AUTOBOGOGRAFIJA
2021-2031 ili do moje smrti
24/7/365
autobogografija su oboženja autobiografijom
autobogografija je autobogografija boga i bog autobogografije
autobogografija je oboženje pevanjem stvaranjem hodanjem
autobogografija je oboženje ljubavlju slobodom istinom
autobogografija je nadahnuće svakom biću da napiše svoju autobiografiju
Ti
si
431084
pupoljak
hodati hodati telom hraniti život
22. septembar 2025.
27686. dan mog života
1884/1769
5183 zdravo drvo
5184 sloboda je ići nigde
5185 sneg se sija kao belance. sutra je nedelja
5186 slobodan tišma blues diary nedelja
tamno plave kratke pantalone
karirana košulja zelene sokne
i sive sandale od jareće kože
juče kada ga je ma povela na pijacu
noga mu je upala u razbijen podrumski šaht
ali na sreću samo se malo udario. šantao je
sada kada je plavo-bela kutija sa sapunom
bila u njegovom desnom džepu od pantalona
on je uskoro zaboravio na to
pošto nije imao nameru da se odmah vrati kući
tramvaj se približavao zvoneći
crne patke su prhnule nad severnim morem
1552. hodanje
sunce mi je skinulo kapu. i jaknu. topilo je sante. na dunavu severnom
moru sa kog je danas od mene uplašeno prhnulo jato crnih pataka. ne samo
sanjati. živeti svoj san. hajde sa nama kolima poziva me ljubazni gospodin u
prolazu. ne hvala kažem. ali noge su ti sigurno mokre. da. arto je danas
ponosan zbog mojih mokrih nogu. vetar nosi oblak i mene prema
gradu. mnogo nogu mnogo mogu. trska je žensko poklanjam
ti miroslave moje današnje hodanje
novi sad 4.1.1997
1886/1767
5187 ponedeljak je. u subotu je umesto mene hodala i pisala zorica kovačić
5188 hodam sa vladom tupanjcem. pita me da li sam razmišljao da ružom lutanja
iščistim i povratim smisao ruže jer je ona kao simbol zloupotrebljavana. kažem
mu da me ne brinu zagađivanja jer čistotu prvih stvari nije moguće uprljati
dva motoa ruže lutanja onaj gertrude stejn ruža je ruža je ruža i angelus
silesijusa ruža cveta bez zašto cveta jer cveta čuvaju njen smisao
5189 ne bih mogao hodati da drugi nisu hodali pre mene
šta zna dete
1553. hodanje
kada mi navru ideje kao danas
ne mogu da ishodam dan. uzbudim se
njihovom lepotom i snagom. sve su to ideje
izrasle iz ruže lutanja. hranio sam ih svakim
korakom svih ovih godina. korakom merom i
ritmom. velike reči iz malog koraka. ružin pupoljak
pupoljak radosti i slobode. nova ruža za novo biće
trska je žensko poklanjam ti miroslave moje
današnje hodanje. smiri se miroslave u
strasnom spokoju u spokojnom
stvaranju
novi sad 6.1.1997
1887/1766
5190 tek po koja santa plovi dunavom
5191 ruža cveta sa jednostavnim gestovima ljubaznosti
5192 veliki hodači: bašo. brus četvin. marina abramović. kenet vajt
vim venders. verner hercog. lajoš kašak. martin hajdeger. dositej obradović
aleksandar tišma. hristos. buda. muhamed. gandi. hamiš fulton. ričard long
neutralisanje postojećih emotivnih neobazrivosti
1554. hodanje
hodao sam sa dadom i zoricom. klizali se po mestimično zaleđenom
putu. da li se to patke ponovo sele pitala me zorica pokazujući leteći
klin daleko na horizontu. pričali smo o pasošu čoveka u kretanju koji
bih voleo da realizujem u jugoslaviji. hodao bih od beograda do
austrijske granice jer odatle se ne mogu slobodno kretati ljudi
sa ovih prostora... samo polako. smiri se miroslave u
strasnom spokoju u spokojnom stvaranju. hodati
hodati telom hraniti život
novi sad 7.1.1997
1888/1765
5193 lovćenac. mali iđoš. magla. vetar. čitanje berđajeva. zakopčana jakna. plave
rukavice. šmrkanje nosa. sećanje na sve ljude koji su mi pomogli da budem sada ovde
5194 krovovi pod snegom. dimnjaci i njihovi dimovi pričaju zimsku bajku
5195 asfaltni put se isušio od mraza. posti njegovo telo
5196 pada sumrak na bela zasnežena polja i popalo inje
po granama drveća. izašao sam iz sela. sam sam na putu
5197 o kakvog li mira po poljima. mira po poljima mira u meni
5198 sami lepota i ja. jedno
5199 sa obe strane puta spojila se belina polja sa
belinom neba kao da sam u unutrašnjoj kugli bez obličja
oni koji šetaju unaokolo
1555. hodanje
uživao u hladnom zimskom pejzažu. malo
crveno sunce se presijavalo na belini snega. mislio
na sve ljude koji su mi pomogli da budem lepota. i onda
je polako nestajao dan. sve više sam tonuo u mrak. ušao
u bačku topolu. mala mesta liče na male tuge. hodati
hodati telom hraniti život. malao mesto skup hotel
bačka topola 8.1.1997
1889/1764
5200 drveće niz put. pod snegom liči na bele jorgovane
5201 čitam našu borbu i juče policija prebijala
šetače u beogradu. žao mi je što nisam bio tamo
5202 prolazim pored zavejanog hipodroma zobnatica. od konja sam
mnogo učio. oči. griva. jaka bedra. tanke tetive i kopita. lepota u pokretu
5203 malo mi je hladno. vetrovi velikih kamiona mi uvećavaju
hladnoću osećam groznicu. noćašnja hotelska soba je bila hladna
5204 poklanjam se gospodstvu ahilove tetive koja me sa blagim bolom nosi dalje
5205 malopre sam obukao još jedan džemper a plavi šal bolje omotao oko vrata
pored puta je moj dom
1556. hodanje
ranac na ramenima nije laka stvar. teži
je od neba pod kojim hodam. uz hladnoću
i kamionski vetar i on mi je dosoljavao hodanje
put mi je hleb. napor so. bezrazložni smisao hodanja
vino. kao i juče i danas se belina snežnih polja
izjednačila sa belinom neba. šeta se plava ruža u
belom danu. malo mesto skup hotel. ljubljena
ružo volim te tvoj hodočasnik i tvoj muž
stari žednik 9.1.1997
1890/1763
5206 15:42. stojim sa ljudima. na dva metra je kordon policije
ne dozvoljavaju kretanje. kao da smo u zatvoru. atmosfera je napeta
osećam neki čudesan mir. mislim na vitgenštajna koji se u rovovima
prvog svetskog rata neprestano molio da ne zaboravi na sveti duh
5207 jedna lepa žena prilazi kordonu policije sa natpisom neoženjeni iz
kordona gde ste bre. na drugoj strani njena poruka udate neudate i ostale
na kordon. kada to ugledaju policajci se smeju. osmeh taj čudesni grad
5208 divim se hrabrosti žena koje se ne boje nasilja muškaraca
5209 posle nekoliko dana hodanja okružen belinom u pustim poljima danas sam
se sa ljudima osećao i radostan i melanholičan. istrajnost iscrpljuje. ništa bez nje
snažne vilice mi čuvaju oči
1557. hodanje
ceo dan smrzavanje na ulici. sada mi curi
nos. bolje da se više ne trudim da išta zapišem
ostaviću dan samom sebi. prepustiću se melanholiji
i nespokoju. potonuću u njih pa nek me smisao izbaci
napolje. iz povinuća u novi dan. ljubljena ružo volim
te tvoj hodočasnik i tvoj muž. zadovoljstvo ipak
još po koja retka santa plovi dunavom
novi sad 10.1.1997
1891/1762
5210 magla. promiče kišica sa snegom. na putu. sam. od vlage
je sve potamnilo. bledilo trski dobilo je prljavo braon žutu boju. rastinje
koje se probilo kroz sneg je tamnobraon tamnozeleno. juče sam bio
melanholičan. današnji dan je slika te melanholije. melanholija dana
prevladava moju i ja se osećam lepo što sam baš u takvom danu na putu
5211 kad se put isprazni čujem kišu kako dobuje po plavoj šuškavac jakni
5212 hodam sa zoricom krugom dvojke u beogradu
pričam joj o javnim radovima. ideji radim gradove
radim gradove
1558. hodanje
u novom sadu sam. prošla je ponoć
vraćam se hodajući po paperjastom snegu
sve se ponovo zabelelo. noć je prijatna baš kao
i golubiji sneg. hodam polako. uživam. dan je bio
intenzivan. počeo je sivilom završio se energijom
opasnosti i slobode na ulicama beograda. opet kordoni
i opet radost. lepo sam razgovarao sa jednim specijalcem
čovek. među ljudima je lako. posle je bilo deveto predavanje
o performeru. iscrpljen sam i srećan. ja sam čovek koji
radi gradove. jednostavno uđem u njih i onda ih
radim. zadovoljstvo ipak još po koja retka
santa plovi dunavom. sneg belo
poljsko cveće
novi sad 11.1.1997
1893/1760
5213 pušenje
a sad ću samo pušiti i hodati
tako osećam pre nego zapalim cigaru
slično kafi i cigara mi je vrsta predaha. deo
puta. parče vremena. sedam osam minuta. petsto
šesto metara. dok pušim obično oblikujem neku
misao posmatrajući je iznova i u celini. ili počinjem
da razmišljam o nečemu novom što mi se samo
izdaleka vrtelo po glavi. ili samo hodam i pušim. sa
prvim dimom u predelu kao da u sebe povučem i
svo okruženje. kada me sreća na putu ponese
cigara je potvrđuje. dvoje smo. pušenje
razgorevanje žara. hodajući svetom
svet me puši i ja pušim svet
(iz rečnika hodanja)
bolestan
sneg belo poljsko
cveće. ležim slabost
novi sad 13.1.1997
1894/1759
5214 kafa
kafa moj drug. volim jutarnje ali pišem
o hodačkim. onima ka kojima hodam da bi ih
popio. hotelske. motelske. kafićke. kafa u nekom
od svratišta. kafa prilika. prilika da svratim. prekinem
hodanje i pola sata se uz kafu negde odmorim. prvi gutljaj
me okrepljuje. okuplja mi intimu: na stolu su već naočare
cigare penkala hartija na kojoj ću možda nešto zapisati. evo ga
to je bio taj prvi gutljaj 3. septembra 1997 na benzinskoj pumpi
puta beograd - novi sad. jedanaest kilometara je iza mene. košulja
mokra čelo oznojano. volim espreso s mlekom. malo jake kafe
u većoj šoljici. kada je toplo pijem je u baštama a po hladnom
kafa je prilika i da se ugrejem. ništa posebno jednostavno život
teče. posle druge cigare pakujem stvari sa stola plaćam i izlazim
prvi koraci ohlađenog tela su malo nesigurni ali ponovo sam
u vertikali. svežije gledam mesto u kome sam i polako
ponovo počinje poistovećivanje sa okruženjem
stapanje
(iz rečnika hodanja)
bolestan
ležim slabost
čitam pustinjske oce
novi sad 14.1.1996
i
ruža cveta sa
jednostavnim gestovima ljubaznosti
veliki hodači
bašo
brus četvin
marina abramović
kenet vajt
vim venders
verner hercog
lajoš kašak
martin hajdeger
dositej obradović
aleksandar tišma
hristos
buda
muhamed
gandi
hamiš fulton
ričard long
o kakvog li mira po poljima. mira po poljima mira u meni
sami lepota i ja. jedno
put mi je hleb. napor so. bezrazložni smisao hodanja vino
divim se hrabrosti žena koje se ne boje nasilja muškaraca
ja sam čovek koji radi gradove. jednostavno uđem u njih i onda ih radim
i
ružo lutanja
i ti i ja smo i sad
svakog dana u ruži
pupoljku bogu niko
drugi nego samo
živi bog
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ima li šta lepše nego hodati pored mlade hrabre lepe žene
20. septembar 2025.
27684. dan mog života
1875/1778
5153 suze mi oči privikavaju se na hladan vetar
5154 nebo i zemlja su očišćeni i beli obojeni
nevinošću pokazuje mi rukom ka horizontu dragana
5155 ima li šta lepše nego hodati pored mlade hrabre lepe žene
povijena trska na vetru
1544. hodanje
ovo je smrznut tekst. vetar nam je duvao
u leđa nosio nas nosio snežnu prašinu ka horizontu
i nestajao u sumraku sa njom. bilo je lepo biti na putu
smrzavati se ali ići. uživao sam u dragani koja je bila sa
mnom sa hladnoćom putom. kada smo se vratili i seli u
toplo pili kafu vrlo brzo nam se spavalo. lepota je ostala
iza nas kao da je nije ni bilo a dok smo bili u njoj trajala
je kao večnost. pedeset kilometara bih mogla hodati
sa tobom rekla mi je dragana varadinac
hladnoća razgoreva vatru u telu
zrenjanin 26.12.1996
1876/1777
5156 krenuo sam iz zrenjanina ka beogradu
5157 povezao me jedan čovek koji mi kaže pa kakav si ti to pisac pisci
sede u kući u toplom i pišu. ćutao sam smešio se i gledao niz put
5158 11:30 u beogradu sam
5159 13:18 studenti su krenuli ali kordon milicije se preprečio u vasinoj
5160 18:30. ulice beograda su mirne kao da do pre sat nisu bile u
atmosferi mogućeg sukoba. jake snage specijalno obučenih jedinica su sve
vreme zabranjivale kretanje. kada su ljudi počeli da se razilaze grupe štrajkbrekera
su izletale iz sporednih ulica i tukli ih. policija ih je razdvajala i štitila štrajkbrekere
5161 čistači ulica lopatama razbijaju led na trotoarima
hrabrim ženama
1545. hodanje
odlaske u beograd i hodanje sa šetačima
posvećujem ženama. žene su hrabrije od muškaraca
muškarci su hrabri dok su u gomili i dok su jači. ženska
hrabrost je hrabrost slabih. hladnoća razgoreva vatru
u telu. ruža vlažnim očima i usnama u osmehu
novi sad 27.12.1996
1877/1776
5162 snažan hladan vetar sa dunava nosi snežnu prašinu. u
početku mi je hladnoća pržila lice kasnije se od te hladnoće ugrejem
5163 pada suvi sneg. penušast je bez vlage samo lice
5164 rečenice koje zapisujem u hodu su kratke. usklađene
sa ritmom hodanja. napisane su u trajanju od samo nekoliko
koraka ova koju sada pišem na primer trajala je četrnaest koraka
5165 pada sitan sneg. a vetar ga povremeno ponese
u kovitlac i zasipa me po licu. (sedamdeset i četiri koraka)
5166 zašto od dvadeset šest hiljada koraka koje načinim svaki dan odabiram one za
vreme kojih pišem neku rečenicu ja ne znam ali to je tako. (osamdeset jedan korak)
stanice snega
1546. hodanje
završava se subota. lepo sneži
danas sam hodao sa dadom. koraci
ostaju za mnom. rečenice ostaju za mnom
život ostaje za mnom. u ružu se pretvaram
ruža vlažnim očima i usnama u osmehu
kraj lepog snežnog dana (deset koraka)
novi sad 28.12.1996
1879/1774
5167 dunav se zaledio. male i velike sante plove po njemu. temperatura
je ispod nule i sija zimsko sunce. prelazim preko mosta. beli se sneg
5168 grozdovi imela na krošnjama drveća. ispod snega izviruju žute travke visoki
korov. fudbalski stadion prekriven belinom. tu i tamo tragovi koraka u dubokom snegu
5169 svečanost snega
5170 ponedeljak je u subotu sam se pitao zašto za vreme
hodanja nešto zapisujem a nešto ne. danas sam osetio da sve
ono što nije zapisano pripada svetom autoritetu ćutanja
sante ledeni oblaci
1547. hodanje
gledao sam ih. velika seoba. putuju iz daleka
razdvajale su se i spajale. razbijale se o stubove mosta
isparavala se voda između njih. raširile su se po celom
dunavu. na nekima su sedeli galebovi. migracija temperature
isparenja u daljini su ličila na vulkanska. sa jedne velike sante
u noći je poletelo jato crnih pataka. plovile su tiho. kada bi
neka velika doplovila do stuba razbijala se zloslutnim
zvucima. sante. šta ću ja sa njima. kraj lepog
snežnog dana (deset koraka). ali baš sa
njima santama na dunavu
novi sad 30.12.1996
1880/1773
5171 pola deset uveče. na autoputu smo. sto metara ispred
mene zorica kovačić. sto metara ispred nje dada. mrak i tišina
po poljima. sve je pod snegom. gde su ptice u ovoj noći
5172 nebo je nisko zemlja bela. hodam posred puta uživajući u toploj hladnoći
5173 put je uglačan zaleđenim snegom. prošle nove godine sam hodao od žablja ka
zrenjaninu. padala je ledena kiša i duvao jak vetar. desna polovina mi je bila skroz u ledu
5174 nemojte me sada dirati sada idem. osećam svoje telo na putu rekla je zorica
5175 vesela sam na putu vesela jer sam slobodna i sama rekla je dada
5176 ponoć je. približavamo se centru grada. počinje vatromet i pucnjava
u kisačkoj mali pas u panici juri niz ulicu skačući kroz duboki sneg
hladnoća vatra lica
1548. hodanje
hodao sam sa dadom i zoricom. izašli
smo iz grada u mrak u hladnoću u put. sante
i noćas plove. susrećemo par ljudi poznanici
razmenjujemo čestitke za novu godinu. ali baš
sa njima santama na dunavu. nabrajam
reči smisao savest sloboda
novi sad 31.12.1996
1881/1772
5177 dva sata je. hodam ka fruškoj gori. mirno je
svi se odmaraju. otoplilo je. počinje da pada kiša
5178 stari radnik u gumenim čizmama u radničkoj bundi sa crnom
kapom i plavom najlon kesom u ruci prolazi i kaže gospodstveno dobar dan
5179 čitam knjigu smisao stvaralaštva nikolaja berđajeva. uzbudi me pomisao da su i
neki drugi ljudi čitali ovu knjigu. da je neko negde čita u ovom istom trenutku. ushitim se
zbog tog druženja i podignem pogled sa knjige a tamo dunav teče u izmaglici
5180 danas je manje santi. plove polako kao beli lokvanji
provala lepote
1549. hodanje
nabrajam reči smisao
savest sloboda. smisao
se i tako već dogodi
novi sad 1.1.1997
1882/1771
5181 neprestano plove sante. tiho široko bez kraja bele se nose ptice
5182 slobodan tišma blues diary četvrtak
pokušavam da se setim nekih stvari
običnih predmeta beznačajnih sudbina nevinosti
ali to je možda tako pretenciozno
možda je to oholost. šta se dogodilo sa sapunom
marke ten-san u plavo-beloj kutiji koja je podsećala
na more
na talase. događaj ili taj predmet beše okružen
istinskim pričama. samo desetak godina ranije
tog istog jutra prestali su da rade krematorijumi
samo šest godina ranije tog istog jutra
po vilija ača došla su dva policajca
u belim košuljama sa zavrnutim rukavima
i odveli ga navodno zbog krađe nekog alata
posle smo čuli da je na golom otoku
samo dve godine ranije tog istog jutra
promiču svetiljke u noći
1550. hodanje
seli se voda. otopljava i santi je sve
manje ali one i dalje pristižu pristižu pristižu
više ih je na desnoj obali. familija hladnoće. ipak
nekoliko pecaroša zabacuje svoje udice između
njih. odakle dolazi osećanje proleća dok ih
gledam. smisao se i tako već dogodio
kaplje voda sa ledenica
novi sad 2.1.1997
1883/1770
želim otvoriti jedan prostor kreirati novu
dimenziju u umetnosti spojiti je sa kosmosom
1551. hodanje
sa dadom i zoricom. pričamo o agenciji ruža evrope koju bi one trebalo
da vode. sve vreme ruže lutanja su mi mnogi pomagali i svi su odustali. da li
ćemo ovog puta uspeti. stranice pred nama će govoriti i o tome. (dopisano
nekoliko meseci kasnije: opet nije uspelo. srce me boli. mislim na fernanda
pesou) led plovi a patke celu noć grakću i poleću sa santi. život se
čuje. kaplje voda sa ledenica. mnogo nogu mnogo mogu
novi sad 3.1.1997
i
rečenice koje zapisujem u hodu su kratke. usklađene sa
ritmom hodanja. napisane su u trajanju od samo nekoliko koraka
svečanost snega
čitam knjigu smisao stvaralaštva nikolaja berđajeva. uzbudi me pomisao da su
i neki drugi ljudi čitali ovu knjigu. da je neko negde čita u ovom istom trenutku
sve vreme ruže lutanja su mi mnogi pomagali i svi su odustali. da li ćemo
ovog puta uspeti. stranice pred nama će govoriti i o tome. (dopisano nekoliko
meseci kasnije: opet nije uspelo. srce me boli. mislim na fernanda pesou)
i
ružo lutanja
voleo sam te svakog
dana svih 10 godina a
sada te izbezumljeno
volim večno
i
ružo
lutanja
u tebi
sam
a
i
u
sebi
ujedinio
pevanje
stvaranje
hodanje
i
ružo lutanja u
svakom danu su
bile svih 10 godina i
to je bilo nepodnošljvo
teško ali ti si bila tren
u kome je sve bilo
i ozarujuće
lako
i
ružo
lutanja
tobom se
potvrdilo
da
sam
lutanjem
na
pravom
i
jednom
jedinom
putu
i
ružo
lutanja
ti si
čednost
dragane
varadinac
i
odanost
svakog
ko
je
dragana
varadinac
i
ružo
lutanja ti
si ispunjenje
svačije želje i
očekivanja
malena
ružo
moja
najmilija
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
sveobuhvatnost koraka. kultura slaganja
19. septembar 2025.
27683. dan mog života
1863/1790
5116 studenti su stigli u beograd jutros u pet. hodam po vlažnom tmurnom danu ka
bačkoj palanci. sve je jasno. i ko je kriv za 200 000 mrtvih i ko je stvorio laž. i to je bilo
jasno od samoga početka. i jasno je da se sada mnogi peru lažu i skrivaju da su i
onda lagali. stara priča. korisno je biti sam. sam sa svima. sada već mnogi hodaju
5117 hodanje nema cilj. hodanjem se sve događa. samo strpljivo
kroz ovu vlagu razmenjujući snagu. bez monopola. svi su pozvani
5118 toplo je. pada kiša. prijaju mi i kiša i umor
sveti korak
1534. hodanje
posle 41 871 020 koraka
koje sam do sada načinio moguće
je da govorim o koraku kao svetinji
korakom smo u vertikali. u ravnoteži
idemo dalje. korakom dodirujemo zemlju
i milujemo je. korakom hranimo trajanje
korakom smo u sazvučju svih koraka
kojima ljudi svaki dan hodajući dobuju
po zemlji. korakom ritam ne prestaje
mirno je trepere trideset tri kilometra
u meni. korakom niz vetar uz
reku na blagoj zemlji
bačka palanka 14.12.1996
1865/1788
5119 sa vesnom pavlović na periferiji bačke palanke
pravim drugu fotografiju rada pretvoriti bol u radost
5120 ne zaboravi na gostinstvo u sve dane svoga života
5121 sunčan dan hodam ka zrenjaninu večeras ću sedmi put govoriti o performeru
5122 sumrak pada po poljima. nebo iznad aradcase crveni. sa druge
strane prema elemiru niz oker površinu pustare nebo se sivi i zatamnjuje
5123 da li je ona silueta koja dolazi prema meni dragana
varadinac. nije to je baka u širokoj narodnoj suknji na biciklu
5124 evo je dragana
zemaljsko u meni vezuje se za kosmičku misao
1535. hodanje
po hladnoj noći idem u krevet kod starog prijatelja laze crkvenjakova
uvek se podsetiti vedrine i radosti. i uvek paziti na hridi gordosti. korakom
niz vetar uz reku na blagoj zemlji. mraz se svetluca po travi
zrenjanin 16.12.1996
1866/1787
5125 oseća se u vašim knjigama i rečenicama kako su nastale iz
priljubljivanja vaših stopala za zemljurekla mi je danas dana milutinović
5126 priljubljujem svoj pogled ka horizontu na koji
istovetno kao i juče pada decembarski sumrak
5127 kad smo izašli iz valerijine kuće skoro na zemlji ležao je polumesec
5128 slobodan tišma blues diary utorak
iz stana u prizemlju čuje se već dobro poznato šištanje
u pitanju je čudesna naprava koja se zove
textpress lonac
šištanje se meša sa zvucima pijanina
u stanu na drugom spratu gospođa tot
počinje svoj prvi jutarnji čas
u stanu pored kapetan barišik grdi svoju ženu
zbog previše potrošenog novca
čuje se brektanje kamioneta na uglu jevrejske i pavlove
jutarnja žeđ za mlekom meša se sa izduvnim gasovima
ramenima dodirujem horizont
1536. hodanje
hodao sam sa dadom zoricom i draganom
svi smo bili malo ali dovoljno tužni. nogu pred
nogu tela su se zagrevala i radost je ulazila u
nas. umor. kilometri. noć. mraz se svetluca
po travi. sutra je novi dan
zrenjanin 17.12.1996
1867/1786
5129 zrenjanin ečka stajićevo trske polja izmaglica
5130 beograd smog saobraćaj. buka je u modi
linije: put. horizont
1537. hodanje
hodali smo zorica i ja. kako smo prilazili
podnevu i beogradu dan je bio sve svetliji. u
beogradu vrućina. uneli smo u njega po desetak
kilometara sa puta. ulice su produženi put. deca puta
razmnože se u gradu. energija puta se razliva kroz ulice
kao reka u velikim ušćima. gradovi su velika voda. kada
se ulicama izađe iz grada otiskuje se u okean putovanja. u
beogradu sam malo hodao sa vladimirom arsenijevićem
malo sa vesnom pavlović. malo sa sto hiljada ljudi. kasnije
sam hodao sa slikom spinoze koji brusi stakla da bi
oni koji ne vide bolje videli. sutra je novi dan
bože čuvaj nas sve i svakoga
novi sad 18.12.1996
1868/1785
5131 prepuko prethodnih dana. umoran ko pas. hodam
sunčanim ulicama novog sada ne mogu da se odmorim
5132 bazajući sreo sam želimira žilnika. nastavili smo zajedno stari drugari
5133 svi dosadašnji koraci u telu mi oblikuju hodanje
5134 nežni nomadizam. mudrost kretanja
5135 sveobuhvatnost koraka. kultura slaganja
butine. bedra
1538. hodanje
delo i reč zajedno. telo i duša
zajedno. duh i kosmos zajedno. stopala
i šaka zajedno. vera i događaj zajedno. ples i
pevanje zajedno. margarin i kriška hleba zajedno
vatra i voda zajedno. patike i stopalo zajedno
zajedno nespojivo. tako sam mislio prepuštajući
umoru da sporim hodanjem izađe. bože čuvaj
nas sve i svakoga. toplotom
počinje ova zima
novi sad 19.12.1996
1869/1784
5136 i danas je toplo. solidarnost različitih
5137 u beogradu sam prešao brankov most. velik kordon
milicije u borbenoj opremi ne dozvoljava da se prođe. ljudi im
zvižde pištaljkama kako je to moguće da vlast ima pravo da tuče ljude
nastavljam dalje mirno da bih dragani erdevički predao tekst ove knjige
5138 u šarolikoj buci sporo hodanje sa hiljadama ljudi. karneval savesti
oči poluotvorena usta
1539. hodanje
hodao ka beogradu. u beogradu se susreo
sa kordonom milicije. plavili su se kao plavo poljsko
cveće. hodao sam mirno sa ostalima. svečanost je biti sa
obespravljenima. sloboda u ljudima izaziva veselost. prijala
mi je strpljivost u telu. kao i kišica kasnije u petrovaradinu
čudno je hodanje. telo leprša klizi niz put. ljulja se meko
poskakuje. toplotom počinje ova zima. hodanje
melodijsko mišljenje i osećanje
novi sad 20.12.1996
1870/1783
5139 u begeču subotnje sivo popodne. radnici sa
krova nove zgrade još ne silaze. hvata me sumrak
5140 malopre mi je pričao pedesetogodišnjak izbeglica iz kupresa do rata nije
moralo doći. nisu se... i... naoružavali ... su prvi počeli jer su imali oružje jer ih je...
podstakao. tri godine sam bio u rovovima. nisu ljudi hteli da ratuju. to je bila manjina
dvadeset-trideset posto nacionalista. treba ostaviti istinu iza nas i reći je. napiši je
rekao mi je. izostavio sam imena da se zlo ne bi nastavljalo
bačka palanka
1540. hodanje
kako su bile visoke krošnje platana
na ulici u bačkoj palanci dok sam ulazio u nju
ulazio sam sa sumrakom i zvucima roletni koje su
ukućani spuštali. kako se lepo belela osvetljena crkva
u predvečerju. dok sam prolazio pored nje ona kao
da je plovila iza tamnih krošnji drveća u porti. ulazio
sam sporo i mislio o putevima i mostovima evrope
hodanje melodijsko mišljenje i osećanje. lepo je
biti svuda i u jednoj palanci u bačkoj
bačka palanka 21.12.1996
1872/1781
5141 mirovanje
biser. pulsiranje. um hoda
kao punina iz praznine postojanje iz
nepostojanja. i kretanje izvire iz mirovanja
na hodanju ga osetim kad zastanem. odjednom
se sve smiri. zavlada tišina. samo mir. stojim
i sve stoji oduvek i zauvek. to je to. jeste što
jeste jesam koji jesam. ptica na visokoj žici
dalekovoda. konji u poljima. rana
praslika. (nedovršeno)
(iz rečnika hodanja)
smelost lepa reč
1541. hodanje
pre hodanja sam slušao đuk
elingtona. lepo je biti svuda i u
jednoj palanci u bačkoj. mokre
čarape kiša u nogama
novi sad 23.12.1996
1873/1780
5142 pre četiri godine na današnji dan u sedam uveče ispred biblioteke
ernest sabou budimpešti sam počeo da hodam drugi spomenik anonimnim
snagama ljubavi pod naslovom noćni sonet hamvaš. hodao sam četrnaest noći
od katoličke do pravoslavne badnje večeri. hodanjem pevao između ovog raskola
danas sivo kišno hladno. pokušaću da stignem dobeogradai pridružim se šetačima
mirom ruže lutanja. biće to možda potrebno jer je vlast za danas organizovala kontra
miting sa ljudima iz provincije do kojih ne dolaze informacije o događajima
oseća se pretnja sukobom i vanrednim stanjem. to je prilika da se
ne bojim i spokojan sledim svoj put
5143 12:18 počeo je da promiče sneg. na putu sam
5144 13:30 tuča. policija potiskuje šetače
5145 17:11. bačen je suzavac. šetači se povlače ali oni koji dolaze idu napred
lazar stojanović
1542. hodanje
u novom sadu sam. hladno mi je
na ulicama beograda sam sreo lazara
stojanovića nisam ga video dugo. današnje
hodanje je bilo pod stalnom pretnjom velikog
nasilja. bilo je lepo osećati hrabrost i smirenost
golorukih ljudi. i danas su ljudi prošli kroz
strah. mokre čarape kiša u nogama
žurim u toplo
novi sad 24.12.1996
1874/1779
5146 na otvorenom putu hladan vetar nosi sitan sneg
5147 suviše mi je hladno i suviše lepo da bih bilo šta napisao
5148 od hodanja su mi se mokre noge ugrejale sada već mogu reći ulazim u zrenjanin
5149 šta je to tako uzbudljivo u ovom smrzavanju
5150 laju psi u snežnoj noći
5151 tek lepo je živeti osetim to stopalima
5152 lep zvukpokazuje dragana varadinac sneg po kome hodamo
trave po snegu
1543. hodanje
tiho odlaženje u krevet po suvom
tankom sloju snega. na ulicama zrenjanina
koje se bele nema nikoga. čovek je srećno biće
osetio sam malopre dok sam prelazio ulicu i gledao
u sitan malo napali sneg. svako telo je sretno jer se
kreće po zemlji pod svodom nebeskim. žurim u
toplo. pedeset kilometara bih mogla hodati
sa tobom rekla mi je dragana varadinac
zrenjanin 25.12.1996
i
hodanje nema cilj
hodanjem se sve događa
nežni nomadizam. mudrost kretanja
hodanje melodijsko mišljenje i osećanje
suviše mi je hladno i suviše lepo da bih bilo šta napisao
tek lepo je živeti osetim to stopalima
čovek je srećno biće osetio sam malopre dok sam prelazio ulicu i gledao u sitan
malo napali sneg. svako telo je sretno jer se kreće po zemlji pod svodom nebeskim
i
ružo
lutanja
ja na putu
a ti na putu
ružo san
si
boga
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dovoljno je samo hodati
18. septembar 2025.
