu

     

    4926  valzerova osećajnost i način pisanja mi je blizak. bez događaja. samo prisutnost

     

    robert valzer

    1474. hodanje

    hodao sam i dok sam išao svojim

    putem susreo sam nekog psa i poklonio

    sam dobroj životinji svu neophodnu pažnju

    tako što sam je sasvim dovoljno dugo posmatrao

    zar nisam budalast. zar nije budalasto stati nasred

    puta zbog nekog psa i izgubiti dragoceno vreme. ali

    dok sam hodao uopšte nisam imao osećaj da je vreme

    tako dragoceno i posle nekog vremena na tenane

    sam nastavio svoju šetnju. i mislio sam: kako je

    danas toplo i stvarno je bilo veoma toplo

    budzašto sam ishodao još jedan dan

    tako piše robert valzer koga

    mnogo volim

    novi sad 21.9.1996

     

     

     

    1781/1872

     

    4927  polazim sa dorotejom stanković počinje kiša sklanjamo se pod strehu pričamo

     

    4928  sad nas sunce peče po leđima

     

    4929  oh kako ravnica odseče nebo i ono pukne u svojoj ogromnoj plaveti

     

    4930  znaš šta mi se najviše dopada u ovom hodanju

    što možeš tako dugo da posmatraš prirodu kaže mi doroteja

     

    nebo

    1475. hodanje

    hodao sam sa dorotejom stanković

    do čeneja. tamo smo pojeli na belom zidiću

    sendviče i jogurt koje je ponela. ali nebo. kako da

    ga opišem. to su velike količine plavog. sve plave od

    najtamnije do svetlo tirkiz prošarane belinom oblaka

    nebo u stalnoj promeni. vlažno toplo i hladno i na kraju

    predvečerje tamno plavog. hodali smo lepih 26

    kilometara. nebeski vodopadi su padali kroz

    nas. tako piše robert valzer koga mnogo

    volim. sreća u nozdrvama

    novi sad 23.9.1996

     

     

     

    1782/1871

     

    4931  sa jakim vetrom krećem ka subotici

     

    4932  horizont ravnice mi je ispod visine očiju. sve oko

    mene je niže od moje visine. kao da smo sami nebo i ja

     

    4933  oh kako se pored puta žuti lišće drveća. njegova svetlost mi ozari lice

     

    4934  veče je u subotici hodam tamnim tihim ulicama. na glavnoj

    osvetljenoj majka sa sinom izlazi iz videoteke noseći film za večeras

     

    4935  ovom ulicom se izlazi iz grada ka kelebiji

    na granicu. ne uvažavam ih i ne prelazim više

     

    4936  kupio sam nove crne duboke za zimu četrnaeste patike

     

    4937  prolazim pored žute kuće u kojoj su nekada mučeni ljudi a danas

    kroz njene prozore gledam izvešani veš izbeglica koji su se tu naselili

     

    bez igde ikoga

    1476. hodanje

    dan je bio bez sunca samo jak

    vetar. samovanjem se na putu utišavam

    ništa drugo nego pažljivost. u mladosti sam želeo

    da živim u malim gradovima. i tu se prepustim životu

    nepoznatih ljudi. saosećati sa onima koji su živeli i

    žive sami na svetu bez igde ikoga. sreća u

    nozdrvama. ruža lutanja je priča o

    lutanju dušom svetom

    novi sad - subotica 24.9.1996

     

     

     

    1783/1870

     

    4938  izlazim iz subotice sunčan dan bez vetra. da li će

    današnja toplota izbaciti jučerašnju hladnoću iz tela

     

    4939  ponekad posustajem. zaboravim na lepotu: zagrljaj neba i zemlje. uvek

    mi tada pomognu knjige u kojima se susrećem sa podvizima. bogotražitelj

     

    4940  žao mi je jer od ovih kiša truli grožđe rekao mi je sinoć dimitrije pašagić

     

    4941  žuljaju me nove patike na oba mala prsta. pada kišica u novom sadu

     

    čin

    1477. hodanje

    oduvek me je privlačila mistika

    čin zatvaranja usta. u prvom razredu

    osnovne škole prihvatio sam nauk učiteljice

    koja nam je govorila da niko nikog ne utišava nego

    da se svako utiša sam. možda je to koren čestih ćutanja

    koja sam imao u životu. kada sam danas krenuo iz subotice

    bilo je toplo sunce. u novom sadu je padala kišica. a sada u

    zrenjaninu tišina. toplo veče. ćutimo današnjih 22.5 kilometara

    i ja. voleo bih da je sve u ovim knjigama napisano iz ćutanja

    da su ove rečenice samo most između mog i tvog ćutanja

    ruža lutanja je priča o lutanju dušom svetom. ćutimo i

    držimo se za ruke

    subotica - zrenjanin 25.9.1996

     

     

     

    1784/1869

     

    4942  dečak na biciklu u mužlji podseti me na detinjstvo kada sam

    toliko izrastao da sam mogao sa sica dohvatiti pedale i okretati ih

     

    4943  dva radnika oznojenih i uprljanih lica sede na cepanicama i puše cigare

     

    4944  baka sa debelom maramom na glavi i naočarima stoji ispred svoje kuće

     

    4945  prepoznao sam ovu uzanu stazu kod železničkog

    mosta na begeju kojom sam pre 19 godina trčao

     

    4946  zastanem i sa jednim dečkićem se malo podsećam fudbala. učim

    ga da pimpluje. štopuje. vodi loptu među nogama. da više osposobi levu

     

    teško i slatko

    1478. hodanje

    krenuo sam sa osećanjem pesimizma

    i propadanja. mislio i čitao o smrti pokajanju

    i grehu. srećan sam kada priznam svoje grehove

    kada u njihovom priznavanju osetim svoju slobodu

    slobodu za pokajanje. pri kraju hodanja uz begej

    su nestajale ove teške i slatke misli. samo sam

    osećao blagi umor na licu. ćutimo i držimo se

    za ruke. jeseni zarumeni se u meni

    zrenjanin 26.9.1996

     

     

     

    1785/1868

     

    4947  sunčano prohladno prepodne. bezrazložna sreća

     

    4948  štrajk u kragujevcu se nastavlja. draga moja deco časno ću se i pošteno

    boriti da vi moji sirotani ne idete više goli i bosi u školu a na spavanje ne idete

    gladni. u toj borbi neće me sprečiti nikakve pretnje. istrajaću jer život koji

    sada sa vama živim nije dostojan čoveka poručio je u telegramu

    svojoj deci stevo jeličić radnik iz kragujevca. umetnost

    hrabrostikaplju mi suze na plavi džemper

     

    4949  put težak pretvori se u reku kaže mi dragana varadinac

     

    ja čeznem. tek rođena polazim

    1479. hodanje

    bilo je prohladno i tmurno. sat jedan sam hodao sa

    draganom varadinac po pustoj periferiji zrenjanina. preskakali

    smo vodu u natopljenim travnjacima. oko nas su bile krave konji

    ovce. izašli smo na prugu. i rastali se na jednom uglu. baš je bilo

    sivo. teško mi je bilo da hodam. ali korak po korak. kupio sam dve

    čašice suncokreta da mi vreme brže prođe. na kraju dana je

    sinulo i sunce. kao da sam ga svojom strpljivošću

    izmamio. jeseni zarumeni se u meni

    suze suze i sunce

    zrenjanin 27.9.1996

     

     

     

    1786/1867

     

    4950  subota prepodne. večna sunčeva svetlost. nigde nikog na putu

    odjednom navre mnoštvo sećanja mnoštvo emocija koje su ostale u telu

     

    4951  smračilo se. zahladilo. popodne. nad dunavom vidim: dan je posivio

     

    4952  trebalo bi poseći nokte na nogama

     

    srce bi moglo

    1480. hodanje

    stao sam na kraju pred stanom

    u kome spavam i naslonio se na ogradu

    mosta. ne čekam nikoga niko me ne čeka. od

    toga bi moglo srce da mi prepukne. ali ipak nebo

    je tu i život u meni je živ. suze suze i sunce

    otvoriti se slovu i imenu da me hrani

    zrenjanin - novi sad 28.9.1996

     

     

     

    1788/1865

     

    4953  septembar odlazi sa toplim suncem. već danima osećam hladnoću ispod kolena

     

    4954  pomolim se i podignem glavu. nebo se plavi. okrećem se oko

    sebe i gledam ga. nigde ništa samo plavo i ovaj usamljeni zeleni jablan

     

    4955  žurim. gde žurim

     

    4956  neki sitan vez u meni

     

    kilometri samoće

    1481. hodanje

    treperim to su kilometri samoće

    ima takvih dana na suncu tamnih kao

    noć. otvoriti se slovu i imenu da me

    hrani. punoća poniženja prethodi

    punoći savršenstva

    novi sad 30.9.1996

     

     

    i

     

     

    svakom kažem

    na tvojoj sam strani

     

     

    ovom ulicom se izlazi iz grada ka kelebiji na granicu. ne uvažavam ih i ne prelazim više

     

     

    samovanjem se na putu utišavam. ništa drugo nego pažljivost

     

     

    oduvek me je privlačila mistika. čin zatvaranja usta... voleo bih da je sve u ovim

    knjigama napisano iz ćutanja. da su ove rečenice samo most između mog i tvog ćutanja

     

     

    sunčano prohladno prepodne. bezrazložna sreća

     

     

    umetnost hrabrosti. kaplju mi suze na plavi džemper

     

     

    ne čekam nikoga niko me ne čeka. od toga bi moglo

    srce da mi prepukne. ali ipak nebo je tu i život u meni je živ

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si zahvalnost

    a ne nagrada

    i zato i jesi

    božija

    i

    svačija

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    po svemu sudeći mera je samo sve

    9. septembar 2025.

    27673. dan mog života

     

     

    1762/1891

     

    4883  hodamo nasipom ka tarašu dragana i ja. pred nama tri

    magarca i jedno pule. jedan od magaraca je lep skoro kao dragana

     

    4884  da smo mi ovi karfioli i kupusi mi bismo na ovoj kiši slavili kaže dragana

     

    4885  pogledaj sad tamo kako je jaka kaže

    mi pokazujući dugu koja se prostrla preko neba

     

    4886  treperi kiša na suncu i blešti lišće u treperenju svetlosti

     

    voda se okrene

    1461. hodanje

    dobro sam ti i kazo rekao mi je

    uz vino dušan kirćanski dobro piši nemoj

    da te uhvatim za reč dodao je. i posle je rekao

    slušaj banaćanine i čućeš kosmos. tako sam sa njim

    uz pijanstvo završio dan u kome sam hodao nasipom

    pored tise sa draganom. mnogo smo ćutali u ćutanju

    koje je prijalo kao milovanje lišća po ramenima u tihim

    ulicama. pred tarašem je počela kiša i mi smo kisnuli

    usput smo ubrali grožđe šljive orahe i slatke letnje

    jabuke. ispunjeni dan me je ispraznio. čist i prazan

    spreman za ljubav. za danas nemam više reči 

    staza na nasipu je podrhtavala kao

    ritam u hodanjima

    zrenjanin 4.9.1996

     

     

     

    1763/1890

     

    4887  pet je popodne u mužlji i gusti tamni oblaci nad njom

     

    4888  sve jače se čuje vetar u granama

     

    4889  kada u trenucima u kojima se priprema nevreme

    sve zatamni preostala svetlost ozaruje lica kao pred vaskrsenjem

     

    4890  skrenem na zemljani put koji me vodi na kraj mužlje kod dobrih ljudi valerije i radice

     

    4891  sada im vidim krov kućice iznad malog polja kukuruza

     

    preosetljivost

    1462. hodanje

    vraćam se na prenoćište mokrih

    ramena i mokrih nogu. kiša je počela čim

    sam stigao kod valerije i radice. kroz otvorena

    vrata slušali smo je i gledali kako pada po zemlji

    njihovog malog dvorišta. pred polazak je u njihovu sobu

    kroz mali prozor zasijalo sunce. sada će se pojaviti duga

    rekao je radica. valerija je stala na otvorena vrata i tražila je

    po nebu. celim putem u povratku iz mužlje sam kisnuo. u

    ulici zmaj jovinoj pred mostom jedna usplahirena devojka

    me je pitala gde je ovde autobuska stanica. ima u

    beskućništvu neke tople jeze koja zagreva dušu

    duši je toplina dom. staza na nasipu je

    podrhtavala kao ritam u hodanjima

    hodam dušu mi greje

    prohladna noć

    zrenjanin 5.9.1996

     

     

     

    1764/1889

     

    4892  kao dete šestog septembra sam polazio u školu. danas duva hladan vetar a

    sunce šara kroz tamne oblake. sa jedne strane puta visoka trava pustare seže sve do

    njiva pred aradcom. na drugoj strani trska a iza nje polje suncokreta pa linija plavog

    horizonta. i onda bokori belih oblaka koji se ka gore utapaju u veliku površinu tamnosivog

     

    4893  počinje kiša sjaji se na asfaltu. pevanje sam u kišnjenju

     

    4894  iskustvo sa ruže lutanja me čini bezbrižnim dok kisnem na otvorenom putu

     

    vođenje ljubavi

    1463. hodanje

    još mi slika vlažnog neba ispunjava

    telo. vetar mi je duvao u grudi. ulazio sam u

    događaje nad ravnicom. zemlja je bila mirna a nebo

    se kretalo. kao da sam raširio ruke grlio sve oblake i

    dušu vetra. nedogled se širio a nebo spuštalo. srce

    mi je sazrevalo kao grožđe. hodam dušu mi greje

    prohladna noć. slatko srce u zajedničkim

    grudima

    zrenjanin - novi sad 6.9.1996

     

     

     

    1765/1888

     

    4895  lako sam se obukao a zahladilo je. najhladnije mi

    je po rukama pa ih zabacim za leđa sklanjajući ih od vetra

     

    4896  veče je hladno je. promiče kišna prašina. uvlačim se u sebe i iznutra posmatram

     

    4897  vetar duva kroz stražilovsku ulicu i zato se

    povučem iz nje dok čekam zeleno na semaforu

     

    uživanje

    1464. hodanje

    smrzavao sam se ali

    mi je prijalo jer sam prihvatao

    hladnoću kao što to radi drveće korov

    zgrade zeleno. vetar je slabio ili se pojačavao

    tražeći svoj put kroz ulice. gore u lišću vetar je

    postajao zvuk. valjalo se more u granama. na

    ulicama nije bilo nikog. gledao sam i slušao. poneki

    automobil bi poremetio muziku vetra a u zvuku

    motora pojavila bi se priča o čoveku u njemu. priča

    o čoveku koji je negde krenuo. po lek. na piće

    negde daleko. slatko srce u zajedničkim

    grudima. kad jedne hladne subotnje

    večeri progovori prvi jesenji dan

    novi sad 7.9.1996

     

     

     

    1767/1886

     

    4898  ne mogu ništa da zapišem

     

    prazno je srce moćnije od svega

    1465. hodanje

    pred kraj hodanja je sinulo sunce. sada mi je u džemperu

    toplo. zavrnuo sam rukave. ruke su mi prljave od prašnjavih

    ubranih šljiva. nos mi je pun. pre hodanja nisam obavio veliku

    nuždu teško je sada osećati se čist. nevolje su iskušenja. bolje

    je da mislim na galebove i zaostalo kamenje u livadi. sunce

    zalazi za oblak i opet je hladno. kad jedne hladne subotnje

    večeri progovori prvi jesenji dan. u mojim butinama

    cveta poljsko cveće

    novi sad 9.9.1996

     

     

     

    1768/1885

     

    4899  potišten sam. ali kad sam ugledao široko nebo

    penjući se na most za trenutak mi je radost napunila grudi

     

    4900  rosi kišica putuju kišni oblaci

     

    4901  na istoku se rodila velika duga

     

    ogoljenost grli beskraj

    1466. hodanje

    potištenost je ostala do kraja ali se nije

    proširila. sa tim sam zadovoljan. a ovi novi

    tmurni oblaci na kraju hodanja i prohladni vetar

    koji raznosi vlagu me čak i oraspolože. neka ih

    neka je tako kako je. u mojim butinama cveta

    poljsko cveće. svaki dan zaslužuje

    poštovanje

    novi sad 10.9.1996

     

     

     

    1769/1884

     

    4902  dnevnik o žitu

    5. XI 1994. danas sam video polje žita. pšenica je već nikla celo se polje zelenilo

     

    8. XI 1994.  ja idem a žito raste

     

    10. XI 1994.  žito je neuništiva trava

     

    15. XI 1994.  žito najzelenija trava u jeseni

     

    16. XI 1994.  danas kisnemo pšenica i ja

     

    17. XI 1994.  crna zemlja je ištrikana sa zelenim vlatima žita

     

    22. XI 1994.  rosa na žitu koraci po putu

     

