Bog Miroslav Mandić Bog

pesma
pesma jednog imena
ime čoveka
ime boga
ime pesme
pevao sam je
od 6. januara 2005. do 24. jula 2017.
pevao sam je svakog dana osim nedeljom
33 pesme u danu
zovem ih blaženstva
198 blaženstava nedeljno
129600 blaženstava za dvanaest i po godina
129600 (360×360) blaženstava su formirala knjigu loptu
svemir
svemir pesme
svaki dan je obeležen brojem dana i datumom pevanja
prve tri knjige su odštampane
četvrta i peta knjiga su mi u kompjuteru
osam poslednjih knjiga je na sajtu
nadam se da će uskoro biti sve zajedno na sajtu

    Ti
    si

    406246

    pupoljak

    KADA SAM ČUO CIJUKANJE LASTA

    146. dan
    26. maj 2005.

    3955-3987

    blaženstva

     

    3955.

    Sunčano jutro, odmorio sam se. Idem Petrovaradinom do autobusa za Beograd.

     

    2.

    U Zemunu me je sačekala Branka Zgonjanin. Dobar

    početak. Sašila mi je malu bisagu u kojoj ću nositi sve stvari...

     

    3.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog. I kada

    sam sam, sa ženom sam. Sam sam. Branka je otišla, maše

    mi sa mosta. Gledaću je sve vreme kao ženu na mostu, a ne

    kao Branku koja se zbog straha od visine boji da prelazi most.

     

    4.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog. Dve noge u hodanju.

    Desni taban leve strane mozga, levi taban desne strane mozga.

     

    5.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog. Brak.

    Sveti brak koji stvara harmoniju iz koje se rađa harmonija.

     

    6.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog.

    Venčanje bez početka i kraja. Venčanje svega sa svime.

     

    7.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog.

    Večna devojčica u ženi, večni dečak u muškarcu.

     

    8.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog. Ona žena koja

    se žrtvovala Ženi, onaj muškarac koji se žrtvovao Muškarcu.

     

    9.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog. Žena i

    muškarac su sami na svetu. Stvoreni da stvore sve u Jednom.

     

    10.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog. Žena čiji

    je sav život u muškarcu, muškarac čiji je sav život u Bogu.

     

    11.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog.

    Dugi spori razgovori, još duža topla ćutanja.

     

    12.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog. Istorija

    odnosa žene i muškarca pretvorena u malenu pesmu.

     

    13.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog. Žena i muškarac,

    umetnici zajedničkog življenja, umetnica i pesnik Večne umetnosti.

     

    14.

    Umetnost je žena i muškarac, umetnost Jednog. Orgazam. Bilo Boga.

     

    15.

    Dve žene peru tepih pored Save. Vreo je dan.

     

    16.

    Izuo sam se, sve stvari iz džepova stavio na

    pločnik. Legao na klupu u hladu. To je dobro.

     

    17.

    Retko sam ležao pod krošnjama drveća i

    gledao lišće, iako mi je to uvek prijalo mozgu.

     

    18.

    13:50h. Definicije su iza mene, sada mi je malo lakše.

     

    19.

    Objašnjavam ženi i mužu iz Petrovca na Mlavi koja je reka Sava, a koja Dunav.

     

    20.

    Maja Klisinski mi je dotrčala sa leđa i donela

    dvanaest jagoda za dvanaest definicija umetnosti.

     

    21.

    Pojeo sam dva sladoleda. Prvi mi je toliko prijao da nisam odoleo ni

    drugom. Na trasi ima malo hlada, a dan je vreo. Sve je dobro, sve je dobro.

     

    22.

    Nema nikakvog rada u Radu.

     

    23.

    Četiri je sata. Ležim na klupi i pišem sa hartijom iznad glave. Pre minut,

    kada sam legao, odmah sam sklopio oči i od umora sve iz sebe izdahnuo.

     

    24.

    Joj, kako sam spavao petnaestak minuta! Sav sam u sebi nestao.

     

    25.

    U autobusu sam za Novi Sad.

     

    26.

    U Novom Sadu sam. Idem da kupim rotkvice

    ili zelenu salatu... Kupio sam zelenu salatu.

     

    27.

    Još se nisam istuširao, zalivao sam cveće na terasi, a kada

    sam čuo cijukanje lasta, oh, kada sam čuo cijukanje lasta...

     

    28.

    Laste me oslobađaju umora.

     

    29.

    Slušao sam Bili Holidej, sada Cesariju Evoru (Cesaria

    Evora). Gospodin Miroslav Mandić uživa u svom umoru.

     

    30.

    Pola jedanaest je. Mic napred.

     

    31.

    Spava mi se, i to je priča o noći, način na koji se završava dan.

     

    32.

    Spava mi se, to je želja za jutarnjom svežinom.

     

    33.

    Prekidam da gledam film. Jutro, dolazim Tii.

     

     

      

    JOJ, TE LASTE, KOJE SE VRTE SVAKO PREDVEČERJE U DVORIŠTU!

    147. dan
    27. maj 2005.

    3988-4020

    blaženstva

     

    3988.

    Dobro jutro, Jutro. Povedi me u današnji dan.

     

    2.

    Stari autobus se kreće sporo. Vreo je dan. Kako da sačuvam lice

    od jakog sunca? Uskoro ću videti Kaju, sinoć se vratila iz Budimpešte.

     

    3.

    Na zemunskom keju su sve klupe u hladu zauzete. Gledam ljude. Svi

    šire svoja osećanja oko sebe. Liče na životinje, jedino što su obučeni u odeću.

     

    4.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Ribar koji razvlači ribarsku mrežu

    iz čamca, žena sa prelepim dupetom koju sam ponovo ugledao.

     

    5.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Sve što je ikada postojalo u

    sada se potvrđuje. Sve što će ikada postojati iz sada se rađa.

     

    6.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Sada je tren u kome je Bog stvorio svet.

     

    7.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Svaki početak pre početka, i svaki

    početak posle početka. Svaki kraj pre kraja, i novi početak posle kraja.

     

    8.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Prelepo dupe

    one iste žene na koje sam sada samo pomislio.

     

    9.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Jebem Tii sunce današnjeg

    dana! Sunce moje, sunce Tii jebem, sačuvaj me, lice mi sačuvaj.

     

    10.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Neshvatljivost

    i neuhvatljivost, neprepoznatljivo i neprimetno.

     

    11.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Pognuo sam glavu da lice malo

    sačuvam od sunca. Umetnost je pognuće ka unutrašnjem suncu.

     

    12.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Sada kada je tu i Kaja, u crvenim

    platnenim pantalonama. Donela mi je kačket i piše dok joj govorim, sada.

     

    13.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Ko je sada, sve razume i oseća,

    nisu mu potrebne reči, nije mu potrebno ništa, ono je sada i jeste sve.

     

    14.

    Umetnost je sada, početak i kraj.Umetnost sada je umetnost svih sada.

     

    15.

    Umetnost je sada, početak i kraj. Umetnost sada je u

    nestvaranju umetnosti sada,jer stvaranje sada već nestaje,

    i zato nestvaranje jedino stvara umetnost sada, sada.

     

    16.

    Kajo, kako je bilo u Budimpešti? Bilo je to mojih pet dana koji će

    trajati sledeće šezdeset dve godine – kaže Kaja u crvenim pantalonama.

     

    17.

    Izvedenost umetnosti pre svega izvodi umetnost iz izvedbe.

     

    18.

    Dok sa uzbuđenjem slušam Kaju koja mi priča o susretu sa Arpadom

    Gencom, ugledao sam, kao i juče, istih pet velikih žutih pasa, koji sa

    takvim uživanjem leže na travi u hladu, da ovoga puta nisam odoleo

    da ih ne spomenem u blaženstvu, jer su oni samo blaženstvo.

     

    19.

    Kaji i meni su se pridružile Branka i Ivana, sedimo

    na klupi. Brzo mi prolazi vreme sa Kajom.

     

    20.

    Kada svoje ne uradimo, jedino što radimo je da

    krademo drugima. Zato se borim da svoje uradim.

     

    21.

    Ivana, da li i zašto izdaješ?

    Zato što izdajem samu sebe.

    Zašto izdaješ samu sebe?

    Zato što ne mogu da vidim sebe kao Božansko biće.

    Zašto misliš da bi Tii trebalo da budeš Božansko biće?

    Zato što bi svi ljudi trebalo da budu Božanska stvorenja.

    Hvala Tii, Ivana, što me upozoravaš na moju sujetu.

     

    22.

    Da li me Tii i kako izdaješ Branka?

    Izdajem te u samozaboravu, kao i sve, bukvalno sve.

    Zašto budeš u samozaboravu?

    Prvo zato što sam se samozaboravila, hrlila sam u ludilo.

    Da li i sada to radiš?

    Sada više ne hrlim u ludilo, ali još nisam osvestila čemu hrlim.

     

    23.

    U autobusu sam, dan je proleteo jer nisam bio sam.

     

    24.

    Kaja mi je donela kačket i on me je malo

    sačuvao. U starom autobusu je i vrućina i zagušljivo.

     

    25.

    Žena u autobusu ne samo da mi je pomogla da nađem oslonac za ruku na sedištu,

    nego se tako lepo nasmejala da mi je odnela svu zabrinutost zbog Ivane i Branke.

     

    26.

    Zemljače, mi ne možemo preko vozila

    skakati – opravdava kondukter kašnjenje autobusa.

     

    27.

    Ako u autobusu napišem još ovo i sledeće blaženstvo, i

    na putu do stana još jedno,onda će mi uz kapućino i mirisni

    štapić ostati još samo četiri, da ih napišem sa uživanjem.

     

    28.

    Iz autobusa izlazim za par minuta, dok uđe u Petrovaradinsku kapiju...

    evo sada... dođe na most... na mostu smo... i izla... izašao sam iz autobusa.

     

    29.

    Kupiću tri kisela mleka, kiflu već imam. Kupiću i jednu čokoladu. Živeo život!

     

    30.

    Menjam plan, napisaću sva blaženstva napolju, da za stolom

    budem slobodan samo sa štapićima, kapućinom i muzikom.

     

    31.

    I redigovanjem još nekoliko dana Miroslava Mandića, samo da bi me osvežila.

     

    32.

    Kupio sam tri kisela, čokoladu i pastu za zube.

     

    33.

    Joj te laste, koje se vrte svako predvečerje u dvorištu. Sve je dobro s lastama.

     

     

      

    KADA BIH BILO KOJE BLAŽENSTVO...

    148. dan
    28. maj 2005.

    4021-4053

    blaženstva

     

    4021.

    Isti vreo dan. Isti Vreli Dane, radujem Tii se.

     

    2.

    U autobusu sam, redigujem pedeset deveti dan, u kome piše u autobusu

    sam. Krećem. Volim da radim u autobusu, vozu... dok putujem. Volim da se

    pripremim za susret. Volim susret. Svaki susret je prvi susret. Isto je i sada.

     

    3.