27682. dan mog života
1852/1801
5082 vlažno je sumorno hodam sa dadom ka
beogradu. krenuli smo kasnije da li ćemo stići
svih ovih godina
1524. hodanje
danas nisam pokisao. vraćam se
suv. u novom sadu sam do malopre sam bio u
beogradu. pre okupljanja grad funkcioniše normalno
i onda postepeno pristigne jedan broj ljudi da bi u mirnom
hodu rekao zajedno smo. drugi ljudi za to vreme odlaze svojim
kućama. jedni se okupljaju da bi pridružili svoje dostojanstvo
ostalima. da bi pokazali dužnost građanina da bude neposlušan
drugi odlaze u svoj konformizam i kukavičluk da bi sami bili još
usamljeniji. jedni i drugi. i zato hodanje i levom i desnom. i zato
pogledajte na ptice nebeske kako ne seju niti žanju... pogledajte
na ljiljane u polju kako rastu. ne trude se niti predu. vraćajući
semiran sam jer to su isti koraci svih ovih godina. da mi
korak uvek bude isti nežan blag i postojan
ritmom kojim putuju zvezde
novi sad 3.12.1996
1853/1800
5083 četrdeset i sedmi mi je rođendan. prelazim most
5084 kjerkegor kao da je čitavo bivstvovanje bilo zaljubljeno
u mene. sve je podrhtavalo u sudbinskoj bremenitoj analogiji
prema mome biću. sve je u meni bilo proročansko i svaka zagonetka
preobražena u moju mikrokosmičku blaženost koja je u sebi sve prozračivala
5085 na pola sam puta do beograda da li će mi neko stati da stignem do tri
5086 stopiranje je oblik prosjačenja - prosjačenja na putu
5087 stigao sam. stao mi je vladan matić rukometaš
5088 kolona se kreće sporo. peva zviždi ispred televizije
politike. već danima se ljudi okupljaju a da to mediji ne prate. biti
samo veselo
1525. hodanje
posle sto hiljada ljudi sa kojima
sam šetao beogradom vraćam se sam
ulicama novog sada. biti radostan drveću
pored kojeg prolazim koje će sa mnom proći
kroz zimu i prolećem ponovo po ko zna
koji put prolistati. ritmom kojim putuju
zvezde. svenuti i prolistati
novi sad 4.12.1996
1854/1799
5089 bacio sam cigaru. tmurno je. na putu sam sam. čitam
berđajeva samo posebnim sluhom doživljavamo harmoniju nebeskih sfera
5090 zemlja je vlažna. čitanjem po hladnoći na praznom putu ja
sam u biblioteci. koraci mišljenje i reči se slivaju i zajedno teku dalje
5091 lice zemlje i moje lice to je jedno lice
5092 stao mi je miroslav vulić policajac-specijalac. različito
gledamo na svet. različite su nam uloge. neka nas obojicu čuva bog
5093 stojim i gledam nepreglednu kolonu studenata u protestnom
hodanju. prilazi mi jedan mladić i kaže vi ste miroslav mandić. da. jednom
ste bili u kikindi i lepo govorili. to mi je pomoglo da odrastem. hvala vam
5094 pridružio sam se reci ljudi
onaj ko sedi sa braćom ne treba da je četvrtast
već okrugao da se može prema svima okretati
1526. hodanje
uzbudljiva je ova promena. na putu sam. na beogradskim ulicama sa mnogo
ljudi. posle opet sam. ljudi se oslobađaju straha. sve su radosniji i sve kreativniji
promena je vesela. ali sada... svenuti i prolistati. ali sada sam umoran i gladan
novi sad 5.12.1996
1855/1798
5095 u tmurnom danu i sumrak brže pada. jedna ptica sama preleće put baš kao i ja
5096 ima u meni strpljivosti. dobro je
5097 i danas sam stigao među ljude. vozio me je
jedan stari seljak. kaže da najviše voli da radi vinograd
uzmi jabuke rekao mi je
1527. hodanje
posle tročasovnog hodanja i stajanja sa ljudima
zvončićima trubama pištaljkama odzvanja mi tišina u
ušima. četiri kilometra je duga deonica kojom ljudi hodajući
ruše strah. sto hiljada ljudi koji je prođu zbirom svojih koraka
obiđu deset puta zemljinu kuglu. i to je razlog zašto ceo svet
sada o tome zna. bokori se zimska ruža. ali sada sam
umoran i gladan. spokoj hladnoća lepo miriše
novi sad 6.12.1996
1856/1797
5098 dobro mi je ovde jer me boli grlo od pevanja
jer mi je toplo među ljudima kaže zorica kovačić
5099 meni je ovde dobro jer smo se mi držali za
ruke i bili tako poneseni kaže dragana varadinac
5100 osećam se pravednom jer sam na pravom mestu kaže dada
imaš noge pa se njima služiš
1528. hodanje
rekla je valerija na kraju dana. uživam i uvek me
raduju valerijine mudrosti. posle hodanja sa mnogo
ljudi (danas ih je bilo najviše) i posle petog predavanja o
performeru čekali smo ponoćni voz zorica dada valerija i ja
kasnio je osamdeset minuta. promrzli u toplom vozu smo
nastavili priču o umetnosti i ulozi čoveka u njoj. putovanje
kroz noć je već pomalo bilo sve to. skinuo sam čarape
da bi mi se osušile. malo smo pušili i umorni se
smejali. spokoj hladnoća lepo miriše
opasnosti šansa idu zajedno
novi sad 7.12.1996
1858/1795
5101 hodanje počinjem sećajući se noćašnje
slike galebova koji su plovili u tihoj vodi dunava
5102 hramljem zbog žulja ispod članka stvorenog od
novih patika. tako se pojačava bol u ahilovoj tetivi
5103 slobodan tišma: blues diary ponedeljak
početak jutarnjeg buđenja
prag pretvaranja. osećanje sklada
u krugu se pojavljuje jutarnja zvezda
koja sve više raste svojim oštrim zracima
dodiruje plavu kružnicu zatim je probija
i sve postaje užasno
ali već sledećeg trenutka opasna zvezda se povlači
smanjuje se. postaje dobra. vraća se u krug
sve je manja skoro nestaje
i opet vlada sklad
međutim evo je vraća se i ponovo preti
nikada nisam zaspao imajući nešto protiv nekoga. niti
sam ostavio nekoga da zaspi imajući nešto protiv mene
1529. hodanje
bol me opominje. odmori se. opasnost i šansa idu zajedno. slede zimski dani
novi sad 9.12.1996
1859/1794
5104 hladni vetar. suvo sivo. sad sad zasijati iz sebe
5105 danas je svetski dan borbe za ljudska prava. sloboda
suština. biti ptica. polje. lan. načiniti samo jedan korak više
sam preko mosta
1530. hodanje
hodao sam ka beogradu stopirao
izašao desetak kilometara pre centra da bih
ishodao dovoljno kilometara i pridružio se ljudima
beograd se sve više pretvara u veliku šetnju. kada me
sretnu prijatelji mi govore ukrali su ti fazon. sada svi rade
isto što i ti. radujem se. nastaviti ići dalje. hodati u istom ritmu
moja hodanja u šetnji sa ljudima u beogradu su hodanje jednog ka
bezbroju. hodanje iz bezbroja ka jednom. hodajući u zajedništvu
zemlje i neba ljudi se raduju jer su otkrili sebe. živnuli su posle
mnogo godina. pokrenuli su svoja tela i otkrili da u njima
ima još svežine i radosti. hladni vetar me je danas
okupao. slede zimski dani. tiha snaga u telu
beograd 10.12.1996
1860/1793
5106 danas je toplije više će ljudi hodati
5107 iz daljine vreva i zvižduci podsećaju na
pesmu vrabaca. to je nepregledna kolona studenata
5108 stojim u moru ljudi. još nije pao sumrak
5109 u petrovaradinu sam. vraćam se. kada sam izlazio iz mase
osetio sam lakoću u svakodnevnom dolaženju i tihom odlaženju
tvoja stranica
1531. hodanje
vraćajući se prepuštao sam se
drvoredu u petrovaradinu. žutim i belim
neonskim svetiljkama koje su osvetljavale put
vreme je bilo suvo i ne hladno. negde izdaleka se
osećala zima. prisustvo dugih noći. iz skromnosti
koju sam osećao u telu setio sam se da ćeš ti čitati
ove reči. osetio sam da nikada neće prestati naš
razgovor. tvoje i moje oči se sada gledaju. ti si tu a
ja sada bog zna gde. znam da postojiš i zato ti se
(često) obraćam. hodajući i pišući osećam tvoje
prisustvo. privlačiš me kao nebo ili daljina. ti si
moj put. tiha snaga u telu. tvoje sada i
moje sada spojeni u jedno sada
novi sad 11.12.1996
1861/1792
5110 isti dan kao i juče. bez vetra nekoliko stepeni iznad nule. bez sunca toplo sivilo
5111 dovoljno je samo hodati
5112 evo ga to je taj ritam
život bez reči više koristi nego reč bez života
1532. hodanje
noć je. dunav se crni kao ulje. prelazim most. nije to mala stvar prelaziti
most kad cveta noć. da smo sada zajedno. i ova noć će se pretvoriti u dan
kao i grožđe u vino. proleće u leto. leto u jesen. jesen u zimu za koji dan
pa opet noć i novo grožđe. prešao sam most. sad me čeka san. tvoje
sada i moje sada spojeni u jedno sada. san u kome spava tvoje srce
novi sad 12.12.1996
1862/1791
5113 na brankovom mostu susretnem kolonu studenata. u koloni
je i njihov profesor ješa denegri. kaže mi sve su to tvoji hodači
5114 19:59. izlazim iz inđije. krećem se prema studentima koji su
krenuli da hodaju iz novog sada do beograda. danas je broj hodača
u beogradu bio najveći. karneval se širi i sve je veseliji
5115 20:12 na putu je potpuni mrak. 20:22 evo ih pojavljuju
se ispred njih dva kamiona koja upozoravaju saobraćaj
hodanje kroz noć
1533. hodanje
posle svojih dvadeset kilometara
hodao sam još dvanaest od inđije do stare
pazove.kroz noć sa studentima. oko dvesta ih je
hodali su u brzom tempu. energija zajedništva ih je
nosila. ljudi iz automobila su ih pozdravljali. i u inđiji i
u staroj pazovi sačekalo ih je puno ljudi. hrane ih
neki plaču. pojavljuju se prvi žuljevi. iznenađeni su
sopstvenom snagom koju otkrivaju. ostavljam ih
to je njihovo delo. san u kome spava tvoje
srce. mirno je trepere trideset dva
kilometra u meni
stara pazova 13.12.1996
i
lice zemlje i moje
lice to je jedno lice
na putu sam. na beogradskim ulicama sa mnogo ljudi. posle opet sam
iz skromnosti koju sam osećao u telu setio sam se da ćeš ti čitati ove reči
osetio sam da nikada neće prestati naš razgovor. tvoje i moje oči se sada
gledaju. ti si tu a ja sada bog zna gde. znam da postojiš i zato ti se (često)
obraćam. hodajući i pišući osećam tvoje prisustvo privlačiš me kao
nebo ili daljina. ti si moj put. tiha snaga u telu tvoje sada i
moje sada spojeni u jedno sada
evo ga to je taj ritam
i
ružo
lutanja
meni je bilo
dati život tebi
tebi je davati
ljubav slobodu
istinu zauvek
svakom
i
svima
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
da nije života u rečima života ne bi ni bilo
17. septembar 2025.
27681. dan mog života
1840/1813
5052 sve znanje se nalazi u rečima
5053 zašto ne bismo bili svemir
5054 da nije života u rečima života ne bi ni bilo
5055 mišljenje se događa simpatijama
5056 ruža lutanja je delo nevidljivog
5057 performer je sveti stranac
sveće na vetru. tragovi u pesku
1514. hodanje
hodao sam sa dadom i zoricom. slušao. hrabrio
usklađujem hodanje i razgovore sa ljudima. mnogo
toga što ne uđe u knjigu otišlo je sa hodačima. otišlo
je sa vetrom. niz reku. pogledima ka nebu. noć je
sad već spavaju mali hodači. strpljivo strpljivo
dolaze zimske ruže
novi sad 21.11.1996
1841/1812
5058 ruža je tajna uzbuđuje me dok ulazim u nju. ruža je miris
celoga tela. tajna ruže je u ružinom ulju. ruža je kuća beskućnika. ako
se ne prepustiš ruži možeš da stradaš. ako joj se predaš bivaš spašen
ruža rađa ružu. ona je narastanje po celom telu. rađa se novo biće
5059 kisnu konji u polju
5060 oj oj ruža lutanja ulazi u kovilj. pada kišica
posle tri sata hodanja po nasipu. počinje naselje ljudi
ulazim u ružu
1515. hodanje
hodali smo dada i ja dunavskim
nasipom. ugodni razgovor. meka zemlja
kišica je zalivala ružu. ružu i konje. zastali smo
i gledali. bili su to prvi konji na zemlji. prva kišica. prva
poljana. prvo gledanje. konji su pasli kao da su oduvek tu
gledali smo ih. gledali smo se. bili smo gledani. baš kao
kad u početku stvori bog nebo i zemlju i kad bi tako i
kad vide bog da je dobro. strpljivo strpljivo dolaze
zimske ruže. mekani prizori telo ih voli
novi sad 22.11.1996
1842/1811
5061 moja kuća vetar što se čuje
a kišica nežna
1516. hodanje
hodao sam ka subotici sa dadom
upoznao peru petrovića ciganina violinistu iz
rume. pričao nam o tom velikom narodu. kasnije
sreo lasla lantoša koji je prošle godine gladovao
četrdeset dana kao umetnik u gladovanju. i ova knjiga
je knjiga gladovanja. knjiga u kojoj nestaju suvišnosti
knjiga u kojoj je svaka rečenica svedočanstvo svih
ostalih. jedna dovoljna. i na kraju dana posle
suboticeu novom saduoko ponoći počela
je da pada kišica. mekani prizori telo ih
voli. umor je bio basnoslovan a
kišica nežna
novi sad 23.11.1996
1844/1809
5062 pada jedno od bilionitih predvečerja. padajući i za sva
ona koja će i dalje padati. gledam ptice kako preleću i zaklanjaju
zagasito crvenilo sumraka: iskonska lepota likova božijih
5063 na hladnoći pod periferijskim svetiljkama dada
se skinula gola i rekla mi uradila sam to za ružu
5064 počeo sam da čitam priče pustinjskih otaca. rokenrol je tri akorda i glas. da da da
puno belo
1517. hodanje
hodao sam sa dadom. u
početku sam bio nervozan. krenuo
sam kasnije. fotoaparat se pokvario. snaga
mi otiče na organizovanje za koje nemam dovoljno
para... kako su joj bile lepe grudi na mesečini. okrugle i
bele. posle je bilo lakše hodati i slagati se. i misao i osećanja
su se nadopunjavali bili u ritmu hodanja praćeni hladnoćom
predvečerja. belina dadinih grudi se širila kao jednostavnost
pustinje. jednostavnost priča pustinjskih otaca. umor mi
je bio basnoslovan a kišica nežna. sveti muževi
udišu vazduh svemira
novi sad 25.11.1996
1845/1808
5065 svaki dan hodanje počinje prvim korakom. u njemu je sva daljina
kiša slobode
1518. hodanje
hodao sam sa zoricom kovačić. pridružili
se mirnim demonstracijama na ulicamabeograda
ljudi se okupili tražeći svoja prava. osećaju svoju snagu
i duhovitost. mirni su i disciplinovani. kada se masa okupi
štiteći lične interese onda je pametna. duh slobode je tada
u njoj. oseća se radost i ozarenost u ljudima. svih sat i po je
kiša lila. bio sam mokar. vlaga se spustila kroz košulju do
pantalona i gaća. bilo mi je hladno ali sam bio sretan jer
sam korake ruže pridružio ovim ljudima. sveti muževi
udišu vazduh svemira. kiša slobode na balkanu
beograd 26.11.1996
1846/1807
5066 u nedelju je pao prvi sneg. danas je padao drugi put
imam lošu jaknu i ne baš dobre cipele. ipak za tri-četiri meseca
počeće lepši dani. ovima preda mnom se takođe radujem. to su hladni
snežni vlažni vetroviti dani. dani zime. u njima se telo i snaži i čuva
uz sneg
1519. hodanje
hodao sam sa dadom. ishodao
samo šesnaest kilometara. svratili da
kupimo flomaster za pisanje po fotografijama
koje pravim svaki dan u drugoj polovini ruže lutanja
svratili kod slobodana tišme po pismo dajane jovanović
svratili u foto-studio color 24 da mi naprave fotografije. popili
espreso. kupili hleb. sreli zoricu kovačić. piši o kuvanom kupusu
koji nas čeka rekla mi je dada. od lepog dubokog razgovora
zapisujem samo ove činjenice. one ne skrivaju nego otvaraju
mogućnost da se vidi slika dvoje ljudi. žene i muškarca kako
hodaju i pričaju o ženi i muškarcu. stvaralaštvom se mora
opravdati život završila je dajana svoje pismo
berđajevljevim rečima. kiša slobode na
balkanu. pruži korak prijatelju blagi
novi sad 27.11.1996
1847/1806
5067 hladnoća i magla. greju me kapa šal rukavice. u
blizini sam subotice.u njoj ću večeras pričati o performeru
5068 tu sam da obradujem nebo polja koja su sama
5069 pavlaka i četvrt hleba eto ručka u hodanju
5070 po maglovitom sumraku ulazim u centar subotice. koraci me uče blagim rečima
5071 reči su nomadi
zašto me teraš da praznoslovim. evo što vidiš to čini
1520. hodanje
pruži korak prijatelju blagi. magla me priprema za hladnoće koje dolaze
subotica 28.11.1996
1848/1805
5072 gde god ima malo zelene površine deca se igraju kaže valerija lacko
5073 hodamo valerija i ja. naša stopala su naša domovina
5074 slobodan tišma blues diary petak
slabost ili snaga- želja
jedna slika iza koprene vremena. večnog ponavljanja
iza bezbrojnih velova. ali usput su mi bili na pameti
riblji fileti. pomislio sam ako ih kupim
slika će kidnuti. ali možda je tako i bolje
ko zna šta bih tamo na dnu sećanja još našao
(ako dna uopšte ima)
možda nešto užasno jer pretvaranju kraja nema
zato sam ipak otišao po te filete
ribarnica je bila otvorena ali unutra nije bilo nikoga
prodavac je nekuda otišao. stajao sam tako neko vreme
udišući težak miris okeana
sa valerijom u petak
1521. hodanje
čudesna je žena valerija. jednostavna
mudra prirodna. hrabra. osmeh joj je kao put
povede te. pričali smo i hodali. pušili. živi u mužlji
dolazi na sva pre-davanja o performeru. uživam kada
sam pored tako lepog čoveka. uživali smo zajedno u
slobodi koja nas je okruživala ka kojoj smo hodali
koju smo voleli. magla me priprema za hladnoće
koje dolaze. ja sam valerija
subotica 29.11.1996
1849/1804
5075 vidite kako je brzo pala pokazujem maglu zorici i dadi
5076 u planini je sneg: lepo je
5077 slobodan tišma blues diary subota
vidim ma kako sedi na ivici moga kreveta
i posmatra me
kosi zraci kroz razređene roletne
padaju na njenu sjajnu kestenjastu kosu
koja je začešljana sa strane i pričvršćena ukosnicom
krevet se nalazi ispod prozora koji gleda na terasu
dole je malo mračno dvorište
u kojem štakori vršljaju po kantama za đubre
uske stepenice vode u podrum
vetar je rasporedio oblake
1522. hodanje
hodali smo zorica dada i ja. posle zalaska
sunca sumrak se brzo spuštao. magla je odmarala
oči. mokri sneg je hladio noge. posle hodanja mi se javio
saša stojanović. hodao je osamnaest kilometara van prištine
posvećujući ih ruži i rečenici lepo je kisnuti i biti. sve vreme
hodanja govorio je tekstove iz ruže lutanja 2. subota je u
ponedeljak ću morati kupiti nove cipele. ove iako nove
propuštaju vodu. noć ću provesti nahlađenih stopala
ja sam valerija. tiho pevanje umetnost ruže
novi sad 30.11.1996
1851/1802
5078 na fruškoj gor ise zabeleo sneg. na putu je vlažno
pola dva je. voleo bih da stignem u beograd do tri na protest
beogradskim ulicama. voleo bih da im pridružim svoje korake
5079 hodam u petnaestim patikama. danas su mi ih kupili dada i zorica
celom dužinom su napunjene vazduhom pa poskakujem kao vrapčić u hodu
5080 na pola puta ka beogradu - kako pada krupni sneg
5081 stigao sam. pridružujem se. lapavica i još krupniji sneg
prilog
1523. hodanje
protest je trajao dva sata
sneg je padao neprestano. ljudi
su bili mokri puni radosti. pišem ovaj
tekst u autobusu. košulja mi je mokra i čarape
pantalone do kolena. hladno mi je. kijam. uzbuđivala
me je radost na licima i sloboda u očima ljudi. moji
koraci su bili mirni tihi kao svih ovih godina. nisam
vikao nego sam plakao. drhtalo mi je telo osećajući
patnje mnogih koji žive u nametnutoj ili dobrovoljnoj
neslobodi. i sutra ću doći. tiho pevanje umetnost
ruže. da mi korak uvek bude isti nežan
blag i postojan
novi sad 2.12.1996
i
sve znanje se
nalazi u rečima
zastali smo i gledali. bili su to prvi konji na zemlji. prva kišica. prva poljana
prvo gledanje. konji su pasli kao da su oduvek tu. gledali smo ih. gledali smo
se. bili smo gledani. baš kao kad u početku stvori bog nebo i zemlju
moja kuća vetar što se čuje
sveti muževi udišu vazduh svemira
reči su nomadi
tiho pevanje umetnost ruže
i
ružo
lutanja
hodali smo
koracima
slobode
ka
slobodi
i
onda
i
sada
i
zauvek
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ruža lutanja 6
16. septembar 2025.
27680. dan mog života
miroslav mandić
ruža lutanja 6
pred svitanje zamirisala je majčina dušica
ovu knjigu posvećujem:
svima koji ne videše a verovaše
1828/1825
5012 hodaj polako i daleko ćeš stići bile su
poslednje kajine reči namenjene meni. kaja moja majka
5013 odrekni se svega što te od puta odvraća
5014 šesta jesen. u drugoj sam polovini ruže lutanja. u ponoć
sam načinio njenih sto središnjih koraka na brankovom
mostu u beogradu. došao čovek iz nekog drugog vremena
5015 sunčan jesenji dan. hodam od beograda ka zrenjaninu. lako sam obučen
samo u plavoj majici prija mi. bol u ahilovoj tetivi govori o ozbiljnosti ove priče
5016 drvoredi su se zažuteli. žuta je i trska pored puta. zemlja sveže preorana
u dublje vode svoje vode
1504. hodanje
bio sam izbezumljen od umora na putu
od beograda do zrenjanina. nemoj tako ja to ne
mogu govorilo mi je telo. telo pomozi mi da naučim
da te slušam i služim govorio sam i hodao sve sporije
i sporije da bi mi umor istekao iz tela da me iscrpljenost
ne bi polomila iznutra. godinu dana će ova rečenica...