    28. XI 1994.  žito rasti. ja hodam

     

    29. XI 1994.  svaki dan gledam u nebo i mislim na žito

     

    30. XI 1994.  uhvatilo me danas i beznađe i mrak

    i hladnoća. sasvim dovoljno da mislim na žito

     

    9. XII 1994.  gladan sam. da li je žito gladno. ko je hleb žitu

     

    16. XII 1994.  ugledam žito priđem mu kleknem i poljubim ga

     

    22. XII 1994.  na crnoj zemlji beli sneg. u crnoj zemlji belo žito raste

     

    23. XII 1994.  svako leto nosi svoje žito

     

    6. I 1995.  sneg je pokrio žito. čuju se samo gladne ptice. samo rast greje žito

    (iz rečnika hodanja)

     

    iscrpljen

    svaki dan zaslužuje poštovanje

    sa tobom sam ma gde bila

    novi sad 11.9.1996

     

     

     

    1770/1883

     

    4903  juče nisam hodao. bio sam iscrpljen do poništenja. pritisla me tuga. tuga kao ceo svet

     

    4904  prepuštanje je bog. susret ličnosti

     

    4905  moje stvari su uvek spremne za put rekao mi je preksinoć janko šaš

     

    4906  danas je devetnaesti dan štrajka radnika u kragujevcu. svaki dan dok čitam izveštaj

    u novinama o njihovom štrajku drhte mi grudi. juče je jedan od njih dimitrije žarić rekao

    ja sam radnik u iscepanim cipelama i izlizanim pantalonama ali mi je srce čisto

     

    hrabrost

    1467. hodanje

    hodao sam izlazeći iz

    novog sada i onda ulicama

    beograda padala je kišica. bez

    uporišta srce mi je bilo mlado. sejač

    ljubavi. ljubav je hrabrost. sa tobom

    sam ma gde bila. hrabrost ljubljenja

    novi sad - beograd 12.9.1996

     

     

     

    1771/1882

     

    4907  kisnemo vlada tupanjac i ja. idemo do beomerksa. nenad baturan treba da mi

    da sto maraka. vlada i ja nastavljamo da hodamo do radija b 92. razgovaram sa darkom

    radosavljevićem. vlada i ja kasnije pričamo o načinima kako da promovišemo i prodajemo

    ove knjige. na ulici sretnemo nenada rackovića. nastavljamo do dragane erdevički. ne

    mogu da mi se ugreju noge. nastavljam do slobodana ilića i tanje rosić

     

    4908  dragana mi je poklonila meki plavi džemper

     

    pokisli

    1468. hodanje

    i posle ponoći dok sam

    se vraćao je padala kiša

    sliva se dar po meni. hrabrost

    ljubljenja. više od ovoga

    nisam mogao zapisati

    na kiši

    beograd 13.9.1996

     

     

     

    1772/1881

     

    4909  ja sad nemam pojma gde smo i ne znam kako da se vratim kaže mi peđa srećković

     

    4910  hvala. kilometri kao da nisu postojali rekao je

    na četrnaestom kilometru rastajući se sa mnom

     

    4911  juče je umrla judita šalgo

     

    4912  na prohladnom vlažnom predvečerju gledam

    belo poljsko cveće kako kruži nasipom saobraćajne petlje

     

    fijuci svetlosti

    1469. hodanje

    kod zemun polja sam sa peđom

    hodao ka tamnoplavom nebu kojim su

    munje bljeskale i bičevale predeo. posle

    zemun polja sam ostao sam i preda mnom se

    nebo svetlilo. malopređašnja tama mi je ostala iza

    leđa. kod novog sada sam podigao rukave plavog

    džempera da me hladnoća još više ohladi. na kraju

    hodanja sam se smrzao. davao sam snage miroslavu

    mandiću jednom od junaka ove knjige. afirmisao

    hladnoću takođe jednog od junaka. više od ovoga

    nisam mogao zapisati na kiši. predavao

    sam se da bih davao

    beograd - novi sad 14.9.1996

     

     

     

    1774/1879

     

    4913  po svemu sudeći mera je samo sve 

     

    4914  malopre je pokopana judita šalgo. opada lišće

     

    4915  najduži put je lutanje. lutanje je način - hodanje čin

     

    4916  ne mogu dati više nego što imam ali dajem sve jer sutra je novi dan

     

    vinogradima

    1470. hodanje

    posle groblja sam hodao bez

    koncentracije. raspršen. odlutao. odhodao

    sam do dade. zagrlila me je. hodali smo stazama

    kroz vinograd. brao sam grožđe. posle su mi bile hladne

    ruke. dada mi ih je grejala. rekla mi ti si dragulj i otišla. na

    povratku mi je bilo baš hladno kijao sam. curio mi je nos

    dva momka koja su prodavala benzin su gurali jedan

    drugog da bi se ugrejali. teško je biti sam. predavao

    sam se da bih davao. sam sa svima

    novi sad 16.9.1996

     

     

     

    1775/1878

     

    4917  tragovi

    nevidljivim tragovima koji ostaju iza mojih koraka slikam

    plavu ružu na tlu. to je razlog hodanja. da ruži poklonim svet a

    svetu plavu ružu. kao što su moji tragovi nevidljivi tako su nevidljivi i

    tragovi svih ljudi koji su već prolazili putevima i stazama kojima hodam i

    ja. mi se međusobno razumemo na stazi koju stvaramo. iako na putu često

    nema nikoga ja ih sve osećam. ne bi ni puta bilo da nije tragova. pogotovo

    onih koji su samo od tabananja i nastali. onih kroz šumu. na nasipima. preko

    pustara i travnjaka. hodali su tuda već ljudi. vidim ih iako nema nikoga. svi naši

    koraci su jedna priča za nomade ravnih i pustih stepa uspraviti se držati se

    uspravno značilo je postojati biti u postojanju. to je priča o stopalima koje pišu

    po zemlji da bi nam šake bile slobodne i hodale po stazama rečenica. tragovi

    su neizgovorene reči. nevidljive slike. tragom tragova tražim da bih tragove

    nastavio da bih svojim tragovima tragove sačuvao. da bih voleo

    one što su pre mene hodali. one što će hodati. da

    bih tragovima u dolini suza već ljubio

    (iz rečnika hodanja)

     

    temperatura

    sam sa svima. temperatura

    mi greje tri dana nahlađeno telo

    novi sad 17.9.1996

     

     

     

    1776/1877

     

    4918  tetovirana ruža

    znak ruže lutanja je plava ruža sa žutom

    evropom u sebi i levo i desno plavo stopalo na

    kraju peteljke. svedeniji znak ruže lutanja je samo linija

    škrabanja (lutanja) koja liči na ružu. taj znak mi je na

    levoj podlaktici. šesti znak kojim je tetovirana narukvica

    mog dosadašnjeg životopisa. ružu sam istetovirao četvrtog

    aprila 1989 na svojoj izložbi u galeriji studentskog kulturnog

    centra u beogradu. prve ubode na ruci su mi načinili dolores

    čaće. iva šijan. duška ban. vesna milović. drugog septembra

    1996 istu ružu sam istetovirao dadi na desnom ramenu

    to je istorija. obeležiti se. reći da i hodati

    (iz rečnika hodanja)

     

    zlatni otok

    1471. hodanje

    hodao sam sa vladom barbulom

    hodali smo prugom. pas ovčar nam nije

    dozvolio da prođemo pored njegovih krava. pričali

    smo o paranoji. vlada čita ružu lutanja. pitao me je ko

    je nataša. vesna. jelena. pričao sam mu i setio se događaja

    sa početka ruže. na kanalskom nasipu smo pravili fotografije

    bosonog koraka. posebno krupnjake otečene ahilove tetive. u

    toj nateklini santimetra veličine sada je cela evropa. zlatni

    otok. izdrži radosnice moja. temperatura mi greje tri 

    dana nahlađeno telo. raduj se i ne boj se

    novi sad 18.9.1996

      

     

    i

     

     

    prepuštanje je

    bog. susret ličnosti

     

     

    davao sam snage miroslavu mandiću jednom od junaka ove knjige

    afirmisao hladnoću takođe jednog od junaka... predavao sam se da bih davao

     

     

    najduži put je lutanje. lutanje je način - hodanje čin

     

     

    nevidljivim tragovima koji ostaju iza mojih koraka slikam plavu ružu 

    na tlu. to je razlog hodanja. da ruži poklonim svet a svetu plavu ružu

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    izdržala

    si i sad si

    nadahnuće

    svakom

    da

    izdrži

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

    retke su jednostavne knjige o jednostavnom

    8. septembar 2025.

    27672. dan mog života

     

     

    1746/1907

     

    4850  prolazi leto

     

    ka radosti

    1447. hodanje

    sa jedne strane čekanje koje

    razara strpljenje a sa druge neumitna

    prolaznost. tu sam da se ne bojim. da se

    prepustim strahu i melanholiji od vremena i da

    se ponovo rodim. svih ovih godina gordošću 

    sam čuvao svoj bol štiteći se i štiteći bol drugih 

    od života samoživih. gordost je odradila svoje

    vreme je da ode u muzej a bol da se pretvori

    u radost. dečače nisi sam na zvezdi. ćutali

    smo kao laste koje kisnu u letu

    voljo budi ljubav

    novi sad 19.8.1996

     

     

     

    1747/1906

     

    4851  hodam žustro trudeći se da otpatim i tvoju bol

     

    4852  kako su krupne i slatke ovogodišnje šljive

     

    4853  ljubav je jedino što me interesuje sećam se jučerašnjih reči džona kasavetisa

     

    po kasavetisu

    1448. hodanje

    čekao sam na mostu. čekanje je

    bilo uzaludno. krenuo sam na popovicu

    znojio se. susreo se sa bolom u sebi. pitao

    se šta je umetnost ruže u današnjem danu i

    nisam znao odgovor. sad znam: srce na putu

    na kraju hodanja pored dunava njegova

    svežina me je umirila. voljo budi ljubav

    dođi do svog srca i kreni

    ka mom srcu

    novi sad 20.8.1996

     

     

     

    1748/1905

     

    4854  uređivati sebe kao dom boga

     

    vrt si

    1449. hodanje

    ništa nije važnije nego da čovek

    bude u stalnoj vezi sa nerazumljivim kaže

    bela hamvaš. baš tako hodam i ne razumem. ne

    razumem otkud mi snaga. ne razumem kako je želja

    tako nedokučiva. ne razumem otkud u meni toliki bol i

    kako se on ipak smiri preobrazi u radost. molio sam se

    da mi svaki otkucaj srca bude ljubav. zamišljao da svaki

    dan ispisujem reč ljubav da bi se ozračio njome. pa ja je

    ispisujem svakim korakom setio sam se. putovao sam

    kroz svoje nerve i krv u najudaljenije delove sebe sa

    porukom nisi sam. ostrvo si ali nisi sam. udaljena

    zvezda si ali nisi sam. vrt si boga slao sam

    poruku u beskraju moga tela i duše

    dođi do svog srca i kreni ka 

    mom srcu. vrtlar na posao

    novi sad 21.8.1996

     

     

     

    1749/1904

     

    4855  samo kap njene ljubavi bi preporodila moju snagu. promenila je u spokoj

     

    4856  lije znoj mislim na zimu

     

    4857  milujem visoke vlati trave jer ih nikad više neću uzbrati

     

    lutati

    1450. hodanje

    raspršenost. teško je pokupiti

    se. biti dostojan života. milina. ljubav

    nije zagonetka nego rešenje kažu. uteši me

    misao na vitgenštajna. monea i njegove lokvanje

    ad rajnharta i njegove tautološke slike. setila sam 

    se kako si me jednom pogledao. često se toga setim

    danas sam bila na njivama pa pod jednim orahom koji

    raste na mravinjaku. pisala sam pesme ovih dana i lutala

    otkrila sam viljem karlos vilijamsa. sve se sjajno sjedinilo u

    meni. nedostaješ mi piše mi danas osamnaestogodišnja

    dragana varadinac. vrtlar na posao. lutati i sresti se

    novi sad 22.8.1996

     

     

     

    1750/1903

     

    4858  pala je kiša. vazduh se rashladio. ali iz asfalta izbija toplota

     

    4859  u kratkim pantalonama i majici kratkih rukava telo

    je slobodnije i lakše diše. direktnije je povezano sa svetom

     

    ja sam srećan čovek

    1451. hodanje

    prekinuo sam današnje hodanje na osmom

    kilometru nastavio ga noću i sada se pred jutro

    vraćam. sa druge strane ulice je zastao pas i gleda

    me. lepo mi je kad vidim sebe kao čoveka koji se vraća

    pred jutro. retke su jednostavne knjige o jednostavnom

    voleo bih takve da čitam. pošto ih nema takvu pišem

    približavajući se gradu susrećem mlade momke koji se

    vraćaju iz noćnog života. preko mosta nad dunavom

    vazduh je bio vlažan kao reka. ja sam srećan čovek

    jer hodam i lutam jer živim u ruži lutanja. lutati i 

    sresti se. srećan sam vetar praskozorja

    to zna

    novi sad 23.8.1996

     

     

     

    1751/1902

     

    4860  ruža lutanja je roman: karnevalizacija nizanja. miroslav

    mandić 1751 dana hodanja nastavlja svoje lutanje u nedokučivoj avanturi

    jednostavnog. pita se a još ne zna odgovor. izgubio je sebe postajući postojanje

    plava ruža u vremenu umiruje njegovu beskućničku dušu. beskućnik je voljeni u srcu nevinih

     

    4861  ruža lutanja je poezija: pevanje o spajanju. letnje lišće topola pored

    dunava treperi na toplom vazduhu hraneći mojim pogledom svoje korenje u zemlji

     

    4862  ruža lutanja je dnevnik: dostizanje iskrenosti. borba sa sobom

    ostati sa svim izgovorenim rečima koje su anđeli. put u boljeg sebe iz

    sebe ljubavlju. iz sebe rovitog i ranjenog koji bi se predao u zagrljaj

    miroslav mandić kome je bez tebe teško sa miroslavom mandićem

     

    4863  ruža lutanja je mistički tekst: srcem srcu

    monohromija istog. bleštavilo sadašnjosti. telo u srcu ljubavi

     

    bašta iskustva

    1452. hodanje

    srećan sam vetar praskozorja

    to zna. bezdan ponavljanja

    novi sad 24.8.1996

     

     

     

    1753/1900

     

    4864  našao sam prljavu plavu maramicu. sada mi je u džepu

    opraću je i od sada ću je noću vezivati oko ruke da mi u snu budi ljubav

     

    sa dečakom

    1453. hodanje

    kaplje znoj. moleći se podižem

    glavu ka suncu. na pola puta se susretnem

    sa velikim dečakom vladom tupanjcem. on se oseća

    tako a ja se osećam onako. potišteni svratimo na pivo

    u improvizovanoj kafani na obali dunava. pričamo o

    vremenu u umetnosti. o sporosti. o načinima recepcije

    ruže lutanja. o neispavanosti kao najopasnijem umoru

    pri kraju hodanja pijemo vodu kao odgovor. bezdan

    ponavljanja. hrabrost za lepotu

    novi sad 26.8.1996

     

     

     

    1754/1899

     

    4865  da potrebna je hrabrost za hodanje ovom uskom stazom

    na nasipu. jer da nije tako bila bi šira i nekog bih sreo na njoj

     

    4866  skinuo sam prsluk i mokru majicu od znoja da bih sunčao kožu

     

    prsti stopala jedne noge

    1454. hodanje

    sunce polako pada. vraćam se. ništa

    posebno osim veličanstvenog. prsti stopala jedne

    noge me uz pomoć zemlje odbace dalje i sačekam se

    na petu druge noge koju pokret već odvaja od zemlje

    i odbaci me dalje u dubinu nerazumljive ruže

    hrabrost za lepotu. kada je čula moje

    korake patka se sjurila u trsku

    novi sad 27.8.1996

     

     

     

    1755/1898

     

    4867  kroz vrućinu šara jak vetar

     

    4868  još visoko sunce. prelazim partizansku ulicu. prešao sam je. na drugoj strani

    skrećem u ulicu radoja domanovića puštajući lišće smokve da mi očeše kosu i čelo

     

    4869  stara žena u crnini sedi na šamlici. pored sebe je stavila drugu

    čekajući drugaricu koja će doći da zajedno sede u hladovini popodneva

     

    4870  u tihoj ulici čujem svoje korake kako sporo hodaju

     