    Kada bih bilo koje blaženstvo svakoga dana prepisao trideset tri

    puta, i to radio deset godina, Miroslav Mandić bi i onda bio Miroslav Mandić.

     

    4.

    Svako mora da bude različit. Ne možeš kopirati nekoga i da na kraju

    dobiješ nešto. Ako kopiraš to znači da radiš bez pravog osećaja. Bez

    osećaja šta god da radiš, količina je ništa. Ne postoji dvoje istih ljudi na

    zemlji i tako to mora biti i u muzici, ili nema muzike. Nikad ne zaboravljam

    onog divnog Španca, Pabla Kazalsa (Pablo Casals), koji je jednom svirao

    čelo na televiziji. Završivši nekog Baha, intervjuisala ga je neka američka ženska.

    Kad god svirate uvek je različito – prokomentarisala je. Mora da bude različito.

    Kako bi moglo inače? Priroda je takva, a mi smo priroda – rekao je Kazals. Tako vam je

    to. Čak ni vi sami ne možete biti neko drugi. Ne mogu da podnesem da otpevam

    istu pesmu na isti način dve noći za redom, pa čak ni dve godine za redom ili

    deset godina. Ako to možete, to onda nije muzika, to je uređena uvežbanost

    ili trening. Ili jodlovanje ili nešto, ne muzika – kaže Bili Holidej Koja Je Muzika.

     

    5.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Moje istetovirane

    potkolenice. Na desnoj reč plesanje, na levoj pevanje.

     

    6.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Ne bih mogao živeti

    da život ne doživljavam i kao plesanje i kao pevanje.

     

    7.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Sve što stoji i sve što se kreće

    samo čini plesanje, sve što jeste i sve što nije, samo peva.

     

    8.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Sva kosmogonija je samo

    ples Boga, svako u Univerzumu je samo pevanje pesme Božje.

     

    9.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Sve zakonitosti se

    zasnivaju na plesu, svi sudovi samo imitiraju pevanje.

     

    10.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Svež vazduh koji sam udahnuo me je zaplesao,

    svest kojom znam da me je svež vazduh udahom zaplesao je pevanje.

     

    11.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Pisanje je plesanje, napisano je pevanje.

     

    12.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Ples je pevanje, pesma je plesanje.

     

    13.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Drevna umetnost i ona

    još nestvorena plešu zajedno, pevajući o istovetnosti.

     

    14.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Jebanje

    je plesanje, ljubav ljubavnika je pevanje.

     

    15.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Zavet

    plesanja pevanju i odanost pevanja plesanju.

     

    16.

    Umetnost je plesanje i pevanje. Drhtureće i trepereće.

     

    17.

    10:50h. Jutarnja svežina mi pomaže da u

    jednom zamahu napišem svih dvanaest definicija.

     

    18.

    A sada Kaja i Violeta. Subota je i Pisanje čitanjem. Pisanje bezbrižnošću.

     

    19.

    Ovo nisu ponavljanja, tautologije radi tautologija. To je punoća koja transformiše.

     

    20.

    Ne volim da ubijam životinje. Zato odmah

    uradim najvažniju stvar, najtežu, i onda uživam.

     

    21.

    U Miroslavu Mandiću svako dodaje svima. Tri puta uzmem, devet puta vratim.

     

    22.

    Miroslava Mandića oblikujem nomadski.

     

    23.

    Priča Miroslava Mandića su krugovi koji proizlaze jedan iz drugog,

    objašnjenje u pričanje, pričanje u objašnjenje. Sve ostalo je pevanje i plesanje.

     

    24.

    Ko se svađa, ili izdaje ili laže. Ili oboje.

     

    25.

    Ja sam nimfoman Bogu mio.

     

    26.

    Nisam hteo da se učim komunikaciji ni na srpskom ni na engleskom.

     

    27.

    Ljudi koji su rodili decu su se decom već iskupili.

     

    28.

    Živim kao da u ovom svetu ništa ne postoji, a

    sve što postoji tek treba stvoriti, ponovo, svaki dan.

     

    29.

    Svi treba da smo sve, ali svako da čini svoje.

     

    30.

    Sve što vidim je ples. Sve što čujem peva.

     

    31.

    Pogrušenje je smrt sujete. Kad umre sujeta, tek onda sve iznova počinje.

     

    32.

    Za umetnost nije potrebno zanatstvo ni majstorstvo.

     

    33.

    Ko laže Drugome ubija dušu.

     

     

    ZAĆUTATI NIJE ZAĆUTATI. ZAĆUTATI JE...

    150. dan
    30. maj 2005.

    4054-4086

    blaženstva

     

     

    4054.

    Voleo bih da saznam datum nastanka Pesme o meni Volt Vitmena (Walt

    Whitman) i posvete samom sebi Seren Kjerkegora (Søren Kierkegard) u knjizi Ili-ili.

     

    2.

    Ljubim Te, vreli dane. Ništa više. Ništa manje.

     

    3.

    Ovo je svetska pozornica, ova autobuščina

    koja me voza sa Ivanom, Brankom i Kajom.

     

    4.

    Pričam Branki, Ivani i Kaji o ćutanju. Rečenica Trebalo bi da

    zaćutim je pogrešna. Ispravna rečenica o ćutanju je Trebalo bi da...

     

    5.

    Je l’ želiš teget kaiš? – pita me Kaja. Da, ovaj me zeza – odgovorim.

     

    6.

    Ovo još treba da napišem u autobusu.

     

    7.

    Umetnost je sve. Pevanje, reč i svi načini na koje se reč izgovara. Otpeva.

     

    8.

    Umetnost je sve. Plesanje svim dodirima i pokretima. Pokreti

    svih tela koja čine svet. Neprestana promena svih oblika.

     

    9.

    Umetnost je sve. Odricanje od umetnosti. Napor u ukusu. Za umetnost se

    odreći umetnosti. Glađu za umetnošću iskusiti je. I bezukusno i neukusno.

     

    10.

    Umetnost je sve. Umenički vrtovi i vrtovi umetnosti.

    Sva rajska stanja. Pupoljci, cvetovi umetnosti.

     

    11.

    Umetnost je sve.  Sva muzika. Etnička, muzika zemlje.

    Popularna, muzika vode i vazduha. Umetnička, muzika svetlosti.

     

    12.

    Umetnost je sve. Majka slike. Jedna slika svih slika. Svetlost sama.

     

    13.

    Umetnost je sve.  Nesnimljeni film i filmovi

    života i sveukupno umetničko delo. Večna mladost.

     

    14.

    Umetnost je sve. Duhovno u svim umetnostima. Umetnost svih

    ideja. Nematerijalno i nevidljivo. Misli koje sijaju svetlošću čina.

     

    15.

    Umetnost je sve. Hodanje. Ustanak u umetnosti i duboka zahvalnost.

     

    16.

    Umetnost je sve. Performans, prvi prizori. Mali nežni tautološki radovi.

     

    17.

    Umetnost je sve. Da. Projekat ni iz čega,

    ni za koga. Sveta bezbrižnost i bezrazložnost.

     

    18.

    Umetnost je sve. Umetnost postupaka. Umetnost

    žrtve. Umetnost odluke.Umetnost molitve. Umetnost

    Miroslava Mandića. Umetnost Jednog Jedinog Umetnika.

     

    19.

    Sunce je vrelo, vetrić spašava dan. Pridružujem se svoj trojici.

     

    20.

    Zaćutati nije zaćutati. Zaćutati je...

     

    21.

    Završio sam definicije. Diktirao sam ih Violeti. Hvala Tii, Bože, što volim čoveka.

     

    22.

    Samo me je zapahnuo miris dafine... sada sam tek shvatio zašto sam

    napisao ovo blaženstvo... upravo osetih... prvi put ove godine... miris lipe.

     

    23.

    Maja Klisinski mi je donela sladoled... hodam polako, ćutim... blizu je

    četiri... uskoro će doći Kaja, pričaću joj o Umetnosti Jednog Jedinog Umetnika.

     

    24.

    Ustanak u umetnosti (Iz Rečnika Miroslava Mandića). Ustanak je zanimanje

    heroja. Ja sam heroj. Nikolaj Fjodorov (Николај Василевич Фјодоров) kaže

    da je čovek, kao ljudska vrsta, napravio samo jedan jedini ustanak. Jedna jedina

    evolutivna stvar se desila čoveku. Čovek je ustao na noge. To nije priča o nogama

    nego o mozgu. Mozak je podigao čoveka na noge. Čovek se digao, uspravio.

    Ustao. Načinio ustanak. Ustanak i dalje traje. Čovek je ustaničko biće.

     

    25.

    Umetnost Jednog Jedinog Umetnika (Iz Rečnika Miroslava Mandića). Ono što me

    čini velikim umetnikom je ćelija Jednog Jedinog Umetnika. Baština umetnika

    u umetnosti o kojoj ne znamo i o kojoj se ne može saznati, osim sobom samim.

    Vreme, materija, energija dovodedo satiranja, sagorevanja, nestajanja. Sve nestane

    i preobrazi se u neprepoznatljivo. Umetnost Jednog Jedinog Umetnika je slava

    svakog umetnika u kome živi dete Božje. Jedan Jedini Umetnik stvara Večnu

    Umetnost, nekom vrstom mita i mitologiziranja. Pesmom bajkolikom.

     

    26.

    Počinjem da dremam u autobusu. Pomislim na rudare.

     

    27.

    Na trasi nosim belu majicu sa fotografijom na kojoj sam ja dok hodam na

    trasi. Na grudima je snimak od napred, a na leđima od pozadi, sa natpisom Dođi.

     

    28.

    Za stolom sam. Pola devet je.

     

    29.

    Volim što mi je na vratu istetovirana reč Bog.

     

    30.

    Zapalio sam još jedan mirisni štapić.

     

    31.

    Lelujanjem se iskupljujem. Uživaj Lepoto, u svojoj lepoti.

     

    32.

    Dajem Tii svoje ime da ga nosiš neizbrisivo.

     

    33.

    Nosim reč. Nosim Tvoje ime.

     

     

      

    ZA VELIKO DRVO

    151. dan
    31. maj 2005.

    4087-4119

    blaženstva

     

    4087.

    Ivana Đokić je na svojim leđima istetovirala ime Miroslav Mandić.

     

    2.

    Svakoga dana za jedno blaženstvo pomerim početak pisanja dvanaest definicija.

    Danas počinjem od broja 8. To su neprimetna pomeranja u slavu neprimetnog.

     

    3.

    Neprimetnim pomeranjem kroz dan, pažljivije živim i pažljivije dodirujem dan.

     

    4.

    Dobro je i za Dobrotu i za Lepotu, Miroslave, što si se

    usudio da kreneš besmisleno, tako se novi smisao rađa – kaže mi...

     

    5.

    Ustankom definicijama umetnosti i sam ustanak se preobražava u vaskrsenje.

     

    6.

    Tek u ćutanju i nepreduzimanju ustanak se diže i sam.