strpljivo čekati da se završi. sve je u hodanju
zrenjanin 9.11.1996
1830/1823
5017 noć je. na ivici brda vatra u šumi
5018 stid tela koči i planete
5019 nema više lišća na granama
5020 čovek ne samo da je na putu nego je on sebe osetio kao put. prelaz
5021 hitajući najpre put boga. potom u boga
reči sa puta
1505. hodanje
hodao sam sa dadom
pričali ozbiljno. ozbiljnost je lepa
tek kad počnem da govorim osetim
kako mi reči izviru duboko iz nebazemlje
iz najdubljih žilica ruže. slede harmoniju spiralnih
kretanja. svih sam razloga lišena rekla bi hedviga
lišen svih razloga: da budem hrana svim planetama
voda svakoj ćeliji. reč životu. da budem ono što
želiš. muž svemira. sve je u hodanju. sve je u
pokretu ne kreće se postojanje
novi sad 11.11.1996
1831/1822
5022 volim beskućništvo tvoje ruže. u njoj osećam ono isto što mene privlači
beskućništvu. u beskućništvu si svi drugi. ti si prenosilac ljubavi. u beskućništvu živiš
svoju suštinu i ništa drugo. kada me je letos prvi put uzbudilo beskućništvo videla sam
sebe kako plešem neprestano svaki dan kroz ceo život govori mi vera midić
5023 vraćajući se kroz noć na poljskoj stazi smo
oboje ugazili u govno nasred staze. beskućnići
beskućništvo umetnost prostora
1506. hodanje
život je večnost traje dok ne odustaneš. zaista je ruža
postala ples smisla osetim to i po rukama koje se na svaku
misao sliku i reč pokreću kružeći jedna oko druge ispred grudi u
ritmu celine. tim kruženjem osetim da sam i more i vazduh i zemlja
i planete i svemir. gledao sam veru u lice i uživao u njenoj lepoti
davao joj snagu za ulogu koja joj je namenjena u životu. ruža
se rascvetava u usne koje ljube. sve je u pokretu ne kreće
se postojanje. uskom stazom put me vodi
novi sad 12.11.1996
1832/1821
5024 ranac na leđima sunce na zalasku put pod nogama
5025 jedan narod bi bio slep da nema pesnika kaže mi šofer kalimi elmas
5026 spori ritam me odmara. prija telu
5027 vedra je noć sutra će biti sunčan dan
stranac
1507. hodanje
premoren sam krenuo na
hodanje ranac mi nije bio težak. u
mekom sporom hodanju sam uživao družio
se sa sunčanom jeseni. čitao novine i nosio knjigu
berđajeva u džepu. u hotelskoj sobi u inđiji prepuštao
sam se tišini. kupio malo sira hleb i sok ljubazno se
zahvalio i izašao iz samoposluge. bio sam stranac
koji je došao i obavio posao za današnji dan
uskom stazom put me vodi. nežno
spavajte ljudi u inđiji
inđija 13.11.1996
1833/1820
5028 sunčano prohladno prepodne. popio sam jutarnju
kafu i pripremao prvo od trideset dva pre-davanja o performeru
5029 uskom betonskom stazom pored glavnog
puta uživam u suvoj trsci koja me okružuje
5030 dve gugutke preleću sa stabla na stablo starih platana
5031 ulazim u novu pazovu... izlazim iz nove pazove
5032 palim cigaru... ispušio sam je
5033 jesenje sunce seje u mene svetlost za zimske dane
psećim očima
1508. hodanje
lepo je kada se ne vraćam nego idem
samo napred. dalje. danas od inđije do batajnice
sunce se bliži svom zalasku. nestala je svetlost i toplota
sa kojom sam hodao. na međugradskoj autobuskoj stanici
u centru batajnice završavam hodanje. zvona zvone u
crkvenoj porti ispraćaju umrlog. ušao sam u gradski autobus
kroz zadnje staklo psećim očima tužno gledam put. nežno
spavajte ljudi u inđiji. zatvaram hodačku radnju za danas
batajnica 14.11.1996
1834/1819
5034 malopre sam napravio prvu fotografiju sa vesnom pavlović na ušću save u dunav
to je jedno od dvanaest slučajno izabranih mesta u ravnici vojvodine na koja ću jednom
mesečno otići i na prostoru ne većem od koraka bol koji se tu nalazi pretvoriti u radost
5035 pretvoriti bol u radost: verovati energijama
5036 korak čini svoje viče mi sa druge strane ulice nenad racković
5037 počinje da duva topli vetar sa još neohlađenih mora
lutanjem osmeh zaraditi
1509. hodanje
četrnaest sati u cipelama. oznojene noge
mi govore da sam umoran. ponoć je ipak lutam
još vitak sa srebrnim lukom. lutanjem tražim svetu
zemlju. zemlju plave ruže. lutanjem postajati humus
herojstvo preobraziti u nežnost. lutanjem divljini
biti domaćin. zatvaram hodačku radnju za
danas. lutanjem slobodu hraniti
beograd 15.11.1996
1835/1818
5038 kada se krećeš onda si publika životu rekla
mi je žena koju sam pre pola sata slučajno upoznao
5039 hodam sa dadom i zoricom preko mosta. za jedan
sat počinje prvo od trideset dva pre-davanja o performeru
5040 mrak je. duva topli vetar. ličiš na ulično svetlo koje se kreće kaže mi dada
5041 umetnost za sve: ljude vode vetrove trave
5042 hodanje je prosejavanje
5043 ... u slaganju živi istina... tada ste spremni da čujete ništa... naše
reči nose sebe u sebi... reč je slika slika je reč... performer sve vidi kao
da gleda prvi putgovorio sam do malopre na pre-davanju
za lepe uši
1510. hodanje
što duže ponavljam jednostavne
reči više uživam u njima. jednostavne su
kao put. vode me svojom jednostavnošću. ne
primetim kako je prošao dan a znam da je prošao i
da je već noć. reči koje sam izgovorio na pre-davanju
su ostale onima koji su ih čuli. vreme je za spavanje
lutanjem slobodu hraniti. miroslave laku noć
beograd 16.11.1996
1837/1816
5044 hladan vetar. slabo sam obučen pa se smrzavam. malopre me je
povezao profesor bogdan brukner arheolog. nedostaje mi lutanje rekao je
5045 pored vetra čujem kišu po travi
koracima dišem zemlju
1511. hodanje
kako je bilo hladno. kako je počela kiša. kako je padao
sumrak. kako sam bio slobodan na drugom pre-davanju
o performeru sam izgovorio i ove reči:
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
miroslave laku noć. reči me vode dalje
zrenjanin 18.11.1996
1838/1815
5046 gde će nam odleteti naše reči pita me
daca ječmenica dok kroz mrak hodamo na košavi
5047 hodanje je najnežnije slikanje
telom slavim sva tela
1512. hodanje
umoran sam. jako sam umoran. hodam
sporo uskoro ću leći i to me čini strpljivim i bezbrižnim
telo već opuštam i osetim kako me umor boli kako bezbroj
ćelija u mom telu već spava a druge se bore da ostanu budne
da bih još bio na nogama. volim te telo. hvala ti. ti si slava
svih tela. oko vrata mi je topli meki plavi šal koji mi je
malopre poklonila dragana varadinac. bezbrižnost
me zavodi predajem joj se. reči me vode
dalje biti dobar na ovom svetu
novi sad 19.11.1996
1839/1814
5048 hodam sa četvorogodišnjom mirtom i petipogodišnjim
dušanom crkvenjakovim. učim ih da hodaju. nose štapove u ruci
5049 mirta voli da hoda zato što je tako blizu
dušan zato što je to lepo i zato što ćemo izaći iz grada
5050 duška je došla po mirtu i dušana a ja sam
nastavio ka kleku. sada sam u gustom mraku na putu
5051 tamna površina u visini očiju je zemlja na kojoj ne
prepoznajem ništa a ono iznad je prosvetljena tamnina neba
mali hodači
1513. hodanje
bilo je vlažno pred kišu. kasnije je
celu noć kišilo. hodanje po mraku me je
vraćalo u sebe. polja spavaju. ugrejem se u
hladnoći pa mi hodanje prija i ne primećujem
sate koji prolaze. samo sam sklad i milovanje
biti dobar na ovom svetu. noć je sad
već spavaju mali hodači
novi sad 20.11.1996
i
lišen svih razloga: da budem hrana svim planetama. voda
svakoj ćeliji. reč životu. da budem ono što želiš. muž svemira
lutanjem osmeh zaraditi
herojstvo preobraziti u nežnost
što duže ponavljam jednostavne reči više uživam u njima
jednostavne su kao put. vode me svojom jednostavnošću
noć je sad već spavaju mali hodači
i
ružo
lutanja ti
si performer
usana koje
ljube
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
dan posle pete knjige ruže lutanja
15. septembar 2025.
27679. dan mog života
prošla je
peta godina
ruže lutanja i
završena je
peta knjiga
ruže
lutanja
i
sada
ću proleteti
kroz petu godinu
krenimo zajedno
utroje ružo
lutanja
svaki dan sve više volim svaki dan
sledio sam zlatnu žilu života koja se prostire milionima godina
na putu sam da bih put postao
bliži agneš bliži bogu
drhte svi predeli u meni. sa njima drhtim i ja. treperim u samoći svoje seksualnosti
vođenjem ljubavi svaki dan sa svakim korakom ja
rađam mnoštvo. mnoštvo jednog. rađam boga u sebi
samo se u želji želja rađa i samo se u odsustvu želje želja i dogodi
kada se hoda po putu sa puno saobraćaja osećaš se skitnicom vagabundom
gubitnikom kome ni put nije naklonjen. osećaš se izgubljenim ali i slutiš da ćeš
otkriti svet. a kada hodaš po poljskim šumskim stazama osećaš se monahom
slatkim prosjakom. i tada osećaš na toj stazi da se svet pronalazi u tebi samom
kako mi prija ravnica. samo zemlja i nebo. savršenstvo
ista ovakva jednostavnost me uzbuđuje i u pisanju
biti na putu znači biti go
biti na putu je ideal. biti na putu zajedno sa ženom to je raj
sve je samo postelja kroz koju hodam
u jednom trenutku na polovini hodanja sam osetio bezrazložnu sreću
jedan čovek je hrana svim bićima
ime mi je neprestani
herojski je biti na putu
ptica u meni pokreće korake
juče sam odlučio (ako bog da) da posleruže uradim
još dva desetogodišnja rada. novi sad 24.2.1996
radujem se što sam tako jasno osetio da je život radost i tako jednostavno to napisao
volim nedostižne ciljeve
umetnost iskorenjivanja. sjedinjavanje svega postojećeg
umetnost je u meni našla utočište. obnavljala se. sobom sam je hranio
nenasilje i put kojim sam krenuo me više nisu napuštali
prvi korak je pionir podviga
bog voli pionire. najveće počinje najmanjim. kap čini okean. sekunda večnost
prvi put sam u životu osetio ljubav žene. volela me je. nevino. njena nevinost se spojila
sa mojim putem ka nevinosti... sve više sam voleo siromaštvo. ksenija i siromaštvo
sporošću se grli svetlost
beskućništvo srce u tuđim grudima
ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo dvadeseti
vek krik kojim dozivam osnovno pravo da budem humano biće kome je svaka
stopa na zemlji njegov dom. kome su svi ljudi i sve životinje i sve bilje i sve vode
i svi vetrovi i nebo sa suncem mesecom i zvezdama njegovo jedino telo i duša
tamo gde je dodir tamo je moj dom
za kurve sam uvek imao simpatije kao i za sve ostale odbačene i obeležene
kad kažem nežnost već sam među svojima. kad kažem nepoznato već sam na putu
tvoj život mi je važniji od mog
ne bih mogao hodati kada bih zaboravio i živeo bez
odsustva saosećanja sa bednima gladnima i nesrećnima
miroslave voli sebe jer tako ćeš voleti svet jer ti si sam svet
retke su jednostavne knjige o jednostavnom
voleo bih takve da čitam. pošto ih nema takvu pišem
tri puta. put askeze. put gnoze put ekstaze. ili svaki dan polazim
sa ispaštanjem. nastavljam spoznajom. završavam zanosom
po svemu sudeći mera je samo sve
lutanje je način. hodanje čin
treperim to su kilometri samoće
svakom kažem na tvojoj sam strani
ovom ulicom se izlazi iz grada ka kelebiji na granicu. ne uvažavam ih i ne prelazim više
ruža lutanja je velika ljubavna priča
ne znam zašto ali osećam da je važno biti na putu. volim dobre ljude. volim
hrabre ljude. volim nevine ljude... bez ičega osećam gospodstvo na putu
ružan a tako zanosan
i
ružo
lutanja
blaženstvo
svakog
dana
i
ružo
lutanja
kad si ti
bila čudo
ja sam
bio
običan
a
kad
si
ti
bila
obična
ja
sam
bio
bog
i
ružo
lutanja
bili smo
napaljeni
na čudo
lutanja
i
čudo
ruže
ti
i
ja
deca
božija
i
ružo lutanja
ti si bila jedan
jedini most između
drugog i trećeg
milenijuma
i
ružo
lutanja
ti genijalna
vinula si me
u anonimno
i zato i jesi
ruža
lutanja
i
ružo lutanja
tisi utočište ljubavi
svih nevoljenih jer ljubav
je u nevoljenima baš ko što
je sloboda u odbačenima
a istina u ubijenima a ti
u meni i ja u tebi ružo
lutanja moja i
svačija
i
ružo lutanja
do sada i posle 34
godine od tvog početka
i 24 godine od tvog kraja još
niko nije pisao o tebi a kamoli
da se spremio da te 10 godina
čita i 10 godina piše o tebi jer to
si ti ružo lutanja tih deset godina
u kojima su sve godine i jedna
jedina umetnost i jedna
jedina pesma i jedan
jedini bog
i
ružolutanja
ti si bila apsolutno
čedna i zato si postala
pasoš čoveka u kretanju
pasoš kojim se sva bića
kreću svemirom bez
pasoša
i
ružo lutanja
ti si moje venčanje
putem i ružom. moj
sveti brak ružom
lutanja
ružo
hvala
ti
i
za
ovu
pesmu
ruže
lutanja
i
ružo lutanja
na tebi sam otkrio
tvoj život mi je važniji
od mog jer tebi je moj
život bio važniji od tvog
i zato si ti ružo lutanja
za mene večni život
važniji od mog
i
ružo lutanja
ti si božija i apsolutna
ljubav i zato su moje ljubavne
patnje sa vesnom milović boginjom
natašom abramović boginjom. jelenom
bošković boginjom. rajkom sredojević
boginjom. dadom feljom boginjom
draganom varadinac boginjom
minom novčić boginjom na
tebi ružo lutanja slava
boga jedinog
i
ružo
lutanja ti
si svako ko je
hodao sa mnom
na ruži lutanja i ja
ih sve sa verom
midić na čelu
pozivam da
dođu
da
hodaju
sa
mnom
na
ruži
pupoljku
bogu
i
ružo lutanja
volim te čedo
sam tvoje boginjo
moja. boginjo boga
nam odbačenog. boga
odbačnog i boga nam
jedinog. boga ruže
lutanja. amin i
bog
amin
i
bog
i
ružo
lutanja
bilo mi je
naučiti da ne
učim nego da
samo jesam
ruža lutanja
podavanja
ljubljenja
bdenja
i
ružo
lutanja
izdržala
si i sad si
nadahnuće
svakom
da
izdrži
i
ružo
lutanja
ti si moj
mozak u
srcu mom
ti si moje
srce u
kurcu
mom
ti
si
moj
kurac
u
tabanima
mojim
i
ružo
lutanja ti
si pička moja
pička svih pičaka
pička ruže. pička
ruže nad ružama
ruže jedine. ruže
lutanja božije
i moje
i
ružo
lutanja ti si
sad materica i
izvor svačije ruže
ruže svačije pesme
ruže svačije umetnosti
ruže svačijeg hodanja
ruže svemira u ruži
boga jedinog
ružo ruža
lutanja
boga
bog
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
jednostavno hoda usporenim korakom
13. septembar 2025.
27677. dan mog života
1816/1837
tekstova
nenad milošević i ja smo komentarisali plakate sa arkanovim
likom a miroslav je lako u hodu dodirnuo jedan od njih. sutradan smo
uz vino na točenje slušaliposmrtnu osvetudraga mlinarca. ja sam pripremao
film (lišće se žutelo kao zlatni delišes). počeo da ga snimam (pao je veliki beli
sneg) te sa snimanja pobegao. miroslav je rekao da misli da treba da završim film
odgovorio sam da nemam snage da se nosim sa ekipom. onda je on predložio da
kao orson vels uistinama i lažima čini mi se pričam i pričam u kameru o svemu što
je trebalo da snimim i da to u montaži priložim već postojećem materijalu. odgovorio
sam međutim da ni za to nemam snage pa je miroslav malo ćutao a ja sam završivši
razgovor otišao da krišom pijem babinu komovicu. počeo sam da kupujempolitiku
ekspreszbog nagradne igre koja je vodila uatinu. miroslavljeve predloge sam
iskoristio godinu dana kasnije za film nenad jovanović uživa u neizvesnosti
koji počinje izjavom zovem se tako i tako. začet sam u nekom
od atinskih hotela leta 1972. godine
miroslava pozdravlja nenad jovanović
28.10.1996
1817/1836
za
išli smo tramvajskim 7 9 11 mostom miroslav mandić i ja
on je već bio označio bledožutom bojicom uspele pesme za knjigu welt-
takve su po njegovom mišljenju bile samo dve. uzeo sam da prevrćem pelir
hartije na kojima su bile otkucane da bih dokazao da ima još dobrih pesama
i hartije se umalo nisu razletele po ušću. bledožutim flomasterom je sad mi pada
na pamet slobodan tišma jednom napisao tekst koji se zbog bledunjavosti nije
mogao štampati. kada je knjiga izašla miroslav me je pozvao i rekao da misli da
je lepa. dve godine nakon moje mostovske šetnje sa njim galebovi nad tim
istim mostom su me podsetili na one pelir hartije a jedno dete sa kosom
suncem pozlaćenom od umora više nije moglo da se smeje...
miroslava pozdravlja nenad jovanović
29.10.1996
1818/1835
peti deo
i moja baka aja je zavolela miroslava
čitala je ružu lutanja i pritom mogla da ga kao živog
vidi u njegove žbunčiće. misli da se miroslav na ruži stalno
provlači kroz žbunje. mislila je i da je ona ta aja koju u novinskom
tekstu o belom luku spominje miroslavljev brat božidar. ne poznajemo
se ali mu je možda miroslav pričao o meni. i aja i božidar mandić
popularišu beli luk. kada sam joj rekao da božidar nije mislio na nju
već na svoju ćerku kojoj je aja pravo im, malo se razočarala
ipak sačuvala je onaj tekst u fijoci koju zovesvaštara
miroslava pozdravlja nenad jovanović
30.10.1996
1819/1834
ruže lutanja
devet dana sam se držao kursa i desetog
istrajnošću osvojio pravo na ekskurs: juče nisam isključio
grejalicu. gorela je u mom odsustvu dvadesetak sati i sada
strepim od računa. navikao sam da u zapuštenosti vrtova zvezdare
čubure bulbulderavidim njihovu negdašnju negovanost otkako su se
u piktografskoj celini podloga razdvojili piktografi stopaloi put( čitam
r. pušića u knjizi sin neba) puno toga više nije bilo isto sve teže su
putnici razumevali svrhu i smisao puta podloge temelja. ruža lutanja
se približila mom staništu. sada je uvek u vremenskoj zoni u kojoj
pišem. nju i njenog izvođača ću prepoznavati uvek. oni ispravljaju
jednu grešku (a greška je kao greška - tužna) obnavljaju
vezu između onih piktografa...
miroslava pozdravlja nenad jovanović
31.10.1996
1820/1833
poklonjenja slobodana tišme
poklonio bih se onima koji proizvode hranu i koji je pripremaju
seljacima i pekarima. prirodi samoj. bezimenoj
poklonio bih se onima koji grade kuće
radnicim. zidarima. zidovima nestašnim
poklonio bih se onima koji leče
biljke. životinje i ljude
lekarima. travarima. samoj smrti na kraju
poklonio bih se muzici koja opija
fadou i amaliji rodrigeš
boleru i tangu. pesmi ptica
i zrikanju zrikavaca u saksijama
poklonio bih se sredozemlju. mom zavičaju
nezaboravljenom i moru. toj večnoj
fascinaciji mojih misli
poklonio bih se klaudiju monteverdiju
i njegovoj muzici kao večnoj igri talasa
kao polemosu ovog postojećeg-nepostojećeg sveta
poklonio bih se veneciji. lisabonu
i barseloni
poklonio bih se svim gradovima. uglovima
starih kuća
gradovima u kojima plaču napušteni ljubavnici
po kafeima
i zaboravljena deca
u sirotinjskim izbama
poklonio bih se legendi đakoma kazanove
naravno. evo transkripcije teksta sa fotografije:
leva strana:
najplemenitijem od svih ljubavnika
koji je uvek samo davao
a za uzvrat nije dobijao ništa
poklonio bih se iv sen loranu
poslednjoj evropskoj faci
poklonio bih se onima koji nisu uspeli
a da zbog toga nisu izgubili ljubav i dobrotu
poklonio bih se senima pesnika
dubravka škurle. gregora strniše
i ivana m. kocijančića
poklonio bih se plamenu vitmenovom
kome imam da zahvalim za intonaciju
svim ovim poklonjenjima
poklonio bih se. najzad. tebi. brate moj
tebi koji čitaš i saznaješ za njih
1.11.1996
1821/1832
5001 hodočašće u unutrašnjost samog sebe
zavedi mir u samome sebi i nebo i zemlja imaće svoj mir u tebi
kaže isak sirijski. bremenitost je duga. sporo se stvara mleko života
hiljadu doživljenih dana je potrebno da kapne hranljiva kap. hodajući
filozofijom pustinje pounutrašnjujem nomadstvo. sam postajem predeli
kisnem u samom sebi. srce mi je zvono u predvečerjima. nervi vetrovi niz
reku. kosti mostovi.sâm bežati prema sâmome kaže plotin. hodajući sreo
sam u sebi sve one koji su to već činili pre mene. hodočašće u unutrašnjost
samog sebe je okopavanje bašte. podrezivanje voćaka. zalivanje i plevljenje
to je tih svečani osećaj. pune ruke podavajućih plodova. hodanje ravnom
stazom do ponora. tamo gde susrećemo one koji su se odvajanjem
obavezali na koračanje u prazno. molitvom se preobraziti jer mi
zaslužujemo da se nazovemo božjom igrom. hodati putevima
svoje unutrašnjosti i dospeti neznanju koje je nemoguće
nadići. pozovi se na sebe i kreni svojim putem
kroz sebe postani božiji ranjenik
(iz rečnika hodanja)
2.11.1996
1823/1830
5002 volim što smo hodali u brdo zbog ovih boja: onih tamo u daljini
zamagljenih. ovih žutozelenih. zbog ovog bagremovog lišćakaže mi olivera
poverenje se gradi doživljajima
1499. hodanje
skratio se dan za ovih dvanaest dana koje nisam hodao
požutelo je i popalo lišće. bol u tetivi nije nestao. hodao sam
sa oliverom purić selicom. selila se od profesije do profesije od
države do države. sa sobom nosi kompjuter fotografski aparat
diktafon nedostaje mi još samo video kamera. lepo mi je bilo da
hodam sa jednom selicom. u susretu polova se događa
tajna bića.taj lepi život u hodanju
novi sad 4.11.1996
1824/1829
5003 razlika između belaca i nas je sledeća: vi u moć spasenja verujete
pod uslovom da je muke podneo neko drugi. negde daleko. pre dve hiljade godina
mi opet verujemo. da je pred svakim otvorena mogućnost da pomogne drugima pa i
mučenjem svog tela. za nas bol nije apstraktna nego i te kako stvarna. mi ovaj teret ne
prebacujemo na našega boga i nikako ne želimo propustiti priliku da se suočimo sa
duhovnom snagom. baš tada kada postimo na vrhu brda ili kada cepamo svoje meso
u plesu sunca. kao udar groma doživljavamo ono unutrašnje viđenje i dospevamo
najbliže svesti velikog duha. unutrašnje viđenje ne daje se jeftino i mi ne trebamo
posredovanje anđela niti svetaca da bi ga doživeli iz druge ruke... šaljem
ti citat iz knjige hromog jelena. budi pozdravljen i neka ti se ruža
pozlati. tvoj zoltan brener
hiljadu petstoto hodanje
1500. hodanje
ovaj naslov se ne može napisati
on se mora dogoditi. upalile su mi se
potkolenice. taj lepi život u hodanju
biti blaga topla jesen
novi sad 5.11.1996
1825/1828
5004 topli jesenji dan. jesen miriše na groblje
5005 pada sumrak. daljine mi greju srce
5006 ističe peta godina ruže lutanja približavam se njenoj polovini
5007 hodati deset godina
svaki dan. ne znam kako je hodati deset
godina svaki dan. ja sam do sada hodao
pet to je slično ali nije isto. oči još
nisu okolina ni stopale put
(iz rečnika hodanja)
bez njih
1501. hodanje
bez njihove pomoći ne bi bilo
mojih koraka. latica ruže. ni ove knjige
aleksandar tišma. sanja savić. vesna milović
anja čović. vera varadi. rada čupić. doroteja
stanković. željko radić. dragana erdevički. laza
crkvenjakov. biti blaga topla jesen. prijatelji
nastavljamo sa pevanjem i pucanjem
novi sad 6.11.1996
1826/1827
5008 sunčani dani na zadnjim stranicama knjige
5009 miran je taj čovek sa imenom miroslav mandić. hoda u plavom
jedino mu je prsluk sa velikim džepovima crn. široke su i isturene njegove grudi
ruke mu se njišu u skladu sa nogama. noge su mu kraće i krive. grubog lica. jakih vilica
visokog čela. jaki nos kao sećanje na starost ljudskih bića. sitnih malih očiju kao u velikih
životinja ali on uvek gleda zadubljeno duboko u neku nevidljivu daljinu. nova je on životinja
sa tim nesretnim nosom. ružan a tako zanosan. jede samo vazduh. dok hoda osetim
kako se nepokolebljivo daje. liči da hoda bez vremena nikada ne prestajući
nikada ne prestajući samo hodajući hodajući. prisutna duša
rekli su za njega
1502. hodanje
plovi ruža. prijatelji
nastavljamo sa pevanjem
i pucanjem. od premora
mi je srce umorno
novi sad 7.11.1996
1827/1826
5010 poslednji dan pete godine. od danas je levi broj na gornjoj
stranici knjige veći od desnog. bilo je potrebno 1826 dana da se to dogodi
5011 dragi prijatelju u ponoć između 8 i 9 novembra je sredina ruže lutanja. na
brankovom mostu u beogradu ću u tim trenucima načiniti sto središnjih
koraka. prošlo je pet godina počinju sledećih pet. dođi
sto središnjih koraka
1503. hodanje
ponoć je. sredina. prohladna noć. sava
teče svojim tokom. crne je boje. eno ga. miroslav
mandić. tristo metara je daleko. iza njega je svetlonovog
beograda. približava se. izgleda uzbuđeno. usporava prvi
korak. usporava. kao životinja. taj nesrećan nos. zadubljene
oči. treperi. miran je. čujem mu glasan uzdah i glasan izdah
to je ritam svemira. jednostavno hoda usporenim korakom
prehodaće plavu nit dugu sto koraka. i nema ništa samo
to. sveto dolazi iz praznine. od premora mi je srce
umorno godinu dana će ova rečenica...
beograd 8.11.1996
kraj
pete knjige
ruže lutanja
objavljivanje ove knjige i realizaciju ruže lutanja u petoj godini su omogućili
zoran kolundžija. dragana erdevički. vesna milović. gaga udovičić. vera varadi
aleksandar tišma. lazar crkvenjakov. sanja savić. bane krstić
nenad baturan. dragan sakan
i
hiljadu petstoto hodanje
ovaj naslov se ne može napisati on se mora dogoditi
nova je on životinja sa tim nesretnim nosom. ružan a tako zanosan
jede samo vazduh. dok hoda osetim kako se nepokolebljivo daje
od danas je levi broj na gornjoj stranici knjige veći od
desnog. bilo je potrebno 1826 dana da se to dogodi
čujem mu glasan uzdah i glasan izdah. to je ritam
svemira. jednostavno hoda usporenim korakom
i
ružo
lutanja
sve o tebi
je sve ono
što jeste a
sve ono
što
jeste
sad
je
ruža
ruža
lutanja
i
ružo
lutanja meni
je tebe slaviti
ko što bog sebe
slavi u meni jer
ja sam ruža
lutanja
i
ružo
lutanjati
si večnost
koja večno
čeka tren
svoj
i
ružo
lutanja
ti si moj
mozak u
srcu mom
ti si moje
srce u
kurcu
mom
ti
si
moj
kurac
u
tabanima
mojim
i
ružo
lutanja ti
si pička moja
pička svih pičaka
pička ruže. pička
ruže nad ružama
ruže jedine. ruže
lutanje božije
i moje
i
ružo
lutanja ti si
sad materica i
izvor svačije ruže
ruže svačije pesme
ruže svačije umetnosti
ruže svačijeg hodanja
ruže svemira u ruži
boga jedinog
ružo ruža
lutanja
boga
bog
i
ružo lutanja
tisi i sad moje
poslušanje bogu baš
ko što si i boginja boga
koja mi se podaje da bi
ko jedinom pesmom
slavili i tebe ružo
lutanja i boga
nam samog
i
jedinog
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ista ljubav za bližnjeg pse ruže vodu vazduh zemlju kamenje
12. septembar 2025.