    što si tako nisko pao

    1455. hodanje

    vrućina uminjuje. sve liči na letnje popodne u

    malom gradu. deca se igraju. skupljaju divlje kestenje

    odrasli zidaju i kupuju obilazeći prodavnice. letnji vetar

    nadiže haljine žena i majice muškaraca. na mom sasušenom

    licu od znoja vetar i sunce su ostavili tragove. na pijaci skupljam

    bačene paprike i jedan prodavac mi kaže što si tako nisko pao

    kako da mu objasnim da skupljam sa zemlje da bih saosećao sa

    gladnima. bio sam smiren i sasvim malo posramljen. taman

    toliko da se radujem. kada je čula moje korake patka 

    se sjurila u trsku. posle hodanja kupaću se

    u dunavu da isperem svoj stid

    novi sad 28.8.1996

     

     

     

    1756/1897

     

    4871  volim ove trske kad po njima prelazi vetar kaže mi vlada barbul

     

    4872  kako me uzbuđuje ova uska staza. noge se moraju preplitati da bi

    se ostalo na njoj. obrasla je travama a na njoj ni travke. staza majka puteva

     

    majka puteva

    1456. hodanje

    u jednom trenutku sam uživao u

    pomisli da nekoliko sledećih dana hodam

    bez traga u tekstu. odmaralo bi me to. opet bi

    na tim stranicama bile zlatne laste koje lete kroz

    umorno plavo srce. plamen u kojem se spržio leptirić

    rečenica od glasa božijeg mlade su košute. posle

    hodanja kupaću se u dunavu da isperem svoj

    stid. volim portugaliju i amaliju rodrigez

    novi sad 29.8.1996

     

     

     

    1757/1896

     

    4873  tri puta. put askeze. put gnoze put ekstaze. ili. svaki dan polazim

    sa ispaštanjem. nastavljam spoznajom. završavam zanosom

     

    4874  ovo je moje prvo veliko hodanje sa tobom. najiskreniji razgovor do

    sada. bez trunke gordosti i bola. patike su mi pocepane ali izdržavam. iako u

    knjigu ruže ulazim tek na pola puta volela bih da se u njenih pet sledećih delova

    češće pojavljujem. volela bih da u sedmom delu knjige hodam sa tobom bosa i 

    na istom ovakvom vetru u svojoj lakoj cvetnoj crvenoj haljini jer čini mi se da

    tada neću više razlikovati moje telo od tela puta kaže mi ista mandić

     

    volela bih

    1457. hodanje

    hodao sam sa istom mandić

    poznajem je od rođenja. sada joj je

    devetnaesta. bivša beba govori. sanja

    mašta. kada se ponovo pojavi u ovoj knjizi

    koliko i šta će se promeniti u njenom životu

    volim portugaliju i amaliju rodrigez. dani

    odmeravaju život teku u

    neprestajuće more

    novi sad 30.8.1996

     

     

     

    1758/1895

     

    4875  juče mi je prijatelj ortoped pogledao natečenu ahilovu tetivu

    i rekao da je lek u smanjenju dnevnog broja kilometara. ne više od deset

    rekao je. ja se ipak nadam da će me pažljivost i smisao ruže sačuvati i da će

    tetiva izdržati još ovih nešto više od trideset hiljada kilometara preda mnom

     

    tuga usamljenosti

    1458. hodanje

    ceo dan je bio topao i tmuran. sve se stišavalo u praznini subote

    subota je prijala ritmu kojim sam smirivao bol u tetivi. hodao sam sa draganom

    ćirjaković. prvi put je hodala ovakvu dužinu. baš mi je to potrebno rekla je. šta

    ponesu sa sobom svi oni koji hodaju sa mnom. da li i oni osećaju nešto od bašovog

    saveta važno je da ti duh bude visok u svesti istinskog razumevanja a da pri tom ne

    zaboraviš vrednost onog što je obično. uvek traži istinu lepote. svaki se put vrati svetu

    običnog doživljaja. danas sam prvi put pročitao da je njegovo lutanje trajalo deset

    godina. znači ne ići tragovima starih već tražiti ono što su oni tražili. dani

    odmeravaju život teku u neprestajuće more. ponovljena rečenica

    ponavlja poznati miris ruže

    novi sad 31.8.1996

     

     

     

    1760/1893

     

    4876  dobrodošla jeseni kažem gledajući u tamne

    vlažne oblake iznad kojih sija popodnevno sunce

     

    4877  prelazim most iznad stranda. na kupalištu

    nema nikoga. u daljini iza fruške gore pada kiša

     

    4878  kad je čuo moje korake veliki kraljevski puž je uvukao rogove

     

    4879  mašim se levom rukom za cigare u džepu i napipam

    paradajz. zaboravio sam na njega. malopre sam ga našao na stazi

     

    4880  u istom dvorištu nedozrelo crno grožđe i roza ruže koje precvetavaju

     

    slatko hodanje

    1459. hodanje

    vraćajući se odjednom se pojavio ispred

    mene ostatak crvenog bedema petrovaradinske

    tvrđave. puteljak u njegovoj blizini kojim se noćas

    slivala kiša me povuče gore ka mostu. bilo je slatko

    današnje sporo hodanje. možda bi prijatelji rekli

    neobavezno razgledanje. spontano proučavanje

    ozbiljno druženje u neozbiljnom vremenu

    ponovljena rečenica ponavlja poznati

    miris ruže. na kraju hodanja će me

    sačekati kebra prijatelj

    novi sad 2.9.1996

     

     

     

    1761/1892

     

    4881  ubrao sam dva velika crna grozda. pojeo sam ih

    oblizao lepljive prste sada su se već osušili i ne lepe se više

     

     

    4882  miroslave ti si volt vitmen zato što si krenuo onako kako je on pisao. zato što on

    kao ni ti ne pravi razlike. ja to znam i zato se ja pored tebe lako menjam i srećna sam jer si

    ti tu a ako si ti tu ja osećam da je moja hrabrost jako velika kaže mi dragana varadinac

     

    dragana

    1460. hodanje

    na par kilometara pre zrenjanina

    mi je u susret dolazila dragana. osamnaest

    joj je. malopre me je ispratila do miletićeve nad

    kojom je kao i celim zrenjaninom pala noć. sveže je

    veče i hladno mi je po golim rukama. volim što sam

    rekao da mi je hladno po golim rukama. u toj rečenici

    osetim lepotu jezika. slavljenje činjenica. poreklo

    nade. na kraju hodanja će me sačekati kebra

    prijatelj. za danas nemam više reči

    novi sad - zrenjanin 3.9.1996

     

     

    i

     

     

    uređivati sebe

    kao dom boga

     

     

    retke su jednostavne knjige o jednostavnom

    voleo bih takve da čitam. pošto ih nema takvu pišem

     

     

    tri puta. put askeze. put gnoze put ekstaze. ili svaki dan polazim

    sa ispaštanjem. nastavljam spoznajom. završavam zanosom

     

     

    zato se ja pored tebe lako menjam i srećna sam jer si ti tu a ako si ti

    tu ja osećam da je moja hrabrost jako velika kaže mi dragana varadinac

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    bilo mi je

    naučiti da ne

    učim nego da

    samo jesam

    ruža lutanja

    podavanja

    ljubljenja

    bdenja

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    osećam: najveće energije i tajne su jednostavne

    6. septembar 2025.

    27670. dan mog života

     

     

    1733/1920

     

    4816  bacam se: letim naručjem boga

     

    4817  beli nakrivljeni zid i beli cvetovi drveta u krajiškoj ulici gde paradajzi još ne dozrevaju

     

    4818  u jednom trenutku primetim: dohodao sam od ponoći do popodnevne svetlosti

     

    4819  bordo ruže u zelenoj krošnji lešnika

     

    4820  uminulo sunčano popodne jedna žena u zelenoj majici i braon suknji

    sa žutim cvetovima hoda ispred mene. u levoj ruci nosi belu papirnu kesu

     

    4821  citiram slobodana ilića koji je citirao izreku umreti to nikada neću moći

     

    4822  žena ispred mene je zastala i priča sa čovekom

    koji sedi u dvorištu svoje kuće. kaže ajme meni jebla je glava

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 14

    1436. hodanje

    hodanje od jedan popodne do šest. sve više prodavaca

    lubenica pored puta. krupne su verovatno i slatke ove godine

    mislim u slikama i iznenada mi se pojavi rečenica sad kad radi

    duša. prošao sam podne i za dva-tri dana ću se uvući u mrak

    potonuću u njega kao u vodu. hodanje završavam uskom

    stazom. zaslužio sam lepu rečenicu: dobrota je cvetanje

    uskom stazom sam ti sve rekao

    novi sad 6.8.1996

     

     

     

    1734/1919

     

    4823  još je visoko sunce kako da ga ne osetim na svojim ramenima

     

    4824  bog je svaka želja. želja za bogom

     

    4825  čovek na otvorenom traktoru je zastao i snuždenih ramena mi

    klimnuo glavom da mu se pridružim i da me poveze ka bukovcu. hvala

    hodam rekao sam. još jednom je povio ramena blagim pogledom me

    razumeo i nastavio dalje. da li sam bio dostojan njegovog poziva

     

    4826  hodam da mi svaka reč bude sloboda istina ljubav

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 15

    1437. hodanje

    hodanje od četrnaest do devetnaest. prvi put hiljadu sedamsto

    trideset četvrtog dana ruže lutanja hodao sam u kratkim pantalonama

    mogla bi to biti svetska vest dana. kao što je jednom bio muzej pasa

    lutalica vitkijeviča. sloboda je sloboda ni u snu nikog ne uplašiti. ne bih

    mogao hodati kada bih zaboravio i živeo bez odsustva saosećanja

    sa bednima gladnima i nesrećnima. uskom stazom sam ti sve

    rekao. izgovaram velike reči jer su one posledice

    tako malog koraka

    novi sad 7.8.1996

     

     

     

    1735/1918

     

    4827  ko krene bilo gde i bilo kad videće ružu

     

    4828  hodanje je kao bajka kaže u bukovcu saša lav

     

    4829  kad hodaš umetnost hoda sa tobom kaže mi

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 16

    1438. hodanje

    hodali smo od petnaest do dvadeset časova. saša lav i ja

    došao je danas iz leskovca četirsto kilometara daleko da bi hodao

    ruži lutanjamoje telo je moja zemlja i ja sa njim komuniciram sa

    drugim zemljama rekao mi je. upoznali smo se pre mesec dana

    čitao je ove knjige i sa njima hodao. molio se. studira slikarstvo

    u prištini hodajući između sukobljenih strana na kosovu

    izgovaram velike reči jer su one posledice tako malog

    koraka. lepota je verovanje volim lepotu

    novi sad 8.8.1996

     

     

     

    1736/1917

     

    4830  za nekoliko dana koliko je odsustvovao vlada tupanjac

    sazrele su najlepše šljive na putu. umetnost je zrenje kažem mu

     

    4831  poljubac u srce

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 17

    1439. hodanje

    hodanje od šesnaest do dvadeset jedan. veče se oseća u

    sumraku i ljudima koji se polako spremaju da uđu u kuću. vraćamo

    se. prvi put se vraćamo u noć. noćni kišni oblaci su legli na most

    odsjaji u vodi. pre desetak dana noć se završavala u svitanju a

    sada počinje u sumraku. moje hodanje je ljubavna pesma

    užareno srce na usnama. lepota je verovanje volim

    lepotu. toplo je u modrom sadašnjosti

    novi sad 9.8.1996

     

     

     

    1737/1916

     

    4832  volim da prelazim i gledam ljude kako prelaze most

     

    4833  slomljeno srce ćuti

     

    4834  trčim da izbacim bol

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 18

    1440. hodanje

    hodao sam od pet popodne. vraćam se kupa me noć

    subota je. mislim da ću se noćas napiti crnog vina. možda

    će mi biti malo lakše. sramota me je što patim ali ne želim to

    da skrijem. istina i iskrenost čini lepo. dečak u meni čuva

    zvezdu. toplo je u modrom sadašnjosti. izgubljen

    zalutao na zvezdi nepoznatoj zvezdi

    novi sad 10.8.1996

     

     

     

    1739/1914

     

    4835  hodanje me utelovljuje u vremenu da bih postao umetnošću

     

    4836  u višemesečnim razgovorima sa dadom u kojima se ona opirala

    bojala dvoumila osećao sam se povređeno. u razgovoru koji smo vodili malopre

    uz jedno pivo u predvečernjoj tišini sedeći na betonskoj sokni i gledajući u travu

    i korov osetio sam miroslave voli sebe jer tako ćeš voleti svet jer ti si sam

    svet. da li je tim osećanjem niklo seme radosti u meni

     

    4837  pala je noć toplo je promiču prve kapi kiše

     

    4838  osećam: najveće energije i tajne su jednostavne

     

    4839  zvuk zrikavaca boji predeo

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 19

    1441. hodanje

    hodanje od osamnaest do dvadeset tri. jednostavnost

    hodanja mi donese jednostavnost uvida. lako kažem velike

    istine. moje slabosti ih ne umanjuju. hodanje je tiho kao noć. voleću

    svoj život da bih lako voleo i tvoj. kada sam se vraćao bio je potpuni

    mrak kao i na početku. uzbudio sam se. krenuo sam iz noći prošao

    dan i ponovo sam u noći. kad bi mi um uvek bio u srcu u nebu

    ljubavi pomislio sam i u tom trenutku je sevnula munja

    ohrabrila me. izgubljen zalutao na zvezdi nepoznatoj

    zvezdi. um žudi da postane vrt ljubavi

    novi sad 12.8.1996

     

     

     

    1740/1913

     

    4840  mogu da te pozovem samo u moje telo da uđeš rekla mi je dada

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 20

    1442. hodanje

    hodao sam od sedam uveče. bilo je slično kao i juče. toplo

    po koja kap kiše zrikavci samoća. velika tenzija u meni bila je

    u neskladu sa tišinom i toplim mrakom pa sam u povratku počeo

    da trčim. znoj je trčao sa mnom. kada sam smirio tenziju ponovo

    sam se osetio u telu. to je samoća. to živci vabe dodir. to telo

    traži put kroz svet. da bi bio celovit moram se naći sa svojim

    telom i svojim rečima. ja sam moje telo ja sam moja reč

    um žudi da postane vrt ljubavi. ali rečmora

    doći iz srca

    novi sad 13.8.1996

     

     

     

    1741/1912

     

    4841  hodamo vlada barbul i ja. pričamo

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 21

    1443. hodanje

    hodanje od dvadeset do jedan posle ponoći. vratio sam

    se smiren. u sobi sam. spreman za ljubav. sve što pogledam

    volim. koga bih sada pogledao bio bi nadojen ljubavlju za večnost

    zvoni telefon. ali reč mora doći iz srca. pričali smo sat i po

    novi sad 14.8.1996

     

     

     

    1742/1911

     

    4842  devet je sati uveče. polazim. noć je. današnje hodanje će biti celo u noći

     

    4843  noć je tamna i puna vlage gotovo bez senki

     

    4844  tišina samo se čuju kiša i moji koraci

     

    4845  kad blesne munja u ovoj rečenici možeš me videti

    kako kisnem u plavoj jakni i kratkim pantalonama

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 22

    1444. hodanje

    hodanje od dvadeset jedan do dva posle ponoći

    pred polazak je u novom sadu bio pljusak a kada sam

    krenuo padala je samo kišica. u bukovcu je bilo suvo a na

    povratku pljusak me je pratio pola sata. uživao sam. jedino

    sam se brinuo da mi se ne nakvase crteži u prsluku pa sam

    jaknu kroz koju je sve curilo držao ispred sebe da se

    kiša sliva i ne lepi za mokro telo. pričali smo

    sat i po. kisnuo sam kao cveće

    novi sad 15.8.1996

     

     

     

    1743/1910

     

    4846  zrikavci se usaglašavaju. pesma sa jedne strane puta odlazi onima na

    drugu. ovi je uzvraćaju a vera midić i ja kroz mrak prolazimo između njihovog pevanja

     

    4847  veru privlači ples. govorim joj o plesu ruže

     

    4848  baciti se u naručje koje ne vidim

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 23

    1445. hodanje

    u deset uveče smo krenuli vera i ja. malo se poznajemo

    dovoljno za uzbudljivi razgovor. priča mi da joj je pre mesec

    dana beskućništvo zapahnulo telo. plesala bi. to i činimo kroz

    noć. lepo dobro i neizrecivo. otići do mora po grumen soli za

    slobodu. prostreti se celim sobom. razgovarati. kisnuo

    sam kao cveće. zapamtiti reči u telu

    novi sad 16.8.1996

     

     

     

    1744/1909

     