     

    7.

    Jer kad se ritam i svest spoje, i jedno u drugom nestanu, počnu da cvetaju definicije.

     

    8.

    Umetnost je isto. Levom rukom, kojom ne znam da pišem, napisano.

     

    9.

    Umetnost je isto. Samosavladavanje,

    samopregor, opet levom rukom napisano.

     

    10.

    Umetnost je isto. Opet levom rukom pisano,

    proživljavanjem detinjstva, samom sebi mio.

     

    11.

    Umetnost je isto. Sve u meni što bi htelo da pišem

    desnom, i onda saosećanje za levu, koja i dalje piše.

     

    12.

    Umetnost je isto. Jer prepoznavanje istog objašnjava Boga i levom rukom.

     

    13.

    Umetnost je isto. Ne samo prvi put pisanje levom u

    hodu, nego i prvo brisanje gumicom, isto levom rukom.

     

    14.

    Umetnost je isto. Saosećanje sa onima koji ne znaju da pišu,

    ni levom, ni desnom, i divljenje za ono što znaju umesto pisanja.

     

     

    15.

    Umetnost je isto. Ne, kritičkom mišljenju.

    Da, pobožnom mišljenju. Napisano levom.

     

    16.

    Umetnost je isto. Oduševljenost slaganjem,

    nadovezivanjem, nomadskim razgovorom, pisano levom.

     

    17.

    Umetnost je isto. Ista radost, isto pisanje

    dahom Božijim i levom rukom. Levom za desnu.

     

    18.

    Umetnost je isto. Zahvalnost levoj ruci koja ne

    zna da piše, i zato piše svetim neznanjem, dečijim.

    19.

    Hvala levoj ruci koja mi je priuštila zadovoljstvo

    da ponovo pišem – kaže levina desna ruka.

     

    20.

    Umetnost je isto. Greška u brojanju, brojanje

    koje mi čuva pisanje, još jednom napisano levom.

     

    21.

    Sam sam, pišem o samom sebi. Tek će doći oni koje dozivam.

     

    22.

    Pesma samom sebi se piše kada još nikoga nema da je čuje, Moje.

     

    23.

    Zašlo je sunce za oblake, prijatnije je na trasi. Miran sam, sve

    je mirno. Uživam misleći na Doći i Dođi, kako se susreću i lepo druže.

    Uvek sam voleo prijatelja i prijateljstvo, ali prijatelja malo više, i malo bolnije.

     

    24.

    Ljudi me gledaju dok hodam, i proveravaju da li je čovek

    kojeg vide da hoda isti onaj koji hoda na mojoj majici.

     

    25.

    Volim Boga.

    Volim ženu.

    Volim umetnost.

    Volim sve.

    Ja sam Bog.

    Ja sam muškarac.

    Ja sam umetnost.

    Ja sam sam.

     

    26.

    Svi vole da vole. Ali retki vole. Ostali pate što ne vole ili su ljubomorni i mrze one koji vole.

     

    27.

    Kopajući rov za neki električni, telefonski ili kanalizacioni vod, zarad

    kablova koji su postavljeni u zemlju, grubo je pokidano i odsečeno

    korenje velikogstabla pored Brankovog mosta, pod kojim sam spavao u

    svojoj dvadesetoj godini. I druga stabla su teško ozleđena. Ublažujem

    im bol tako što saosećam sa njima. To što je naizgled normalno da

    njihovo korenje bude posečeno, ne da nije normalno, nego je užasno!

     

    28.

    Isto je neuhvatljivo, kao i sada.

     

    29.

    Pošto smo napravili dvanaest fotografija za današnjih dvanaest definicija

    koje sam pisao levom rukom, Ivana je otišla. Duva jak, ipak topliji, vetar. Umoran

    sam, al’ žurim da pola sata ranije odem sa trase da se malo bolje odmorim.

     

    30.

    U autobusu mislim na ime Miroslava Mandića, koje sam video istetovirano

    na leđima Ivane Đokić. Volim obeleženost, volim slikanje i pisanje po koži.

     

    31.

    Nije tačno da me nigde nema zato što nisam na tržištu. Tržišta nema

    u meni, jer sam biće u biću, pesnik u pesniku, bez prostora i vremena.

     

    32.

    Na televiziji gledam prilog o knjizi Eduarda Galeana (Eduardo Galeano),

    Sjaj i tama fudbala, koju sam sa zadovoljstvom pročitao. O knjizi govore

    prevodilac Vuk Šećerović i Krsto Petrović koga bih voleo da upoznam.

     

    33.

    Umalo da zaboravim ove reči, spavalo mi se.

     

     

      

    PRVI JUN

    152. dan
    1. jun 2005.

    4120-4152

    blaženstva

     

    4120.

    Opet prvi jun.

     

    2.

    Prelazim most u čast Opet prvog juna koga uvek spominjem u svojim knjigama.

     

    3.

    Kada god na nečiju sujetu odgovorim sujetom, to znači

    da je korenčić osmeha na mom licu još jako slabašan.

     

    4.

    Ne samo da su me juče pogodila neka mišljenja o meni, nego

    priznajem da danas uživam što su me pogodila i što su izrečena.

     

    5.

    Oblačno je. Pada kišica. Malo mi je hladno jer sam se slabo obukao.

    Čekam autobus za Beograd. Staviću podmetač za pisanje... dolazi autobus.

     

    6.

    Šakama grejem kolena u autobusu.

     

    7.

    Velikim slovima kojima pišem... ne, krupnim

    slovima kojima pišem, zadovoljavam telesnost pisanja.

     

    8.

    Kondukter, kojeg već treći put srećem u autobusu kojim putujem za Beograd,

    izmamio mi je osmeh jer sam video kako posmatra putnike kojima naplaćuje

    karte. Energično im da kartu i, kad oni spuste pogled, bezbedno ih proučava.

     

    9.

    Umetnost je žrtva, nevino koje se žrtvuje i koje žrtvuju.

     

    10.

    Umetnost je žrtva, koja nepotkupljivo iskupljuje neiskupljivo.

     

    11.

    Umetnost je žrtva, nezaštićena dobrota koja potvrđuje lepotu nezaštićenosti.

     

    12.

    Umetnost je žrtva, nerazumljivo koje

    zagrljajem osnažuje pokleklo zdravlje razuma.

     

    13.

    Umetnost je žrtva, bezrazložna požrtvovanost.

     

    14.

    Umetnost je žrtva, nešto tako jednostavno da sve nestane u njoj.

     

    15.

    Umetnost je žrtva, dobra i lepa volja koja čini pre drugih.

     

    16.

    Umetnost je žrtva, žrtvovanje umetnosti za umetnost koja

    se žrtvuje, da bi se umetnost žrtvovala za lepotu samu.

     

    17.

    Umetnost je žrtva, usamljeni dečak koji sedi na klupi i gleda u vodu.

     

    18.

    Umetnost je žrtva, borba radosti, rad uživanjem, sloboda.

     

    19.

    Umetnost je žrtva, telo svetlosti u svetlosti.

     

    20.

    Umetnost je žrtva, samo jagnje, sva mlad.

     

    21.

    Volim definicije umetnosti koje pišem, mekane su.

     

    22.

    Govorio sam Kaji definicije o definicijama.

     

    23.

    Šapućem – ustančim.

     

    24.

    12x12x12 definicija Umetnosti od rođendana Jelene Bešir

    (24. maja) do rođendana Kaje Mandić (4. juna). Prvi put 1. juna

    2005. Uživamda pišem definicije umetnosti. Pišem ih brzo. One su već

    u meni i žele da izađu nasvetlost dana. Definicije umetnosti se nadovezuju,

    prepliću, jedna drugoj protivreče, afirmišući se i u protivrečnostima i u

    istovetnostima. One same jedna za drugom ustaju. Prokrvljuju me, ustanice.

    Definicije u umetnosti su Ustanak u umetnosti sada. Definicijesu ustanice u

    umetnosti. Ovo je prvi ustanak koji su podigle ustanice, ne ustanici.

     

    25.

    Ja sam Dođi, a Glorija je Doći. Ljubavni par, Dođi i Doći.

    Kao što su ljubavni par Jesam i Sveja. Parovi koje stvaram.

     

    26.

    Ja Javnosti (Iz Rečnika Miroslava Mandića). Duša javnosti. Javnost svih ja u

    Univerzumu koji su sabrani u duši javnosti. Postojeća, ljudska javnost je mala,

    toliko mala da je bedna, i to ne zato što je mala nego što misli da je velika i što

    ne zna koliko je mala. Glas Ja Javnosti ne može biti zaustavljen, kao što rukopisi

    ne gore. Svaka izgovorena reč, svaka misao, svako osećanje koje zatreperi unutar

    čoveka je zabeleženo u Ja Javnosti. Za Ja Javnosti nisu potrebni ljudi, tehnika,

    dodela frekvencija, novac, nije potrebno ništa. Potrebno je samo ja i ja.

     

    27.

    Miroslav Mandić

    Adresa: BESKUĆNIŠTVO

    Narod: Život

    Država: UNIVERZUM

    Članstvo: Sam

    Religija: BOG

    Profesija: DETE BOŽIJE;

    Pesnik svemira, Umetnik duše, Plesač jednog jedinog tela

    Ovo nije ID kartica Miroslava Mandića, nego ID kartica

    ptice Miroslava Mandića. Lična karta jedne ptice.

     

    28.

    Tek, došla je Glorija Martinović.

     

    29.

    Glorija kaže Kanta Samoskrivljena nezrelost.

     

    30.

    Samoproizvedenom iscrpljenošću – blago milovan

    predvečernjim vazduhom,osamdeset kilometara daleko od

    trase na kojoj sam danas prošao dvadeset jedan kilometar.

     

    31.

    Za stolom mi je da još malo odlažem glad.

     

    32.

    Danas mi je na trasi sa leđa prišao mladić, kucnuo po ramenu i

    rekao Samo želim da vas pozdravim, čitao sam vaše knjige i uz vas

    sam. Pitao sam ga ko je on, odmahnuo je rukom i samo rekao Bane.

     

    33.

    Bane, u Tvoju čast završavam današnji dan. Prošao je prvi jun.

     

     

      

    ŠTA SI MI REKLO

    153. dan
    2. jun 2005.

    4153-4185

    blaženstva

     

    4153.

    Miris pokošene trave... sunčano jutro... svetluca površina reke... miris trave

    se pojačava... nestaje... sada samo svežina prohladnog vazduha iznad reke.

     

    2.

    Prelazim most u Novom Sadu, krećem na trasu u Beograd.

    Namazao sam stopala kremom za noge, treba i danas sa uživanjem izdržati.

     

    3.

    Do Zemuna, standardno? – pitao me je moj kondukter koji mi je juče izazvao osmeh.

     

    4.

    Gledam u rukohvate na zadnjoj strani sedišta da mi osmeh izmame, i oni to i učine.

     

    5.