27676. dan mog života
1800/1853
4985 ti
ti si ja. ti i ja jedno u dva tela
dok hodam uvek te osećam. ne bih mogao
ni jedan korak napraviti da te ne osećam pored
sebe. ti koja čitaš ovu knjigu. ti koji je pišeš. ti i ja se
jedno u drugom rađamo. za tebe hodam po ovom vrtu
rađajući svojim telom plavu ružu da je poklonim tvom telu
ti čije ime ne mogu ni izgovoriti. kada me u hodanju sve što
postoji poseti da bi se u meni susrelo i obradovalo jedno
drugom tada ti se u toj punoći obraćam. tebi poklanjam sebe
zovem te da dođeš govorim ti da dolazim. ti si moje lutanje. ja
se susrećem sa sobom u tebi. mnogo puta sam na hodanju
gledao za tebe. osećao kao ti. kako sam tada tugovao jer
nisi tu. u rumenilu. da hodamo istim putem i u istu
tačku u daljini gledamo a držimo se za ruke
da mi kroz šaku prolazi celo tvoje telo
osećaš li to. ti si moja čežnja za
svemirom. staza
(iz rečnika hodanja)
ići dalje u ljubav
1492. hodanje
biti spreman odmah da
umrem. istina pleše. strpljiv
spreman za čudo
novi sad 12.10.1996
1802/1851
4986 jesenje sunce u zrenjaninu
4987 ja sam vetar kupaj se u meni
4988 užas auto je u ovom trenutku udario psa. kako
strašno kevće i vrišti. sada se već više i ne čuje
psu
1493. hodanje
krenuo iz novog sada stigao
u zrenjanin. hodao malo ovamo malo
onamo i evo ih dvadeset dva kilometra. pre
četiri sata je auto udario malog crnog psa. vraćajući
se čujem povremene jauke dečaka. ili to neka devojka
zapomaže. siđem na put da vidim nije li to možda udareni
pas ali ga ne vidim. da. to je on. samo se odvukao u travu i
u velikom bolu umire. na dva metra od njega u šljunku vidim
tragove krvi. drhti. čuvši moje korake utišao je svoje jauke i
oni liče na izdah umornog čoveka. umorila ga bol. želeo sam
da pišem o mistici ljubavi i rečenicama koje sve više liče na
hodanje ali ovo je priča o bolu. o budućnosti ljubavi koju
čovek mora proširiti među svim vrstama. strpljiv
spreman za čudo. ista ljubav za bližnjeg pse
ruže vodu vazduh zemlju kamenje
novi sad - zrenjanin 14.10.1996
1803/1850
4989 jesenje sunce samo sam umor
4990 porno časopisi
u porno časopisima su monahinje
tela. sa kakvom ih nežnošću gledam
poštujem njihov hleb. to što čine čine za mene
odano i predano. gledam ih s ljubavlju čuvajući
im dušu. ponekad mi je važnije da posle hodanja
kupim novi porno časopis nego hranu. barem to
veče neću biti sam. gledam im lica u ekstazi
i zahvalan sam im. sestre svetice
(iz rečnika hodanja)
ponavljanje
1494. hodanje
hodam ritmovima ponavljanja
ponovi se jesen i ponovi se umor. ponovi
se bol i ponovi se radost. ponovi se dan i ponove
se koraci. ponavljaju se reči i ponavlja se patnja. i
gordost i samosažaljenje i slabost. i rumenilo lišća i
tužni miris hrane iz siromašnih kuhinja. i miris prvog
pečenog kestenja na ulici. i žene koje tužno besplatno
nude časopise svojih sekti. i grupe mladih koji se
vraćaju posle poslednjeg časa iz škole. i ponavlja
se moja želja za spajanjem. razumevanjem. ista
ljubav za bližnjeg pse ruže vodu vazduh
zemlju kamenje. i ponavlja se
ovaj umorni utorak
zrenjanin - novi sad 15.10.1996
1804/1849
4991 na mostu se vetar nad rekom zaneo pa me udara
u grudi i pomera mi korak. samo sam talas za njegovu snagu
4992 ja sam neko ko hoda u meni. ja sam neko ko piše ove reči
4993 kako meko pada sumrak na vlažne vinograde
4994 kada se popnem na uspon preda mnom se otvori predeo
brežuljci se smenjuju uz kišicu i nestaju sumrakom i daljinom
4995 je l preko mosta pita me sedobradi čovek zaustavivši
se renoom da me poveze. hvala hvala vam ja pešačim
milina
1495. hodanje
mislio sam da pišem tekst pod
naslovom tlo i bezdan. o dve reči tako važne
kod severnih mistika ali razmišljajući o tome naiđoh na
milinu vazduha dok sam prelazio most. sve se uskladilo
topli vlažni vazduh moj meki hod duboka tamnoplava noć
nad rekom moja svest o svemu tome i tiho radovanje tom
čudu o kome sad pišem a pogled mi klizi nad debelim
slojem žutog lišća platana popalog po travnjaku. i
onda na kraju vetar mi nanese kišicu i lišće u
lice. i ponavlja se ovaj umorni utorak
dišem lepetom krila u
svojim grudima
novi sad 16.10.1996
1805/1848
4996 iscrpelo me je noćašnje vino. zatreperili su mi živci od jutarnje kafe. ipak sad mirno
hodam. nebo se zatamnilo promiče po koja kap kiše. dunav mirno teče. lišće sve više žuti
4997 neki kažu da im je teško da čitaju ove jednostavne rečenice. knjigu
bez događaja u kojoj se sve stalno ponavlja. ali evo munja i gromovi u
šesnaest časova i petnaest minuta sedamnaestog oktobra 1996
kultura anđela
1496. hodanje
patnjama su mi se otvorili
novi krugovi ljubavi. teško je nositi
blago u sebi. dišem lepetom krila
u svojim grudima. ćutati čekati
novi sad 17.10.1996
1806/1847
4998 najveći planetarni problem je odnos između žene
i muškarca. muž svega žena u svemu. dvoje jedno
žena i muškarac
1497. hodanje
prošlih nekoliko dana i danas
nisam ishodao meru ruže. petogodišnji
prosek od 20.714 kilometara je pao na 20.660
kilometara. ove kraće šetnje su mi prijale i nisu
uznemirile moju savest jer verujem da ću hodati u
punoći cvetanja. ova odstupanja su mekoća i
fleksibilnost. topla opuštanja. meki prostori
između snažnih energija koje se sustižu
u meni. ćutati čekati. da žena je
savršena i muškarac je
savršen
novi sad 18.10.1996
1807/1846
4999 noćas sam sanjao da mi je pukla ahilova tetiva
5000 sneg
volim prvi sneg. pa onaj koji tiho pada
u noći. krupan i lak a do jutra već napada. što
grli sve. što pokriva sve. i onaj sitan nošen vetrom
razigran u prostoru kao sitno cveće po poljima. manje
volim mokar i njegove bljuzgavice ali bože moj. u gradovima
se sneg ne zadržava dugo i brzo se uprlja. ali na poljima
tamo njegova belina kupa predeo. sve se spoji u njegovoj
belini. sve se utopi u njegovoj tišini. samo poneka ptica
nestanu putevi. obrisi. granice. nebo se približi i spoji sa
snegom. sneg je postojanje nebeskog. tamo biti tamo
biti. po dubokom snegu je teško hodati ali po onom
tek popalom prija. nekada su moji tragovi jedini
sneg tada liči na nevinost. kao prvi
prizor koji se dogodio zemlji
(iz rečnika hodanja)
plakanje u zagrljaju
1498. hodanje
da žena je savršena i muškarac
je savršen. u susretu polova
se događa tajna bića
novi sad 19.10.1996
1809/1844
nenade
napisao sam tvoje ime miroslave
u paraćinu oko ponoći umoran ne znajući
kako da počnem desetodnevni tekst o našem druženju
miroslav mandić. očekivao sam da će ime pokrenuti tekst
nije. ali kada sam ga napisao još jednom oformilo se između
prvi i drugi put napisanog imena jedno polje bez akcenata i ja
sam ga neko vreme posmatrao. (koje vreme. i kako se ono
odnosi prema deset pišućih večeri n. jovanovića. kao lepet
leptirovih krila prema zemljotresu. ili čuang-ceov san
prema svome snevaču) leptiri su doajeni vazduha
da završim jednom à la mandić rečenicom....
miroslava pozdravlja nenad jovanović
21.10.1996
1810/1843
molim
išao sam preko nedelje u školu
a subotom kupovao tri flaše piva i 150 gr crnih
maslina. nazivao sam ih morskim trešnjama. čitao sam
kafku i slobodana jovanovića. kad bih se pripio uključio bih tv
i dočekivao omiljeni tok šou sa živom muzikom. malo-malo pa bi
se u mom dnevniku pojavila rečdalekoispisana velikim štampanim
zatalasanim slovima. odnosila se na ponavljajuće se osećanje da je
ama baš sve od mene udaljeno. pred spavanje sam se tešio rečima sve
postoji. predstava svega bili su bogomoljka i krakov jedno čudo biologije i
jedno čudo arhitekture. da bi doživljaj posvemašnje udaljenosti oslabio počeo
sam da hodam. do avale. da. ali još radije dopančeva. onda je miroslav došao
u tok šou i prosuo sa plavom bojicom nacrtane evrope zrnevlje žita po studiju
njegove pripreme zaružu koincidirale su sa razvojem moje hodačke prakse
došao sam do podatka da svake večeri prima pozive u bakalnicine izvesnost
i telefonirao mu. javila se neka devojka. pitao sam je za miroslava mandića a
ona se kikotala. postavio sam neko smušeno potpitanje a ona se kikotala
i dalje. da li je bila plava. crna. vegetarijanka. riđa. udata žena
možda. zbunjio sam se i spustio slušalicu
miroslava pozdravlja nenad jovanović
22.10.1996
1811/1842
te
žutu zvezdu klase g prvu i na sreću
neobjavljenu svoju knjigu pisao sam uporedo sa
čitanjem varšave miroslava mandića. 27 novembra sam
je pozajmio od nade petronijević. uneo je u kuću izašao iz kuće
kupio 50 listova bankposta. uneoolimpiju u sobu pokojne babe. hteo
sam i ja (jer prosto-naprosto mogu to i ja) da već sutradan imam napisanu
knjigu. ušao sam kod majke i pokušao da dam značajan ton rečima o planiranom
celonoćnom pisanju. bila je to molba za neometanje koja je dvaput ponovljena trebalo
da proizvede hipnotički efekat i majka je rekla da ne brinem(uzeću još jednu pilulu neću
čuti mašinu). i počeo sam među udžbenicima pedijatrije pisanim goticom: baba je bila
austrijski đak. na zrnastoj fotografiji u sepiji je imala grguravu kosu i ogrlicu dvadeset i
(koje) neke. je li dotle već bila videla u ogledalu naga iza svog odraza odraz (nešto tamniji)
tada joj nepoznatog muškarca za koga će se posle udati. mog dedu milića milićevića čiju
sam tabakeru poklonio voji marinkoviću otišavši sa dorćolakome je neka verska sekta
poslala neko pismo osamnaest godina posle smrti. čiju sam smrt od raka sebi ovako
predstavljao: deda leži na peščanoj plaži na boku. talasi ga povremeno poplavljuju
mrtav je a od njega se hitro udaljava morski rak. prvi stih užutoj zvezdi klase g
je glasio zdravo miroslave mandiću svetlosna botaniko (tada sam čitao
beogradske nadrealiste trule kao kelj) knjiga je ispala tanka. kada se
prizor zaplavio majka je ušla u sobu: zbog mašine ne može da
spava i moram da prekinem. moram... kada je obećavala
da me neće prekidati u radu ustvari nije verovala
da ću izdržati celu noć
miroslava pozdravlja nenad jovanović
23.10.1996
1812/1841
napiši
tek izašlu knjigu dete dečak poneo
sam u ameriku. na aerodromu sam osetio miris
algi. video plastične nokte na jednoj ženi i shvatio da mi
nema fascikle sa knjigom kolažima od isečaka iz neue revue
(na jednom od njih je gola plavuša plazila jezik ka sladoledu) kolor
fotokopijom slike frizerske radnje porodičnih prijatelja iz bostona
(kasnije sam je uneo u knjiguwelt-). 8 jula sam u baltimoru počeo da
pišem knjigu koja je trebalo da traži i pronađe izgubljenu knjigu. ali
bojao sam se kao šalamun koji se u pesmi o dolasku u njujork
bojao kao pas pa je nisam završio. prvi stih iz njena felspointu
zeleni tegljači kasnije sam uneo u knjigu frezno
miroslava pozdravlja nenad jovanović
24.10.1996
1813/1840
mi
odneo sam miroslavu mandiću
desetinu gimnazijskih pesama. bila je među
njima i jedna u kojoj kao fol srećem na oštrom kamenju
oko pruge sofiju fon kin novalisovu verenicu. šetali smo alejom
narodnih heroja kada je miroslav rekao da treba da napravim knjigu
u to vreme je uzimao otiske sa šahtova i spomenika i poklonio mi olovku
koju sam idućeg dana pozajmio jednom kolegi snimatelju da njome reši neki
test. kada je kolega posle sat i po izašao iz učionice ništa mi nije rekao. olovka
je za njega bila beznačajna nije smatrao potrebnim da mi je vrati. posle priličnog
broja meseci zvao sam ga da mu ponudim da snimi jedan film. danima ga nije bilo
kod kuće. kada sam odustao od traženja i krenuo u šetnju video sam ga pred
svojom zgradom sa kamerom uperenom u krov: snimao je reklamu za neko
građevinsko preduzeće. tada sam primetio da sam između dobijanja
one olovke na poklon i tog trenutka napisao knjigu frezno
miroslava pozdravlja nenad jovanović
25.10.1996
1814/1839
deset
uživaj u svom nesnalaženju sa ženama i
ne brini o tome pisao mi je miroslav mandić. zanimljivo
je da sam od njega brzo naučio da zimsku kapu ojačavam
novinskom hartijom a sporo sve ostalo. tog leta zaplakao sam se
dobivši na poklon kilogram meda od lipe i bagrema. nešto tako lepo u
stanu... kada mi se pružila prilika da najzad prodrem u ženu nisam uspeo
njenu sam unutrašnjost na tren zamislio kao uglasti lavirint: ugruvaću ud
moja devojka je dotle tokom desetodnevnog zabavljanja verovala da sam
vrlo iskusan. čitala je opet i opet imena ujni tetaka i baba sa telefon postera u
hodniku ne znajući kome pripadaju a ja joj ništa nisam govorio. nismo otišli na
letovanje i život se rascvetao u toplini metalnih konstrukcija mostova. večito
usidrenih brodova. galebova i slupanih stakala. kada sam joj nekako jedva
priznao da mi je ono sinoć (onaj poraz i užas) bio prvi put u životu rekla je
pusti neku muziku. u to vreme sam imao gramofon i med. lavirint se
rasplinuo ali me je devojka ostavila. i znao sam da će me ukus tog
meda ubuduće podsećati na nju. (a lepo mi je miroslav mandić
govorio da prvi put kažem da mi je prvi put...)
miroslava pozdravlja nenad jovanović
26.10.1996
i
da hodamo istim putem i u istu tačku
u daljini gledamo a držimo se za ruke
biti spreman odmah da umrem... spreman za čudo
gledam im lica u ekstazi i zahvalan sam im. sestre svetice
najveći planetarni problem je odnos između žene i muškarca
i
ružo
lutanjau
tebi zauvek
žive svi oni
koji su
bili
u
tebi
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
ruža lutanja je velika ljubavna priča
11. septembar 2025.
27675. dan mog života
1789/1864
4957 okruženje je telo
4958 sa brda gledam sunce kako se razlilo nad fruškom gorom
bukovac u dolini je u senci. lepota će spasiti svet osetio sam
4959 zreo sam muž
4960 sa brda preko dunava se pruža ravnica koja
nestaje u beskraju. kad je vidiš ljubićeš svet
velika ljubavna priča
1482. hodanje
ruža lutanja je velika ljubavna priča
napon i smiraji ljubavi. svratio sam u polasku
do dade. nisam je video dugo. nisam znao da li
je kod kuće. ugledao sam je prala je prozore i pošla
sa mnom na hodanje. voli ali ne celim bićem. na desnom
ramenu joj je istetoviran znak ruže lutanja. hodamo. ljubav
je uska staza kad se dvoje pretvori u jedno. svaki dan
gledam zemlju i nebo spajam ih. spojili me. punoća
poniženja prethodi punoći savršenstva. molim
se: svaka reč da mi je ljubav
novi sad 1.10.1996
1790/1863
4961 topao dan. sličan prethodnim toplim danima. popali žir. slikam gledajući
4962 prvi put hodam sa dvadesettrogodišnjim draganom pavlovićem
4963 seo sam na pola puta na popovici a on je otišao dole da pogleda jezero
4964 ja bih ipak iskoristio ovu padinu da se sjurim do
dole rekao mi je i eno ga već dole. smešim se od radosti
dragan pavlović
1483. hodanje
hodao sam sa draganom pavlovićem
jeli grožđe usput. voli da trči. dok hodam stalno
razmišljam da li je ovo suviše visoko da ga preskočim
za koliko ću pretrčati do tamo. ovo ću preskočiti iako ne
znam šta je iza priča mi. kao da mu telo neprestano živi
u radosti. oko nas se rana jesen zlatila. zaboravio sam
prethodnih dana da napišem kako sam svako predvečerje
gledao reku ptica dok je tekla u selidbi. kad nešto
vidim kao da sam video sve. molim se svaka reč
da mi je ljubav. grožđe je bilo slatko kao
naše zajedničko hodanje
novi sad 2.10.1996
1791/1862
4965 kiša tmurno nema zezanja
4966 juče posle nekoliko toplih dana sam prvi put osetio da su mi se noge
ugrejale. danas su ponovo mokre. razboleću se pomislim. bolovaću od reume
pomislim. i onda se setim i mislim kako su u prošlosti kisnuli hodočasnici i lutalice
4967 smrklo se počinje opet jesenja stara priča
hodočasnici i lutalice
1484. hodanje
da li je današnja radost posledica sinoćnjeg
dugog sporog dubokog čitanja teksta marie-madeleine
davy pod naslovom predgovor enciklopedije mistike. iako
se smrklo brže nego u prošlim sunčevim danima iako su mi
noge mokre radujem se jer ću ove jeseni i zime čitati simon
vejl majstor ekharta i nikolaja berđajeva. jednu ženu i dva
muškarca. čitati ih u hodu na putevima. od njihovih knjiga
koje ću nositi u džepu i moja će biti punija toplija
pažljivija jednom srcu. grožđe je bilo slatko kao
naše zajedničko hodanje. i hodanjem
pulsira svet
novi sad 3.10.1996
1792/1861
4968 radosti
hladno. kiša. magla. vrućina. jak vetar. sneg
sve više volim svaki dan. radost za dan takav kakav je
tek tada ga osećam. njega. ne sebe jer u njemu ću hodati
u dobrim patikama osećam sigurnost i mekoću prijaju mi
kolenima... polazim odmoran sam i svež molitva počinje sama...
prazan put nigde nikog hodam kao dete... ne mogu da se načudim
nebu širi me otvara neshvatljivom... umoran sam usporim ali idem...
posle trgova ulica periferija đubrišta groblja šljunkare dolazim na
uzanu stazu pored vode malena moja... bol je uminuo... evo je padaju
prve kapi ali oblak me je prošao... ritam udvoje ugodan razgovor...
odjednom preko ograde izviruje ruža... prvi hladni dani... u
hodu se već osušila pokisla odeća... hodam sa prvim
snegom... prvi pupoljci... prvi znoj... šta ja radim
ovde kraljevstvo beskućništva... danas
počinje šesta jesen ruže. neko
negde me voli
(iz rečnika hodanja)
da mi
1485. hodanje
u ovom veku koji je sav u znaku
brzine i ubrzavanja osetim kako je najveća
brzina ljubav jer za razliku... pobegla mi je misao
klatim se hodam poluotvorenim ili zatvorenim očima
prepuštam se pijanom putovanju u sebi. alkohol
me potroši umoran sam u beogradu. i
hodanjem pulsira svet. živeti
opravdavajući život
novi sad - beograd 4.10.1996
1793/1860
4969 subota boli me tetiva duva vetar nije hladno sam sam na putu
sunčana svetlost se pomešala sa sivilom dana. siromašak pabirči klipove
sa ubranog kukuruzišta. osećam sebe kako hodam. da li da sada zapalim
cigaru ili malo kasnije. ne znam zašto ali osećam da je važno biti na putu
volim dobre ljude. volim hrabre ljude. volim nevine ljude. kada mi vetar
nanese pramenove kose na čelo raznežim se. malo mi je hladno ali
još prija. bez ičega osećam gospodstvo na putu. kada ne bih
želeo svemu dobro ne bih se lepo osećao. i dalje put
4970 iz kola me jedna plava devojka nežno pogledala
gospodstvo na putu
1486. hodanje
jučerašnje pijanstvo me je izmorilo
pa sam spavajućeg srca hodao putem kojim su
automobili slavili svoju brzinu. hodao sam i stopirao
kada čujem da dolaze okrenem se ka njima i hodam
unatraške. pri okretu podižem desnu ruku u horizontalu
i primetim: širim je kao ptica krilo. vetar mi nosi kosu
počinje da biva hladno ali još prija. sve više sam umoran
i sve više širim ruku: subota je to. sunce je zašlo noge
hodaju. gospodstvo nema meru. živeti opravdavajući
život. po liku božjem sam stvoren
beograd - novi sad 5.10.1996
1795/1858
4971 uživam hodam sa aleksandrom tišmom. na rastanku me
pita mogu li da vam dam nešto novaca. može. tako je sve jednostavno
4972 seksualnost
mnogo sam dana u svojim hodanjima
patio savladan spolnom samoćom. nadvladavanje
osamljenosti je nadvladavanje spolne samoće. sama
činjenica postojanja spola jeste samoća. osamljenost
i čežnja. želja izlaza ka drugome kaže nikolaj berđajev
posle hodačkog umora vraćao sam se u praznu sobu
praznom krevetu. seksualnost je čar postojanja jednog
seksualnost je čežnja za potpunošću. telo mi je žudilo za
očima rečima zagrljajem telom žene. kako sam te trebao
oh oh. baš tako. i sada odzvanja u meni taj krik. hodanje
je neprestano ulaženje. uticanje u svet. prihvaćen
mišićnom lepotom sveta seksualnost mi se uvećava
sve u meni postaje ud. seksualnost je praskozorje
nevinosti. dragulj. svakodnevno venčanje neba i
zemlje. ljubav tvog i mog tela. spojenost
blizinama i daljinama
(iz rečnika hodanja)
jednostavno - oduševljavati se
1487. hodanje
stvar je u tome da se nečim oduševljavaš
to je suština života kaže vujica rešin tucić. po
liku božjem sam stvoren. oduševljavati
se je put obožavanja
novi sad 7.10.1996
1796/1857
4973 pedometar
pedometar broji korake. pomnoži ih sa
76 cm dužine mog koraka i pokazuje koliko sam
prepešačio u tom trenutku. nosim ga za pojasom ili u
džepu. vrlo je osetljiv. mirovanje i jake pokrete ne registruje
ponekad ga uzmem u ruku i gledam kako broji. to je isti ritam
kao i ritam mojih koraka. hodačko ogledalo. nepotkupljivi saveznik
ne pokazuje ni više ni manje nego onoliko koliko sam učinio. kao da
mi govori bez improvizacije molim. put je dostojanstven budi i ti. imao
sam ih nekoliko. svi su crni sa velikim brojevima na monitoru. sada su
u muzeju ruže lutanja. aktuelni je firme eddie bauer. pokazuje broj
koraka. prepešačenu distancu u km i miljama. utrošene kalorije
utrošeno vreme i koliko je sati. svaki dan u svoj dnevnik
unosim broj kilometara. na kraju nedelje ih sabiram
15. IX 1996 1773 dana ruže lutanja ukupni zbir je
iznosio 30433 km 40044183 koraka i prosek
dnevnog hodanja 20.717 km
nastavlja se
(iz rečnika hodanja)
nema ništa samo to
1488. hodanje
neka blaga nemoć. oduševljavati
se je put obožavanja. neka neka je
novi sad 8.10.1996
1797/1856
4974 prvi put hodam sa dvadesettrogodišnjom zoricom kovačić
pričamo o opasnosti o umiranju svemira o načinu da ga hranimo
4975 podrhtavanje
4976 molim ti se za krhkost
4977 molim te učini da svaki otkucaj moga srca bude ljubav
4978 kroz reč je dobro i lepo putovati a ne tumačiti je
u dublje vode svoje vode
1489. hodanje
ispira me vreme. misli mi lutaju ne mogu
da se saberem. prepuštam se. noć je topla i
hladna. slušam svoje korake. pričaju. hodanje
je milovanje. sklapam oči od umora. grlimo
se. neka neka je. ljubav preobražava
milo mi je to osećanje
novi sad 9.10.1996
1798/1855
4979 idem beogradskim ulicama boli me ahilova tetiva. moraću je desetak dana odmarati
4980 svejedno je gde si svejedno je kako si život će pobediti
4981 nogu pred nogu posle ponoći lelujam se uživam u tome što jesam u
svežem vazduhu u opranim ulicama gledajući izloge u kojima je mnogo stvari
a nijedna mi ne treba. prijatnost mi donosi uživanje u telu. uživanje u telu mi čini
prijatnost. prijaju đubretari koji naskaču na kamion odnoseći ih dalje do sledećeg đubreta
prija
1490. hodanje
hodao sam ka beogradu i beogradom
sve sam zaboravio osim prijatnosti na kraju hodanja
došla je sama iz dubine ruže. izuvam cipele. osetim miris
oznojenih čarapa. sedamnaest sati na nogama. nosio sam
rukopis ove knjige kojoj je ostalo još desetak stranica. šta
sam ove godine pisao u njoj. nadam se da su joj lepota
i dobrota bili mera. tek i sutra ću hodati i pisati. ljubav
preobražava milo mi je to osećanje. laste
su odletele grožđe zri
novi sad - beograd 10.10.1996
1799/1854
4982 ruža lutanja su nepregledne šume
4983 meko pada veče na topli dan. zalutao sam. tražim jahorinsku prijateljevu ulicu
4984 kao što sam se u jednom trenutku lako izgubio
u trenutku sam slučajno prepoznao ono što tražim
dođi
1491. hodanje
ima još trideset dana do kraja
pete godine ruže lutanja. njene polovine
devetog novembra počinje drugi petogodišnji
deo. sledeće dve godine neću prelaziti granicu jer
za mene je sloboda kretanja moguća samo na ovim
prostorima. besmisleno je tražiti vize. opravdavati svoje
razloge da odem tamo gde me noge vode i zato neću
prelaziti granice. na taj način ću ih ignorisati i prevladavati
od šesnaestog novembra do dvadeset šestog juna hodaću
i držaću pre-davanja u četiri grada. subotom u beogradu
naredne nedelje četvrtkom u novom sadu. sledeće
ponedeljkom u zrenjaninu. četvrte četvrtkom
u subotici. i onda ću taj krug ponoviti osam
puta. pre-davanja ću držati pod naslovom
performer. voleo bih da inspirišem
neke ljude da se kreću. dođi
laste su odletele grožđe
zri. istina pleše
novi sad 11.10.1996
i
kad nešto vidim
kao da sam video sve
ne znam zašto ali osećam da je važno biti na putu volim dobre ljude. volim
hrabre ljude. volim nevine ljude... bez ičega osećam gospodstvo na putu
svejedno je gde si svejedno je kako si život će pobediti
šta sam ove godine pisao u njoj. nadam se da su joj
lepota i dobrota bili mera. tek i sutra ću hodati i pisati
i
ružo
lutanja i
pored velikih
napora ti si živa
desetogodišnja
radost i to
zauvek
ružo
lutanja
ružo
radosti
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
treperim to su kilometri samoće
10. septembar 2025.
276674. dan mog života
1777/1876
4919 oblačno. hladno. duva vetar. opada lišće
4920 ovih dana pišem pojmove iz rečnika hodanja. u njima su sabrana
iskustva i doživljaji sa hodanja. pet godina u kratkom tekstu. većina ljudi voli
i naučilo je da stvari prima u sažetoj formi. ja pak volim beznačajnost mnogih
zapisa u kojima slutim neuhvatljivu običnost: oblačno. hladno. duva. opada lišće
4921 odzvanja zvuk čekića o ciglu. jedan stariji čovek u pognutom
položaju je oblikuje da bi je postavio u pripremljeni malter ispod oluka
4922 ja nisam vaš ni naš ja sam tvoj i moj
put i raskrsnica
1472. hodanje
jedan je posle ponoći. ne pada ali je sve
vlažno i nije hladno. prija. u hodu nastavljam
razgovor od malopre. dok sam ja ovih godina hodao
čovek je ratovao. iskustva su nam različita. svačije iskustvo
poštujem pa čak i onda kada je sasvim suprotno od mog ali
to nisu misli za ovu lepu noć. svakom kažem na tvojoj
sam strani. poezija je realnost. raduj se i ne boj
se. putevi su snaga raskrsnice čudo
novi sad 19.9.1996
1778/1875
4923 višnje. šljive. smokve. orasi. grožđe...
ovaj tekst pišem u vreme oraha i grožđa a sećam se svežih bresaka
koje sam uzbrao jednog jutra u julu. voće je slatka voda na putu. zastanem
dok ih uzberem. pod krošnjom dižem ruke ka granama i lišću. dve višnje su
dovoljne. usta su osvežena grlo manje suvo. na šumskim putevima susrećem
jagode u travi ili kupine u trnju. kad rode pojedem i po desetak šljiva uz put
smokava ima u gradu berem ih preko ograde. orahe skupljam pod drvetom
obično ih ne vidim ni jedan a kad počnem da razgrćem travu nađem ih
više. na starim zapuštenim čokotima se uvek nađe po neki grozd. voće
domaćin na putu. u nekim selima voćke su zasađene ispred kuća
orasi obavezno. prijatno se osećam u takvim mestima
kao da mi neko želi dobrodošlicu
(iz rečnika hodanja)
budzašto
1473. hodanje
još pedesetak dana
do polovine ruže lutanja. već
par dana me to opušta a tada mi
je teško da hodam. ipak svaki dan
traži svoje. volim ovu knjigu koju pišem
samo njeno postojanje. meke knjige za
meke predele duše. pred sumrak sam
uživao u sivilu koje je padalo na ulice
grada. putevi su snaga raskrsnice
čudo. budzašto sam ishodao
još jedan dan
novi sad 20.9.1996
1779/1874
4924 toplo je i pada blaga kišica. hodam sporo neću ishodati dan
4925 pozajmio sam knjigu roberta valzera kupiću
kilo grožđa i otići u sobu da ga čitam jer na kiši ne mogu
4926 valzerova osećajnost i način pisanja mi je blizak. bez događaja. samo prisutnost
robert valzer
1474. hodanje
hodao sam i dok sam išao svojim
putem susreo sam nekog psa i poklonio
sam dobroj životinji svu neophodnu pažnju
tako što sam je sasvim dovoljno dugo posmatrao
zar nisam budalast. zar nije budalasto stati nasred
puta zbog nekog psa i izgubiti dragoceno vreme. ali
dok sam hodao uopšte nisam imao osećaj da je vreme
tako dragoceno i posle nekog vremena na tenane
sam nastavio svoju šetnju. i mislio sam: kako je
danas toplo i stvarno je bilo veoma toplo
budzašto sam ishodao još jedan dan
tako piše robert valzer koga
mnogo volim
novi sad 21.9.1996
1781/1872
4927 polazim sa dorotejom stanković počinje kiša sklanjamo se pod strehu pričamo
4928 sad nas sunce peče po leđima
4929 oh kako ravnica odseče nebo i ono pukne u svojoj ogromnoj plaveti
4930 znaš šta mi se najviše dopada u ovom hodanju
što možeš tako dugo da posmatraš prirodu kaže mi doroteja
nebo
1475. hodanje
hodao sam sa dorotejom stanković
do čeneja. tamo smo pojeli na belom zidiću
sendviče i jogurt koje je ponela. ali nebo. kako da
ga opišem. to su velike količine plavog. sve plave od
najtamnije do svetlo tirkiz prošarane belinom oblaka
nebo u stalnoj promeni. vlažno toplo i hladno i na kraju
predvečerje tamno plavog. hodali smo lepih 26
kilometara. nebeski vodopadi su padali kroz
nas. tako piše robert valzer koga mnogo
volim. sreća u nozdrvama
novi sad 23.9.1996
1782/1871
4931 sa jakim vetrom krećem ka subotici
4932 horizont ravnice mi je ispod visine očiju. sve oko
mene je niže od moje visine. kao da smo sami nebo i ja
4933 oh kako se pored puta žuti lišće drveća. njegova svetlost mi ozari lice
4934 veče je u subotici hodam tamnim tihim ulicama. na glavnoj
osvetljenoj majka sa sinom izlazi iz videoteke noseći film za večeras
4935 ovom ulicom se izlazi iz grada ka kelebiji
na granicu. ne uvažavam ih i ne prelazim više
4936 kupio sam nove crne duboke za zimu četrnaeste patike
4937 prolazim pored žute kuće u kojoj su nekada mučeni ljudi a danas
kroz njene prozore gledam izvešani veš izbeglica koji su se tu naselili
bez igde ikoga
1476. hodanje
dan je bio bez sunca samo jak
vetar. samovanjem se na putu utišavam
ništa drugo nego pažljivost. u mladosti sam želeo
da živim u malim gradovima. i tu se prepustim životu
nepoznatih ljudi. saosećati sa onima koji su živeli i
žive sami na svetu bez igde ikoga. sreća u
nozdrvama. ruža lutanja je priča o
lutanju dušom svetom
novi sad - subotica 24.9.1996
1783/1870
4938 izlazim iz subotice sunčan dan bez vetra. da li će
današnja toplota izbaciti jučerašnju hladnoću iz tela
4939 ponekad posustajem. zaboravim na lepotu: zagrljaj neba i zemlje. uvek
mi tada pomognu knjige u kojima se susrećem sa podvizima. bogotražitelj
4940 žao mi je jer od ovih kiša truli grožđe rekao mi je sinoć dimitrije pašagić
4941 žuljaju me nove patike na oba mala prsta. pada kišica u novom sadu
čin
1477. hodanje
oduvek me je privlačila mistika
čin zatvaranja usta. u prvom razredu
osnovne škole prihvatio sam nauk učiteljice
koja nam je govorila da niko nikog ne utišava nego
da se svako utiša sam. možda je to koren čestih ćutanja
koja sam imao u životu. kada sam danas krenuo iz subotice
bilo je toplo sunce. u novom sadu je padala kišica. a sada u
zrenjaninu tišina. toplo veče. ćutimo današnjih 22.5 kilometara
i ja. voleo bih da je sve u ovim knjigama napisano iz ćutanja
da su ove rečenice samo most između mog i tvog ćutanja
ruža lutanja je priča o lutanju dušom svetom. ćutimo i
držimo se za ruke
subotica - zrenjanin 25.9.1996
1784/1869
4942 dečak na biciklu u mužlji podseti me na detinjstvo kada sam
toliko izrastao da sam mogao sa sica dohvatiti pedale i okretati ih
4943 dva radnika oznojenih i uprljanih lica sede na cepanicama i puše cigare
4944 baka sa debelom maramom na glavi i naočarima stoji ispred svoje kuće
4945 prepoznao sam ovu uzanu stazu kod železničkog
mosta na begeju kojom sam pre 19 godina trčao
4946 zastanem i sa jednim dečkićem se malo podsećam fudbala. učim
ga da pimpluje. štopuje. vodi loptu među nogama. da više osposobi levu
teško i slatko
1478. hodanje
krenuo sam sa osećanjem pesimizma
i propadanja. mislio i čitao o smrti pokajanju
i grehu. srećan sam kada priznam svoje grehove
kada u njihovom priznavanju osetim svoju slobodu
slobodu za pokajanje. pri kraju hodanja uz begej
su nestajale ove teške i slatke misli. samo sam
osećao blagi umor na licu. ćutimo i držimo se
za ruke. jeseni zarumeni se u meni
zrenjanin 26.9.1996
1785/1868
4947 sunčano prohladno prepodne. bezrazložna sreća
4948 štrajk u kragujevcu se nastavlja. draga moja deco časno ću se i pošteno
boriti da vi moji sirotani ne idete više goli i bosi u školu a na spavanje ne idete
gladni. u toj borbi neće me sprečiti nikakve pretnje. istrajaću jer život koji
sada sa vama živim nije dostojan čoveka poručio je u telegramu
svojoj deci stevo jeličić radnik iz kragujevca. umetnost
hrabrosti. kaplju mi suze na plavi džemper
4949 put težak pretvori se u reku kaže mi dragana varadinac
ja čeznem. tek rođena polazim
1479. hodanje
bilo je prohladno i tmurno. sat jedan sam hodao sa
draganom varadinac po pustoj periferiji zrenjanina. preskakali
smo vodu u natopljenim travnjacima. oko nas su bile krave konji
ovce. izašli smo na prugu. i rastali se na jednom uglu. baš je bilo
sivo. teško mi je bilo da hodam. ali korak po korak. kupio sam dve
čašice suncokreta da mi vreme brže prođe. na kraju dana je
sinulo i sunce. kao da sam ga svojom strpljivošću
izmamio. jeseni zarumeni se u meni
suze suze i sunce
zrenjanin 27.9.1996
1786/1867
4950 subota prepodne. večna sunčeva svetlost. nigde nikog na putu
odjednom navre mnoštvo sećanja mnoštvo emocija koje su ostale u telu
4951 smračilo se. zahladilo. popodne. nad dunavom vidim: dan je posivio
4952 trebalo bi poseći nokte na nogama
srce bi moglo
1480. hodanje
stao sam na kraju pred stanom
u kome spavam i naslonio se na ogradu
mosta. ne čekam nikoga niko me ne čeka. od
toga bi moglo srce da mi prepukne. ali ipak nebo
je tu i život u meni je živ. suze suze i sunce
otvoriti se slovu i imenu da me hrani
zrenjanin - novi sad 28.9.1996
1788/1865
4953 septembar odlazi sa toplim suncem. već danima osećam hladnoću ispod kolena
4954 pomolim se i podignem glavu. nebo se plavi. okrećem se oko
sebe i gledam ga. nigde ništa samo plavo i ovaj usamljeni zeleni jablan
4955 žurim. gde žurim
4956 neki sitan vez u meni
kilometri samoće
1481. hodanje
treperim to su kilometri samoće
ima takvih dana na suncu tamnih kao
noć. otvoriti se slovu i imenu da me
hrani. punoća poniženja prethodi
punoći savršenstva
novi sad 30.9.1996
i
svakom kažem
na tvojoj sam strani
ovom ulicom se izlazi iz grada ka kelebiji na granicu. ne uvažavam ih i ne prelazim više
samovanjem se na putu utišavam. ništa drugo nego pažljivost
oduvek me je privlačila mistika. čin zatvaranja usta... voleo bih da je sve u ovim
knjigama napisano iz ćutanja. da su ove rečenice samo most između mog i tvog ćutanja
sunčano prohladno prepodne. bezrazložna sreća
umetnost hrabrosti. kaplju mi suze na plavi džemper
ne čekam nikoga niko me ne čeka. od toga bi moglo
srce da mi prepukne. ali ipak nebo je tu i život u meni je živ
i
ružo
lutanja ti
si zahvalnost
a ne nagrada
i zato i jesi
božija
i
svačija
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
po svemu sudeći mera je samo sve
9. septembar 2025.