    4849  hodam sa dadom njoj su bila posvećena dvadeset četiri

    hodanja od ponoći do ponoći. topla je a boji se da živi

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 24

    1446. hodanje

    krenuli smo dada i ja jedan sat pre ponoći. dvadeset

    četiri dana hodanja od ponoći do ponoći sa osećanjem

    tvoj mi je život važniji od mog. nadam se da će me to osećanje

    voditi dalje. oslobađati od strahova i da ću lakše živeti. sve više

    vidim kako se ljudi boje. boje samog života. taj strah ne vidim u

    dunavu koji teče. nisam ga osećao ni u prohladnom vetru koji

    me je rashlađivao na mostu. niti sam osetio da noć poseduje

    ikakav strah. u povratku smo dada i ja ćutali. ćutanje i noć

    su sinonimi. ćutali smo kao da smo odavno jedno i u

    drugome. kao da su naše reči postale naša tela

    zapamtiti reči u telu. ćutali smo kao

    laste koje kisnu u letu

    novi sad 17.8.1996

     

     

    i

     

     

    da li sam bio

    dostojan njegovog poziva

     

     

    hodam da mi svaka reč bude sloboda istina ljubav

     

     

    ne bih mogao hodati kada bih zaboravio i živeo bez

    odsustva saosećanja sa bednima gladnima i nesrećnima

     

     

    izgovaram velike reči jer su one posledice tako malog koraka

     

     

    miroslave voli sebe jer tako ćeš voleti svet jer ti si sam

    svet. da li je tim osećanjem niklo seme radosti u meni

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    na tebi sam otkrio

    tvoj život mi je važniji

    od mog jer tebi je moj

    život bio važniji od tvog

    i zato si ti ružo lutanja

    za mene večni život

    važniji od mog

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si božija i apsolutna

    ljubav i zato su moje ljubavne

    patnje sa vesnom milović boginjom

    natašom abramović boginjom. jelenom

    bošković boginjom. rajkom sredojević

    boginjom. dadom feljom boginjom

    draganom varadinac boginjom

    minom novčić boginjom na

    tebi ružo lutanja slava 

    boga jedinog

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti si

    obraćanje tebi

    jer si ti ružo lutanja

    pupoljak svakog

    ti u svačijem

    ja

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si svako ko je

    hodao sa mnom

    na ruži lutanja i ja

    ih sve sa verom

    midić na čelu

    pozivam da

    dođu

    da

    hodaju

    sa

    mnom

    na

    ruži

    pupoljku

    bogu

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si jedna jedina

    revolucija odbegle

    mladi svakog i svih

    bića koja hrle milini

    boga jednog

    jedinog

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    izgubiti se

    je početak

    iskupljenja

    ponovo se

    naći je

    početak

    ozarenja

    biti

    odan

    bogu

    je

    početak

    vaskrsenja

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    volim te čedo

    sam tvoje boginjo

    moja. boginjo boga

    nam odbačenog. boga

    odbačnog i boga nam

    jedinog. boga ruže

    lutanja. amin i

    bog

    amin

     i

    bog

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    noćna hodanja su kao bdenja

    5. septembar 2025.

    27669. dan mog života

     

     

    1718/1935

     

    4774  ponoć je. krenuo sam da sledećih dvadeset četiri dana

    hodam od ponoći do ponoći. noć je sveža. sa mnom su krenuli dada

    vlada tupanjac. igor sakač. stanislava petrović. sava kuzmanović

     

    4775  miris sena

     

    4776  muzika vazduha

     

    4777  srećan sam jer sam ovde rekao je neko u noći

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 1

    1423. hodanje

    hodanje od ponoći do pet ujutru. hodali smo do bukovca

    i dva kilometra u šumu. tako će biti svih sledećih dvadeset četiri

    dana. samo će se svetlost menjati. kajsije i šljive dozrevati. noću

    je lakše hodati kroz čisti vazduh. telo se lako kreće. sa energijom

    prijatelja u trenucima sam se osećao kao da plovim. hodali smo ka

    svitanju. osetio sam ga negde pred mostom. na mostu je svetlost

    već načinjala noć. obrisi su tražili svoju čežnju. boje takođe. i u

    jednom trenutku nad vodom se pojavila reka ptica. obe

    reke su tekle zajedno nizvodno. radost u meni

    iz posejane radosti. neka čežnja

    pronađe svoj mir

    novi sad 22.7.1996

     

     

     

    1719/1934

     

    4778  polazim u noć. noć je sve hladnija

     

    4779  zadnja ulična lampa na izlasku iz petrovaradina baci pedesetak metara moju senku

     

    4780  u bukovcu nikoga. ni jednog jedinog čoveka. svi su u kućama

    kao da prolazim kroz bajku. kao životinje u svojim jazbinama ljudi 

    u svojim kućama. ušuškani spavaju. ko je to san

     

    4781  vraćam se nazad. mrak. nigde svetlosti. spava mi 

    se osećam se kao dete. skupljam ramena da se zaštitim

     

    4782  žmurim i hodam. struji detinjstvo u mojim leđima

     

    4783  prošlo je četiri. nebo počinje da se plavi 

     

    4784  na mostu sam. jutarnje plavo neba i vode mi zaustavi dah. zastanem. stojim i gledam

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 2

    1424. hodanje

    hodao sam od jedan do šest ujutru. sam. spavalo mi se

    detinjstvo mi se vratilo. žudeo sam za toplim krevetom. na

    kraju prelazeći most plavetnilo prizora me je nahranilo

    tada sam usporio jer san je već bio tu. neka čežnja

    pronađe svoj mir. dobro jutro snu

    novi sad 23.7.1996

     

     

     

    1720/1933

     

    4785  dva sata. dete kreće u noć

     

    4786  ova noć je toplija od prošle

     

    4787  mrak je mek kao da sam u mleku

     

    4788  nebo se prosvetljava čuju se petlovi 

     

    4789  sviće u bukovcu mlada mačka podiže 

    glavu procenjujući visinu zida na koji će da skoči

     

    4790  tu gde sam pre sat i po kroz mrak plovio kao kroz mleko

    sada vidim boje korova kukuruz plave cikorije a brdo koje je

    bilo samo jedna stvar kao misao sada je posuto nijansama

    zelenila i okerom nekoliko njiva po sebi

     

    4791  jedna baka sa zavežljajem na leđima i štapom u ruci sama na putu

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 3

    1425. hodanje

    hodanje od dva do sedam ujutro. kada sam krenuo bila

    je noć i nigde nikoga. a kada sam se vratio bio je dan i ljudska

    vreva. između je bila bajka u toplom mraku. nemoguće je opisati

    i zato je bolje da zamisliš kako se neprimetno noć preobražava

    u dan. to su nijanse za koje ne postoje reči nego samo

    oči. dobro jutro snu. oči u svitanju

    novi sad 24.7.1996

     

     

     

    1721/1932

     

    4792  noć je topla. hodam sa vladom tupanjcem. celim

    putem pričamo o ruži umetnosti i umetnosti ruže

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 4

    1426. hodanje

    hodao sam od tri ujutru do osam. noćna hodanja

    su kao bdenja. sav treperim od umora i neispavanosti

    već sam rekao već sam rekao nije ruža laka stvar

    oči u svitanju. svedočili smo o ruži šljive

    vlada tupanjac i ja

    novi sad 25.7.1996

     

     

     

    1722/1931

     

    4793  četiri. polazim. noć je ali se već oseća buđenje

     

    4794  hodanje krugom od ponoći ka ponoći mi je pomerilo osećaj vremena. ne mogu da

    se setim koji je danas dan. klizim vremenom padajući kao vodopadom u njegove dubine

     

    4795  ulazim u svitanje 

     

    4796  selo još spava crvene se jutarnje ruže

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 5

    1427. hodanje

    hodao sam od četiri ujutru do devet. brao sam šljive

    pored puta i mislio o ljubavi jer iako imam proroštvo i znam

    sve tajne i saznanja iako imam svu veru da i planine premeštam a

    ljubavi nemam ništa sam. tako sam osećao ruku uprljanih prašinom

    plavih šljiva. iako razdam sve imanje svoje iako predam telo svoje

    da se sažeže a ljubavi nemam ništa mi ne pomaže. svedočili

    smo o ruži šljive vlada tupanjac i ja. nad

    dunavom je bio oblačan dan

    novi sad 26.7.1996

     

     

     

    1723/1930

     

    4797  subota. narandžasto žuto cveće. dolazi vlada tupanjac. krećemo

     

    4798  završavamo hodanje. blizu je deset i peče prepodnevno sunce

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 6

    1428. hodanje

    krenuli smo u pet ujutro. prvi sat oči su mi spavale

    hod i šljive su me probudili. u bukovcu je za razliku od

    prethodnih dana vrvelo od ljudi. polazili su na posao. čekali

    autobuse. dan je dan noć je noć. nijanse su talasi. zaklinjem

    te sobom sačuvaj junaka svoje duše kao najveću svetinju

    kaže niče. a na kraju hodanja nas je upeklo. nad 

    dunavom je bio oblačan dan. telo je osvanulo

    novi sad 27.7.1996

     

     

     

    1725/1928

     

    4799  nad ogradom punoća crvene ruže

     

    4800  znoj mi štipka čelo i obraze. ruke su prljave od šljiva i pokupljenih bresaka

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 7

    1429. hodanje

    hodanje od šest do jedanaest. hodao sam sa vladom

    barbulom. u bukovcu smo skrenuli gore u brdo i poljskim

    putevima pored kukuruza vinograda voćaka hodali ivicom

    peščanog nanosa. kupili breskve sa zemlje brali ih u jutru

    telo je osvanulo. slatke sočne niz grlo niz put

    novi sad 29.7.1996

     

     

     

    1726/1927

     

    4801  uzbrao sam tri šljive

     

    4802  pošla lila ljiljanom

    s bratom gostom ljiljanom

    kad se beše ljiljanom

    nakitila ljiljanom 

    bratac seji ljiljanom govorio ljiljanom

    pođi za me ljiljanom

     

    4803  lepo ti je rano uraniti 

    dvor pomesti 

    vode doneti 

    i milom se bogu pomoliti

     

    4804  rodom rodila stolista ruža 

    ja se prikradoh da je otkinem 

    da je otkinem da se zakitim na levu stranu

    na levu stranu u rusu kosu

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 8

    1430. hodanje

    hodao sam od sedam do podne sa zojom karanović

    pevala mi pesme iz naroda. ritual hodočašćem. sećam

    se najstarije mlade sadašnjosti. hodanje je plodnost. sve

    što kažem je poreklo. sloboda semena. incest uma i srca

    u svakoj reči su mi tvoje reči. talas me diže ka podnevu

    slatke sočne niz grlo niz put. balada

    o hodanju pevanju

    novi sad 30.7.1996

     

     

     

    1727/1926

     

    4805  moderna je zagrljaj. postmoderna poljubac

    put je ruža. marija i marta. viđenje i gledanje

     

    4806  zaboravi cilj ako putu smeta

     

    4807  to te čeka kaže mi se

     

    4808  otvorilo mi se kada sam odustala od sigurnosti kaže mi milica vuković

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 9

    1431. hodanje

    hodao sam od osam do jedan. kruženje vremenom

    da bih tragovima stopala iscrtao savršen krug svaki dan

    hodam istom putanjom od novog sada do bukovca i nazad

    temperatura je noćašnjom kišom pala za dvadeset stepeni

    uzbrao sam prvu slatku smokvu. kao noćašnja kiša po goloj

    koži. danas me tmurno smiruje i ispira od prejakih reči sinoć

    izgovorenih. izgovorenih da rode i zaustave širenje

    starih strahova. balada o hodanju pevanju

    hvala kiši i tmurnom

    novi sad 31.7.1996

     

     

     

    1728/1925

     

    4809  povremeni bol u ahilovoj tetivi u kojoj su četrdeset

    miliona sto pedeset i šest hiljada koraka je bol prostora. cela

    evropa na malom oteknuću od jednog santimentra jedne krhke žile

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 10

    1432. hodanje

    hodao sam od devet pa do dva. u početku je bilo tmurno

    kasnije prepodnevno sunce me preznojilo. cikorija među

    kukuruzom. šljive dozrevaju. barice od kiša. uživanje u hodanju

    isti put drugo vreme. mahanje iz daljine dadi koja mi je dolazila u

    susret. i onda približavanje. tvoja rečenica upućena čudesno drugom

    je kako bi hamvaš rekao klanjanje pred preporodom. zato što si otkrio

    besmrtnost u preporađanju spasio si i svoj život. očitovale su se na

    tebi po ko zna koji put sile preporoda. probudio si se da iznova

    gledaš svet i ne želeći da propustiš ni jedan njegov čas hodaš

    opisujući dan čudesan koliko i to drugo. hvala kiši i

    tmurnom. sačekalo me je na kraju hodanja

    u pismu dajane jovanović

    novi sad 1.8.1996

     

     

     

    1729/1924

     

    4810  vlada tupanjac. nenad stamenković i ja

     

    4811  bojati se je greh

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 11

    1433. hodanje

    hodali smo od deset. vrućina. uživao sam u njihovoj

    pameti i znatiželji. tekst današnjeg hodanja je prazan

    bez naših razgovora. optimizma. entuzijazma. ostale su

    naše reči na putu baš tamo gde se događala umetnost

    sačekalo me je na kraju hodanja u pismu

    dajane jovanović. umetnost je tu

    novi sad 2.8.1996

     

     

     

    1730/1923

     

    4812  lako mi lije znoj sa lica

     

    4813  laki znoj za tobom

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 12

    1434. hodanje

    hodanje od jedanaest do četiri. sloj znoja na sloj znoja

    lepljiva subota. sluz napora u rečima koje obnavljaju. nadam

    se da me ovi bezmerni umori i napori vode ka spokoju. ka meri

    mogućnosti. ka volji koja nije moja. umetnost je tu. lepila se

    prašina na znoj znoj se lepio za izvor

    novi sad 3.8.1996

     

     

     

    1732/1921

     

    4814  odvajanje znači koračati u prazno

     

    4815  lepo ko bog kaže se. ništa se bolje nije moglo reći za današnje hodanje

     

    tvoj život mi je važniji od mog - 13

    1435. hodanje

    hodanje od podne do pet. desetak ideja mi je prošlo kroz

    glavu dok je dvadesetak kilometara ulazilo u mene. neke od tih

    ideja će se ostvariti neke ne. misli su hrana emocije piće. u hodu

    sam takođe zapisao teze odgovora alenu ožboltu za njegov intervju 

    sa mnom. zastajao da ode bol iz ahilove tetive. osušenog grla

    završio hodanje. lepila se prašina na znoj znoj se lepio za 

    izvor. zaslužio sam lepu rečenicu: dobrota je cvetanje

    novi sad 5.8.1996

     

     

    i

     

     

    muzika

    vazduha

     

    noćna hodanja su kao bdenja

     

     

    sećam se najstarije mlade sadašnjosti. hodanje je plodnost 

    sve što kažem je poreklo. sloboda semena. incest uma i srca

     

     

    povremeni bol u ahilovoj tetivi u kojoj su četrdeset

    miliona sto pedeset i šest hiljada koraka je bol prostora. cela

    evropa na malom oteknuću od jednog santimentra jedne krhke žile

     

     

    bojati se je greh

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    sva i od

    ljubavnih

    patnji

    pupoljak

    ljubavi

    slobode

    istine

    si

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    tvoj život mi je važniji od mog

    4. septembar 2025.