    I u Zemunu svetluca reka, Dunav je velik. Stari deo Zemuna

    uz samu reku, ribarski i mali, svi kažu ovde je kao da si na moru.

     

    6.

    Bela majica i bele pantalone u kojima hodam su široki i na vetru lepršaju.

     

    7.

    Vetar je stao, sve se utišalo. Malo je ljudi. Sunce peče.

    Sa uživanjem udišem uživanje a izdišem zabrinutost.

     

    8.

    Uživanju dodajem i jednu čokoladu, širi mi se njena

    slast kroz telo. Sa slašću se zavetujem saosećanjima.

     

     

    9.

    Ljubim Te, Gladni. Ljubim vas, Siromašna i Siromašni. Ljubim Te, Blažena.

     

    10.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje. Prihvatanje

    i odobravanje, osmeh koji se naslućuje samo u očima.

     

    11.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje.

    Predavanje kosmičkoj struji. Potvrđivanje.

     

    12.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje.

    Odobravanje i ulepšavanje. Potvrđivanje potvrđivanja.

     

    13.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje. Da molitvi

    koja preobražava. Preobražavanje koje se moli za da.

     

    14.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje. Prelepo koje teče i ovim

    rukopisom, menja se, menja se, menja se, teče i doteče do prelepog.

     

    15.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje. Isto koje pristaje. Isto

    koje se moli. Isto koje preobražava i isto koje se preobražava.

     

    16.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje. Prepoznavanje.

     

    17.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje. Umetnost je da, sve ostalo je Bog.

     

    18.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje. Molitva

    za umeće umetnosti. Molitva za um lepote.

     

    19.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje. Molitva za lepotu molitve.

    Molitva za da koje se daje. Molitva za božanstvenost preobražavanja.

     

    20.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje.

    Molitveno da, sada već Božji lik u očima.

     

    21.

    Umetnost je da, molitva, preobražavanje. Da lepoti

    Božjoj, koja se zbog same lepote u lepotu preobražava.

     

    22.

    Sunce mi greje leđa, ćutim i miran sam. Sleću golubovi u travu i još više me smiruju.

     

    23.

    Da svemu lepom u meni.

     

    24.

    Sa da se i beznađe u meni ponada.

     

    25.

    Kada se voda Save povukla ostalo je sasušeno i otvrdlo

    blato na pločnicima keja. Juče i danas su ga šmrkovima vratili

    u reku, a pločnici su se zabeleli i lepo je po njima hodati.

     

    26.

    Uživam, gledam. Sve je u meni. Sve jedno u drugo gleda. Nebo

    zemlju. Ova obala onu obalu. Kamion iza gleda kamion ispred. A obe

    sletele vrane na katarki broda Loredo gledaju mene dok pišem o njima.

     

    27.

    U šenji sa Brankom Zgonjanin i njenom majkom

    Danicom, prvi put. Volim ljude koji nose odoru istovetnosti.

     

    28.

    U šetnji mi je prišao jedan poznanik koga nisam video petnaestak godina,

    očito raspoložen za visokoparno ironisanje. Kada sam to osetio, naglo sam se

    okrenuo i otišao. Hvala mu što mi je, želeći da me povredi, pokrenuo sujetu

    zbog koje mu se izvinjavam i molim ga za oproštaj ako sam ga povredio.

     

    29.

    Hvala Tii na umoru i na trenucima radosti, današnji dane.

     

    30.

    Još dva dana na trasi.

     

    31.

    Samo se u sebi smiri, Miroslave,

     

    32.

    i ako niko ne vidi lepotu ovog pisanja,

     

    33.

    ti samo piši u samome sebi, Miroslave  - kaže mi...

     

     

      

    SAMOĆOM

    154. dan
    3. jun 2005.

    4186-4218

    blaženstva

     

    4186.

    Prelazim most, vazduh me kupa. Golube, beskućniče,

    oprosti ako sam Te povredio svojim beskućništvom.

     

    2.

    Lepota jutarnjeg sunca je u tome što Te ono vodi ka

    gore, ka podnevu. Koposlušava, sudbina ga vodi; ko se

    opire, sudbina ga vuče – pročitao sam jutros u knjizi.

     

    3.

    Opet moj dragi kondukter. Čavrlja sa putnikom, i kada mu putnik poželi neka

    bude bolje, on se šeretski smeje i kroz smeh odgovara E, samo da ne bude gore.

     

    4.

    Kada bih živeo među ljudima, samo bih se budalašio i veselio sve i svakog.

     

    5.

    Sa svim svojim maskama, moj kondukter uživa u svom

    poslu koji mu omogućava da nijansira i stvara nove maske.

     

    6.

    Dve devojčice se ljuljaju na ljuljaškama. Ljuljaška nije sama.

     

    7.

    Je l’ bekstvo ka Dunavu? – pita jedan Zemunac drugog

    Zemunca. Sada spremamo teren, pa da pobegnemo

    odgovara mu drugi zaverenički, pokazujući rukom ka Dunavu.

     

    8.

    Prvi Zemunac, očito stari mangup iz kraja, malo kasnije kaže

    dečaku, koji se zaigrao na samoj obali Dunava, i koga otac

    zove u kuću da doručkuje, Nidžo, sakrij se tu, i ne mrdaj.

     

    9.

    Dvojica momaka skaču u vodu. Kada izađu iz vode, mašu rukama da se malo ugreju.

     

    10.

    Dok ih uvrće... sredovečni snažni muškarac... one

    zamirisaše i do mog nosa... pun tanjir još vrelih špageta.

     

    11.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Sve je voljeno i smireno voli. Lepota je blaga.

     

    12.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Prepoznavanje da je sva

    ljubav stvorena samo za Tebe. Umetnost je velikodušna.

     

    13.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Rasuđivanje da je samo

    ljubav za svakog stvorena. Umetnost je nesebična.

     

    14.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Prošlost je nestala, budućnost se

    već dogodila, sada je zauvek. Umetnost je sloboda svakoga trena.

     

    15.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Samo Tii

    šapne sve je dobro, sve je lepo. Umetnost je podatna.

     

    16.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Ne čini ništa, ništa

    i ne preduzima, nema je. Umetnost je Sve-Jedno.

     

    17.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Neko, ime joj je Doći. Umetnost je bezimena.

     

    18.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Snaga koja više nije bolno

    mučena od ljubavi, sada sama snaga ljubi. Umetnost je nemoćna.

     

    19.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Zviždukanje, dok čekam

    da mi se definicija umetnosti javi. Umetnost se zvižduće.

     

    20.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Um koji se smeši. Umetnost Tii se daje i predaje.

     

    21.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Duboka zahvalnost ometanjima.

    Ometanja i sama žude za ljubavlju. Umetnost je javni poljubac.

     

    22.

    Umetnost je smiraj ljubavlju. Opet zviždućem. Umetnost

    je svako ko je svojim smirenjem umetnost ljubavi sačuvao.

     

    23.

    U podne ću videti Katalin i Katalin. I majku i ćerku. Nisam ih dugo video. Došle

    su sinoć na Dođi. Radujem im se, iako sam malo ustreptao, kao i uvek pred susret.

    Smiraji ljubavlju mi pomažu jer Katalin i Miroslav i Katalin su Umetnost ljubavi.

     

    24.

    Volim reči koje me misle kao jedinog plesača svih Kosmosa.

     

    25.

    Hodali smo od Brankovog mosta do Radeckog. Jako

    sam im se obradovao. I jednoj Katalin, i drugoj Katalin.

     

    26.

    Radecki je poslednja tačka do koje se može doći zemunskim

    kejom. Za mene je to najlepše mesto u Beogradu i Zemunu. Radecki

    je prezime čoveka koji je palio fenjere i bio pokretni svetionik ribarima.

     

    27.

    Volim pogled kojim ljubim.

     

    28.

    Volim kad u sebi uživam u svemu.

     

    29.

    Za jedan sat će se, između Brankovog i tramvajskog mosta, dogoditi

    susret gostiju iz Budimpešte i ljudi iz Beograda, u kome će gosti biti domaćini

    domaćinima. Uveče će biti pre-davanja i sutra otvaranje Umetnosti Jednog

    Jedinog Umetnika. Pišem sve to unapred dok još imam snage za pisanje.

     

    30.

    Da bih prikupio snagu za ono što me čeka u sledećih

    dvadeset sati, završiću današnji dan već sada, u 17:30h.

     

    31.

    Sednuvši i izuvši se na klupi, pokrenuo sam umor

    koji je počeo da ističe iz mene kao potpuna nemoć.

     

    32.

    Samo duboko diši, Miroslave – kažem samom sebi.

     

    33.

    Miroslave, smiri se samo – kažem samom sebi.

     

     

      

    SVAKOGA DANA ŽIVETI SNAGOM 144 GODINE

    155. dan
    4. jun 2005.

    4219-4251

    blaženstva

     

    4219.

    U hodu sam napisao svih dvanaest definicija,

    da bih ih pokazao gostima iz Budimpešte.

     

    2.

    Žao mi je što duhovnu baštinu čovečanstva, o kojoj je

    pisao, Bela Hamvaš (Hamvas Béla) nije nazvao svojim imenom.

     

    3.

    Žena Miroslava Mandića je zauvek četrnaestogodišnjakinja.

     

    4.

    Pesma Miroslava Mandića je zauvek dvadesetogodišnjakinja.

     

    5.

    Zastao sam između mirisa Tvog dupeta i

    Tvoje pičke. Miroslav Mandić je samo spomenik svetinje.

     

    6.

    Miroslavom Mandićem Imenom Svojim Tii Se Dajem To Je Moje Ime.

     

    7.

    Prsnula bih od tebe u sebi, Miroslave Mandiću – kaže mi...

     

    8.

    Volim sve one koji žive vatru svoga života, njihovim imenom živi Miroslav Mandić.

     

    9.

    Samo se hvali, Miroslave Mandiću, za tim žudi dubina bića – kaže mi...

     

    10.

    Ozdravila je moja duša u žudnji za tvojom dušom, Miroslave Mandiću – kaže mi...

     

    11.

    Svim ljudima ove civilizacije je dato da žive sto četrdeset četiri godine.

    Nažalost, skoro niko ne dostiže te godine. Mladost tih godina se nalazi u

    svakodnevnom življenju. Svakoga dana treba živeti snagom svih sto četrdeset

    četiri godine. Kada živiš u danu manjom snagom, manje i živiš. Slede, poslednjih

    dvanaest definicija koje sam pisao dvanaest dana, sto četrdeset četiri definicije

    umetnosti dozivaju novih sto četrdeset četiri, koje ću pisati iduće godine.

     

    12.

    Umetnost je Bog. Bog mi je ime. Ime umetnosti na mom vratu.

     

    13.

    Umetnost je Bog. Nestajanjemnastajanje. Na leto

    ubrana lipa, čiji ću miris ispijati čajem u zimu.

     

    14.

    Umetnost je Bog. Lepota kojom Bog voli da Ga se voli.

     

    15.