27673. dan mog života
1762/1891
4883 hodamo nasipom ka tarašu dragana i ja. pred nama tri
magarca i jedno pule. jedan od magaraca je lep skoro kao dragana
4884 da smo mi ovi karfioli i kupusi mi bismo na ovoj kiši slavili kaže dragana
4885 pogledaj sad tamo kako je jaka kaže
mi pokazujući dugu koja se prostrla preko neba
4886 treperi kiša na suncu i blešti lišće u treperenju svetlosti
voda se okrene
1461. hodanje
dobro sam ti i kazo rekao mi je
uz vino dušan kirćanski dobro piši nemoj
da te uhvatim za reč dodao je. i posle je rekao
slušaj banaćanine i čućeš kosmos. tako sam sa njim
uz pijanstvo završio dan u kome sam hodao nasipom
pored tise sa draganom. mnogo smo ćutali u ćutanju
koje je prijalo kao milovanje lišća po ramenima u tihim
ulicama. pred tarašem je počela kiša i mi smo kisnuli
usput smo ubrali grožđe šljive orahe i slatke letnje
jabuke. ispunjeni dan me je ispraznio. čist i prazan
spreman za ljubav. za danas nemam više reči
staza na nasipu je podrhtavala kao
ritam u hodanjima
zrenjanin 4.9.1996
1763/1890
4887 pet je popodne u mužlji i gusti tamni oblaci nad njom
4888 sve jače se čuje vetar u granama
4889 kada u trenucima u kojima se priprema nevreme
sve zatamni preostala svetlost ozaruje lica kao pred vaskrsenjem
4890 skrenem na zemljani put koji me vodi na kraj mužlje kod dobrih ljudi valerije i radice
4891 sada im vidim krov kućice iznad malog polja kukuruza
preosetljivost
1462. hodanje
vraćam se na prenoćište mokrih
ramena i mokrih nogu. kiša je počela čim
sam stigao kod valerije i radice. kroz otvorena
vrata slušali smo je i gledali kako pada po zemlji
njihovog malog dvorišta. pred polazak je u njihovu sobu
kroz mali prozor zasijalo sunce. sada će se pojaviti duga
rekao je radica. valerija je stala na otvorena vrata i tražila je
po nebu. celim putem u povratku iz mužlje sam kisnuo. u
ulici zmaj jovinoj pred mostom jedna usplahirena devojka
me je pitala gde je ovde autobuska stanica. ima u
beskućništvu neke tople jeze koja zagreva dušu
duši je toplina dom. staza na nasipu je
podrhtavala kao ritam u hodanjima
hodam dušu mi greje
prohladna noć
zrenjanin 5.9.1996
1764/1889
4892 kao dete šestog septembra sam polazio u školu. danas duva hladan vetar a
sunce šara kroz tamne oblake. sa jedne strane puta visoka trava pustare seže sve do
njiva pred aradcom. na drugoj strani trska a iza nje polje suncokreta pa linija plavog
horizonta. i onda bokori belih oblaka koji se ka gore utapaju u veliku površinu tamnosivog
4893 počinje kiša sjaji se na asfaltu. pevanje sam u kišnjenju
4894 iskustvo sa ruže lutanja me čini bezbrižnim dok kisnem na otvorenom putu
vođenje ljubavi
1463. hodanje
još mi slika vlažnog neba ispunjava
telo. vetar mi je duvao u grudi. ulazio sam u
događaje nad ravnicom. zemlja je bila mirna a nebo
se kretalo. kao da sam raširio ruke grlio sve oblake i
dušu vetra. nedogled se širio a nebo spuštalo. srce
mi je sazrevalo kao grožđe. hodam dušu mi greje
prohladna noć. slatko srce u zajedničkim
grudima
zrenjanin - novi sad 6.9.1996
1765/1888
4895 lako sam se obukao a zahladilo je. najhladnije mi
je po rukama pa ih zabacim za leđa sklanjajući ih od vetra
4896 veče je hladno je. promiče kišna prašina. uvlačim se u sebe i iznutra posmatram
4897 vetar duva kroz stražilovsku ulicu i zato se
povučem iz nje dok čekam zeleno na semaforu
uživanje
1464. hodanje
smrzavao sam se ali
mi je prijalo jer sam prihvatao
hladnoću kao što to radi drveće korov
zgrade zeleno. vetar je slabio ili se pojačavao
tražeći svoj put kroz ulice. gore u lišću vetar je
postajao zvuk. valjalo se more u granama. na
ulicama nije bilo nikog. gledao sam i slušao. poneki
automobil bi poremetio muziku vetra a u zvuku
motora pojavila bi se priča o čoveku u njemu. priča
o čoveku koji je negde krenuo. po lek. na piće
negde daleko. slatko srce u zajedničkim
grudima. kad jedne hladne subotnje
večeri progovori prvi jesenji dan
novi sad 7.9.1996
1767/1886
4898 ne mogu ništa da zapišem
prazno je srce moćnije od svega
1465. hodanje
pred kraj hodanja je sinulo sunce. sada mi je u džemperu
toplo. zavrnuo sam rukave. ruke su mi prljave od prašnjavih
ubranih šljiva. nos mi je pun. pre hodanja nisam obavio veliku
nuždu teško je sada osećati se čist. nevolje su iskušenja. bolje
je da mislim na galebove i zaostalo kamenje u livadi. sunce
zalazi za oblak i opet je hladno. kad jedne hladne subotnje
večeri progovori prvi jesenji dan. u mojim butinama
cveta poljsko cveće
novi sad 9.9.1996
1768/1885
4899 potišten sam. ali kad sam ugledao široko nebo
penjući se na most za trenutak mi je radost napunila grudi
4900 rosi kišica putuju kišni oblaci
4901 na istoku se rodila velika duga
ogoljenost grli beskraj
1466. hodanje
potištenost je ostala do kraja ali se nije
proširila. sa tim sam zadovoljan. a ovi novi
tmurni oblaci na kraju hodanja i prohladni vetar
koji raznosi vlagu me čak i oraspolože. neka ih
neka je tako kako je. u mojim butinama cveta
poljsko cveće. svaki dan zaslužuje
poštovanje
novi sad 10.9.1996
1769/1884
4902 dnevnik o žitu
5. XI 1994. danas sam video polje žita. pšenica je već nikla celo se polje zelenilo
8. XI 1994. ja idem a žito raste
10. XI 1994. žito je neuništiva trava
15. XI 1994. žito najzelenija trava u jeseni
16. XI 1994. danas kisnemo pšenica i ja
17. XI 1994. crna zemlja je ištrikana sa zelenim vlatima žita
22. XI 1994. rosa na žitu koraci po putu
28. XI 1994. žito rasti. ja hodam
29. XI 1994. svaki dan gledam u nebo i mislim na žito
30. XI 1994. uhvatilo me danas i beznađe i mrak
i hladnoća. sasvim dovoljno da mislim na žito
9. XII 1994. gladan sam. da li je žito gladno. ko je hleb žitu
16. XII 1994. ugledam žito priđem mu kleknem i poljubim ga
22. XII 1994. na crnoj zemlji beli sneg. u crnoj zemlji belo žito raste
23. XII 1994. svako leto nosi svoje žito
6. I 1995. sneg je pokrio žito. čuju se samo gladne ptice. samo rast greje žito
(iz rečnika hodanja)
iscrpljen
svaki dan zaslužuje poštovanje
sa tobom sam ma gde bila
novi sad 11.9.1996
1770/1883
4903 juče nisam hodao. bio sam iscrpljen do poništenja. pritisla me tuga. tuga kao ceo svet
4904 prepuštanje je bog. susret ličnosti
4905 moje stvari su uvek spremne za put rekao mi je preksinoć janko šaš
4906 danas je devetnaesti dan štrajka radnika u kragujevcu. svaki dan dok čitam izveštaj
u novinama o njihovom štrajku drhte mi grudi. juče je jedan od njih dimitrije žarić rekao
ja sam radnik u iscepanim cipelama i izlizanim pantalonama ali mi je srce čisto
hrabrost
1467. hodanje
hodao sam izlazeći iz
novog sada i onda ulicama
beograda padala je kišica. bez
uporišta srce mi je bilo mlado. sejač
ljubavi. ljubav je hrabrost. sa tobom
sam ma gde bila. hrabrost ljubljenja
novi sad - beograd 12.9.1996
1771/1882
4907 kisnemo vlada tupanjac i ja. idemo do beomerksa. nenad baturan treba da mi
da sto maraka. vlada i ja nastavljamo da hodamo do radija b 92. razgovaram sa darkom
radosavljevićem. vlada i ja kasnije pričamo o načinima kako da promovišemo i prodajemo
ove knjige. na ulici sretnemo nenada rackovića. nastavljamo do dragane erdevički. ne
mogu da mi se ugreju noge. nastavljam do slobodana ilića i tanje rosić
4908 dragana mi je poklonila meki plavi džemper
pokisli
1468. hodanje
i posle ponoći dok sam
se vraćao je padala kiša
sliva se dar po meni. hrabrost
ljubljenja. više od ovoga
nisam mogao zapisati
na kiši
beograd 13.9.1996
1772/1881
4909 ja sad nemam pojma gde smo i ne znam kako da se vratim kaže mi peđa srećković
4910 hvala. kilometri kao da nisu postojali rekao je
na četrnaestom kilometru rastajući se sa mnom
4911 juče je umrla judita šalgo
4912 na prohladnom vlažnom predvečerju gledam
belo poljsko cveće kako kruži nasipom saobraćajne petlje
fijuci svetlosti
1469. hodanje
kod zemun polja sam sa peđom
hodao ka tamnoplavom nebu kojim su
munje bljeskale i bičevale predeo. posle
zemun polja sam ostao sam i preda mnom se
nebo svetlilo. malopređašnja tama mi je ostala iza
leđa. kod novog sada sam podigao rukave plavog
džempera da me hladnoća još više ohladi. na kraju
hodanja sam se smrzao. davao sam snage miroslavu
mandiću jednom od junaka ove knjige. afirmisao
hladnoću takođe jednog od junaka. više od ovoga
nisam mogao zapisati na kiši. predavao
sam se da bih davao
beograd - novi sad 14.9.1996
1774/1879
4913 po svemu sudeći mera je samo sve
4914 malopre je pokopana judita šalgo. opada lišće
4915 najduži put je lutanje. lutanje je način - hodanje čin
4916 ne mogu dati više nego što imam ali dajem sve jer sutra je novi dan
vinogradima
1470. hodanje
posle groblja sam hodao bez
koncentracije. raspršen. odlutao. odhodao
sam do dade. zagrlila me je. hodali smo stazama
kroz vinograd. brao sam grožđe. posle su mi bile hladne
ruke. dada mi ih je grejala. rekla mi ti si dragulj i otišla. na
povratku mi je bilo baš hladno kijao sam. curio mi je nos
dva momka koja su prodavala benzin su gurali jedan
drugog da bi se ugrejali. teško je biti sam. predavao
sam se da bih davao. sam sa svima
novi sad 16.9.1996
1775/1878
4917 tragovi
nevidljivim tragovima koji ostaju iza mojih koraka slikam
plavu ružu na tlu. to je razlog hodanja. da ruži poklonim svet a
svetu plavu ružu. kao što su moji tragovi nevidljivi tako su nevidljivi i
tragovi svih ljudi koji su već prolazili putevima i stazama kojima hodam i
ja. mi se međusobno razumemo na stazi koju stvaramo. iako na putu često
nema nikoga ja ih sve osećam. ne bi ni puta bilo da nije tragova. pogotovo
onih koji su samo od tabananja i nastali. onih kroz šumu. na nasipima. preko
pustara i travnjaka. hodali su tuda već ljudi. vidim ih iako nema nikoga. svi naši
koraci su jedna priča za nomade ravnih i pustih stepa uspraviti se držati se
uspravno značilo je postojati biti u postojanju. to je priča o stopalima koje pišu
po zemlji da bi nam šake bile slobodne i hodale po stazama rečenica. tragovi
su neizgovorene reči. nevidljive slike. tragom tragova tražim da bih tragove
nastavio da bih svojim tragovima tragove sačuvao. da bih voleo
one što su pre mene hodali. one što će hodati. da
bih tragovima u dolini suza već ljubio
(iz rečnika hodanja)
temperatura
sam sa svima. temperatura
mi greje tri dana nahlađeno telo
novi sad 17.9.1996
1776/1877
4918 tetovirana ruža
znak ruže lutanja je plava ruža sa žutom
evropom u sebi i levo i desno plavo stopalo na
kraju peteljke. svedeniji znak ruže lutanja je samo linija
škrabanja (lutanja) koja liči na ružu. taj znak mi je na
levoj podlaktici. šesti znak kojim je tetovirana narukvica
mog dosadašnjeg životopisa. ružu sam istetovirao četvrtog
aprila 1989 na svojoj izložbi u galeriji studentskog kulturnog
centra u beogradu. prve ubode na ruci su mi načinili dolores
čaće. iva šijan. duška ban. vesna milović. drugog septembra
1996 istu ružu sam istetovirao dadi na desnom ramenu
to je istorija. obeležiti se. reći da i hodati
(iz rečnika hodanja)
zlatni otok
1471. hodanje
hodao sam sa vladom barbulom
hodali smo prugom. pas ovčar nam nije
dozvolio da prođemo pored njegovih krava. pričali
smo o paranoji. vlada čita ružu lutanja. pitao me je ko
je nataša. vesna. jelena. pričao sam mu i setio se događaja
sa početka ruže. na kanalskom nasipu smo pravili fotografije
bosonog koraka. posebno krupnjake otečene ahilove tetive. u
toj nateklini santimetra veličine sada je cela evropa. zlatni
otok. izdrži radosnice moja. temperatura mi greje tri
dana nahlađeno telo. raduj se i ne boj se
novi sad 18.9.1996
i
prepuštanje je
bog. susret ličnosti
davao sam snage miroslavu mandiću jednom od junaka ove knjige
afirmisao hladnoću takođe jednog od junaka... predavao sam se da bih davao
najduži put je lutanje. lutanje je način - hodanje čin
nevidljivim tragovima koji ostaju iza mojih koraka slikam plavu ružu
na tlu. to je razlog hodanja. da ruži poklonim svet a svetu plavu ružu
i
ružo
lutanja
izdržala
si i sad si
nadahnuće
svakom
da
izdrži
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
retke su jednostavne knjige o jednostavnom
8. septembar 2025.
27672. dan mog života
1746/1907
4850 prolazi leto
ka radosti
1447. hodanje
sa jedne strane čekanje koje
razara strpljenje a sa druge neumitna
prolaznost. tu sam da se ne bojim. da se
prepustim strahu i melanholiji od vremena i da
se ponovo rodim. svih ovih godina gordošću
sam čuvao svoj bol štiteći se i štiteći bol drugih
od života samoživih. gordost je odradila svoje
vreme je da ode u muzej a bol da se pretvori
u radost. dečače nisi sam na zvezdi. ćutali
smo kao laste koje kisnu u letu
voljo budi ljubav
novi sad 19.8.1996
1747/1906
4851 hodam žustro trudeći se da otpatim i tvoju bol
4852 kako su krupne i slatke ovogodišnje šljive
4853 ljubav je jedino što me interesuje sećam se jučerašnjih reči džona kasavetisa
po kasavetisu
1448. hodanje
čekao sam na mostu. čekanje je
bilo uzaludno. krenuo sam na popovicu
znojio se. susreo se sa bolom u sebi. pitao
se šta je umetnost ruže u današnjem danu i
nisam znao odgovor. sad znam: srce na putu
na kraju hodanja pored dunava njegova
svežina me je umirila. voljo budi ljubav
dođi do svog srca i kreni
ka mom srcu
novi sad 20.8.1996
1748/1905
4854 uređivati sebe kao dom boga
vrt si
1449. hodanje
ništa nije važnije nego da čovek
bude u stalnoj vezi sa nerazumljivim kaže
bela hamvaš. baš tako hodam i ne razumem. ne
razumem otkud mi snaga. ne razumem kako je želja
tako nedokučiva. ne razumem otkud u meni toliki bol i
kako se on ipak smiri preobrazi u radost. molio sam se
da mi svaki otkucaj srca bude ljubav. zamišljao da svaki
dan ispisujem reč ljubav da bi se ozračio njome. pa ja je
ispisujem svakim korakom setio sam se. putovao sam
kroz svoje nerve i krv u najudaljenije delove sebe sa
porukom nisi sam. ostrvo si ali nisi sam. udaljena
zvezda si ali nisi sam. vrt si boga slao sam
poruku u beskraju moga tela i duše
dođi do svog srca i kreni ka
mom srcu. vrtlar na posao
novi sad 21.8.1996
1749/1904
4855 samo kap njene ljubavi bi preporodila moju snagu. promenila je u spokoj
4856 lije znoj mislim na zimu
4857 milujem visoke vlati trave jer ih nikad više neću uzbrati
lutati
1450. hodanje
raspršenost. teško je pokupiti
se. biti dostojan života. milina. ljubav
nije zagonetka nego rešenje kažu. uteši me
misao na vitgenštajna. monea i njegove lokvanje
ad rajnharta i njegove tautološke slike. setila sam
se kako si me jednom pogledao. često se toga setim
danas sam bila na njivama pa pod jednim orahom koji
raste na mravinjaku. pisala sam pesme ovih dana i lutala
otkrila sam viljem karlos vilijamsa. sve se sjajno sjedinilo u
meni. nedostaješ mi piše mi danas osamnaestogodišnja
dragana varadinac. vrtlar na posao. lutati i sresti se
novi sad 22.8.1996
1750/1903
4858 pala je kiša. vazduh se rashladio. ali iz asfalta izbija toplota
4859 u kratkim pantalonama i majici kratkih rukava telo
je slobodnije i lakše diše. direktnije je povezano sa svetom
ja sam srećan čovek
1451. hodanje
prekinuo sam današnje hodanje na osmom
kilometru nastavio ga noću i sada se pred jutro
vraćam. sa druge strane ulice je zastao pas i gleda
me. lepo mi je kad vidim sebe kao čoveka koji se vraća
pred jutro. retke su jednostavne knjige o jednostavnom
voleo bih takve da čitam. pošto ih nema takvu pišem
približavajući se gradu susrećem mlade momke koji se
vraćaju iz noćnog života. preko mosta nad dunavom
vazduh je bio vlažan kao reka. ja sam srećan čovek
jer hodam i lutam jer živim u ruži lutanja. lutati i
sresti se. srećan sam vetar praskozorja
to zna
novi sad 23.8.1996
1751/1902
4860 ruža lutanja je roman: karnevalizacija nizanja. miroslav
mandić 1751 dana hodanja nastavlja svoje lutanje u nedokučivoj avanturi
jednostavnog. pita se a još ne zna odgovor. izgubio je sebe postajući postojanje
plava ruža u vremenu umiruje njegovu beskućničku dušu. beskućnik je voljeni u srcu nevinih
4861 ruža lutanja je poezija: pevanje o spajanju. letnje lišće topola pored
dunava treperi na toplom vazduhu hraneći mojim pogledom svoje korenje u zemlji
4862 ruža lutanja je dnevnik: dostizanje iskrenosti. borba sa sobom
ostati sa svim izgovorenim rečima koje su anđeli. put u boljeg sebe iz
sebe ljubavlju. iz sebe rovitog i ranjenog koji bi se predao u zagrljaj
miroslav mandić kome je bez tebe teško sa miroslavom mandićem
4863 ruža lutanja je mistički tekst: srcem srcu
monohromija istog. bleštavilo sadašnjosti. telo u srcu ljubavi
bašta iskustva
1452. hodanje
srećan sam vetar praskozorja
to zna. bezdan ponavljanja
novi sad 24.8.1996
1753/1900
4864 našao sam prljavu plavu maramicu. sada mi je u džepu
opraću je i od sada ću je noću vezivati oko ruke da mi u snu budi ljubav
sa dečakom
1453. hodanje
kaplje znoj. moleći se podižem
glavu ka suncu. na pola puta se susretnem
sa velikim dečakom vladom tupanjcem. on se oseća
tako a ja se osećam onako. potišteni svratimo na pivo
u improvizovanoj kafani na obali dunava. pričamo o
vremenu u umetnosti. o sporosti. o načinima recepcije
ruže lutanja. o neispavanosti kao najopasnijem umoru
pri kraju hodanja pijemo vodu kao odgovor. bezdan
ponavljanja. hrabrost za lepotu
novi sad 26.8.1996
1754/1899
4865 da potrebna je hrabrost za hodanje ovom uskom stazom
na nasipu. jer da nije tako bila bi šira i nekog bih sreo na njoj
4866 skinuo sam prsluk i mokru majicu od znoja da bih sunčao kožu
prsti stopala jedne noge
1454. hodanje
sunce polako pada. vraćam se. ništa
posebno osim veličanstvenog. prsti stopala jedne
noge me uz pomoć zemlje odbace dalje i sačekam se
na petu druge noge koju pokret već odvaja od zemlje
i odbaci me dalje u dubinu nerazumljive ruže
hrabrost za lepotu. kada je čula moje
korake patka se sjurila u trsku
novi sad 27.8.1996
1755/1898
4867 kroz vrućinu šara jak vetar
4868 još visoko sunce. prelazim partizansku ulicu. prešao sam je. na drugoj strani
skrećem u ulicu radoja domanovića puštajući lišće smokve da mi očeše kosu i čelo
4869 stara žena u crnini sedi na šamlici. pored sebe je stavila drugu
čekajući drugaricu koja će doći da zajedno sede u hladovini popodneva
4870 u tihoj ulici čujem svoje korake kako sporo hodaju
što si tako nisko pao
1455. hodanje
vrućina uminjuje. sve liči na letnje popodne u
malom gradu. deca se igraju. skupljaju divlje kestenje
odrasli zidaju i kupuju obilazeći prodavnice. letnji vetar
nadiže haljine žena i majice muškaraca. na mom sasušenom
licu od znoja vetar i sunce su ostavili tragove. na pijaci skupljam
bačene paprike i jedan prodavac mi kaže što si tako nisko pao
kako da mu objasnim da skupljam sa zemlje da bih saosećao sa
gladnima. bio sam smiren i sasvim malo posramljen. taman
toliko da se radujem. kada je čula moje korake patka
se sjurila u trsku. posle hodanja kupaću se
u dunavu da isperem svoj stid
novi sad 28.8.1996
1756/1897
4871 volim ove trske kad po njima prelazi vetar kaže mi vlada barbul
4872 kako me uzbuđuje ova uska staza. noge se moraju preplitati da bi
se ostalo na njoj. obrasla je travama a na njoj ni travke. staza majka puteva
majka puteva
1456. hodanje
u jednom trenutku sam uživao u
pomisli da nekoliko sledećih dana hodam
bez traga u tekstu. odmaralo bi me to. opet bi
na tim stranicama bile zlatne laste koje lete kroz
umorno plavo srce. plamen u kojem se spržio leptirić
rečenica od glasa božijeg mlade su košute. posle
hodanja kupaću se u dunavu da isperem svoj
stid. volim portugaliju i amaliju rodrigez
novi sad 29.8.1996
1757/1896
4873 tri puta. put askeze. put gnoze put ekstaze. ili. svaki dan polazim
sa ispaštanjem. nastavljam spoznajom. završavam zanosom
4874 ovo je moje prvo veliko hodanje sa tobom. najiskreniji razgovor do
sada. bez trunke gordosti i bola. patike su mi pocepane ali izdržavam. iako u
knjigu ruže ulazim tek na pola puta volela bih da se u njenih pet sledećih delova
češće pojavljujem. volela bih da u sedmom delu knjige hodam sa tobom bosa i
na istom ovakvom vetru u svojoj lakoj cvetnoj crvenoj haljini jer čini mi se da
tada neću više razlikovati moje telo od tela puta kaže mi ista mandić
volela bih
1457. hodanje
hodao sam sa istom mandić
poznajem je od rođenja. sada joj je
devetnaesta. bivša beba govori. sanja
mašta. kada se ponovo pojavi u ovoj knjizi
koliko i šta će se promeniti u njenom životu
volim portugaliju i amaliju rodrigez. dani
odmeravaju život teku u
neprestajuće more
novi sad 30.8.1996
1758/1895
4875 juče mi je prijatelj ortoped pogledao natečenu ahilovu tetivu
i rekao da je lek u smanjenju dnevnog broja kilometara. ne više od deset
rekao je. ja se ipak nadam da će me pažljivost i smisao ruže sačuvati i da će
tetiva izdržati još ovih nešto više od trideset hiljada kilometara preda mnom
tuga usamljenosti
1458. hodanje
ceo dan je bio topao i tmuran. sve se stišavalo u praznini subote
subota je prijala ritmu kojim sam smirivao bol u tetivi. hodao sam sa draganom
ćirjaković. prvi put je hodala ovakvu dužinu. baš mi je to potrebno rekla je. šta
ponesu sa sobom svi oni koji hodaju sa mnom. da li i oni osećaju nešto od bašovog
saveta važno je da ti duh bude visok u svesti istinskog razumevanja a da pri tom ne
zaboraviš vrednost onog što je obično. uvek traži istinu lepote. svaki se put vrati svetu
običnog doživljaja. danas sam prvi put pročitao da je njegovo lutanje trajalo deset
godina. znači ne ići tragovima starih već tražiti ono što su oni tražili. dani
odmeravaju život teku u neprestajuće more. ponovljena rečenica
ponavlja poznati miris ruže
novi sad 31.8.1996
1760/1893
4876 dobrodošla jeseni kažem gledajući u tamne
vlažne oblake iznad kojih sija popodnevno sunce
4877 prelazim most iznad stranda. na kupalištu
nema nikoga. u daljini iza fruške gore pada kiša
4878 kad je čuo moje korake veliki kraljevski puž je uvukao rogove
4879 mašim se levom rukom za cigare u džepu i napipam
paradajz. zaboravio sam na njega. malopre sam ga našao na stazi
4880 u istom dvorištu nedozrelo crno grožđe i roza ruže koje precvetavaju
slatko hodanje
1459. hodanje
vraćajući se odjednom se pojavio ispred
mene ostatak crvenog bedema petrovaradinske
tvrđave. puteljak u njegovoj blizini kojim se noćas
slivala kiša me povuče gore ka mostu. bilo je slatko
današnje sporo hodanje. možda bi prijatelji rekli
neobavezno razgledanje. spontano proučavanje
ozbiljno druženje u neozbiljnom vremenu
ponovljena rečenica ponavlja poznati
miris ruže. na kraju hodanja će me
sačekati kebra prijatelj
novi sad 2.9.1996
1761/1892
4881 ubrao sam dva velika crna grozda. pojeo sam ih
oblizao lepljive prste sada su se već osušili i ne lepe se više
4882 miroslave ti si volt vitmen zato što si krenuo onako kako je on pisao. zato što on
kao ni ti ne pravi razlike. ja to znam i zato se ja pored tebe lako menjam i srećna sam jer si
ti tu a ako si ti tu ja osećam da je moja hrabrost jako velika kaže mi dragana varadinac
dragana
1460. hodanje
na par kilometara pre zrenjanina
mi je u susret dolazila dragana. osamnaest
joj je. malopre me je ispratila do miletićeve nad
kojom je kao i celim zrenjaninom pala noć. sveže je
veče i hladno mi je po golim rukama. volim što sam
rekao da mi je hladno po golim rukama. u toj rečenici
osetim lepotu jezika. slavljenje činjenica. poreklo
nade. na kraju hodanja će me sačekati kebra
prijatelj. za danas nemam više reči
novi sad - zrenjanin 3.9.1996
i
uređivati sebe
kao dom boga
retke su jednostavne knjige o jednostavnom
voleo bih takve da čitam. pošto ih nema takvu pišem
tri puta. put askeze. put gnoze put ekstaze. ili svaki dan polazim
sa ispaštanjem. nastavljam spoznajom. završavam zanosom
zato se ja pored tebe lako menjam i srećna sam jer si ti tu a ako si ti
tu ja osećam da je moja hrabrost jako velika kaže mi dragana varadinac
i
ružo
lutanja
bilo mi je
naučiti da ne
učim nego da
samo jesam
ruža lutanja
podavanja
ljubljenja
bdenja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
osećam: najveće energije i tajne su jednostavne
6. septembar 2025.