    27668. dan mog života

     

     

    1704/1949

     

    4740  prelazim most. vreli dan je prošaran toplim vetrom

     

    4741  u bukovcu šušte jablani kao more

     

    4742  sveži venci ivanjskog cveća na kućama

     

    4743  blešti sunce na tamnozelenom mladih kukuruza

     

    4744  na 18 kilometru sedimo pored groblja u petrovaradinu dada i ja

     

    liči na svilenu maramu

    1414. hodanje

    u ruci i rahmanjinovu muziku rekla je

    dada za vetar u granama. posle sto jednog

    dana hodanja parkom nastavili smo proplancima

    fruške gore kroz zelene vinograde. brali nedozrele kajsije

    i prezrele višnje. bili žedni. trideset sedam je stepeni rekla je

    dada posle izlaska iz kafane u bukovcu. sada je deset minuta

    do devet. vraćam se. ponovo prelazim most. već sat jedan

    priprema se veliko nevreme. vetar me hladi. teški oblaci

    uzbuđuju. malo hramljem. mazim se u hodu štiteći levo

    stopalo čije sam tetive malopre nagnječio. prekrstio

    sam ruke na grudima učinio sebe sveštenikom

    bilo je mnogo prijatelja koji su hodali sa mnom

    bilo mi je hladno vrućina kisnuo sam

    padao je sneg... proplanci

    proplanci i tu

    novi sad 8.7.1996

     

     

     

    1705/1948

     

    4745  prostor

    prostor je telo vremena. predeli

    kroz koje prolazim. predeli moga tela

    koji se spajaju sa predelima okruženja da bi se

    zajedno ulili u prostor duše. tako se svi oblici utapaju

    u bezoblično iz koga i nastaju. predeli se nadovezuju jedan

    na drugi i nema im kraja. sve je u kruženju. bez granica. kao da

    neprestano putuju jedan drugome. opisivati ih bilo bi izlišno i zato

    njima hodam. biti u otvorenom liči na neprestano brujanje zvona sa

    svoda nebeskog. neba je uvek više od svega ostalog. hodanje zemljom

    i jeste proslavljanje neba. prostor je dan bezbrojnih ja koji su se u njega

    naselili. prostor je pun mogućnosti. neiscrpan. daljinama prostora gajimo

    čežnju za sopstvenim svemirskim poreklom. da nije prostora ne bih znao

    za tebe koja čitaš ove redove. prostor između nas smo mi sami. prostor

    nasnu isto vreme i spaja i odvaja. korak je ljudska mera za prostor

    i zato je prostor po meri svačijeg koraka. korakom se opisuje i

    doživljava bezgraničnost prostora. prostor

    se podaje. zove. traži nas

    (iz rečnika hodanja)

     

    povreda

    proplanci proplanci i 

    tu. nateklo levo stopalo

    novi sad 9.7.1996

     

     

     

    1706/1947

     

    4746  filozofija pustinje

    početak ruže lutanja je bio težak

    posle prvog dana ostalo je još 3652 dana

    preda mnom. kada bi barem prošla godina dana

    pomislio sam... barem dve barem tri. i kada su prošle tri

    godine bio sam već daleko od početka a još dalje od druge

    obale. počela je tada središnjica. suočenje sa ponavljanjem

    rutinama. zasićenošću. nagomilanim umorom. odsustvom zanosa

    samoćom. zamorom prijatelja. našao sam se u pustinji. sred sušnih

    godina. u blizini pustinjskih otaca pustinjak otkriva u prirodi odsjaje

    lica.lepote svoga ljubljenog licem u lice s božanskom prisutnošću on

    ispravlja nered svemira i dovodi ga do nove harmonije. ostvarujući

    svoje spasenje on sudeluje u usavršavanju kosmosa. hodati dalje

    ne pitati sepristati i prihvatati. vetar smisla će već sam sve urediti

    oko mene su bili gradovi putevi godišnja doba ljudi. ponekad u

    nekom susretu u nečijim očima napio bih se spasonosne

    vode. filozofija pustinje je koreografija praznine. pustinja

    je iskušenje. iskušenje je u oskudnosti punoće i

    nepreglednosti praznine. pustinja otrežnjuje

    ne želimo ono što nemamo. dinamika

    verovanja i nadanja samo jedno

    ljubav i bog

    (iz rečnika hodanja)

     

    povreda

    nateklo levo stopalo

    bol me smiruje

    novi sad 10.7.1996

     

     

     

    1707/1946

     

    4747  prsluk

    prvi mi je sašila vesna đurđević

    drugi maja popović. treći olja blagojević

    svi su od balon svile. prva dva su bila crna treći

    tamnoplav. prsluk mi je pored patika najvažniji deo

    odeće. radna soba u pokretu. nosim ga i zimi i leti da bi mi

    ruke bile slobodne. kada mi je nešto u rukama kao da ne hodam

    ima velike džepove i jedan mali skriven u velikom u kome su darovi

    džepovi imaju cibzare da nešto ne bi iz njih ispalo. to su dva spoljašnja

    i dva unutrašnja i dva kosa za ruke koja retko koristim ali nekada mi oni

    zaštite šake od hladnoće. džepovi su moja skloništa. prsluk je vrlo lagan

    ali sa svim potrebnim stvarima u njemu je težak. najpre počnu da se krzaju

    unutrašnji džepovi tarući se o kaiš. tada ih krpim malim zakrpama koje liče

    na unutrašnje ordenje. želim da ih sačuvam što duže. na velikim vrućinama

    ga skidam i nosim o jednom ramenu. pri vetru ga zakopčavam i on mi

    štiti stomak. leti u visini lopatica na njemu se pojavi beli trag od

    sasušenog znoja. posle godinu i po dana više nije za

    upotrebu. prsluk je moje gospodstvo tihi

    atelje u predelima kretanja

    (iz rečnika hodanja)

     

    povreda

    bol me smiruje

    bol polako nestaje

    novi sad 11.7.1996

     

     

     

    1708/1945

     

    4748  tri dana nisam hodao jer sam izvrnuo levo stopalo i nategao

    tetive. prvog dana sam jedva stao na nogu. buknula je. pocrvenela

    drugog je već bilo bolje. trećeg je bol skoro sasvim nestao

     

    4749  ulazim u futog. u malom dunavcu pod drezgom dečaci pecaju

     

    4750  ti si se miroslave sjebo. ti si ostao bez ljubavi i

    gluv kaže mi novica radek četvorogodišnji dečak iz futoga

     

    dinamika čekanja

    1415. hodanje

    vraćam se iz futoga. slike sela u

    predvečerju. sunce obasjalo belu crkvu

    sveštenik drži za ruku svoje dete malog dečaka

    majka ih prati iza. crvene ruže se ispreplele sa

    granama bora. u crkvenoj porti staro drveće bogato

    krošnjama. pas dalmatiner njuši trag. napuštena stara

    nemačka crkva. zvuci harmonike iz nedovršene kuće

    vlažni dublji mirisi nego oni u gradu. laste leto i

    asfalt. bol polako nestaje. zapada

    predvečernje sunce

    novi sad 12.7.1996

     

     

     

    1709/1944

     

    4751  posle jednog piva na šestom kilometru najnovija ljubavna

    patnja i neuspeh mi probude u telu sećanje na sve ostale

     

    4752  o moji suncokreti pomislim kada ih pogledam

     

    4753  dva mlada konja i ždrebe na livadi pasu travu

     

    4754  drugo pivo na četrnaestom kilometru. verujem u ljubav

     

    pijano

    1416. hodanje

    drugo pivo me je ošamutilo

    razmišljam o ljudima koji su u pogrešnom

    trenutku na pogrešnom mestu. lupkam desnom

    šakom o fasade i ograde kuća i pitam se da li je

    ovo pogrešan trenutak i pogrešno mesto. znoj na

    mom licu je odgovor. prestajem da razmišljam da

    bih se molio. zapada predvečernje sunce

    kad dođem u stan zaliću muškatle

    novi sad 13.7.1996

     

     

     

    1711/1942

     

    4755  hodam reči pulsiraju

     

    4756  ne bih po ovoj vrućini mogao hodati da ne znam da ćeš ti

    čitati ove reči. da ćeš osetiti kako sam zastao da bi bol iz ahilove

    tetive izašao. da ćeš osetiti moje sasušene usne na vrelini

     

    4757  ti i ja u mojim koracima u bljesku sunca u cvijićevoj

     

    čuvar vrućine

    1417. hodanje

    po najjačem suncu sam krenuo

    van grada da obiđem vrućinu. u muzeju

    vrućine divni primeri zelenog snažnog kukuruza

    zelenožutog suncokreta. plavičasti titravi sjaj vazduha

    iznad vrelog asfalta na autoputu. znojio sam se i sušio

    čuvao promenu. nije bilo nikakve utehe ali sam možda

    nekome bio uteha. kad dođem u stan zaliću

    muškatle. uteha ostavljenima

    novi sad 15.7.1996

     

     

     

    1712/1941

     

    4758  zapara. ostavljen sam. zašto je i ona odustala i nije mogla ono za čim je žudela

     

    4759  zašto toliko patim. patim jer sam odan tajni ruže. odan ljubavi

     

    4760  prolazim pored crvenih ruža nabujalih kroz metalnu ogradu. sunce i vetar

    su mi osušili mokru odeću. patnja se umanjila ali me čeka noć i sutrašnje jutro

     

    dečački san

    1418. hodanje

    hodao sam pustošen ljubavlju

    gubim snagu. planirao sam da šestu i

    sedmu godinu ruže hodam pod naslovom

    optimizam. sada jedva preživljavam. dečački san

    o ljubavi sa jednom ženom u časnoj sreći i podvigu

    slaganja muzici odnosa se stalno razara. razorenost

    me vuče novom snu. umetnosti ljubavi. i zato hodam

    iako ljubavi nemam. pri kraju je sinulo sunce

    razumem li ono što slutim. plačem ali

    ipak znam neko me voli. znam jer

    ja volim tebe. uteha

    ostavljenima

    ljubav se ne razara

    novi sad 16.7.1996

     

     

     

    1713/1940

     

    4761  tvoj život mi je važniji od mog bilo je osećanje

    koje mi se noćas kao milost dogodilo i spaslo me

     

    4762  miroslave samo polako. korak po srce

     

    4763  sedam dana sam patio jer sam ostavljen a onda sam se sinoć

    preporodio osećajući kako me njena slabost zbog koje je odustala budi. budi

    ljubav u meni. odsustvo njene snage taoističko slabo je probudilo u meni dosada

    nepoznatu snagu. snagu spojenu ljubavlju. moje jako se oplodilo njenim slabim

     

    4764  pijem pivo. kao dečak rembo. golub u bari vodu

     

    kao nekada

    1419. hodanje

    u zatvoru pre dvadeset tri

    godine sam osetio snagu boga

    plačem i pušim. to je zlato duša

    nema cenu. ne hemijski ljubavlju

    se venčavaju ljudi. ljubav se 

    ne razara. vrućina mi je

    sasušila suze

    novi sad 17.7.1996

     

     

     

    1714/1939

     

    4765  posle devet kilometara tu sam na otvorenom sa vetrom

     

    4766  otkuda u meni tolika snaga pored tolike patnje i samoće

     

    4767  kada se setim patnji drugih moja umine

     

    4768  dva desetogodišnja dečaka u bermudama i belim letnjim

    majicama stoje na putu oslonjeni o gvozdenu bankinu. eto zašto sam tu

     

    4769  mostovi. ne sve sve se gradi sa ljubavlju

     

    idi s mirom moliću se za tebe

    1420. hodanje

    rekao mi je juče poznanik. i pored nevolja ipak

    sam danas tako hodao. koraci su me smirivali sunce

    govorilo. teško mi je bilo da zamislim susret koji nije

    večnost. plakalo je jezero smirenja u meni. plakao je

    dečak u meni. i odanost je plakala. i moj zavet

    postojanju. plakali su naši zagrljaji. vrućina

    mi je sasušila suze. plakanje je milovanje

    kiša ljubavi koja se rađa

    novi sad 18.7.1996

     

     

     

    1715/1938

     

    4770  petak. hodao sa vladom barbulom. verujem u njega

     

    4771  dužina svih arterija vena i kapilara je 160 000 kilometara ili četiri obima zemlje

    dvadeset. sedam godina bi mi trebalo da ovim ritmom prođem sve reke krvi u mom telu

     

    videću je

    1421. hodanje

    plakanje je milovanje

    kiša ljubavi koja se rađa

    nema teksta

    novi sad 19.7.1996

     

     

     

    1716/1937

     

    4772  preći na drugu obalu reke je sloboda. ptice je prelaze lako iako

    po zakonima prirode. međutim mi te zakone kršimo i tako uništavamo slobodu

    kaže mi perdu aleksandar koji mi je prišao malopre i pitao jesi ti onaj koji hodaš

     

    4773  na izlasku iz groblja me obiđe desetogodišnji dečak držeći se za

    džep u kome su mu zveckali klikeri. priđem mu i zamolim ga da mi pokloni

    jedan za uspeh. za boga. naravno dao mi ga je. miroslav radivojac se zvao

     

    tri rečenice

    1422. hodanje

    hodao sam do bukovca. i pročitao

    tri lepe rečenice. mladost instinktivno mudra

    slobodana tišme. ako stvaram ne mogu da radim

    ništa drugo marija midžević. jer ne može se pisati

    dobro ako se pritom misli na više od jedne stvari

    nenada jovanovića. nema teksta. radost u

    meni iz posejane radosti

    novi sad 20.7.1996

     

     

    i

     

     

    dečački san o ljubavi sa jednom ženom u časnoj sreći i podvigu slaganja

    muzici odnosa se stalno razara. razorenost me vuče novom snu. umetnosti ljubavi

     

     

    tvoj život mi je važniji od mog bilo je osećanje

    koje mi se noćas kao milost dogodilo i spaslo me

     

     

    kada se setim patnji drugih moja umine

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si moje venčanje

    putem i ružom. moj

    sveti brak ružom

    lutanja

    ružo

    hvala

    ti

    i

    za

    ovu

    pesmu

    ruže

    lutanja

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    umetnost je ponavljanje nepoznatog

    3. septembar 2025.

    27667. dan mog života

     

     

    1687/1966

     

    4722  danas je počelo leto

     

    poklonjenje posmatranju

    1400. hodanje

    posmatranjem se oslobađamo sebe. zurimo

    u nepoznato. putujemo očima. oči se priljubljuju za

    posmatrano. koliko je samo cveće odnelo umora i nervoze

    onima koji su ga posmatrali. posmatrajući ga činimo da ono

    lepše raste. dok posmatramo na licima nam se pojavljuje osmeh

    ili blagost. brigama tada nema mesta. posmatranje nas oslobađa

    od gluposti rada. kao da se ceo život u društvu zaverio protiv

    posmatranja sve se pretvorilo u industriju gledanja samo da ne bi

    došlo do viđenja. viđenjem se vidi istina sloboda ljubav jedinstvo svih

    stvari. viđenjem se događa lepota i raj. gledajući ništa se od toga ne

    može videti. gledanje je slepilo. oslepljeni bleštavilom ogledala

    pustošimo dušu. posmatrajući vid nam se vraća. viđenjem se

    rađamo i rađamo. zamorena u životima ravnodušnih dobrota

    se često odmara u kurvama. posmatrajući čujemo muziku

    sfera mirišemo vazduh u zori rađanja dotičemo se

    dušama kušamo raskoš jednostavnog

    novi sad 21.6.1996

     

     

     

    1688/1965

     

    4723  ispražnjenost. subota je

     

    poklonjenje paradoksu

    1401. hodanje

    volim jednostavnost a paradoksi

    oni su pukotine. zmijsko vijuganje. spojevi

    nespojivog. venčanje vode i vatre. posmatrajući

    čujemo muziku sfera mirišemo vazduh u zori

    rađanja dotičemo se dušama kušamo

    raskoš jednostavnog. malopre

    sam video vrapca

    novi sad 22.6.1996

     

     

     

    1690/1963

     

    4724  procurio mi jogurt u džepu

     

    poklonjenje uspehu

    1402. hodanje

    dobro je što baš danas pišem o

    uspehu jer baš danas sve osećam kao

    neuspeh. uspeh je ispunjenje. ispunjenje

    bivanja. sinoć pred spavanje u trenutku dok

    sam spuštao glavu ka jastuku kroz otvorenu

    terasu sam ugledao svetlost nad rekom osetio

    sam vekove u toj trenutnoj vodi. vekove u

    mojoj duši. uspeh je bog. malopre sam

    video vrapca. ne postoji strah od

    neuspeha nego samo strah

    od uspeha

    novi sad 24.6.1996

     

     

     

    1691/1962

     

    4725  tri sata. park je prazan. pada kišica. još tri sata do kraja

     

    4726  sedam golubova se kupa u maloj barici vode na asfaltu

     

    4727  kruženje stazama parka je vijuganje mozgom

     

    poklonjenje putu

    1403. hodanje

    put je poklonjenje prostorima

    geografija vremena. hodajući putevima

    otkrivam mnoge. put vode. put godišnjih doba

    put pažljive pažnje. svaka reč je put. dve putovanje

    ekonomija puta. putevi se spajaju. ulivaju. dok

    pišem. pada kiša. putuje. put je način. nemoćno

    kako. put bez puta. bespuće. ne postoji strah

    od neuspeha nego samo strah od

    uspeha. put ruže

    novi sad 25.6.1996

     

     

     

    1692/1961

     

    4728  ja bih da se poklonim nežnosti iako margaret diras prezire

    nežnost jer po njoj ona isključuje požudu kaže mi vera varadi

     

    poklonjenje slovu i

    1404. hodanje

    jedno slovo mala-velika reč. velika spajanjem

    svi fragmenti teksta i izazivati pažnju koji sam napisao

    na drugom hodanju povezani su slovom i između. i koje mi

    je ličilo na moj hodački štap. kada sam 1990 u londonu završio

    svoje četvrto hodanje pedeset metara od groba vilijem blejka bacio

    sam svoj štap u vazduh i pored njega po zelenoj travi prosuo belo

    brašno. štap je pokazivao smer mog sledećeg projekta ruže lutanja

    a slovo i na travi je spojilo četiri hodanja za poeziju sa ružom lutanja

    i je hodačko i pripovedačko. priča priču priču o daljinama koje

    počinju ovde i sada. i je uvek ovaj sledeći korak

    je roman. put ruže. ruža lutanja je

    roman o reči i

    novi sad 26.6.1996

     

     

     

    1693/1960

     

    4729  sklonio sam se. pljusak led

     