    Umetnost je Bog. Hvala Tii Bože da je umetnost Bog.

     

    16.

    Umetnost je Bog. Bog kojim se uživa u Bogu koji je samo Bog.

     

    17.

    Umetnost je Bog. Sve lepote kojima su umetnici spoznavali i ljubili Boga.

    Nikada ne prestajući da Ga ljube i kada su svojom ljubavlju deliće Boga ubijali.

     

    18.

    Umetnost je Bog. Potreba Boga da ja budem Bog.

     

    19.

    Umetnost je Bog. Moja potreba za Bogom. Potreba Boga za Bogom.

     

    20.

    Umetnost je Bog. Ljubav ljubavi, umetnost umetnosti.

     

    21.

    Umetnost je Bog. Umetnost lepote u lepoti.

     

    22.

    Umetnost je Bog. Bivanje Boga bi Boga.

     

    23.

    Umetnost je Bog. Reč Boga, Umetnost.

     

    24.

    Kad pogledaš u Svemir videćeš me kako plešem svemu.

     

    25.

    Pored Stare kapetanije, na obali Dunava, govorio sam pred Bogom,

    Kajom Ćirilović, Katalin Kešeri, mlađom Katalin (Böszörményi Nagy Katalin),

    Violetom Jovanović, Ivanom Đokić, Brankom Zgonjanin, Majom Klisinski, Milanom

    Popovićem, Aleksom (Csizmadia Alexa), Bibliotekarkom, Žofi, Šoferkom (Csikai

    Maria), Ćutljivom, Đurikom i Balint Sombatijem (Szombathy Balint) o Umetnosti

    Jednog Jedinog Umetnika, i na taj način otvorio Umetnost Jednog Jedinog Umetnika.

     

    26.

    Hvala ti, Miroslave Mandiću, jer me svojom uzaludnošću čuvaš – kaže mi...

     

    27.

    Mazi me svojim poduhvatima, Miroslave Mandiću – kaže mi...

     

    28.

    Krenuo sam sam, ponovo, da bi mi se svi i sve pridružili.

     

    29.

    Bog je mogu. Bog je moja potreba.

     

    30.

    Ja pišem slikarski.

     

    31.

    Važno je da koren osmeha raste, zalivanjem i zanimanjem. Čim me

    nešto pogodi, znači sujetan sam. Dobrovoljno biti na dnu, to je jedino.

     

    32.

    Bog je reč

    Bog je Bog

    Bog

     

    33.

    Pevanje jednim tonom.

     

     

     

    U JEDNOM TRENUTKU

    157. dan
    6. jun 2005.

    4252-4284

    blaženstva

     

    4252.

    Žena i muškarac, ruku pod ruku, skladno hodaju u zajedničkom ćutanju.

     

    2.

    Dve nedelje nisam bio na novosadskom keju. Uočavam

    promene. Na površinama za cveće je zasađen prkos koji volim.

     

    3.

    Sada samo da vibriram.

     

    4.

    Intenzitet dana posle Dođi se smanjio i sada je izazov u odsustvu izazova.

     

    5.

    Sada mi je snaga u slabosti.

     

    6.

    U prepoznavanju mladog, tek izraslog lišća na krošnjama drveća.

     

    7.

    U poverenju da će mi blaženstva sama doleteti.

     

    8.

    Zasijati.

     

    9.

    Zastao sam. Okrenuo se. Video nebo koje se oblači. Osetio mir. Čuo tišinu...

     

    10.

    Vidim ne samo da je sve lepo, nego vidim kako sve i želi da bude lepo.

     

    11.

    Ništa se ne događa a sve se događa.

     

    12.

    Nervni završeci svega što postoji su u meni i zato je dobro da sam dobro.

     

    13.

    Kada sam dobro sve je dobro.

     

    14.

    Dok sam kupovao čokoladu bio sam malo usporen i pažljiv, prijalo je i meni i kasirki.

     

    15.

    U parku sam. Tek padne po koja kap kiše. Čujem je.

     

    16.

    Tako mi je već pola sata lepo, u sporom

    hodanju i ćutanju, da čokoladu još nisam ni načeo.

     

    17.

    Sada već pada lepa kiša.

     

    18.

    Već desetak minuta stojim pod mostom dok kiša pljušti. Malo

    mi je, ali samo malo, hladno, pa mogu da uživam i u tome.

     

    19.

    Mogu da zamislim kako u ovoj rečenici možeš da pronađeš ljubav, samo za sebe.

     

    20.

    Ova, i sledeća rečenica, daju Tii snagu da preokreneš svoj život.

     

    21.

    Samo rečenice koje Tii daju snagu su napisane samo za Tebe.

     

    22.

    Zastao sam i stojim da bih gledao... gledam... crveno crvenih ruža.

    Ne mogu da se nagledam i načudim crvenom koje je tako crveno.

     

    23.

    Sa prijateljem, Danijelom Starim, idem na grob Milomiru Mandiću, mom ocu

    po krvi. Danas mu je osamdeset četvrti rođendan. Njegovoj ženi, mojoj majci po krvi,

    pre dva dana bio je sedamdeset deveti rođendan. Nisu živi odavno, tim su još življi.

     

    24.

    Ljubav ljubav ljubi.

     

    25.

    Ljubav ljubav ljubi u stanju bivanja, u stanju ljubavi, u stanju stvaranja.

     

    26.

    Sav se tresem. Bože, hvala Tii!... Prišao mi je jedan izbezumljen

    čovek, učinilo mi seda u ruci drži pištolj, i počeo da viče Marš kući!

    Počeo sam da uzmičem i on me je nekim metalnim predmetom udario

    u rame i odmah počeo da se povlači... Šta sam Tii uradio? – pitao sam ga.

    Dok je odlazio, uspeo sam samo da mu doviknem Bog neka Te čuva, čoveče.

     

    27.

    Smirio sam se. Bilo je za tren užasno. Nasilje? Nasilje, smiri se, ljubim Te.

     

    28.

    Hvala čoveku koji me je napao, jer mi je pokazao da

    sam samo prah i pepeo, ipodsetio me na užase sa kojima

    se suočavaju svi ljudi i sva živa bića izložena nasilju.

     

    29.

    Prepuštam se džezu, da me ispuni lepotom i

    nahrani posle izgladnelosti od adrenalinskog šoka.

     

    30.

    Smirujem se da se ne bih bojao, uživam da bih bio hrabar za smiraj.

     

    31.

    Smirujem se da bi i čovek koji me je napao osetio da je voljen.

     

    32.

    Blizu je ponoć, otvorena su vrata terase, uzeću knjigu u ruke. Čitati i zaspati.

     

    33.

    U jednom trenutku trenutak preuzima odgovornost za večnost.

     

     

      

    NISAM

    158. dan
    7. jun 2005.

    4285-4317

    blaženstva

     

    4285.

    Dva goluba, koji mi idu ispred nogu i ne poleću, eto to lako zapisah.

     

    2.

    Otkud ovde crvene?

     

    3.

    Bliska osoba kasni. Uznemirila me je. Oduzela mi snagu.

    Ostaje mi samo da se predam i tome i vidim šta je smisao toga.

     

    4.

    Kada sam napisao prethodno blaženstvo, koje ne da nije blaženstvo

    nego govori o očaju, osetio sam se bolje i malo snage mi se povratilo.

     

    5.

    13h. Ispratio sam blisku osobu. Kupio sam vino da mi pomogne u pisanju.

     

    6.

    Očekivani susret sa bliskom osobom, za koji sam jutros pomislio da će

    biti uteha, pretvorio se u brzi rastanak kao jedini lek protiv nebudnosti.

     

    7.

    Oh, kako su se grane orlovog nokta uspele uz brezu u ulici Đurđa Brankovića!

     

    8.

    Sada kada padam važno je da ne izdam.

     

    9.

    Sada, kada mi se, ponovo, po ko zna koji put, pokazuje i oduzima svaka

    šansa, ponovo mi je da se prožmem time da je to moja najveća šansa.

     

    10.

    Sada tek ljubim sebe kao što ljubim Bili Holidej, Gertudu Stejn...

     

    11.

    Sve da zaboravim, samo da jesam i Ništa ne mogu da učinim da bih

    zadobio ljubav su dva zapisa koja sam držao na prozoru nekoliko godina.

    Obojio sam ih i oblepio selotejpom da bi bili sugestivniji. Selotejp je pustio

    lepak i obojio drvo na kome su ležali moji zapisi. U ovom trenutku sam ih

    bacio u korpu za otpatke. Nadam se da su sada obe spoznaje već u meni.

     

    12.

    Pijem vino. Dođite još dvadeset dva blaženstva!

     

    13.

    Prepoznavanje i slaganje, a sve manje prepoznavanja i slaganja. To boli. Neka boli!

     

    14.

    Poremetila me je bliska osoba. Tužan sam, ali ne

    da bih tugu pamtio, nego da bih se od tuge ispraznio.

     

    15.

    Da bih se od tuge ispraznio, gledam kroz prozor u nebo i u

    neprestano pojavljivanje po koje laste. Moja tuga je to što mi nedostaješ.

     

    16.

    Pošto mi tako mnogo trebaš, odmah ću Tii reći – ne trebaš mi.

     

    17.

    Samo hartiju pred sobom ljubim. Ljubim slovo lj kojim sam napisao ljubim.

     

    18.

    Ljubim pritisak kojim ostavljam trag pisanjem ovog blaženstva.

     

    19.

    Ljubim jer ne znam da ljubim.

     

    20.

    Pišem jer ne znam ni da ljubim, ni da pišem.

     

    21.

    Jesam jer nisam, i zato se predajem Nisamu, iako ga prvi put napisah i sretoh.

     

    22.

    Nisame moj, samo Tebe ljubim ja.

     

    23.

    Više mi nije važno da li je to dobro ili nije, samo mi je da Tii se sav dam, Nisame moj.

     

    24.

    Nisame, ustaniče moj, obojica smo ustali za sve, a ni protiv koga.

     

    25.

    Sada si Tii, Nisame, sve, i samo Tii, Nisame, jesi.

     

    26.

    Nisame, bliskosti!

     

    27.

    Ljubim Te jer Te napisah, Nisame.

     

    28.

    Nisam i Niko smo.

     

    29.

    Uskoro ću završiti, i nadam se svršiti u mladosti koju ću zadovoljiti.

     

    30.

    Svakoga ko zadovoljava sebe pred drugim i ja zadovoljavam, jer

    je i mene zadovoljilo svojim zadovoljavanjem, to Božansko biće.

     

    31.

    Ljubim svakog ako je izgubio da bi drugi pobedio.

     

    32.

    Ljubim svakoga ko je pobedio da bi i drugi osetio Boga.

     

    33.

    Svršavam... sve ostalo što je bilo ne spominjem.... Crvene krave

    vole ljubičasto nebo... ne ustanak... nego... ustanak orgazma.

     

     

      

    MALA

    159. dan
    8. jun 2005.