27670. dan mog života
1733/1920
4816 bacam se: letim naručjem boga
4817 beli nakrivljeni zid i beli cvetovi drveta u krajiškoj ulici gde paradajzi još ne dozrevaju
4818 u jednom trenutku primetim: dohodao sam od ponoći do popodnevne svetlosti
4819 bordo ruže u zelenoj krošnji lešnika
4820 uminulo sunčano popodne jedna žena u zelenoj majici i braon suknji
sa žutim cvetovima hoda ispred mene. u levoj ruci nosi belu papirnu kesu
4821 citiram slobodana ilića koji je citirao izreku umreti to nikada neću moći
4822 žena ispred mene je zastala i priča sa čovekom
koji sedi u dvorištu svoje kuće. kaže ajme meni jebla je glava
tvoj život mi je važniji od mog - 14
1436. hodanje
hodanje od jedan popodne do šest. sve više prodavaca
lubenica pored puta. krupne su verovatno i slatke ove godine
mislim u slikama i iznenada mi se pojavi rečenica sad kad radi
duša. prošao sam podne i za dva-tri dana ću se uvući u mrak
potonuću u njega kao u vodu. hodanje završavam uskom
stazom. zaslužio sam lepu rečenicu: dobrota je cvetanje
uskom stazom sam ti sve rekao
novi sad 6.8.1996
1734/1919
4823 još je visoko sunce kako da ga ne osetim na svojim ramenima
4824 bog je svaka želja. želja za bogom
4825 čovek na otvorenom traktoru je zastao i snuždenih ramena mi
klimnuo glavom da mu se pridružim i da me poveze ka bukovcu. hvala
hodam rekao sam. još jednom je povio ramena blagim pogledom me
razumeo i nastavio dalje. da li sam bio dostojan njegovog poziva
4826 hodam da mi svaka reč bude sloboda istina ljubav
tvoj život mi je važniji od mog - 15
1437. hodanje
hodanje od četrnaest do devetnaest. prvi put hiljadu sedamsto
trideset četvrtog dana ruže lutanja hodao sam u kratkim pantalonama
mogla bi to biti svetska vest dana. kao što je jednom bio muzej pasa
lutalica vitkijeviča. sloboda je sloboda ni u snu nikog ne uplašiti. ne bih
mogao hodati kada bih zaboravio i živeo bez odsustva saosećanja
sa bednima gladnima i nesrećnima. uskom stazom sam ti sve
rekao. izgovaram velike reči jer su one posledice
tako malog koraka
novi sad 7.8.1996
1735/1918
4827 ko krene bilo gde i bilo kad videće ružu
4828 hodanje je kao bajka kaže u bukovcu saša lav
4829 kad hodaš umetnost hoda sa tobom kaže mi
tvoj život mi je važniji od mog - 16
1438. hodanje
hodali smo od petnaest do dvadeset časova. saša lav i ja
došao je danas iz leskovca četirsto kilometara daleko da bi hodao
u ruži lutanja. moje telo je moja zemlja i ja sa njim komuniciram sa
drugim zemljama rekao mi je. upoznali smo se pre mesec dana
čitao je ove knjige i sa njima hodao. molio se. studira slikarstvo
u prištini hodajući između sukobljenih strana na kosovu
izgovaram velike reči jer su one posledice tako malog
koraka. lepota je verovanje volim lepotu
novi sad 8.8.1996
1736/1917
4830 za nekoliko dana koliko je odsustvovao vlada tupanjac
sazrele su najlepše šljive na putu. umetnost je zrenje kažem mu
4831 poljubac u srce
tvoj život mi je važniji od mog - 17
1439. hodanje
hodanje od šesnaest do dvadeset jedan. veče se oseća u
sumraku i ljudima koji se polako spremaju da uđu u kuću. vraćamo
se. prvi put se vraćamo u noć. noćni kišni oblaci su legli na most
odsjaji u vodi. pre desetak dana noć se završavala u svitanju a
sada počinje u sumraku. moje hodanje je ljubavna pesma
užareno srce na usnama. lepota je verovanje volim
lepotu. toplo je u modrom sadašnjosti
novi sad 9.8.1996
1737/1916
4832 volim da prelazim i gledam ljude kako prelaze most
4833 slomljeno srce ćuti
4834 trčim da izbacim bol
tvoj život mi je važniji od mog - 18
1440. hodanje
hodao sam od pet popodne. vraćam se kupa me noć
subota je. mislim da ću se noćas napiti crnog vina. možda
će mi biti malo lakše. sramota me je što patim ali ne želim to
da skrijem. istina i iskrenost čini lepo. dečak u meni čuva
zvezdu. toplo je u modrom sadašnjosti. izgubljen
zalutao na zvezdi nepoznatoj zvezdi
novi sad 10.8.1996
1739/1914
4835 hodanje me utelovljuje u vremenu da bih postao umetnošću
4836 u višemesečnim razgovorima sa dadom u kojima se ona opirala
bojala dvoumila osećao sam se povređeno. u razgovoru koji smo vodili malopre
uz jedno pivo u predvečernjoj tišini sedeći na betonskoj sokni i gledajući u travu
i korov osetio sam miroslave voli sebe jer tako ćeš voleti svet jer ti si sam
svet. da li je tim osećanjem niklo seme radosti u meni
4837 pala je noć toplo je promiču prve kapi kiše
4838 osećam: najveće energije i tajne su jednostavne
4839 zvuk zrikavaca boji predeo
tvoj život mi je važniji od mog - 19
1441. hodanje
hodanje od osamnaest do dvadeset tri. jednostavnost
hodanja mi donese jednostavnost uvida. lako kažem velike
istine. moje slabosti ih ne umanjuju. hodanje je tiho kao noć. voleću
svoj život da bih lako voleo i tvoj. kada sam se vraćao bio je potpuni
mrak kao i na početku. uzbudio sam se. krenuo sam iz noći prošao
dan i ponovo sam u noći. kad bi mi um uvek bio u srcu u nebu
ljubavi pomislio sam i u tom trenutku je sevnula munja
ohrabrila me. izgubljen zalutao na zvezdi nepoznatoj
zvezdi. um žudi da postane vrt ljubavi
novi sad 12.8.1996
1740/1913
4840 mogu da te pozovem samo u moje telo da uđeš rekla mi je dada
tvoj život mi je važniji od mog - 20
1442. hodanje
hodao sam od sedam uveče. bilo je slično kao i juče. toplo
po koja kap kiše zrikavci samoća. velika tenzija u meni bila je
u neskladu sa tišinom i toplim mrakom pa sam u povratku počeo
da trčim. znoj je trčao sa mnom. kada sam smirio tenziju ponovo
sam se osetio u telu. to je samoća. to živci vabe dodir. to telo
traži put kroz svet. da bi bio celovit moram se naći sa svojim
telom i svojim rečima. ja sam moje telo ja sam moja reč
um žudi da postane vrt ljubavi. ali rečmora
doći iz srca
novi sad 13.8.1996
1741/1912
4841 hodamo vlada barbul i ja. pričamo
tvoj život mi je važniji od mog - 21
1443. hodanje
hodanje od dvadeset do jedan posle ponoći. vratio sam
se smiren. u sobi sam. spreman za ljubav. sve što pogledam
volim. koga bih sada pogledao bio bi nadojen ljubavlju za večnost
zvoni telefon. ali reč mora doći iz srca. pričali smo sat i po
novi sad 14.8.1996
1742/1911
4842 devet je sati uveče. polazim. noć je. današnje hodanje će biti celo u noći
4843 noć je tamna i puna vlage gotovo bez senki
4844 tišina samo se čuju kiša i moji koraci
4845 kad blesne munja u ovoj rečenici možeš me videti
kako kisnem u plavoj jakni i kratkim pantalonama
tvoj život mi je važniji od mog - 22
1444. hodanje
hodanje od dvadeset jedan do dva posle ponoći
pred polazak je u novom sadu bio pljusak a kada sam
krenuo padala je samo kišica. u bukovcu je bilo suvo a na
povratku pljusak me je pratio pola sata. uživao sam. jedino
sam se brinuo da mi se ne nakvase crteži u prsluku pa sam
jaknu kroz koju je sve curilo držao ispred sebe da se
kiša sliva i ne lepi za mokro telo. pričali smo
sat i po. kisnuo sam kao cveće
novi sad 15.8.1996
1743/1910
4846 zrikavci se usaglašavaju. pesma sa jedne strane puta odlazi onima na
drugu. ovi je uzvraćaju a vera midić i ja kroz mrak prolazimo između njihovog pevanja
4847 veru privlači ples. govorim joj o plesu ruže
4848 baciti se u naručje koje ne vidim
tvoj život mi je važniji od mog - 23
1445. hodanje
u deset uveče smo krenuli vera i ja. malo se poznajemo
dovoljno za uzbudljivi razgovor. priča mi da joj je pre mesec
dana beskućništvo zapahnulo telo. plesala bi. to i činimo kroz
noć. lepo dobro i neizrecivo. otići do mora po grumen soli za
slobodu. prostreti se celim sobom. razgovarati. kisnuo
sam kao cveće. zapamtiti reči u telu
novi sad 16.8.1996
1744/1909
4849 hodam sa dadom njoj su bila posvećena dvadeset četiri
hodanja od ponoći do ponoći. topla je a boji se da živi
tvoj život mi je važniji od mog - 24
1446. hodanje
krenuli smo dada i ja jedan sat pre ponoći. dvadeset
četiri dana hodanja od ponoći do ponoći sa osećanjem
tvoj mi je život važniji od mog. nadam se da će me to osećanje
voditi dalje. oslobađati od strahova i da ću lakše živeti. sve više
vidim kako se ljudi boje. boje samog života. taj strah ne vidim u
dunavu koji teče. nisam ga osećao ni u prohladnom vetru koji
me je rashlađivao na mostu. niti sam osetio da noć poseduje
ikakav strah. u povratku smo dada i ja ćutali. ćutanje i noć
su sinonimi. ćutali smo kao da smo odavno jedno i u
drugome. kao da su naše reči postale naša tela
zapamtiti reči u telu. ćutali smo kao
laste koje kisnu u letu
novi sad 17.8.1996
i
da li sam bio
dostojan njegovog poziva
hodam da mi svaka reč bude sloboda istina ljubav
ne bih mogao hodati kada bih zaboravio i živeo bez
odsustva saosećanja sa bednima gladnima i nesrećnima
izgovaram velike reči jer su one posledice tako malog koraka
miroslave voli sebe jer tako ćeš voleti svet jer ti si sam
svet. da li je tim osećanjem niklo seme radosti u meni
i
ružo lutanja
na tebi sam otkrio
tvoj život mi je važniji
od mog jer tebi je moj
život bio važniji od tvog
i zato si ti ružo lutanja
za mene večni život
važniji od mog
i
ružo lutanja
ti si božija i apsolutna
ljubav i zato su moje ljubavne
patnje sa vesnom milović boginjom
natašom abramović boginjom. jelenom
bošković boginjom. rajkom sredojević
boginjom. dadom feljom boginjom
draganom varadinac boginjom
minom novčić boginjom na
tebi ružo lutanja slava
boga jedinog
i
ružo
lutanja ti si
obraćanje tebi
jer si ti ružo lutanja
pupoljak svakog
ti u svačijem
ja
i
ružo
lutanja ti
si svako ko je
hodao sa mnom
na ruži lutanja i ja
ih sve sa verom
midić na čelu
pozivam da
dođu
da
hodaju
sa
mnom
na
ruži
pupoljku
bogu
i
ružo lutanja
ti si jedna jedina
revolucija odbegle
mladi svakog i svih
bića koja hrle milini
boga jednog
jedinog
i
ružo
lutanja
izgubiti se
je početak
iskupljenja
ponovo se
naći je
početak
ozarenja
biti
odan
bogu
je
početak
vaskrsenja
i
ružo lutanja
volim te čedo
sam tvoje boginjo
moja. boginjo boga
nam odbačenog. boga
odbačnog i boga nam
jedinog. boga ruže
lutanja. amin i
bog
amin
i
bog
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
noćna hodanja su kao bdenja
5. septembar 2025.
27669. dan mog života
1718/1935
4774 ponoć je. krenuo sam da sledećih dvadeset četiri dana
hodam od ponoći do ponoći. noć je sveža. sa mnom su krenuli dada
vlada tupanjac. igor sakač. stanislava petrović. sava kuzmanović
4775 miris sena
4776 muzika vazduha
4777 srećan sam jer sam ovde rekao je neko u noći
tvoj život mi je važniji od mog - 1
1423. hodanje
hodanje od ponoći do pet ujutru. hodali smo do bukovca
i dva kilometra u šumu. tako će biti svih sledećih dvadeset četiri
dana. samo će se svetlost menjati. kajsije i šljive dozrevati. noću
je lakše hodati kroz čisti vazduh. telo se lako kreće. sa energijom
prijatelja u trenucima sam se osećao kao da plovim. hodali smo ka
svitanju. osetio sam ga negde pred mostom. na mostu je svetlost
već načinjala noć. obrisi su tražili svoju čežnju. boje takođe. i u
jednom trenutku nad vodom se pojavila reka ptica. obe
reke su tekle zajedno nizvodno. radost u meni
iz posejane radosti. neka čežnja
pronađe svoj mir
novi sad 22.7.1996
1719/1934
4778 polazim u noć. noć je sve hladnija
4779 zadnja ulična lampa na izlasku iz petrovaradina baci pedesetak metara moju senku
4780 u bukovcu nikoga. ni jednog jedinog čoveka. svi su u kućama
kao da prolazim kroz bajku. kao životinje u svojim jazbinama ljudi
u svojim kućama. ušuškani spavaju. ko je to san
4781 vraćam se nazad. mrak. nigde svetlosti. spava mi
se osećam se kao dete. skupljam ramena da se zaštitim
4782 žmurim i hodam. struji detinjstvo u mojim leđima
4783 prošlo je četiri. nebo počinje da se plavi
4784 na mostu sam. jutarnje plavo neba i vode mi zaustavi dah. zastanem. stojim i gledam
tvoj život mi je važniji od mog - 2
1424. hodanje
hodao sam od jedan do šest ujutru. sam. spavalo mi se
detinjstvo mi se vratilo. žudeo sam za toplim krevetom. na
kraju prelazeći most plavetnilo prizora me je nahranilo
tada sam usporio jer san je već bio tu. neka čežnja
pronađe svoj mir. dobro jutro snu
novi sad 23.7.1996
1720/1933
4785 dva sata. dete kreće u noć
4786 ova noć je toplija od prošle
4787 mrak je mek kao da sam u mleku
4788 nebo se prosvetljava čuju se petlovi
4789 sviće u bukovcu mlada mačka podiže
glavu procenjujući visinu zida na koji će da skoči
4790 tu gde sam pre sat i po kroz mrak plovio kao kroz mleko
sada vidim boje korova kukuruz plave cikorije a brdo koje je
bilo samo jedna stvar kao misao sada je posuto nijansama
zelenila i okerom nekoliko njiva po sebi
4791 jedna baka sa zavežljajem na leđima i štapom u ruci sama na putu
tvoj život mi je važniji od mog - 3
1425. hodanje
hodanje od dva do sedam ujutro. kada sam krenuo bila
je noć i nigde nikoga. a kada sam se vratio bio je dan i ljudska
vreva. između je bila bajka u toplom mraku. nemoguće je opisati
i zato je bolje da zamisliš kako se neprimetno noć preobražava
u dan. to su nijanse za koje ne postoje reči nego samo
oči. dobro jutro snu. oči u svitanju
novi sad 24.7.1996
1721/1932
4792 noć je topla. hodam sa vladom tupanjcem. celim
putem pričamo o ruži umetnosti i umetnosti ruže
tvoj život mi je važniji od mog - 4
1426. hodanje
hodao sam od tri ujutru do osam. noćna hodanja
su kao bdenja. sav treperim od umora i neispavanosti
već sam rekao već sam rekao nije ruža laka stvar
oči u svitanju. svedočili smo o ruži šljive
vlada tupanjac i ja
novi sad 25.7.1996
1722/1931
4793 četiri. polazim. noć je ali se već oseća buđenje
4794 hodanje krugom od ponoći ka ponoći mi je pomerilo osećaj vremena. ne mogu da
se setim koji je danas dan. klizim vremenom padajući kao vodopadom u njegove dubine
4795 ulazim u svitanje
4796 selo još spava crvene se jutarnje ruže
tvoj život mi je važniji od mog - 5
1427. hodanje
hodao sam od četiri ujutru do devet. brao sam šljive
pored puta i mislio o ljubavi jer iako imam proroštvo i znam
sve tajne i saznanja iako imam svu veru da i planine premeštam a
ljubavi nemam ništa sam. tako sam osećao ruku uprljanih prašinom
plavih šljiva. iako razdam sve imanje svoje iako predam telo svoje
da se sažeže a ljubavi nemam ništa mi ne pomaže. svedočili
smo o ruži šljive vlada tupanjac i ja. nad
dunavom je bio oblačan dan
novi sad 26.7.1996
1723/1930
4797 subota. narandžasto žuto cveće. dolazi vlada tupanjac. krećemo
4798 završavamo hodanje. blizu je deset i peče prepodnevno sunce
tvoj život mi je važniji od mog - 6
1428. hodanje
krenuli smo u pet ujutro. prvi sat oči su mi spavale
hod i šljive su me probudili. u bukovcu je za razliku od
prethodnih dana vrvelo od ljudi. polazili su na posao. čekali
autobuse. dan je dan noć je noć. nijanse su talasi. zaklinjem
te sobom sačuvaj junaka svoje duše kao najveću svetinju
kaže niče. a na kraju hodanja nas je upeklo. nad
dunavom je bio oblačan dan. telo je osvanulo
novi sad 27.7.1996
1725/1928
4799 nad ogradom punoća crvene ruže
4800 znoj mi štipka čelo i obraze. ruke su prljave od šljiva i pokupljenih bresaka
tvoj život mi je važniji od mog - 7
1429. hodanje
hodanje od šest do jedanaest. hodao sam sa vladom
barbulom. u bukovcu smo skrenuli gore u brdo i poljskim
putevima pored kukuruza vinograda voćaka hodali ivicom
peščanog nanosa. kupili breskve sa zemlje brali ih u jutru
telo je osvanulo. slatke sočne niz grlo niz put
novi sad 29.7.1996
1726/1927
4801 uzbrao sam tri šljive
4802 pošla lila ljiljanom
s bratom gostom ljiljanom
kad se beše ljiljanom
nakitila ljiljanom
bratac seji ljiljanom govorio ljiljanom
pođi za me ljiljanom
4803 lepo ti je rano uraniti
dvor pomesti
vode doneti
i milom se bogu pomoliti
4804 rodom rodila stolista ruža
ja se prikradoh da je otkinem
da je otkinem da se zakitim na levu stranu
na levu stranu u rusu kosu
tvoj život mi je važniji od mog - 8
1430. hodanje
hodao sam od sedam do podne sa zojom karanović
pevala mi pesme iz naroda. ritual hodočašćem. sećam
se najstarije mlade sadašnjosti. hodanje je plodnost. sve
što kažem je poreklo. sloboda semena. incest uma i srca
u svakoj reči su mi tvoje reči. talas me diže ka podnevu
slatke sočne niz grlo niz put. balada
o hodanju pevanju
novi sad 30.7.1996
1727/1926
4805 moderna je zagrljaj. postmoderna poljubac
put je ruža. marija i marta. viđenje i gledanje
4806 zaboravi cilj ako putu smeta
4807 to te čeka kaže mi se
4808 otvorilo mi se kada sam odustala od sigurnosti kaže mi milica vuković
tvoj život mi je važniji od mog - 9
1431. hodanje
hodao sam od osam do jedan. kruženje vremenom
da bih tragovima stopala iscrtao savršen krug svaki dan
hodam istom putanjom od novog sada do bukovca i nazad
temperatura je noćašnjom kišom pala za dvadeset stepeni
uzbrao sam prvu slatku smokvu. kao noćašnja kiša po goloj
koži. danas me tmurno smiruje i ispira od prejakih reči sinoć
izgovorenih. izgovorenih da rode i zaustave širenje
starih strahova. balada o hodanju pevanju
hvala kiši i tmurnom
novi sad 31.7.1996
1728/1925
4809 povremeni bol u ahilovoj tetivi u kojoj su četrdeset
miliona sto pedeset i šest hiljada koraka je bol prostora. cela
evropa na malom oteknuću od jednog santimentra jedne krhke žile
tvoj život mi je važniji od mog - 10
1432. hodanje
hodao sam od devet pa do dva. u početku je bilo tmurno
kasnije prepodnevno sunce me preznojilo. cikorija među
kukuruzom. šljive dozrevaju. barice od kiša. uživanje u hodanju
isti put drugo vreme. mahanje iz daljine dadi koja mi je dolazila u
susret. i onda približavanje. tvoja rečenica upućena čudesno drugom
je kako bi hamvaš rekao klanjanje pred preporodom. zato što si otkrio
besmrtnost u preporađanju spasio si i svoj život. očitovale su se na
tebi po ko zna koji put sile preporoda. probudio si se da iznova
gledaš svet i ne želeći da propustiš ni jedan njegov čas hodaš
opisujući dan čudesan koliko i to drugo. hvala kiši i
tmurnom. sačekalo me je na kraju hodanja
u pismu dajane jovanović
novi sad 1.8.1996
1729/1924
4810 vlada tupanjac. nenad stamenković i ja
4811 bojati se je greh
tvoj život mi je važniji od mog - 11
1433. hodanje
hodali smo od deset. vrućina. uživao sam u njihovoj
pameti i znatiželji. tekst današnjeg hodanja je prazan
bez naših razgovora. optimizma. entuzijazma. ostale su
naše reči na putu baš tamo gde se događala umetnost
sačekalo me je na kraju hodanja u pismu
dajane jovanović. umetnost je tu
novi sad 2.8.1996
1730/1923
4812 lako mi lije znoj sa lica
4813 laki znoj za tobom
tvoj život mi je važniji od mog - 12
1434. hodanje
hodanje od jedanaest do četiri. sloj znoja na sloj znoja
lepljiva subota. sluz napora u rečima koje obnavljaju. nadam
se da me ovi bezmerni umori i napori vode ka spokoju. ka meri
mogućnosti. ka volji koja nije moja. umetnost je tu. lepila se
prašina na znoj znoj se lepio za izvor
novi sad 3.8.1996
1732/1921
4814 odvajanje znači koračati u prazno
4815 lepo ko bog kaže se. ništa se bolje nije moglo reći za današnje hodanje
tvoj život mi je važniji od mog - 13
1435. hodanje
hodanje od podne do pet. desetak ideja mi je prošlo kroz
glavu dok je dvadesetak kilometara ulazilo u mene. neke od tih
ideja će se ostvariti neke ne. misli su hrana emocije piće. u hodu
sam takođe zapisao teze odgovora alenu ožboltu za njegov intervju
sa mnom. zastajao da ode bol iz ahilove tetive. osušenog grla
završio hodanje. lepila se prašina na znoj znoj se lepio za
izvor. zaslužio sam lepu rečenicu: dobrota je cvetanje
novi sad 5.8.1996
i
muzika
vazduha
noćna hodanja su kao bdenja
sećam se najstarije mlade sadašnjosti. hodanje je plodnost
sve što kažem je poreklo. sloboda semena. incest uma i srca
povremeni bol u ahilovoj tetivi u kojoj su četrdeset
miliona sto pedeset i šest hiljada koraka je bol prostora. cela
evropa na malom oteknuću od jednog santimentra jedne krhke žile
bojati se je greh
i
ružo
lutanja
sva i od
ljubavnih
patnji
pupoljak
ljubavi
slobode
istine
si
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
tvoj život mi je važniji od mog
4. septembar 2025.