    4730  posle pljuska i nevremena kaplje sa svih grana

    zelenilo i jezero se isparavaju. trojica dugonogih dečaka pecaju

     

    4731  znaš šta ja sam klošario i čitao knjige. tako da bih se ja poklonio piscima i filozofima

    vitgenštajnu selinu hemingveju karveru luis simsonu. skriveni prokletnici. pa moramo

    dirinčiti i sanjati kaže džon berimen. poklonio bih se ljubavi miroslava i dade jer

    ljubav sve izjednačava kaže mi nenad milošević

     

    poklonjenje reči da

    1405. hodanje

    da reč da. ko izgovara reč da

    sijaju mu oči. izgovoriti jednom ne

    svemu onome što ne želimo i onda nam

    ostaje svakodnevno bezbrojno da. da svemu

    da je otvaranje. da odnosi strah. da je pola od

    dada. dadaizam nemogućeg. i je korak noga u

    pokretu. da je korakovo stopalo na zemlji. hodanje

    je i da i da i da. sa da se diže ka visinama. sa da

    se prima u dubinama. sve je jednostavno baš

    kao i da. i. ruža lutanja je roman o reči i. da

    novi sad 27.6.1996

     

     

     

    1694/1959

     

    4732  dudić je izračunao da u prečniku srca od 300 metara i visini

    od 500 metara može stati sva ljudska krv koja je tekla u venama svih ljudi

    koji su živeli i žive u ovom veku. srce xx veka je malo veće od parka po kome hodam

     

    poklonjenje neprijatelju

    1406. hodanje

    ova civilizacija se izgradila na ideji o

    neprijatelju. spoljašnjem. drugi. drugo pleme

    drugi narod. druga religija. drugi jezik. drugačije

    uverenje sa koje se strane razbija jaje. unutrašnjem

    nesvesno. senka. istina o sebi. dužnost biti čovek. no

    budućnost se neće graditi na postojanju neprijatelja

    neprijatelj će biti ljubljen i nestaće. preobraziće se u

    prijatelja. taj preobražaj je izvor svih budućih energija

    on se već dogodio impulsima zaratustre. bude isusa

    muhameda... velika tema. bolje da joj se vratim kroz

    malo: dolazi mi žena u susret nosi breskve u najlon

    kesi. da. sada i zasada dok neprijatelj još postoji

    kažem mu poklanjam ti se majko oče brate

    sestro ženo mužu dete moje

    novi sad - loznica 28.6.1996

     

     

     

    1695/1958

     

    4733  sedite malo. treba i sesti u nečiju čast kaže mi jedan stalni posetilac parka

     

    4734  ja bih se poklonila glasu kaže mi ratka marić

     

    poklonjenje smrti

    1407. hodanje

    ne sećam se kada sam se kao

    dete prvi put susreo sa smrću. kasnije

    osmogodišnjak doživeo sam je u smrti oca. u

    devetnaestoj je umrla ljubica moja najbolja prijateljica

    posle tridesete sam počeo da je doživljavam kroz strah

    od nje. prošle godine u četrdeset i petoj prvi put sam

    osetio da je umreti lepo. život je priprema za umiranje

    odavno je rečeno. udostojiti se smrti. svakog trenutka

    živeti. kao i svaki dan umri da bi živeo. prestajem da

    pišem o smrti nastavljam da hodam. sada i zasada

    dok neprijatelj još postoji kažem mu poklanjam ti 

    se majko oče brate sestro ženo mužu dete

    moje. rođenje počinje krikom

    umiranje osmehom

    loznica - novi sad 29.6.1996

     

     

     

    1697/1956

     

    4735  umetnost je ponavljanje nepoznatog

     

    poklonjenje zločincima

    1408. hodanje

    rođenje počinje krikom umiranje

    osmehom. poklanjajući se zločincima

    želeo bih da se iskoreni zločin

    novi sad 1.7.1996

     

     

     

    1698/1955

     

    poklonjenje mojoj familiji

    1409. hodanje

    moja familija je život. život svih svemira

    sve vode u svim telima. moja familija je reč sve

    dobrota i lepota zajedno. zvuk svih zvona. tišina

    svih predela u predvečerjima. vihori u svim naletima

    kiša. moja familija je seme - umiranje semena. osećanje

    sebe u srcima lutalica. u senama svih predaka. u odanosti

    svojim osećanjima. čarobnost slaganja. patika leva i patika

    desna i pertle i vazdušni đon. svi i sve na putevima. svi i

    sve na ulicama. svi i sve na trgovima. vrste koje izumiru i

    koje opstaju. svi jezici i sva narečja. sva učenja i svaka

    reč. kad kažem nežnost već sam među svojima. kad

    kažem nepoznato već sam na putu. poklanjajući se

    zločincima želeo bih da se iskoreni zločin

    familija u nedogled

    novi sad 2.7.1996

     

     

     

    1699/1954

     

    4736  nekom hrastu stogodišnjem bih se poklonio jer 

    za mene su oni isto kao i ljudi kaže mi mirko radojičić

     

    poklonjenje molitvi

    1410. hodanje

    obožavam molitvu. (proleteo mi je

    jedan vrabac ispred lica.) molitva je med

    najčudesnije što se čoveku dogodilo. izviniti se

    je veliko. oprostiti je veliko. zahvaliti je veliko. ali

    moliti moliti. moliti je voleti. volim da se molim u

    hodu tada i molitva hoda. peva himna jedna

    beskrajna. pesma nad pesmama. voleti je

    moliti. molitva je put od reči kroz um ka

    srcu. bespomoćnost samo osmeh

    familija u nedogled

    puž na putu

    novi sad 3.7.1996

     

     

     

    1700/1953

     

    4737  poklonila bih se skromnosti. bih majke mi kaže dada

     

    poklonjenje skromnosti

    1411. hodanje

    skromnost je uslov za veliko delo. veliko

    delo nam daruje skromnost. skromnost izvire

    iz spokoja. duhovnog siromaštva. godinama sam

    bio zaljubljen u siromaštvo. prepoznavao u njemu

    lepoticu. siromaštvo me je čuvalo od dvoumljenja i

    gordosti. probudilo mi je telo. prepoznao sam kako

    se hranim kišama. spavam sa suncem. kupam u

    vazduhu. vodim ljubav sa zemljom. skromnost

    je neposedovanje (jedne patike. hej)

    puž na putu. otvorenost izobilju

    novi sad 4.7.1996

     

     

     

    1701/1952

     

    4738  da li ću večeras kao i juče u predvečerje gledati i slušati pištanje

    lasta dok lete u komšijskom nebu. trepere čitavim prostorom iznad dvorišta

     

    poklonjenje patrijarsima života

    1412. hodanje

    posle devedesete ljudi postaju patrijarsi života

    kažu. sve sazri u mirovanju. spoje se detinjstvo i starost

    bol je zaboravljena. život se gasi i zvono dugog života dugo bruji

    bruji kroz predele vremena i donosi radosnu vest o vaskrsnuću

    malopre sam se setio šta je cilj života vere varadi želela bih da u

    starosti ne budem ogorčena. zato joj poklanjam ovaj tekst. ruža

    i ruzmarin. polako hodaj i daleko ćeš stići bile su poslednje

    kajine reči. reči moje majke. samo smireno poručila mi

    je danas jedna baka. otvorenost izobilju. amin

    novi sad 5.7.1996

     

     

     

    1702/1951

     

    4739  završava se hodanje u parku. bilo je kako je bilo

     

    poklonjenje zahvalnosti

    1413. hodanje

    danas je poslednji dan stojednodnevnog

    hodanja u dunavskom parku. sto jedan dan hodanja

    za sto jednu godinu ernst jingera u parku koji je sto jednu

    godinu star. poklonjenje je duboko hvala. sa takvom zahvalnošću

    sam pisao sve tekstove o poklonjenjima. u njima sam se poklanjao

    rečima. pojmovima koji su mi važni kojima verujem kojima se otvaram i

    predajem. hodanje i jeste predavanje. danas je velika vrućina. u blizini

    je dunav. park buja u zelenilu sasvim je drugačiji nego 29 marta

    kada sam u njega ušao. često hodao sam. amin. bilo je

    mnogo prijatelja koji su hodali sa mnom bilo mi je

    hladno vrućina kisnuo sam padao je sneg...

    novi sad 6.7.1996

     

     

    i

     

     

    put je način. nemoćno kako

    put bez puta. bespuće

     

     

    srce xx veka je malo veće od parka po kome hodam

     

     

    kad kažem nežnost već sam među svojima. kad kažem nepoznato već sam na putu

     

     

    molitva je put od reči kroz um ka srcu. bespomoćnost samo osmeh

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    u nekim danima

    mi je bilo teško da

    izustim bilo koju reč

    o tebi a sve je bilo o

    tebi zato su sve

    moje reči u

    tebi žive

    ruže

    živi

    bog

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    tamo gde je dodir tamo je moj dom

    2. septembar 2025.

    27666. dan mog života

     

     

    1671/1982

     

    4706  sve veći broj ljudi me prepoznaje. neki prilaze i pitaju koliko ima još do sto prvog dana

    već nekoliko dana park je pun dece koja dolaze sa ekskurzijama iz drugih krajeva zemlje

     

    poklonjenje pesniku

    1386. hodanje

    pesnik nema moć. nevin peva svet

    peva jer postojanje je pevanje. peva pre reči

    postoji pevanjem. pesnik je umetnik napora. umetnik

    ritma. umetnik samoće. umetnik strpljenja. putanjama

    njegove pesme lete ptice. pesnik raste travama a trave

    rastu njegovom pesmom. pesnik nas opija. odvodi nas

    nemogućim kroz nerazumljivo. pesnik lutalica. pesnik

    monah. pesnik luda. pesnik filozof. pesnik prosjak

    pesnik umetnik stanovanja. lutalice pesniče

    poklanjam ti se. pesniče poklanjam ti se

    novi sad 5.6.1996

     

     

     

    1672/1981

     

    4707  neprestani intenzivni asfalt po kome već sedamdeseti dan

    kružim stazama parka mi puni butine i tetive asfaltnim umorom

     

    poklonjenje plavom

    1387. hodanje

    zemlja je plava. okeani su plavi

    nebo je plavo. univerzum je plav. sve je

    plavo. mnogo je boja ali je najviše plave. i

    zeleno je plavo i crveno je plavo i žuto je plavo

    i narandžasto je plavo i ljubičasto je plavo. put se

    plavi video sam to mnogo puta. posebnom ultramarin

    plavom se putuje u kosmos govorio je iv klajn. dao je 

    i ime tom senzibilitetu tom putu toj boji internešenel

    klajn blu. količine i intenzitet plavog osećam godinama

    plavo osećam samo po sebi. plavo kao plavo

    pesniče  poklanjam ti se. na kraju teksta

    ugledah plave oči one u sredini od tri

    starice koje su sedele na

    klupi u parku

    novi sad 6.6.1996

     

     

     

    1673/1980

     

    4708  petak je. potpuna nervna iscrpljenost

     

    poklonjenje ruži

    1388. hodanje

    ruža je ruža je ružaruža je bez

    zašto ona cveta zato što cveta. o ružo

    čisto protivrečje. mnogi su govorili i pevali o ruži

    sve ih je ona povukla u svoju dubinu. lepotica. vihor

    visina i vir dubina. kao lutanje i put i ruža me uvlači u

    sebe. ruža je srce osećanja. učiteljica harmonije. ruža

    je ruža umetnosti. heroj nenasilja. već hiljadu šesto

    sedamdeset tri dana svojim koracima gajim jednu

    ružu. plavu. troši me. iscrpljuje u svojoj koreografiji

    pažnje. na kraju teksta ugledah plave oči one u

    sredini od tri starice koje su sedele na klupi

    u parku. iscrpljen na današnjoj vrućini

    kažem ruža je hleb duši

    novi sad 7.6.1996

     

     

     

    1674/1979

     

    4709  subota je. trideset stepeni. ulazim u park. drugačije ne može

     

    4710  subota (noću) mirišu lipe. plačem

     

    poklonjenje tautologijama

    1389. hodanje

    tautologije su jezero smirenja. biti lepo

    zajedno. sama ta vlaga. kad sve bude tu

    kad je moje tvoje. tautologija obnavlja. sveža

    sam kao posle ustajanja. bez svesti navire sam

    svet. spokoj. sreća. smisao. budnost. tautologije

    su ekstaza istog. ruža je ruža je ruža. nevinost

    tautologije je neuporediva. nema poređenja

    samo uzdah čuđenja. čisti pogled i osmeh

    zadovoljstva zar je to moguće. ti si ja. ja

    sam tvoje ja. iscrpljen na današnjoj

    vrućini kažem ruža je hleb duši

    ja je ja

    novi sad 8.6.1996

     

     

     

    1676/1977

     

    4711  vrućina

     

    poklonjenje klitorisu

    1390. hodanje

    kao da ga je sunčev zrak stvorio

    bonsai - drvo života. umetnost dodira. tamo

    gde je dodir tamo je moj dom. izvor blagoslovenih

    stanja. severni osmeh. hrana olakšanja. geografski

    centar nebeskog. uronjena svest u bistrim potocima

    on je majka svega. dodirni me. ja je ja. more

    novi sad 10.6.1996

     

     

     

    1677/1976

     

    4712  zbog vrućine ne izlaziti bez veće potrebe iz kuće od 10 h do 18 h savetuju od jutros

     

    poklonjenje pticama

    1391. hodanje

    ponekad u parku me zaustavi pevanje

    neke ptice (baš i sada). zastanem i tražim je u

    krošnji. to zaustavljanje me uzbuđuje. odmara mi

    glavu. smiruje dah. posvećujem se krhkosti. u nekom

    drugom životu voleo bih da se posvetim posmatranju

    ptica. ne uzbuđuje me želja za letenjem jer ga osećam

    u hodanju i stvaranju. uzbuđuju me same ptice. već

    pomenuta krhkost. već dugo nisam video crvendaća

    prvih meseci ruže lutanja stalno me je pratio. za

    ovih sedamdeset pet dana u parku video sam

    ga samo jednom. more. ptice su kiše

    spajaju nebo i zemlju

    novi sad 11.6.1996

     

     

     

    1678/1975

     

    4713  kako da svu ovu vrućinu sažmem u jednu rečenicu

     

    poklonjenje novcu

    1392. hodanje

    trideset posto u novcu je čisto

    sama sunčeva svetlost. rad duše. tom

    delu novca se otvaram. prepuštam. verujem

    jedni obožavaju novac a drugi imaju strah od njega

    i jedni i drugi su zavisnici. odrastao sam među drugima

    u njima prepoznajem neodgovornost. prepuštanje nemoći

    naučenu bespomoćnost. skrivanje iza lažnog morala. sve sam

    to prepoznao i u sebi i lako se zgadio nad tim. sintagmu prljavi

    novac sam zavoleo jednog dana kada sam razmišljao o putovanju

    jedne novčanice. njenom odlaženju iz ruke u ruku. držeći u svojoj

    šaci jednu takvu pohabanu novčanicu video sam sliku u kojoj se

    drže za ruku sve te šake kroz koje je prošla ta novčanica. stavio

    sam tada novčanicu na lice milujući se sa svima onima koji su

    njome kupovali hleb mleko cigare i čarape. poklanjajući se

    novcu poklanjam se svima onima čiji je rad plaćen manje

    nego što vredi. poklanjam im se jer oni stvaraju višak

    vrednosti. oni su banka svetlosne energije u novcu

    voleo bih da mnogo novca dođe u moje šake i

    još više iz njih ode u ruke drugih. ptice su

    kiše spajaju nebo i zemlju. nazdravlje

    rudari svetlosti

    novi sad 12.6.1996

     

     

     

    1679/1974

     

    4714  topli vetar

     

    poklonjenje jabuci

    1393. hodanje

    mnogo sam jabuka pojeo u životu

    njihova kiselost i slatkost. njihova oblina

    u mojoj šaci. miris u hladnim zimskim sobama

    sve me je to hranilo. svaka mi je jabuka dala

    ono što sam od nje očekivao. volim sve jabuke

    kožare budimke... nazdravlje rudari svetlosti

    nervozan sam i nisam dostojan da

    završim tekst o jabuci

    novi sad 13.6.1996

     

     

     

    1680/1973

     

    4715  odleteše mi nozdrve ka lipama

     

    poklonjenje ciganima

    1394. hodanje

    ne volim državu. a oni je nemaju

    nervozan sam i nisam dostojan

    da završim tekst o jabuci

    moj narod

    novi sad 14.6.1996

     

     

     

    1681/1972

     