    4318-4350

    blaženstva

     

    4318.

    ja

    sam

    mala

    u

    kišnom

    jutru

    dobro

    jutro

    pesma

     

    2.

    Slušam prvi put audio snimak Čarlsa Bukovskog

    (Charles Bukowski), dok čita svoje pesme.

     

    3.

    Uživam u Bukovskom.

     

    4.

    Uživam u pisanju.

     

    5.

    Piše mi se dok slušam Bukovskog.

     

    6.

    Tišinom kojom pišem sabiram glasove svih velikih pesnika.

     

    7.

    Orgazam je ustao.

     

    8.

    Malopre mi je Branka telefonom rekla da je juče srela

    mladića koji traži osmu, devetu i desetu knjigu Ruže

    lutanja. Taj mladić mi daje snagu za pisanje Miroslava Mandića.

     

    9.

    Bukovski piše Miroslava Mandića.

     

    10.

    Volim događaje, ali u pisanju najviše volim sam događaj pisanja, stanje pisanja.

     

    11.

    ovo je

    podnevna pesma

    junskog sivog vlažnog

    hladnog podneva u pesmi juna

     

    12.

    Voleo bih da mi iz rukopisa čuješ pesmu.

     

    13.

    Voleo bih da mi u rukopisu vidiš ples.

     

    14.

    Voleo bih da me vidiš pod kišobranom dok pišem

    i uživam u dobovanju kiše po platnu kišobrana.

     

    15.

    Istina je lepa.

     

    16.

    Lepo u pisanju je pisanje grafitnom olovkom, kišom, vetrom i istinom.

     

    17.

    Okrenuo sam se za ovom ženom sa crnom

    rol kragnom i platnenim crnim pantalonama.

     

    18.

    Posle sam se susreo sa Violetom. Bilo je oko

    15h. Sada je oko 18h. Pokisli smo i pričali.

     

    19.

    Jako sam sam.

     

    20.

    Dobro je da sam sam kada sam već jako sam.

     

    21.

    Dobro je da do kraja današnje Umetnosti 33 samo variram isto.

     

    22.

    Sam. Ljuljaju se kišne kapi na ogradi terase.

     

    23.

    Sam. Dva dana stara brada.

     

    24.

    Sam. Hartija je suva, ali je kruta, i vide se

    tragovi na mestima na kojima je bila mokra.

     

    25.

    Sam. Neka sam sam, Bog zna zašto je to dobro.

     

    26.

    Sam. Kiša je padala celog dana i još uvek pada.

     

    27.

    Sam. Nemam ništa da kažem osim da sam

    sam i da sve činim što mogu da činim sam.

     

    28.

    Sam. Kada sam napisao slovo s u reči sam, zaličilo mi je na labuda.

     

    29.

    Sam. Sam mi jedino pomaže da budem sam.

     

    30.

    Sam. Obožavam sve one koji su sami i, gle! duša

    im je topla, um čist i na licu jedva primetni osmeh.

     

    31.

    Sam. Gledam površinu Dunava osvetljenu svetlošću sa mosta

    i tamno zelenilo krošnje drveća koje se nazire od uličnih svetiljki.

     

    32.

    Sam. Neka dobro putuju sami.

     

    33.

    Sam. Samo ljubiti.

     

     

      

    DEVEDESET I DEVET MINUTA

    160. dan
    9. jun 2005.

    4351-4383

    blaženstva

     

    4351.

    Kiša neprestano pada.

     

    2.

    Samo padaj kišo.

     

    3.

    9:03h. Napisaću sva današnja blaženstva, što pre, ovde za stolom. Zašto?

     

    4.

    Zato što sam sam, i želeo bih još više u sebe da se uvučem.

     

    5.

    Zato da bih prepoznavao sebe u sebi.

     

    6.

    Zato da bih ostatak dana ćutao.

     

    7.

    Zato da bih promislio Miroslava Mandića i doveo ga u pitanje.

     

    8.

    Da pripovedačko postane pevanje.

     

    9.

    Da pišem još jednostavnije, sa što manje rada na tekstu.

     

    10.

    Da bude još više kože u rečima.

     

    11.

    Da me duh i božanstvenost prigrle.

     

    12.

    Da u svakom satu, svakom minutu, svakoj sekundi budu sva trideset tri blaženstva.

     

    13.

    Da svoju samoću prihvatim kao uživanje i da je delim sa Miroslavom Mandićem.

     

    14.

    Da volim Miroslava Mandića sada kada sumnjam

    u njega, kada mi i samom nedostaje ljubavi.

     

    15.

    Da bih se svojski zgadio nad sobom i sebe od sebe ispraznio.

     

    16.

    Zato da bi sva blaženstva bila jedno blaženstvo.

     

    17.

    Da se raznežim u nemoći, i u nemoći osnažim prepoznavanje.

     

    18.

    Snagu mi odnose bliske osobe koje žive sa rezervom a hrane se bezrezervnim.

     

    19.

    Sramota me je ako u samom sebi prepoznam rezervisanost.

     

    20.

    Želim da vidim sebe.

     

    21.

    Pomislih načinom kojim je pisao Kafka (Franz Kafka).

     

    22.

    Želim da budem otvoreniji, i ne želim da povredim otvorene ljude.

     

    23.

    U sklupčavanju negujem otvorenost i let.

     

    24.

    Nova ljubav je ista stara ljubav, neumrla

    ljubav. Ljubav umire kada se uplašim ljubavi.

     

    25.

    Ljubav će mi se javiti sama, ako sam sam, i pristanem da sam sam.

     

    26.

    Ovo je način da proslavim ljubav.

     

    27.

    Još ne polećem, još se bezrezervno prepuštam samoći.

     

    28.

    Samoćo, lepotice, dobrotice, predajem Tii se.

     

    29.

    Predavanje je ustanak ljubavi.

     

    30.

    10:12h. Miroslave, sat i po Tii je potrebno za trideset tri blaženstva.

     

    31.

    brojevima pišem

    zatvaranjem se otvaram

    samoćom ljubim

     

    32.

    Trojica nas je. Sam i Nisam i Jesam.

     

    33.

    Nastavljam Te Miroslave Mandiću.

     

     

      

    KIŠA NEPRESTANO PADA

    161. dan
    10. jun 2005.

    4384-4416

    blaženstva

     

    4384.

    Juče sam, posle pisanja, tri sata kisnuo hodajući oko grada. Sve na meni je bilo kiša.

     

    2.

    Sam sam, počnimo, Miroslave.

     

    3.

    Zašto ti osećaš da si sam kada sam ja sa tobom?

    Zato što sam sebičan i uvek zaboravim na Tebe.

     

    4.

    Da li sada osećaš da nisi sam? Naravno da nisam sam.

     

    5.

    Niko nije sam. Hajde da se otkačimo od toga.

     

    6.

    Hajde. Hajde.

     

    7.

    Ja bih i danas da što pre završim sva trideset tri

    blaženstva i da opet što pre idem napolje. Slažem se.

     

    8.

    Ali šta da pišem? Ništa.

     

    9.

    Kako ništa? Lepo, ništa.

     

    10.

    To mi je lepo, to lepo ništa. I meni.

     

    11.

    Otkud Tebi to poverenje u lepotu samu? Od tebe.

     

    12.

    Od mene? Da, vidim lepotu u tebi, i to je sve.

     

    13.

    Kako je vidiš? Vidim da je pišeš.

     

    14.

    Vidim i ja, ali zar je to lepota? Jeste.

     

    15.

    Lepo je to kako Tii tvrdiš. Jeste, lepo je. Jeste je lepo.

     

    16.

    Jeste, sada osećam i ja. Znam, lete laste u tebi.

     

    17.

    I Tii voliš laste?! Ja sam lasta.

     

    18.

    Jesi. I ti si.

     

    19.

    Jesam. Jesi.

     

    20.

    Sam. Si.

     

    21.

    Je. Je.

     

    22.

    Lepo mi je sa Tobom. I meni sa tobom.

     

    23.

    Hajde da ja tebe nešto pitam? Hajde.

     

    24.

    Kada te ne bih ništa pitao da li bi i onda rekao hajde? Hajde, ne pitaj me.

     

    25.

    Ne pitam. Pitaj.

     

    26.

    Pitam? Ne pitaj!

     

    27.

    Prepoznajem. Znam da prepoznaješ.

     

    28.

    To je onaj lepi vic. Da, o dva albatrosa koja lete nad šumama Bosne.

     

    29.

    Pitaj. Da li si zadovoljan ovim blaženstvima?

     

    30.

    Da. Zašto?

     

    31.

    Zato što su tanana? Jesu.

     

    32.

    ‘Aj’mo još tananije!

     

    33.

    Dada.

     

     

     

     

    DANAS JE DRUGO ČITANJE LAO CEA

    162. dan
    11. jun 2005.

    4417-4449

    blaženstva

     

    4417.

    Upravo sam mom kondukteru objasnio da sam pisao o njemu i da ga

    zovem moj kondukter. Opisao sam mu tehniku njegovog rada sa putnicima,

    i on je zaista uživao i nasmejao se, potvrđujući moju priču klimanjem glave.

     

    2.

    Draga Aleksa, ovo pismo na srpskom će Tii poslati Kaja Ćirilović,

    Violeta Jovanović, Ivana Đokić i  Branka Zgonjanin. Svaka će Tii

    poslati svoju verziju prevoda da možeš da ih uporediš i uživaš u ovoj igri.

     

    3.

    Svaka od njih će Tii napisati i svoje

    mišljenje o mojim stavovima u ovom pismu.

     

    4.

    Draga Aleksa, molim Te, nemoj pisati o meni za časopis Balkon, jer suviše

    malo znaš o meni i mom radu. O meni i mom delu prvo treba da piše neko

    ko se tom delu posvetio. Kada to nije tako, a u kulturi je to uobičajeno, događa

    se inflacija vrednosti, stvari postaju osrednje, sve je mlako i mlako ubija sve.

     

    5.

    Fotografije koje si napravila sa mnom, pogotovu fotografije

    mojih tatua na telu, samo su za Tebe. Intimne su. Nisu za javnost.

     

    6.

    Javnost?

     

    7.

    Postojeća javnost je javnost pobednika, a pobednik je uvek

    tiranin. Javnost je tiranska. Javnost je spektakl. Javnost je polje

    hleba i igara. Javnost je bekstvo od slobode. Javnost je stručnost.

     

    8.

    Zato ja radim za ja, za Ja-javnosti, ne radim za ja-vnost.

     

    9.

    Draga Aleksa, ako Te interesuje moje delo,

    pozivam Te da provedeš mnoge sate sa njim.

     

    10.

    Draga Aleksa, ako Te moje delo ne interesuje, napisaću za Tebe jednu pesmu.

     

    11.

    samo pesmom

    pesma peva

     

    12.

    Aleksa, kao što vidiš

    pesma je em mala

    em lepa

    em peva

     

    13.

    Draga Aleksa, draga bila svima.

     

    14.