27668. dan mog života
1704/1949
4740 prelazim most. vreli dan je prošaran toplim vetrom
4741 u bukovcu šušte jablani kao more
4742 sveži venci ivanjskog cveća na kućama
4743 blešti sunce na tamnozelenom mladih kukuruza
4744 na 18 kilometru sedimo pored groblja u petrovaradinu dada i ja
liči na svilenu maramu
1414. hodanje
u ruci i rahmanjinovu muziku rekla je
dada za vetar u granama. posle sto jednog
dana hodanja parkom nastavili smo proplancima
fruške gore kroz zelene vinograde. brali nedozrele kajsije
i prezrele višnje. bili žedni. trideset sedam je stepeni rekla je
dada posle izlaska iz kafane u bukovcu. sada je deset minuta
do devet. vraćam se. ponovo prelazim most. već sat jedan
priprema se veliko nevreme. vetar me hladi. teški oblaci
uzbuđuju. malo hramljem. mazim se u hodu štiteći levo
stopalo čije sam tetive malopre nagnječio. prekrstio
sam ruke na grudima učinio sebe sveštenikom
bilo je mnogo prijatelja koji su hodali sa mnom
bilo mi je hladno vrućina kisnuo sam
padao je sneg... proplanci
proplanci i tu
novi sad 8.7.1996
1705/1948
4745 prostor
prostor je telo vremena. predeli
kroz koje prolazim. predeli moga tela
koji se spajaju sa predelima okruženja da bi se
zajedno ulili u prostor duše. tako se svi oblici utapaju
u bezoblično iz koga i nastaju. predeli se nadovezuju jedan
na drugi i nema im kraja. sve je u kruženju. bez granica. kao da
neprestano putuju jedan drugome. opisivati ih bilo bi izlišno i zato
njima hodam. biti u otvorenom liči na neprestano brujanje zvona sa
svoda nebeskog. neba je uvek više od svega ostalog. hodanje zemljom
i jeste proslavljanje neba. prostor je dan bezbrojnih ja koji su se u njega
naselili. prostor je pun mogućnosti. neiscrpan. daljinama prostora gajimo
čežnju za sopstvenim svemirskim poreklom. da nije prostora ne bih znao
za tebe koja čitaš ove redove. prostor između nas smo mi sami. prostor
nasnu isto vreme i spaja i odvaja. korak je ljudska mera za prostor
i zato je prostor po meri svačijeg koraka. korakom se opisuje i
doživljava bezgraničnost prostora. prostor
se podaje. zove. traži nas
(iz rečnika hodanja)
povreda
proplanci proplanci i
tu. nateklo levo stopalo
novi sad 9.7.1996
1706/1947
4746 filozofija pustinje
početak ruže lutanja je bio težak
posle prvog dana ostalo je još 3652 dana
preda mnom. kada bi barem prošla godina dana
pomislio sam... barem dve barem tri. i kada su prošle tri
godine bio sam već daleko od početka a još dalje od druge
obale. počela je tada središnjica. suočenje sa ponavljanjem
rutinama. zasićenošću. nagomilanim umorom. odsustvom zanosa
samoćom. zamorom prijatelja. našao sam se u pustinji. sred sušnih
godina. u blizini pustinjskih otaca pustinjak otkriva u prirodi odsjaje
lica.lepote svoga ljubljenog licem u lice s božanskom prisutnošću on
ispravlja nered svemira i dovodi ga do nove harmonije. ostvarujući
svoje spasenje on sudeluje u usavršavanju kosmosa. hodati dalje
ne pitati se. pristati i prihvatati. vetar smisla će već sam sve urediti
oko mene su bili gradovi putevi godišnja doba ljudi. ponekad u
nekom susretu u nečijim očima napio bih se spasonosne
vode. filozofija pustinje je koreografija praznine. pustinja
je iskušenje. iskušenje je u oskudnosti punoće i
nepreglednosti praznine. pustinja otrežnjuje
ne želimo ono što nemamo. dinamika
verovanja i nadanja samo jedno
ljubav i bog
(iz rečnika hodanja)
povreda
nateklo levo stopalo
bol me smiruje
novi sad 10.7.1996
1707/1946
4747 prsluk
prvi mi je sašila vesna đurđević
drugi maja popović. treći olja blagojević
svi su od balon svile. prva dva su bila crna treći
tamnoplav. prsluk mi je pored patika najvažniji deo
odeće. radna soba u pokretu. nosim ga i zimi i leti da bi mi
ruke bile slobodne. kada mi je nešto u rukama kao da ne hodam
ima velike džepove i jedan mali skriven u velikom u kome su darovi
džepovi imaju cibzare da nešto ne bi iz njih ispalo. to su dva spoljašnja
i dva unutrašnja i dva kosa za ruke koja retko koristim ali nekada mi oni
zaštite šake od hladnoće. džepovi su moja skloništa. prsluk je vrlo lagan
ali sa svim potrebnim stvarima u njemu je težak. najpre počnu da se krzaju
unutrašnji džepovi tarući se o kaiš. tada ih krpim malim zakrpama koje liče
na unutrašnje ordenje. želim da ih sačuvam što duže. na velikim vrućinama
ga skidam i nosim o jednom ramenu. pri vetru ga zakopčavam i on mi
štiti stomak. leti u visini lopatica na njemu se pojavi beli trag od
sasušenog znoja. posle godinu i po dana više nije za
upotrebu. prsluk je moje gospodstvo tihi
atelje u predelima kretanja
(iz rečnika hodanja)
povreda
bol me smiruje
bol polako nestaje
novi sad 11.7.1996
1708/1945
4748 tri dana nisam hodao jer sam izvrnuo levo stopalo i nategao
tetive. prvog dana sam jedva stao na nogu. buknula je. pocrvenela
drugog je već bilo bolje. trećeg je bol skoro sasvim nestao
4749 ulazim u futog. u malom dunavcu pod drezgom dečaci pecaju
4750 ti si se miroslave sjebo. ti si ostao bez ljubavi i
gluv kaže mi novica radek četvorogodišnji dečak iz futoga
dinamika čekanja
1415. hodanje
vraćam se iz futoga. slike sela u
predvečerju. sunce obasjalo belu crkvu
sveštenik drži za ruku svoje dete malog dečaka
majka ih prati iza. crvene ruže se ispreplele sa
granama bora. u crkvenoj porti staro drveće bogato
krošnjama. pas dalmatiner njuši trag. napuštena stara
nemačka crkva. zvuci harmonike iz nedovršene kuće
vlažni dublji mirisi nego oni u gradu. laste leto i
asfalt. bol polako nestaje. zapada
predvečernje sunce
novi sad 12.7.1996
1709/1944
4751 posle jednog piva na šestom kilometru najnovija ljubavna
patnja i neuspeh mi probude u telu sećanje na sve ostale
4752 o moji suncokreti pomislim kada ih pogledam
4753 dva mlada konja i ždrebe na livadi pasu travu
4754 drugo pivo na četrnaestom kilometru. verujem u ljubav
pijano
1416. hodanje
drugo pivo me je ošamutilo
razmišljam o ljudima koji su u pogrešnom
trenutku na pogrešnom mestu. lupkam desnom
šakom o fasade i ograde kuća i pitam se da li je
ovo pogrešan trenutak i pogrešno mesto. znoj na
mom licu je odgovor. prestajem da razmišljam da
bih se molio. zapada predvečernje sunce
kad dođem u stan zaliću muškatle
novi sad 13.7.1996
1711/1942
4755 hodam reči pulsiraju
4756 ne bih po ovoj vrućini mogao hodati da ne znam da ćeš ti
čitati ove reči. da ćeš osetiti kako sam zastao da bi bol iz ahilove
tetive izašao. da ćeš osetiti moje sasušene usne na vrelini
4757 ti i ja u mojim koracima u bljesku sunca u cvijićevoj
čuvar vrućine
1417. hodanje
po najjačem suncu sam krenuo
van grada da obiđem vrućinu. u muzeju
vrućine divni primeri zelenog snažnog kukuruza
zelenožutog suncokreta. plavičasti titravi sjaj vazduha
iznad vrelog asfalta na autoputu. znojio sam se i sušio
čuvao promenu. nije bilo nikakve utehe ali sam možda
nekome bio uteha. kad dođem u stan zaliću
muškatle. uteha ostavljenima
novi sad 15.7.1996
1712/1941
4758 zapara. ostavljen sam. zašto je i ona odustala i nije mogla ono za čim je žudela
4759 zašto toliko patim. patim jer sam odan tajni ruže. odan ljubavi
4760 prolazim pored crvenih ruža nabujalih kroz metalnu ogradu. sunce i vetar
su mi osušili mokru odeću. patnja se umanjila ali me čeka noć i sutrašnje jutro
dečački san
1418. hodanje
hodao sam pustošen ljubavlju
gubim snagu. planirao sam da šestu i
sedmu godinu ruže hodam pod naslovom
optimizam. sada jedva preživljavam. dečački san
o ljubavi sa jednom ženom u časnoj sreći i podvigu
slaganja muzici odnosa se stalno razara. razorenost
me vuče novom snu. umetnosti ljubavi. i zato hodam
iako ljubavi nemam. pri kraju je sinulo sunce
razumem li ono što slutim. plačem ali
ipak znam neko me voli. znam jer
ja volim tebe. uteha
ostavljenima
ljubav se ne razara
novi sad 16.7.1996
1713/1940
4761 tvoj život mi je važniji od mog bilo je osećanje
koje mi se noćas kao milost dogodilo i spaslo me
4762 miroslave samo polako. korak po srce
4763 sedam dana sam patio jer sam ostavljen a onda sam se sinoć
preporodio osećajući kako me njena slabost zbog koje je odustala budi. budi
ljubav u meni. odsustvo njene snage taoističko slabo je probudilo u meni dosada
nepoznatu snagu. snagu spojenu ljubavlju. moje jako se oplodilo njenim slabim
4764 pijem pivo. kao dečak rembo. golub u bari vodu
kao nekada
1419. hodanje
u zatvoru pre dvadeset tri
godine sam osetio snagu boga
plačem i pušim. to je zlato duša
nema cenu. ne hemijski ljubavlju
se venčavaju ljudi. ljubav se
ne razara. vrućina mi je
sasušila suze
novi sad 17.7.1996
1714/1939
4765 posle devet kilometara tu sam na otvorenom sa vetrom
4766 otkuda u meni tolika snaga pored tolike patnje i samoće
4767 kada se setim patnji drugih moja umine
4768 dva desetogodišnja dečaka u bermudama i belim letnjim
majicama stoje na putu oslonjeni o gvozdenu bankinu. eto zašto sam tu
4769 mostovi. ne sve sve se gradi sa ljubavlju
idi s mirom moliću se za tebe
1420. hodanje
rekao mi je juče poznanik. i pored nevolja ipak
sam danas tako hodao. koraci su me smirivali sunce
govorilo. teško mi je bilo da zamislim susret koji nije
večnost. plakalo je jezero smirenja u meni. plakao je
dečak u meni. i odanost je plakala. i moj zavet
postojanju. plakali su naši zagrljaji. vrućina
mi je sasušila suze. plakanje je milovanje
kiša ljubavi koja se rađa
novi sad 18.7.1996
1715/1938
4770 petak. hodao sa vladom barbulom. verujem u njega
4771 dužina svih arterija vena i kapilara je 160 000 kilometara ili četiri obima zemlje
dvadeset. sedam godina bi mi trebalo da ovim ritmom prođem sve reke krvi u mom telu
videću je
1421. hodanje
plakanje je milovanje
kiša ljubavi koja se rađa
nema teksta
novi sad 19.7.1996
1716/1937
4772 preći na drugu obalu reke je sloboda. ptice je prelaze lako iako
po zakonima prirode. međutim mi te zakone kršimo i tako uništavamo slobodu
kaže mi perdu aleksandar koji mi je prišao malopre i pitao jesi ti onaj koji hodaš
4773 na izlasku iz groblja me obiđe desetogodišnji dečak držeći se za
džep u kome su mu zveckali klikeri. priđem mu i zamolim ga da mi pokloni
jedan za uspeh. za boga. naravno dao mi ga je. miroslav radivojac se zvao
tri rečenice
1422. hodanje
hodao sam do bukovca. i pročitao
tri lepe rečenice. mladost instinktivno mudra
slobodana tišme. ako stvaram ne mogu da radim
ništa drugo marija midžević. jer ne može se pisati
dobro ako se pritom misli na više od jedne stvari
nenada jovanovića. nema teksta. radost u
meni iz posejane radosti
novi sad 20.7.1996
i
dečački san o ljubavi sa jednom ženom u časnoj sreći i podvigu slaganja
muzici odnosa se stalno razara. razorenost me vuče novom snu. umetnosti ljubavi
tvoj život mi je važniji od mog bilo je osećanje
koje mi se noćas kao milost dogodilo i spaslo me
kada se setim patnji drugih moja umine
i
ružo lutanja
ti si moje venčanje
putem i ružom. moj
sveti brak ružom
lutanja
ružo
hvala
ti
i
za
ovu
pesmu
ruže
lutanja
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
umetnost je ponavljanje nepoznatog
3. septembar 2025.
27667. dan mog života
1687/1966
4722 danas je počelo leto
poklonjenje posmatranju
1400. hodanje
posmatranjem se oslobađamo sebe. zurimo
u nepoznato. putujemo očima. oči se priljubljuju za
posmatrano. koliko je samo cveće odnelo umora i nervoze
onima koji su ga posmatrali. posmatrajući ga činimo da ono
lepše raste. dok posmatramo na licima nam se pojavljuje osmeh
ili blagost. brigama tada nema mesta. posmatranje nas oslobađa
od gluposti rada. kao da se ceo život u društvu zaverio protiv
posmatranja sve se pretvorilo u industriju gledanja samo da ne bi
došlo do viđenja. viđenjem se vidi istina sloboda ljubav jedinstvo svih
stvari. viđenjem se događa lepota i raj. gledajući ništa se od toga ne
može videti. gledanje je slepilo. oslepljeni bleštavilom ogledala
pustošimo dušu. posmatrajući vid nam se vraća. viđenjem se
rađamo i rađamo. zamorena u životima ravnodušnih dobrota
se često odmara u kurvama. posmatrajući čujemo muziku
sfera mirišemo vazduh u zori rađanja dotičemo se
dušama kušamo raskoš jednostavnog
novi sad 21.6.1996
1688/1965
4723 ispražnjenost. subota je
poklonjenje paradoksu
1401. hodanje
volim jednostavnost a paradoksi
oni su pukotine. zmijsko vijuganje. spojevi
nespojivog. venčanje vode i vatre. posmatrajući
čujemo muziku sfera mirišemo vazduh u zori
rađanja dotičemo se dušama kušamo
raskoš jednostavnog. malopre
sam video vrapca
novi sad 22.6.1996
1690/1963
4724 procurio mi jogurt u džepu
poklonjenje uspehu
1402. hodanje
dobro je što baš danas pišem o
uspehu jer baš danas sve osećam kao
neuspeh. uspeh je ispunjenje. ispunjenje
bivanja. sinoć pred spavanje u trenutku dok
sam spuštao glavu ka jastuku kroz otvorenu
terasu sam ugledao svetlost nad rekom osetio
sam vekove u toj trenutnoj vodi. vekove u
mojoj duši. uspeh je bog. malopre sam
video vrapca. ne postoji strah od
neuspeha nego samo strah
od uspeha
novi sad 24.6.1996
1691/1962
4725 tri sata. park je prazan. pada kišica. još tri sata do kraja
4726 sedam golubova se kupa u maloj barici vode na asfaltu
4727 kruženje stazama parka je vijuganje mozgom
poklonjenje putu
1403. hodanje
put je poklonjenje prostorima
geografija vremena. hodajući putevima
otkrivam mnoge. put vode. put godišnjih doba
put pažljive pažnje. svaka reč je put. dve putovanje
ekonomija puta. putevi se spajaju. ulivaju. dok
pišem. pada kiša. putuje. put je način. nemoćno
kako. put bez puta. bespuće. ne postoji strah
od neuspeha nego samo strah od
uspeha. put ruže
novi sad 25.6.1996
1692/1961
4728 ja bih da se poklonim nežnosti iako margaret diras prezire
nežnost jer po njoj ona isključuje požudu kaže mi vera varadi
poklonjenje slovu i
1404. hodanje
jedno slovo mala-velika reč. velika spajanjem
svi fragmenti teksta i izazivati pažnju koji sam napisao
na drugom hodanju povezani su slovom i između. i koje mi
je ličilo na moj hodački štap. kada sam 1990 u londonu završio
svoje četvrto hodanje pedeset metara od groba vilijem blejka bacio
sam svoj štap u vazduh i pored njega po zelenoj travi prosuo belo
brašno. štap je pokazivao smer mog sledećeg projekta ruže lutanja
a slovo i na travi je spojilo četiri hodanja za poeziju sa ružom lutanja
i je hodačko i pripovedačko. priča priču priču o daljinama koje
počinju ovde i sada. i je uvek ovaj sledeći korak
i je roman. put ruže. ruža lutanja je
roman o reči i
novi sad 26.6.1996
1693/1960
4729 sklonio sam se. pljusak led
4730 posle pljuska i nevremena kaplje sa svih grana
zelenilo i jezero se isparavaju. trojica dugonogih dečaka pecaju
4731 znaš šta ja sam klošario i čitao knjige. tako da bih se ja poklonio piscima i filozofima
vitgenštajnu selinu hemingveju karveru luis simsonu. skriveni prokletnici. pa moramo
dirinčiti i sanjati kaže džon berimen. poklonio bih se ljubavi miroslava i dade jer
ljubav sve izjednačava kaže mi nenad milošević
poklonjenje reči da
1405. hodanje
da reč da. ko izgovara reč da
sijaju mu oči. izgovoriti jednom ne
svemu onome što ne želimo i onda nam
ostaje svakodnevno bezbrojno da. da svemu
da je otvaranje. da odnosi strah. da je pola od
dada. dadaizam nemogućeg. i je korak noga u
pokretu. da je korakovo stopalo na zemlji. hodanje
je i da i da i da. sa da se diže ka visinama. sa da
se prima u dubinama. sve je jednostavno baš
kao i da. i. ruža lutanja je roman o reči i. da
novi sad 27.6.1996
1694/1959
4732 dudić je izračunao da u prečniku srca od 300 metara i visini
od 500 metara može stati sva ljudska krv koja je tekla u venama svih ljudi
koji su živeli i žive u ovom veku. srce xx veka je malo veće od parka po kome hodam
poklonjenje neprijatelju
1406. hodanje
ova civilizacija se izgradila na ideji o
neprijatelju. spoljašnjem. drugi. drugo pleme
drugi narod. druga religija. drugi jezik. drugačije
uverenje sa koje se strane razbija jaje. unutrašnjem
nesvesno. senka. istina o sebi. dužnost biti čovek. no
budućnost se neće graditi na postojanju neprijatelja
neprijatelj će biti ljubljen i nestaće. preobraziće se u
prijatelja. taj preobražaj je izvor svih budućih energija
on se već dogodio impulsima zaratustre. bude isusa
muhameda... velika tema. bolje da joj se vratim kroz
malo: dolazi mi žena u susret nosi breskve u najlon
kesi. da. sada i zasada dok neprijatelj još postoji
kažem mu poklanjam ti se majko oče brate
sestro ženo mužu dete moje
novi sad - loznica 28.6.1996
1695/1958
4733 sedite malo. treba i sesti u nečiju čast kaže mi jedan stalni posetilac parka
4734 ja bih se poklonila glasu kaže mi ratka marić
poklonjenje smrti
1407. hodanje
ne sećam se kada sam se kao
dete prvi put susreo sa smrću. kasnije
osmogodišnjak doživeo sam je u smrti oca. u
devetnaestoj je umrla ljubica moja najbolja prijateljica
posle tridesete sam počeo da je doživljavam kroz strah
od nje. prošle godine u četrdeset i petoj prvi put sam
osetio da je umreti lepo. život je priprema za umiranje
odavno je rečeno. udostojiti se smrti. svakog trenutka
živeti. kao i svaki dan umri da bi živeo. prestajem da
pišem o smrti nastavljam da hodam. sada i zasada
dok neprijatelj još postoji kažem mu poklanjam ti
se majko oče brate sestro ženo mužu dete
moje. rođenje počinje krikom
umiranje osmehom
loznica - novi sad 29.6.1996
1697/1956
4735 umetnost je ponavljanje nepoznatog
poklonjenje zločincima
1408. hodanje
rođenje počinje krikom umiranje
osmehom. poklanjajući se zločincima
želeo bih da se iskoreni zločin
novi sad 1.7.1996
1698/1955
poklonjenje mojoj familiji
1409. hodanje
moja familija je život. život svih svemira
sve vode u svim telima. moja familija je reč sve
dobrota i lepota zajedno. zvuk svih zvona. tišina
svih predela u predvečerjima. vihori u svim naletima
kiša. moja familija je seme - umiranje semena. osećanje
sebe u srcima lutalica. u senama svih predaka. u odanosti
svojim osećanjima. čarobnost slaganja. patika leva i patika
desna i pertle i vazdušni đon. svi i sve na putevima. svi i
sve na ulicama. svi i sve na trgovima. vrste koje izumiru i
koje opstaju. svi jezici i sva narečja. sva učenja i svaka
reč. kad kažem nežnost već sam među svojima. kad
kažem nepoznato već sam na putu. poklanjajući se
zločincima želeo bih da se iskoreni zločin
familija u nedogled
novi sad 2.7.1996
1699/1954
4736 nekom hrastu stogodišnjem bih se poklonio jer
za mene su oni isto kao i ljudi kaže mi mirko radojičić
poklonjenje molitvi
1410. hodanje
obožavam molitvu. (proleteo mi je
jedan vrabac ispred lica.) molitva je med
najčudesnije što se čoveku dogodilo. izviniti se
je veliko. oprostiti je veliko. zahvaliti je veliko. ali
moliti moliti. moliti je voleti. volim da se molim u
hodu tada i molitva hoda. peva himna jedna
beskrajna. pesma nad pesmama. voleti je
moliti. molitva je put od reči kroz um ka
srcu. bespomoćnost samo osmeh
familija u nedogled
puž na putu
novi sad 3.7.1996
1700/1953
4737 poklonila bih se skromnosti. bih majke mi kaže dada
poklonjenje skromnosti
1411. hodanje
skromnost je uslov za veliko delo. veliko
delo nam daruje skromnost. skromnost izvire
iz spokoja. duhovnog siromaštva. godinama sam
bio zaljubljen u siromaštvo. prepoznavao u njemu
lepoticu. siromaštvo me je čuvalo od dvoumljenja i
gordosti. probudilo mi je telo. prepoznao sam kako
se hranim kišama. spavam sa suncem. kupam u
vazduhu. vodim ljubav sa zemljom. skromnost
je neposedovanje (jedne patike. hej)
puž na putu. otvorenost izobilju
novi sad 4.7.1996
1701/1952
4738 da li ću večeras kao i juče u predvečerje gledati i slušati pištanje
lasta dok lete u komšijskom nebu. trepere čitavim prostorom iznad dvorišta
poklonjenje patrijarsima života
1412. hodanje
posle devedesete ljudi postaju patrijarsi života
kažu. sve sazri u mirovanju. spoje se detinjstvo i starost
bol je zaboravljena. život se gasi i zvono dugog života dugo bruji
bruji kroz predele vremena i donosi radosnu vest o vaskrsnuću
malopre sam se setio šta je cilj života vere varadi želela bih da u
starosti ne budem ogorčena. zato joj poklanjam ovaj tekst. ruža
i ruzmarin. polako hodaj i daleko ćeš stići bile su poslednje
kajine reči. reči moje majke. samo smireno poručila mi
je danas jedna baka. otvorenost izobilju. amin
novi sad 5.7.1996
1702/1951
4739 završava se hodanje u parku. bilo je kako je bilo
poklonjenje zahvalnosti
1413. hodanje
danas je poslednji dan stojednodnevnog
hodanja u dunavskom parku. sto jedan dan hodanja
za sto jednu godinu ernst jingera u parku koji je sto jednu
godinu star. poklonjenje je duboko hvala. sa takvom zahvalnošću
sam pisao sve tekstove o poklonjenjima. u njima sam se poklanjao
rečima. pojmovima koji su mi važni kojima verujem kojima se otvaram i
predajem. hodanje i jeste predavanje. danas je velika vrućina. u blizini
je dunav. park buja u zelenilu sasvim je drugačiji nego 29 marta
kada sam u njega ušao. često hodao sam. amin. bilo je
mnogo prijatelja koji su hodali sa mnom bilo mi je
hladno vrućina kisnuo sam padao je sneg...
novi sad 6.7.1996
i
put je način. nemoćno kako
put bez puta. bespuće
srce xx veka je malo veće od parka po kome hodam
kad kažem nežnost već sam među svojima. kad kažem nepoznato već sam na putu
molitva je put od reči kroz um ka srcu. bespomoćnost samo osmeh
i
ružo lutanja
u nekim danima
mi je bilo teško da
izustim bilo koju reč
o tebi a sve je bilo o
tebi zato su sve
moje reči u
tebi žive
ruže
živi
bog
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
tamo gde je dodir tamo je moj dom
2. septembar 2025.
27666. dan mog života
1671/1982
4706 sve veći broj ljudi me prepoznaje. neki prilaze i pitaju koliko ima još do sto prvog dana
već nekoliko dana park je pun dece koja dolaze sa ekskurzijama iz drugih krajeva zemlje
poklonjenje pesniku
1386. hodanje
pesnik nema moć. nevin peva svet
peva jer postojanje je pevanje. peva pre reči
postoji pevanjem. pesnik je umetnik napora. umetnik
ritma. umetnik samoće. umetnik strpljenja. putanjama
njegove pesme lete ptice. pesnik raste travama a trave
rastu njegovom pesmom. pesnik nas opija. odvodi nas
nemogućim kroz nerazumljivo. pesnik lutalica. pesnik
monah. pesnik luda. pesnik filozof. pesnik prosjak
pesnik umetnik stanovanja. lutalice pesniče
poklanjam ti se. pesniče poklanjam ti se
novi sad 5.6.1996
1672/1981
4707 neprestani intenzivni asfalt po kome već sedamdeseti dan
kružim stazama parka mi puni butine i tetive asfaltnim umorom
poklonjenje plavom
1387. hodanje
zemlja je plava. okeani su plavi
nebo je plavo. univerzum je plav. sve je
plavo. mnogo je boja ali je najviše plave. i
zeleno je plavo i crveno je plavo i žuto je plavo
i narandžasto je plavo i ljubičasto je plavo. put se
plavi video sam to mnogo puta. posebnom ultramarin
plavom se putuje u kosmos govorio je iv klajn. dao je
i ime tom senzibilitetu tom putu toj boji internešenel
klajn blu. količine i intenzitet plavog osećam godinama
plavo osećam samo po sebi. plavo kao plavo
pesniče poklanjam ti se. na kraju teksta
ugledah plave oči one u sredini od tri
starice koje su sedele na
klupi u parku
novi sad 6.6.1996
1673/1980
4708 petak je. potpuna nervna iscrpljenost
poklonjenje ruži
1388. hodanje
ruža je ruža je ruža. ruža je bez
zašto ona cveta zato što cveta. o ružo
čisto protivrečje. mnogi su govorili i pevali o ruži
sve ih je ona povukla u svoju dubinu. lepotica. vihor
visina i vir dubina. kao lutanje i put i ruža me uvlači u
sebe. ruža je srce osećanja. učiteljica harmonije. ruža
je ruža umetnosti. heroj nenasilja. već hiljadu šesto
sedamdeset tri dana svojim koracima gajim jednu
ružu. plavu. troši me. iscrpljuje u svojoj koreografiji
pažnje. na kraju teksta ugledah plave oči one u
sredini od tri starice koje su sedele na klupi
u parku. iscrpljen na današnjoj vrućini
kažem ruža je hleb duši
novi sad 7.6.1996
1674/1979
4709 subota je. trideset stepeni. ulazim u park. drugačije ne može
4710 subota (noću) mirišu lipe. plačem
poklonjenje tautologijama
1389. hodanje
tautologije su jezero smirenja. biti lepo
zajedno. sama ta vlaga. kad sve bude tu
kad je moje tvoje. tautologija obnavlja. sveža
sam kao posle ustajanja. bez svesti navire sam
svet. spokoj. sreća. smisao. budnost. tautologije
su ekstaza istog. ruža je ruža je ruža. nevinost
tautologije je neuporediva. nema poređenja
samo uzdah čuđenja. čisti pogled i osmeh
zadovoljstva zar je to moguće. ti si ja. ja
sam tvoje ja. iscrpljen na današnjoj
vrućini kažem ruža je hleb duši
ja je ja
novi sad 8.6.1996
1676/1977
4711 vrućina
poklonjenje klitorisu
1390. hodanje
kao da ga je sunčev zrak stvorio
bonsai - drvo života. umetnost dodira. tamo
gde je dodir tamo je moj dom. izvor blagoslovenih
stanja. severni osmeh. hrana olakšanja. geografski
centar nebeskog. uronjena svest u bistrim potocima
on je majka svega. dodirni me. ja je ja. more
novi sad 10.6.1996
1677/1976
4712 zbog vrućine ne izlaziti bez veće potrebe iz kuće od 10 h do 18 h savetuju od jutros
poklonjenje pticama
1391. hodanje
ponekad u parku me zaustavi pevanje
neke ptice (baš i sada). zastanem i tražim je u
krošnji. to zaustavljanje me uzbuđuje. odmara mi
glavu. smiruje dah. posvećujem se krhkosti. u nekom
drugom životu voleo bih da se posvetim posmatranju
ptica. ne uzbuđuje me želja za letenjem jer ga osećam
u hodanju i stvaranju. uzbuđuju me same ptice. već
pomenuta krhkost. već dugo nisam video crvendaća
prvih meseci ruže lutanja stalno me je pratio. za
ovih sedamdeset pet dana u parku video sam
ga samo jednom. more. ptice su kiše
spajaju nebo i zemlju
novi sad 11.6.1996
1678/1975
4713 kako da svu ovu vrućinu sažmem u jednu rečenicu
poklonjenje novcu
1392. hodanje
trideset posto u novcu je čisto
sama sunčeva svetlost. rad duše. tom
delu novca se otvaram. prepuštam. verujem
jedni obožavaju novac a drugi imaju strah od njega
i jedni i drugi su zavisnici. odrastao sam među drugima
u njima prepoznajem neodgovornost. prepuštanje nemoći
naučenu bespomoćnost. skrivanje iza lažnog morala. sve sam
to prepoznao i u sebi i lako se zgadio nad tim. sintagmu prljavi
novac sam zavoleo jednog dana kada sam razmišljao o putovanju
jedne novčanice. njenom odlaženju iz ruke u ruku. držeći u svojoj
šaci jednu takvu pohabanu novčanicu video sam sliku u kojoj se
drže za ruku sve te šake kroz koje je prošla ta novčanica. stavio
sam tada novčanicu na lice milujući se sa svima onima koji su
njome kupovali hleb mleko cigare i čarape. poklanjajući se
novcu poklanjam se svima onima čiji je rad plaćen manje
nego što vredi. poklanjam im se jer oni stvaraju višak
vrednosti. oni su banka svetlosne energije u novcu
voleo bih da mnogo novca dođe u moje šake i
još više iz njih ode u ruke drugih. ptice su
kiše spajaju nebo i zemlju. nazdravlje
rudari svetlosti
novi sad 12.6.1996
1679/1974
4714 topli vetar
poklonjenje jabuci
1393. hodanje
mnogo sam jabuka pojeo u životu
njihova kiselost i slatkost. njihova oblina
u mojoj šaci. miris u hladnim zimskim sobama
sve me je to hranilo. svaka mi je jabuka dala
ono što sam od nje očekivao. volim sve jabuke
kožare budimke... nazdravlje rudari svetlosti
nervozan sam i nisam dostojan da
završim tekst o jabuci
novi sad 13.6.1996
1680/1973
4715 odleteše mi nozdrve ka lipama
poklonjenje ciganima
1394. hodanje
ne volim državu. a oni je nemaju
nervozan sam i nisam dostojan
da završim tekst o jabuci
moj narod
novi sad 14.6.1996
1681/1972
4716 osećam se baš kao i kraljevi u ovom parku samo što sam
ja ovde sa ljudima a oni su u svom sami kaže mi aleksandar tišma
poklonjenje vodi
1395. hodanje
pijem je sa sve većom strpljivošću
i smirenjem. potopljen u dubokoj vodi
kupam se u svom poreklu. moj narod
sve više mislim vodom
novi sad 15.6.1996
1683/1970
4717 da li ste vi ilstede pitaju me mladići sa klupe. nikada nisam čuo za tu reč
pitam ih šta znači. kažu uživanje. da li vam je lepo. da li ste svesni da ste živi
poklonjenje kamenu
1396. hodanje
volim da ležim na toplom pesku
utonem u njega lepi se po koži kad izađem
iz vode. volim da ga posmatram i zamišljam
slike njegovog nastajanja jer on bejaše kamenje
u dugim i sporim procesima kotrljanjima valjanjem
vodom snegom i vetrovima je nastajao. svaki kamen
radi. ponekad bih neki oblutak veličine pesnice držao
ispod jastuka da me smiri u snu. nauči postojanosti. i
sada u džepu u kojem su mi darovi nosim jedan onaj
što mi je gile dao. izglačan je. bila je to sekirica stara
4000 godina. ni jedan kamen nije tvrd a svaki je
čvrst. kamen o kamen je vatra. kamen pored
kamena je put. kamen na kamen je zid
kamen u korenju je mudrost. sve više
mislim vodom. kamen je so
samospoznaje
novi sad 17.6.1996
1684/1969
4718 ja bih se poklonila plivanju kaže mi sedamnaestogodišnja tanja ćirić
4719 ja bih se poklonila otkriću da mogu da biram. slobodi kretanja. ovome što smo
danas nas tri došle iz zrenjanina ovde u dunavski park kaže mi dragana varadinac
poklonjenje gordosti
1397. hodanje
poklanjam se gordosti uvažavajući
njenu neiskorenjivost i razornost. neprimećivanje
sopstvene gordosti vodi u njeno bujanje. borba sa njom
često je uvećava. poklanjajući joj se umilostivljujem je
gordost se skriva iza tuge (tuga je samoživost kaže dada)
pravednosti pristojnosti morala. kada je prepoznam na
jednom mestu ona je već na drugom. kamen je so
samospoznaje. osetio sam njene otrove i naučio mnogo
o njoj ali ja bih da joj se poklonim da me znanje o
gordosti ne bi povuklo u novu gordost
novi sad 18.6.1996
1685/1968
4720 bogovi ili anđeli nije važno ime ali mi je važno da sam
zdrava peva mi petogodišnja karolina vozeći bicikl pored mene
poklonjenje bilo čemu
1398. hodanje
znači svemu. pa i ničemu. da bih se
poklonio važan mi je doživljaj da mogu i
da se ne poklanjam. sa tim osećanjem lako
se poklanjam bilo čemu. poklanjajući se bilo
čemu poklanjaću se baš onome čemu želim. jer
sve žudi za pažnjom. sve što postoji govori iskoristi
me potroši me potrebna sam ti. živeti znači neprestano
se poklanjati bilo čemu. živeti znači biti budan. osetio
sam njene otrove i naučio mnogo o njoj ali ja bih da
joj se poklonim da me znanje o gordosti neb i
povuklo u novu gordost. biti lako
usredsređen
novi sad 19.6.1996
1686/1967
4721 poklonjenje je žarka želja ali disanje je još više kaže mi branka davić
poklonjenje kurvama
1399. hodanje
za kurve sam uvek imao simpatije kao i
za sve ostale odbačene i obeležene. osećao
sam ih kao svoju porodicu. nisam živeo sa njima
ali sam im pripadao više nego onima sa kojima sam
živeo. kurve su monahinje ulica. sestre stidu i potmuloj
požudi. kurve su ispovedaonica telima. koje volimo kaže
aleksandar tišma. koliko se samo tela iskupilo u njima
one su odmorište i potpuna uteha. nije potrebno graditi
poverenje ono se već događa dodirima. u jednom
jedinom prožimanju. one leče. biti lako
usredsređen. zamorena u životima
ravnodušnih dobrota se često
odmara u kurvama
novi sad 20.6.1996
i
lutalice pesniče
poklanjam ti se
ja je ja
za kurve sam uvek imao simpatije kao i za sve ostale odbačene i obeležene...
koliko se samo tela iskupilo u njima. one su odmorište i potpuna uteha. one leče...
zamorena u životima ravnodušnih dobrota se često odmara u kurvama
i
ružo lutanja
ti si bila apsolutno
čedna i zato si postala
pasoš čoveka u kretanju
pasoš kojim se sva bića
kreću svemirom bez
pasoša
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
poklanjam ti se
1. septembar 2025.