    4716  osećam se baš kao i kraljevi u ovom parku samo što sam

    ja ovde sa ljudima a oni su u svom sami kaže mi aleksandar tišma

     

    poklonjenje vodi

    1395. hodanje

    pijem je sa sve većom strpljivošću

    i smirenjem. potopljen u dubokoj vodi

    kupam se u svom poreklu. moj narod

    sve više mislim vodom

    novi sad 15.6.1996

     

     

     

    1683/1970

     

    4717  da li ste vi ilstede pitaju me mladići sa klupe. nikada nisam čuo za tu reč

    pitam ih šta znači. kažu uživanje. da li vam je lepo. da li ste svesni da ste živi

     

    poklonjenje kamenu

    1396. hodanje

    volim da ležim na toplom pesku

    utonem u njega lepi se po koži kad izađem

    iz vode. volim da ga posmatram i zamišljam

    slike njegovog nastajanja jer on bejaše kamenje 

    u dugim i sporim procesima kotrljanjima valjanjem

    vodom snegom i vetrovima je nastajao. svaki kamen

    radi. ponekad bih neki oblutak veličine pesnice držao

    ispod jastuka da me smiri u snu. nauči postojanosti. i

    sada u džepu u kojem su mi darovi nosim jedan onaj

    što mi je gile dao. izglačan je. bila je to sekirica stara

    4000 godina. ni jedan kamen nije tvrd a svaki je

    čvrst. kamen o kamen je vatra. kamen pored

    kamena je put. kamen na kamen je zid

    kamen u korenju je mudrost. sve više

    mislim vodom. kamen je so

    samospoznaje

    novi sad 17.6.1996

     

     

     

    1684/1969

     

    4718  ja bih se poklonila plivanju kaže mi sedamnaestogodišnja tanja ćirić

     

    4719  ja bih se poklonila otkriću da mogu da biram. slobodi kretanja. ovome što smo

    danas nas tri došle iz zrenjanina ovde u dunavski park kaže mi dragana varadinac

     

    poklonjenje gordosti

    1397. hodanje

    poklanjam se gordosti uvažavajući

    njenu neiskorenjivost i razornost. neprimećivanje

    sopstvene gordosti vodi u njeno bujanje. borba sa njom

    često je uvećava. poklanjajući joj se umilostivljujem je

    gordost se skriva iza tuge (tuga je samoživost kaže dada)

    pravednosti pristojnosti morala. kada je prepoznam na

    jednom mestu ona je već na drugom. kamen je so

    samospoznaje. osetio sam njene otrove i naučio mnogo

    o njoj ali ja bih da joj se poklonim da me znanje o

    gordosti ne bi povuklo u novu gordost

    novi sad 18.6.1996

     

     

     

    1685/1968

     

    4720  bogovi ili anđeli nije važno ime ali mi je važno da sam

    zdrava peva mi petogodišnja karolina vozeći bicikl pored mene

     

    poklonjenje bilo čemu

    1398. hodanje

    znači svemu. pa i ničemu. da bih se

    poklonio važan mi je doživljaj da mogu i

    da se ne poklanjam. sa tim osećanjem lako

    se poklanjam bilo čemu. poklanjajući se bilo

    čemu poklanjaću se baš onome čemu želim. jer

    sve žudi za pažnjom. sve što postoji govori iskoristi

    me potroši me potrebna sam ti. živeti znači neprestano

    se poklanjati bilo čemu. živeti znači biti budan. osetio

    sam njene otrove i naučio mnogo o njoj ali ja bih da

    joj se poklonim da me znanje o gordosti neb i

    povuklo u novu gordost. biti lako

    usredsređen

    novi sad 19.6.1996

     

     

     

    1686/1967

     

    4721  poklonjenje je žarka želja ali disanje je još više kaže mi branka davić

     

    poklonjenje kurvama

    1399. hodanje

    za kurve sam uvek imao simpatije kao i

    za sve ostale odbačene i obeležene. osećao

    sam ih kao svoju porodicu. nisam živeo sa njima

    ali sam im pripadao više nego onima sa kojima sam

    živeo. kurve su monahinje ulica. sestre stidu i potmuloj

    požudi. kurve su ispovedaonica telima. koje volimo kaže

    aleksandar tišma. koliko se samo tela iskupilo u njima

    one su odmorište i potpuna uteha. nije potrebno graditi

    poverenje ono se već događa dodirima. u jednom

    jedinom prožimanju. one leče. biti lako

    usredsređen. zamorena u životima

    ravnodušnih dobrota se često

    odmara u kurvama

    novi sad 20.6.1996

     

     

    i

     

     

    lutalice pesniče

    poklanjam ti se

     

     

    ja je ja

     

     

    za kurve sam uvek imao simpatije kao i za sve ostale odbačene i obeležene...

    koliko se samo tela iskupilo u njima. one su odmorište i potpuna uteha. one leče...

    zamorena u životima ravnodušnih dobrota se često odmara u kurvama

     

     

    i

     

     

    ružo lutanja

    ti si bila apsolutno

    čedna i zato si postala

    pasoš čoveka u kretanju

    pasoš kojim se sva bića

    kreću svemirom bez

    pasoša

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    poklanjam ti se

    1. septembar 2025.

    27665. dan mog života

     

     

    1656/1997

     

    46. poklonjenje postojanju

    1373. hodanje

    bila je to četvrta godina ruže lutanja. četiri godine u

    hodanju i na otvorenom. sa kišama tokom cele godine

    vetrovima svih pravaca. sa suncem koje prži kao hladnoća

    na talasima temperature od minus 20° do plus 40°. kroz maglu

    i vejavicu. hodajući pored krava i pasa ovaca i gusaka. pored

    svuda prisutnih vrabaca. hodajući gradovima prepunih ljudi. pored

    dece. prosjaka. pijanaca. poslovnih ljudi. starih. razgolićenih. mnogih

    koji pričaju sa samim sobom. hodajući asfaltnim putevima. šumskim

    stazama. nasipima. stazama od jesenjeg lišća. železničkim pragovima

    blatnjavim putevima. peskovitim obalama. znojeći se na putevima u brda

    zviždućući u hodu. plačući pognute glave da ne bih uznemirio vozače

    pričajući sebi priče. mlatarajući rukama kroz vazduh. zasmejavajući

    samog sebe. noseći žuljeve i razne bolove. crtajući. pišući. čitajući

    redigujući u hodu. puneći se i prazneći. misleći o ruži bivajući ruža

    negde u te četiri godine se pojavila jedna reč koja je pevala o

    svemu tome. postajući ružom postajala je i ona. kako je moj

    krik kojim se završava ovaj vek krik za pasošem

    duše. jedna reč postojanje

    novi sad 21.5.1996

     

     

     

    1657/1996

     

    4691  nemam reči. odvezuje mi se pertla. saginjem se. zavezujem je

     

    47. poklonjenje poklonjenju

    1374. hodanje

    dan po dan poklanjao sam se rečima koje su mi bile

    važne u svakoj godini mog života. danas u svojoj 47 godini se

    poklanjam poklonjenju. pre godinu i po dana sam načinio stodnevno

    poklonjenje svim ljudima koji su živeli i žive u ovom veku hodajući kroz

    sva sela vojvodine. negde u predelu bih zastao povio glavu i fotografski

    aparat koji bih obično stavljao na put bi zabeležio poklonjenje. sada već

    pedeset pet dana pravim fotografije stojednodnevnog poklonjenja tako

    što dada raširenih ruku skoči u vazduh. moje poklonjenje je bilo u

    mestu pognute glave u otvorenim predelima. poklonjenje brata

    dadino je u pokretu kroz vazduh u malom parku raširenih

    ruku sa glavom ka nebu. sestrinski zagrljaj. poklonjenje

    svečanostima života. ljubljenje zemlje i zagrljaj neba

    jedna reč postojanje. poklonjenje venčanju

    novi sad 22.5.1996

     

     

     

    1658/1995

     

    4692  prvi dan letnje pantalone. koje olakšanje

     

    poklonjenje humoru

    1375. hodanje

    voleo bih da godine preda mnom budu

    obojene sa više humora. da krenem u njegovu

    školu. mnogi dani su mi ispunjeni umorom. ako umoru

    dodam samo jedno slovo već sam u humoru. h za humor i

    hleb. humor je hleb duše. ceo život jedem hleb i margarin

    takav bi trebao da mi bude i humor. margarinski. koji nikoga

    ne povređuje. daleko od cerekanja. daleko i od smejanja

    humor sa blagim osmehom. uz hleb i margarin prija i čaj

    znači humor koji liči i na čaj. vlažan topao biljni

    poklonjenje venčanju. lepo društvo hleb

    margarin humor čaj i ja

    novi sad 23.5.1996

     

     

     

    1659/1994

     

    4693  posle dubokih zimskih cipela prvi dan u novim trinaestim letnjim patikama

     

    poklonjenje analogijama

    1376. hodanje

    može biti slično ali to nije to ono je

    nešto više i takođe različito. otuda šta god

    stvarnost bila to je neiscrpno. ma koliko napredovali

    u ovoj analizi najviše što možemo reći jeste da je u

    pitanju analogija. analogije taj drevni put. strast i muzika 

    istog. sve je jedan. jedan i jedan su jedan. analogijama

    sve govori za tebe. lepo društvo hleb margarin humor

    čaj i ja. hodajući svetom prepoznao sam da

    je zemlja kuća analogijama

    novi sad 24.5.1996

     

     

     

    1660/1993

     

    poklonjenje metafori

    1377. hodanje

    analogije su put metafora putovanje

    kada sam pre deset godina razmišljao o tome

    šta bi bila metafora ovog sveta pomišljao sam na

    put ružu vrt ples trenutak. putujući ovim rečima dođoh

    do one koja je bila najbolja metafora za svet. normalno

    bila je to sama metafora. sva događanja su obala koja je

    spas čujem reči u prolazu dok pišem ovaj tekst koje je

    izgovorio jedan čovek jednoj ženi. hodajući svetom

    prepoznao sam da je zemlja kuća analogijama

    ovaj susret mog teksta poklonjenja sa

    tekstom slučajnog prolaznika je

    događaj kojim je sve rečeno

    novi sad 25.5.1996

     

     

     

    1662/1991

     

    4694  sporim gutljajima sa česme u parku hladim toplu utrobu

     

    poklonjenje metamorfozama

    1378. hodanje

    kiša u zemlju. zemlja u seme. seme u biljku

    biljka u nebo. iz neba padaju kiše ruža. sve je u

    promeni. jedno se drugim menja. preobražava. drvo

    u knjigu. mleko u puter. puter u dete. dete u čoveka. čovek

    u starca. izvor i ušće smo. uvek novi početak. kraj rečenice je

    početak nove. koraci se pretvore u ružu. ruža u vrt. dođem u vrt

    u njemu vidim sebe hodam. hodamo zajedno nas dvojica. jedan

    nestaje jedan postaje. metamorfoza je spokoj. jedinstvo. ovaj

    susret mog teksta poklonjenja sa tekstom slučajnog

    prolaznika je događaj kojim je sve rečeno

    lice preobražaja

    novi sad 27.5.1996

     

     

     

    1663/1990

     

    4695  labudovi jer njima nije zima na ovoj hladnoj kiši i hladnom vetru

     

    4696  crvene ruže jer pljušti po crvenim ružama

     

    4697  miroslav mandić jer mu je hladno i gladan je

     

    poklonjenje jedinstvu svih stvari

    1379. hodanje

    sve vreme nekoliko krugova po parku jedna vrana

    je stajala na klupi. prolazio bih blizu nje a ona se samo

    pomerala s noge na nogu. gledali smo se u oči. video sam

    joj snažni kljun i velike kandže. kiša je i puževi prelaze mokru

    stazu. klize polako kao veliki prekookeanski brodovi na pučini

    daljine se prolaze sporošću vreme trenutkom. da ne zgazim

    puža i ne uplašim vranu. a kada se okrenem tekst je već tu i

    u njemu vrane krugovi park staza brodovi pučina okean

    daljina sporost trenutak. eto jedinstva svih stvari. vrana

    je odletela svi puževi su već prešli stazu ali ostalo je

    poklonjenje jedinstvu svih stvari. lice

    preobražaja. obazrivi hod

    učtivo gledanje

    novi sad 28.5.1996

     

     

     

    1664/1989

     

    4698  nikada mi se do ovog trenutka nije dogodilo da me vrana u letu krilima udari po glavi

     

    4699  da li mi je noćašnjim znojem izašla sva jučerašnja hladnoća iz tela

     

    poklonjenje umetniku

    1380. hodanje

    umetnik nema moć. nevin duša mu je

    između svetova moći. bez njega između sukob

    moćnih bi uništio svet. umetnik je čarobnjak ume da stvara

    čarolije. ume da te očara. da ti pokaže kako je čaša lepa. da

    pored ptica i oblaka u nebu vidi samo plavetnilo. umetnik je

    izvor divljenja. on obožava. vidi da drveće pušta svoje korenje u

    nebo. dok hoda miluje zemlju stopalima. on stavi zrno peska na

    dlan i u njemu vidi beskraj. kad pojede salatu pojeo je gvožđe

    kad udiše prašinu udiše i zlato i zlato teče njegovom krvlju

    umetnik najveće od svih umetnosti umetnosti zgusnute

    svesti o sebi. obazrivi hod učtivo gledanje

    umetniče prosjače poklanjam ti se

    novi sad 29.5.1996

     

     

     

    1665/1988

     

    4700  ruže imaju jako lepu boju. vidiš kako imaju divnu

    boju kaže i pokazuje ruže jedna baka svom unuku

     

    poklonjenje prosjaku

    1381. hodanje

    prosjak nema moć. nevin duša mu je u drugome

    pitao jedan bogati čovek u bundi i šubari gologa prosjaka

    na ciči zimikako ti nije hladno. da li je vama hladno na licu

    upita ga prosjak. ne odgovori bogati. ja sam pak sav lice reče

    mu prosjak. prosjačenje je umetnost primanja i umetnost davanja

    kao i umetnost prosjačenje je božijeg dela dar. oduvek sam želeo da

    prosim a nikada nisam skupio hrabrost. plašio sam se jer prošenje je

    dubina. vrtlog dna. prošenje je rad u ekonomiji savesti. pupoljak. rad za

    dar. čestitost prosjaštva srce mi para kaže rembo. prosjak je iscelitelj

    gordosti. otvorenom šakom prosjak ne bira ne vrednuje nego se

    otvara sa verom prema nepoznatom. zavisnošću od drugog

    je slobodan. umetniče prosjače poklanjam ti se

    prosjače filozofe poklanjam ti se

    novi sad 30.5.1996

     

     

     

    1666/1987

     

    4701  ja bih voleo da se poklonim jednom malom parčetu zemlje u kojem živi tridesetak

    i više vrsta trave. one zajedno rastu i ne smetaju jedna drugoj kaže mi siniša tucić

     

    poklonjenje filozofu

    1382. hodanje

    filozof nema moć. nevin posmatra

    mišljenjem ljubi. misli stomakom. hrani se

    razumevanjem. u oluji ne brine. ne gradeći kuću

    jednog je sazidao. misli uprkos. konja ljubi u oči. živi

    boreći se za život. posle prvog koraka načini drugi

    treći ne čini nego ponovo novi prvi. on je ekstatičan 

    i ravnodušan. gledam ga kako te vidi i posmatra

    prosjače filozofe poklanjam ti se

    filozofe ludo poklanjam ti se

    novi sad 31.5.1996

     

     

     

    1667/1986

     

    4702  opet jun

     

    poklonjenje ludi

    1383. hodanje

    luda nema moć. nevin zna ono

    što drugi ne znaju. zašto se luda cereka. jer

    zna da bog ne sedi na tronu. tron postoji... ali bog

    nikada nije seo na njega... na celom zemljinom šaru to

    zna samo luda... samo glupo častoljublje veruje da je najveće

    uživanje naređivati na zemlji kaže bela hamvaš. ne bih preživeo

    svoju i ozbiljnost sveta da se u kritičnim trenucima nisam prepuštao

    ludi u sebi. luda obasjava ovaj svet poput sunca kaže vilijem šekspir

    baš tako je i mene moja luda obasjavala. da nije lude svet bi već umro

    od ozbiljnosti. hiljadu puta je bolje umirati od smeha. car je go kako se

    tome ne smejati. ludino srce je tužno jer se niko tome ne smeje. kako

    da ne bude tužan kad vidi kako ozbiljnost i strahovi uništavaju ljude

    ali on ne odustaje jer zna da veseli uplašene i jer govori ono što

    drugi ne smeju. ponekad je i luda srećna kad vidi da se rodila

    nova luda. luda mudrija od drugih. filozofe ludo poklanjam ti

    se. ludo monahu subota je duboko ti se poklanjam

    novi sad 1.6.1996

     

     

     

    1669/1984

     

    4703  park se izmenio. razbokorio. oblici su nabujali

     