    Sve je divno na ovom svetu, sve su stvari savršene, a ljudi

    ubijaju ljude, a ljudi umiru od gladi, a ljudi sve uništavaju.

     

    15.

    Kao što je lepo komentarisati, tako je lepo i samo ovo.

     

    16.

    Ako nemam potpuno zadovoljenje u ovome, onda ovo ne vredi.

     

    17.

    Stvarati je najteže.

     

    18.

    Hrabrost da se nešto napravi je nesamerljiva.

     

    19.

    Svaku moju grešku neko drugi plaća, pogotovo najneviniji.

     

    20.

    Uloga zla je da otrezni od uspavanosti.

     

    21.

    Čovek koji me je udario šakom dao mi je snagu, a bliska

    osoba mi je i bez udarca snagu oduzela. To su paradoksi.

     

    22.

    Osećam da gubim svaku šansu.

     

    23.

    Ono što se vidi, prvo vidim pa napišem. Ono što se ne vidi, prvo napišem pa vidim.

     

    24.

    Ustanak je spas. Spasavanje onih protiv kojih se ustalo.

     

    25.

    Ljubav je vodi me gde god hoćeš.

     

    26.

    Škola je bolest, jer tumači, a ne stvara.

     

    27.

    Imam dar da proglasim.

     

    28.

    Sad ponovo da stvorim Boga.

     

    29.

    Ja sam Najzauvekskiji.

     

    30.

    Zloupotreba je kada se neko koristi vrednošću a ne žrtvuje se za nju.

     

    31.

    Pišem lepo ništa. Najskuplje je! To prodaj!

     

    32.

    Niko ne zna jezik.

     

    33.

    Niko ne zna ni prvo slovo, a kamoli poslednje.

     

     

     

    OD TREŠANJA DO VIŠANJA

    164. dan
    13. jun 2005.

    4450-4482

    blaženstva

     

    4450.

    Stepenicama proglašavam ponedeljak Ponedeljkom Od Stepenica.

     

    2.

    Muva! Hoda prozorskim staklom. Koji posao Božji ona obavlja?

     

    3.

    Svako bla, bla, bla, bla, bla, bla, bla... blaženstvo neka bude blaženstvenost.

     

    4.

    Prelazim reku.

     

    5.

    Mostom.

     

    6.

    Pisanjem.

     

    7.

    Rosom.

     

    8.

    Kako rosom? Rosim pisanjem.

     

    9.

    U ruci mi je knjiga Pogled.

     

    10.

    Izašao sam naglo iz autobusa za Sremske Karlovce da bih što pre napisao

    izboriti se za bez-smislenost u pisanju je najteža i najlepša borba u životu samom.

     

    11.

    Pred Sremskim Karlovcima se zeleni sva nabujalost,

    kao velike grudi mlade devojke malopre u autobusu.

     

    12.

    U Sremskim Karlovcima čekam Ivanu Đokić. Voz ulazi u stanicu... eno je Ivana!

     

    13.

    Mali espreso i gusti sok od kajsije na terasi hotela Boem u Sremskim Karlovcima.

     

    14.

    Nek sve nestane da se sve desi.

     

    15.

    Bez najlepših želja ne vredi ni razgovarati.

     

    16.

    Maraton je dobra vest starog sveta.

     

    17.

    16:40h. Posle tri i po sata ustajemo od stola. Sada ka

    Novom Sadu preko brda, kroz voćnjake i vinograde.

     

    18.

    Zastao sam, Ivana hoda ispred mene.

    Uživam u slici žene koja hoda putem kroz polja.

     

    19.

    Blaženstvo ovog trenutka hodanja Sunčanom obalom iznad Bukovca.

     

    20.

    Zvao sam Borisa Kovača mobilnim sa brda Vezirac, iznad njegove

    kuće, da se pojavi na kapiji i da mašemo jedni drugima. Tako je i bilo.

    Prvo je izašla Vlatka, pa smo Ivana i ja mahali. Posle je izašao Boris, pa smo

    mahali jedni drugima na vazdušnoj razdaljini od sedamsto, osamsto metara.

     

    21.

    Šake su mi crvene i ulepljene od trešanja i višanja koje smo usput brali Ivana i ja.

     

    22.

    20:00h. Zvone zvona petrovaradinske crkve.

     

    23.

    Ivana je otišla za Beograd. Izuo sam se, izbacio suve travke iz

    patika, u jednom kafeu oprao ruke i umio lice, i sada ću, hodajući

    sledeća 3 kilometra do stana, na nogama ispisati preostala blaženstva.

     

    24.

    Zevam, suze mi čiste prašinu iz očiju.

     

    25.

    Miriše lipa. Mirisi čuvaju čovekovu dušu.

     

    26.

    Već mi je malo prohladno na golim rukama.

     

    27.

    Uskoro ću na most i nadam se da ću na njemu zatvoriti radnju za današnji dan.

     

    28.

    Kupio sam jednu štrudlu sa orasima i jednu pitu sa višnjama.

     

    29.

    Pala je noć. Na mostu proslavljam gospodstvo beskućništva.

     

    30.

    Dunav plovi. Proslavljam Te, Dunave.

     

    31.

    Sav sam od dečaštva u ovim trenucima.

     

    32.

    Nasred reke gledam u nebo i mesec. Uživam u svežem vazduhu.

     

    33.

    Stepenicama se penjem i u večernjim satima, zatvarajući radnju ponedeljka.

     

     

      

    5. PUT PO 33 DANA

    165. dan
    14. jun 2005.

    4483-4515

    blaženstva

     

    4483.

    Razmišljao sam kojim blaženstvom da započnem dan da bi me ono vodilo kroz dan. I?

     

    2.

    Ugledao sam malu prosjakinju na pijaci. Dao sam joj novac i više nisam mislio.

     

    3.

    Ona već nekoliko godina prosi, od svoje treće, četvrte

    godine. Sada joj je šesta, sedma. Plava je, bledog tena,

    krhka, lepa. Divim joj se, poštujem je. Zavetujem joj se.

     

    4.

    Sto šezdeset peti dan Miroslava Mandića su mala prosjakinja i peti krug od 33 dana.

     

    5.

    Postupnost me dovodi do zanosa.

     

    6.

    Stojim u hladu, pod lipama, i čekam Kajin autobus, iz Beograda.

     

    7.

    Zamoliću Kaju, Violetu, Ivanu i Branku, da beleže za

    Miroslava Mandića sve primedbe, kritike i laži koje čuju o Miroslavu

    Mandiću, da bih u Miroslavu Mandiću mogao na sve njih da odgovorim.

     

    8.

    Prelazimo most. Vazduh nas kupa. Kaja priča, slušam.

     

    9.

    Kaja priča, slušam. Sunce prži, na putu smo višanja.

     

    10.

    Kaja priča, slušam. Priča o ukućanima dvorišta i kuće u Koste Stojanovića 6.

     

    11.

    Kaja priča, slušam. Priča o Emiliji Rafajlović, vlasnici

    stana koji su Kaja, Violeta, Ivana i Branka iznajmile.

     

    12.

    Suviše je kuća na ovom svetu! Stanova đavolski previše! Čoveče,

    prestani da gradiš! Čuvaj Zemlju. Useli se u svoj um i u njemu živi.

     

    13.

    Kaja priča, slušam. Priča mi o mojoj ženi.

     

    14.

    Kaja priča, slušam.

     

    15.

    Kaja ćuti, slušam.

     

    16.

    Kaja ćuti, slušam, i muva je sletela na reč slušam.

     

    17.

    Kaja ćuti, slušam. Zvuci se slivaju u jedno zvučanje.

     

    18.

    Kaja ćuti, slušam, priča o svojoj prvoj viziji.

     

    19.

    Moja prva vizija je slika. Apstraktna je. To su kvadrati u kvadratima. Deset kvadrata.

    Od najsvetlije plave, skoro bele, spolja, do najtamnije plave, skoro crne, unutra.

     

    20.

    Kaja priča, slušam. Moja vizija je moja ikona, plavo koje prevazilazi bol.

     

    21.

    Kaja priča, berem crne višnje i slušam. Moja prva vizija je bar jedan zna da ja znam.

     

    22.

    Mirišem cvet jasmina, nažalost ubrao sam ga.

     

    23.

    Tvoj miris proslavljam, cvete jasmina.

     

    24.

    18h, stupili smo na most. Lepo si pričala Kajo, kažem Kaji. Lepo

    si mi dao, i to je tako potresno kad ti neko da da kažeš – kaže Kaja.

     

    25.

    Volim vas oboje – kaže nam most.

     

    26.

    19:10h. Zvala me je Violeta iz Beograda. Sa njom su u stanu bile i Ivana i

    Branka. Ja sam bio sa Kajom u stanu Varadijevih. Predložio sam Kaji, Violeti,

    Ivani i Branki da u naredna tri meseca ustaju u šest ujutru, a da svetlo gase

    u jedanaest uveče. Posvećujući to iskustvo vojsci – porodilištu, zatvoru –

    ludnici, gradilištu – fabrici, svim savremenim ropstvima. (Nažalost, Kaja,

    Violeta, Ivana i Branka u tome nisu uspele – dopisao sam 23. septembra 2005)

     

    27.

    20:37h. Pijem Merlot iz mađarske vinarske oblasti Szekszardi, za koju

    Bela Hamvaš u Filozofiji vina kaže To je svet dionizijskog, mediteranske

    intoksikacije, polusanjive meditacije u avgustovsko popodne, ispod drveta

    lešnika, u čistoj i sjajnoj mudrosti Orfeja – neki od retkih trenutaka idile.

    Još preciznije, to je čaša szekszárdi vina uz koju toga postajemo svesni.

     

    28.

    Maleno, pridruži mi se.

     

    29.

    Pišem verovanjem.

     

    30.

    Prosjakinjom.

     

    31.

    Prosjakinjo, devojčice!

     

    32.

    Prosjakinjo, devojčice na svetlosti jutarnjoj!

     

    33.

    Svetlosti jutarnja, sačuvaj devojčicu – prosjakinju.

     

     

      

    VA – GA

    166. dan
    15. jun 2005.

    4516-4548

    blaženstva

     

    4516.

    Podne je. Mekoćom ću.

     

    2.

    Negovaću... skinuo sam majicu... isteglio se u

    desnu stranu... vrhovima prstiju dodirujem neravnotežu.

     

    3.

    Mlada majka, pomaže malom sinu da piški, držeći ga za kurčić.

     

    4.

    Zašlo je sunce, dodirujem oblačno.

     

    5.

    Stojim i pišem... stojim i pokrenuću se... pokrenuo sam se... stao sam...

    stojim... pišem da ću se pokrenuti... i evo me još... ali... evo, pokrećem se.

     

    6.

    Hodanjem negujem celinu.

     

    7.

    Hodanjem negujem reč.

     

    8.

    Hodajući nežno mislim o Tvom struku. Nudim Tii svoj stomak.

     

    9.