27665. dan mog života
1656/1997
46. poklonjenje postojanju
1373. hodanje
bila je to četvrta godina ruže lutanja. četiri godine u
hodanju i na otvorenom. sa kišama tokom cele godine
vetrovima svih pravaca. sa suncem koje prži kao hladnoća
na talasima temperature od minus 20° do plus 40°. kroz maglu
i vejavicu. hodajući pored krava i pasa ovaca i gusaka. pored
svuda prisutnih vrabaca. hodajući gradovima prepunih ljudi. pored
dece. prosjaka. pijanaca. poslovnih ljudi. starih. razgolićenih. mnogih
koji pričaju sa samim sobom. hodajući asfaltnim putevima. šumskim
stazama. nasipima. stazama od jesenjeg lišća. železničkim pragovima
blatnjavim putevima. peskovitim obalama. znojeći se na putevima u brda
zviždućući u hodu. plačući pognute glave da ne bih uznemirio vozače
pričajući sebi priče. mlatarajući rukama kroz vazduh. zasmejavajući
samog sebe. noseći žuljeve i razne bolove. crtajući. pišući. čitajući
redigujući u hodu. puneći se i prazneći. misleći o ruži bivajući ruža
negde u te četiri godine se pojavila jedna reč koja je pevala o
svemu tome. postajući ružom postajala je i ona. kako je moj
krik kojim se završava ovaj vek krik za pasošem
duše. jedna reč postojanje
novi sad 21.5.1996
1657/1996
4691 nemam reči. odvezuje mi se pertla. saginjem se. zavezujem je
47. poklonjenje poklonjenju
1374. hodanje
dan po dan poklanjao sam se rečima koje su mi bile
važne u svakoj godini mog života. danas u svojoj 47 godini se
poklanjam poklonjenju. pre godinu i po dana sam načinio stodnevno
poklonjenje svim ljudima koji su živeli i žive u ovom veku hodajući kroz
sva sela vojvodine. negde u predelu bih zastao povio glavu i fotografski
aparat koji bih obično stavljao na put bi zabeležio poklonjenje. sada već
pedeset pet dana pravim fotografije stojednodnevnog poklonjenja tako
što dada raširenih ruku skoči u vazduh. moje poklonjenje je bilo u
mestu pognute glave u otvorenim predelima. poklonjenje brata
dadino je u pokretu kroz vazduh u malom parku raširenih
ruku sa glavom ka nebu. sestrinski zagrljaj. poklonjenje
svečanostima života. ljubljenje zemlje i zagrljaj neba
jedna reč postojanje. poklonjenje venčanju
novi sad 22.5.1996
1658/1995
4692 prvi dan letnje pantalone. koje olakšanje
poklonjenje humoru
1375. hodanje
voleo bih da godine preda mnom budu
obojene sa više humora. da krenem u njegovu
školu. mnogi dani su mi ispunjeni umorom. ako umoru
dodam samo jedno slovo već sam u humoru. h za humor i
hleb. humor je hleb duše. ceo život jedem hleb i margarin
takav bi trebao da mi bude i humor. margarinski. koji nikoga
ne povređuje. daleko od cerekanja. daleko i od smejanja
humor sa blagim osmehom. uz hleb i margarin prija i čaj
znači humor koji liči i na čaj. vlažan topao biljni
poklonjenje venčanju. lepo društvo hleb
margarin humor čaj i ja
novi sad 23.5.1996
1659/1994
4693 posle dubokih zimskih cipela prvi dan u novim trinaestim letnjim patikama
poklonjenje analogijama
1376. hodanje
može biti slično ali to nije to ono je
nešto više i takođe različito. otuda šta god
stvarnost bila to je neiscrpno. ma koliko napredovali
u ovoj analizi najviše što možemo reći jeste da je u
pitanju analogija. analogije taj drevni put. strast i muzika
istog. sve je jedan. jedan i jedan su jedan. analogijama
sve govori za tebe. lepo društvo hleb margarin humor
čaj i ja. hodajući svetom prepoznao sam da
je zemlja kuća analogijama
novi sad 24.5.1996
1660/1993
poklonjenje metafori
1377. hodanje
analogije su put metafora putovanje
kada sam pre deset godina razmišljao o tome
šta bi bila metafora ovog sveta pomišljao sam na
put ružu vrt ples trenutak. putujući ovim rečima dođoh
do one koja je bila najbolja metafora za svet. normalno
bila je to sama metafora. sva događanja su obala koja je
spas čujem reči u prolazu dok pišem ovaj tekst koje je
izgovorio jedan čovek jednoj ženi. hodajući svetom
prepoznao sam da je zemlja kuća analogijama
ovaj susret mog teksta poklonjenja sa
tekstom slučajnog prolaznika je
događaj kojim je sve rečeno
novi sad 25.5.1996
1662/1991
4694 sporim gutljajima sa česme u parku hladim toplu utrobu
poklonjenje metamorfozama
1378. hodanje
kiša u zemlju. zemlja u seme. seme u biljku
biljka u nebo. iz neba padaju kiše ruža. sve je u
promeni. jedno se drugim menja. preobražava. drvo
u knjigu. mleko u puter. puter u dete. dete u čoveka. čovek
u starca. izvor i ušće smo. uvek novi početak. kraj rečenice je
početak nove. koraci se pretvore u ružu. ruža u vrt. dođem u vrt
u njemu vidim sebe hodam. hodamo zajedno nas dvojica. jedan
nestaje jedan postaje. metamorfoza je spokoj. jedinstvo. ovaj
susret mog teksta poklonjenja sa tekstom slučajnog
prolaznika je događaj kojim je sve rečeno
lice preobražaja
novi sad 27.5.1996
1663/1990
4695 labudovi jer njima nije zima na ovoj hladnoj kiši i hladnom vetru
4696 crvene ruže jer pljušti po crvenim ružama
4697 miroslav mandić jer mu je hladno i gladan je
poklonjenje jedinstvu svih stvari
1379. hodanje
sve vreme nekoliko krugova po parku jedna vrana
je stajala na klupi. prolazio bih blizu nje a ona se samo
pomerala s noge na nogu. gledali smo se u oči. video sam
joj snažni kljun i velike kandže. kiša je i puževi prelaze mokru
stazu. klize polako kao veliki prekookeanski brodovi na pučini
daljine se prolaze sporošću vreme trenutkom. da ne zgazim
puža i ne uplašim vranu. a kada se okrenem tekst je već tu i
u njemu vrane krugovi park staza brodovi pučina okean
daljina sporost trenutak. eto jedinstva svih stvari. vrana
je odletela svi puževi su već prešli stazu ali ostalo je
poklonjenje jedinstvu svih stvari. lice
preobražaja. obazrivi hod
učtivo gledanje
novi sad 28.5.1996
1664/1989
4698 nikada mi se do ovog trenutka nije dogodilo da me vrana u letu krilima udari po glavi
4699 da li mi je noćašnjim znojem izašla sva jučerašnja hladnoća iz tela
poklonjenje umetniku
1380. hodanje
umetnik nema moć. nevin duša mu je
između svetova moći. bez njega između sukob
moćnih bi uništio svet. umetnik je čarobnjak ume da stvara
čarolije. ume da te očara. da ti pokaže kako je čaša lepa. da
pored ptica i oblaka u nebu vidi samo plavetnilo. umetnik je
izvor divljenja. on obožava. vidi da drveće pušta svoje korenje u
nebo. dok hoda miluje zemlju stopalima. on stavi zrno peska na
dlan i u njemu vidi beskraj. kad pojede salatu pojeo je gvožđe
kad udiše prašinu udiše i zlato i zlato teče njegovom krvlju
umetnik najveće od svih umetnosti umetnosti zgusnute
svesti o sebi. obazrivi hod učtivo gledanje
umetniče prosjače poklanjam ti se
novi sad 29.5.1996
1665/1988
4700 ruže imaju jako lepu boju. vidiš kako imaju divnu
boju kaže i pokazuje ruže jedna baka svom unuku
poklonjenje prosjaku
1381. hodanje
prosjak nema moć. nevin duša mu je u drugome
pitao jedan bogati čovek u bundi i šubari gologa prosjaka
na ciči zimi: kako ti nije hladno. da li je vama hladno na licu
upita ga prosjak. ne odgovori bogati. ja sam pak sav lice reče
mu prosjak. prosjačenje je umetnost primanja i umetnost davanja
kao i umetnost prosjačenje je božijeg dela dar. oduvek sam želeo da
prosim a nikada nisam skupio hrabrost. plašio sam se jer prošenje je
dubina. vrtlog dna. prošenje je rad u ekonomiji savesti. pupoljak. rad za
dar. čestitost prosjaštva srce mi para kaže rembo. prosjak je iscelitelj
gordosti. otvorenom šakom prosjak ne bira ne vrednuje nego se
otvara sa verom prema nepoznatom. zavisnošću od drugog
je slobodan. umetniče prosjače poklanjam ti se
prosjače filozofe poklanjam ti se
novi sad 30.5.1996
1666/1987
4701 ja bih voleo da se poklonim jednom malom parčetu zemlje u kojem živi tridesetak
i više vrsta trave. one zajedno rastu i ne smetaju jedna drugoj kaže mi siniša tucić
poklonjenje filozofu
1382. hodanje
filozof nema moć. nevin posmatra
mišljenjem ljubi. misli stomakom. hrani se
razumevanjem. u oluji ne brine. ne gradeći kuću
jednog je sazidao. misli uprkos. konja ljubi u oči. živi
boreći se za život. posle prvog koraka načini drugi
treći ne čini nego ponovo novi prvi. on je ekstatičan
i ravnodušan. gledam ga kako te vidi i posmatra
prosjače filozofe poklanjam ti se
filozofe ludo poklanjam ti se
novi sad 31.5.1996
1667/1986
4702 opet jun
poklonjenje ludi
1383. hodanje
luda nema moć. nevin zna ono
što drugi ne znaju. zašto se luda cereka. jer
zna da bog ne sedi na tronu. tron postoji... ali bog
nikada nije seo na njega... na celom zemljinom šaru to
zna samo luda... samo glupo častoljublje veruje da je najveće
uživanje naređivati na zemlji kaže bela hamvaš. ne bih preživeo
svoju i ozbiljnost sveta da se u kritičnim trenucima nisam prepuštao
ludi u sebi. luda obasjava ovaj svet poput sunca kaže vilijem šekspir
baš tako je i mene moja luda obasjavala. da nije lude svet bi već umro
od ozbiljnosti. hiljadu puta je bolje umirati od smeha. car je go kako se
tome ne smejati. ludino srce je tužno jer se niko tome ne smeje. kako
da ne bude tužan kad vidi kako ozbiljnost i strahovi uništavaju ljude
ali on ne odustaje jer zna da veseli uplašene i jer govori ono što
drugi ne smeju. ponekad je i luda srećna kad vidi da se rodila
nova luda. luda mudrija od drugih. filozofe ludo poklanjam ti
se. ludo monahu subota je duboko ti se poklanjam
novi sad 1.6.1996
1669/1984
4703 park se izmenio. razbokorio. oblici su nabujali
4704 ja bih se verovatno od svih ljudi poklonio marselu prustu. i to zbog istrajavanja i
energije koja je prosto svedena u delo. ja mislim zaista da je osnova njegovog bavljenja
umetnošću kao i umetnosti uopšte predati sebe kaže mi vladimir arsenijević
poklonjenje monahu
1384. hodanje
monah nema moć. nevin strasno ljubi
monah nije sam sve što postoji njemu je blisko. kao
što su ludi njegovom bratu iza osmeha suze monahu je
iza suza osmeh. plače moleći se za svakog i sve. monahova
crkva je ljubav. hram zveri i anđela. monah u meni me čuva od
mene samog. monahova trpeljivost spaja svetove. monah
je čuvar radosti. ludo monahu subota je duboko ti se
poklanjam. monahu lutalice poklanjam ti se
novi sad 3.6.1996
1670/1983
4705 prvi znoj
poklonjenje lutalici
1385. hodanje
lutalica nema moć. nevin luta
kada sam danas došao na hodanje u
park bila je velika vrućina. posle pola sata je
počelo da se oblači. povremeno bih osetio dašak
vetra. biće oluja rekla je dada. nije bilo ni kiše ni vetra
samo se vreme dvoumilo pola sata. sada je već sat i po
ponovo vrućina i sparno. vreme luta. lutaju misli. lutaju
osećanja. lutajući između smrti i rođenja zalutamo i u nekom
se rodimo. posle živimo lutajući. tražeći sebe. luta i vera luta
i dora luta i martin luta i danijela luta i vlada luta almir luta lea
luta dragica luta ivana biljana darko anja sandra snežana julka
zvonimir. luta njujork. luta internet. lutaju pravoslavci lutaju
muslimani lutaju katolici budisti taoisti igi pop. luta ruža
lutanja. lutalica u meni leči moj strah od života. bezbrižan
u beskućništvu. štiti me nezaštićenošću. skitati zemljinim
šarom slaveći dušu zemlje. lutalica šaman daljine
majstor blizine. monahu lutalice poklanjam
ti se. lutalice pesniče poklanjam ti se
novi sad 4.6.1996
i
umetniče prosjače poklanjam ti se
prosjače filozofe poklanjam ti se
filozofe ludo poklanjam ti se
ludo monahu subota je duboko ti se poklanjam
monahu lutalice poklanjam ti se
lutalice pesniče poklanjam ti se
i
ružo
lutanja
tek sada me
uzbuđuješ do
čestitosti
svačijeg
ludila
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima
beskućništvo srce u tuđim grudima
30. avgust 2025.
27663. dan mog života
1644/2009
4679 i juče i danas park je prepun komaraca
36. poklonjenje nevažnom. neprimećenom
1363. hodanje
osećanje punoće se uvećalo ka nevažnom i neprimećenom
nevažni papir kojim se uzimao hleb u prodavnici bacao ili ostavljao
u žičanim korpama samousluga. sakupljao bih ga i koristio za toalet
osećao sam se gospodinom u tome. život i smisao ljudi se trošio i
iscrpljivao u važnom. otkrivši nevažno otkrio sam da je svet sačinjen
baš od nevažnog. nevažno me je ražneživalo. tek sa njim sam osećao
pravo na život. nevažno i ne primećujemo. osiromašeno gledamo. posle
knjige ja sam ti je on u kojoj sam pisao o mnogim nevažnim i neprimećenim
stvarima uvežbavao sam se da ih spontano i prirodno gledam. ne samo
prolaznicu koja mi je privukla pažnju i ne samo njene lepe noge i hod nego
i nabore košulje na njenim leđima koji su se u talasima pokretali u ritmu
njenih koraka. umetnost se obnavlja na periferiji umetnosti. tamo se
rađa neprimećena i zaštićena nevažnošću iscveta kao sam centar
umetnosti. jer suština umetnosti je nevažno. ritam istina. u
nevažnom živi umetnost koja je njegova suština
novi sad 9.5.1996
1645/2008
4680 kruženje parkom i poklonjenje me iscrpljuju. zapara i ugrejale butine me usporavaju
37. poklonjenje bogu
1364. hodanje
već nekoliko godina unazad počeo sam da izgovaram
reč bog. isprva nisam to ni primetio. ne sećam se više da li
sam ipak u jednom trenutku primetio da ga izgovaram ili sam
primetio da to drugi primećuju. reč koju sam izgovarao pre njega
bila je reč fenomen. u njoj sam osećao ukupnost i lepotu ali ta reč
više nije bila dovoljna. nedostajalo je u njoj ličnosti i topline. u trenucima
uzbuđenja uvida radosti življenja samo jednom jedinom rečju sam to mogao
izreći. njegovim imenom. sada dok mu se poklanjam i pišem tekst o njemu
osećam da je put ka njemu prav kao strela. kao prava linija koja se može
samo zamisliti a nikada i nacrtati. osećam da je on put. da je putovanje
ka njemu izlišno... baš zato što mi se tekst otvorio prestajem da
pišem o njemu. sledećih par rečenica pišem o šaci koja piše ovaj
tekst. to nije moja šaka. ona je njegova. činjenično to je dadina
šaka. žene pored koje sada hodam i govorim joj a ona
plavom penkalom piše po beloj hartiji. muško
stopalo ženska šaka. u nevažnom živi
umetnost koja je njegova suština
hej
novi sad 10.5. 1996
1646/2007
4681 putuje vazduh. u parku je sunce a nebom se meko valja grmljavina
38. poklonjenje pažljivosti
1365. hodanje
pažljivost je događaj. u srcu srce. hodati zapeti i reći
eto neko mi budi pažnju. hodanje od pažnje do pažljivosti
džentlmen nežni čovek koji ni nenamerno nikog ne povređuje
pažljivost sam otkrio 1987 na drugom hodanju. okretao sam se na
putu i šakom milovao predele. lepo mi je bilo da jesam jer sam se
pažljivo kretao kroz okruženje. događaj pejzaža. pažljivo sam hodao
kroz sebe spuštajući se u osnovnu ćeliju unutrašnjih krajolika. svet
postojanje je sačinjeno od pažljivosti. pažljivost je tepanje svemu
nežno jedno. pažljivost je prisutnost. živimo prisustvujući životu
prisutan sam i čujem te. s pažnjom te gledam. srce mi pažljivo
kuca za tebe. pažljivost sam doživeo hodanjem jer se samo
nežnošću stavlja noga na zemlju. drugačije se ne bi moglo
hodati ni boraviti na zemlji. peta prsti zemlja nebo
pažljivost je između. hej. radosna privrženost
novi sad 11.5.1996
1648/2005
39. poklonjenje plesu
1366. hodanje
dugim hodanjem se dogodi ples
ples u meni. ples predela. razigraju se krajolici u
hodačevom srcu. zanos u spokoju prepuštanja. nikad se
ne bih usudio otisnuti se na put da hodanje predelima nisam
osećao kao ples. ples je obred poistovećenja sa stvoriteljem i
stvaranjem. spajanje zemlje i neba. u koraku plesa drže se za
ruke prostor i vreme. podrhtavaju. njišu se u ritmu promene
plesom se preobražava. njegovim zanosom se oslobađa
nesvesno. pleše poverenje svih bića. radosna
privrženost. vetar mojih koraka u
plesu ruže vetrova
novi sad 13.5.1996
1649/2004
4682 šest sati. kiša je stala. mokar sam ko miš
završavam hodanje. novih 22 kilometra u ruži
40. poklonjenje nezaštićenosti
1367. hodanje
tekst o nezaštićenosti pišem na kiši pa valerija
lacko kišobranom štiti dadu koja piše ove reči. u otvorenom
jedina zaštita je biti nezaštićen. oslobađati se od sopstvenih oklopa
koji su nas štitili u rašćenju. osetiti da me više ne štite nego mi sada
baš oni uzimaju snagu. zaštite su ograničenja. nezaštićenost krila. 1989
sam počeo da se pripremam za svoje desetogodišnje hodanje. iako tek u
povoju ideja rada je bila snažna. bilo je potrebno osloboditi se strahova a
ne praviti zaštitu od njih. iz nezaštićenosti koja me je sve više okruživala
pojavila se molitva. da mi se to tada nije dogodilo ne bih otkrio
umetnost srca. stvaranje bez ruku i alata. bez glave. bez
ičega. vetar mojih koraka u plesu ruže vetrova
samo srcem
novi sad 14.5.1996
1650/2003
4683 sunce. ja sam parkadžija
41. poklonjenje beskućništvu
1368. hodanje
samo srcem. beskućništvo srce u tuđim grudima
novi sad 15.5.1996
1651/2002
4684 ej jingeru trči ka meni dvoipogodišnji stanislav drča i nosi mi list
4685 pljušti. gromovi ne prestaju
4686 pet do šest. nije moguće više hodati po nekim stazama
jer su preplavljene vodom. peti najduži pljusak je poplavio park
42. poklonjenje drugo prvom koraku
1369. hodanje
devetog novembra 1991 u podne u londonu u četrdeset
drugoj godini napravio sam prvi korak svog desetogodišnjeg
hodanja. načinio sam ga levom nogom. trajao je sedam minuta
ovo je korak koji se pruža u treći milenijum rekao sam dok sam
podrhtavajući na desnoj sporo podizao i spuštao levu. (pljusak
je prekinuo pisanje teksta.) beskućništvo srce u tuđim
grudima. od tog prvog koraka u sledećih 1651 dana
ishodao sam još trideset sedam miliona sto
šezdeset devet hiljada dvadeset
tri koraka
novi sad 16.5.1996
1652/2001
43. poklonjenje svečanim nedeljnim hodanjima
1370. hodanje
prva godina desetogodišnjeg hodanja bila je posvećenja svečanim
nedeljnim hodanjima. ova nedeljna hodanja su bile šetnje. prva od sent
andreje do budimpešte bila je posvećena čuvenom fudbalskom timu mađarske
grošič. buzanski. lorant. lantoš. božik. zakarijaš. buda II. hidekuti. kočiš. puškaš. cibor
druga nedeljna šetnja je bila u beču posvećena bečkom intelektualnom krugu. karl krausu
karl poperu. frojdu. vitgenštajnu. vajnigenu... treća u pragu bila je posvećena janu palahu
francu kafki i olgi havel. četvrta nedeljna šetnja je bila petočasovno predavanje o hlebu
nebeskom u varšavi. danas posle jučerašnjih velikih pljuskova (park je pod vodom) je
vreo sparan sunčan dan. u njemu se poklanjam svečanostima nedelje. malim lakim
šetnjama u njoj. danas je 1652 dan neprestanog hodanja. ovaj kontinuitet je moguć
prekidom i odmorom u nedelji. u njoj se telo opušta. koncentracija u glavi splašnjava
volja miruje. emocije se šire i lutaju. nedelje su tužne nedelje (bili holidej) za
beskućnike strance i lutalice. od tog prvog koraka u sledećih 1651 dana
ishodao sam još trideset sedam miliona sto šezdeset devet hiljada
dvadeset tri koraka. to je plava tuga svečanost odmaranja
novi sad 17.5.1996
1653/2000
4687 iz zemlje izbija vrelina. park je staklena bašta
4688 iz svega pored čega prođem izlazi toplota
4689 još dve hiljade dana
44. poklonjenje spomenicima anonimnim snagama ljubavi
1371. hodanje
u drugoj godini ruže lutanja sam napravio četiri spomenika anonimnim snagama ljubavi
prvi u rumuniji u rasinariju rodnom selu emila siorana. drugi u budimpešti hodajući noću
između katoličkog i pravoslavnog božića posvećujući ga beli hamvašu. treći danilo kiš
proleće hodajući od subotice do cetinja. četvrti hodajući poljskom napravio sam srce u
prostoru posvećujući ga edvardu stahuri. za razliku od spomenika neznanom junaku
ovo su ženski spomenici. nevidljivi rađajući. sačinjeni od bačenih jabuka u nebo
koraka u noći. bujanja proleća. dolaska lasta. ravnica i planina poljske. snaga
zajedničkog srca. ovim elementima pridruživao bih energiju rasta i rađanja
kad trave rastu. kad mačići izađu na svet. kad kiše padaju i sve raste. kad
vetrovi raznose semenje. kad san obnavlja snagu. kad stolica čeka da
na nju sedneš. kad kreneš želeći da stigneš. kad bilo ko. kad bilo
šta. kad bilo gde. kad bilo kako. kad bilo kad. sve je ljubav
spomenici anonimnim snagama ljubavi svedoče o njoj
to je plava tuga svečanost odmaranja
spominju je
novi sad 18.5.1996
1655/1998
4690 procvetale crvene ruže u parku. pet do šest. zasijalo sunce posle tmurnog dana
45. poklonjenje pasošu u kretanju
1372. hodanje
ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo dvadeseti
vek krik kojim dozivam osnovno pravo da budem humano biće kome je svaka
stopa na zemlji njegov dom. kome su svi ljudi i sve životinje i sve bilje i sve vode
i svi vetrovi i nebo sa suncem mesecom i zvezdama njegovo jedino telo i duša. u
varšavi budimpešti i popradu sam hodao u akcijama koje su se zvale molim pasoš
čoveka u kretanju. hodao sam po plavim mapama evrope sugerišući ideju o slobodnom
kretanju. pokazujući kako je zemlja na kojoj živimo mala. kako su sve stvari i bića na njoj
povezani. kako je institucija postojećih pasoša ograničavajuća. kako oni onemogućavaju
realizaciju sveobuhvatnih umetničkih dela. kako nas samo nekih stotinu hiljada godina
deli od zajedničkog jezika minerala biljaka životinja i ljudi. kako je nebeska plavet
kao i morska kao i plavet plavih mapa po kojima sam hodao samo plavet
naše svemirske duše. spominju je. kako je moj krik kojim se
završava ovaj vek krik za pasošem duše
novi sad 20.5.1996
i
iz nezaštićenosti koja me je sve više okruživala pojavila se molitva
da mi se to tada nije dogodilo ne bih otkrio umetnost srca. stvaranje
bez ruku i alata. bez glave. bez ičega... samo srcem
ovo je korak koji se pruža u treći milenijum
ruža lutanja je krik sličan onom kojim je edvard munk otpočeo dvadeseti
vek krik kojim dozivam osnovno pravo da budem humano biće kome je svaka
stopa na zemlji njegov dom. kome su svi ljudi i sve životinje i sve bilje i sve vode
i svi vetrovi i nebo sa suncem mesecom i zvezdama njegovo jedino telo i duša
institucija postojećih pasoša je ograničavajuća. oni onemogućavaju realizaciju
sveobuhvatnih umetničkih dela. samo nas nekih stotinu hiljada godina
deli od zajedničkog jezika minerala biljaka životinja i ljudi
i
ružo
lutanja
sve si za
tih 10 godina
u sebe primila
da bi sve i
svako
bio
i
sad
i
večno
i
ružo
lutanja ti
si bila moja
kurva ja tvoj
žigolo a bog
bog je i tebi
i meni bio
samo
bog
i
ružo
lutanja
uživao sam
u tebi. a sad ti
ružo užuvaj u
meni oduvek
i zauvek
i
ružo
lutanja
ti si put
svakog
konja u
ruži
svake
kobile
san
jedne
jedine
ljubavi
svakog
bića
u
svim
bićima
i
ružo
lutanja ti si
ruža lutanja
jer tvoja
odanost
je
bila
u
mom
podavanju
tvojoj
odanosti
i
ružo
lutanja
10 godina 20
kilometara hodanja
svakog dana osim nedelje
je mene načinilo čedom
boga a tebe boginjom
boga. boga i tebi i
meni boga
jedinog
i
ružo
lutanja ti
me osećaš
to sam samo
ja. ja bog
tvoj
i
moj
i
bože
nežno nežno
nežno nežno nežno
nežno nežno nežno te
ljuljam na mojim
grudima