    4704  ja bih se verovatno od svih ljudi poklonio marselu prustu. i to zbog istrajavanja i

    energije koja je prosto svedena u delo. ja mislim zaista da je osnova njegovog bavljenja

    umetnošću kao i umetnosti uopšte predati sebe kaže mi vladimir arsenijević

     

    poklonjenje monahu

    1384. hodanje

    monah nema moć. nevin strasno ljubi

    monah nije sam sve što postoji njemu je blisko. kao

    što su ludi njegovom bratu iza osmeha suze monahu je

    iza suza osmeh. plače moleći se za svakog i sve. monahova

    crkva je ljubav. hram zveri i anđela. monah u meni me čuva od

    mene samog. monahova trpeljivost spaja svetove. monah

    je čuvar radosti. ludo monahu subota je duboko ti se

    poklanjam. monahu lutalice poklanjam ti se

    novi sad 3.6.1996

     

     

     

    1670/1983

     

    4705  prvi znoj

     

    poklonjenje lutalici

    1385. hodanje

    lutalica nema moć. nevin luta

    kada sam danas došao na hodanje u

    park bila je velika vrućina. posle pola sata je

    počelo da se oblači. povremeno bih osetio dašak

    vetra. biće oluja rekla je dada. nije bilo ni kiše ni vetra

    samo se vreme dvoumilo pola sata. sada je već sat i po

    ponovo vrućina i sparno. vreme luta. lutaju misli. lutaju

    osećanja. lutajući između smrti i rođenja zalutamo i u nekom

    se rodimo. posle živimo lutajući. tražeći sebe. luta i vera luta

    i dora luta i martin luta i danijela luta i vlada luta almir luta lea

    luta dragica luta ivana biljana darko anja sandra snežana julka

    zvonimir. luta njujork. luta internet. lutaju pravoslavci lutaju

    muslimani lutaju katolici budisti taoisti igi pop. luta ruža

    lutanja. lutalica u meni leči moj strah od života. bezbrižan

    u beskućništvu. štiti me nezaštićenošću. skitati zemljinim

    šarom slaveći dušu zemlje. lutalica šaman daljine

    majstor blizine. monahu lutalice poklanjam

    ti se. lutalice pesniče poklanjam ti se

    novi sad 4.6.1996

     

     

    i

     

     

    umetniče prosjače poklanjam ti se

     

     

    prosjače filozofe poklanjam ti se

     

     

    filozofe ludo poklanjam ti se

     

     

    ludo monahu subota je duboko ti se poklanjam

     

     

    monahu lutalice poklanjam ti se

     

     

    lutalice pesniče poklanjam ti se

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    tek sada me

    uzbuđuješ do 

    čestitosti

    svačijeg

    ludila

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    beskućništvo srce u tuđim grudima

    30. avgust 2025.

    27663. dan mog života

     

     

    1644/2009

     

    4679  i juče i danas park je prepun komaraca

     

    36. poklonjenje nevažnom. neprimećenom

    1363. hodanje

    osećanje punoće se uvećalo ka nevažnom i neprimećenom

    nevažni papir kojim se uzimao hleb u prodavnici bacao ili ostavljao

    u žičanim korpama samousluga. sakupljao bih ga i koristio za toalet

    osećao sam se gospodinom u tome. život i smisao ljudi se trošio i

    iscrpljivao u važnom. otkrivši nevažno otkrio sam da je svet sačinjen

    baš od nevažnog. nevažno me je ražneživalo. tek sa njim sam osećao

    pravo na život. nevažno i ne primećujemo. osiromašeno gledamo. posle

    knjige ja sam ti je on u kojoj sam pisao o mnogim nevažnim i neprimećenim

    stvarima uvežbavao sam se da ih spontano i prirodno gledam. ne samo

    prolaznicu koja mi je privukla pažnju i ne samo njene lepe noge i hod nego

    i nabore košulje na njenim leđima koji su se u talasima pokretali u ritmu

    njenih koraka. umetnost se obnavlja na periferiji umetnosti. tamo se

    rađa neprimećena i zaštićena nevažnošću iscveta kao sam centar

    umetnosti. jer suština umetnosti je nevažno. ritam istina. u

    nevažnom živi umetnost koja je njegova suština

    novi sad 9.5.1996

     

     

     

    1645/2008

     

    4680  kruženje parkom i poklonjenje me iscrpljuju. zapara i ugrejale butine me usporavaju

     

    37. poklonjenje bogu

    1364. hodanje

    već nekoliko godina unazad počeo sam da izgovaram

    reč bog. isprva nisam to ni primetio. ne sećam se više da li

    sam ipak u jednom trenutku primetio da ga izgovaram ili sam

    primetio da to drugi primećuju. reč koju sam izgovarao pre njega

    bila je reč fenomen. u njoj sam osećao ukupnost i lepotu ali ta reč

    više nije bila dovoljna. nedostajalo je u njoj ličnosti i topline. u trenucima

    uzbuđenja uvida radosti življenja samo jednom jedinom rečju sam to mogao

    izreći. njegovim imenom. sada dok mu se poklanjam i pišem tekst o njemu

    osećam da je put ka njemu prav kao strela. kao prava linija koja se može

    samo zamisliti a nikada i nacrtati. osećam da je on put. da je putovanje

    ka njemu izlišno... baš zato što mi se tekst otvorio prestajem da

    pišem o njemu. sledećih par rečenica pišem o šaci koja piše ovaj

    tekst. to nije moja šaka. ona je njegova. činjenično to je dadina

    šaka. žene pored koje sada hodam i govorim joj a ona

    plavom penkalom piše po beloj hartiji. muško

    stopalo ženska šaka. u nevažnom živi

    umetnost koja je njegova suština

    hej

    novi sad 10.5. 1996

     

     

     

    1646/2007

     

    4681  putuje vazduh. u parku je sunce a nebom se meko valja grmljavina

     

    38. poklonjenje pažljivosti

    1365. hodanje

    pažljivost je događaj. u srcu srce. hodati zapeti i reći

    eto neko mi budi pažnju. hodanje od pažnje do pažljivosti

    džentlmen nežni čovek koji ni nenamerno nikog ne povređuje

    pažljivost sam otkrio 1987 na drugom hodanju. okretao sam se na

    putu i šakom milovao predele. lepo mi je bilo da jesam jer sam se

    pažljivo kretao kroz okruženje. događaj pejzaža. pažljivo sam hodao

    kroz sebe spuštajući se u osnovnu ćeliju unutrašnjih krajolika. svet

    postojanje je sačinjeno od pažljivosti. pažljivost je tepanje svemu

    nežno jedno. pažljivost je prisutnost. živimo prisustvujući životu

    prisutan sam i čujem te. s pažnjom te gledam. srce mi pažljivo

    kuca za tebe. pažljivost sam doživeo hodanjem jer se samo

    nežnošću stavlja noga na zemlju. drugačije se ne bi moglo

    hodati ni boraviti na zemlji. peta prsti zemlja nebo

    pažljivost je između. hej. radosna privrženost

    novi sad 11.5.1996

     

     

     

    1648/2005

     

    39. poklonjenje plesu

    1366. hodanje

    dugim hodanjem se dogodi ples

    ples u meni. ples predela. razigraju se krajolici u

    hodačevom srcu. zanos u spokoju prepuštanja. nikad se

    ne bih usudio otisnuti se na put da hodanje predelima nisam

    osećao kao ples. ples je obred poistovećenja sa stvoriteljem i

    stvaranjem. spajanje zemlje i neba. u koraku plesa drže se za

    ruke prostor i vreme. podrhtavaju. njišu se u ritmu promene

    plesom se preobražava. njegovim zanosom se oslobađa

    nesvesno. pleše poverenje svih bića. radosna

    privrženost. vetar mojih koraka u

    plesu ruže vetrova

    novi sad 13.5.1996

     

     

     

    1649/2004

     

    4682  šest sati. kiša je stala. mokar sam ko miš

    završavam hodanje. novih 22 kilometra u ruži

     

    40. poklonjenje nezaštićenosti

    1367. hodanje

    tekst o nezaštićenosti pišem na kiši pa valerija

    lacko kišobranom štiti dadu koja piše ove reči. u otvorenom

     jedina zaštita je biti nezaštićen. oslobađati se od sopstvenih oklopa

    koji su nas štitili u rašćenju. osetiti da me više ne štite nego mi sada

    baš oni uzimaju snagu. zaštite su ograničenja. nezaštićenost krila. 1989

    sam počeo da se pripremam za svoje desetogodišnje hodanje. iako tek u

    povoju ideja rada je bila snažna. bilo je potrebno osloboditi se strahova a

    ne praviti zaštitu od njih. iz nezaštićenosti koja me je sve više okruživala

    pojavila se molitva. da mi se to tada nije dogodilo ne bih otkrio

    umetnost srca. stvaranje bez ruku i alata. bez glave. bez

    ičega. vetar mojih koraka u plesu ruže vetrova

    samo srcem

    novi sad 14.5.1996

     

     

     

    1650/2003

     

    4683  sunce. ja sam parkadžija

     

    41. poklonjenje beskućništvu

    1368. hodanje

    samo srcem. beskućništvo srce u tuđim grudima

    novi sad 15.5.1996

     

     

     

    1651/2002

     

    4684  ej jingeru trči ka meni dvoipogodišnji stanislav drča i nosi mi list

     

    4685  pljušti. gromovi ne prestaju

     

    4686  pet do šest. nije moguće više hodati po nekim stazama

    jer su preplavljene vodom. peti najduži pljusak je poplavio park

     

    42. poklonjenje drugo prvom koraku

    1369. hodanje

    devetog novembra 1991 u podne u londonu u četrdeset

    drugoj godini napravio sam prvkorak svog desetogodišnjeg

    hodanja. načinio sam ga levom nogom. trajao je sedam minuta

    ovo je korak koji se pruža u treći milenijum rekao sam dok sam

    podrhtavajući na desnoj sporo podizao i spuštao levu. (pljusak

    je prekinuo pisanje teksta.) beskućništvo srce u tuđim

    grudima. od tog prvog koraka u sledećih 1651 dana

    ishodao sam još trideset sedam miliona sto

    šezdeset devet hiljada dvadeset

    tri koraka

    novi sad 16.5.1996

     

     

     

    1652/2001

     

    43. poklonjenje svečanim nedeljnim hodanjima

    1370. hodanje

    prva godina desetogodišnjeg hodanja bila je posvećenja svečanim

    nedeljnim hodanjima. ova nedeljna hodanja su bile šetnje. prva od sent

    andreje do budimpešte bila je posvećena čuvenom fudbalskom timu mađarske

    grošič. buzanski. lorant. lantoš. božik. zakarijaš. buda II. hidekuti. kočiš. puškaš. cibor

    druga nedeljna šetnja je bila u beču posvećena bečkom intelektualnom krugu. karl krausu

    karl poperu. frojdu. vitgenštajnu. vajnigenu... treća u pragu bila je posvećena janu palahu

    francu kafki i olgi havel. četvrta nedeljna šetnja je bila petočasovno predavanje o hlebu

    nebeskom u varšavi. danas posle jučerašnjih velikih pljuskova (park je pod vodom) je

    vreo sparan sunčan dan. u njemu se poklanjam svečanostima nedelje. malim lakim

    šetnjama u njoj. danas je 1652 dan neprestanog hodanja. ovaj kontinuitet je moguć

    prekidom i odmorom u nedelji. u njoj se telo opušta. koncentracija u glavi splašnjava

    volja miruje. emocije se šire i lutaju. nedelje su tužne nedelje (bili holidej) za

    beskućnike strance i lutalice. od tog prvog koraka u sledećih 1651 dana

    ishodao sam još trideset sedam miliona sto šezdeset devet hiljada

    dvadeset tri koraka. to je plava tuga svečanost odmaranja

    novi sad 17.5.1996

     

     

     

    1653/2000

     

    4687  iz zemlje izbija vrelina. park je staklena bašta

     

    4688  iz svega pored čega prođem izlazi toplota

     

    4689  još dve hiljade dana

     

    44. poklonjenje spomenicima anonimnim snagama ljubavi

    1371. hodanje

    u drugoj godini ruže lutanja sam napravio četiri spomenika anonimnim snagama ljubavi

    prvi u rumuniji u rasinariju rodnom selu emila siorana. drugi u budimpešti hodajući noću

    između katoličkog i pravoslavnog božića posvećujući ga beli hamvašu. treći danilo kiš

    proleće hodajući od subotice do cetinja. četvrti hodajući poljskom napravio sam srce u

    prostoru posvećujući ga edvardu stahuri. za razliku od spomenika neznanom junaku

    ovo su ženski spomenici. nevidljivi rađajući. sačinjeni od bačenih jabuka u nebo

    koraka u noći. bujanja proleća. dolaska lasta. ravnica i planina poljske. snaga

    zajedničkog srca. ovim elementima pridruživao bih energiju rasta i rađanja

    kad trave rastu. kad mačići izađu na svet. kad kiše padaju i sve raste. kad

    vetrovi raznose semenje. kad san obnavlja snagu. kad stolica čeka da

    na nju sedneš. kad kreneš želeći da stigneš. kad bilo ko. kad bilo

    šta. kad bilo gde. kad bilo kako. kad bilo kad. sve je ljubav

    spomenici anonimnim snagama ljubavi svedoče o njoj

    to je plava tuga svečanost odmaranja

    spominju je

    novi sad 18.5.1996

     

     

     

    1655/1998

     

    4690  procvetale crvene ruže u parku. pet do šest. zasijalo sunce posle tmurnog dana

     

    45. poklonjenje pasošu u kretanju

    1372. hodanje

    ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo dvadeseti

    vek krik kojim dozivam osnovno pravo da budem humano biće kome je svaka

    stopa na zemlji njegov dom. kome su svi ljudi i sve životinje i sve bilje i sve vode

    i svi vetrovi i nebo sa suncem mesecom i zvezdama njegovo jedino telo i duša. u

    varšavi budimpešti i popradu sam hodao u akcijama koje su se zvale molim pasoš

    čoveka u kretanju. hodao sam po plavim mapama evrope sugerišući ideju o slobodnom

    kretanju. pokazujući kako je zemlja na kojoj živimo mala. kako su sve stvari i bića na njoj

    povezani. kako je institucija postojećih pasoša ograničavajuća. kako oni onemogućavaju

    realizaciju sveobuhvatnih umetničkih dela. kako nas samo nekih stotinu hiljada godina

    deli od zajedničkog jezika minerala biljaka životinja i ljudi. kako je nebeska plavet

    kao i morska kao i plavet plavih mapa po kojima sam hodao samo plavet

    naše svemirske duše. spominju je. kako je moj krik kojim se

    završava ovaj vek krik za pasošem duše

    novi sad 20.5.1996

     

     

    i

     

     

    iz nezaštićenosti koja me je sve više okruživala pojavila se molitva

    da mi se to tada nije dogodilo ne bih otkrio umetnost srca. stvaranje

    bez ruku i alata. bez glave. bez ičega... samo srcem

     

     

    ovo je korak koji se pruža u treći milenijum

     

     

    ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo dvadeseti

    vek krik kojim dozivam osnovno pravo da budem humano biće kome je svaka

    stopa na zemlji njegov dom. kome su svi ljudi i sve životinje i sve bilje i sve vode

    i svi vetrovi i nebo sa suncem mesecom i zvezdama njegovo jedino telo i duša

     

     

    institucija postojećih pasoša je ograničavajuća. oni onemogućavaju realizaciju

    sveobuhvatnih umetničkih dela. samo nas nekih stotinu hiljada godina

    deli od zajedničkog jezika minerala biljaka životinja i ljudi

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    sve si za

    tih 10 godina

    u sebe primila

    da bi sve i

    svako

    bio

    i

    sad

    i

    večno

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    si bila moja

    kurva ja tvoj

    žigolo a bog

    bog je i tebi

    i meni bio

    samo

    bog

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    uživao sam

    u tebi. a sad ti

    ružo užuvaj u

    meni oduvek

    i zauvek

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    ti si put

    svakog

    konja u

    ruži

    svake

    kobile

    san

    jedne

    jedine

    ljubavi

    svakog

    bića

    u

    svim

    bićima

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti si

    ruža lutanja

    jer tvoja

    odanost

    je

    bila

    u

    mom

    podavanju

    tvojoj

    odanosti

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja

    10 godina 20

    kilometara hodanja

    svakog dana osim nedelje

    je mene načinilo čedom

    boga a tebe boginjom

    boga. boga i tebi i

    meni boga

    jedinog

     

     

    i

     

     

    ružo

    lutanja ti

    me osećaš

    to sam samo

    ja. ja bog

    tvoj

    i

    moj

     

     

    i

     

     

    bože

    nežno nežno

    nežno nežno nežno 

    nežno nežno nežno te

    ljuljam na mojim

    grudima

     

     

     

     

     

     

     

    Stranice