    Predahom stvaram, držeći predah.

     

    10.

    Hajde da se dobijamo... dodavanjem!

     

    11.

    Leđa, upoznajte me sa sobom – kažem leđima.

     

    12.

    Svi pokreti u istoriji umetnosti su sve umetnosti

    pokreta koje su sačuvane u mojim petama.

     

    13.

    Pisao sam v...eć bivajući u vagi... sada sam na tabanu jedne noge...

     

    14.

    Hteo sam da nastavim rečenicu, ali sam izgubio ravnotežu i

    prekinuo je. Njenu nedovršenost poklanjam riziku preduzimanja.

     

    15.

    Sam rizik ostavljam na miru.

     

    16.

    Pevanje pevanja ili Duh novca je pevanje.

     

    17.

    Plesanje plesanja ili Telo novca je plesanje.

     

    18.

    Šareni rascvetani cvetovi prkosa me raznežuju, kao neke devojčice su.

     

    19.

    Kao i jedan desetogodišnjak, i ja kroz ogradu

    gledam kako ljudi iz kraja igraju mali fudbal.

     

    20.

    Lopta je odletela preko ograde i dečak ju je s ponosom vratio u teren.

     

    21.

    Predvečernjom svetlošću osunčane su krošnje drveća.

     

    22.

    Nazvala me Violeta i kaže sedim u parku i

    na mene pada sunčeva svetlost kroz krošnje.

     

    23.

    Miriše Dunav. Šareni cvetovi prkosa se polako zatvaraju.

     

    24.

    Nečujan je moj spori hod u sandalama. Moja dužnost je da proslavljam lepotu.

     

    25.

    Hod je nečujan, a trag se čuje kao cvrkutanje.

     

    26.

    Sa osmehom gledam kako mi se veš suši na jednoj od terasa četvrtog sprata.

     

    27.

    Volim da radim sa predvečernjom svetlošću, za stolom ili u šetnji, i zato

    sam prekinuo razgovor sa Ivanom Đokić. Treba mi svetlosti – rekao sam joj.

     

    28.

    Ujutru ću ustati u 04:15h da bih video svetlost praskozorja.

     

    29.

    21:03h. Pala je noć. Raznežen sam pisanjem.

     

    30.

    Volim vas blaženstva.

     

    31.

    Voljena blaženstva vole.

     

    32.

    Otvoren sam.

     

    33.

    Radujem se sutrašnjem buđenju.

     

     

      

    MOJ POSAO JE POSMATRANJE SVETLOSTI

    167. dan
    16. jun 2005.

    4549-4581

    blaženstva

     

    4549.

    04:28h. Svanulo je. Napolju sam. Ulične svetiljke su još upaljene.

     

    2.

    Na istoku nebo se crveni. Jedan beskućnik spava

    na klupi. Dunav plamti od neba koje se crveni.

     

    3.

    Napaljen sam zbog rane svetlosti, i Kajinih, Violetinih,

    Ivaninih i Brankinih ranih ustajanja u sledeća tri meseca.

     

    4.

    Kaja, moja majka po krvi, ustajala je svakog jutra trideset godina,

    zimi i leti, u četiri ujutru i odlazila na slavni posao spremačice.

     

    5.

    Ugasile su se ulične svetiljke. Površina Dunava je mirna. Duva blagi vetar.

     

    6.

    Sunce se diglo u visini tornja gradske toplane.

     

    7.

    Sunce je već žuto. Oko njega treperi crveno i narandžasto.

    Odsjaj sunca u Dunavu je mnogo veći od samog sunca.

     

    8.

    Prošao sam kroz pijacu, pijaca se već probudila.

     

    9.

    Osunčani sat na katedrali pokazuje 5:40h. Crveni

    bokori krupnih ruža suše se ispred Vladičinog dvora.

     

    10.

    Glavna ulica još spava.

     

    11.

    Prošlo je podne, još sam pod utiskom ranog ustajanja.

     

    12.

    Zapara je. Gde je, onaj jutarnji vetar, ona svežina?

     

    13.

    Da ispravim ramena, jedan je od mojih osnovnih poslova. I Tvojih.

     

    14.

    Sa belom kapom, dolazi mi u susret Slobodan

    Tišma. Sledećih sat i po ću biti sa njim.

     

    15.

    Dva sata smo kružili Slobodan i ja, sve pretresli, nauživali se u bezbednom druženju.

     

    16.

    Okrenuo sam se, podigao glavu, jako zažmurio

    i za trenutak pogledao u moje jutarnje sunce.

     

    17.

    Uskoro, za nekoliko dana, kupaću se, i uskoro, za nekoliko minuta, usisavaću sobu.

     

    18.

    Uvek piši dok se penješ – kažu mi stepenice.

     

    19.

    Kad god pišem penjući se stepenicama, ne umorim

    se, i ne primetim da sam već na četvrtom spratu.

     

    20.

    17:30h. Sunce slabi. Ponovo osećam vetar. Ipak je sunce

    još jako. Namazao sam malo lice, posebno svoj poveći nos.

     

    21.

    Draga Ona Žena Na O, draga Jelena, voleo bih da Tii ovo pismo da još

    malo nežnog zamaha u leđa, u kruženju rolerima, i svim drugim Tvojim

    zamasima. Dok diktiram preko mobilnog, ovo pismo Ivani, sporo hodajući

    pored Dunava, i sam sam se malo dobio na reč zamasima. Gledao sam Te na

    televiziji u nekim polemičkim emisijama, a onda slučajno ugledao na Adi kako

    voziš rolere. Dva puta si prošla pored mene, lako i snažno ih vozeći. Mogao

    sam da osetim svu snagu devojčice u Tebi. Želim Tii da tom snagom i

    lakoćom devojčice izvozaš sa radošću sve krugove svoga života.

    Najlepše Te pozdravljam, Miroslav Mandić

     

    22.

    Ivana je saznala ime One Žene Na O. Zove se Jelena, i nadam se da će

    joj Ivana uskoro odneti ovo pismo. (Ivana je odnela pismo 21. juna 2005)

     

    23.

    Zastao sam i gledam Dunav. Vidim svoju senku u vodi.

    Motorni čamac plovi sredinom Dunava. Sivilo vode, zelenilo

    šume i plavetnilo neba se u daljini stapaju jedno u drugo.

     

    24.

    U okretu me uzbudi pokret sopstvenog ramena.

     

    25.

    Telo je uzbudljivo u prostoru. Ako mu se predam, telo uzbuđuje samo sebe.

     

    26.

    Teretni voz prelazi preko gvozdenog mosta. Gvožđe bruji kao osveta metala.

     

    27.

    Voz je stao... na sred mosta... ponovo kreće... pri ubrzanju počinje

    da bruji... poslednji vagoni su prešli most... brujanje se gubi u daljini.

     

    28.

    Voleo bih da pišem kratka pisma ljudima. Da ih

    obradujem za tren, tim pismima napisanim u trenu.

     

    29.

    23:05h. Za šest sati izlazi sunce.

     

    30.

    Gledam film na televiziji. Dogledaću ga. I onda u krevet.

     

    31.

    Gledam film, ali je važnije da zapišem još ću raditi sa suncem.

     

    32.

    Junak filma prolazi kroz uličnu paradu... reklame prekidaju film...

     

    33.

    Ništa nije dosadnije od zanimljivih filmova.

     

     

     

     

    LOKOMOTIVA

    168. dan
    17. jun 2005.

    4582-4614

    blaženstva

     

    4582.

    Prelazim most. Dve devojčice se drže za ruke.

     

    2.

    Žurim na autobus za Beograd i mislim o

    mnogim stvarima. Ne misli, piši – kažem samom sebi.

     

    3.

    Ja sam zrelost zemlje. Cvet okeana. Plod neba. Iskra svetlosti u Tebi.

     

    4.

    Dobar dan, kako ste? – upitao me je moj kestendžija. Kajo,

    molim Te da Miroslav Mandić dođe u ruke kestendžiji i njegovoj ženi.

     

    5.

    Kestendžija je meni Čovek Od Kestena. Plemić.

     

    6.

    U autobusu uživam u autobusu.

     

    7.

    sve mogućnosti

    ovoga sveta

    su u ovoj

    pesmi

     

    kako je

    dobro

    biti

    pesnik

     

    8.

    Pesma je bogata, nemoj tražiti od nje nešto, kada Tii može dati sve.

     

    9.

    Podigao sam i raširio noge visoko na naslone sedišta, kako je divno biti žena.

     

    10.

    Dobro je biti telo drugom telu.

     

    11.

    Ja sam ljubavnik svim telima.

     

    12.

    Ja sam čovek u autobusu koji stoji u centru Batajnice... a sada već vozi dalje.

     

    13.

    Opet sam po... po... digao noge... Mozak Tii kroz kičmu dajem.

     

    14.

    Zemlja

    Nebo

     

    15.

    Voleo bih da pišem reči preko reči. Sva slova jedne reči u jednom od slova.

     

    16.

    Poezija je dovođenje mozga u njegovu punoću,

    stanje nerada. Kada mozak ne radi, mozak peva.

     

    17.

    Teško je pisati poeziju u ovom svetu, jer u njemu

    ništa ne vidimo kao poeziju, baš zato što je sve poezija.

     

    18.

    Uvek piši dok se penješ – kažu mi opet stepenice.

     

    19.

    Kaja, Ivana i Branka su otišle preko mosta... Violeta se

    smeje, ali prošlih pola sata... godinu – dodaje, plakala je.

     

    20.

    Posečeni stubovi od nečega, u visokoj travi.

     

    21.

    Hej, posečeni stubovi od nečega, stotinak metara sam daleko od

    mesta na kojem sam vas ugledao. Sedim na klupi i smirujem se.

     

    22.

    Ko ne zna ko je sad, on je ili prošlost ili nije.

     

    23.

    Zašto je ovo naše druženje toliko iscrpljujuće? – pitam Violetu.

     

    24.

     

    25.

    Ostalo ti je prazno blaženstvo, jer neću da objašnjavam – kaže Violeta.

     

    26.

    Iscepao sam hartiju po kojoj sada pišem u slavu slobode, radosti i odmah slaganja.

     

    27.

    Iscepana hartija je i ustanak protiv sebičnosti.

     

    28.

    Iscepana hartija nije svedočanstvo da se takve stvari više ne bi

    događale, nego je to Mali nežni tautološki rad koji je Violeta otkupila za 10€

    (novčanica N.39013295259) da bih mogao sledeće cepanje da prodam za 20€.

     

    29.

    Novčanica N.39013295259 u vrednosti od 10€

    je od sutra na Ja Tržištu (Iz Rečnika Miroslava Mandića).

     

    30.

    Harmonijo ovog trenutka, Tii si drevnost nastala u ovom trenu.

     

    31.

    Haj’mo rečenična harmonijo, lepoto šarena.

     

    32.

    Šarenilo šareno.

     

    33.

    I onda odnekud ona, Sveja.

     

     

      

    Stranice